PRESUDA OPĆEG SUDA (osmo vijeće)
12. ožujka 2020.(*)
„Damping – Uvoz određenih toplovaljanih plosnatih proizvoda od željeza, nelegiranog čelika ili drugog legiranog čelika podrijetlom iz Brazila, Irana, Rusije, Srbije i Ukrajine – Završetak postupka u vezi s uvozom podrijetlom iz Srbije – Utvrđivanje štete – Kumulativna procjena učinaka uvoza iz više od jedne zemlje – Članak 3. stavak 4. Uredbe (EU) 2016/1036 – Završetak postupka bez uvođenja mjera – Članak 9. stavak 2. Uredbe 2016/1036 – Konačna objava osnovnih činjenica i razmatranja na temelju kojih se namjerava preporučiti uvođenje konačnih mjera ili okončanje ispitnog postupka ili postupka bez uvođenja mjera – Članak 20. stavak 2. Uredbe 2016/1036”
U predmetu T‑835/17,
Eurofer, Association Européenne de l’Acier, AISBL, sa sjedištem u Bruxellesu (Belgija), koji zastupaju J. Killick i G. Forwood, odvjetnici,
tužitelj,
protiv
Europske komisije, koju zastupaju T. Maxian Rusche, N. Kuplewatzky i A. Demeneix, u svojstvu agenata,
tuženika,
koju podupire
HBIS Group Serbia Iron & Steel LLC Beograd, koji zastupa R. Luff, odvjetnik,
intervenijent,
povodom zahtjeva na temelju članka 263. UFEU‑a za djelomično poništenje Provedbene uredbe Komisije (EU) 2017/1795 od 5. listopada 2017. o uvođenju konačne antidampinške pristojbe na uvoz određenih toplovaljanih plosnatih proizvoda od željeza, nelegiranog čelika ili drugog legiranog čelika podrijetlom iz Brazila, Irana, Rusije i Ukrajine te o završetku ispitnog postupka u vezi s uvozom određenih toplovaljanih plosnatih proizvoda od željeza, nelegiranog čelika ili drugog legiranog čelika podrijetlom iz Srbije (SL 2017., L 258, str. 24.),
OPĆI SUD (osmo vijeće),
u sastavu: A. M. Collins, R. Barents i J. Passer (izvjestitelj), suci,
tajnik: S. Bukšek Tomac, administratorica,
uzimajući u obzir pisani dio postupka i nakon rasprave održane 7. studenoga 2019.,
donosi sljedeću
Presudu
Okolnosti spora
1 Nakon pritužbe koju je 23. svibnja 2016. podnio tužitelj Eurofer, Association Européenne de l’Acier, AISBL, Europska komisija pokrenula je antidampinški ispitni postupak u vezi s uvozom u Europsku uniju određenih toplovaljanih plosnatih proizvoda od željeza, nelegiranog čelika ili drugog legiranog čelika podrijetlom iz Brazila, Irana, Rusije, Srbije i Ukrajine.
2 Komisija je 7. srpnja 2016. objavila obavijest o pokretanju antidampinškog postupka u vezi s uvozom iz točke 1. ove presude (SL 2016., C 246, str. 7.), u skladu s Uredbom (EU) 2016/1036 Europskog parlamenta i Vijeća od 8. lipnja 2016. o zaštiti od dampinškog uvoza iz zemalja koje nisu članice Europske unije (SL 2016., L 176, str. 21., u daljnjem tekstu: osnovna uredba).
3 Ispitnim postupkom o dampingu i šteti obuhvaćeno je razdoblje od 1. srpnja 2015. do 30. lipnja 2016. (u daljnjem tekstu: ispitno razdoblje). Analiza trendova relevantnih za procjenu štete obuhvatila je razdoblje od 1. siječnja 2013. do kraja ispitnog razdoblja.
4 Komisija je u Obavijesti o pokretanju postupka navela da bi u skladu s člankom 17. osnovne uredbe mogla provesti odabir uzorka zainteresiranih strana. Što se tiče proizvođača Unije, konačni se uzorak sastojao od šest od njih, iz pet država članica, i predstavljao je više od 45 % proizvodnje Unije, to jest:
– ThyssenKrupp Steel Europe AG, Duisburg, Njemačka;
– Tata Steel IJmuiden BV, Velsen‑Noord, Nizozemska;
– Tata Steel UK Limited, Port Talbot, South Wales, Ujedinjena Kraljevina;
– ArcelorMittal Mediterranee SAS, Fos‑sur‑Mer, Francuska;
– ArcelorMittal Atlantique Et Lorraine, Dunkerque, Francuska;
– ArcelorMittal España SA, Gozón, Španjolska.
5 Posjeti radi provjere u skladu s člankom 16. osnovne uredbe obavljeni su u prostorima predmetnih proizvođača.
6 Komisija je 4. travnja 2017. obavijestila sve zainteresirane strane dokumentom s informacijama (u daljnjem tekstu: dokument s informacijama) da će nastaviti ispitni postupak bez uvođenja privremenih mjera na uvoz u Uniju predmetnog proizvoda podrijetlom iz dotičnih zemalja. Navedeni dokument sadržavao je osnovne činjenice i razmatranja na temelju kojih je Komisija odlučila nastaviti ispitni postupak bez određivanja privremenih mjera. Nakon dostave tog dokumenta zainteresirane stranke podnijele su pisana očitovanja o otkrivenim podacima i zaključcima. Zainteresirane stranke koje su to zatražile također su saslušane.
7 Saslušanje tužitelja održano je 4. svibnja 2017. pred službenikom za saslušanja u trgovinskim postupcima. Dana 8. lipnja 2017. održano je drugo saslušanje tužitelja.
8 Između 29. svibnja i 9. lipnja 2017. u prostorijama sljedećih zainteresiranih stranaka u Uniji provedeno je pet dodatnih posjeta radi provjere:
– ThyssenKrupp Steel Europe AG, Duisburg (proizvođač iz Unije);
– Hus Ltd, Plovdiv, Bugarska (korisnik, član konzorcija pod nazivom „Consortium for Imports of Hot‑Rolled Flats”, konzorcij za uvoz toplovaljanih plosnatih proizvoda);
– Technotubi SpA, Alfianello, Italija (korisnik, član gore navedenog konzorcija);
– talijanskog korisnika koji nije član konzorcija i koji je zatražio zaštitu identiteta;
– tužitelja.
9 Nakon konačne objave od 17. srpnja 2017. (u daljnjem tekstu: konačna objava) 27. srpnja 2017. održano je drugo saslušanje tužitelja u nazočnosti službenika za saslušanja u trgovinskim postupcima.
10 Nakon saslušanja od 3. kolovoza 2017. iranskog proizvođača‑izvoznika Komisija je ponovno izračunala damping i izračune koji se na njemu temelje. Stranke su o toj reviziji obaviještene dodatnim dokumentom o konačnim informacijama od 4. kolovoza 2017.
11 Komisija je 5. listopada 2017. donijela Provedbenu uredbu (EU) 2017/1795 o uvođenju konačne antidampinške pristojbe na uvoz određenih toplovaljanih plosnatih proizvoda od željeza, nelegiranog čelika ili drugog legiranog čelika podrijetlom iz Brazila, Irana, Rusije i Ukrajine te o završetku ispitnog postupka u vezi s uvozom određenih toplovaljanih plosnatih proizvoda od željeza, nelegiranog čelika ili drugog legiranog čelika podrijetlom iz Srbije (SL 2017., L 258, str. 24. i ispravak SL 2017., L 319, str. 81., u daljnjem tekstu: pobijana uredba).
12 Članak 2. pobijane uredbe određuje da se „[a]ntidampinški postupak povezan s uvozom u Uniju predmetnog proizvoda podrijetlom iz Srbije završava u skladu s člankom 9. stavkom 2. osnovne uredbe”.
Postupak i zahtjevi stranaka
13 Aktom podnesenim tajništvu Općeg suda 29. prosinca 2017. tužitelj je pokrenuo ovaj postupak.
14 Komisija je 21. ožujka 2018. podnijela odgovor na tužbu.
15 Aktima podnesenima tajništvu Općeg suda 17. i 18. travnja 2018. intervenijent HBIS Group Serbia Iron & Steel LLC Belgrade i Republika Srbija zatražili su intervenciju u ovom postupku u potporu zahtjevu Komisije.
