Language of document : ECLI:EU:T:2022:261

PRESUDA OPĆEG SUDA (osmo vijeće)

27. travnja 2022.(*)

„Izvanugovorna odgovornost – Suradnja policijskih tijela i drugih tijela za izvršavanje zakonodavstva država članica – Borba protiv kriminala – Priopćavanje informacija od strane Europola državi članici – Navodna nezakonita obrada podataka – Uredba (EU) 2016/794 – Članak 50. stavak 1. – Neimovinska šteta”

U predmetu T‑436/21,

Leon Leonard Johan Veen, sa stalnom adresom u Ossu (Nizozemska), kojeg zastupa T. Lysina, odvjetnica,

tužitelj,

protiv

Agencije Europske unije za suradnju tijela za izvršavanje zakonodavstva (Europol), koju zastupa A. Nunzi, u svojstvu agenta, uz asistenciju G. Ziegenhorna i M. Kottmanna, odvjetnikâ,

tuženik,


OPĆI SUD (osmo vijeće),

u sastavu: J. Svenningsen (izvjestitelj), predsjednik, R. Barents i C. Mac Eochaidh, suci,

tajnik: E. Coulon,

uzimajući u obzir pisani dio postupka,

uzimajući u obzir da stranke nisu podnijele zahtjev za zakazivanje rasprave u roku od tri tjedna od dostave obavijesti o zatvaranju pisanog dijela postupka i da je stoga odlučeno, u skladu s člankom 106. stavkom 3. Poslovnika Općeg suda, da se odluka donese bez provođenja usmenog dijela postupka,

donosi sljedeću

Presudu

1        Tužbom koja se temelji na članku 268. UFEU‑a tužitelj Leon Leonard Johan Veen zahtijeva naknadu štete koju je pretrpio zbog nezakonite obrade osobnih podataka od strane Agencije Europske unije za suradnju tijela za izvršavanje zakonodavstva (Europol).

 Okolnosti spora

2        U okviru istrage koja je uslijedila nakon zapljene 1,5 tona metamfetamina, slovačka policija zatražila je pomoć Europola na temelju članka 3. stavka 1. i članka 4. stavka 1. točaka (a), (b) i (h) Uredbe (EU) 2016/794 Europskog parlamenta i Vijeća od 11. svibnja 2016. o Agenciji Europske unije za suradnju tijela za izvršavanje zakonodavstva (Europol) te zamjeni i stavljanju izvan snage odluka Vijeća 2009/371/PUP, 2009/934/PUP, 2009/935/PUP, 2009/936/PUP i 2009/968/PUP (SL 2016., L 135, str. 53.), upućujući, među ostalim, na to da je tužitelj bio osumnjičen da je umiješan u trgovinu tom tvari.

3        Na temelju informacija koje su dostavile države članice i obrađenih u skladu s člankom 17. stavkom 1. točkom (a), člankom 18. stavkom 1. i člankom 18. stavkom 2. točkama (a), (c) i (d) te člankom 31. Uredbe 2016/794, Europol je proveo postupak unakrsne provjere u skladu s člankom 18. stavkom 2. točkom (a) navedene uredbe te je zatim sastavio izvješće (u daljnjem tekstu: izvješće).

4        Izvješće, čija je razina povjerljivosti bila „Europol neklasificirano – osnovna razina zaštite”, bilo je dostavljeno samo Francuskoj Republici, Kraljevini Nizozemskoj, Slovačkoj Republici i United States Drug Enforcement Administration (Uprava za borbu protiv droga, Sjedinjene Američke Države).

5        U izvješću sastavljenom na engleskom jeziku tužiteljevo ime nalazi se u sljedećem stavku:

Both, Leon Leonard Johan Veen and [A] came into noticed in several Dutch investigations concerning suspicious transactions. In addition, Leon Leonard Johan Veen had been reported also in a Swedish investigation concerning drugs trafficking and a Polish investigation concerning fraud.” (Leon Leonard Johan Veen i [A] bili su zapaženi u nekoliko nizozemskih istraga o sumnjivim transakcijama. Osim toga, Leonard Johan Veen također je bio naveden u okviru švedske istrage o trgovini drogom i poljske istrage zbog prijevare.)

