Predmet T‑91/11

InnoLux Corp.

protiv

Europske komisije

„Tržišno natjecanje – Zabranjeni sporazumi – Svjetsko tržište zaslona od tekućih kristala (LCD) – Sporazumi i usklađena djelovanja u vezi s cijenama i proizvodnim kapacitetima – Mjesna nadležnost – Unutarnje prodaje – Prodaja gotovih proizvoda u koje su ugrađeni proizvodi koji su predmet kartela – Jedinstvena i trajna povreda – Novčane kazne – Pravilo o zaokruživanju – Neograničena nadležnost“

Sažetak – Presuda Općeg suda (šesto vijeće) od 27. veljače 2014.

1.      Tržišno natjecanje – Novčane kazne – Iznos – Određivanje – Metoda utvrđivanja definirana smjernicama Komisije – Utvrđivanje osnovnog iznosa novčane kazne –Određivanje vrijednosti relevantne prodaje – Kriteriji – Uzimanje u obzir prodaje na koju povrede nisu stvarno utjecale – Dopuštenost – Uzimanje u obzir vrijednosti proizvoda koji su predmet kartela koji su bili ugrađeni u gotove proizvode i koje su društva kćeri prodala trećima  – Dopuštenost

(čl. 101. st. 1. UFEU‑a; Uredba Vijeća br. 1/2003, čl. 23. st. 2.; Obavijest Komisije 2006/C 210/02, t. 13.)

2.      Tržišno natjecanje – Pravila Unije – Teritorijalno područje primjene – Zabranjeni sporazum između poduzetnika sa sjedištem izvan Unije, koji se provodi i proizvodi svoje učinke na unutarnjem tržištu – Nadležnost Komisije za primjenu pravila Unije o tržišnom natjecanju – Dopuštenost u odnosu na javno međunarodno pravo – Intervencija društava kćeri, zastupnika ili podružnica sa sjedištem izvan Unije – Nepostojanje utjecaja

(čl. 101. UFEU‑a)

3.      Tržišno natjecanje – Novčane kazne – Smjernice o metodi za utvrđivanje kazni – Metoda utvrđivanja koja u obzir uzima različite fleksibilne elemente – Diskrecijska ovlast Komisije –Poštovanje načela jednakog postupanja

(čl. 101. st. 1. UFEU‑a; Uredba Vijeća br. 1/2003, čl. 23. st. 2.; Obavijest Komisije 2006/C 210/02)

4.      Tržišno natjecanje – Novčane kazne – Diskrecijska ovlast Komisije – Ocjena koja se temelji na pojedinačnom postupanju poduzetnika – Utjecaj nepostojanja sankcije u odnosu na drugi gospodarski subjekt – Nepostojanje – Pozivanje na korist od nezakonitosti koju je stekao drugi gospodarski subjekt – Nedopuštenost

(čl. 101. st. 1. UFEU‑a)

5.      Tržišno natjecanje – Upravni postupak – Obavijest o utvrđenim činjenicama – Privremena narav – Obveza Komisije da u konačnoj odluci opravda razlike između svoje konačne odluke i privremene ocjene – Nepostojanje

(čl. 101. st. 1. UFEU‑a; Uredba Vijeća br. 1/2003, čl. 27. st. 1.)

6.      Zabranjeni sporazumi – Zabrana – Povrede – Sporazumi i usklađena djelovanja koja čine jedinstvenu povredu – Pripisivanje odgovornosti poduzetniku za cjelokupnu povredu – Uvjeti

(čl. 101. st. 1. UFEU‑a)

7.      Zabranjeni sporazumi – Određivanje mjerodavnog tržišta  – Predmet – Ocjena utjecaja koji je zabranjeni sporazum imao na odvijanje tržišnog natjecanja i trgovinu među državama članicama – Posljedice koje se tiču prigovora iznesenih protiv njega

(čl. 101. st. 1. UFEU‑a)

8.      Tržišno natjecanje – Upravni postupak – Odluka Komisije kojom se utvrđuje povreda – Jedinstvena i trajna povreda – Obveza Komisije da vodi samo jedan postupak u odnosu na ponašanja koja su dio jedinstvene i trajne povrede – Nepostojanje – Diskrecijska ovlast Komisije o opsegu postupaka – Ograničenja – Poštovanje načela ne bis in idem