16 Aktom podnesenim 14. svibnja 2018. tužitelj je u skladu s člankom 144. stavkom 2. Poslovnika Općeg suda zatražio da se intervenijentu i Republici Srbiji ne dostavi određeni broj podataka iz priloga A.25, A.30 i A.31 tužbi, koji su povjerljivi, pod uvjetom da se dopusti njihova intervencija u ovom postupku.
17 Tužitelj je 3. srpnja 2018. podnio repliku.
18 Rješenjem od 6. srpnja 2018. osmo vijeće Općeg suda odbilo je zahtjev za intervenciju Republike Srbije.
19 Rješenjem od 12. srpnja 2018. predsjednik osmog vijeća Općeg suda dopustio je intervenciju intervenijenta i privremeno ograničio dostavu tužbe na verziju koja nije klasificirana oznakom tajnosti koju je podnio tužitelj, u očekivanju mogućih intervenijentovih očitovanja o zahtjevu za povjerljivo postupanje.
20 Aktom podnesenim 31. srpnja 2018. intervenijent je obavijestio Opći sud da nema prigovora na povjerljivo postupanje s podacima koje je odredio tužitelj, osim određenih podataka koji se nalaze na stranicama 779. do 781. Priloga A.25 tužbi.
21 Aktom podnesenim tajništvu Općeg suda 13. rujna 2018. intervenijent je podnio svoj intervencijski podnesak.
22 Komisija je 14. rujna 2018. podnijela odgovor na repliku.
23 Rješenjem od 5. listopada 2018. predsjednik osmog vijeća Općeg suda odbio je zahtjev za povjerljivo postupanje u pogledu podataka navedenih u točki 20. ove presude te je naložio da se intervenijentu dostavi nova verzija tužbe koja nije povjerljiva.
24 Aktom podnesenim tajništvu Općeg suda 25. listopada 2018. tužitelj je podnio verziju tužbe koja nije povjerljiva u skladu s rješenjem od 5. listopada 2018.
25 Aktom podnesenim tajništvu Općeg suda 23. studenoga 2018. intervenijent je podnio svoj dodatni intervencijski podnesak na verziju tužbe koja nije povjerljiva.
26 Tužitelj i Komisija podnijeli su svoja očitovanja 20. prosinca 2018.
27 Aktom podnesenim tajništvu Općeg suda 30. siječnja 2019. tužitelj je na temelju članka 106. Poslovnika Općeg suda zatražio da bude saslušan u usmenom dijelu postupka.
28 Tužitelj od Općeg suda zahtijeva da:
– poništi članak 2. pobijane uredbe;
– naloži Komisiji snošenje troškova;
29 Komisija od Općeg suda zahtijeva da:
– odbaci tužbu kao nedopuštenu;
– podredno, odbije tužbu kao neosnovanu;
– naloži tužitelju snošenje troškova postupka.
30 Intervenijent od Općeg suda zahtijeva da:
– odbaci tužbu kao nedopuštenu;
– podredno, odbije tužbu kao neosnovanu;
– naloži tužitelju snošenje troškova postupka.
Pravo
Dopuštenost
31 Komisija, koju podupire intervenijent, tvrdi, a da nije formalno istaknula prigovor nedopuštenosti zasebnim aktom u smislu članka 130. stavka 1. Poslovnika, da tužba nije dopuštena iz dvaju razloga. S jedne strane, članak 2. pobijane uredbe ne može se odvojiti od ostatka uredbe. S druge strane, tužitelj nema ni aktivnu procesnu legitimaciju ni pravni interes.
32 U tom pogledu valja podsjetiti da je sud Unije ovlašten procijeniti, u skladu s okolnostima svakog slučaja, opravdava li dobro sudovanje odbijanje tužbe kao neosnovane, bez prethodnog odlučivanja o njezinoj dopuštenosti (vidjeti u tom smislu presude od 26. veljače 2002., Vijeće/Boehringer, C‑23/00 P, EU:C:2002:118, t. 51. i 52. i od 14. rujna 2016., Trajektna luka Split/Komisija, T‑57/15, neobjavljena, EU:T:2016:470, t. 84.).
33 U ovom slučaju opravdano je meritorno ispitati tužbu i, po potrebi, ne odlučiti o njezinoj dopuštenosti.
Meritum
34 U prilog osnovanosti tužbe tužitelj ističe tri tužbena razloga. Prvi tužbeni razlog temelji se na očitoj pogrešci u ocjeni i pogrešci koja se tiče prava jer je Komisija odlučila da neće kumulirati srpski uvoz u skladu s člankom 3. stavkom 4. osnovne uredbe. Drugi tužbeni razlog temelji se na očitoj pogrešci u ocjeni i pogrešci koja se tiče prava jer je Komisija smatrala da nije „potrebno” predvidjeti zaštitne mjere protiv Republike Srbije, čak ni na nekumulativnoj ocjeni. Treći tužbeni razlog temelji se na povredi članka 20. stavka 2. navedene uredbe, povredi tužiteljeva prava na informaciju i njegovih prava obrane kao i povredi prava na dobru upravu iz članka 41. Povelje Europske unije o temeljnim pravima jer je Komisija odbila dostaviti podatke o sniženju cijena i ciljnim cijenama za srpskog izvoznika.
Prvi tužbeni razlog, koji se temelji na očitoj pogrešci u ocjeni i pogrešci koja se tiče prava jer je Komisija odlučila da neće kumulirati srpski uvoz u skladu s člankom 3. stavkom 4. osnovne uredbe
35 Tužitelj ističe da je Komisija, s obzirom na to da su, s jedne strane, dampinške marže utvrđene u vezi sa srpskim uvozom od 38,7 % bile veće od praga de minimis određenog u članku 9. stavku 3. osnovne uredbe i, s druge strane, da je obujam uvoza iz Srbije predstavljao tržišni udio od 1,04 % i stoga bio viši od praga od 1 % predviđenog člankom 5. stavkom 7. navedene uredbe, u pobijanoj uredbi pogrešno odlučila ne kumulirati uvoz iz Srbije.
36 Tužitelj dodaje da pobijanom uredbom nije utvrđeno postojanje različitih uvjeta tržišnog natjecanja između Srbije i drugih četiriju dotičnih zemalja, s jedne strane, ili različitih uvjeta tržišnog natjecanja između pet zemalja i Unije, s druge strane. U svakom slučaju, navodni status „onog koji se ravna prema drugim cijenama” srpskog proizvođača izvoznika nije relevantan s obzirom na članak 3. stavak 4. točke (a) i (b) osnovne uredbe.
37 Što se tiče obujma uvoza, tužitelj tvrdi da se prag od 1 % predviđen člankom 5. stavkom 7. osnovne uredbe primjenjuje u okviru članka 3. stavka 4. točke (a) navedene uredbe, i to unatoč nepostojanju izričitog upućivanja u toj odredbi na članak 5. stavak 7. te uredbe. To potvrđuje Komisijina napomena s objašnjenjem od 21. rujna 2000. upućena Odboru za antidamping (ad hoc udruženje za provedbu) Svjetske trgovinske organizacije (WTO), sustavnom primjenom navedenog praga od strane Komisije i sudska praksa.
38 Prag od 1 % predviđen člankom 5. stavkom 7. osnovne uredbe jasan je i precizan prag iznad kojeg obujam više nije „zanemariv”.
39 Prema tužiteljevu mišljenju, s obzirom na tekst članka 5. stavka 7. osnovne uredbe, teza koju je Komisija iznijela u pobijanoj uredbi, prema kojoj se uvoz koji je malo veći od 1 % može smatrati zanemarivim i ne podliježe kumulativnoj ocjeni, protivna je redovnom značenju predmetnih odredbi kao i njihovu kontekstu i ciljevima propisa kojeg su dio i usto dovodi do praznine u propisima.
