MIŠLJENJE NEZAVISNOG ODVJETNIKA

YVESA BOTA

od 11. travnja 2019.(1)

Predmet C324/17

Kazneni postupak

protiv

Ivana Gavanozova

(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Specializiran nakazatelen sad (Specijalizirani kazneni sud, Bugarska))

„Zahtjev za prethodnu odluku – Pravosudna suradnja u kaznenim stvarima – Direktiva 2014/41/EU – Sudska odluka o Europskom istražnom nalogu – Postupci i zaštitne mjere u državi članici izdavateljici – Materijalnopravni razlozi za izdavanje Europskog istražnog naloga – Nepostojanje pravnih sredstava u državi članici izdavateljici – Postupovna autonomija – Načela ekvivalentnosti i djelotvornosti – Povelja Europske unije o temeljnim pravima – Članak 47. – Članak 14. Direktive 2014/41 – Pojam ‚dotična osoba’ – Osoba protiv koje je podignuta optužnica i mjere prikupljanja dokaza koje se primjenjuju u odnosu na treću osobu”






I.      Uvod

1.        Otvaranje granica Europske unije neizbježno je pridonijelo prekograničnom aspektu kriminala, odnosno stvorilo nove mogućnosti za kriminal. Kad je riječ o takvom fenomenu, potrebno je da pravni okvir u kojem se provode istrage i, osobito, istražne ovlasti kojima raspolažu pravosudna tijela država članica mogu prelaziti nacionalne granice.

2.        Zbog toga su države članice nastojale uspostaviti pravosudnu suradnju osobito u području dokazivanja(2).

3.        Iako je sve veća judicijalizacija postupaka uzajamne pomoći među tijelima država članica omogućila veću učinkovitost suradnje u području prikupljanja dokaza, ipak je, kao što je to istaknuo zakonodavac Unije, europski pravni okvir zapravo postao, među ostalim, zbog kumuliranja posebnih instrumenata, istodobno previše rascjepkan i prekompliciran(3). Cilj je Direktive 2014/41, čija je svrha zamijeniti instrumente suradnje u području dokazivanja, istodobno pojednostavniti pravni okvir za prikupljanje dokaza u istražnim postupcima i poboljšati djelotvornost potonjih postupaka.

4.        Direktiva 2014/41 ima opće i osobito široko područje primjene s obzirom na tekstove koje zamjenjuje. Tako iz članka 1. stavka 1. prvog podstavka te direktive proizlazi da je Europski istražni nalog (EIN) sudska odluka koju izdaje ili potvrđuje pravosudno tijelo države članice („država izdavateljica”) radi izvršavanja jedne ili nekoliko posebnih istražnih mjera u drugoj državi članici („država izvršiteljica”) u svrhu pribavljanja dokaza u skladu s odredbama navedene direktive.

5.        Usto, tijela država članica u načelu su dužna izvršiti europske istražne naloge na temelju načela uzajamnog priznavanja, i to u skladu s okvirom utvrđenim Direktivom 2014/41(4).

6.        Budući da istražne mjere koje nadležna tijela nalažu radi prikupljanja dokaza u kaznenim stvarima mogu biti osobito nametljive jer se njima može povrijediti pravo na poštovanje privatnog života dotičnih osoba, u zakonodavstvu Unije nužno je potrebno pronaći ravnotežu između, s jedne strane, učinkovitosti i brzine istražnih postupaka i, s druge strane, zaštite prava osoba na koje se te istražne mjere odnose.

7.        Iako se ovim predmetom Sud prvi put poziva na tumačenje Direktive 2014/41, on mu prije svega pruža priliku da zauzme stajalište o toj osjetljivoj, ali ključnoj ravnoteži.

8.        Tako se prethodna pitanja u biti odnose na članak 14. te direktive i na pravno sredstvo koje omogućuje osporavanje materijalnopravnih razloga istražnih mjera navedenih u sudskoj odluci o izdavanju Europskog istražnog naloga.

9.        U ovom ću mišljenju navesti razloge zbog kojih smatram, kao prvo, da je članku 14. Direktive 2014/41 protivno zakonodavstvo države članice koje svjedoku na kojeg se odnose istražne mjere, kao što su pretraga, zapljena i saslušanje, ne omogućuje podnošenje pravnog sredstva radi osporavanja materijalnopravnih razloga na kojima se temelje te istražne mjere ili radi naknade štete. U tim okolnostima također smatram da je toj odredbi, u vezi s temeljnim pravima, protivno to da nacionalno tijelo izda Europski istražni nalog.

10.      Kao drugo, smatram da se, ako nacionalnim pravom u okviru sličnih nacionalnih postupaka nisu predviđena pravna sredstva, pojedinac pred nacionalnim sudom ne može pozivati na članak 14. Direktive 2014/41 kako bi osporio materijalnopravne razloge za izdavanje Europskog istražnog naloga.

11.      Kao treće, smatram da pojam „dotična osoba” u smislu Direktive 2014/41 obuhvaća, s jedne strane, svjedoka na kojeg se odnose istražne mjere zatražene u Europskom istražnom nalogu s obzirom na to da je njegov dom predmet pretrage i zapljene i s obzirom na saslušanje tog svjedoka te, s druge strane, osobu protiv koje je podignuta optužnica kada su mjere prikupljanja dokaza određene u postupku koji se vodi protiv nje usmjerene protiv treće osobe.

II.    Pravni okvir

A.      Pravo Unije

1.      Povelja Europske unije o temeljnim pravima

12.      Članak 47. prvi stavak Povelje Europske unije o temeljnim pravima(5) glasi kako slijedi:

„Svatko čija su prava i slobode zajamčeni pravom Unije povrijeđeni ima pravo na djelotvoran pravni lijek pred sudom, u skladu s uvjetima utvrđenima ovim člankom.”

13.      U skladu s člankom 48. stavkom 2. Povelje, „[z]ajamčeno je poštovanje prava na obranu svakog optuženika”.

14.      Člankom 52. stavkom 3. Povelje predviđa se sljedeće:

„U onoj mjeri u kojoj ova Povelja sadrži prava koja odgovaraju pravima zajamčenima Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda[(6)], značenje i opseg primjene tih prava jednaki su onima iz spomenute Konvencije. Ova odredba ne sprječava pravo Unije da pruži širu zaštitu.”

2.      Direktiva 2014/41

15.      U uvodnim izjavama 2., 11., 12., 18., 19., 22. i 39. Direktive 2014/41 navodi se:

„(2)      U skladu s člankom 82. stavkom 1. [UFEU‑a], pravosudna suradnja u kaznenim stvarima u Uniji temelji se na načelu uzajamnog priznavanja presuda i sudskih odluka koje se, od Europskog vijeća u Tampereu 15. i 16. listopada 1999., obično naziva temeljem pravosudne suradnje u kaznenim stvarima u Uniji.

[…]

(11)      EIN bi trebalo izabrati ako se provođenje istražne mjere čini proporcionalnim, primjerenim i primjenjivim na konkretan slučaj. Tijelo izdavatelj trebalo bi, stoga, utvrditi jesu li traženi dokazi nužni i proporcionalni svrsi postupka, je li izabrana istražna mjera nužna i proporcionalna za pribavljanje dotičnih dokaza i bi li u pribavljanje tih dokaza trebalo izdavanjem EIN‑a uključiti drugu državu članicu. […]

(12)      Prilikom izdavanja EIN‑a, tijelo izdavatelj trebalo bi obratiti posebnu pozornost na osiguranje punog poštovanja prava sadržanih u članku 48. [Povelje]. Pretpostavka nedužnosti i prava na obranu u kaznenom postupku osnova su temeljnih prava priznatih u Povelji u području kaznenog pravosuđa. Svako ograničavanje tih prava putem istražne mjere određene u skladu s ovom Direktivom trebalo bi biti u potpunosti usklađeno sa zahtjevima utvrđenima u članku 52. Povelje s obzirom na nužnost, proporcionalnost i ciljeve koje bi trebalo provoditi, posebno zaštitu prava i sloboda drugih osoba.

[…]

(18)      Kao i kod drugih instrumenata uzajamnog priznavanja, ova Direktiva ne utječe na obvezu poštovanja temeljnih prava i temeljnih pravnih načela sadržanih u članku 6. [UEU‑a] i Povelji. Kako bi se to pojasnilo, u tekst je umetnuta posebna odredba.

