Language of document : ECLI:EU:C:2013:312

MIŠLJENJE NEZAVISNE ODVJETNICE

ELEANOR SHARPSTON

od 16. svibnja 2013.(1)

Predmet C‑120/12 P

Predmet C ‑121/12 P

Predmet C‑122/12 P

Bernhard Rintisch

protiv

Ureda za usklađivanje na unutarnjem tržištu (žigovi i dizajni) (OHIM)

„Žalba – Žig Zajednice – Prigovor – Dokazi o postojanju i valjanosti ranijeg žiga – Dokazi i prijevodi podneseni nakon isteka roka koji je OHIM odredio – Diskrecijska ovlast žalbenog vijeća”





1.        Žalbe u ovim trima predmetima podnesene su protiv triju presuda Općeg suda koje su donesene istog dana, sličnog su sadržaja i temeljile su se na istom tumačenju članka 74. stavka 2. Uredbe br. 40/94(2) te pravila 20. stavka 1. i pravila 50. stavka 1. Uredbe br. 2868/95 (u daljnjem tekstu: Provedbena uredba)(3). Žalbe su se temeljile na dvama istim žalbenim razlozima.

2.        U svim trima predmetima isti nositelj žiga, B. Rintisch, podnio je prigovor protiv registracije triju različitih znakova kao žigova Zajednice jer je postojala vjerojatnost dovođenja u zabludu zbog povezivanja s određenim žigovima čiji je on navodno nositelj. U prilog svojim prigovorima pozivao se, među ostalim, na ranije njemačke žigove. Da bi mu se prigovori uvažili, morao je dokazati postojanje i valjanost tih ranijih žigova. Međutim, B. Rintisch nije Odjelu za prigovore Ureda za usklađivanje na unutarnjem tržištu (žigovi i dizajni) (u daljnjem tekstu: OHIM ili Ured) u roku koji je taj odjel odredio podnio sve potrebne dokaze o tome, zajedno s prijevodima relevantnih dokumenata na jezik postupka, koji je u svim predmetima bio engleski. Stoga je Odjel za prigovore odbacio prigovore. Potom je B. Rintisch u žalbenim postupcima podnio dodatne dokumente i prijevode dokazne dokumentacije. OHIM‑ovo žalbeno vijeće u svim ih je predmetima odbilo uzeti obzir jer nije imalo diskrecijsku ovlast za to. Opći sud odbio je tužbe podnesene protiv odluka žalbenog vijeća.

3.        U predmetnim žalbenim postupcima od Suda se traži da razmotri je li Opći sud pogriješio zaključivši da žalbeno vijeće nema diskrecijsku ovlast uzeti u obzir dokaze o postojanju i valjanosti ranijih žigova i prijevode dokazne dokumentacije koji su podneseni nakon isteka roka koji je odredio Odjel za prigovore.

 Pravo Unije o žigu

4.        U članku 42. Uredbe br. 40/94, naslovljenom „Prigovor”, predviđeno je:

„1.      U roku od tri mjeseca od objave prijave žiga Zajednice, obavijest o prigovoru na registraciju žiga koji se temelji na razlozima iz članka 8. zbog kojih se žig ne može registrirati[(4)] mogu podnijeti:

[…]

3.      Prigovor se mora podnijeti u pisanom obliku i mora sadržavati razloge na kojima se temelji. […] U roku koji odredi Ured, podnositelj prigovora može podnijeti činjenice, dokaze i argumente koji podupiru razloge za prigovor.” [neslužbeni prijevod]

5.        U članku 74., koji se odnosi na „Ispitivanje činjenica od strane Ureda po službenoj dužnosti”, navedeno je:

„1.      U postupcima koji se pred njim vode, Ured po službenoj dužnosti ispituje činjenice; međutim, u postupcima koji se odnose na relativne razloge za odbijanje registracije Ured to ispitivanje ograničava na činjenice, dokaze i argumente te zahtjeve što su ih podnijele stranke.

2.      Ured ne mora uzeti u obzir činjenice ili dokaze koje predmetne stranke nisu pravodobno podnijele.” [neslužbeni prijevod]

6.        U Provedbenoj uredbi predviđena su pravila potrebna za provedbu Uredbe br. 40/94(5). Njezina bi pravila „trebala osigurati nesmetano i učinkovito vođenje postupaka o žigu pred Uredom”(6)

7.        U pravilu 18. opisano je započinjanje postupka prigovora u pogledu dopuštenog prigovora(7):

„1.      Ako se prigovor smatra dopuštenim sukladno s pravilom 17., Ured šalje obavijest strankama obavješćujući ih da se smatra da postupak povodom prigovora započinje dva mjeseca nakon zaprimanja te obavijesti. [...]

[…]”

8.        U skladu s pravilom 19.:

„1.      Ured daje podnositelju prigovora mogućnost da predoči činjenice, dokaze i argumente koji će poduprijeti njegov prigovor ili da dopuni činjenice, dokaze ili argumente koji su već podneseni sukladno s pravilom 15. stavkom 3. u roku koji odredi Ured [...]

2.      U roku iz stavka 1. podnositelj prigovora također podnosi dokaz o postojanju, valjanosti i opsegu zaštite [svojeg] ranijeg znaka ili ranijeg prava, kao i dokaz o njegovoj ovlaštenosti da podnese prigovor. Podnositelj prigovora osobito osigurava sljedeće dokaze:

(a)      ako se prigovor temelji na žigu koji nije žig Zajednice, dokaz da je za njega podnesena prijava ili dokaz o registraciji, podnoseći:

[…]

ii.      ako je žig registriran, presliku odgovarajuće potvrde o registraciji i, ovisno o slučaju, potvrdu o zadnjem produljenju registracije kojom se dokazuje da razdoblje zaštite žiga traje dulje od vremenskog roka iz stavka 1. i svako produljenje tog razdoblja ili jednakovrijedne dokumente koje je izdalo tijelo pred kojim je žig registriran;

[…]

3.      Podaci i dokazi iz stavaka 1. i 2. dostavljaju se na jeziku postupka ili se prilaže njihov prijevod. Prijevod se podnosi u roku određenom za podnošenje izvornog dokumenta.

4.      Ured ne uzima u obzir pisane podneske ili dokumente ili njihove dijelove koji nisu podneseni ili nisu prevedeni na jezik postupka u roku koji odredi Ured.”

9.        U pravilu 20., naslovljenom „Ispitivanje prigovora”, predviđeno je:

„1.      Ako do isteka roka navedenog u pravilu 19. stavku 1.[(8)] podnositelj prigovora nije dokazao postojanje, valjanost i opseg zaštite ranijeg žiga ili ranijeg prava, kao ni svoje ovlaštenje da podnese prigovor, prigovor se odbacuje kao neosnovan.

2.      Ako prigovor nije odbačen sukladno sa stavkom 1., Ured o podnesku podnositelja prigovora obavješćuje podnositelja prijave i poziva ga da priloži svoje primjedbe u roku koji odredi Ured.