40 Komisija je u uvodnoj izjavi 234. pobijane uredbe pogrešno smatrala da je mogla odstupiti od jasno definiranih pragova iz članka 3. stavka 4. i članka 5. stavka 7. osnovne uredbe, oslanjajući se na općenitije elemente ocjene iz članka 3. stavka 3. iste uredbe. Članak 3. stavak 4. te uredbe ni na koji način ne upućuje na stavak 3. navedenog članka.
41 Isto tako, Komisija se ne može pozivati na svoju široku diskrecijsku ovlast za ocjenu složenih situacija u ekonomskom, političkom i pravnom području. Pitanje je li uvoz iz jedne zemlje veći od 1 % tržišnog udjela jednostavno je i dvostrano.
42 Komisija je, uostalom, pogrešno smatrala da „dodatni” obujam od 0,04 % nije bio „značajan”. Naime, pravni kriterij ne sastoji se od pitanja je li obujam koji prelazi strogi prag od 1 %, odnosno od 0,04 %, značajan, nego može li se uvoz koji čini udjel na tržištu od 1,04 % u cijelosti smatrati zanemarivim. Međutim, ako se obujam uvoza, koji predstavlja tržišni udio od 1,04 % i koji je jednak više od 350 000 tona izvoza u vrijednosti većoj od 120 milijuna eura, prodaje po dampinškim cijenama i po 30 % nižim cijenama od onih proizvođača iz Unije, njegov utjecaj ne bi trebao biti zanemariv.
43 U svakom slučaju, čak i da Komisija raspolaže diskrecijskom ovlašću na temelju članka 3. stavka 4. osnovne uredbe za odstupanje od praga od 1 %, pobijana uredba temelji se na dvama čimbenicima koji uopće nisu relevantni i prikriva druge elemente kao što su damping, sniženje ciljnih cijena i sniženje cijena, koji bi, naprotiv, bili iznimno relevantni za utvrđivanje utjecaja srpskog uvoza na industriju Unije.
44 Izjava da se srpski proizvođač izvoznik „ravnao prema drugim cijenama” također je pogrešna jer se ne temelji ni na kakvoj činjeničnoj osnovi. Naime, Komisijini zaključci temelje se isključivo na prosječnoj cijeni uvoza širokog raspona proizvoda, a ne na točno određenim cijenama proizvoda. Kako bi se utvrdilo je li se srpski proizvođač izvoznik „ravnao prema drugim cijenama” ili ih je „određivao”, potrebno je utvrditi u kojem je trenutku izvoznik povećao i snizio svoje cijene u odnosu na druge izvoznike. Pobijana uredba ne provodi tu analizu.
45 Komisija je tim više pogrešno temeljila svoju odluku na prosječnoj uvoznoj cijeni jer je Srbija imala samo jednog proizvođača izvoznika, dok su dvije od drugih četiriju zemalja imale više njih. Komisija je morala uzeti u obzir, pored samih prosječnih cijena, cijene pojedinačnih izvoznika iz drugih zemalja na kojima se te cijene temelje.
46 Osim toga, bilo je bolje provesti analizu usporedbe sniženja cijena, kontrolnog broja proizvoda s kontrolnim brojem proizvoda (usporedba PCN‑a), kao što je to učinila Komisija za uvoze podrijetlom iz drugih četiriju zemalja obuhvaćenih ispitnim postupkom. U mjeri u kojoj je Komisija u uvodnoj izjavi 238. pobijane uredbe navela da nije upotrijebila takve podatke „jer izračuni sniženja cijena da[ju] samo kratak pregled tijekom razdoblja ispitnog postupka te stoga ne omogućuju usporedbu kretanja cijena tijekom više godina”, tužitelj ističe da članak 3. stavak 3. osnovne uredbe izričito predviđa da „razmatra se je li dampinškim uvoznom došlo do značajnog sniženja cijene”. U tom pogledu Komisijina ocjena nije uzela u obzir visoku dampinšku maržu za srpski uvoz (38,7 %).
47 Osim toga, razlog koji je Komisija iznijela u uvodnoj izjavi 238. pobijane uredbe (vidjeti točku 46. ove presude) ne može se pomiriti s argumentima istaknutima u uvodnim izjavama 235. i 236. navedene uredbe, u kojima bi se Komisija oslonila upravo na prosječne cijene tijekom ispitnog razdoblja.
48 Osim toga, pobijanom uredbom nije uzeto u obzir opće povećanje razine uvoza s 0,48 % u 2013. na 1,04 % tijekom ispitnog razdoblja.
49 Komisija i intervenijenti osporavaju te argumente.
50 U skladu s člankom 3. stavkom 4. osnovne uredbe, ako se nad uvozom proizvoda iz više od jedne zemlje istodobno provodi antidampinški ispitni postupak, učinak takvih uvoza kumulativno se ocjenjuje jedino ako je utvrđeno da je, s jedne strane, dampinška marža utvrđena u odnosu na uvoze iz svake od zemalja pojedinačno viša od de minimis marže definirane u članku 9. stavku 3. i da obujam uvoza iz svake od zemalja nije zanemariv i da je, s druge strane, kumulativna procjena učinaka uvoza primjerena s obzirom na uvjete tržišnog natjecanja između uvoznih proizvoda i uvjete tržišnog natjecanja između uvoznih proizvoda i istovjetnih proizvoda Unije.
51 Članak 3. stavak 4. osnovne uredbe stoga predviđa tri uvjeta, odnosno dampinšku maržu veću od razine de minimis, obujam nezanemarivog uvoza i primjerene uvjete tržišnog natjecanja koji se svi moraju ispuniti kako bi se omogućila kumulativna ocjena uvoza iz više zemalja nad kojim se istodobno provodi antidampinški ispitni postupak. Nasuprot tomu, dovoljno je da jedan od tih triju uvjeta nije ispunjen kako bi se isključila kumulativna ocjena.
52 U ovom slučaju iz uvodnih izjava 228. do 240. pobijane uredbe proizlazi da se Komisijin zaključak prema kojem uvoz iz Srbije nije trebao biti predmet kumulativne ocjene s uvozom iz drugih četiriju zemalja temelji na sljedećim razmatranjima:
– dampinške marže utvrđene u odnosu na uvoz iz svake od predmetnih zemalja, uključujući Srbiju, bile su iznad praga de minimis utvrđenog u članku 9. stavku 3. osnovne uredbe;
– procijenjeno je da je obujam uvoza iz Srbije zanemariv;
– srpske izvozne cijene bile su različite od cijena drugih četiriju predmetnih zemalja.
53 Što se tiče, s jedne strane, obujma uvoza podrijetlom iz Srbije, iz uvodne izjave 232. pobijane uredbe proizlazi da ga se smatralo zanemarivim u smislu članka 3. stavka 4. osnovne uredbe s obzirom na to da se obujam uvoza iz Srbije povećao s 427 558 tona u 2015. na oko 354 000 tona tijekom ispitnog razdoblja, odnosno tržišni udio od samo 1,04 %.
54 U uvodnoj izjavi 232. pobijane uredbe određeno je:
„Komisija obično ‚neznatnim’ smatra tržišni udio ispod praga od 1 % utvrđenog osnovnom uredbom u fazi pokretanja postupka. Međutim, Komisija je u ovom slučaju utvrdila da je 1,04 % još uvijek neznatno jer bi se 0,04 % trebalo smatrati nematerijalnim, posebno kad je, u relativnom smislu, srpski obujam uvoza znatno niži od obujma iz svake od drugih četiriju zemalja. Naime, obujam uvoza iz Srbije bio je gotovo dvostruko manji od obujma iz Brazila, druge najmanje zemlje u smislu obujma uvoza.”