(19)      Stvaranje područja slobode, sigurnosti i pravde unutar Unije temelji se na uzajamnom povjerenju i pretpostavci sukladnosti drugih država članica s pravom Unije i, posebno, s temeljnim pravima. Međutim, ta je pretpostavka oboriva. Posljedično, ako postoje utemeljeni razlozi za sumnju da bi izvršenje neke istražne mjere navedene u EIN‑u prouzročilo kršenje temeljnog prava dotične osobe te da bi država izvršiteljica zanemarila svoje obveze u vezi sa zaštitom temeljnih prava priznatih u Povelji, izvršenje EIN‑a trebalo bi odbiti.

[…]

(22)      Dostupnost pravnih sredstava protiv EIN‑a trebala bi biti barem jednaka onima koja su dostupna u domaćem slučaju protiv dotične istražne mjere. U skladu sa svojim nacionalnim pravom, države članice trebale bi osigurati primjenjivost tih pravnih sredstava, uključujući i pravovremenim obavješćivanjem svih zainteresiranih strana o mogućnostima i načinima upotrebe tih pravnih sredstava. U slučajevima u kojima zainteresirana strana uloži prigovore na EIN u državi izvršiteljici u pogledu materijalnih razloga za izdavanje EIN‑a, preporuča se informaciju o takvom pobijanju proslijediti tijelu izdavatelju te o tome obavijestiti zainteresiranu stranu.

[…]

(39)      Ova Direktiva poštuje temeljna prava i načela priznata u članku 6. UEU‑a i u Povelji, posebno njezinoj glavi VI., u međunarodnom pravu i međunarodnim sporazumima čije stranke su Unija ili sve države članice, uključujući [EKLJP], te u ustavima država članica u njihovim područjima primjene. […]”

16.      U skladu s člankom 1. Direktive 2014/41:

„1.      Europski istražni nalog (EIN) sudska je odluka koju izdaje ili potvrđuje pravosudno tijelo države članice […] radi izvršavanja jedne ili nekoliko posebnih istražnih mjera u drugoj državi članici […] u svrhu pribavljanja dokaza u skladu s odredbama ove Direktive.

EIN se također može izdati za pribavljanje dokaza koji su već u posjedu nadležnih tijela države izvršiteljice.

[…]

4.      Ova Direktiva ne utječe na obvezu poštovanja temeljnih prava i pravnih načela sadržanih u članku 6. UEU‑a, uključujući prava na obranu osoba koje podliježu kaznenom postupku, i sve obveze pravosudnih tijela u tom smislu ostaju nepromijenjene.”

17.      U članku 5. stavku 1. te direktive navodi se da „[t]ijelo izdavatelj ispunjava i potpisuje EIN prema obrascu navedenom u Prilogu A te ovjerava točnost i pravilnost njegova sadržaja”.

18.      U članku 6. navedene direktive predviđa se:

„1.      Tijelo izdavatelj može izdati EIN samo kada su ispunjeni sljedeći uvjeti:

(a)      izdavanje EIN‑a je potrebno i proporcionalno svrsi postupka iz članka 4. uzimajući u obzir prava osumnjičenika ili okrivljenika; i

[…]

2.      Tijelo izdavatelj u svakom pojedinom slučaju ocjenjuje uvjete iz stavka 1.

3.      Ako tijelo izvršitelj ima razloga vjerovati da uvjeti iz stavka 1. nisu ispunjeni, ono se može savjetovati s tijelom izdavateljem o važnosti izvršenja EIN‑a. Nakon tog savjetovanja tijelo izdavatelj može donijeti odluku o povlačenju EIN‑a.”

19.      Člankom 11. Direktive 2014/41, u poglavlju III., naslovljenom „Postupci i zaštitne mjere za državu izvršiteljicu”, predviđa se:

„1.      Ne dovodeći u pitanje članak 1. stavak 4., priznavanje ili izvršavanje EIN‑a može se odbiti u državi izvršiteljici u sljedećim slučajevima:

[…]

(f)      postoje opravdani razlozi za sumnju da bi izvršenje istražne mjere navedene u EIN‑u bilo nepodudarno s obvezama države izvršiteljice u skladu s člankom 6. UEU‑a i Poveljom;

[…]

4.      U slučajevima iz stavka 1. točaka (a), (b), (d), (e) i (f), prije donošenja odluke o nepriznavanju ili neizvršavanju EIN‑a, bilo u cijelosti ili djelomično, tijelo izvršitelj se na bilo koji odgovarajući način savjetuje s tijelom izdavateljem te, prema potrebi, od tijela izdavatelja traži dostavu potrebnih informacija bez odlaganja.

[…]”

20.      Na temelju članka 14. te direktive:

„1.      Države članice osiguravaju da su pravna sredstva, jednaka onima koja su dostupna u sličnom domaćem slučaju, primjenjiva na istražne mjere navedene u EIN‑u.

2.      Materijalnopravne razloge za izdavanje EIN‑a moguće je dovesti u pitanje samo u postupku pokrenutom u državi izdavateljici, ne dovodeći u pitanje jamstva temeljnih prava u državi izvršiteljici.

3.      Ako se time ne bi narušila potreba za osiguravanjem povjerljivosti istrage prema članku 19. stavku 1., tijelo izdavatelj i tijelo izvršitelj poduzimaju odgovarajuće mjere kako bi se osiguralo dostavljanje informacija o mogućnostima upotrebe pravnih sredstava na temelju nacionalnog prava kada ona postanu primjenjiva te pravovremeno, kako bi se osiguralo njihovo djelotvorno korištenje.

4.      Države članice osiguravaju da su rokovi za upotrebu pravnog sredstva identični onima predviđenima za slične domaće slučajeve te da se primjenjuju na način kojim se jamči da dotične osobe mogu djelotvorno primjenjivati ta pravna sredstva.

5.      Tijelo izdavatelj i tijelo izvršitelj međusobno se obavješćuju o pravnim sredstvima koja se upotrebljavaju protiv izdavanja, priznanja ili izvršenja EIN‑a.

6.      Pravno osporavanje ne suspendira izvršenje istražne mjere, osim ako je tako predviđeno u sličnim domaćim slučajevima.

7.      Država izdavateljica uzima u obzir uspješno osporavanje priznanja ili izvršenja EIN‑a u skladu sa svojim nacionalnim pravom. Ne dovodeći u pitanje nacionalna postupovna pravila, države članice osiguravaju da se u kaznenom postupku u državi izdavateljici, pri procjeni dokaza pribavljenih putem EIN‑a, poštuju prava obrane i pravičnost postupka.”

21.      U skladu s člankom 24. navedene direktive:

„1.      Kada se osoba nalazi na državnom području države izvršiteljice i mora se saslušati kao svjedok ili stručnjak od strane nadležnih tijela države izdavateljice, tijelo izdavatelj može izdati EIN kako bi saslušao svjedoka ili stručnjaka putem videokonferencije ili druge vrste audiovizualnog prijenosa u skladu sa stavcima od 5. do 7.

[…]

2.      Uz razloge za nepriznavanje ili neizvršenje iz članka 11., izvršenje EIN‑a također je moguće odbiti:

(a)      ako osumnjičenik ili okrivljenik nije suglasan; ili

(b)      ako bi izvršenje takve istražne mjere u određenom slučaju bilo u suprotnosti s temeljnim načelima prava države izvršiteljice.

[…]”

22.      U skladu s člankom 34. stavcima 1. do 3. Direktive 2014/41:

„1.      Ne dovodeći u pitanje njihovu primjenu između država članica i trećih zemalja i njihovu privremenu primjenu na temelju članka 35., ova Direktiva, počevši od 22. svibnja 2017., zamjenjuje odgovarajuće odredbe sljedećih konvencija koje se primjenjuju između država članica koje obvezuje ova Direktiva:

(a)      Europska konvencija Vijeća Europe o uzajamnoj pravnoj pomoći u kaznenim stvarima od 20. travnja 1959., kao i njezina dva dodatna protokola, te bilateralni sporazumi sklopljeni na temelju članka 26. te konvencije;

(b)      Konvencija o provedbi Schengenskog sporazuma[(7)];

(c)      Konvencija o uzajamnoj pravnoj pomoći u kaznenim stvarima među državama članicama Europske unije i protokol uz navedenu konvenciju[(8)].