 Zahtjevi stranaka

6        Tužitelj od Općeg suda zahtijeva da:

–        naloži Europolu da mu isplati iznos od 50 000 eura;

–        naloži Europolu snošenje troškova.

7        Europol od Općeg suda zahtijeva da:

–        odbije tužbu,

–        naloži tužitelju snošenje troškova.

 Pravo

8        Ovom tužbom tužitelj se poziva na štetna postupanja Europola koja proizlaze iz nezakonitih radnji obrade podataka i zahtijeva naknadu neimovinske štete koja proizlazi iz tih postupanja u visini od 50 000 eura, na temelju članaka 268. i 340. UFEU‑a kao i članka 50. stavka 1. Uredbe 2016/794.

9        U skladu s člankom 50. stavkom 1. Uredbe 2016/794, svaka osoba koja je pretrpjela štetu kao posljedicu nezakonitih radnji obrade podataka ima pravo na primanje nadoknade za pretrpljenu štetu, bilo od Europola u skladu s člankom 340. UFEU‑a ili od države članice u kojoj je došlo do događaja zbog kojeg je nastala šteta, u skladu s njezinim nacionalnim pravom.

10      Budući da je tužitelj Općem sudu podnio tužbu protiv Europola, njegovu tužbu treba ispitati na temelju članaka 268. i 340. UFEU‑a.

 Dopuštenost

11      Europol smatra da je tužba nedopuštena jer je nejasna i neprecizna.

12      Na temelju članka 21. prvog stavka Statuta Suda Europske unije, koji se primjenjuje na postupak pred Općim sudom u skladu s člankom 53. prvim stavkom istog statuta, kao i člankom 76. točkom (d) Poslovnika Općeg suda, tužba mora sadržavati predmet spora, tužbene razloge i argumente kao i sažeti prikaz tih razloga. Ti elementi moraju biti dovoljno jasni i precizni kako bi se tuženiku omogućilo da pripremi obranu, a Općem sudu da odluči o tužbi, prema potrebi, bez dodatnih informacija. Kako bi se zajamčila pravna sigurnost i dobro sudovanje, da bi tužba bila dopuštena, nužno je da bitni činjenični i pravni elementi na kojima se temelji proizlaze na smislen i razumljiv način, iz samog njezina teksta (vidjeti rješenje od 11. ožujka 2021., Techniplan/Komisija, T‑426/20, neobjavljeno, EU:T:2021:129, t. 19. i navedenu sudsku praksu).

13      Da bi se ispunili ti zahtjevi jasnoće i preciznosti, tužba za naknadu štete koju je navodno prouzročila neka institucija Unije mora sadržavati elemente, dokaze ili dokazne prijedloge na temelju kojih je moguće utvrditi ponašanje koje tužitelj prigovara instituciji, razloge zbog kojih smatra da postoji uzročna veza između ponašanja i štete koju je navodno pretrpio kao i karakter i opseg te štete (vidjeti u tom smislu presudu od 7. listopada 2015., Accorinti i dr./ESB, T‑79/13, EU:T:2015:756, t. 53. i navedenu sudsku praksu).

14      U ovom slučaju iz tužbe proizlazi da tužitelj traži naknadu štete za koju smatra da ju je pretrpio zbog dvaju Europolovih postupanja, odnosno, s jedne strane, navođenja osobnih podataka koji se na njega odnose u izvješću (prvi dio zahtjeva) i, s druge strane, ulaganja tog izvješća od strane Europola u spis slovačkog kaznenog postupka koji se vodi protiv njega (drugi dio zahtjeva), čiju nezakonitost navodi, s obzirom na pravna pravila koja pojedincu daju prava, među kojima su odredbe kojima je cilj jamčiti poštovanje njegovih osobnih podataka.

15      Stoga valja utvrditi da predmet tužbe i tužbeni razlozi koje je tužitelj iznio u tužbi na dovoljno razumljiv način proizlaze iz samog njezina teksta. Osim toga, to je utvrđenje potvrđeno činjenicom da je Europol bio u mogućnosti odgovoriti na navedene tužbene razloge.