3.      Ako podnositelj prijave ne podnese svoje primjedbe, Ured svoju odluku o prigovoru temelji na dokazima kojima raspolaže.

4.      O primjedbama koje uloži podnositelj prijave obavješćuje se podnositelja prigovora kojeg Ured poziva da, ako to smatra potrebnim, pošalje svoj odgovor u roku koji odredi Ured.

5.      Pravilo 18. stavci 2. i 3. primjenjuju se mutatis mutandis od datuma na koji se smatra da započinje postupak povodom prigovora.

6.      U odgovarajućim slučajevima Ured može pozvati stranke da ograniče svoje primjedbe na pojedina pitanja, u kojem slučaju stranci dopušta da iznese druga pitanja u kasnijoj fazi postupka. Ni u kojem slučaju se od Ureda ne zahtijeva da obavijesti stranke o tome koje se činjenice ili dokazi mogu podnijeti ili nisu bili podneseni.

[…]”

10.      U prvom i trećem podstavku stavka 1. pravila 50., koje nosi naslov „Ispitivanje žalbi”, navedeno je:

„Osim ako je drukčije propisano, odredbe koje se odnose na postupke koje primjenjuje odjel koji je donio odluku protiv koje se podnosi žalba primjenjuju se na žalbene postupke mutatis mutandis.

[…]

Ako je žalba uložena protiv odluke Odjela za prigovore, žalbeno vijeće ograničuje svoje ispitivanje žalbe na činjenice i dokaze podnesene u roku koji odredi Odjel za prigovore sukladno s Uredbom i ovim pravilima, osim ako žalbeno vijeće smatra da se u obzir trebaju uzeti dodatne i dopunske činjenice i dokazi sukladno s člankom 74. stavkom 2. Uredbe.”

 Postupak pred OHIM‑om

 Predmet C‑120/12 P

11.      Dana 17. ožujka 2006. društvo Bariatrix Europe Inc. SAS (u daljnjem tekstu: Bariatrix) podnijelo je prijavu za registraciju verbalnog znaka „PROTI SNACK” kao žiga Zajednice za proizvode iz razreda 5., 29. i 32. Nicanskog sporazuma(9).

12.      B. Rintisch 9. ožujka 2007. podnio je prigovor protiv registracije tog žiga na temelju razloga iz članka 8. stavka 1. točke (b) Uredbe br. 40/94 (vjerojatnost dovođenja javnosti u zabludu na državnom području na kojem je zaštićen raniji žig). Raniji žigovi na kojima se njegov prigovor temeljio uključivali su njemačke verbalne žigove „PROTIPLUS” i „PROTI” te njemački figurativni žig „PROTIPOWER”.

13.      B. Rintisch prigovoru je priložio dokumente kako bi dokazao postojanje i valjanost svakog od tih ranijih žigova. Odjelu za prigovore osobito je podnio: (i.) potvrde o registraciji koje je izdao Deutsches Patent- und Markenamt (njemački ured za patente i žigove, u daljnjem tekstu: DPMA)(10) i (ii.) izvatke iz DPMA‑ova mrežnog registra. Podnio je i prijevod izvornih potvrda o registraciji na engleski jezik, ali ne i prijevod izvadaka iz mrežnog registra.

14.      Dana 26. travnja 2007. Odjel za prigovore obavijestio je B. Rintischa o datumu početka kontradiktorne faze postupka povodom prigovora. U toj je obavijesti naveo da se za žigove koji su registrirani prije više od deset godina moraju podnijeti potvrde o produljenju registracije te da se postojanje i valjanost ranijih žigova moraju dokazati službenim dokumentima prevedenima na jezik postupka. Ako se ti dokazi ne podnesu do 27. kolovoza 2007., prigovor će se odbaciti u skladu s pravilom 20. stavkom 1. Provedbene uredbe, bez razmatranja njegova sadržaja.

15.      Gotovo mjesec dana nakon isteka tog roka, 25. rujna 2007., B. Rintisch je OHIM‑u za svaki od ranijih žigova podnio: (i.) izvadak iz DPMA‑ova mrežnog registra i (ii.) DPMA‑ovu izjavu kojom se potvrđivalo da su raniji žigovi produljeni prije datuma na koji je prigovor podnesen. Također je podnio prijevod te izjave na engleski jezik.

16.      Dana 31. ožujka 2008. Odjel za prigovore odbacio je prigovor zato što B. Rintisch nije u predviđenom roku dokazao postojanje i valjanost ranijih žigova na kojima se prigovor temeljio. Kao prvo, izvorne potvrde o registraciji koje su priložene prigovoru nisu bile dovoljan dokaz da su raniji žigovi 27. kolovoza 2007., kada je istjecao rok koji je OHIM odredio, bili i dalje valjani. U skladu s njemačkim pravom, zaštita njemačkih žigova završava nakon proteka razdoblja od deset godina od datuma prijave. Kao drugo, u skladu s pravilom 19. stavkom 4. Provedbene uredbe, DPMA‑ovi mrežni izvaci nisu se mogli uzeti u obzir kao dokazi o produljenju ranijih žigova jer nisu bili prevedeni na jezik postupka. Kao treće, Odjel za prigovore odbio je, na temelju članka 20. stavka 1. Provedbene uredbe, uzeti u obzir dokumente podnesene 25. rujna 2007. jer su kasno podneseni.

17.      Dana 8. svibnja 2008. B. Rintisch podnio je žalbu protiv te odluke. Od žalbenog vijeća tražio je da odbije registraciju žiga „PROTI SNACK” zbog postojanja vjerojatnosti dovođenja u zabludu. Tvrdio je da su neprevedeni DPMA‑ovi izvaci sami po sebi razumljivi te da predstavljaju dostatan dokaz barem o tome da su raniji žigovi „PROTIPLUS” i „PROTI POWER” produljeni. Ponovno je podnio dokumente koje je 25. rujna 2007. dostavio Odjelu za prigovore, zajedno s njihovim prijevodima, te je od žalbenog vijeća zatražio da ih uzme u obzir.

18.      Dana 15. prosinca 2008. žalbeno vijeće odbilo je žalbu. Zaključilo je da je Odjel za prigovore pravilno odlučio, primjenjujući pravilo 19. stavke 2., 3. i 4. i pravilo 20. stavak 1. Provedbene uredbe, da B. Rintisch nije adekvatno dokazao postojanje i valjanost ranijih žigova. Složilo se s razlozima zbog kojih Odjel za prigovore nije uzeo u obzir potvrde o registraciji (produljenje žigova nije dokazano) i izvatke iz DPMA‑ova mrežnog registra (nisu bili prevedeni) podnesene 9. ožujka 2007. kao ni dokumente podnesene 25. rujna 2007. (kasno su podneseni). Dalje je utvrdilo da ni žalbeno vijeće ni Odjel za prigovore nemaju na temelju članka 74. stavka 2. Uredbe br. 40/94 diskrecijsku ovlast uzeti u obzir dokumente podnesene nakon isteka roka koji je OHIM odredio. Žalbeno vijeće dodalo je da diskrecijsku ovlast, čak i da ju je imalo, ne bi izvršilo u korist B. Rintischa. Podnositelj prijave nije nepropisno postupao niti je imao ikakvu ulogu u činjenici da je B. Rintisch dokaze podnio nakon isteka roka.