2.      Okvirna odluka [2008/978] zamjenjuje se ovom Direktivom u odnosu na države članice koje obvezuje ova Direktiva. Odredbe Okvirne odluke [2003/577], kad je riječ o osiguranju dokaza, zamjenjuju se ovom Direktivom u odnosu na države članice koje obvezuje ova Direktiva.

U odnosu na države članice koje obvezuje ova Direktiva, upućivanja na Okvirnu odluku [2008/978] i, kad je riječ o osiguranju dokaza, na Okvirnu odluku [2003/577] smatraju se upućivanjima na ovu Direktivu.

3.      Uz ovu Direktivu, države članice mogu sklopiti ili nastaviti primjenjivati bilateralne ili multilateralne sporazume ili dogovore s drugim državama članicama nakon 22. svibnja 2017. samo u mjeri u kojoj oni omogućuju daljnje jačanje ciljeva ove Direktive i doprinose pojednostavljenju ili daljnjem olakšavanju postupaka za prikupljanje dokaza te pod uvjetom da se poštuje razina zaštitnih mjera utvrđena u ovoj Direktivi.”

23.      U članku 36. stavku 1. te direktive navodi se da „[d]ržave članice poduzimaju mjere potrebne za usklađivanje s ovom Direktivom do 22. svibnja 2017.”.

B.      Bugarsko pravo

24.      U skladu s člankom 160. stavkom 1. nakazatelno‑procesualenog kodeksa (Zakonik o kaznenom postupku), pretraga i zapljena mogu se izvršiti ako postoje dostatni razlozi zbog kojih bi se moglo vjerovati da se u određenim prostorijama nalaze određene stvari (dokumenti, predmeti, računala i drugo) koje sadržavaju relevantne informacije za postupak.

25.      Na temelju članka 107. stavka 2. Zakonika o kaznenom postupku, u vezi s člankom 13. tog zakonika, saslušanje svjedoka koji prije toga nije bio saslušan u prethodnom dijelu kaznenog postupka provodi se na temelju sudske odluke. Kad je riječ o pretrazi i zapljeni, one se provode u raspravnom dijelu postupka na temelju sudske odluke.

26.      Sudske odluke kojima se nalažu mjere prikupljanja dokaza, kao što su pretraga, zapljena i saslušanje svjedoka, ne mogu osporavati ni stranke u postupku ni osobe na koje se te mjere odnose te ne podliježu nikakvom nadzoru.

27.      Nije moguć nikakav neizravan nadzor nad tim odlukama, odnosno nadzor koji bi se proveo zajedno s kaznenom presudom.

28.      Kao prvo, na temelju članka 318. Zakonika o kaznenom postupku, kaznena se presuda provjerava samo na temelju pravnog sredstva koje podnosi državni odvjetnik ili optuženik. S jedne strane, osobe čije su prostorije predmet pretrage ili čije su stvari zaplijenjene i, s druge strane, osobe saslušane kao svjedoci, nemaju pravo istodobno s provjerom kaznene presude tražiti i provjeru zakonitosti sudske odluke koja se odnosi na provođenje pretrage ili zapljene i na odobravanje saslušanja.

29.      Kao drugo, na temelju članka 305. Zakonika o kaznenom postupku, u vezi s člankom 301. istog zakonika, odluka koju u prvostupanjskom postupku donose suci koji odlučuju o meritumu odnosi se samo na krivnju optuženika, a ne i na postojanje razloga na kojima se temelji donošenje odluke o pretrazi, zapljeni ili saslušanju svjedoka. Kad je riječ o presudi u drugostupanjskom postupku, ona se odnosi samo na pitanja koja su se ispitivala u prvostupanjskom postupku. Konkretno, drugostupanjski sud provjerava način na koji su provedene istražne mjere i osobito jesu li se poštovala postupovna pravila, ali pritom ne nadzire dostatnost obrazloženja odluke kojom se propisuju istražne mjere.

30.      Člankom 2. Zakon za otgovornostta na daržavata i obštinite za vredi (Zakon o odgovornosti države i općina za uzrokovanu štetu)(9) predviđa se plaćanje naknade u slučaju štete koja proizlazi iz određenih sudskih akata usmjerenih protiv optuženika, za koje je utvrđeno da nisu zakoniti.

31.      Akti koji se odnose na izdavanje naloga za provođenje pretrage, zapljene ili saslušanja svjedoka nisu usmjereni protiv optuženika te zakonski nije moguće utvrditi njihovu nezakonitost. Ti se slučajevi stoga ne nalaze među onima u kojima je potrebno platiti štetu.

32.      Direktiva 2014/41 prenosi se u bugarski pravni poredak Zakonom za evropejskata zapoved za razsledvane (Zakon o Europskom istražnom nalogu)(10).

33.      Sud koji je uputio zahtjev pojašnjava da, iako se člankom 18. Zakona o Europskom istražnom nalogu predviđaju pravna sredstva u pogledu izvršenja koje provode bugarska tijela, Europskog istražnog naloga koji su donijela pravosudna tijela druge države članice, tim se zakonom ipak ne predviđa pravno sredstvo u okviru postupka izdavanja takvog naloga.

III. Činjenice u glavnom postupku i prethodna pitanja

34.      Bugarska pravosudna tijela prigovaraju Ivanu Dimovu Gavanozovu da je upravljao zločinačkom organizacijom, u koju su također bile uključene tri druge osobe s ciljem izbjegavanja oporezivanja i plaćanja poreza na dodanu vrijednost (PDV), pri čemu je sastavio i upotrijebio netočne dokumente te nezakonito odbio PDV plaćen kao ulazni porez. Konkretno, I. Gavanozova tereti se da je u Bugarsku, posredstvom fiktivnih društava, uvozio šećer iz drugih država članica (stjecanje unutar Zajednice), među kojima je i Češka Republika, od dobavljača, društva X, koje predstavlja svjedok Y, i da ga je potom prodavao na unutarnjem tržištu bez dokumenata, i to bez obračunavanja i plaćanja poreza. U skladu s dokumentima koje posjeduju pravosudna tijela, I. Gavanozov izvozio je šećer u okviru isporuke unutar Zajednice prema Rumunjskoj. Ukupni iznos neobračunanog i neplaćenog PDV‑a iznosio je 1 128 664,49 bugarskih leva (BGN) (577 085,85 eura).

35.      U prethodnom dijelu postupka u odnosu na društvo X i svjedoka Y nije donesena nikakva istražna mjera za prikupljanje dokaza.

36.      Međutim, utvrđeno je da su između I. Gavanozova i osobe Y ostvareni osobni i profesionalni kontakti, koji su se održavali uz pomoć tumača ili na engleskom jeziku s obzirom na to da te dvije osobe ne govore materinji jezik onog drugog. Međutim, također se pokazalo da je I. Gavanozov potpisao ugovor o isključivom zastupanju s društvom X, čiji je predstavnik svjedok Y, pri čemu je taj ugovor sastavljen samo na bugarskom jeziku.

37.      Kako bi pojasnio doseg odnosa između I. Gavanozova i osobe Y, sud koji je uputio zahtjev, Specializiran nakazatelen sad (Specijalizirani kazneni sud, Bugarska), naložio je prikupljanje novih dokaza.

38.      Tako je potonji sud odlučio provesti pretragu i zapljenu u prostorijama društva X kako bi utvrdio nalazi li se ugovor koji je podnio svjedok Y među dokumentima tog društva i postoje li dokumenti sastavljeni u vezi s izvršenjem tog ugovora. Također je odlučio provesti pretragu i zapljenu u domu osobe Y kako bi utvrdio čuva li tamo ta osoba dokumente o inkriminiranoj djelatnosti i kako bi se taj svjedok saslušao posredstvom videokonferencije s obzirom na to da se ne želi pojaviti u Bugarskoj na saslušanju.

39.      Budući da se prostorije društva X i dom osobe Y nalaze na državnom području Češke Republike, sud koji je uputio zahtjev odlučio je izdati Europski istražni nalog kako bi od čeških pravosudnih tijela zatražio provođenje tih istražnih mjera.