16      Osim toga, što se tiče Europolove argumentacije o postojanju zapreke vođenju postupka koja se temelji na nedostatnosti dokaza koje je tužitelj podnio u vezi s navodnim nezakonitim postupanjima i na navodnoj šteti, valja utvrditi da takva pitanja ne ulaze u ocjenu dopuštenosti zahtjeva za naknadu štete, nego u ocjenu njegove osnovanosti (vidjeti u tom smislu presudu od 29. rujna 2021., Kočner/Europol, T‑528/20, neobjavljenu, u žalbenom postupku, EU:T:2021:631, t. 39.).

17      Stoga valja zaključiti da tužba ispunjava zahtjeve predviđene člankom 76. točkom (d) Poslovnika i da je stoga dopuštena.

 Meritum

18      Najprije je potrebno podsjetiti, u skladu s člankom 340. drugim stavkom UFEU‑a, u području izvanugovorne odgovornosti, na to da je Unija, u skladu s općim načelima koja su zajednička pravima država članica, dužna naknaditi svaku štetu koju njezine institucije ili službenici prouzroče pri obavljanju svojih dužnosti.

19      S jedne strane, iz toga proizlazi da članak 340. drugi stavak UFEU‑a sudu Unije daje nadležnost samo za naknadu štete koju su prouzročile Unijine institucije ili službenici u obnašanju svojih dužnosti, odnosno za naknadu štete koja može dovesti do izvanugovorne odgovornosti Unije (rješenje od 9. srpnja 2019., Scaloni i Figini/Komisija, T‑158/18, neobjavljeno, EU:T:2019:491, t. 19. i presuda od 29. rujna 2021., Kočner/Europol, T‑528/20, neobjavljena, u žalbenom postupku, EU:T:2021:631, t. 59.).

20      U tom pogledu, iz ustaljene sudske prakse proizlazi da pojam „institucija” u smislu članka 340. drugog stavka UFEU‑a ne obuhvaća samo institucije Unije navedene u članku 13. stavku 1. UEU‑a nego i sva druga tijela, urede i agencije Unije koji su osnovani Ugovorima, ili na temelju njih, i čija je namjena doprinositi ostvarivanju ciljeva Unije (vidjeti presudu od 16. prosinca 2020., Vijeće i dr./K. Chrysostomides & Co. i dr., C‑597/18 P, C‑598/18 P, C‑603/18 P i C‑604/18 P, EU:C:2020:1028, t. 80. i navedenu sudsku praksu), uključujući agencije Unije među kojima Europol (vidjeti u tom smislu presudu od 29. rujna 2021., Kočner/Europol, T‑528/20, neobjavljenu, u žalbenom postupku, EU:T:2021:631, t. 60.).

21      S druge strane, postojanje izvanugovorne odgovornosti Unije, u smislu članka 340. drugog stavka UFEU‑a, uvjetovano je ispunjenjem triju kumulativnih uvjeta, odnosno postupanje prigovoreno instituciji Unije mora biti nezakonito, šteta mora biti stvarna te između postupanja te institucije i navodne štete mora postojati uzročna veza (presuda od 16. prosinca 2020., Vijeće i dr./K. Chrysostomides & Co. i dr., C‑597/18 P, C‑598/18 P, C‑603/18 P i C‑604/18 P, EU:C:2020:1028, t. 79.).

22      Budući da su ta tri uvjeta za utvrđivanje odgovornosti kumulativna, izostanak jednog od njih dovoljan je za odbijanje tužbe za naknadu štete (presuda od 25. veljače 2021., Dalli/Komisija, C‑615/19 P, EU:C:2021:133, t. 42.).

23      S obzirom na gore navedena načela valja ispitati oba dijela zahtjeva.

 Prvi dio zahtjeva

24      Tužitelj zahtijeva naknadu štete za koju smatra da ju je pretrpio zbog netočnosti i nedokazanosti navoda Europola u njegovu izvješću o činjenici da je on bio predmet istrage u Švedskoj zbog trgovine drogom i istrage u Poljskoj zbog prijevare, iako u tim državama nije u tijeku niti je provedena ikakva istraga koja se na njega odnosi.