19.      Dana 13. veljače 2009. B. Rintisch protiv te odluke podnio je tužbu Općem sudu.

 Predmeti C‑121/12 P i C‑122/12 P

20.      Društvo Valfleuri Pâtes Alimentaires SA (u daljnjem tekstu: Valfleuri) 6. siječnja 2006. podnijelo je prijave za registraciju verbalnih znakova „PROTIVITAL” i „PROTIACTIVE” kao žigova Zajednice za proizvode iz, među ostalim, razreda 5., 29. i 30. Nicanskog sporazuma.

21.      Dana 24. listopada 2006. B. Rintisch podnio je prigovore protiv registracije obaju žigova na temelju razloga iz članka 8. stavka 1. točke (b) Uredbe br. 40/94. Njegovi prigovori odnosili su se na proizvode u vezi s kojima su prijave podnesene. B. Rintisch u prilog svojim prigovorima pozivao se, među ostalim, na verbalne žigove „PROTI” i „PROTIPLUS” te figurativni žig „PROTI POWER”.

22.      Dana 16. siječnja 2007., kako bi dokazao postojanje i valjanost ranijih žigova, B. Rintisch u okviru obaju postupaka povodom prigovora podnio je: (i.) DPMA‑ove potvrde o registraciji i (ii.) izvatke iz DPMA‑ova mrežnog registra. Prijevode na engleski jezik podnio je samo za potvrde o registraciji svakog od žigova.

23.      Dana 23. siječnja 2007. Odjel za prigovore obavijestio je B. Rintischa o datumu početka kontradiktorne faze postupka povodom prigovora u vezi s registracijom žiga „PROVITAL”. Dana 13. ožujka 2007. istu je obavijest dostavio i u vezi s postupkom koji se odnosio na žig „PROTIACTIVE”. Odjel za prigovore izričito je naveo da B. Rintisch mora dokazati postojanje i valjanost ranijih žigova podnošenjem službenih dokumenata prevedenih na jezik postupka. Pozvao ga je da podnese potvrde o produljenju za one žigove koji su registrirani prije više od deset godina. Rok za podnošenje dokaza u postupku koji se odnosio na žig „PROVITAL” bio je 4. lipnja 2007., a u postupku koji se odnosio na žig „PROTIACTIVE” 26. svibnja 2007. Odjel za prigovore upozorio je B. Rintischa da će, ako se dokazi ne podnesu do tada, prigovore odbaciti bez razmatranja njihova sadržaja.

24.      Dana 19. rujna 2007. u postupku koji se odnosio na žig „PROVITAL” i 24. rujna 2007. u postupku koji se odnosio na žig „PROTIACTIVE” Odjel za prigovore odbacio je prigovore zato što B. Rintisch nije u predviđenom roku dokazao postojanje i valjanost ranijih žigova. Potvrde o registraciji dokazivale su izvornu registraciju ranijih žigova, ali nisu dokazivale valjanost ranijih žigova na datum kada je istjecao rok koji je Odjel za prigovore odredio. Ti su dokumenti, razmatrani izdvojeno, zapravo pokazivali da je valjanost žigova istekla. Odjel za prigovore dalje je zaključio da, u skladu s pravilom 19. stavkom 4. Provedbene uredbe, izvatke iz DPMA‑ova mrežnog registra nije mogao uzeti u obzir kao dokaz datuma produljenja ranijih žigova jer nisu podneseni prijevodi na engleski jezik.

25.      Dana 23. listopada 2007. B. Rintisch podnio je žalbe protiv obiju odluka te je od žalbenog vijeća zatražio da odbije registraciju prijavljenih žigova jer je postojala vjerojatnost dovođenja u zabludu. Tim je žalbama priložio izvatke iz DPMA‑ova mrežnog registra, zajedno s njihovim prijevodom na engleski jezik, navodeći da su raniji žigovi produljeni prije datuma na koji je prigovor podnesen.

26.      Dana 21. siječnja odnosno 3. veljače 2009. žalbeno vijeće odbilo je žalbe u obama postupcima. Zaključilo je da je Odjel za prigovore pravilno odbacio prigovore jer B. Rintisch nije u predviđenom roku dokazao postojanje i valjanost ranijih žigova. Potvrde o registraciji podnesene 16. siječnja 2007. same po sebi nisu bile dovoljan dokaz da su raniji žigovi bili valjani na datum podnošenja prigovora. Nadalje je utvrdilo da je Odjel za prigovore bio u pravu ne uzevši u obzir izvatke iz DPMA‑ova mrežnog registra jer nisu bili prevedeni na engleski jezik. Naposljetku je zaključilo da ni Odjel za prigovore ni samo žalbeno vijeće nemaju diskrecijsku ovlast uzeti u obzir dokumente podnesene nakon isteka roka koji je OHIM odredio. U pravilu 20. stavku 1. Provedbene uredbe izričito je predviđeno da se u takvim okolnostima prigovor mora odbaciti. Čak i da je imalo takvu ovlast, žalbeno vijeće ne bi je bilo izvršilo u korist B. Rintischa: druga stranka nije nepropisno postupala niti je imala ikakvu ulogu u kasnom podnošenju dokaza.

 Sažetak presuda Općeg suda

 Presuda T‑62/09(11) (predmet žalbe u predmetu C‑120/12 P)

27.      Tužba protiv odluke žalbenog vijeća od 15. prosinca 2008. temeljila se na trima tužbenim razlozima: (i.) Odjel za prigovore povrijedio je članak 8. stavak 1. točku (b) Uredbe br. 40/94, (ii.) žalbeno vijeće povrijedilo je članak 74. stavak 2. Uredbe br. 40/94 te je zlouporabilo ovlasti i (iii.) žalbeno vijeće povrijedilo je članak 8. stavak 1. točku (b) Uredbe br. 40/94.

28.      Dana 16. prosinca 2011. Opći sud odbio je tužbu.

29.      Opći sud u točki 24. svoje presude odbacio je prvi tužbeni razlog kao nedopušten jer se nije odnosio na odluku žalbenog vijeća.

30.      Opći sud odbio je drugi tužbeni razlog kao neosnovan. U točkama 27. i 28. svoje presude prvo je ukratko iznio sadržaj pravila 19. stavaka 1. do 3. Provedbene uredbe i datume na koje je B. Rintisch podnio dokaze.