40.      Sud koji je uputio zahtjev navodi da je u fazi donošenja te odluke naišao na poteškoće pri ispunjavanju obrasca utvrđenog u Prilogu A Direktivi 2014/41 u pogledu vrste Europskog istražnog naloga, konkretno odjeljka J(11) koji se odnosi na pravna sredstva.

41.      U tom je pogledu sud koji je uputio zahtjev u odluci kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku pojasnio da bugarskim pravom nije predviđeno nikakvo pravno sredstvo protiv donošenja tih istražnih mjera.

42.      Također je naveo da, prema njegovu mišljenju, bugarsko zakonodavstvo nije u skladu s člankom 14. Direktive 2014/41 i ne ispunjava načelo djelotvornosti jer osobe na koje se odnose mjere prikupljanja dokaza ne raspolažu nikakvim pravnim sredstvom protiv akata kojima se nalažu takve mjere.

43.      U tim je okolnostima Specializiran nakazatelen sad (Specijalizirani kazneni sud) odlučio prekinuti postupak i Sudu uputiti sljedeća prethodna pitanja:

„1.      Jesu li nacionalno pravo i nacionalna sudska praksa usklađeni s člankom 14. Direktive 2014/41 ako se u skladu s njima materijalnopravni razlozi za sudsku odluku o izdavanju Europskog istražnog naloga, kojeg je predmet provođenje pretrage stambenih i poslovnih prostorija kao i zapljena određenih stvari odnosno odobrenje za saslušanje svjedoka, ne mogu pobijati ni neposredno pravnim sredstvom protiv sudske odluke ni posebnom tužbom za naknadu štete?

2.      Daje li članak 14. stavak 2. Direktive 2014/41 dotičnoj osobi na izravan način pravo na pobijanje sudske odluke o izdavanju Europskog istražnog naloga, iako nacionalno pravo ne predviđa takvu postupovnu mogućnost?

3.      Je li osoba protiv koje je podignuta optužnica, uzimajući u obzir članak 14. stavak 2. u vezi s člankom 6. stavkom 1. točkom (a) i člankom 1. stavkom 4. Direktive 2014/41, dotična osoba u smislu članka 14. stavka 4. te direktive, kada su mjere prikupljanja dokaza usmjerene protiv treće osobe?

4.      Je li osoba koja živi u prostorijama ili se koristi prostorijama u kojima su provedene pretraga i zapljena, odnosno osoba koja se mora saslušati kao svjedok, dotična osoba u smislu članka 14. stavka 4. u vezi s člankom 14. stavkom 2. Direktive 2014/41?”

IV.    Moja analiza

A.      Dopuštenost

44.      Češka i austrijska vlada izričito su i prešutno istaknule nedopuštenost prethodnih pitanja jer je odluka kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku donesena u trenutku isteka roka za prijenos Direktive 2014/41 s obzirom na to da potonja direktiva još nije bila prenesena u Češkoj Republici ni u Republici Bugarskoj te izravna primjena te direktive nije moguća.

45.      U tom pogledu napominjem, kao prvo, da je odluka kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku, s obzirom na to da je donesena 23. svibnja 2017., donesena nakon datuma isteka za prijenos Direktive 2014/41, koji je njezinim člankom 36. stavkom 1. utvrđen na 22. svibnja 2017.

46.      Nadalje, Direktiva 2014/41 prenesena je i u Republici Bugarskoj i u Češkoj Republici tijekom postupka pred Sudom. Tako je sud koji je uputio zahtjev Sudu, tijekom postupka pred njim, dostavio primjerak zakona o prenošenju kao i popratni dopis. Usto, po isteku roka za prijenos Češka Republika obavijestila je Europsku komisiju o mjerama za prenošenje Direktive 2014/41(12).

47.      Konačno, tumačenje koje traži sud koji je uputio zahtjev nije samo relevantno, nego i nužno za taj sud.

48.      Naime, mjere pretrage, zapljene i saslušanja svjedoka Y koje je predvidio sud koji je uputio zahtjev odnose se na postupak u tijeku u Bugarskoj te se njima nastoji utvrditi je li I. Gavanozov stvarno utajio PDV.

49.      Osim toga, prethodna pitanja koja su postavljena Sudu odnose se na odredbu prava Unije i, s obzirom na to da će sudu koji je uputio zahtjev omogućiti da utvrdi kako ispuniti odjeljak J, odgovaraju na objektivnu potrebu koju je izrazio potonji sud.

50.      Iz toga slijedi da su prethodna pitanja, prema mojem mišljenju, dopuštena.

B.      Meritum

1.      Prvo prethodno pitanje

51.      Sud koji je uputio zahtjev svojim prvim pitanjem u biti pita Sud treba li članak 14. Direktive 2014/41 tumačiti na način da mu je protivan nacionalni propis kojim se ne predviđa nikakvo pravno sredstvo koje omogućuje osporavanje materijalnopravnih razloga za izdavanje Europskog istražnog naloga čiji je cilj provođenje pretrage, zapljena određenih stvari i odobrenje za saslušanje svjedoka.

52.      U tom pogledu valja utvrditi da zahtjevi te direktive u području pravnih sredstava dokazuju da, za zakonodavca Unije, države članice nužno trebaju predvidjeti takva pravna sredstva.

53.      Tako iz članka 13. stavka 2. navedene direktive, prema kojem se „[p]rijenos dokaza može […] suspendirati do donošenja odluke o pravnom sredstvu […]”, proizlazi da je taj zakonodavac u potpunosti predvidio da pravna sredstva postoje.

54.      Nadalje, time što se u članku 14. stavku 1. Direktive 2014/41 zahtijeva da su „pravna sredstva, jednaka onima koja su dostupna u sličnom domaćem slučaju, primjenjiva na istražne mjere navedene u EIN‑u”, prema mojem je mišljenju očito da je, za razliku od onog što tvrdi češka vlada, zakonodavac Unije pretpostavio da u nacionalnim postupcima postoje pravna sredstva protiv istražnih mjera(13) i državama članicama naložio da u području Europskog istražnog naloga predvide jednaka pravna sredstva.

55.      Stoga, iako se člankom 14. stavkom 1. te direktive države članice ne obvezuje da predvide dodatna pravna sredstva u odnosu na ona koja postoje u sličnom nacionalnom postupku(14), tom ih se odredbom obvezuje da barem „zrcalno” uvedu pravna sredstva primjenjiva na istražne mjere navedene u Europskom istražnom nalogu koja su jednaka onima koja su dostupna u sličnom nacionalnom postupku(15).

56.      To je tumačenje Direktive 2014/41, prema mojem mišljenju, tim više opravdano jer istražne mjere u okviru kaznene istrage, koje nadležna tijela nalažu s legitimnim ciljem prikupljanja dokaza, mogu biti nametljive i povrijediti temeljna prava dotičnih osoba koja se priznaju, među ostalim, Poveljom. Usto, s obzirom na posebnosti kaznenih sankcija, postupak koji dovodi do takvih sankcija treba nužno u cijelosti biti popraćen posebnim zaštitnim mjerama kako bi se poštovala temeljna prava osoba uključenih u postupak(16).

57.      Prema tome je nužnost djelotvornog sudskog nadzora, čiji je cilj osigurati da nacionalni sudovi poštuju temeljna prava(17) i koja je puno puta istaknuta(18), tim istaknutija u okviru pravosudne suradnje u kaznenim stvarima te mogućnost osporavanja materijalnopravnih razloga na kojima se temelji Europski istražni nalog stoga ima posebnu važnost.

58.      Konačno, to tumačenje nije dovedeno u pitanje činjenicom da se mjere prikupljanja dokaza odnose na treću osobu koja ima status svjedoka.

59.      Naime, valja utvrditi da zakonodavac Unije u članku 1. stavku 4. Direktive 2014/41 obvezu poštovanja temeljnih prava nije ograničio na prava obrane osoba protiv kojih se vodi kazneni postupak.

60.      Osim toga, iako se u određenim odredbama te direktive kao što je članak 6. stavak 1. točka (a) stavlja naglasak na prava „osumnjičenika ili okrivljenika”, u drugim se odredbama te direktive, među kojima su osobito članak 5. stavak 1. točka (c), članak 13. stavak 2. te članci 14. i 22., upućuje na pojam „dotična osoba”.

