PRESUDA OPĆEG SUDA (deveto vijeće)
15. rujna 2016.(*)
„Damping – Uvoz biodizela podrijetlom iz Indonezije – Konačna antidampinška pristojba – Članak 2. stavak 5. Uredbe (EZ) br. 1225/2009 – Uobičajena vrijednost – Troškovi proizvodnje”
U predmetu T‑120/14,
PT Ciliandra Perkasa, sa sjedištem u Jakarti (Indonezija), koju zastupaju F. Graafsma i J. Cornelis, odvjetnici,
tužitelj,
protiv
Vijeća Europske Unije, koje je zastupao S. Boelaert, a zatim H. Marcos Fraile, u svojstvu agenta i R. Bierwagen i C. Hipp, odvjetnici,
tuženika,
koje podupiru
Europska komisija, koju zastupaju J.-F. Brakeland, M. França i A. Stobiecka‑Kuik, u svojstvu agenata,
i
European Biodiesel Board (EBB), sa sjedištem u Bruxellesu (Belgija), koji zastupaju O. Prost i M.-S. Dibling, odvjetnici,
intervenijenti,
povodom zahtjeva na temelju članka 263. UFEU‑a za poništenje Provedbene uredbe Vijeća (EU) br. 1194/2013 od 19. studenoga 2013. o uvođenju konačne antidampinške pristojbe i konačnoj naplati privremene pristojbe uvedene na uvoz biodizela podrijetlom iz Argentine i Indonezije (SL 2013., L 315, str. 2.) u dijelu u kojem se njome tužitelju izriče antidampinška pristojba,
OPĆI SUD (deveto vijeće),
u sastavu: G. Berardis, predsjednik vijeća, O. Czúcz (izvjestitelj) i A. Popescu, suci,
tajnik: M. Junius, administratorica,
uzimajući u obzir pisani postupak i nakon rasprave održane 14. travnja 2016.,
donosi sljedeću
Presudu
Okolnosti spora
Upravni postupak
1 Tužitelj, PT Ciliandra Perkasa je indonezijsko društvo koje proizvodi i izvozi biodizel u Europsku Uniju.
2 Biodizel, alternativno gorivo slično konvencionalnom dizelu, proizvodi se u Europskoj Uniji, ali se također uvozi u velikim količinama. U Indoneziji se uglavnom proizvodi od sirovog palmina ulja (u daljnjem tekstu: CPO), glavne sirovine korištene u proizvodnji biodizela.
3 Nakon prigovora koji je European Biodiesel Board (EBB) podnio 17. srpnja 2012. u ime proizvođača biodizela koji proizvode više od 60 % ukupne proizvodnje biodizela u Europskoj uniji, Europska je komisija 29. kolovoza 2012. objavila Obavijest o pokretanju antidampinškog postupka o uvozu biodizela podrijetlom iz Argentine i Indonezije (SL 2012., C 260, str. 8.), u skladu s člankom 5. Uredbe Vijeća (EZ) br. 1225/2009 od 30. studenoga 2009. o zaštiti od dampinškog uvoza iz zemalja koje nisu članice Europske zajednice (SL 2009., L 343, str. 51.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 11., svezak 30., str. 202. i ispravak u SL 2016., L 44., str. 20.) (u daljnjem tekstu: osnovna uredba).
4 Ispitnim postupkom u vezi s dampingom i štetom obuhvaćeno je razdoblje od 1. srpnja 2011. do 30. lipnja 2012. (u daljnjem tekstu: razdoblje ispitnog postupka). Ispitivanjem kretanja važnih za procjenu štete obuhvaćeno je razdoblje od 1. siječnja 2009. do kraja razdoblja ispitnog postupka.
5 Tužitelj je odabran za uključivanje u uzorak indonezijskih proizvođača izvoznika u okviru ispitnog postupka o kojemu je riječ te je u tom kontekstu odgovorio na Komisijin upitnik.
6 Komisija je 27. svibnja 2013. usvojila Uredbu (EU) br. 490/2013 o uvođenju privremene antidampinške pristojbe na uvoz biodizela podrijetlom iz Argentine i Indonezije (SL 2013., L 141, str. 6.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 11., svezak 125., str. 99., u daljnjem tekstu: privremena uredba). U toj uredbi Komisija je između ostalog objavila pojedinosti na kojima se temelje osnovne činjenice i razmatranja na temelju kojih su uvedene privremene antidampinške mjere. Privremena pristojba koja se primjenjivala na tužitelja je bila nula, a uobičajena vrijednost istovjetnih proizvoda je izračunana na temelju podataka sadržanih u njegovim odgovorima na upitnike iz stavka 5. ove presude bez prilagođavanja troškova CPO‑a.
7 Prema uvodnoj izjavi 63. privremene uredbe, Komisija je uobičajenu vrijednost istovjetnog proizvoda izračunala u skladu s postupkom iz članka 2. stavaka 3. i 6. osnovne uredbe na temelju troškova proizvodnje proizvođača izvoznika tijekom razdoblja ispitnog postupka uvećanih za prodajne, opće i administrativne troškove i razumnu profitnu maržu. Također je istaknula da će se pitanje odražavaju li troškovi razumno troškove povezane s proizvodnjom proizvoda o kojemu je riječ pobliže ispitati u konačnoj fazi ispitnog postupka jer nije imala dovoljno podataka o tome je li sustav različitog oporezivanja izvoza („DET sustav”) u Indoneziji smanjio cijene palmina ulja i tako iskrivio troškove proizvođača biodizela.