31.      Opći sud dalje se, u točkama 29. do 32., usredotočio na odredbe članka 74. stavka 2. Uredbe br. 40/94 i na sudsku praksu u skladu s kojom (i.) kao opće pravilo, stranke mogu činjenice i dokaze podnositi i nakon isteka rokova kojima takvo podnošenje podliježe na temelju odredbi Uredbe br. 40/94; (ii.) stranka nema bezuvjetno pravo da OHIM uzme u obzir kasno podnesene dokaze i (iii.) mogućnost stranaka u postupku pred OHIM‑om da činjenice i dokaze podnose nakon isteka za to predviđenih rokova ovisi o nepostojanju odredbi o suprotnom.

32.      Nakon što je iznio sadržaj pravila 20. stavka 1. i pravila 50. stavka 1. prvog i trećeg podstavka Provedbene uredbe, Opći sud razmatrao je predstavlja li potonji „odredbu o suprotnom” koja onemogućuje primjenu pravila 20. stavka 1. na postupak pred žalbenim vijećem:

„38      Najprije treba istaknuti da se na predmetni slučaj primjenjuje verzija [Provedbene uredbe] koja je bila na snazi nakon izmjena provedenih Uredbom Komisije (EZ) br. 1041/2005 [...], s obzirom na to da je prigovor bio podnesen 24. listopada 2006. Osobito, u skladu s uvodnom izjavom 7. te uredbe, jedan od ciljeva te izmjene bio je potpuno preoblikovati odredbe o postupku povodom prigovora kako bi se jasno odredile, među ostalim, pravne posljedice postupovnih nedostataka.

39      Osim što bi postojala opasnost od primjene kružnog obrazloženja u slučaju predmetnih odredbi, prihvaćanjem tumačenja koje je tužitelj iznio znatno bi se ograničilo područje primjene pravila 20. stavka 1. [Provedbene uredbe], kako je izmijenjena.

40      Ako bi dokaze o postojanju, valjanosti i opsegu ranijeg žiga – koje Odjel za prigovore, sukladno novom tekstu pravila 20. stavka 1. [Provedbene uredbe] koji se primjenjuje na predmetni slučaj, ne može uzeti u obzir ako su kasno podneseni – žalbeno vijeće ipak moglo razmotriti na temelju svoje diskrecijske ovlasti iz članka 74. stavka 2. Uredbe br. 40/94, pravna posljedica takvog nedostatka koja je izričito predviđena u Uredbi br. 1041/2005, odnosno odbacivanje prigovora, u određenim slučajevima možda ne bi imala nikakve praktične učinke.

41      Stoga se mora zaključiti da žalbeno vijeće nije pogriješilo zaključivši da je u okolnostima predmetnog slučaja postojala odredba koja je sprečavala da se u obzir uzmu dokazi koje je tužitelj kasno podnio OHIM‑u te da stoga OHIM nije imao nikakvu diskreciju na temelju članka 74. stavka 2. Uredbe br. 40/94.”

33.      Opći sud potom se osvrnuo na argument B. Rintischa koji se odnosio na navod žalbenog vijeća da bi svoju diskrecijsku ovlast svejedno izvršilo protivno njegovim zahtjevima:

„43      U tom pogledu, iako je žalbeno vijeće zaključilo da okolnosti predmetnog slučaja ionako onemogućuju da se diskrecijska ovlast iz članka 74. stavka 2. Uredbe br. 40/94 izvrši u korist tužitelja, iz točke 39. pobijane odluke proizlazi da je taj zaključak bio tek podredan te da je donesen s obzirom na činjenicu da je presuda CORPO livre[(12)] […], na kojoj se temeljio pristup žalbenog vijeća, bila predmet žalbe pred Sudom.

44      Treba istaknuti da Sud u svojem rješenju u predmetu K & L Ruppert Stiftung/OHIM[(13)] […] nije dovodio u pitanje pristup Općeg suda u presudi CORPO livre […] Osim toga, budući da, u skladu sa zaključkom iz točke 41., žalbeno vijeće nije imalo diskrecijsku ovlast predviđenu člankom 74. stavkom 2. Uredbe br. 40/94, nije potrebno razmatrati tužiteljeve argumente kojima traži da se pobijana odluka, s obzirom na uvjete određene u presudi OHIM/Kaul(14), u tom pogledu proglasi pogrešnom […]

[…]

46      Iz toga slijedi da žalbeno vijeće nije povrijedilo članak 74. stavak 2. Uredbe br. 40/94 ne uzevši u pobijanoj odluci u obzir dokumente namijenjene dokazivanju postojanja i valjanosti ranijih žigova koje je tužitelj kasno podnio Odjelu za prigovore.”

34.      U točki 47. presude Opći sud nedopuštenim je proglasio prigovor kojim se navodilo da je žalbeno vijeće zlouporabilo ovlasti jer tužba nije ispunjavala minimalne zahtjeve u pogledu dopuštenosti prigovora, osobito onaj koji se odnosi na argumente iznesene u prilog prigovoru, naveden u članku 21. Statuta Suda Europske unije i članku 44. stavku 1. točki (c) Poslovnika Općeg suda, koji se na pitanja intelektualnog vlasništva primjenjuju na temelju članka 130. stavka 1. i članka 132. stavka 1. tog Poslovnika.

35.      U točki 62. presude Opći sud također je odbio treći tužbeni razlog kao neosnovan jer, s obzirom na to da je zaključio da stranka koja je podnijela prigovor nije adekvatno dokazala postojanje i valjanost ranijih žigova, nije bio ovlašten razmatrati sadržaj prigovora niti analizirati osobito postojanje vjerojatnosti dovođenja u zabludu zbog predmetnih žigova.

 Presuda T‑109/09(15) (predmet žalbe u predmetu C‑121/12 P) i presuda T‑152/09(16) (predmet žalbe u predmetu C‑122/12 P)

36.      Tužbe B. Rintischa protiv odluka žalbenog vijeća od 21. siječnja 2009. i 3. veljače 2009. temeljile su se na trima istim tužbenim razlozima koje je istaknuo u predmetu T‑62/09.

37.      Dana 16. prosinca 2011. Opći sud odbio je tužbe.

38.      I u predmetu T‑109/09 i u predmetu T‑152/09 razlozi zbog kojih je Opći sud odbio tri tužbena razloga u biti su isti kao i oni zbog kojih je odbio istovjetne tužbene razloge u predmetu T‑62/09 (u njemu donesena presuda sada je predmet žalbe u predmetu C‑120/12 P).

 Sažetak žalbi i žalbeni zahtjevi

39.      B. Rintisch u svim žalbama od Suda zahtijeva da ukine presudu Općeg suda i da OHIM‑u naloži snošenje troškova.

40.      Žalbe se temelje na dvama žalbenim razlozima: (i.) povredi članka 74. stavka 2. Uredbe br. 40/94 jer je Opći sud pogrešno zaključio da žalbeno vijeće nema nikakvu diskrecijsku ovlast kada odlučuje je li podnositelj prigovora dokazao ranije žigove i (ii.) zlouporabi ovlasti.