61.      Usto, člankom 11. stavkom 1. točkom (f) Direktive 2014/41, u vezi s njezinom uvodnom izjavom 19., i člankom 14. tog teksta predviđa se da zaštitne mjere koje navodi zakonodavac Unije, u pogledu pravnog sredstva ili razloga za neizvršenje ili nepriznavanje, idu u korist „dotične osobe”, a ne u korist „osumnjičenika” ili „okrivljenika”.

62.      Međutim, upotreba različitih izraza prema mojem mišljenju uopće nije beznačajna, tim više što se u okviru Direktive 2014/41 istražne mjere iz Europskog istražnog naloga mogu odnositi na „osumnjičenika” ili „okrivljenika”, ali i na treće osobe te stoga mogu povrijediti njihova prava.

63.      U okviru istrage u glavnom postupku protiv I. Gavanozova, osoba Y je svjedok, ali se na nju odnose predviđene istražne mjere čiji je cilj prikupiti dokaze protiv I. Gavanozova. Tako su u njezinu domu provedene pretraga i zapljena te je ta osoba bila saslušana.

64.      Iz toga slijedi da se pojam „dotična osoba” u smislu Direktive 2014/41 također odnosi na svjedoka, kao što je osoba Y, koji je bio predmet istražnih mjera zatraženih u okviru Europskog istražnog naloga.

65.      Međutim, iz prikaza nacionalnog prava i opetovanih presuda protiv Republike Bugarske koje je donio Europski sud za ljudska prava, koje su istaknute u odluci kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku(19), proizlazi da se u bugarskom pravu ne predviđa nikakvo pravno sredstvo koje svjedoku omogućuje osporavanje materijalnopravnih razloga istražnih mjera u okviru nacionalnih postupaka, kao što su pretraga i zapljena, ili djelotvorno dobivanje bilo kakve naknade u okviru tužbe za naknadu štete(20).

66.      Usto, prijenosom Direktive 2014/41 u bugarsko pravo nije, prema navodima suda koji je uputio zahtjev(21), uvedena mogućnost da svjedok, kao što je osoba Y, na koju se odnose pretraga, zapljena i saslušanje, osporava materijalnopravne razloge na kojima se temelje te istražne mjere.

67.      Prema mojem mišljenju, iz svih tih razmatranja treba izvesti dva zaključka.

68.      Kao prvo, iz toga zaključujem da bugarski propis nije u skladu s člankom 14. Direktive 2014/41.

69.      Kao drugo, toj je odredbi, u vezi s temeljnim pravima, protivno to da tijelo, u ovom slučaju bugarsko, može izdati Europski istražni nalog.

70.      Naime, s obzirom na to da se Direktivom 2014/41 predviđaju zaštitne mjere(22) kao što je pravno sredstvo koje omogućuje osporavanje materijalnopravnih razloga na kojima se temelje istražne mjere iz Europskog istražnog naloga, ako takve zaštitne mjere ne postoje, ne može se pokrenuti mehanizam Europskog istražnog naloga.

71.      To stajalište proizlazi, kao prvo, iz tumačenja odjeljka J.

72.      Unatoč razlikama među različitim jezičnim verzijama tog odjeljka J(23), smatram da se tim odjeljkom, koji se tumači s obzirom na opću strukturu i krajnji cilj Direktive 2014/41(24), na temelju njegova stavka 1. zahtijeva da tijelo izdavatelj navede tijelu u državi izvršiteljici je li protiv izdavanja Europskog istražnog naloga navedenog u obrascu utvrđenom u Prilogu A toj direktivi podneseno pravno sredstvo te da, na temelju njegova stavka 2., to tijelo pruži informacije o pravnim sredstvima kao i o mogućnostima pružanja pomoći u državi izdavateljici.

73.      Na temelju toga, s jedne strane, ističem da mi se korisnost, za državu izvršiteljicu, informacije o tome je li u državi izdavateljici već podneseno pravno sredstvo protiv Europskog istražnog naloga u smislu bilo kojeg Europskog istražnog naloga, ni izdaleka ne čini očita.

74.      Suprotno tomu, u slučaju da istražna mjera ne treba biti povjerljiva(25), eventualno pravno sredstvo protiv Europskog istražnog naloga važna je informacija za državu izvršiteljicu jer bi uspješnost takvog pravnog sredstva mogla dovesti u pitanje tu istražnu mjeru.

75.      S druge strane, odjeljak J stavak 2., u vezi s člankom 14. stavkom 2. Direktive 2014/41, podrazumijeva da tijela države izvršiteljice mogu obavijestiti osobu na koju se odnose istražne mjere o mogućnosti osporavanja materijalnopravnih razloga za izdavanje Europskog istražnog naloga u državi izdavateljici te joj, po potrebi, pružiti informacije o pravnoj ili jezičnoj pomoći koju može ostvariti u toj državi(26).

76.      Nadalje, nužnost navođenja informacija o pravnim sredstvima u državi izdavateljici u odjeljku J stavku 2. također je jamstvo djelotvornosti razloga za nepriznavanje ili neizvršenje Europskih istražnih naloga i, konkretno, razloga navedenog u članku 11. stavku 1. točki (f) te direktive.

77.      Međutim, ako u državi izdavateljici nisu predviđena pravna sredstva, ne može se ispuniti obrazac naveden u Prilogu A navedenoj direktivi, ne može se navesti cjeloviti okvir Europskog istražnog naloga(27) te se taj nalog ne može ni podnijeti ni, a fortiori, prihvatiti.

78.      Kao drugo, bugarski propis i nedovoljna zaštita temeljnih prava koja se njime uvodi onemogućuju primjenu mehanizma uzajamnog priznavanja koji je u središtu Europskog istražnog naloga.

79.      Uzajamno priznavanje temelji se na pretpostavci da među državama članicama postoji uzajamno povjerenje koje se shvaća kao „sigurnost da svi europski građani imaju pristup pravosudnom sustavu koji ispunjava najviše standarde kvalitete”(28). Stoga se njime zahtijeva da države članice smatraju, osim u iznimnim okolnostima, da sve ostale države članice poštuju temeljna prava priznata pravom Unije(29) te podrazumijeva da „države članice mogu […] biti dužne pretpostaviti da druge države članice poštuju temeljna prava”(30).

80.      Ipak napominjem da se time što je Sud upotrijebio glagol „moći” ne uvodi nikakva obveza i da se u uvodnoj izjavi 19. Direktive 2014/41 upućuje na oborivost takve pretpostavke(31).

81.      U ovom slučaju, s obzirom na opetovana utvrđenja da je Republika Bugarska povrijedila članke 3., 8. i 13. EKLJP‑a, nepostojanje izmjena odredbi Zakonika o kaznenom postupku, činjenicu da sud koji je uputio zahtjev sâm ima dvojbe u pogledu toga poštuju li se u bugarskom propisu temeljna prava i neuvođenje pravnog sredstva prilikom prijenosa Direktive 2014/41, prema mojem mišljenju očito je da se ne može pretpostaviti da ta država članica poštuje temeljna prava.

82.      Naime, činjenica da treća osoba na koju se odnose istražne mjere, kao što su pretrage ili zapljene, kojima se u biti povređuje pravo na poštovanje privatnog života, u Bugarskoj ne može osporavati materijalnopravne razloge na kojima se te mjere temelje, kao što je to puno puta presudio Europski sud za ljudska prava, čini očiti nedostatak djelotvorne zaštite prava na poštovanje privatnog života(32).

83.      Ako se ne može pretpostaviti da država članica poštuje temeljna prava, od ostalih se država članica ne može tražiti uzajamno povjerenje, tako da se ne može provesti uzajamno priznavanje niti ga ta država članica može iskoristiti.

84.      Dodajem da u takvoj situaciji nije dovoljno to da se, kao što to ističe mađarska vlada, država izvršiteljica može pozvati na članak 11. Direktive 2014/41.

85.      Osim što je primjena razloga za neizvršenje ili nepriznavanje iznimka, koja se treba usko tumačiti(33), od načela izvršenja europskih istražnih naloga koje proizlazi iz članka 1. stavka 2. Direktive 2014/41, za primjenu članka 11. stavka 1. točke (f) te direktive potrebna je, u skladu s uvodnom izjavom 19. navedene direktive, ocjena u svakom slučaju zasebno kako bi se pobila pretpostavka poštovanja temeljnih prava.