(čl. 101. st. 1. UFEU‑a)

9.      Tržišno natjecanje – Upravni postupak – Odluka kojom se utvrđuje povreda – Obveza obrazlaganja – Opseg

(čl. 101. st. 1. UFEU‑a, 102. UFEU‑a i 296. UFEU‑a)

10.    Tržišno natjecanje – Novčane kazne – Iznos – Određivanje – Diskrecijska ovlast Komisije – Ograničenja – Poštovanje načela jednakog postupanja – Obveza Komisije da ostane pri svojoj ranijoj praksi odlučivanja – Nepostojanje

(čl. 101. st. 1. UFEU‑a)

11.    Tržišno natjecanje – Novčane kazne – Iznos – Određivanje – Metoda utvrđivanja definirana smjernicama Komisije – Utvrđivanje osnovnog iznosa novčane kazne – Uzimanje u obzir čimbenika povrede kao cjeline

(čl. 101. st. 1. UFEU‑a; Uredba Vijeća br. 1/2003, čl. 23. st. 2.; Obavijest Komisije 2006/C 210/02, t. 19.‑25.)

12.    Tržišno natjecanje – Novčane kazne – Iznos – Određivanje – Diskrecijska ovlast Komisije – Sudski nadzor – Neograničena nadležnost suca Unije – Opseg – Uzimanje u obzir odbijanje suradnje poduzetnika tijekom upravnog postupka – Povećanje novčane kazne – Uvjet

(čl. 101. UFEU‑a, 102. UFEU‑a i 261. UFEU‑a; Uredba Vijeća br. 1/2003, čl. 18. st. 2. i 3. 23. st. 1. i 31.)

1.      Vidjeti tekst odluke.

(t. 36.‑48., 53.)

2.      Na području tržišnog natjecanja, u slučaju kada poduzetnici koji imaju sjedište izvan Europskog gospodarskog prostora (EGP‑a), ali proizvode robu koja se trećima prodaje unutar EGP‑a, međusobno usklađuju cijene koje primjenjuju prema kupcima sa sjedištem unutar EGP‑a i provode to usklađivanje na način da prodaju po cijenama koje su zapravo koordinirane, takvo usklađivanje ima za cilj i učinak ograničavanje tržišnog natjecanja na unutarnjem tržištu u smislu članka 101. UFEU‑a, za što je Komisija mjesno nadležna postupati. Naime, povreda članka 101. UFEU‑a obuhvaća dvije vrste postupanja, odnosno uspostavljanje zabranjenog sporazuma i njegovu provedbu. Kad bi primjena zabrana određenih pravom tržišnog natjecanja ovisila o mjestu uspostavljanja zabranjenog sporazuma, to bi očito omogućilo poduzetnicima da na jednostavan način izbjegnu navedene zabrane. Stoga je mjerodavno mjesto provedbe zabranjenog sporazuma.

Osim toga, za utvrđenje nalazi li se to mjesto unutar EGP‑a nije relevantna činjenica jesu li sudionici zabranjenog sporazuma, kako bi uspostavili kontakte s kupcima unutar Zajednice, to učinili posredstvom društava kćeri, zastupnika, podzastupnika ili podružnica sa sjedištem unutar EGP‑a. Ako se uvjet koji se tiče provedbe zabranjenog sporazuma ispuni, nadležnost Komisije da primijeni pravila tržišnog natjecanja Unije na takvo ponašanje pokrivena je teritorijalnim načelom koje je opće priznato međunarodnim javnim pravom.