8 U uvodnim izjavama 64. i 65. privremene uredbe, Komisija je istaknula da je ispitni postupak pokazao da indonezijsko domaće tržište biodizela u velikoj mjeri uređuje država, te da se posljedično iznos dobiti nije mogao temeljiti na stvarnim podacima dobivenim od trgovačkih društava u uzorku, s obzirom na to da se za domaću prodaju nije smatralo da je nastala u uobičajenom tijeku trgovine. Također je istaknula da je stoga iznos za dobit korišten prilikom izračuna uobičajene vrijednosti utvrđen u skladu s člankom 2. stavkom 6. točkom (c) osnovne uredbe.
9 Komisija je 1. listopada 2013. obavijestila sve zainteresirane stranke o bitnim činjenicama i razmatranjima na temelju kojih je namjeravala predložiti uvođenje konačne antidampinške pristojbe na uvoz dotičnog proizvoda (u daljnjem tekstu: konačna objava) i svim strankama je dodijeljen rok unutar kojeg su mogle komentirati konačnu objavu.
10 U konačnoj objavi Komisija je predložila uvođenje antidampinške pristojbe u pogledu tužitelja koja je odgovarala razlici između dampinške marže i one utvrđene tijekom prethodne faze nakon prilagođavanja troškova CPO‑a. U popratnom dopisu Komisija je obavijestila tužitelja o mogućnosti ponude preuzimanja obveza.
11 Tužitelj je 15. listopada 2013. prilikom službenog saslušanja osporio Komisijino prilagođavanje troškova i izračun razumne profitne marže za istovjetan proizvod.
12 Tužitelj je podnio svoje komentare na konačnu objavu i ponudu preuzimanja obveza 17. listopada 2013.
13 Komisija je 8. studenoga 2013. obavijestila tužitelja da njegova ponuda preuzimanja obveza ne može biti prihvaćena.
14 Vijeće Europske Unije 19. studenoga 2013. usvojilo je Provedbenu uredbu (EU) br. 1194/2013 o uvođenju konačne antidampinške pristojbe i konačnoj naplati privremene pristojbe uvedene na uvoz biodizela podrijetlom iz Argentine i Indonezije (SL 2013., L 315, str. 2.) (u daljnjem tekstu: pobijana uredba).
Pobijana uredba
15 Kao prvo, u uvodnoj izjavi 28. pobijane uredbe, Vijeće je potvrdilo zaključke privremene uredbe prema kojima je uobičajena vrijednost istovjetnog proizvoda izračunana u skladu s člankom 2. stavcima 3. i 6. osnovne uredbe. U tom pogledu, Vijeće je istaknulo da se domaća prodaja nije mogla smatrati izvršenom u uobičajenom tijeku trgovine jer indonezijsko tržište biodizela u velikoj mjeri uređuje država.
16 Međutim, u pogledu izračuna troškova vezanih za proizvodnju proizvoda obuhvaćenih ispitnim postupkom, iz uvodnih izjava 30., 34. i 66. do 74. pobijane uredbe proizlazi da je nakon daljnjeg ispitivanja Vijeće prihvatilo Komisijin prijedlog da izmijeni zaključke u uvodnoj izjavi 63. privremene uredbe. Potvrdilo je, između ostalog, ocjenu da je sustav DET‑a u snizio cijenu CPO‑a, glavne sirovine na domaćem tržištu na umjetno nisku razinu, utječući na troškove proizvođača biodizela. Budući da troškovi povezani s proizvodnjom i prodajom dotičnog proizvoda stoga nisu objektivno odraženi u poslovnim knjigama koje vode indonezijski proizvođači obuhvaćeni ispitnim postupkom, Vijeće je odlučilo, u skladu s člankom 2. stavkom 5. osnovne uredbe, zanemariti stvarne troškove CPO‑a, kako su navedeni u poslovnim knjigama dotičnih trgovačkih društava te ih zamijeniti cijenom po kojoj bi ga ta trgovačka društva kupovala kada ne bi bilo iskrivljenja, odnosno referentnom izvoznom cijenom koju objavljuju indonezijska nadležna tijela, a koja se temelji na objavljenim međunarodnim cijenama (Rotterdam, Malezija i Indonezija) (u daljnjem tekstu: HPE cijena).
17 U pogledu izračuna prodajnih, općih i administrativnih troškova, Vijeće je između ostalog, u uvodnim izjavama 77. do 84. pobijane uredbe, prihvatilo korištenje profitne marže od 15 %, u osnovi, potvrdom analize u uvodnoj izjavi 65. privremene uredbe.
18 Kao drugo, u uvodnim izjavama 105. do 142. pobijane uredbe, Vijeće je potvrdilo zaključke privremene uredbe u pogledu postojanja materijalne štete u smislu članka 3. stavka 5. osnovne uredbe.
19 Kao treće, u uvodnim izjavama 144. do 189. pobijane uredbe, Vijeće je potvrdilo zaključke privremene uredbe u pogledu postojanja uzročne veze i štete koju je pretrpjela industrija Unije.
20 Kao četvrto, u uvodnim izjavama 190. do 201. pobijane uredbe, Vijeće je potvrdilo da je uvođenje antidampinških mjera o kojima je riječ i dalje u interesu Unije.