55 U uvodnoj izjavi 234. pobijane uredbe, u odgovoru na tužiteljev argument prema kojem je „srpski izvoz trebalo kumulativno procijeniti u odnosu na uvoz iz drugih četiriju zemalja jer je srpski izvoz prešao prag de minimis od 1 % [i da] prag od 1 % [nije omogućavao] nikakve iznimke, bez obzira na to koliko bi malen bio dodatni postotak” (uvodna izjava 233. pobijane uredbe), Komisija je dodala:
„Odluka o tome bi li trebalo kumulativno procijeniti uvoz ili ne mora se temeljiti na svim kriterijima utvrđenima u članku 3. stavku 3. osnovne uredbe. Člankom 3. stavkom 4. ne daje se posebna važnost ni jednom od tih pojedinačnih kriterija. Iako je točno da se uvoz iz određene zemlje ne može zbrajati ako je njegov obujam zanemariv, iz toga ne proizlazi ipso facto da ih se u suprotnome treba zbrajati. Nadalje, osnovnom uredbom ne propisuju se izričito pragovi zanemarivosti. Iako članak 5. stavak 7. osnovne uredbe može biti smjernica u pogledu zanemarivog obujma uvoza, članak 3. stavak 4. ne uključuje upućivanje na te pragove. Naprotiv, formulacija je dovoljno fleksibilna da bi se Komisiji omogućilo da provede analizu svakog pojedinačnog slučaja uzimajući u obzir nematerijalnost ‚dodatnog’ obujma od 0,04 %.”
56 Obujam uvoza (u tonama) i tržišni udjeli (utvrđeni usporedbom obujma uvoza s potrošnjom na slobodnom tržištu Unije) za Srbiju i druge četiri zemlje, izloženi su u tablici 3. pobijane uredbe (vidjeti uvodnu izjavu 232. iste uredbe).
57 Što se tiče, s druge strane, uvoznih cijena navedenih u tablici 4. pobijane uredbe, Komisija je u uvodnoj izjavi 235. te uredbe istaknula da, s jedne strane, „iako su se i srpske prosječne prodajne cijene smanjile tijekom razmatranog razdoblja, njihova prosječna prodajna cijena tijekom razdoblja ispitnog postupka (365 EUR/tona) [bila je] najviša tijekom ispitnog razdoblja i [bila je] znatno viša od prosječnih prodajnih cijena u Brazilu, Iranu, Rusiji i Ukrajini, čiji je raspon [bio] iznosio između 319 EUR/tona i 346 EUR/tona”, i, s druge strane, „srpske prosječne prodajne cijene znatno su [bile] više od prosječnih prodajnih cijena drugih četiriju predmetnih zemalja”.
58 Komisija je u uvodnoj izjavi 236. pobijane uredbe dodala da „na temelju određivanja cijena, zajedno s neznatnim obujmom, može zaključiti da se srpski proizvođač izvoznik [bio] ravnao prema drugim cijenama predmetnog proizvoda i da ih nije određivao”. Prema njezinu mišljenju, „to je [bilo] vidljivo i iz činjenice da je smanjenje njegovih cijena između 2015. i ispitnog razdoblja [bilo] niže i u relativnom smislu, u usporedbi sa smanjenjem cijena drugih četiriju predmetnih zemalja”.
59 U tom pogledu Komisija je u okviru pisanog postupka tvrdila da prvi tužbeni razlog treba odbiti kao bespredmetan jer tužitelj ne osporava zaključak koji je ona iznijela na temelju procjene izložene u uvodnim izjavama 235. i 236. pobijane uredbe na temelju članka 3. stavka 4. točke (b) osnovne uredbe i koji je dovoljan da opravda pobijanu uredbu s obzirom na to da su tri uvjeta predviđena člankom 3. stavkom 4. osnovne uredbe kumulativna.
60 Međutim, valja utvrditi, kao prvo, da, suprotno onomu što je Komisija također istaknula u okviru pisanog postupka, naslov prvog tužbenog razloga koji je tužitelj istaknuo u ovom slučaju nije ograničen na članak 3. stavak 4. točku (a) osnovne uredbe, nego se samo pozivao na članak 3. stavak 4. navedene uredbe. Kao drugo, ako tužitelj tvrdi da u pobijanoj uredbi nije utvrđeno postojanje različitih uvjeta tržišnog natjecanja između Srbije i drugih četiriju dotičnih zemalja, s jedne strane, ili različitih uvjeta tržišnog natjecanja između pet zemalja i Unije, s druge strane, to je upravo zato što, s jedne strane, osporava ocjenu iz uvodnih izjava 235. i 236. potonje uredbe i, s druge strane, smatra da ta ocjena nije relevantna s obzirom na članak 3. stavak 4. točke (a) i (b) osnovne uredbe. Naposljetku, kao treće, valja primijetiti da Komisija nije jasno i nedvosmisleno utvrdila da, što se tiče uvoza podrijetlom iz Srbije, kumulativna procjena nije bila prikladna s obzirom na uvjete tržišnog natjecanja, iako je to učinila na vrlo precizan način za druge četiri zemlje (vidjeti uvodnu izjavu 241. pobijane uredbe).
61 Osim toga, u svojem odgovoru na pitanje koje je Opći sud postavio na raspravi, Komisija je navela da bi cijene koje primjenjuju izvoznici također mogle imati ulogu u okviru ispitivanja drugog uvjeta predviđenog u članku 3. stavku 4. osnovne uredbe (obujam nezanemarivog uvoza), pojasnila je da bi se uvodne izjave 235. i 236. pobijane uredbe također mogle razumjeti kao „kvalitativna procjena” kojom se osnažuje „kvantitativna procjena” zanemarivog karaktera obujma uvoza iz Srbije, izložena u uvodnim izjavama 232. do 234. potonje uredbe, te je ustvrdila da je u tom pogledu prigovor kojim se želi postići da se tužbeni razlog odbije kao bespredmetan postao „nerelevantan”.
62 Stoga ovaj tužbeni razlog ne treba odbiti kao bespredmetan, nego, naprotiv, valja ispitati njegovu osnovanost, i to najprije s obzirom na drugi uvjet iz članka 3. stavka 4. osnovne uredbe (obujam nezanemarivog uvoza).
63 U tom pogledu uvodno valja istaknuti da, za razliku od prvog dijela članka 3. stavka 4. točke (a) osnovne uredbe, koji precizno definira prvi uvjet (dampinšku maržu) upućivanjem na de minimis razinu u smislu članka 9. stavka 3. navedene uredbe, odnosno 2 %, drugi dio članka 3. stavka 4. točke (a) osnovne uredbe, koji se odnosi na drugi uvjet, ne upućuje ni na što i jednostavno zahtijeva da obujam uvoza iz svake zemlje nije „zanemariv”, bez preciznijeg definiranja potonjeg pojma.
64 Točno je da članak 5. stavak 7. osnovne uredbe određuje da se postupak ne pokreće protiv zemalja čiji uvoz predstavlja niži udio na tržištu od 1 % osim ako na te zemlje zajedno otpada 3 % ili više potrošnje u Uniji. Osim toga, u presudi od 25. siječnja 2017., Rusal Armenal/Vijeće (T‑512/09 RENV, EU:T:2017:26, t. 104. i 105.), Opći sud je presudio, u okviru uvoza koji predstavlja tržišni udio od 5,26 %, da je cilj te odredbe upravo pojasniti okolnosti u kojima je udio uvoza u potrošnji Unije prenizak da bi se za njega moglo smatrati da uzrokuje damping i da stoga postoji komplementaran odnos između navedene odredbe i članka 3. stavka 4. točke (a) te uredbe.
65 Međutim, s jedne strane, i kao što to tužitelj uostalom priznaje, što se tiče drugog uvjeta (obujam nezanemarivog uvoza), članak 3. stavak 4. točka (a) osnovne uredbe ni na koji način ne upućuje na članak 5. stavak 7. te uredbe ni na neku drugu odredbu te iste uredbe.
66 S druge strane, Komisija pravilno tvrdi da se članak 5. stavak 7. osnovne uredbe odnosi na drugi stadij ispitnog postupka, a ne na njezin članak 3. stavak 4. Naime, članak 5. stavak 7. zadnja rečenica navedene uredbe predviđa da se, u slučaju navedenom u toj odredbi, postupak se ni ne pokreće. S druge strane, članak 3. stavak 4. iste uredbe odnosi se na uvoz nad kojim se provodi ispitni postupak koji nakon pokretanja postupka započinje Komisija (vidjeti članak 6. stavak 1. predmetne uredbe).