U slučaju kada kartel s međunarodnim djelovanjem ima protutržišni cilj, on se provodi zbog same činjenice da se proizvodima koji su predmet kartela trguje na tom tržištu. Naime, treba navesti da provođenje zabranjenog sporazuma ne znači nužno da on proizvodi stvarne učinke. Pitanje je li zabranjeni sporazum imao stvarne učinke na cijene koje su primijenili njegovi sudionici zapravo je relevantno samo u okviru određivanja stupnja težine zabranjenog sporazuma radi utvrđivanja iznosa novčane kazne, pod uvjetom da Komisija odluči temeljiti svoju odluku na tom kriteriju. Pojam se provedbe u bitnome temelji na pojmu poduzetnika iz prava tržišnog natjecanja, kojem treba priznati odlučujuću ulogu u određivanju granica mjesne nadležnosti Komisije za primjenu navedenog prava. Posebno, ako je poduzetnik sudjelovao u zabranjenom sporazumu izvan EGP‑a, Komisija mora imati mogućnost voditi postupak zbog posljedica koje je djelovanje navedenog poduzetnika imalo na odvijanje tržišnog natjecanja na unutarnjem tržištu i izreći mu novčanu kaznu koja je razmjerna štetnosti navedenog zabranjenog sporazuma za odvijanje tržišnog natjecanja na navedenom tržištu.

(t. 58.‑60., 66., 67., 69., 70., 75.)

3.      Vidjeti tekst odluke.

(t. 78.‑80., 88.)

4.      Vidjeti tekst odluke.

(t. 93., 142.)

5.      Vidjeti tekst odluke.

(t. 95., 96.)

6.      Vidjeti tekst odluke.

(t. 101.‑103., 126., 128.)

7.      Vidjeti tekst odluke.

(t. 129.‑134.)

8.      Na području tržišnog natjecanja, iako tumačenje pojma jedinstvene i trajne povrede omogućuje Komisiji istodobno pokretanje samo jednog postupka i donošenje samo jedne odluke u odnosu na više protutržišnih ponašanja o kojima je mogla odlučivati odvojeno, to ne znači da je Komisija obvezna tako postupiti. Naime, Komisija ima diskrecijsku ovlast odlučivati o opsegu postupaka koje vodi. U vezi s tim, ona ne može biti dužna utvrditi i kazniti svako protutržišno ponašanje niti sudovi Unije mogu − makar samo radi smanjenja novčane kazne − presuditi da je Komisija, u odnosu na dokaze kojima raspolaže, morala utvrditi postojanje povrede u određenom razdoblju i protiv određenog poduzetnika.

Takva diskrecijska ovlast Komisije podliježe sudskom nadzoru. Međutim, postupanje Komisije može se smatrati zloporabom ovlasti jedino ako bi se dokazalo da je ona bez objektivnog razloga pokrenula dva različita postupka koja se temelje na istoj činjeničnoj osnovi. U slučaju kada Komisija ne raspolaže ili kada još uvijek ne raspolaže dovoljnim dokazima protiv određenih poduzetnika za koje se sumnja da su sudjelovali u istoj jedinstvenoj povredi, navedena okolnost predstavlja objektivan razlog koji opravdava izbor Komisije da protiv različitih subjekata vodi odvojene postupke, s obzirom na to da je Komisija osobito dužna poštovati načelo ne bis in idem.

(t. 136.‑139.)

9.      Vidjeti tekst odluke.

(t. 141.)

10.    Vidjeti tekst odluke.

(t. 144.)

11.    Vidjeti tekst odluke.

(t. 150., 151.)

12.    Na području tržišnog natjecanja nadzor zakonitosti odluka koje donosi Komisija upotpunjen je neograničenom nadležnošću suca Unije, propisanom člankom 31. Uredbe 1/2003, sukladno čl. 261. UFEU‑a. Navedena nadležnost ovlašćuje suca da, uz jednostavan nadzor zakonitosti kazne, ocjenu Komisije zamijeni svojom ocjenom i da, posljedično, ukine, smanji ili poveća iznos izrečene novčane kazne ili periodičnog penala. Stoga je dužnost Općeg suda da u okviru svoje neograničene nadležnosti u trenutku donošenja odluke ocijeni je li predmetnim poduzetnicima izrečena novčana kazna čiji iznos pravilno odražava težinu predmetne povrede. Iako je na Općem sudu da sam ocijeni okolnosti konkretnog slučaja radi utvrđenja iznosa novčane kazne, izvršavanje neograničene nadležnosti prilikom određivanja iznosa izrečenih novčanih kazni ne smije dovesti do diskriminacije među poduzetnicima koji su sudjelovali u zabranjenom sporazumu protivnom članku 101. stavku 1. UFEU‑a.