25      Navođenje tih netočnih i nedokazanih informacija koje se na njega odnose nezakonita je radnja obrade osobnih podataka kojom se povređuje njegovo pravo na poštovanje privatnog i obiteljskog života, njegovo pravo na zaštitu njegovih osobnih podataka kao i načelo pretpostavke nedužnosti, koja su sva zajamčena Poveljom Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja). Naime, te ga informacije predstavljaju kao osobu koja se upustila u trgovinu drogom ili prijevaru.

26      Prema tužiteljevu mišljenju, ta je nezakonitost još veća jer se nije mogao izjasniti o informacijama sadržanima u izvješću, s obzirom na to da mu nije prethodila sudska odluka ili odluka neovisnog upravnog tijela te da Europol nije raspolagao nikakvim dokazom koji bi potvrđivao istinitost informacija koje se na njega odnose.

27      Zbog toga je imao osjećaj nepravde i povrijeđeni su mu čast, ugled i privatni život, osobito u odnosima s njegovom partnericom i njegovim sinom.

28      Europol osporava tužiteljeve argumente.

29      Što se tiče, kao prvo, uvjeta koji se odnosi na nezakonitost postupanja koje se stavlja na teret Europolu, valja istaknuti da tužiteljev navod prema kojem se u izvješću nezakonito navode dvije istrage koje se vode protiv njega u Švedskoj i Poljskoj proizlazi iz pogrešnog tumačenja tog izvješća.

30      Naime, suprotno onomu što tvrdi tužitelj, u spornom se stavku tog izvješća, unatoč njegovim jezičnim greškama na engleskom jeziku i unatoč načinu na koji ga je tužitelj protumačio, ne navodi da je tužitelj bio predmetom dviju istraga koje se vode protiv njega u Švedskoj i Poljskoj, nego samo da se njegovo ime pojavilo u okviru tih dviju istraga, kao što to proizlazi iz sljedećeg izvješća: „In addition, Leon Leonard Johan Veen had been reported also in a Swedish investigation concerning drugs trafficking and a Polish investigation concerning fraud.” (Osim toga, Leon Leonard Johan Veen također je bio naveden u okviru švedske istrage o trgovini drogom i poljske istrage zbog prijevare.) Nadalje, Europol je u odgovoru na tužbu objasnio da, kada u izvješću upućenom nacionalnim policijskim tijelima namjerava navesti da je osoba osumnjičena ili je bila osumnjičena u okviru istrage, on to izričito i nedvosmisleno navodi, između ostalog korištenjem izraza poput „osumnjičenik” ili „u odnosu na kojeg se vodi istraga”.

31      Stoga tužitelj pogrešno prigovara Europolu da je u izvješću nezakonito naveo činjenicu da je on bio predmetom dviju istraga u Švedskoj i Poljskoj te da ga je stoga označio kao sudionika u trgovini drogom ili u prijevari.

32      U svakom slučaju, navođenje u izvješću Europola osobnih informacija o osobi čije je ime ili osobne podatke prikupila ili pohranila ta agencija, samo po sebi ne može predstavljati nezakonitost na temelju koje bi se mogla utvrditi njezina odgovornost.

33      Naime, kao što to proizlazi iz članka 3. stavka 1. Uredbe 2016/794, u vezi s njezinim uvodnim izjavama 12. i 13., Europol je središte za razmjenu informacija u području kriminalističkih podataka između tijela za izvršavanje zakonodavstva država članica s ciljem podupiranja i jačanja djelovanja nadležnih tijela država članica i njihove međusobne suradnje u sprečavanju određenih teških kaznenih djela koja zahvaćaju dvije ili više država članica.

34      Kako bi se postigli ti ciljevi i u skladu s člankom 4. stavkom 1. točkama (a) i (b) Uredbe 2016/794, Europol obavlja zadaće prikupljanja, pohranjivanja, obrade, analize i razmjene informacija, uključujući kriminalističke obavještajne podatke i obavješćivanje države članice bez odgode o svim informacijama i vezama između kaznenih djela koja ih se tiču, a to obavješćivanje može biti obvezujuće u skladu s člankom 22. navedene uredbe.