21 Zaključno, Vijeće je između ostalog odlučilo, s obzirom na utvrđene dampinške marže i razinu štete koja je prouzročena industriji Unije, da je potrebno konačno naplatiti iznose osigurane privremenom antidampinškom pristojbom uvedenom privremenom uredbom (uvodna izjava 228. i članak 2. pobijane uredbe) i da se treba uvesti konačna antidampinška pristojba na uvoz biodizela podrijetlom iz Indonezije (članak 1. stavak 1.).
22 U članku 1. stavku 2. pobijane uredbe, stopa konačne antidampinške pristojbe koja se primjenjuje na proizvode o kojima je riječ, u pogledu indonezijskog uvoza, za tužitelja je određena na 76,4 EUR po toni neto.
Postupak i zahtjevi stranaka
23 Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 18. veljače 2014. tužitelj je pokrenuo ovaj postupak.
24 Aktima podnesenima tajništvu Općeg suda 13. svibnja i 2. lipnja 2014., Komisija i EBB zatražili su intervenciju u ovom predmetu u potporu zahtjevima Vijeća.
25 Rješenjem od 17. srpnja 2014. Komisijin zahtjev za intervenciju je prihvaćen.
26 Dopisima tajništvu Općeg suda od 9. srpnja i 8. kolovoza 2014., tužitelj je zatražio povjerljivo postupanje s određenim povjerljivim dokumentima i informacijama iz njegovih pisanih podnesaka u odnosu na EBB, ako bude prihvaćen njegov zahtjev za intervenciju.
27 Rješenjem od 22. rujna 2014. EBB‑ov zahtjev za intervenciju je prihvaćen i odluka o meritumu zahtjeva za povjerljivo postupanje koji je podnio tužitelj je odgođena.
28 Komisija je podnijela svoj intervencijski podnesak 1. listopada 2014.
29 Dopisom tajništvu Općeg suda od 17. listopada 2014. EBB je osporio tužiteljeve zahtjeve za povjerljivo postupanje.
30 Dopisima tajništvu Općeg suda od 22. listopada i 3. studenoga 2014. Vijeće je zatražilo povjerljivo postupanje s određenim povjerljivim dokumentima i informacijama iz njegova pisanog podneska u odnosu na EBB.
31 Aktima podnesenima tajništvu Suda 28. studenoga 2014. tužitelj i Vijeće podnijeli su svoja očitovanja na Komisijin intervencijski podnesak.
32 EBB je podnio svoj intervencijski podnesak 12. prosinca 2014. Aktom podnesenim tajništvu Suda 18. veljače 2015. tužitelj je podnio svoja očitovanja na taj podnesak.
33 Rješenjem od 15. svibnja 2015. zahtjevi za povjerljivo postupanje koje je podnio tužitelj djelomično su prihvaćeni, a oni koje je podnijelo Vijeće su prihvaćeni.
34 Nakon izvješća suca izvjestitelja, Opći sud (deveto vijeće) odlučio je otvoriti usmeni dio postupka te je u okviru mjera upravljanja postupkom, predviđenim u članku 89. Poslovnika Općeg suda, svim strankama uputio određena pisana pitanja na koja su stranke odgovorile u za to određenom roku.
35 Tužitelj u bitnome zahtijeva od Općeg suda da:
– poništi pobijanu uredbu u dijelu u kojem se odnosi na tužitelja;
– naloži Vijeću snošenje troškova postupka.
36 Vijeće, uz potporu Komisije i EBB‑a zahtijeva od Općeg suda da:
– odbije tužbu kao neosnovanu;
– naloži tužitelju snošenje troškova postupka.
Pravo
37 Tužitelj u prilog svojoj tužbi ističe pet tužbenih razloga: prvi tužbeni razlog navodi očitu pogrešku u procjeni u zaključku da su tužiteljeve kupovne cijene iskrivljene; drugi u bitnome navodi povredu Sporazuma o primjeni članka VI. Općeg sporazuma o carinama i trgovini 1994. (GATT) (SL 1994., L 336, str. 103.) (u daljnjem tekstu: sporazum o antidampingu) koji se nalazi u Prilogu 1.A Sporazumu o osnivanju Svjetske trgovinske organizacije (WTO) u pogledu prilagođavanja troškova proizvodnje CPO‑a; treći navodi povredu članka 2. stavka 5. osnovne uredbe; četvrti navodi da je utvrđivanje razumne profitne marže nezakonito, a peti navodi povredu obveze obrazlaganja i povredu obveze dužne pažnje i pravilnog upravljanja.
38 Opći sud smatra prikladnim početi s ispitivanjem trećeg tužbenog razloga.
39 Taj tužbeni razlog u osnovi se sastoji od tri dijela. U pogledu prvog dijela, tužitelj tvrdi da se Vijeće i Komisija (u daljnjem tekstu: institucije) nisu oslobodili tereta dokazivanja koji je na njima da u dovoljnoj mjeri dokažu da su cijene CPO‑a prema DET sustavu iskrivljene kako bi se zanemarile cijene CPO‑a u njegovim poslovnim knjigama u smislu članka 2. stavka 5. osnovne uredbe, te da je pobijana uredba zahvaćena nepostojanjem obrazloženja u tom pogledu. Drugim dijelom tvrdi da HPE cijena nije razumna osnova za prilagođavanje troškova CPO‑a u poslovnim knjigama jer je na nju samu već utjecalo navodno iskrivljavanje uzrokovano DET sustavom. Treći dio se tiče tumačenja članka 2. stavka 5. osnovne uredbe u ovom predmetu i između ostalog primjene po analogiji presude od 7. veljače 2013., Acron i Dorogobuzh/Vijeće (T‑235/08, neobjavljena, EU:T:2013:65) od strane institucija.