67 Stoga, iako, kao što je to Komisija pravilno istaknula u uvodnoj izjavi 234. pobijane uredbe, članak 5. stavak 7. osnovne uredbe može donijeti smjernice u pogledu obujma zanemarivog uvoza, to ipak ne znači da se, u okviru članka 3. stavka 4. potonje uredbe, uvoz iz predmetne zemlje, koji čini dio tržišta veći od 1 %, ne može smatrati zanemarivim.
68 U tom kontekstu valja podsjetiti da, u skladu s ustaljenom sudskom praksom, u području zajedničke trgovinske politike, osobito u području mjera za zaštitu trgovine i posebno kod utvrđivanja štete, institucije Unije raspolažu širokom diskrecijskom ovlašću zbog složenosti gospodarskih, političkih i pravnih pitanja koja moraju razmatrati. Sud Unije stoga svoj nadzor mora ograničiti na provjeru toga jesu li poštovana postupovna pravila, koliko su činjenice koje se koriste za donošenje sporne odluke materijalno točne, postoji li očita pogreška u ocjeni tih činjenica i postoji li zlouporaba ovlasti (vidjeti u tom smislu presudu od 18. rujna 2012., Since Hardware (Guangzhou)/Vijeće, T‑156/11, EU:T:2012:431, t. 134. i 136. i navedenu sudsku praksu).
69 U ovom slučaju obujam uvoza iz Srbije predstavljao je tržišni udio od 1,04 % tijekom ispitnog razdoblja te je stoga bio vrlo sličan situaciji u kojoj članak 5. stavak 7. osnovne uredbe Komisiji načelno zabranjuje pokretanje ispitnog postupka (odnosno „niži udio na tržištu od 1 %”). Osim toga, iz uvodne izjave 232. pobijane uredbe proizlazi da je obujam uvoza iz Srbije bio znatno manji od obujma uvoza iz svake od četiriju drugih zemalja. Konkretno, kao što to proizlazi iz iste uvodne izjave, bio je gotovo upola manji od obujma iz Brazila, čiji je obujam uvoza bio drugi najmanji.
70 U tim okolnostima, čiju materijalnu točnost tužitelj uostalom ne osporava, ne čini se da je Komisija počinila očitu pogrešku u ocjeni činjenica ili čak zloporabu ovlasti u smislu sudske prakse navedene u točki 68. ove presude.
71 Točno je da je u napomeni s objašnjenjem spomenutoj u točki 37. ove presude Komisija objasnila tijelima WTO‑a da je, kad je riječ o uvjetima kumulativne ocjene učinaka uvoza, „[Unija] utvrdi[la] zanemarive razine uvoza u odnosu na članak 5. stavak 7. [osnovne uredbe]” i da se „[d]rugim riječima, uvoz u više zemalja smatra[o] zanemarivim kada je njegov udio na tržištu [bio] niži od 1 %, osim ako, u slučaju istraživanja koje se odnosi na nekoliko zemalja, tržišni udio ovih zemalja ne predstavlja 3 % ili više”.
72 Osim toga, Komisija se u svojoj praksi redovito poziva na članak 5. stavak 7. osnovne uredbe u kontekstu njezina članka 3. stavka 4.
73 Naime, osim primjera koje je naveo tužitelj, u kojima se Komisija pozvala bilo izravno na članak 5. stavak 7. osnovne uredbe, navodeći da „obujam uvoza iz svake države nije zanemariv u smislu [te odredbe]”, bilo na prag od 1 % potrošnje u Uniji, navodeći da je „obujam uvoza dvaju spomenutih proizvođača bio minimalan tijekom ispitnog razdoblja: znatno manji od 1 % potrošnje u zajednici”, Komisija je također uputila na navedenu odredbu na isti način u određenom broju drugih predmeta (vidjeti na primjer, kada je riječ o prvom slučaju, uvodnu izjavu 127. Provedbene uredbe Komisije (EU) 2015/763 od 12. svibnja 2015. o uvođenju privremene antidampinške pristojbe na uvoz određenih plosnato valjanih proizvoda od silicijskog elektročelika s orijentiranim kristalima podrijetlom iz Narodne Republike Kine, Japana, Republike Koreje, Ruske Federacije i Sjedinjenih Američkih Država (SL 2015., L 120, str. 10.) i uvodnu izjavu 217. Provedbene uredbe Vijeća (EU) br. 1294/2009 od 22. prosinca 2009. o uvođenju konačne antidampinške pristojbe na uvoz određene obuće s gornjim dijelom od kože podrijetlom iz Vijetnama i podrijetlom iz Narodne Republike Kine, kako je proširena na uvoz određene obuće s gornjim dijelom od kože koja se otprema iz Posebnog upravnog područja Makaa, bez obzira na to je li prijavljena kao proizvod podrijetlom iz Posebnog upravnog područja Makaa ili nije, nakon revizije zbog predstojećeg isteka mjera prema članku 11. stavku 2. Uredbe Vijeća (EZ) br. 384/96 (SL 2009., L 352, str. 1.) [neslužbeni prijevod]; kada je riječ o drugom slučaju, uvodnu izjavu 76. Odluke Komisije 2006/781/EZ od 15. studenoga 2006. o završetku antidampinškog postupka u vezi s uvozom katodnih cijevi za televizijske prijemnike u boji podrijetlom iz Narodne Republike Kine, Republike Koreje, Malezije i Tajlanda (SL 2006., L 316, str. 18.) [neslužbeni prijevod]; i, kada je riječ o trećem slučaju, uvodnu izjavu 115. Provedbene uredbe Komisije (EU) 2019/576 оd 10. travnja 2019. o uvođenju privremene antidampinške pristojbe na uvoz smjesa uree i amonijeva nitrata podrijetlom iz Rusije, Trinidada i Tobaga te Sjedinjenih Američkih Država (SL 2019., L 100, str. 7.), uvodnu izjavu 168. Provedbene uredbe Komisije (EU) 2017/141 оd 26. siječnja 2017. o uvođenju konačnih antidampinških pristojbi na uvoz određenih cijevnih priključaka od nehrđajućeg čelika za tupo zavarivanje, među ostalim i kao gotovih proizvoda, podrijetlom iz Narodne Republike Kine i Tajvana (SL 2017., L 22, str. 14.) i uvodnu izjavu 109. Provedbene uredbe Komisije (EU) 2016/181 оd 10. veljače 2016. o uvođenju privremene antidampinške pristojbe na uvoz određenih hladnovaljanih plosnatih čeličnih proizvoda podrijetlom iz Narodne Republike Kine i Ruske Federacije (SL 2016., L 37, str. 1.).
74 Osim toga, također u drugim predmetima, iako se Komisija nije izričito pozvala na članak 5. stavak 7. osnovne uredbe, pozvala se na razinu ili prag de minimis, stoga vjerojatno na prag predviđen navedenom odredbom (vidjeti na primjer uvodnu izjavu 89. Provedbene uredbe Vijeća (EU) br. 585/2012 od 26. lipnja 2012. o uvođenju konačne antidampinške pristojbe na uvoz određenih bešavnih cijevi od željeza ili čelika, podrijetlom iz Rusije i Ukrajine, nakon revizije nakon isteka mjere prema članku 11. stavku 2. Uredbe (EZ) br. 1225/2009, i prekidu revizije nakon isteka mjere vezane uz uvoz određenih bešavnih cijevi od željeza ili čelika podrijetlom iz Hrvatske (SL 2012., L 174, str. 5.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 11., svezak 127., str. 154.) i uvodnu izjavu 236. Uredbe Vijeća (EZ) br. 1256/2008 od 16. prosinca 2008. o uvođenju konačne antidampinške pristojbe na uvoz varenih cijevi od željeza ili nelegiranog čelika podrijetlom iz Bjelarusa, Narodne Republike Kine i Rusije nakon postupka prema članku 5. Uredbe (EZ) br. 384/96, podrijetlom iz Bjelarusa, Narodne Republike Kine i Rusije nakon postupka prema članku 5. Uredbe (EZ) br. 384/96, podrijetlom iz Tajlanda nakon revizije nakon isteka mjere prema članku 11. stavku 2. iste Uredbe, podrijetlom iz Ukrajine nakon revizije nakon isteka mjere prema članku 11. stavku 2. i privremene revizije prema članku 11. stavku 3. iste Uredbe, i o prekidu postupka u vezi uvoza istog proizvoda podrijetlom iz Bosne i Hercegovine i Turske (SL 2008., L 343, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 11., svezak 50., str. 236. i ispravak SL 2013., L 352, str. 88.)).