 Sažetak argumenata koje stranke iznose u trima žalbenim postupcima

 Povreda članka 74. stavka 2. Uredbe br. 40/94

41.      B. Rintisch ističe da je Opći sud pogrešno protumačio članak 74. stavak 2. Uredbe br. 40/94 i pravilo 50. stavak 1. Provedbene uredbe. Opći sud pogrešno je zaključio da žalbeno vijeće nema diskrecijsku ovlast odlučiti da se dokumenti podneseni nakon isteka roka koji je Odjel za prigovore odredio mogu uzeti u obzir pri donošenju njegove odluke. Opći sud također je pogriješio jer nije zaključio da je žalbeno vijeće pogrešno izvršilo diskrecijske ovlasti koje su mu dodijeljene člankom 74. stavkom 2.

 Pitanje ima li žalbeno vijeće diskrecijsku ovlast

42.      B. Rintisch poziva se na presudu Henkel/OHIM – LHS (UK) (Kleencare), u kojoj je Opći sud zaključio da „[i]z načela kontinuiteta funkcija proizlazi da žalbeno vijeće, u okviru područja primjene članka 74. stavka 1. in fine […], svoju odluku mora temeljiti na svim činjeničnim i pravnim elementima koje je dotična stranka iznijela ili u postupku pred odjelom koji je odlučivao u prvom stupnju ili, podložno samo članku 74. stavku 2., u žalbenom postupku”(17). Stoga je žalbeno vijeće moralo uzeti u obzir dokumente koji su Odjelu za prigovore podneseni nakon isteka roka, kao što su to prijevodi dokumenata o produljenju žigova.

43.      Iako B. Rintisch prihvaća da je Sud u presudi OHIM/Kaul(18) naveo da ovlast predviđena člankom 74. stavkom 2. ovisi o nepostojanju odredbe o suprotnom, ističe da sama ta odredba ne sadržava takav uvjet. Također navodi da ne postoji nijedno drugo pravilo koje isključuje mogućnost žalbenog vijeća da izvršava takvu ovlast. Stoga se čini da osporava i valjanost načela koje je određeno u presudi OHIM/Kaul.

44.      B. Rintisch tvrdi da, iako je točno da se pravilo 20. stavak 1. primjenjuje na postupke povodom prigovora, Opći sud nije uzeo u obzir da pravilo 50. stavak 1. ima prednost pred pravilom 20. stavkom 1. jer žalbenom vijeću daje diskrecijske ovlasti. Opći sud zanemario je činjenicu da se u pravilu 50. stavku 1. trećem podstavku, koji predstavlja posebnu odredbu o ispitivanju žalbi, izričito predviđa primjena članka 74. stavka 2. U tom smislu Opći sud nije napravio razliku između potpuno novih činjenica i kasnog podnošenja „dodatnih ili dopunskih” činjenica i dokaza. Također, Opći sud je trebao, u skladu s člankom 74. stavkom 2., zaključiti da je žalbeno vijeće trebalo uzeti u obzir prijevode podnesene nakon isteka roka.

45.      OHIM tvrdi da se pitanje koje proizlazi iz prvog žalbenog razloga može riješiti na temelju dvaju elemenata. Kao prvo, pravilo 20. stavak 1. mora se tumačiti s obzirom na svoju povijesnu pozadinu. U starijoj verziji tog pravila nisu bile navedene posljedice nepridržavanja rokova iz pravila 19. stavka 1. U pravilu 20. stavku 1., kako je izmijenjen Uredbom br. 1041/2005, sada je izričito predviđeno da se prigovor mora odbaciti kao neosnovan ako njegov podnositelj do isteka roka iz pravila 19. stavka 1. nije dokazao postojanje, valjanost i opseg zaštite svojeg ranijeg žiga. Kao drugo, u pravilu 19. stavku 3. izričito je navedeno da se dokazi u prilog prigovoru moraju podnijeti na jeziku postupka ili im se mora priložiti prijevod na taj jezik. To se načelo temelji na potrebi za poštovanjem pravila audi alteram partem i osiguravanjem ravnopravnosti stranaka u postupcima inter partes. Dokazi iz potvrda o registraciji stoga se mogu uzeti u obzir samo ako su u skladu sa zahtjevima iz pravila 19. stavka 3. Slijedom toga, Opći sud pravilno je zaključio da pravilo 20. stavak 1. Provedbene uredbe isključuje bilo kakvu diskrecijsku ovlast pri odlučivanju hoće li se dokazi i prijevodi podneseni nakon isteka roka uzeti u obzir.

46.      OHIM se dalje osvrće na moguću usporednost između pravila 20. i pravila 22. stavka 2. U pogledu potonje odredbe i posljedica koje su njome predviđene za podnošenje dokaza nakon isteka roka koji je OHIM odredio, Opći sud u prošlosti je razlikovao prvotne od dodatnih dokaza. OHIM smatra da se ta sudska praksa odnosi na podnošenje dokaza u kasnijoj fazi postupka povodom prigovora. U vezi s dokazima o stvarnoj uporabi, OHIM prihvaća da su moguća različita tumačenja u pogledu kvalitete podnesenih dokaza te stoga i potreba za fleksibilnošću. Međutim, u okviru dokazivanja postojanja i valjanosti ranijih prava nikad neće postojati sumnja u vezi s dostatnošću podnesenih dokaza. Posljedično, to razlikovanje u ovom kontekstu nije relevantno.

47.      Za razliku od društva Bariatrix u predmetu C‑120/12 P, društvo Valfleuri interveniralo je u predmetima C‑121/12 P i C‑122/12 P. Ono tvrdi da OHIM nije imao nikakvu diskrecijsku ovlast u okolnostima koje su dovele do predmetnih žalbenih postupaka. Njegov se argument temelji na tekstu pravila 19. i 20. Provedbene uredbe i činjenici da obje odredbe onemogućuju OHIM da podnositelju prigovora produlji rok za dokazivanje postojanja, valjanosti i opsega zaštite ranijeg žiga. Nadalje, osporava pozivanje B. Rintischa na sudsku praksu koja nije uključivala primjenu pravila 19. i 20. Provedbene uredbe, kako je izmijenjena Uredbom br. 1041/2005. Društvo Valfleuri ističe da je B. Rintisch u predmetnim slučajevima bio u posjedu potrebne dokazne dokumentacije prije nego što je istekao rok koji je OHIM odredio; međutim, nije naveo nijedan razlog zbog kojeg dokumente nije podnio do listopada 2007.

 Izvršavanje diskrecijske ovlasti žalbenog vijeća

48.      B. Rintisch ističe da je Opći sud trebao zaključiti da je žalbeno vijeće pogriješilo navevši da bi diskrecijsku ovlast, da ju je imalo na temelju članka 74. stavka 2. Uredbe br. 40/94, izvršilo protivno njegovim zahtjevima. Opći sud u tom je pogledu trebao razmotriti njegove argumente o propustu žalbenog vijeća da ispita je li uzimanje u obzir dokumenata podnesenih nakon isteka roka bilo opravdano, s jedne strane, zato što su dotični dokumenti vjerojatno bili relevantni za ishod postupka povodom prigovora te, s druge strane, zato što to faza postupka u kojoj su ti dokazi podneseni i okolnosti tog podnošenja nisu isključivali.