35      U tu svrhu, članak 18. stavci 1. i 2. Uredbe 2016/794, u vezi s njezinim uvodnim izjavama 24. i 25., daje Europolu ovlast obrade informacija, uključujući osobne podatke, među ostalim, provođenjem unakrsne provjere kako bi se utvrdile poveznice ili drugi relevantni odnosi između informacija u vezi s različitim kategorijama osoba.

36      Međutim, članak 18. stavak 4. Uredbe 2016/794 nalaže Europolu poštovanje mjera zaštite podataka predviđenih tom uredbom. Kao što to proizlazi iz poglavlja VI. te uredbe, naslovljenog „Jamstva zaštite podataka”, i iz njezine uvodne izjave 40., ta zaštita je autonomna i prilagođena posebnoj prirodi obrade osobnih podataka u kontekstu izvršavanja zakonodavstva, što omogućuje Izjava br. 21 o zaštiti osobnih podataka u područjima pravosudne suradnje u kaznenim stvarima i policijske suradnje priložena UEU‑u i UFEU‑u prepoznajući specifičnost obrade osobnih podataka u kontekstu izvršavanja zakonodavstva.

37      U tom kontekstu, u članku 38. stavcima 2., 4., 5. i 7. Uredbe 2016/794, u vezi s njezinom uvodnom izjavom 47., pojašnjava se podjela odgovornosti u području zaštite osobnih podataka između, među ostalim, Europola i država članica.

38      Europol tako osobito preuzima odgovornost za poštovanje općih načela zaštite podataka iz članka 28. te uredbe, osim zahtjeva točnosti i ažuriranja tih podataka, kao i odgovornost za sve radnje obrade podataka koje on izvršava, osim one koja proizlazi iz bilateralne razmjene podataka putem svojih struktura. Države članice su, sa svoje strane, odgovorne za kvalitetu osobnih podataka koje dostavljaju Europolu kao i za zakonitost njihova prijenosa.

39      Međutim, u ovom slučaju tužitelj nije podnio nikakav dokaz na temelju kojeg bi se moglo utvrditi da je, što se tiče navođenja njegova imena ili osobnih podataka koji se na njega odnose u izvješću, Europol povrijedio jednu od obveza koje ima na temelju Uredbe 2016/794 i za koje se može smatrati odgovornim na temelju članka 38. navedene uredbe u vezi s njezinim člankom 50. stavkom 1.

40      U tom smislu tužitelj ne navodi ni, a fortiori, ne dokazuje da je Europol, provođenjem unakrsne provjere informacija kojima raspolaže u pogledu njega, a potom i prenoseći ih u povjerljivom sustavu ograničenom broju tijela za izvršavanje zakonodavstva, intervenirao izvan područja primjene Uredbe 2016/794, kako je utvrđeno u članku 18. stavku 5., ili da je prekoračio ovlasti koje su mu dodijeljene, među ostalim, člankom 18. stavkom 2. navedene uredbe.

41      Budući da tužitelj sugerira da su informacije koje se odnose na njega sadržane u izvješću pogrešne, valja istaknuti da ni na koji način nije tvrdio da se njegovo ime nije pojavilo u okviru navedenih istraga.

42      Čak i pod pretpostavkom da su navedene informacije pogrešne, ničime nije dokazano da bi se Europol mogao smatrati odgovornim za tu netočnost. Naime, kao što je to navedeno u točki 38. ove presude, on se ne može smatrati odgovornim za moguću netočnost podataka koje je dostavila država članica. Međutim, tužitelj nije podnio nikakav dokaz ili osnovu dokaza koji bi u najmanju ruku omogućili da se vjeruje da je Europol izmijenio informacije koje su proslijedila švedska i poljska tijela.