Međutim, kako bi se očuvao koristan učinak članka 18. stavaka 2. i 3. Uredbe br. 1/2003, Komisija ima pravo obvezati poduzetnika da joj dostavi sve potrebne informacije o činjenicama o kojima može imati saznanja i da joj u slučaju potrebe dostavi sve dokumente koji se na njih odnose i koji su u njegovom posjedu, pod jedinim uvjetom da poduzetniku ne nametne obvezu da dostavi odgovore kojima bi bio prisiljen priznati postojanje povrede koju mora zapravo dokazati Komisija. Poduzetnik kojem je Komisija primjenom članka 18. Uredbe br. 1/2003 uputila zahtjev za dostavljanje informacija obvezan je stoga aktivno surađivati i može biti kažnjen posebnom novčanom kaznom predviđenom člankom 23. stavkom 1. te uredbe, koja može iznositi do 1 % njegovog ukupnog prihoda kada namjerno ili nepažnjom dostavi netočne ili zavaravajuće podatke. Iz toga proizlazi da izvršavajući svoju ovlast neograničene nadležnosti Opći sud može, u slučaju da poduzetnik odbije surađivati, povisiti iznos novčane kazne koja mu je izrečena zbog povrede članka 101. ili 102. UFEU‑a, pod uvjetom da taj poduzetnik nije već kažnjen zbog tog istog ponašanja posebnom novčanom kaznom koja se temelji na odredbi članka 23. stavka 1. Uredbe br. 1/2003.

To bi na primjer mogao biti slučaj kada je poduzetnik, u odgovoru na takav zahtjev Komisije, tijekom upravnog postupka propustio dostaviti, namjerno ili nepažnjom, odlučujuće dokaze za utvrđivanje iznosa novčane kazne kojima je raspolagao ili je mogao raspolagati prilikom donošenja pobijane odluke. Iako Opći sud može uzeti u obzir takve dokaze, ostaje činjenica da se poduzetnik, koji je te dokaze iznio tek u fazi sudskog postupka, nanoseći štetu na taj način svrsi i pravilnom odvijanju upravnog postupka, izlaže riziku da Opći sud navedenu okolnost uzme u obzir prilikom određivanja primjerenog iznosa novčane kazne. Iako izvršavajući svoju neograničenu nadležnost Opći sud može uzeti u obzir takve dokaze, ostaje činjenica da se poduzetnik, koji je te dokaze iznio tek u fazi sudskog postupka, nanoseći štetu na taj način svrsi i pravilnom odvijanju upravnog postupka, izlaže riziku da Opći sud navedenu okolnost uzme u obzir prilikom određivanja primjerenog iznosa novčane kazne.

Okolnost da je poduzetnik, dostavljajući Komisiji podatke potrebne za izračun vrijednosti relevantne prodaje, počinio određene pogreške, s obzirom na to da je u njih uključio i prodaju proizvoda različitih od proizvoda koji su predmet kartela, ne znači da taj poduzetnik nije ispunio svoju obvezu suradnje koja proizlazi iz odredbe članka 18. Uredbe br. 1/2003 u toj mjeri da bi se to trebalo uzeti u obzir prilikom utvrđivanja iznosa novčane kazne. Naime, predmetni poduzetnik nije nastojao Komisiju dovesti u zabludu, niti joj je podnio bruto podatke, na temelju kojih je Komisija trebala izračunati vrijednost relevantne prodaje, a da joj istodobno nije dostavio objašnjenja potrebna radi izdvajanja neto podataka. On je koristio vanjske specijalizirane savjetnike kako bi Komisiji mogao dostaviti potrebne podatke, ali je nepažnjom propustio tim savjetnicima objasniti razlike koje postoje među pojedinim vrstama predmetnih proizvoda. U tom pogledu jasno je da njemu nije bilo u interesu Komisiji dostaviti netočne podatke koji bi obuhvaćali i druge proizvode osim proizvoda koji su predmet kartela jer bi takvi netočni podaci njemu samo štetili na način da bi još povisili iznos novčane kazne koju bi mu Komisija izrekla.

(t. 156., 157., 165., 167.‑172.)