86.      Međutim, smatram da, iako se ocjenom djelotvornosti pravnih sredstava u svakom slučaju zasebno može opravdati primjena članka 11. stavka 1. točke (f) Direktive 2014/41, nepostojanje bilo kakve mogućnosti pravnog sredstva moglo bi, kao što to pravilno ističe austrijska vlada, dovesti do sustavne upotrebe te odredbe kojom se dovodi u pitanje praktični interes Europskog istražnog naloga.

87.      Osim toga, u okolnostima kao što su one koje prevladavaju u Republici Bugarskoj, primjena članka 11. stavka 1. točke (f) Direktive 2014/41 dovodi do nezanemarivog rizika nepriznavanja ili neizvršenja promjenjive geometrije među državama članicama te, in fine, nameće vrlo veliku odgovornost tijelima izvršiteljima koja se mogu izložiti povredi odredbi EKLJP‑a(34).

88.      Konačno, tumačenje Direktive 2014/41 koje predlažem u skladu je s nužnom djelotvornosti mehanizma Europskog istražnog naloga.

89.      Naime, zakonodavac Unije popratio je primjenu Europskog istražnog naloga zaštitnim mjerama čiji je cilj zaštititi prava osoba na koje se odnose istražne mjere. Stoga se država članica, ako odabere da neće prenijeti Direktivu 2014/41 u tom pogledu, da neće uvesti te zaštitne mjere i, posljedično, da neće poštovati ravnotežu koja je tom direktivom uspostavljena između nametljivosti istražnih mjera i mogućnosti njihova osporavanja, ne može koristiti mehanizmom Europskog istražnog naloga.

90.      S obzirom na sve te okolnosti, smatram da je, s jedne strane, članku 14. Direktive 2014/41 protivan bugarski propis i da je, s druge strane, tom članku, u vezi s temeljnim pravima, protivno to da bugarsko tijelo izda Europski istražni nalog.

2.      Drugo prethodno pitanje

91.      Svojim drugim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita Sud može li se pojedinac pred nacionalnim sudom pozivati na članak 14. stavak 2. Direktive 2014/41 kako bi osporio materijalnopravne razloge za izdavanje Europskog istražnog naloga ako u nacionalnom pravu nisu predviđena pravna sredstva u tu svrhu.

92.      Čini mi se da, polazeći od pretpostavke da u državama članicama postoji pravno sredstvo koje omogućuje osporavanje materijalnopravnih razloga na kojima se temelji izdavanje Europskog istražnog naloga, zakonodavac Unije putem članka 14. stavka 2. te direktive želi izbjeći da se ti razlozi osporavaju u državi izvršiteljici i da sud potonje države nad njima provodi nadzor(35).

93.      U tim se okolnostima člankom 14. stavkom 2. navedene direktive u državi izdavateljici ni, a fortiori, u državi izvršiteljici ne stvara pravno sredstvo kao takvo koje omogućuje osporavanje materijalnopravnih razloga za izdavanje Europskog istražnog naloga.

94.      Ipak, na temelju odredbi članka 14. stavka 1. Direktive 2014/41, u vezi s odredbama njezina članka 14. stavka 2., postojanje takvog pravnog sredstva predstavlja obvezu država članica u sustavu Europskog istražnog naloga.

95.      Međutim, takva obveza ne može ostati mrtvo slovo na papiru zbog toga što ta direktiva nije pravilno prenesena.

96.      U tom pogledu podsjećam da se prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, u svim slučajevima u kojima su odredbe neke direktive, s obzirom na njihov sadržaj, bezuvjetne i dovoljno precizne, pojedinci mogu na njih pozivati pred nacionalnim sudovima protiv države, bilo da je ona propustila pravodobno prenijeti direktivu u nacionalno pravo ili ju je pogrešno prenijela(36).

97.      Tako nije isključeno da se osoba na koju se odnose istražne mjere, u slučaju da država izdavateljica nije predvidjela nikakvo pravno sredstvo za osporavanje materijalnopravnih razloga za izdavanje Europskog istražnog naloga, ali je uvela pravna sredstva radi osporavanja materijalnopravnih razloga u sličnim unutarnjim postupcima, može pozvati na ekvivalentnost pretpostavljenu u članku 14. stavku 1. Direktive 2014/41.

98.      Međutim, ako se u nacionalnom pravu ne predviđa nikakvo pravno sredstvo predviđeno u okviru sličnih nacionalnih istražnih postupaka, izravnim učinkom te odredbe ne može se opravdati stvaranje pravnog sredstva ex nihilo protiv europske istražne mjere.

99.      Iako se takvom okolnošću tim više opravdava činjenica da bugarsko tijelo, ako ne postoji nikakva mogućnost pravnog sredstva, ne može izdati Europski istražni nalog, ona treba dovesti do toga da Komisija podnese tužbu zbog povrede obveze zbog nepravilnog prenošenja direktive.

100. Stoga smatram da se pojedinac pred nacionalnim sudom ne može pozivati na članak 14. Direktive 2014/41 kako bi osporio materijalnopravne razloge za izdavanje Europskog istražnog naloga ako u nacionalnom pravu u okviru sličnih nacionalnih postupaka nisu predviđena pravna sredstva u tu svrhu.

3.      Treće i četvrto prethodno pitanje

101. Sud koji je uputio zahtjev svojim trećim i četvrtim pitanjem u biti pita Sud je li osoba protiv koje je podignuta optužnica „dotična osoba” u smislu Direktive 2014/41, ako se mjere prikupljanja dokaza odnose na treću osobu, te je li ta treća osoba, u ovom slučaju osoba koja živi u zgradi ili se koristi zgradom u kojoj su provedene pretraga i zapljena, odnosno osoba koja se mora saslušati kao svjedok, također „dotična osoba” u smislu te direktive.

102. Budući da je sud koji je uputio zahtjev također pojasnio da bi, u slučaju potvrdnog odgovora na drugo pitanje, članak 14. stavak 2. Direktive 2014/41 činio temelj kojim se pravno sredstvo stavlja na raspolaganje dotičnim osobama, s obzirom na odgovor koji predlažem na drugo prethodno pitanje, čini se da, a priori, nije potrebno odgovoriti na ta prethodna pitanja.

103. Međutim, tumačenje pojma „dotična osoba” u smislu Direktive 2014/41 prema mojem je mišljenju korisno kako bi sud koji je uputio zahtjev mogao utvrditi zahtjeve tog teksta.

104. U tom pogledu, kao što je to pravilno istaknula Komisija, ni cilj ni učinak te direktive nije usklađivanje pravnog okvira istražnih mjera i povezanih pravnih sredstava u okviru država članica. Stoga uređenje tih pravnih sredstava proizlazi iz postupovne autonomije svake od država članica.

105. U tom je pogledu ipak očito da, s obzirom na to da se navedenom direktivom predviđaju zaštitne mjere u korist osoba na koje se odnose istražne mjere, pojam „dotična osoba” treba biti predmet autonomnog tumačenja na temelju Direktive 2014/41.

106. Što se tiče osobe na koju se odnose istražne mjere, ali koja ima status treće osobe u okviru kaznenog postupka, dovoljno je istaknuti da iz točaka 58. do 64. ovog mišljenja proizlazi da je ta osoba obuhvaćena pojmom „dotična osoba” u smislu članka 14. Direktive 2014/41.

107. Što se tiče osobe protiv koje je podignuta optužnica, ali na koju se ne odnose mjere prikupljanja dokaza iz Europskog istražnog naloga, s obzirom na to da te mjere mogu utjecati na njezine interese u okviru predmetnog postupka jer, na primjer, prikupljeni podaci mogu poslužiti kao dokazi protiv nje, ona je također „dotična osoba” u smislu te direktive.