43      Naposljetku, u pogledu dijela u kojem tužitelj prigovara Europolu da ga nije saslušao prije nego što ga je u izvješću naveo osobne podatke koji se na njega odnose ili da je obradio te podatke bez prethodnog odobrenja suca ili neovisnog upravnog tijela, dovoljno je istaknuti da takve obveze nisu predviđene Uredbom 2016/794.

44      Konkretno, nalaganje Europolu da sasluša svaku osobu prije navođenja osobnih podataka koji se na nju odnose u izvješću koje je namijenjeno samo određenim policijskim tijelima i tijelima za izvršavanje zakonodavstva može dovesti u pitanje koristan učinak Uredbe 2016/794 kao i djelovanje navedenih tijela i službi koje Uredba nastoji podupirati i jačati.

45      Osim toga, argumente koji se temelje na povredi članaka 7. i 8. te članka 48. stavka 1. Povelje, koji se odnose na poštovanje privatnog i obiteljskog života, zaštitu osobnih podataka i pretpostavku nedužnosti, treba odbiti.

46      Što se tiče navoda o povredi članaka 7. i 8. Povelje, valja podsjetiti na to da njezin članak 52. stavak 1. predviđa da svako ograničenje pri ostvarivanju njome priznatih prava i sloboda mora biti predviđeno zakonom, što osobito podrazumijeva da pravna osnova kojom se dopušta zadiranje u ta prava mora sama definirati doseg ograničenja ostvarivanja dotičnog prava te da propisi koji sadržavaju mjeru koja omogućuje takvo zadiranje moraju predvidjeti jasna i precizna pravila kojima se uređuje doseg i opseg dotične mjere te propisivati minimalne uvjete, na način da osobe čiji su osobni podaci preneseni raspolažu dostatnim jamstvima koja omogućuju učinkovitu zaštitu tih podataka od rizika zlouporabe (vidjeti presudu od 24. veljače 2022., Valsts ieņēmumu dienests (Obrada osobnih podataka u porezne svrhe), C‑175/20, EU:C:2022:124, t. 54. i 55. i navedenu sudsku praksu).

47      Međutim, kao što je to navedeno u uvodnoj izjavi 76. Uredbe 2016/794, ta je uredba izrađena kako bi se osiguralo osobito poštovanje prava na zaštitu osobnih podataka i prava na privatnost, koja su zaštićena člancima 8. i 7. Povelje, pri čemu se nastoji ostvariti legitiman i nužan cilj učinkovite borbe protiv teških kaznenih djela koja zahvaćaju dvije ili više država članica, pa čak i prelaze vanjske granice Unije.

48      U tom okviru i kao što to osobito proizlazi iz Poglavlja VI. Uredbe 2016/794, u vezi s njezinom uvodnom izjavom 50., zakonodavac Unije donio je jasna i precizna pravila o dosegu ovlasti dodijeljenih Europolu, a njegovo je djelovanje popratio minimalnim zahtjevima u području zaštite osobnih podataka te je uspostavio samostalne, transparentne i odgovorne strukture nadzora.

49      Prema tome, s obzirom na to da tužitelj nije dokazao da je Europol povrijedio svoje obveze time što je u izvješću naveo osobne podatke koji se na njega odnose, ne može se utvrditi nikakva povreda članaka 7. i 8. Povelje.

50      Što se tiče tvrdnje o povredi članka 48. stavka 1. Povelje, koji se odnosi na pretpostavku nedužnosti, ona nije potkrijepljena ni jednim argumentom. Ona stoga ne ispunjava zahtjeve utvrđene u članku 76. točki (d) Poslovnika te je stoga nedopuštena.

51      Iz prethodno navedenog proizlazi da tužitelj nije dokazao da je Europol nezakonito postupio u pogledu prvog dijela zahtjeva.

52      Što se tiče, kao drugo i u svakom slučaju, uvjeta koji se odnose na postojanje navodne štete i postojanja uzročne veze između te štete i postupanja Europola, valja istaknuti da se tužitelj ograničio na isticanje toga da je izvješće bilo „dostupno” državnom odvjetniku, istražitelju, nacionalnom sudu i strankama u postupku, koje on uostalom ne navodi.