40 Prvi i treći dio treba ispitati zajedno.
41 Tužitelj u bitnome tvrdi da osnova na kojoj su institucije zaključile da je prodajna cijena CPO‑a na indonezijskom tržištu umjetno niska nije jasna iz pobijane uredbe s obzirom na to da „međunarodne” cijene na koje se ona osobito poziva nisu pojašnjene. Tužitelj također tvrdi, u tom kontekstu, da je navod u uvodnoj izjavi 68. pobijane uredbe da DET sustav ograničava mogućnosti izvoza CPO‑a opovrgnuta činjenicom da Indonezija izvozi oko 70 % svoje ukupne proizvodnje CPO‑a. Nadalje, HPE cijena nije prikladna osnova za donošenje zaključka da su indonezijske cijene CPO‑a bile iskrivljene. Osim toga, tužitelj osporava dopuštenost studija na koje su se institucije pozivale u potporu svojim argumentima da su cijene CPO‑a bile iskrivljene u Indoneziji nakon iskrivljenja koje je uzrokovao taj sustav. Dalje, tužitelj tvrdi da članak 2. stavak 5. osnovne uredbe ne dopušta prilagođavanje troškova samo zato što su niski. Konačno, presuda od 7. veljače 2013., Acron i Dorogobuzh/Vijeće (T‑235/08, neobjavljena, EU:T:2013:65) ne može biti korištena kao presedan u smislu da bi zahtijevala neki oblik izravne intervencije vlade, i da je mogućnost prilagođavanja troškova u poslovnim knjigama iznimka od općeg pravila te stoga mora biti usko tumačena.
42 Vijeće, koje podupiru Komisija i EBB, u bitnome tvrdi da su se institucije oslobodile tereta dokaza u pogledu postojanja iskrivljavanja cijena CPO‑a i pravilno primijenile članak 2. stavak 5. osnovne uredbe. U pobijanoj uredbi institucije su objasnile DET sustav i dokazale da je taj sustav doveo do iskrivljavanja koje je domaće cijene CPO‑a učinilo umjetno nižima od HPE cijene za CPO koju su objavila indonezijska tijela i temelje se na objavljenim međunarodnim cijenama. Nadalje, učinak indonezijskih pravila u pogledu prednosti za downstream industrije bio je prepoznat i izračunan u brojnim studijama. Činjenične razlike ustanovljene u predmetu koji je doveo do presude od 7. veljače 2013., Acron i Dorogobuzh/Vijeće (T‑235/08, neobjavljena, EU:T:2013:65) nisu odlučujuće, s obzirom na to da je Opći sud u toj presudi potvrdio opće načelo da ako se troškovi povezani s proizvodnjom proizvoda obuhvaćenog ispitnim postupkom u poslovnim knjigama trgovačkog društva o kojemu je riječ ne odražavaju objektivno, oni ne mogu služiti kao temelj za izračun uobičajene vrijednosti, što se primjenjuje na činjenice u ovom predmetu. Taj je argument, u pogledu različitih oblika intervencije države za koje se tvrdi da su mogući, također nebitan jer je u ovom predmetu postojala izravna intervencija indonezijske države u određivanju izvoznih carinskih pristojbi i utjecaju na dražbe. Institucije dakle nisu prilagodile troškove samo zato što su bili niski, nego jer su bili iskrivljeni, što je snažno utjecalo na domaće cijene CPO‑a i stoga na poslovne knjige trgovačkih društava koje ga proizvode.
43 U ovom predmetu treba istaknuti da u pobijanoj uredbi, u kontekstu određivanja uobičajene vrijednosti istovjetnog proizvoda, institucije nisu izračunale trošak proizvodnje biodizela s obzirom na cijenu CPO‑a odraženu u poslovnim knjigama tužitelja, nego, kako proizlazi između ostalog iz uvodne izjave 29. i sljedećih te uredbe, zanemarile tu cijenu i zamijenile je cijenom HPE‑a na temelju članka 2. stavka 5. osnovne uredbe.
44 U tom pogledu, potrebno je podsjetiti da prema članku 2. stavku 3. osnovne uredbe, ako se istovjetan proizvod ne prodaje, odnosno ne prodaje se u dostatnim količinama u uobičajenom tijeku trgovine, ili ako, zbog posebne situacije na tržištu, takva prodaja ne omogućava prikladnu usporedbu, uobičajena vrijednost tog proizvoda izračunava se na temelju troška proizvodnje u zemlji podrijetla na koji se nadodaje razuman iznos troškova prodaje, općih i administrativnih troškova i iznos dobiti, odnosno na temelju izvoznih cijena u odgovarajuću treću zemlju, u uobičajenom tijeku trgovine, pod uvjetom da su te cijene reprezentativne. Prema toj odredbi može se smatrati da postoji određena situacija na tržištu za dotični proizvod u smislu prethodne rečenice, između ostalog, ako su cijene umjetno niske, ako postoji značajna trgovina razmjene ili ako postoje dogovori o nekomercijalnoj preradi.
45 Nadalje, iz prvog podstavka članka 2. stavka 5. osnovne uredbe slijedi da kada se uobičajena vrijednost istovjetnog proizvoda izračunava u skladu s člankom 2. stavkom 3. te uredbe, troškovi proizvodnje se uobičajeno izračunavaju na temelju poslovnih knjiga stranke nad kojom se provodi ispitni postupak, pod uvjetom da se te poslovne knjige vode u skladu s opće prihvaćenim računovodstvenim načelima dotične zemlje i ako se utvrdi da poslovne knjige na prihvatljiv način odražavaju troškove u vezi s proizvodnjom i prodajom proizvoda o kojem je riječ.
