Zahtjev za prethodnu odluku koji je 5. lipnja 2019. uputio Corte suprema di cassazione (Italija) – Agenzia delle entrate – Riscossione protiv Poste Italiane SpA

(predmet C-435/19)

Jezik postupka: talijanski

Sud koji je uputio zahtjev

Corte suprema di cassazione

Stranke glavnog postupka

Žalitelj i protustranka u postupku povodom protužalbe: Agenzia delle entrate – Riscossione

Protustranka i podnositelj protužalbe: Poste Italiane SpA

Prethodna pitanja

Protivi li se članku 14. UFEU-a (prije članak 7.D [UEEZ-a] koji je kasnije postao članak 16. UEZ-a), članku 106. stavku 2. UFEU-a (prije članak 90. [UEEZ-a] koji je kasnije postao članak 86. stavak 2. UEZ-a) i uvrštenju u sustav usluga od općeg gospodarskog interesa (UOGI), pravilo poput onoga predviđenog člankom 10. stavkom 3. Zakonodavne uredbe br. 504/1992 u vezi s člankom 2. stavcima 18. do 20. Zakona br. 662/1996, na temelju kojeg je uvedena i nastavlja se primjenjivati – i nakon privatizacije usluga „bancoposta” koje pruža društvo Poste Italiane s.p.a. – rezervirana djelatnost (sustav zakonskog monopola) u korist društva Poste Italiane s.p.a., predmet koje je usluga vođenja poštanskog tekućeg računa namijenjenog prikupljanju lokalnog poreza ICI-a, uzimajući u obzir promjene državnih propisa u području naplate poreza koji poreznim obveznicima i lokalnim poreznim tijelima barem od 1997. omogućuju da slobodno biraju način plaćanja i naplate poreza (uključujući lokalne) putem bankovnog sustava?

Ako se u odgovoru na prvo pitanje zaključi da uvođenje zakonskog monopola ima značajke UOGI-ja, protivi li se članku 106. stavku 2. UFEU-a (prije članak 90. [UEEZ-a] koji je kasnije postao članka 86. stavak 2. UEZ-a) i članku 107. stavku 1. UFEU-a (prije članak 92. [UEEZ-a] koji je kasnije postao članak 87. UEZ-a), u skladu s tumačenjem tih pravila koje je Sud dao u pogledu uvjeta za razlikovanje zakonite mjere – kojom se kompenziraju obveze obavljanja javne usluge – od nezakonite državne potpore (presuda Suda od 24. srpnja 2003., C-280/00, Altmark Trans GmbH i Regierungspräsidium Magdeburg/Nahverkehrsgesellschaft Altmark GmbH), pravilo poput onog iz članka 10. stavka 3. Zakonodavne uredbe br. 504/1992 u vezi s člankom 2. stavcima 18. do 20. Zakona br. 662/1996 i člankom 3. stavkom 1. Uredbe Predsjednika Republike br. 144/2001, koje društvu Poste Italiane s.p.a. daje pravo da jednostrano odredi iznos „provizije” koju plaća koncesionar (zastupnik) za naplatu poreza ICI-ja, a koja se primjenjuje na svaku transakciju vođenja računa izvršenu na poštanskom tekućem računu na ime koncesionara/zastupnika, uzimajući u obzir da je društvo Poste Italiane s.p.a. odlukom Upravnog vijeća br. 57/1996 odredilo da ta provizija iznosi 100 lira u razdoblju od 1. travnja 1997. do 31. svibnja 2001. odnosno 0,23 eura u razdoblju nakon 1. lipnja 2001.?

Protivi li se članku 102. stavku 1. UFEU-a (prije članak 86. [UEEZ-a] koji je kasnije postao članak 82. stavak 1. UEZ-a), kako ga tumači Sud (vidjeti presude Suda od 13. prosinca 1991., C-18/88, GB Inno BM; od 25. lipnja 1998., C-203/96, Chemische Afvaistoffen Dussseldorp BV; od 17. svibnja 2001., C-340/99, TNT TRACO s.p.a.), regulatorni okvir poput onoga koji čine članak 2. stavci 18. do 20. Zakona br. 662/1996, članak 3. stavak 1. Uredbe Predsjednika Republike br. 144/2001 i članak 10. stavak 3. Zakonodavne uredbe br. 504/1992, s obzirom na to da koncesionar (zastupnik) neizbježno podliježe obvezi plaćanja „provizije” koju jednostrano određuje i/ili mijenja društvo Poste Italiane s.p.a., tako da se ugovor o poštanskom tekućem računu ne može raskinuti a da se pritom ne povredi obveza iz članka 10. stavka 3. Zakonodavne uredbe 504/1992 i da slijedom toga ne dođe do neispunjavanja obveze naplate koju ICI ima prema lokalnom poreznom tijelu?

____________