75 S druge strane, slučajevi u kojima je Komisija jednostavno utvrdila da obujam predmetnog uvoza nije zanemariv u smislu članka 3. stavka 4. osnovne uredbe a da se nije pozivala na članak 5. stavak 7. te uredbe ili na prag de minimis prilično su rijetki, osobito u njezinoj skorijoj praksi (vidjeti na primjer uvodnu izjavu 105. Uredbe Komisije (EZ) br. 1742/2000 od 4. kolovoza 2000. o uvođenju privremene antidampinške pristojbe na uvoz određenih vrsta polietilen tereftalata (PET) podrijetlom iz Indije, Indonezije, Malezije, Republike Koreje, Tajvana i Tajlanda (SL 2000., L 199, str. 48.) [neslužbeni prijevod], uvodnu izjavu 65. Uredbe Komisije (EZ) br. 1472/2000 od 6. srpnja 2000. o uvođenju privremene antidampinške pristojbe na uvoz poliesterskih rezanih vlakana podrijetlom iz Indije i Republike Koreje (SL 2000., L 166, str. 1.) [neslužbeni prijevod] i uvodnu izjavu 32. Uredbe Komisije (EZ) br. 178/98 od 23. siječnja 1998. o uvođenju privremene antidampinške pristojbe na uvoz kalijevog permanganata podrijetlom iz Indije i Ukrajine (SL 1998., L 19, str. 23.) [neslužbeni prijevod]).
76 Međutim, kao što je to Komisija pravilno istaknula, zakonitost uredbe kojom se nameću antidampinške pristojbe ili, kao u ovom slučaju, završava postupak bez nametanja antidampinških pristojbi mora se procijeniti u svjetlu pravnih pravila i posebno odredbi osnovne uredbe, a ne na temelju navodne prethodne prakse odlučivanja Komisije i Vijeća (vidjeti u tom smislu presudu od 18. listopada 2016., Crown Equipment (Suzhou) i Crown Gabelstapler/Vijeće, T‑351/13, neobjavljenu, EU:T:2016:616, t. 107.).
77 Što se tiče napomene s objašnjenjem navedene u točki 37. ove presude, Komisija također pravilno tvrdi da se navedeni dokument ne može kvalificirati kao smjernice iz kojih bi proizlazilo samoograničavanje njezine diskrecijske ovlasti u smislu sudske prakse navedene u točki 138. presude od 25. listopada 2005., Groupe Danone/Komisija, T‑38/02, EU:T:2005:367). Naime, iz tog dokumenta upućenog odboru WTO‑a proizlazi da Komisijin cilj nije bio ograničiti diskrecijsku ovlast kojom raspolaže u okviru osnovne uredbe, nego samo obavijestiti tijela WTO‑a o svojoj uobičajenoj praksi.
78 Osim toga, s obzirom na to da je osnovnom uredbom propisano da se ispod praga od 1 % predviđenog člankom 5. stavkom 7. navedene uredbe, u slučaju ispitnog postupka koji se odnosi na samo jednu zemlju, postupak ne pokreće (članak 5. stavak 7. te uredbe) i šteta se obično smatra zanemarivom (članak 9. stavak 3. iste uredbe), Komisija je taj prag primijenila kao referentnu točku za potrebe ocjene zanemarivog karaktera obujma uvoza u smislu članka 3. stavka 4. uredbe o kojoj je riječ, ne smatrajući da se navedeni prag primjenjuje u okviru ove odredbe.
79 Osim toga, dva od triju akata koje je intervenijent istaknuo u točki 28. intervencijskog podneska, iako se nalaze u drukčijem kontekstu (postupak preispitivanja i ispitivanje uzročne veze), dokazuju da je Komisija već bila spremna smatrati malim ili čak zanemarivim uvoz koji predstavlja tržišni udio veći od 1 % (vidjeti među ostalim uvodne izjave 51., 52. i 79. Provedbene uredbe Vijeća (EU) br. 1342/2013 od 12. prosinca 2013. o stavljanju izvan snage antidampinških mjera na uvoz određene željezne ili čelične užadi i kabelâ podrijetlom iz Ruske Federacije nakon revizije nakon isteka mjera u skladu s člankom 11. stavkom 2. Uredbe (EZ) br. 1225/2009 (SL 2013., L 338, str. 1.) i uvodnih izjava 162. do 166. Uredbe Komisije (EZ) br. 540/2002 od 26. ožujka 2002. o uvođenju privremene antidampinške pristojbe na uvoz određenih zavarenih cijevi od željeza ili nelegiranog čelika podrijetlom iz Češke Republike, Poljske, Tajlanda, Turske i Ukrajine (SL 2002., L 83, str. 3.) [neslužbeni prijevod]).
80 Slijedom toga, Komisija je mogla smatrati u ovom slučaju, a da pritom ne počini očitu pogrešku u ocjeni, da je obujam uvoza iz Srbije ostao zanemariv u smislu članka 3. stavka 4. osnovne uredbe, i to unatoč povećanju razine uvoza s 0,48 % u 2013. na 1,04 % tijekom ispitnog razdoblja. Naime, iako iz članka 3. stavka 3. navedene uredbe proizlazi da, kad je riječ o obujmu dampinškog uvoza, valja ispitati je li došlo do značajnog porasta navedenog uvoza, u apsolutnom iznosu ili u odnosu na proizvodnju ili potrošnju u Uniji, u slučaju kada je, kao u ovom slučaju, takvo povećanje (čak i ako je primjetno u relativnom smislu) rezultiralo zanemarivim obujmom, to povećanje ne može utjecati na zakonitost odluke koju je Komisija donijela u skladu s člankom 3. stavkom 4. točkom (a) te uredbe.
81 Usto, Komisija je u uvodnoj izjavi 248. pobijane uredbe pravilno mogla smatrati da činjenica da su prosječne srpske prodajne cijene tijekom ispitnog razdoblja bile znatno više od onih iz drugih četiriju predmetnih zemalja potvrđuje ideju o tome da tako mali obujam uvoza ne može nanijeti štetu industriji Unije.
82 U tom pogledu valja primijetiti da pitanje zanemarivog obujma uvoza u smislu članka 3. stavka 4. točke (a) osnovne uredbe (koji predviđa uvjete da učinci uvoza proizvoda iz više od jedne zemlje, koji su istodobno predmet antidampinških ispitnih postupaka, mogu biti predmet kumulativne procjene) nije ograničeno na jednostavnu količinu tog obujma (čak ni u relativnom pogledu, u usporedbi s tržištem Unije ili u odnosu na obujam uvoza iz drugih trećih zemalja), već se odnosi na njegovu kvalitetu, to jest na ostale elemente koji upućuju na učinke koje taj obujam može proizvesti.
83 Međutim, valja utvrditi da je Komisija u svojem odgovoru na pitanje koje je Opći sud postavio na raspravi pravilno istaknula da su, u slučaju u kojem su cijene povezane s uvozom države, čiji obujam odgovara malom tržišnom udjelu, visoke, sama ta činjenica, pri čemu nije potrebno detaljnije analizirati navedene cijene, kao što to u ovom slučaju zahtijeva tužitelj (vidjeti točke 42. do 44. ove presude), može potvrditi zanemarivost tog obujma.
84 Valja dodati da su u ovom slučaju cijene povezane s uvozom podrijetlom iz Srbije bile više od cijena iz četiriju drugih zemalja tijekom cijelog razdoblja koje se ispituje (vidjeti tablicu 4. pobijane uredbe).