V.      Zaključak

108. S obzirom na prethodna razmatranja, predlažem Sudu da na prethodna pitanja koja je uputio Specializiran nakazatelen sad (Specijalizirani kazneni sud, Bugarska) odgovori na sljedeći način:

1.      Članak 14. Direktive 2014/41/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 3. travnja 2014. o Europskom istražnom nalogu u kaznenim stvarima treba tumačiti na način da mu je, ako u propisu države članice, kao što je bugarski propis, nije predviđena nikakva mogućnost osporavanja materijalnopravnih razloga istražne mjere iz Europskog istražnog naloga, takav propis protivan i da mu je protivno to da tijelo države članice izda Europski istražni nalog.

2.      Pojedinac se pred nacionalnim sudom ne može pozivati na članak 14. Direktive 2014/41 kako bi osporio materijalnopravne razloge za izdavanje Europskog istražnog naloga ako u nacionalnom pravu u okviru sličnih nacionalnih postupaka nisu predviđena pravna sredstva u tu svrhu.

3.      Pojam „dotična osoba” u smislu Direktive 2014/41 obuhvaća svjedoka na kojeg se odnose istražne mjere zatražene u Europskom istražnom nalogu, kao i osobu protiv koje je podignuta optužnica, ali na koju se ne odnose istražne mjere iz Europskog istražnog naloga.


1      Izvorni jezik: francuski


2      Kao prvo, Aktom Vijeća od 29. svibnja 2000. kojim se u skladu s člankom 34. Ugovora o Europskoj uniji donosi Konvencija o uzajamnoj pravnoj pomoći u kaznenim stvarima među državama članicama Europske unije (SL 2000., C 197, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 14., str. 223.) i Protokolom donesenim od strane Vijeća u skladu s člankom 34. Ugovora o Europskoj uniji uz Konvenciju o uzajamnoj pravnoj pomoći u kaznenim stvarima među državama članicama Europske unije (SL 2001., C 326, str. 2.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 14., str. 254.), a zatim, kao drugo, Okvirnom odlukom Vijeća 2003/577/PUP od 22. srpnja 2003. o izvršenju odluka o zamrzavanju imovine i osiguranju dokaza u Europskoj uniji (SL 2003., L 196, str. 45.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 8., str. 59.) i Okvirnom odlukom Vijeća 2008/978/PUP od 18. prosinca 2008. o Europskom dokaznom nalogu u svrhu pribavljanja predmeta, dokumenata i podataka za korištenje u kaznenim postupcima (SL 2008., L 350, str. 72.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 6., str. 144.).


3      Vidjeti uvodnu izjavu 5. Direktive 2014/41/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 3. travnja 2014. o Europskom istražnom nalogu u kaznenim stvarima (SL 2014., L 130, str. 1. i ispravak SL 2015., L 143, str. 16.).


4      U skladu sa zaključcima Europskog vijeća iz Tamperea od 15. i 16. listopada 1999., kao i sa „Stockholmskim programom – otvorena i sigurna Europa koja služi svojim građanima i štiti ih” (SL 2010., C 115, str. 1.) te u skladu s člankom 82. stavkom 1. UFEU‑a, Direktiva 2014/41 temelji se na načelu uzajamnog priznavanja. U skladu s njezinom uvodnom izjavom 38. cilj je tog teksta uzajamno priznavanje odluka donesenih radi pribavljanja dokaza i, na temelju članka 1. stavka 2. te direktive, države članice trebaju izvršiti Europski istražni nalog na temelju načela uzajamnog priznavanja.


5      U daljnjem tekstu: Povelja


6      Potpisana u Rimu 4. studenoga 1950., u daljnjem tekstu: EKLJP.


7      Konvencija od 14. lipnja 1985. između vlada država Gospodarske unije Beneluksa, Savezne Republike Njemačke i Francuske Republike o postupnom ukidanju kontrola na zajedničkim granicama, potpisana 19. lipnja 1990. u Schengenu (Luksemburg) (SL 2000., L 239, str. 19.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 9., str. 12.)


8      Vidjeti bilješku 2. ovog mišljenja.


9      DV br. 60 od 5. kolovoza 1988.


10      DV br. 16 od 20. veljače 2018.


11      U daljnjem tekstu: odjeljak J


12      Pojedinosti tih mjera mogu se pronaći na sljedećoj internetskoj adresi: https://eur‑lex.europa.eu/legal‑content/HR/NIM/?uri=celex%3A32014L0041.


13      Čini mi se da se s tim stajalištem slažu austrijska vlada i Komisija.


14      Ipak napominjem da države članice na temelju uvodne izjave 22. te direktive mogu predvidjeti dodatna pravna sredstva koja omogućuju osporavanje Europskog istražnog naloga.


15      To je tumačenje potkrijepljeno uvodnom izjavom 22. Direktive 2014/41 u kojoj, prema sudskoj praksi Suda, može biti određen sadržaj te direktive (presuda od 11. lipnja 2015., Zh. i O. (C‑554/13, EU:C:2015:377, t. 42.). Iz toga proizlazi, prema mojem mišljenju, da, iako su države članice direktivom obvezane predvidjeti pravna sredstva jednaka onima koja su predviđena u pogledu sličnih unutarnjih mjera, njome se u načelu, i pod uvjetom da se poštuje načelo djelotvornosti, ne dovodi u pitanje nadležnost država članica da uspostave takva pravna sredstva za istražne mjere kojima se povređuje temeljno pravo.


16      Vidjeti Hagueneau‑Moizard, C., Gazin F., i Leblois‑Happe J., Les fondements du droit pénal européen, Larcier, Bruxelles, 2015., str. 55.


17      U tom pogledu podsjećam da je, prema mišljenju Suda, na nacionalnim sudovima da zajamče punu primjenu prava Unije u svim državama članicama kao i sudsku zaštitu prava koja osobe ostvaruju iz tog prava (vidjeti presudu od 25. srpnja 2018., Minister for Justice and Equality (Nedostaci u pravosudnom sustavu) (C‑216/18 PPU, EU:C:2018:586, t. 50. i navedena sudska praksa)).


18      U tom pogledu upućujem na uvodnu izjavu 12. kao i na članak 1. stavak 4. Direktive 2014/41. Taj zahtjev treba razlikovati od obveze Unije da poštuje temeljna prava prilikom izvršavanja kaznene nadležnosti dodijeljene Ugovorom.


19      U odluci kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku, nakon prikaza nacionalnog prava, pojašnjeno je da se Republika Bugarska slijedom presuda ESLJP‑a od 26. srpnja 2007., Peev protiv Bugarske (CE:ECHR:2007:0726JUD006420901), i od 22. svibnja 2008., Ilija Stefanov protiv Bugarske (CE:ECHR:2008:0522JUD006575501), obvezala da će izmijeniti nacionalno pravo kako bi omogućila a posteriori sudski nadzor sudskog akta kojim se nalažu pretraga i zapljena, odnosno nadzor koji pokreću osobe na koje se odnose pretraga i zapljena. Iz odluke kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku također proizlazi da te izmjene bugarskog prava još nisu donesene.


20      Točno je da se mogućnost osporavanja materijalnopravnih razloga istražnih mjera u kaznenim stvarima razlikuje od mogućnosti traženja naknade štete uzrokovane takvim mjerama. Međutim, iz sudske prakse Europskog suda za ljudska prava proizlazi da je mogućnost dobivanja naknade štete u slučaju da je odluka o pretrazi ili zapljeni donesena ili izvršena nezakonito sastavni dio prava na djelotvoran pravni lijek u smislu članka 13. EKLJP‑a. Što se tiče analize bugarskog prava, ne treba podcijeniti ulogu i važnost tužbe za naknadu štete s obzirom na to da je, kao što je to istaknuo Europski sud za ljudska prava, ako ne postoji pravno sredstvo koje omogućuje osporavanje zakonitosti izvršenih pretraga i zapljena, mogućnost podnošenja tužbe za naknadu štete ključna (ESLJP, 22. svibnja 2008., Ilija Stefanov protiv Bugarske (CE:ECHR:2008:0522JUD006575501, t. 59.), i 19. siječnja 2017., Posevini protiv Bugarske (CE:ECHR:2017:0119JUD006363814, t. 84.)).


21      Tako je sud koji je uputio zahtjev dopisom obavijestio Sud o prijenosu te direktive te mu je u tom pogledu izričito naveo da se, iako se člankom 18. Zakona o Europskom istražnom nalogu predviđa pravno sredstvo u pogledu izvršenja, koje provode bugarska tijela, Europskog istražnog naloga koji su donijela pravosudna tijela druge države članice, tim zakonom ne predviđa pravno sredstvo u okviru postupka izdavanja takvog naloga.


