Žalba koju je 19. prosinca 2019. podnio European Federation of Public Service Unions (EPSU) protiv presude Općeg suda (deveto prošireno vijeće) od 24. listopada 2019. u predmetu T-310/18, EPSU i Goudriaan protiv Komisije

(predmet C-928/19 P)

Jezik postupka: engleski

Stranke

Žalitelj: European Federation of Public Service Unions (EPSU) (zastupnici: R. Arthur, solicitor, K. Apps, barrister)

Druge stranke u žalbenom postupku: Europska komisija, Jan Willem Goudriaan

Žalbeni zahtjev

Žalitelj od Suda zahtijeva da:

prihvati žalbu;

ukine pobijanu presudu;

poništi Komisijinu odluku od 6. ožujka 2018.;

naloži Komisiji snošenje žaliteljevih troškova u ovom postupku i postupku pred Općim sudom.

Žalbeni razlozi i glavni argumenti

Žalitelj ističe da ovu žalbu treba dopustiti zbog toga što je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava.

PRVI ŽALBENI RAZLOG: Direktive donesene odlukom Vijeća na temelju članka 155. stavka 2. UFEU-a po prirodi su zakonodavne

Opći sud pogrešno je kvalificirao postupak iz članaka 154. i 155. UFEU-a kao takav koji ne može proizvoditi pravne učinke zakonodavne prirode.

U sudskoj praksi Suda Europske unije utvrđeno je da mjere donesene drugim postupkom imaju iste posljedice kao i ostale direktive.

Lisabonski ugovor nije umanjio ulogu socijalnih partnera niti izmijenio prirodu mjera donesenih drugim postupkom.

Mjere koje su donesene direktivom usvojenom na temelju odluke Vijeća ostaju zakonodavne po svojoj prirodi.

Mjere koje su donesene direktivom usvojenom na temelju odluke Vijeća zakonodavni su akti.

Podredno, ako (što se osporava) direktive usvojene na temelju odluke Vijeća nisu zakonodavni akti:

One su oblik lex specialisa koji je u bitnome zakonodavne, a ne izvršne prirode.

One mogu proizvoditi iste pravne učinke kao što su oni koje su proizvodile prije 2007.

Stoga je Opći sud pogriješio kada je odbio žaliteljev prvi tužbeni razlog.

DRUGI ŽALBENI RAZLOG: tumačenje članaka 154. i 155. UFEU-a

Opći sud pogrešno je tekstualno, kontekstualno i teleološki protumačio članak 154. i članak 155. stavak 2. UFEU-a.

Tumačenje članka 155. stavka 2. UFEU-a koje je iznio Opći sud ne slijedi njegov izričit tekst.

Opći sud trebao je utvrditi da, kada su sporazum socijalnih partnera postigli predstavnici socijalnih partnera, a sporazum nije nezakonit, Komisija ima dužnost predlaganja Vijeću da donese tekst odluke na temelju članka 155. stavka 2. drugog podstavka UFEU-a.

Opći sud trebao je utvrditi da izbor metode provedbe sporazumâ socijalnih partnera imaju socijalni partneri, a ne Komisija.

Opći sud trebao je utvrditi da Vijeće ima ovlast odlučivanja da ne donese odluku na temelju članka 155. stavka 2. drugog podstavka UFEU-a, a da Komisija nema sličnu ovlast.

Opći sud pogrešno je protumačio institucionalnu ravnotežu članaka 154. i 155. UFEU-a time što je proširio Komisijine ovlasti izvan izričitog teksta odredbi i time što je pogrešno protumačio učinak članaka 13. i 17. UEU-a.

Tumačenje Općeg suda protivno je kontekstu Glave X. UFEU-a o socijalnoj politici i članku 28. Povelje Europske unije o temeljnim pravima.

Opći sud pogrešno je protumačio presudu Općeg suda u predmetu UEAPME/Vijeće pri čemu je dao veću političku diskrecijsku ovlast Komisiji od one koju ona ima u skladu s pravilnim tumačenjem.

Opći sud pogriješio je u procjeni Parlamentove uloge u postupku iz članaka 154. i 155. UFEU-a.

Stoga je Opći sud pogriješio kada je odbio žaliteljev prvi tužbeni razlog

TREĆI ŽALBENI RAZLOG: pristup koji se priklanja Komisijinoj odluci

Opći sud pogriješio je kada je smatrao da Komisija ima pravo na veću političku diskrecijsku ovlast u donošenju odluka. Na taj je način Opći sud:

pogrešno protumačio članke 154. i 155. UFEU-s i prirodu postupka u pogledu socijalnih partnera, i

pogriješio kada ih je usporedio s Europskom građanskom inicijativom.

Stoga je Opći sud pogriješio kada je odbio žaliteljev drugi tužbeni razlog

ČETVRTI ŽALBENI RAZLOG: pristup Komisijinom rasuđivanju u njezinoj odluci

Opći sud pogriješio je kada je potvrdio zakonitost sažetog obrazloženja Komisijine odluke.

Obrazloženje koje je Komisija pružila u dopisu od 6. ožujka 2018. bilo je pravno i činjenično pogrešno.

Komisija nije ni na koji način objasnila zašto je odstupila od osiguranja koja je pružila u ranijoj prepisci i svojim objavljenim komunikacijama.

Obrazloženje u dopisu nije ono na koja se Komisija oslanjala u svojoj obrani na raspravi. To obrazloženje je također bilo pravno i činjenično pogrešno.

Komisija nije postupila u skladu s člankom 41. Povelje Europske unije o temeljnim pravima.

____________