49.      OHIM ističe da je taj navod relevantan samo ako Sud zaključi da je žalbeno vijeće imalo odnosnu diskrecijsku ovlast. U svakom slučaju, žalbeno je vijeće objasnilo na koji bi način tu diskrecijsku ovlast izvršilo u okolnostima predmetnog slučaja.

 Zlouporaba ovlasti

50.      Čini se da B. Rintisch kao drugi žalbeni razlog navodi da je Opći sud zlouporabio ovlasti. Međutim, u prilog tom razlogu nisu izneseni nikakvi konkretni argumenti.

51.      OHIM nije siguran je li taj žalbeni razlog još uvijek dio žalbe. U svakom slučaju, mora se odbaciti kao nedopušten zbog nedostatka argumenata.

 Ocjena

 Diskrecijska ovlast žalbenog vijeća i njezino izvršavanje

52.      Prvi žalbeni razlog može se podijeliti na dva dijela. Prvi dio odnosi se na pitanje ima li žalbeno vijeće diskrecijsku ovlast da uzme u obzir dokaze o postojanju i valjanosti ranijih žigova i prijevode tih dokaza podnesene nakon isteka roka koji je odredio Odjel za prigovore. Drugi dio odnosi se na izvršavanje te diskrecijske ovlasti, ako postoji.

 Pitanje ima li žalbeno vijeće diskrecijsku ovlast

53.      U svojem mišljenju u predmetu New Yorker SHK Jeans/OHIM, C‑621/11 P, koje također danas iznosim, objasnila sam da polazna točka svake analize opsega OHIM‑ove diskrecijske ovlasti pri uzimanju u obzir dokaza u svim vrstama postupka mora biti da OHIM, uključujući Odjel za prigovore i žalbeno vijeće, u pravilu može uzeti u obzir dokaze podnesene nakon isteka predviđenog roka.

54.      Žalbeni postupak u predmetu New Yorker SHK Jeans/OHIM odnosio se na pitanje ima li Odjel za prigovore diskrecijsku ovlast uzeti u obzir drugu skupinu dokaza podnesenu nakon isteka roka koji je OHIM odredio, kako bi se u postupku povodom prigovora dokazala stvarna uporaba.

55.      Predmetni žalbeni postupak odnosi se (i.) na dokaze o postojanju i valjanosti žigova na koje se podnositelj prigovora poziva i (ii.) na prijevode tih dokaza. To su dokazi koji se moraju podnijeti kako bi se zadovoljio prvi prag u postupku povodom prigovora. Ako ne postoji valjani raniji žig, prigovor protiv prijave za registraciju novog žiga nije moguće uspješno podnijeti.

56.      Na temelju općeg pravila u članku 74. stavku 2. Uredbe br. 40/94, čini mi se očitim, kao što se to činilo i Općem sudu(19), da i u ovom predmetu polazna točka mora biti da žalbeno vijeće ima odnosnu diskrecijsku ovlast.

57.      Sadržava li Uredba br. 40/94 ili Provedbena uredba iznimku koja se primjenjuje u kontekstu triju predmetnih žalbi?

58.      To ću pitanje prvo razmotriti s obzirom na podnošenje dokaza, a na prijevode ću se zasebno osvrnuti.

59.      Osim članka 74. stavka 2., Uredba br. 40/94 ne sadržava nijedno izričito pravilo u pogledu diskrecijske ovlasti žalbenog vijeća da odluči hoće li uzeti u obzir dokaze o postojanju i valjanosti žigova podnesene nakon isteka roka koji je odredio Odjel za prigovore(20).

60.      Međutim, iz članka 42. stavka 1. Uredbe br. 40/94 jasno proizlazi da samo nositelji (ranijih) žigova mogu podnijeti prigovor protiv registracije žiga. Stoga podnositelj prigovora mora pružiti informacije o žigu na koji se poziva i o svojim pravima na isti. Materijalni dokazi o tim činjenicama, odnosno o postojanju i valjanosti žiga, mogu se kasnije podnijeti Odjelu za prigovore(21).

61.      Iako se materijalni dokazi ne moraju podnijeti zajedno s prigovorom, informacije o postojanju i valjanosti žiga povezane su s dopuštenosti prigovora. Stoga ih Odjel za prigovore mora razmotriti prije nego što razmotri sadržaj prigovora. Potreba za postupovnom učinkovitošću, dobrom upravom i pravnom sigurnošću dovodi me do zaključka da se članak 74. stavak 2. Uredbe br. 40/94, kada se tumači u tom kontekstu, mora razumjeti na način da isključuje mogućnost da žalbeno vijeće uzme u obzir dokaze koji su mu podneseni u prilog elementu koji se odnosi na dopuštenost prigovora, kao što su (konkretno) dokazi o postojanju i valjanosti (ranijih) žigova, a da pritom nisu kao cjelina podneseni u ranijoj fazi postupka povodom prigovora.

62.      Pravilo 50. stavak 1. treći podstavak potvrđuje to stajalište.

63.      U prvom dijelu trećeg podstavka pravila 50. stavka 1. predviđeno je opće pravilo koje se primjenjuje na žalbe protiv odluka Odjela za prigovore. To pravilo, a osobito riječi „ograničuje”, tumačim na način da žalbeno vijeće u obzir može uzeti samo činjenice i dokaze koji su podneseni unutar roka „koji odredi Odjel za prigovore sukladno s Uredbom i ovim pravilima”. Iako se u tekstu ne pravi razlika između dokaza o postojanju i valjanosti ranijih žigova i drugih dokaza, podnošenje tih dviju vrsta dokaza uređeno je različitim odredbama u Uredbi br. 40/94 i Provedbenoj uredbi. Pravilima 19. i 20. Provedbene uredbe uređeno je podnošenje dokaza o postojanju i valjanosti ranijih žigova i prijevoda podnesenih dokumenata.

64.      Stoga, nasuprot argumentu B. Rintischa, prvi dio trećeg podstavka pravila 50. stavka 1. nema „prednost pred” pravilom 20. stavkom 1. Umjesto toga, „upućuje” na tu odredbu te isključuje, u pogledu činjenica i dokaza koji nisu „dodatne činjenice i dokazi”, mogućnost da žalbeno vijeće razmatra činjenice i dokaze koji su podneseni izvan rokova koje je Odjel za prigovore odredio u skladu s Uredbom br. 40/94 i Provedbenom uredbom. Žalbeno vijeće, baš kao ni Odjel za prigovore(22), nema nikakvu diskrecijsku ovlast odlučiti hoće li uzeti u obzir takve dokaze.

65.      U drugom dijelu trećeg podstavka pravila 50. stavka 1. konkretizirano je pravilo iz prvog dijela: to se pravilo primjenjuje „osim ako žalbeno vijeće smatra da se u obzir trebaju uzeti dodatne i dopunske činjenice i dokazi sukladno s člankom 74. stavkom 2.”, u kojem je predviđeno opće pravilo o diskrecijskoj ovlasti.