46 Prema drugom podstavku članka 2. stavka 5. osnovne uredbe, ako se troškovi u vezi s proizvodnjom i prodajom proizvoda iz ispitnog postupka ne odražavaju na prihvatljiv način u poslovnim knjigama dotične stranke, oni se prilagođavaju ili utvrđuju na temelju troškova drugih proizvođača ili izvoznika u istoj zemlji, odnosno ako ti podaci nisu dostupni ili se ne mogu koristiti, na bilo kojoj drugoj osnovi, uključujući podatke s drugih reprezentativnih tržišta.
47 Cilj je prvog i drugog podstavka članka 2. stavka 5. osnovne uredbe osigurati da troškovi u vezi s proizvodnjom i prodajom istovjetnog proizvoda korišteni u izračunu uobičajene vrijednosti tog proizvoda odražavaju troškove koje bi proizvođač imao na domaćem tržištu zemlje izvoznice.
48 Nadalje, iz prvog podstavka članka 2. stavka 5. osnovne uredbe slijedi da su poslovne knjige stranke nad kojom se vodi ispitni postupak glavni izvor informacija za utvrđivanje troškova proizvodnje istovjetnog proizvoda i da korištenje podataka iz tih knjiga predstavlja pravilo, a prilagođavanje ili zamjena tih podataka na drugoj razumnoj osnovi je iznimka.
49 Budući da se odstupanje ili izuzetak od općeg pravila mora usko tumačiti (vidjeti presudu od 19. rujna 2013., Dashiqiao Sanqiang Refractory Materials/Vijeće, C‑15/12 P, EU:C:2013:572, t. 17. i navedenu sudsku praksu), treba smatrati da se, kao što tužitelj tvrdi, iznimka iz članka 2. stavka 5. osnovne uredbe mora usko tumačiti.
50 U ovom predmetu, bez dovođenja u pitanje razloga koji su naveli institucije da izračunaju uobičajenu vrijednost istovjetnog proizvoda na temelju članka 2. stavka 3. osnovne uredbe, tužitelj osporava primjenu članka 2. stavka 5. osnovne uredbe na osnovi kojeg se, u pogledu izračuna, institucije nisu oslanjale na cijene CPO‑a odražene u njegovim poslovnim knjigama.
51 U pobijanoj uredbi, institucije nisu navele da se tužiteljeve poslovne knjige ne vode u skladu s opće prihvaćenim računovodstvenim načelima u Indoneziji. Upravo suprotno, tvrdile su da njegove poslovne knjige nisu realno odrazile troškove vezane za CPO koji se zahtijevaju za proizvodnju biodizela.
52 Kako jasno proizlazi iz uvodnih izjava 29. do 34. i 66. do 70. pobijane uredbe, institucije su zauzele stajalište da je, s obzirom na to da je uključivao različite izvozne poreze na CPO i biodizel, DET sustav uzrokovao iskrivljavanje cijene CPO‑a na način da je smanjio cijenu CPO‑a na domaćem tržištu na umjetno nisku razinu.
53 Na temelju presude od 7. veljače 2013., Acron i Dorogobuzh/Vijeće (T‑235/08, neobjavljena, EU:T:2013:65), dotične institucije su u uvodnoj izjavi 31. pobijane uredbe smatrale da kada su cijene sirovina uređene tako da su na domaćem tržištu umjetno niske, može se pretpostaviti da iskrivljenje utječe i na trošak proizvodnje dotičnog proizvoda. U takvim okolnostima smatrale su da se podaci u poslovnim knjigama ne mogu smatrati razumnima i da se, kao posljedica toga, trebaju prilagoditi.
54 U tom pogledu, treba podsjetiti da je u točki 44. presude od 7. veljače 2013., Acron i Dorogobuzh/Vijeće (T‑235/08, neobjavljena, EU:T:2013:65) Opći sud smatrao da je, s obzirom na to da je prirodni plin nužno isporučivan po vrlo niskoj cijeni proizvođačima izvoznicima o kojima je riječ na temelju ruskog zakona, cijena proizvodnje predmetnog proizvoda u slučaju koji je doveo do te presude bila pod utjecajem iskrivljenja na domaćem tržištu Rusije u pogledu cijene plina jer ta cijena nije bila rezultat tržišnih snaga. Opći je sud stoga zaključio da su institucije imale potpuno pravo zaključiti da se jedna od stavki u poslovnim knjigama tužitelja u tom predmetu ne može smatrati razumnom i da je kao posljedica ta stavka trebala biti prilagođena razmatranjem drugih izvora na tržištu koje su institucije smatrale reprezentativnijim.
55 Međutim, kako točno tvrdi tužitelj, za razliku od situacije u predmetu koji je doveo do presude od 7. veljače 2013., Acron i Dorogobuzh/Vijeće (T‑235/08, neobjavljena, EU:T:2013:65), iz spisa predmeta nije očito da je cijena CPO‑a bila izravno regulirana u Indoneziji. DET sustav na koji se pozivaju institucije samo je predvidio izvozne poreze s različitim stopama za CPO i biodizel.
56 Činjenica da DET sustav ne regulira izravno cijene CPO‑a u Indoneziji međutim sama po sebi ne isključuje primjenu iznimke iz članka 2. stavka 5. osnovne uredbe.
