Pravila o jeziku

Pravila o jeziku Suda Europske unije

Kad je riječ o postupcima pred Sudom, odredbe o jezičnom uređenju sadržane su u člancima 36. do 42. Poslovnika Suda. Za postupke pred Općim sudom ista se pravila nalaze u člancima 44. do 49. njegova Poslovnika.

Poslovnici dvaju sudova Europske unije preuzeli su mehanizme upotrebe jezika sadržane u Uredbi Vijeća br. 1/58 (EEZ) kojom je uspostavljeno jezično uređenje u Europskoj uniji. Sva ostala pravila u pogledu upotrebe jezika primjenjuju se mutatis mutandis u postupcima pred sudovima Unije.

Za svaki postupak koji se pokreće pred jednim od sudova Unije određen je jezik postupka. Jezik postupka je jedan od 24 službena jezika. U prethodnim postupcima uvijek je riječ o jeziku kojim se koristi nacionalni sudac koji se obraća Sudu. U postupcima po izravnim tužbama tužitelj odabire jezik postupka, pri čemu nije vezan ni svojim državljanstvom ni državljanstvom svojeg odvjetnika. Međutim, kada je tuženik država članica, jezik postupka je jezik ili jedan od jezika te države. Jednom utvrđen, jezik postupka obvezno se upotrebljava tijekom cijelog postupka, kako u pisanom tako i u usmenom dijelu. Ovaj izbor ne veže samo stranke već i treće osobe kojima se dopusti sudjelovanje u postupku u svojstvu intervenijenta.

Sudu je potreban zajednički jezik na kojem će vijećati. Taj je jezik tradicionalno francuski. Svi podnesci stranaka na jeziku postupka stoga se prevode na francuski radi sastavljanja internog radnog spisa. Unatoč tome, svi dokumenti koje naknadno razmjenjuju tajništva Suda Europske unije sa strankama na jeziku su postupka. On ima osobitu važnost na kraju postupka jer je isključivo tekst presude Suda ili Općeg suda na jeziku postupka vjerodostojan. Presude Suda i Općeg suda objavljuju se u Zborniku sudske prakse na svim službenim jezicima.

Glavna uprava za višejezičnost stoga tijekom cijelog postupka ima ulogu posrednika u dijalogu između stranaka i suda Unije.

Uprave za pravno prevođenje osiguravaju prevođenje podnesaka stranaka sa svih službenih jezika Europske unije na francuski jezik te prevođenje presuda Suda ili Općeg suda na sve jezike, a osobito na jezik postupka. Nezavisni odvjetnik, međutim, najčešće se izražava na svojem jeziku te se njegova mišljenja s izvornika prevode na jezik postupka za potrebe stranaka kao i na sve druge službene jezike za objavu. Zahtjevi za prethodnu odluku nacionalnih sudova također moraju biti prevedeni na sve službene jezike jer se po njihovu primitku o njima obavještavaju sve države članice.

Zbog te važne posredničke uloge Sud zapošljava isključivo pravnike. Uprave za pravno prevođenje – koje su u službi dvaju sudova – stoga čine pravnici lingvisti, diplomanti pravnih studija. Članak 42. Poslovnika Suda predviđa, k tome, da jezičnu službu moraju činiti „stručnjaci s odgovarajućim pravnim obrazovanjem”.

Tijekom usmenog dijela postupka Uprava za usmeno prevođenje odgovorna je za komunikaciju između stranaka i sudaca. Rasprave pred sudovima Unije odvijaju se uz simultano prevođenje na potreban broj jezika.

Verbalna komunikacija predmet je usmenog prevođenja. Radi poštovanja same prirode usmene rasprave, nije ju moguće doslovno prevoditi. Zadatak je usmenog prevoditelja u stvarnom vremenu vjerno prenijeti poruku govornika na drugom jeziku.

Uz savršeno poznavanje svojih radnih jezika, usmeni prevoditelji Suda moraju dobro poznavati pitanja o kojima će se raspravljati. Stoga se velika pozornost posvećuje proučavanju postupovnih spisa. Usmeni prevoditelji – vezani dužnošću stroge povjerljivosti – imaju puni uvid u spise predmeta, što osigurava njihovo upoznavanje s relevantnim pravnim pitanjima i nazivljem.

Budući da je jezik vijećanja na sudovima Unije francuski, pojedini dokumenti nisu dostupni na drugim jezicima pa se od usmenih prevoditelja zaposlenih na Sudu zahtijeva izvrsno razumijevanje pisanog francuskog jezika.