66.      Stoga odgovor na pitanje ima li žalbeno vijeće tu diskrecijsku ovlast ovisi o tome mogu li se dokazi o postojanju i valjanosti ranijih žigova okarakterizirati kao „dodatni ili dopunski”(23). Iako smatram da za potrebe ovih žalbenih postupaka nije potrebno pružiti iscrpnu definiciju tih riječi, očito je da je za takvu karakterizaciju potrebno da su drugi dokazi bili podneseni u ranijoj fazi postupka.

67.      S obzirom na to da Provedbena uredba definira (i.) nužne formalne zahtjeve koje dokazi moraju ispunjavati da bi bili dopušteni za dokazivanje činjenice i (ii.) rok za podnošenje tih dokaza, ne smatram da podnositelj prigovora može podnijeti nedostatne dokaze u roku, a potom kasnije, moguće u žalbenom postupku, dokaze koji su doista nužni pod krinkom „dodatnih ili dopunskih dokaza”.

68.      Neovisno o tome koji je temelj prigovora, podnositelj prigovora uvijek mora podnijeti dokaz o postojanju, valjanosti i opsegu zaštite ranijih žigova na koje se poziva. U pravilu 19. stavku 2. Provedbene uredbe navedeno je: „[p]odnositelj prigovora […] osigurava sljedeće dokaze”. Potom se u stavku 2. točki (a) podtočki ii. definira dokazna dokumentacija koja je obvezna kada se prigovor temelji na žigu koji nije žig Zajednice, a to su relevantne potvrde o registraciji te, prema potrebi, potvrda o zadnjem produljenju registracije.

69.      Otkad je izmijenjen Uredbom br. 1041/2005, stavak 1. pravila 20. jasno navodi posljedice koje nastupaju ako podnositelj prigovora prije isteka roka koji je odredio Odjel za prigovore ne podnese odgovarajuću potvrdu o registraciji (te, prema potrebi, o produljenju registracije): „prigovor se odbacuje kao neosnovan”.

70.      Iako je taj izraz sličan izrazu „Ured odbija prigovor” iz pravila 22. stavka 2. Provedbene uredbe, ipak smatram da se ti izrazi trebaju različito tumačiti.

71.      U svojem sam mišljenju u predmetu New Yorker SHK Jeans/OHIM, C‑621/11 P zaključila da, u skladu s pravilom 22. stavkom 2. Provedbene uredbe, Odjel za prigovore mora odbaciti prigovor ako do isteka roka koji je OHIM odredio podnositelj prigovora nije podnio nikakav dokaz o stvarnoj uporabi(24). Također sam navela da se iznimka od općeg pravila iz članka 74. stavka 2. Uredbe br. 40/94 više ne primjenjuje ako je podnositelj prigovora, koji je pozvan da dokaže stvarnu uporabu svojeg žiga, u dobroj vjeri podnio vjerodostojne prvotne dokaze o takvoj uporabi(25). Iako se u stavku 3. pravila 22. opisuje što se mora dokazati, a u njegovu stavku 4. navodi se kako se to može učiniti, ne postoji iscrpan popis nužne dokazne dokumentacije koja se mora podnijeti kako bi se ispunio zahtjev u pogledu dokazivanja stvarne uporabe. Ovisno o okolnostima, kao što su to vrsta žiga i tržište na kojem se koristi, kvaliteta i količina dokaza može se razlikovati te podnositelj prijave tijekom postupka inter partes može legitimno osporavati dostatnost prvotno podnesenih dokaza.

72.      Pravilo 20. stavak 1. ne tumačim na isti način. U pravilu 19. stavku 2. točki (a) podtočki ii. zakonodavac je u biti definirao dokazni prag: za registrirane žigove koji nisu žigovi Zajednice podnositelj prigovora mora podnijeti presliku odgovarajuće potvrde o registraciji i, prema potrebi, potvrdu o zadnjem produljenju registracije kojom se dokazuje da razdoblje zaštite žiga traje dulje od roka koji je odredio Odjel i svako produljenje tog razdoblja ili jednakovrijedne dokumente koje je izdalo tijelo pred kojim je žig registriran.

73.      Podnositelj prigovora priložit će odgovarajuću potvrdu o registraciji (te, prema potrebi, o produljenju registracije) ili neće. Stoga se slažem s OHIM‑om da nije moguće dovoditi u pitanje dostatnost dokaza ili raspravljati o tome predstavljaju li dodatne ili dopunske dokaze onima koji su ranije podneseni. Nužna dokazna dokumentacija ne može biti dodatna ili dopunska drugoj dokaznoj dokumentaciji. (Međutim, potonja može biti dodatna ili dopunska prvonavedenoj.)

74.      Za razliku od B. Rintischa, ne vidim temelj za razlikovanje dokumenata podnesenih Odjelu za prigovore nakon isteka roka i dokumenata podnesenih žalbenom vijeću nakon tog trenutka. Prema mojem tumačenju pravila 19. stavka 2. točke (a) podtočke ii. i pravila 20. stavka 1. Provedbene uredbe, Odjel za prigovore nema diskrecijsku ovlast uzeti u obzir potvrde o registraciji ili produljenju registracije podnesene nakon predviđenog roka. U skladu s načelom kontinuiteta funkcija te ako ne postoji odredba o suprotnom, nema temelja za to da se žalbenom vijeću dopusti da uzme u obzir kasno podnesene nužne dokaze koje Odjel za prigovore ne može uzeti u obzir. Kontinuitet zahtijeva dosljednost u primjeni istih pravila(26).

75.      Smatram da isti zaključak vrijedi i za kasno podnošenje prijevoda odgovarajućih potvrda o registraciji (te, prema potrebi, o produljenju registracije).

76.      U pravilu 19. stavku 3. Provedbene uredbe jasno je navedeno da se dokumenti opisani u pravilu 19. stavku 2. moraju podnijeti ili na jeziku postupka ili se mora priložiti njihov prijevod. U prvonavedenoj odredbi također je predviđeno da se prijevod „podnosi u roku određenom za podnošenje izvornog dokumenta”. U skladu s pravilom 19. stavkom 4., OHIM „ne uzima u obzir” dokumente koji nisu podneseni ili prevedeni u predviđenom roku. S obzirom na te nedvosmislene odredbe, čini mi se da Odjel za prigovore nema diskrecijsku ovlast odlučiti o tome hoće li uzeti u obzir kasno podnesene prijevode dokumenata opisanih u pravilu 19. stavku 2. točki (a) podtočki ii. Isto vrijedi za žalbeno vijeće.

77.      Na temelju tih razmatranja, smatram da je Opći sud pravilno zaključio da žalbeno vijeće nije pogriješilo zaključivši da nema diskrecijsku ovlast uzeti u obzir dokumente o postojanju i valjanosti ranijih žigova koji su podneseni nakon isteka roka koji je odredio Odjel za prigovore.