57 Treba podsjetiti, kako ističu institucije, da je odredba koja odgovara drugom podstavku članka 2. stavka 5. osnovne uredbe bila dodana u prethodnu osnovnu uredbu, odnosno Uredbu Vijeća (EZ) br. 384/96 od 22. prosinca 1995. o zaštiti od dampinškog uvoza iz zemalja koje nisu članice Europske zajednice (SL 1996., L 56, str. 1.) Uredbom Vijeća (EZ) br. 1972/2002 od 5. studenoga 2002. o izmjeni Uredbe br. 384/96 (SL 2002., L 305, str. 1.).
58 Iz uvodne izjave 4. Uredbe br. 1972/2002 jasno je da se dodavanjem odredbe koja odgovara drugom podstavku članka 2. stavka 5. osnovne uredbe nastojalo dati neke smjernice o tome što treba učiniti ako poslovne knjige razumno ne odražavaju troškove povezane s proizvodnjom i prodajom proizvoda koji se razmatra, pogotovo u situacijama u kojima, zbog posebnog stanja na tržištu, prodaja istovjetnog proizvoda ne dopušta odgovarajuću usporedbu. U tom slučaju, ta uvodna izjava određuje da se relevantni podaci trebaju dobiti iz izvora na koje ne utječu „takva iskrivljenja”.
59 Uvodna izjava 4. Uredbe br. 1972/2002 stoga predviđa mogućnost oslanjanja na članak 2. stavak 5. osnovne uredbe, posebice u situaciji u kojoj prodaja istovjetnog proizvoda ne dopušta odgovarajuću usporedbu zbog iskrivljenja. Iz nje također slijedi da takva situacija može nastati pogotovo kada postoji određeno stanje na tržištu, kao što je ono navedeno u drugom podstavku članka 2. stavka 3. osnovne uredbe, u pogledu umjetno niskih cijena proizvoda o kojem je riječ, ali ta vrsta situacije nije ograničena na slučajeve u kojima postoji izravna regulacija cijena istovjetnog proizvoda ili sirovina tog proizvoda od strane države izvoznice.
60 S druge strane, ne može se razumno smatrati da svaka mjera tijela javne vlasti zemlje izvoznice koja bi mogla utjecati na cijene sirovina, i kao rezultat, cijenu proizvoda o kojem je riječ, može biti izvor iskrivljenja koje omogućava, u kontekstu izračuna uobičajene vrijednosti istovjetnog proizvoda, zanemarivanje cijena uključenih u poslovne knjige stranke nad kojom se vodi ispitni postupak. Kao što tužitelj valjano tvrdi, ako bi svaka mjera tijela javne vlasti zemlje izvoznice koja može utjecati, čak i neznatno, na cijene glavnih sirovina mogla uzeti u obzir, načelo iz prvog podstavka članka 2. stavka 5. osnovne uredbe moglo bi biti lišeno svakog korisnog učinka, u smislu da su te poslovne knjige glavni izvor informacija za utvrđivanje troškova proizvodnje istovjetnog proizvoda.
61 U skladu s tim, mjera tijela javne vlasti zemlje izvoznice može, u kontekstu izračuna uobičajene vrijednosti istovjetnog proizvoda, navesti institucije da zanemare cijene sirovina uključene u poslovne knjige stranke nad kojom se vodi ispitni postupak samo kada ona uzrokuje znatno iskrivljavanje cijena tih sirovina. Drugo tumačenje iznimke iz članka 2. stavka 5. osnovne uredbe, kao ono koje preporučuju institucije, koje bi omogućilo da u situaciji kao u ovom predmetu, ti podaci budu zamijenjeni troškovima utvrđenim na drugoj razumnoj osnovi moglo bi nerazmjerno narušiti načela da su ti podaci glavni izvor informacija u cilju utvrđivanja troškova proizvodnje tog proizvoda.
62 Nadalje, u pogledu tereta dokazivanja postojanja čimbenika koji opravdavaju primjenu prvog podstavka članka 2. stavka 5. osnovne uredbe, treba smatrati da, kada institucije smatraju da moraju zanemariti troškove proizvodnje iz poslovnih knjiga stranke nad kojom se vodi ispitni postupak i zamijeniti ih drugom cijenom koja se smatra razumnom, one se moraju osloniti na izravne dokaze ili barem na posredne dokaze koji upućuju na postojanje čimbenika zbog kojih je izvršena prilagodba (vidjeti po analogiji presudu od 10. ožujka 2009., Interpipe Niko Tube i Interpipe NTRP/Vijeće, T‑249/06, EU:T:2009:62, t. 180. i navedenu sudsku praksu).
63 Posljedično, u kontekstu izračuna uobičajene vrijednosti istovjetnog proizvoda, s obzirom na činjenicu da zanemarivanje troškova proizvodnje tog proizvoda uključenih u poslovne knjige stranke nad kojom se vodi ispitni postupak ulazi u opseg iznimke (vidjeti točku 49. ove presude), kada iskrivljavanje na koje se oslanjaju institucije nije izravna posljedica mjere države iz koje proizvod potječe, kao u predmetu koji je doveo do presude od 7. veljače 2013., Acron i Dorogobuzh/Vijeće (T‑235/08, neobjavljena, EU:T:2013:65), nego učinaka za koje se smatra da će ih ta mjera proizvesti na tržištu, one moraju objasniti funkcioniranje tržišta o kojemu je riječ i dokazati specifične učinke te mjere na njega, bez oslanjanja na puko nagađanje u tom pogledu.