85 U tim okolnostima valja odbiti tužiteljeve argumente koji se odnose na drugi uvjet (obujam nezanemarivog uvoza) i, s obzirom na to da su uvjeti predviđeni člankom 3. stavkom 4. osnovne uredbe kumulativni, prvi tužbeni razlog u cijelosti a da pritom nije potrebno ispitati, kao drugo, je li Komisija na temelju elemenata iznesenih u uvodnim izjavama 235. i 236. pobijane uredbe mogla također zaključiti da kumulativna ocjena učinaka uvoza nije bila prikladna s obzirom na uvjete tržišnog natjecanja u smislu članka 3. stavka 4. točke (b) osnovne uredbe.
Drugi tužbeni razlog, koji se temelji se na očitoj pogrešci u ocjeni i pogrešci koja se tiče prava jer je Komisija smatrala da nije „potrebno” predvidjeti zaštitne mjere protiv Republike Srbije, čak ni na nekumulativnoj bazi
86 Tužitelj tvrdi da je, čak i pod pretpostavkom da je Komisija imala pravo ne kumulirati uvoz iz Srbije s uvozom drugih četiriju zemalja, morala ispitati je li uvoz iz Srbije, koji je bio dampinški, sam po sebi doprinio nanošenju značajne štete industriji Unije.
87 Prema tužiteljevu mišljenju, osobito s obzirom na uvodnu izjavu 16. osnovne uredbe, članak 9. stavak 2. te uredbe valja tumačiti s obzirom na opći cilj antidampinškog režima Unije, a to je spriječiti znatnu štetu koju industriji Unije uzrokuje dampinška praksa proizvođača izvoznika iz trećih zemalja.
88 Budući da, u skladu s člankom 9. stavkom 3. osnovne uredbe, „[z]a postupke pokrenute prema članku 5. stavku 9. [predmetne uredbe], uobičajeno se šteta smatra zanemarivom ako je tržišni udio uvoza manji od iznosa utvrđenih u članku 5. stavku 7. [te uredbe]”, ne može se na temelju članka 9. stavka 3. iste uredbe zaključiti da se uvoz malo viši od praga od 1 %, predviđen člankom 5. stavkom 7. uredbe o kojoj je riječ, može a priori smatrati uvozom koji uzrokuje zanemarivu štetu. Iz toga se samo može zaključiti da se zanemarivi uvoz, s obzirom na to da je niži od navedenog praga, može ili ne može smatrati uvozom koji uzrokuje zanemarivu štetu.
89 U tom pogledu članak 3. osnovne uredbe daje važne naznake za utvrđivanje postojanja štete. Tužitelj nadalje tvrdi da je u svojim očitovanjima na dodatni dokument o konačnim informacijama od 4. kolovoza 2017. zatražio neovisnu procjenu štete u vezi s uvozom podrijetlom iz Srbije.
90 Unatoč tome, Komisija se brzopleto izjasnila o pitanju nužnosti mjera protiv Republike Srbije. Ona nije ispitala, kao što je to trebala učiniti, je li uvoz iz Srbije sam po sebi mogao pridonijeti stvaranju znatne štete, uzimajući u obzir različite elemente ocjene navedene u članku 3. osnovne uredbe, odnosno visoku dampinšku maržu (38,7 %), podatke o sniženju cijena i ciljnim cijenama i općem povećanju razine uvoza (s 0,48 % u 2013. na 1,04 % tijekom ispitnog razdoblja). Iz uvodnih izjava 240. i 248. pobijane uredbe jasno proizlazi da je jedini razlog koji je Komisija iznijela za zaključak da nije bila potrebna nikakva mjera protiv uvoza podrijetlom iz Srbije bio da je taj uvoz bio de minimis. To je pogrešno jer je taj uvoz predstavljao tržišni udio od 1,04 % veći od jasno utvrđenog praga od 1 %.
91 Prema tužiteljevu mišljenju, prosječne cijene, navedene u tom kontekstu u uvodnoj izjavi 248. pobijane uredbe, daju samo djelomičnu sliku situacije s obzirom na to da je jedini proizvođač iz Srbije zapravo prodavao po cijenama usporedivim s cijenama određenih drugih proizvođača za koje se smatra da su uzrokovali štetu proizvođačima Unije i kojima je Komisija naložila antidampinške pristojbe.
92 Činjenica da se srpski proizvođač izvoznik vjerojatno „ravnao prema drugim cijenama” nije relevantna. Šteta je uzrokovana određivanjem cijena koje smanjuju cijene Unijine industrije za konkurentne proizvode. Ako bi srpske cijene stvarno snizile cijene Unije, ne bi bilo važno je li se srpski proizvođač ravnao prema (dampinškim) cijenama drugih izvoznika ili prouzročio pad cijena. U obama slučajevima industrija Unije pretrpjela bi štetu. Međutim, u slučaju dampinga, štete i uzročne veze Komisija je dužna uvesti pristojbe na nediskriminirajući način na sve uvoze iz bilo kojeg izvora. Ona ne može tvrditi, osobito nakon što je srpski proizvođač došao pod nadzor društva koje pripada Narodnoj Republici Kini, da bi se problem srpskih cijena automatski riješio uvođenjem mjera protiv drugih četiriju dotičnih država jer se srpski proizvođač izvoznik „ravnao prema drugim cijenama”.
93 Površna i djelomična priroda ispitivanja srpskog uvoza potvrđuje opći osjećaj da Komisijina odluka o završetku postupka u pogledu Srbije nije bila određena primjenjivim pravnim pravilima, nego drugim (političkim) razmatranjima, koja ipak nisu relevantna u okviru analize koju treba provesti u skladu s osnovnom uredbom. Osim toga, nepostojanje drugih razloga iznesenih u pobijanoj uredbi predstavlja povredu članka 296. UFEU‑a.
94 Komisija, koju podupire intervenijent, osporava te argumente.
95 U skladu s člankom 9. stavkom 2. prvom rečenicom osnovne uredbe, ako su zaštitne mjere nepotrebne, ispitni postupak ili postupci se završavaju.
96 U skladu s člankom 9. stavkom 3. osnovne uredbe, u verziji koja je bila na snazi na dan donošenja pobijane uredbe, za postupke pokrenute prema članku 5. stavku 9. navedene uredbe, uobičajeno se šteta smatra zanemarivom ako je tržišni udio uvoza manji od iznosa utvrđenih u članku 5. stavku 7. te uredbe. Za isti postupak, dolazi do završetka ako se utvrdi da je dampinška marža niža od 2 %, izražena u postotku izvozne cijene, pod uvjetom da se završava samo postupak ako je marža ispod 2 % za pojedinačne izvoznike, ali oni ostaju u postupku i može ih se ponovno ispitati u kasnijoj reviziji postupka koja se provodi za dotičnu zemlju u skladu s člankom 11. osnovne uredbe.
97 U ovom slučaju tužitelj u biti ističe, s jedne strane, da se odluka o završavanju postupka u pogledu uvoza podrijetlom iz Srbije temelji na površnom i djelomičnom ispitivanju tog uvoza i, s druge strane, da nepostojanje drugih razloga osim onih navedenih u uvodnim izjavama pobijane uredbe predstavlja povredu članka 296. UFEU‑a.
98 Kada je riječ o prigovoru koji se temelji na povredi članka 296. UFEU‑a, iz ustaljene sudske prakse proizlazi da obrazloženje propisano navedenom odredbom mora jasno i nedvosmisleno odražavati zaključke institucije Unije koja je donijela akt kako bi se zainteresiranim osobama omogućilo da se upoznaju s razlozima poduzimanja mjere, ali i kako bi se sudu Unije omogućilo provođenje nadzora (vidjeti presudu od 25. siječnja 2017., Rusal Armenal/Vijeće, T‑512/09 RENV, EU:T:2017:26, t. 139. i navedenu sudsku praksu).
99 U obrazloženju nije potrebno podrobno navoditi sve relevantne činjenične ili pravne elemente jer se zahtjevi obrazloženosti moraju ocjenjivati ne samo u odnosu na tekst akta, nego i u odnosu na njegov kontekst te ukupnost pravnih pravila kojima se uređuje područje. Dovoljno je da donositelj akta izloži činjenice i pravna stajališta koja imaju suštinsku važnost u strukturi uredbe (vidjeti u tom smislu presudu od 25. siječnja 2017., Rusal Armenal/Vijeće, T‑512/09 RENV, EU:T:2017:26, t. 140. i navedenu sudsku praksu).