53      Međutim, budući da nije utvrđeno da je sustav povjerljivosti kojem je podvrgnuto Europolovo izvješće bio povrijeđen ili da bi druge osobe osim onih na koje se odnosi imale pristup tom izvješću, tužitelj neutemeljeno tvrdi da bi njegovo navođenje u navedenom izvješću ugrozilo njegov ugled ili čast.

54      Zbog sličnih razloga i u nedostatku dokaza u potporu svojoj tvrdnji, tužitelj nije dokazao ni da je navođenje tih istih podataka u izvješću utjecalo na njegove odnose s njegovom partnericom i njegovim djetetom koji, s obzirom na dokaze podnesene Općem sudu, nisu imali pristup navedenom izvješću.

55      Iz prethodno navedenog proizlazi da prvi dio zahtjeva za naknadu štete treba odbiti kao neosnovan.

 Drugi dio zahtjeva

56      Tužitelj zahtijeva naknadu štete za koju smatra da ju je pretrpio zbog toga što je Europol uložio to izvješće u spis slovačkog kaznenog postupka koji se vodi protiv njega, s obzirom na to da mu je to ulaganje također uzrokovalo osjećaj nepravde i povrijeđeni su mu čast, ugled i pravo na obiteljski život.

57      Europol osporava tužiteljeve argumente ističući osobito da nije uložio izvješće u spis predmetnog kaznenog postupka.

58      U tom pogledu valja istaknuti da tužitelj nije podnio nikakav dokaz, čak ni osnovu dokaza, na temelju kojeg bi se moglo utvrditi da je Europol stvarno uložio izvješće u spis navedenog kaznenog postupka, a ne slovačka tijela za izvršavanje zakonodavstva.

59      Štoviše, iz točke 17. tužbe izričito proizlazi da je, prema navodu samog tužitelja, Europol slovačkim policijskim tijelima dostavio izvješće.

60      Ta je tvrdnja uostalom potkrijepljena logikom Uredbe 2016/794 i zadaćom koja je povjerena Europolu u sustavu suradnje tijela za izvršavanje zakonodavstva uspostavljenog tom uredbom.

61      Naime, iz članka 3. stavka 1. Uredbe 2016/794 proizlazi da je zadaća Europola podupirati i jačati djelovanje nadležnih tijela država članica, definiranih u članku 2. točki (a) navedene uredbe kao što su „sva policijska tijela i druge službe za izvršavanje zakonodavstva koje postoje u državama članicama, a koje su prema nacionalnom zakonodavstvu odgovorne za sprečavanje i suzbijanje kaznenih djela”.

62      Stoga, suprotno onomu što tvrdi tužitelj i s obzirom na dokaze koje je podnio Općem sudu, ne može se smatrati da je Europol uložio izvješće u spis slovačkog kaznenog postupka koji se vodi protiv njega.

63      Posljedično, šteta koja navodno proizlazi iz ulaganja izvješća u spis kaznenog postupka ne može se pripisati Europolu.

64      Iz svih prethodnih razmatranja proizlazi da drugi dio zahtjeva za naknadu štete treba odbiti kao neosnovan, kao i tužbu u cijelosti, a da pritom nije potrebno odlučiti o tužiteljevim dokaznim prijedlozima kao ni o njegovim zahtjevima za mjerama upravljanja postupkom i izvođenjem dokaza i osobito o njihovoj dopuštenosti, s obzirom na to da Opći sud smatra da je na temelju sadržaja spisa predmet dovoljno razjašnjen za rješavanje spora.

 Troškovi

65      U skladu s člankom 134. stavkom 1. Poslovnika, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove. Budući da tužitelj nije uspio u postupku, valja mu naložiti snošenje troškova postupka u skladu s Europolovim zahtjevom.

Slijedom navedenog,

OPĆI SUD (osmo vijeće)

proglašava i presuđuje:

1.      Tužba se odbija.

2.      Leonu Leonardu Johanu Veenu nalaže se snošenje troškova.

Svenningsen

Barents

Mac Eochaidh

Objavljeno na javnoj raspravi u Luxembourgu 27. travnja 2022.

Potpisi


*      Jezik postupka: slovački