64 U svjetlu tih razmatranja, potrebno je ispitati jesu li institucije u dovoljnoj mjeri dokazale da su u ovom predmetu ispunjeni uvjeti za zanemarivanje cijena CPO‑a sadržanih u tužiteljevim poslovnim knjigama, u kontekstu izračuna uobičajene vrijednosti istovjetnog proizvoda.
65 Prvo, mjera indonezijskih tijela javne vlasti utvrđena kao izvor iskrivljenja cijene CPO‑a, kako je navedeno između ostalog u uvodnoj izjavi 29. pobijane uredbe, jest DET sustav zbog toga što uključuje različite razine poreza na CPO i biodizel, što su institucije potvrdile na raspravi. Iz uvodne izjave 69. te uredbe proizlazi da je tijekom razdoblja ispitnog postupka izvoz biodizela bio oporezivan po stopi između 2 i 5 %, dok je tijekom istog razdoblja stopa oporezivanja izvoza CPO‑a bila između 15 i 20 %, te je postojala porezna stopa na izvoz između 5 i 18.5 % za rafinirano bijeljeno dezodorirano palmino ulje.
66 Drugo, u pogledu učinaka DET sustava, Vijeće je zaključilo, između ostalog, u uvodnoj izjavi 30. pobijane uredbe, da je daljnje ispitivanje pokazalo da je taj sustav snizio domaće cijene sirovina na umjetno nisku razinu na indonezijskom tržištu.
67 Iako je Vijeće u tom kontekstu istaknulo, u uvodnoj izjavi 68. pobijane uredbe, da sustav DET‑a ograničava mogućnosti za izvoz CPO‑a, jer su na domaćem tržištu dostupne veće količine CPO‑a, zbog čega se domaće cijene CPO‑a snižavaju, treba istaknuti da ta uredba nije ustanovila u kojoj je mjeri taj sustav, uključivanjem različite razine poreza na izvoz CPO‑a i biodizela doveo do značajnog iskrivljavanja cijena te sirovine na indonezijskom tržištu.
68 U uvodnoj izjavi 68. pobijane uredbe Vijeće je također objasnilo da razlika između cijene za CPO kojim se trguje na domaćem tržištu i njegove međunarodne referentne cijene iznosi gotovo koliko i izvozni porez na CPO. Međutim, time nije navelo učinke koje razlika između porezne stope na CPO i porezne stope na biodizel može sama po sebi imati na cijenu te sirovine na tržištu. Utvrđenje u toj uvodnoj izjavi najviše dopušta donošenje zaključaka u pogledu određenih učinaka koje bi nametanje poreza na izvoz CPO‑a moglo imati na njegovu cijenu, ali ne dopušta donošenje zaključaka o učincima koje bi razlika između stope tog poreza i stope poreza na biodizel mogla imati na cijenu CPO‑a na indonezijskom tržištu.
69 Niti informacija koju je Vijeće iznijelo u uvodnim izjavama 67. i 70. pobijane uredbe, prema kojoj je cijena CPO‑a iz poslovnih knjiga relevantnih društava bila zamijenjena cijenama po kojima bi ta društva kupila CPO na domaćem tržištu bez iskrivljavanja, odnosno HPE cijena, ne dopušta donošenje zaključaka o učincima koje bi razlika između stope poreza na izvoz CPO‑a i stope poreza na izvoz biodizela mogla imati na cijenu te sirovine na tom tržištu. U mjeri u kojoj te uvodne izjave treba smatrati zaključcima Vijeća da bi, bez takve razlike u stopama, cijena CPO‑a na tom tržištu bila na istoj razini kao HPE cijena, dovoljno je istaknuti da to nije bilo ustanovljeno u pobijanoj uredbi ili postupku pred Općim sudom.
70 Konačno, iz uvodnih izjava 73. i 74. pobijane uredbe slijedi da institucije ne osporavaju da se CPO izvozi iz Indonezije u velikim količinama. S obzirom na takvu okolnost, to ne može biti dovoljno za donošenje zaključka, u uvodnoj izjavi 68., da su na domaćem tržištu dostupne veće količine CPO‑a i da je njegova cijena snižena, bez pružanja daljnjih objašnjenja koja podupiru taj zaključak.
71 U pogledu ekonomskih studija na koje su se institucije oslanjale u postupku pred Općim sudom, bez potrebe odlučivanja o njihovoj dopuštenosti, treba istaknuti da je točno da se iz njih može zaključiti da porez na izvoz dovodi do povećanja izvozne cijene oporezivanog proizvoda u usporedbi s njegovom cijenom na domaćem tržištu, smanjenog obujma izvoza tog proizvoda i smanjenog pritiska na cijene tog proizvoda na domaćem tržištu. Također se može zaključiti da sustav izvoznih poreza koji oporezuje sirovine po većoj stopi od gotovih proizvoda štiti i pogoduje downstream domaću industriju tako što joj pruža sirovine u dovoljnim količinama po povoljnim cijenama.
72 Međutim, treba istaknuti da te studije samo analiziraju učinke izvoznih poreza na cijene sirovina, a ne učinke različitih stopa korištenih za porez na izvoz sirovina i biodizela.
73 Institucije su dakle samo objasnile vezu između međunarodnih cijena i domaćih cijena CPO‑a i pružile naznake u pogledu utjecaja poreza na izvoz CPO‑a na dostupnost te sirovine na domaćem tržištu i na njegovu cijenu bez posebnog dokazivanja učinaka koje bi DET sustav kao takav mogao imati na cijenu CPO‑a na tom tržištu, i u kojoj mjeri su ti učinci različiti od onih koje ima porezni sustav bez različite porezne stope na izvoz CPO‑a i biodizela.