 Izvršavanje diskrecijske ovlasti žalbenog vijeća

78.      Ako žalbeno vijeće nema diskrecijsku ovlast uzeti u obzir (i.) dokaze koji nisu ni dodatni ni dopunski i (ii.) prijevode podnesene nakon isteka roka koji je odredio Odjel za prigovore, ne postoji mogućnost razmatranja pitanja na koji način ono može ili treba izvršavati takvu diskrecijsku ovlast.

79.      Stoga se slažem s OHIM‑om da je ovaj žalbeni razlog relevantan samo ako Sud utvrdi da je Opći sud pogriješio u tumačenju članka 74. stavka 2. Uredbe br. 40/94 te zaključi, u pogledu dokaza i prijevoda koji se razmatraju u predmetnim žalbenim postupcima, da žalbeno vijeće ima diskrecijsku ovlast da odluči hoće li uzeti u obzir te dokumente. S obzirom na zaključak do kojeg sam došla u pogledu prvog dijela ovog žalbenog razloga, neću dalje razmatrati njegov drugi dio.

 Zlouporaba ovlasti

80.      Slažem se s OHIM‑om da se drugi žalbeni razlog mora odbaciti kao nedopušten jer ne postoje obrazloženi argumenti koji ga podupiru.

 Troškovi

81.      U skladu s člankom 138. stavkom 1. Poslovnika Suda, koji se na žalbene postupke primjenjuje na temelju članka 184. stavka 1. tog Poslovnika, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove. U članku 184. stavku 4. tog Poslovnika navedeno je da Sud može odlučiti da stranka koja je intervenirala u prvom stupnju i koja je sudjelovala u postupku sama snosi vlastite troškove.

82.      OHIM je u svim predmetima podnio zahtjev za troškove, a društvo Valfleuri podnijelo je zahtjev za troškove u predmetima C‑121/12 P i C‑122/12 P. U skladu s mojom ocjenom, B. Rintisch ne bi trebao biti uspješan ni u jednom od predmeta.

 Zaključak

83.      Slijedom navedenoga, predlažem da Sud:

–        u cijelosti odbije žalbe;

–        naloži B. Rintischu snošenje OHIM‑ovih troškova i intervenijentovih troškova u predmetima C‑121/12 P i C‑122/12 P.


1 – Izvorni jezik: engleski


2 – Iako je Uredba Vijeća (EZ) br. 40/94 od 20. prosinca 1993. o žigu Zajednice (SL 1994., L 11, str. 1.) (u daljnjem tekstu: Uredba br. 40/94), kako je izmijenjena, stavljena izvan snage i zamijenjena Uredbom Vijeća (EZ) br. 207/2009 od 26. veljače 2009. o žigu Zajednice (SL 2009., L 78, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 17., svezak 1., str. 226.) (u daljnjem tekstu: Uredba br. 207/2009), Uredba br. 40/94 bila je na snazi u vrijeme kada je B. Rintisch podnio svoje prigovore te u vrijeme drugih kasnijih relevantnih događaja iz triju predmeta. U svakom slučaju, Uredba br. 207/2009 u materijalnom smislu samo kodificira Uredbu br. 40/94 i njezine izmjene. Odredbe Uredbe br. 40/94 koje su relevantne u ovom postupku nisu promijenjene.


3 – Uredba Komisije (EZ) br. 2868/95 od 13. prosinca 1995. o provedbi Uredbe br. 40/94 (SL 1995., L 303, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 17., svezak 1., str. 84.), kako je izmijenjena, među ostalim, Uredbom Komisije (EZ) br. 1041/2005 od 29. lipnja 2005. (SL 2005., L 172, str. 4.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 17., svezak 1., str. 153.)


4 –      U članku 8. navedeni su relativni razlozi za odbijanje registracije.


5 – Vidjeti petu uvodnu izjavu Provedbene uredbe.


6 – Vidjeti šestu uvodnu izjavu Provedbene uredbe.


7 – U pravilu 17. predviđeni su razlozi na temelju kojih se prigovor može proglasiti nedopuštenim. Oni uključuju sljedeće slučajeve: ako pristojba za prigovor nije plaćena, ako je obavijest o prigovoru kasno podnesena, ako razlozi prigovora nisu navedeni, ako se nije jasno ukazalo na raniji žig ili ranije pravo na kojem se prigovor temelji, ako nije dostavljen prijevod koji se zahtijeva sukladno pravilu 16. stavku 1., ako prigovor nije u skladu s odredbama pravila 15.


8 –      Uvodne riječi tumačim kako slijedi: „Ako, prije isteka roka navedenog u pravilu 19. stavku 1.,”.


9 – Nicanski sporazum o međunarodnoj klasifikaciji proizvoda i usluga za registraciju žigova od 15. lipnja 1957., kako je izmijenjen i dopunjen


10 – Te potvrde o registraciji bile su iz ožujka 1996., listopada 1996. i ožujka 1997.


11 – Presuda od 16. prosinca 2011., T‑62/09


12 –      Presuda od 12. prosinca 2007., K & L Ruppert Stiftung/OHIM – Lopes de Almeida Cunha i dr. (CORPO livre), T‑86/05, Zb., str. II‑4923.


13 –      Rješenje od 5. ožujka 2009., C‑90/08 P


14 –      Presuda od 13. ožujka 2007., C‑29/05 P, Zb., str. I‑2213.


15 – Presuda od 16. prosinca 2011., Rintisch/OHIM – Valfleuri Pâtes alimentaires (PROTIVITAL), T‑109/09


16 – Presuda od 16. prosinca 2011., Rintisch/OHIM – Valfleuri Pâtes alimentaires (PROTIACTIVE), T‑152/09


17 – Presuda od 23. rujna 2003., T‑308/01, Zb., str. II‑3253., t. 32.


18 – Navedena u gornjoj bilješci 14., t. 42.


19 – Vidjeti točku 30. pobijane presude u predmetu T‑62/09; točku 31. pobijanih presuda u predmetima T‑109/09 i T‑152/09.


20 – Vidjeti pravilo 15. Provedbene uredbe.


21 – Vidjeti pravilo 19. Provedbene uredbe.


22 – Vidjeti točku 74. u nastavku.


23 – Različite jezične verzije pravila 50. stavka 1. trećeg podstavka ne podudaraju se u potpunosti. Primjerice, u francuskom tekstu govori se o faits et preuves nouveaux ou supplémentaires, a u nizozemskom o aanvullende feiten en bewijsstukken.


24 – Vidjeti točku 57. mojeg mišljenja u predmetu New Yorker SHK Jeans/OHIM, koje je navedeno u gornjoj točki 53.


25 – Ibid., t. 65.; članak 74. stavak 2. Uredbe br. 40/94 istovjetan je članku 76. stavku 2. Uredbe br. 207/2009, koji je bio relevantan u tom predmetu.


26 – Vidjeti točku 111. mojeg mišljenja u predmetu OHIM/Kaul, koji je naveden u gornjoj bilješci 14.