22      Mogućnost osporavanja materijalnopravnih razloga za izdavanje Europskog istražnog naloga, koja se priznaje člankom 14. Direktive 2014/41, i, konkretnije, zaštitne mjere predviđene tom odredbom nisu jedine zaštitne mjere koje je zakonodavac Unije uveo. Tako činjenica, da je, po definiciji, Europski istražni nalog sudska odluka koju izdaje ili potvrđuje pravosudno tijelo države članice, sama je po sebi zaštitna mjera. Nadalje, člankom 1. stavkom 3. te direktive predviđa se da izdavanje Europskog istražnog naloga može zatražiti osumnjičenik ili okrivljenik u okviru prava obrane. Usto, iako se u članku 1. stavku 4. navedene direktive podsjeća da potonja direktiva ne utječe na obvezu poštovanja temeljnih prava, cilj je različitih obveza koje imaju država izdavateljica i država izvršiteljica zajamčiti poštovanje temeljnih prava. Konkretno, u članku 6. stavku 1. točki (a) Direktive 2014/41 pojašnjava se da se istražni nalog može izdati samo kada je to potrebno i proporcionalno svrsi postupka kojeg takav nalog može biti dio uzimajući u obzir prava osumnjičenika ili okrivljenika. Na temelju članka 6. stavka 3. te direktive, ako tijelo izvršitelj ima razloga vjerovati da taj uvjet nije ispunjen, može se savjetovati s tijelom izdavateljem o važnosti izvršenja EIN‑a. Nakon tog savjetovanja tijelo izdavatelj može donijeti odluku o povlačenju EIN‑a. Konačno, na temelju članka 11. navedene direktive, država izvršiteljica može odbiti priznati ili izvršiti nalog zbog različitih naloga, među kojima su suprotnost s načelom ne bis in idem ili poštovanje obveza te države članice u području temeljnih prava.


23      U verziji odjeljka J na francuskom jeziku pojašnjava se: „Veuillez indiquer si un recours a déjà été formé contre l’émission d’une décision d’enquête européenne […]”. Slično tomu, u verziji na engleskom jeziku navodi se: „Please indicate if a legal remedy has already been sought against the issuing of an EIO […]”. Suprotno tomu, iz verzije odjeljka J na španjolskom jeziku proizlazi da „Sírvase indicar si ya se ha interpuesto algún recurso contra la emisión de la OEI […]”. Moje isticanje.


24      Vidjeti presudu od 29. travnja 2015., Léger (C‑528/13, EU:C:2015:288, t. 35.).


25      Za razliku od, na primjer, mjera zapljene ili pretrage koje, da bi bile učinkovite, trebaju imati učinak iznenađenja i ostati povjerljive do izvršenja.


26      Ta je obveza obavješćivanja koju imaju države članice također navedena u uvodnoj izjavi 22. Direktive 2014/41.


27      U tom pogledu ističem da, na temelju članka 5. stavka 1. Direktive 2014/41, tijelo izdavatelj ispunjava i potpisuje EIN prema obrascu navedenom u Prilogu A te ovjerava točnost i pravilnost njegova sadržaja. Usto, u skladu s člankom 16. stavkom 2. točkom (a) te direktive, tijelo izvršitelj odmah obavješćuje tijelo izdavatelja, putem bilo kojeg sredstva, ako ne može donijeti odluku o priznanju ili izvršenju zbog toga što je obrazac predviđen u Prilogu A nepotpun ili očito netočan. Iz toga slijedi da obrazac predviđen u Prilogu A navedenoj direktivi formalizira Europski istražni nalog i da je cilj informacija koje se u njemu traže pružiti pojašnjenja državi izvršiteljici u pogledu zatraženih istražnih mjera, istrage koje su te mjere dio kao i njihova pravnog okruženja.


28      Vidjeti Haški program: jačanje slobode, sigurnosti i pravde u Europskoj uniji (SL 2005., C 53, str. 1.) (dio III., točka 3.2.). Vidjeti također presudu od 25. srpnja 2018., Minister for Justice and Equality (Nedostaci u pravosudnom sustavu) (C‑216/18 PPU, EU:C:2018:586, t. 35. i navedena sudska praksa).


29      Vidjeti presudu od 25. srpnja 2018., Minister for Justice and Equality (Nedostaci u pravosudnom sustavu) (C‑216/18 PPU, EU:C:2018:586, t. 36. i navedena sudska praksa).


30      Presuda od 25. srpnja 2018., Minister for Justice and Equality (Nedostaci u pravosudnom sustavu) (C‑216/18 PPU, EU:C:2018:586, t. 37. i navedena sudska praksa)


31      U drugim se tekstovima koji su nedavno doneseni u okviru područja slobode, sigurnosti i pravde upućuje na pretpostavku da države članice poštuju temeljna prava, kao što je, među ostalim, uvodna izjava 34. Uredbe (EU) 2018/1805 Europskog parlamenta i Vijeća od 14. studenoga 2018. o uzajamnom priznavanju naloga za zamrzavanje i naloga za oduzimanje (SL 2018., L 303, str. 1.).


32      Vidjeti ESLJP, 15. listopada 2013., Gucanovi protiv Bugarske (CE:ECHR:2013:1015JUD003452910, t. 67. i t. 208. do 212.), 16. veljače 2016., Govedarski protiv Bugarske (CE:ECHR:2016:0216JUD003495712, t. 38. do 40. i t. 72. do 75.), 31. ožujka 2016., Stojanov i drugi protiv Bugarske (CE:ECHR:2016:0331JUD005538810, t. 114. do 116.), i 9. lipnja 2016., Popovi protiv Bugarske (CE:ECHR:2016:0609JUD003965111, t. 49., 89. i 93.). U tom pogledu radi korisnosti podsjećam da se, kao što to proizlazi iz Objašnjenja koja se odnose na Povelju (SL 2007., C 303, str. 17.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 1., svezak 7., str. 120.), pravo na djelotvoran pravni lijek, koje je zajamčeno člankom 47. prvim stavkom Povelje, temelji na članku 13. EKLJP‑a. Međutim, u skladu s člankom 52. stavkom 3. Povelje, značenje i opseg prava koja se njome priznaju jednaki su onima iz te konvencije te okolnost, navedena u Objašnjenjima koja se odnose na Povelju, da je zaštita u pravu Unije širih razmjera jer jamči pravo na djelotvoran pravni lijek pred sudom, u ovom slučaju nije relevantna.


33      Vidjeti po analogiji sudsku praksu koja se odnosi na europski uhidbeni nalog i, konkretno, presude od 25. srpnja 2018., AY (Uhidbeni nalog – Svjedok) (C‑268/17, EU:C:2018:602, t. 52.), i od 25. srpnja 2018., Minister for Justice and Equality (Nedostaci u pravosudnom sustavu) (C‑216/18 PPU, EU:C:2018:586, t. 41.).


34      U tom pogledu podsjećam da, s obzirom na presudu ESLJP‑a od 21. siječnja 2011., M. S. S. protiv Belgije i Grčke (CE:ECHR:2011:0121JUD003069609, t. 358., 360. i 367.), takav rizik od osude Europskog suda za ljudska prava uopće nije neizvjestan te ga je zakonodavac Unije predvidio i shvatio ozbiljno u okviru članka 11. stavka 1. točke (f) Direktive 2014/41.


35      Vidjeti obrazloženje inicijative Kraljevine Belgije, Republike Bugarske, Republike Estonije, Kraljevine Španjolske, Republike Austrije, Republike Slovenije i Kraljevine Švedske za Direktivu Europskog parlamenta i Vijeća o Europskom istražnom nalogu u kaznenim stvarima (dokument br. 9288/10, add 1, od 3. lipnja 2010., dostupan na sljedećoj internetskoj adresi: https://data.consilium.europa.eu/doc/document/ST‑9288‑2010-ADD-1/en/pdf) (str. 14.).


36      Vidjeti osobito presudu od 21. studenoga 2018., Ayubi (C‑713/17, EU:C:2018:929, t. 37. i navedena sudska praksa).