74 U skladu s tim, treba smatrati da su institucije propustile dokazati u dovoljnoj mjeri da je postojalo značajno iskrivljavanje cijene CPO‑a na indonezijskom tržištu kao posljedica DET sustava koji uključuje različite porezne stope za izvoz CPO‑a i biodizela. Stoga su, zauzimanjem stajališta da cijena CPO‑a nije bila razumno odražena u poslovnim knjigama indonezijskih proizvođača izvoznika i njihovim zanemarivanjem, institucije povrijedile članak 2. stavak 5. osnovne uredbe.
75 Suprotno onomu što tvrde institucije, taj zaključak nije učinjen nevažećim zbog činjenice da one imaju široke diskrecijske ovlasti u području zajedničke trgovinske politike, pogotovo u pogledu složenih ekonomskih procjena u vezi s trgovinskim obrambenim mjerama i da u tom pogledu sud Unije mora ograničiti svoj nadzor na provjeru poštovanja postupovnih pravila, materijalne točnosti činjenica koje se koriste za donošenje sporne odluke, postojanja očite pogreške u ocjeni tih činjenica i postojanja zlouporabe ovlasti (vidjeti u tom smislu presudu od 18. rujna 2002., Since Hardware (Guangzhou)/Vijeće, T‑156/11, EU:T:2012:431, t. 134. do 136. i navedenu sudsku praksu).
76 Sudski nadzor koji samo utvrđuje jesu li elementi na kojima institucije Unije temelje svoje nalaze prikladni za potkrepljivanje zaključaka koje iz njih donose ne zadire u njihove široke diskrecijske ovlasti u području trgovinske politike (vidjeti u tom smislu presudu od 16. veljače 2012., Vijeće i Komisija/Interpipe Niko Tube i Interpipe NTRP, C‑191/09 P i C‑200/09 P, EU:C:2012:78, t. 68.).
77 U ovom predmetu Opći je sud samo ispitao jesu li institucije dokazale da su ispunjeni uvjeti za zanemarivanje, u kontekstu izračuna uobičajene vrijednosti istovjetnog proizvoda, troškova povezanih s proizvodnjom i prodajom tog proizvoda, kako su odraženi u poslovnim knjigama ispitanih indonezijskih proizvođača izvoznika, u skladu s pravilom iz članka 2. stavka 5. osnovne uredbe.
78 Slijedi da valja prihvatiti prvi i treći dio trećeg tužbenog razloga bez potrebe razmatranja drugog dijela tog tužbenog razloga vezano uz razumnu prirodu HPE cijene kao zamjenske vrijednosti.
79 Također je potrebno razmotriti opravdava li utvrđena pogreška poništenje pobijane uredbe, u mjeri u kojoj tužitelju nameće antidampinšku pristojbu.
80 Suprotno tvrdnji institucija, u okolnostima ovog predmeta ne može se djelomično poništiti članak 1. pobijane uredbe samo s obzirom na utvrđenu pogrešku u vezi s načinom izračuna iznosa antidampinške pristojbe.
81 U skladu sa sudskom praksom, djelomično poništenje akta Unije moguće je samo u mjeri u kojoj su elementi čije se poništenje traži odvojivi od preostalog dijela akta. Taj zahtjev odvojivosti nije zadovoljen ako bi djelomično poništenje akta imalo za učinak promjenu njegove biti (presuda od 10. prosinca 2002., Komisija/Vijeće, C‑29/99, EU:C:2002:734, t. 45. i 46.).
82 Kako je objašnjeno u vezi s razmatranjem trećeg tužbenog razloga, izračun uobičajene vrijednosti istovjetnog proizvoda institucija temelji se na netočnim razlozima. Budući da je uobičajena vrijednost bitan uvjet za utvrđivanje primjenjivog iznosa antidampinške pristojbe, članak 1. pobijane uredbe ne može se održati jer tužitelju nameće individualnu antidampinšku pristojbu.
83 Stoga valja poništiti pobijanu uredbu, u mjeri u kojoj tužitelju nameće antidampinšku pristojbu, bez potrebe razmatranja drugih tužbenih razloga.
Troškovi
84 Sukladno članku 134. stavku 1. Poslovnika, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove. Budući da Vijeće nije uspjelo u postupku, treba mu naložiti da snosi vlastite troškove i tužiteljeve troškove sukladno njegovu zahtjevu.
85 Komisija i EBB snosit će vlastite troškove, u skladu s člankom 138. stavcima 1. i 3. Poslovnika.
Slijedom navedenoga,
OPĆI SUD (deveto vijeće)
proglašava i presuđuje:
1. Poništava se članak 1. Provedbene uredbe Vijeća (EU) br. 1194/2013 od 19. studenoga 2013. o uvođenju konačne antidampinške pristojbe i konačnoj naplati privremene pristojbe uvedene na uvoz biodizela podrijetlom iz Argentine i Indonezije, u dijelu u kojem se odnosi na društvo PT Ciliandra Perkasa.
2. Vijeće Europske unije snosit će vlastite troškove kao i troškove društva PT Ciliandra Perkasa.
3. Europska komisija i European Biodiesel Board (EBB) snosit će vlastite troškove.
Objavljeno na javnoj raspravi u Luxembourgu 15. rujna 2016.
Potpisi