100 Konkretnije, institucije nisu obvezne zauzeti stajalište o svim argumentima koje su im istaknule zainteresirane osobe, dovoljno je da izlože činjenice i pravna stajališta koja imaju suštinsku važnost u strukturi odluke (vidjeti presudu od 25. siječnja 2017., Rusal Armenal/Vijeće, T‑512/09 RENV, EU:T:2017:26, t. 141. i navedenu sudsku praksu).
101 U ovom slučaju je u uvodnoj izjavi 240. pobijane uredbe, koja je uslijedila nakon analize dampinških marži, obujma uvoza podrijetlom iz Srbije i srpskih izvoznih cijena, navedeno da „[s]toga je Komisija zaključila da uvoz iz Srbije ne bi treba[l]o kumulativno procijeniti s uvozom iz drugih četiriju zemalja”, da „[s] obzirom na nalaz da je uvoz iz Srbije bio na razini de minimis zaštitne mjere nepotrebne su u pogledu uvoza toplovaljanih plosnatih proizvoda podrijetlom iz Srbije” i da „[s]toga je, u skladu s člankom 9. stavkom 2. osnovne uredbe, [bilo] potrebno završiti postupak u vezi s uvozom iz Srbije”.
102 Osim toga, u uvodnoj izjavi 248. prvoj alineji pobijane uredbe navedeno je da „utvrđeno je da [je] obujam srpskog uvoza bio na razini de minimis. Zbog toga je neznatan i ne može se smatrati da je njime prouzročena šteta industriji EU‑a” i da „[č]injenica da su srpske prosječne prodajne cijene tijekom razdoblja ispitnog postupka bile znatno više od prosječnih prodajnih cijena drugih četiriju predmetnih zemalja još je jedan pokazatelj da se tim malim obujmom uvoza nije mogla prouzročiti šteta industriji [EU‑a]”.
103 Dakle, valja utvrditi da iz uvodnih izjava 240. i 248. pobijane uredbe jasno i nedvosmisleno proizlazi Komisijino rasuđivanje u pogledu potrebe donošenja zaštitnih mjera u pogledu uvoza podrijetlom iz Srbije u smislu članka 9. stavka 2. osnovne uredbe.
104 Pitanje je li Komisija mogla odlučiti završiti postupak u pogledu uvoza podrijetlom iz Srbije samo na temelju elemenata utvrđenih osobito u uvodnim izjavama 240. i 248. pobijane uredbe ili je li u tom okviru trebala ispitati druge elemente, kao što su (visoka) dampinška marža, podatci o sniženju cijena i ciljnim cijenama i općem povećanju razine navedenog uvoza i, slijedom toga, obrazložiti predmetnu uredbu u odnosu na te druge elemente, ulazi u meritum i, stoga u ispitivanje prigovora koji se temelji na površnom i djelomičnom ispitivanju tog uvoza kako je izloženo u točki 97. ove presude.
105 Osim toga, valja istaknuti da je Komisija u uvodnim izjavama 237. do 239. pobijane uredbe izričito obrazložila neuzimanje u obzir podataka o sniženju cijena i ciljnih cijena što se tiče srpskog proizvođača izvoznika. Što se tiče njegovih dampinških marži i ukupnog povećanja razine uvoza, iz uvodne izjave 230. i tablice 3. navedene uredbe proizlazi, s jedne strane, da je Komisija bila svjesna činjenice da su navedene marže bile više od praga de minimis utvrđenog u članku 9. stavku 3. osnovne uredbe i, s druge strane, da je znala za navedeno povećanje.
106 Prigovor koji se temelji na povredi članka 296. UFEU‑a stoga treba odbiti.
107 Što se tiče prigovora koji se temelji na površnom i djelomičnom ispitivanju uvoza podrijetlom iz Srbije, iz uvodne izjave 240. i članka 2. pobijane uredbe proizlazi da se Komisijina odluka o završetku antidampinškog postupka u vezi s uvozom podrijetlom iz Srbije temelji na članku 9. stavku 2. osnovne uredbe i na zaključku da je „uvoz iz Srbije bio de minimis”.
108 U uvodnoj izjavi 248. pobijane uredbe Komisija je dodala da „činjenica da su srpske prosječne prodajne cijene tijekom razdoblja ispitnog postupka bile znatno više od prosječnih prodajnih cijena drugih četiriju predmetnih zemalja [bio] još je jedan pokazatelj da se tim malim obujmom uvoza nije mogla prouzročiti šteta industriji [EU‑a]”.
109 Međutim, iako se to može činiti „površnim i djelomičnim”, osobito zbog činjenice da se odluka koju je Komisija donijela na temelju članka 9. stavka 2. osnovne uredbe temeljila na istim elementima kao što su oni na kojima se temelji odluka koju je donijela na temelju članka 3. stavka 4. potonje uredbe, to ne čini članak 2. pobijane uredbe nezakonitim iz sljedećih razloga.
110 Članak 9. stavak 2. osnovne uredbe određuje da se ispitni postupak ili postupci završavaju „ako su zaštitne mjere nepotrebne”, bez navođenja okolnosti u kojima se takve mjere smatraju nepotrebnim.
111 Zbog toga članak 9. stavak 2. osnovne uredbe Komisiji ostavlja određenu marginu prosudbe.
112 Osim toga, kao što je već istaknuto u točki 68. ove presude, u skladu s ustaljenom sudskom praksom, u području zajedničke trgovinske politike, osobito u području mjera za zaštitu trgovine i posebno kod utvrđivanja štete (koja, u skladu s člankom 3. stavkom 1. osnovne uredbe, mora biti značajna), institucije Unije raspolažu širokom diskrecijskom ovlašću zbog složenosti gospodarskih, političkih i pravnih pitanja koja moraju razmatrati. Sudac Unije mora ograničiti nadzor na provjeru toga jesu li poštovana postupovna pravila, koliko su činjenice koje se koriste za donošenje sporne odluke materijalno točne, postoji li očita pogreška u ocjeni tih činjenica ili postoji li zlouporaba ovlasti.
113 Točno je da se u načelu odluka o tome treba li u određenom slučaju uvesti antidampinšku pristojbu mora temeljiti na detaljnoj analizi, među ostalim, postojanja dampinga (članak 2. osnovne uredbe) i postojanja štete (članak 3. navedene uredbe).
114 Međutim, iz teksta osnovne uredbe proizlazi da se takva detaljna analiza ne zahtijeva uvijek i da se završetak ispitnog postupka ili postupka osobito može nametnuti samo na osnovi dampinške marže ili obujma uvoza. Naime, na temelju članka 9. stavka 3. osnovne uredbe, postupci se moraju odmah završiti ako se utvrdi da je dampinška marža, u postotku izvozne cijene, niža od 2 %. U skladu s tom istom odredbom, šteta se uobičajeno smatra zanemarivom ako je tržišni udio uvoza manji od iznosa utvrđenih u članku 5. stavku 7. te uredbe.
115 U ovom slučaju, s jedne strane, iz uvodnih izjava 240. i 248. pobijane uredbe proizlazi da je upravo jedan od tih elemenata, odnosno obujam uvoza podrijetlom iz Srbije, imao središnju ulogu u Komisijinu obrazloženju.
116 S druge strane, iz uvodne izjave 232. pobijane uredbe proizlazi da je obujam uvoza iz Srbije činio tržišni udio od 1,04 % tijekom razdoblja ispitnog postupka.
117 Međutim, tržišni udio od 1,04 % tijekom razdoblja ispitnog postupka, čiju materijalnu točnost tužitelj ne osporava, vrlo je blizu pragu (od 1 %) ispod kojeg se šteta koju uzrokuje uvoz iz treće zemlje, na temelju članka 9. stavka 3. osnovne uredbe u vezi s člankom 5. stavkom 7. navedene uredbe, obično smatra zanemarivom.
118 Osim toga, kao što je već istaknuto u točki 108. ove presude (vidjeti također točke 57., 58. i 81. ove presude), iz pobijane uredbe proizlazi (vidjeti uvodne izjave 235., 236. i 248.) da su srpske prosječne prodajne cijene bile više od onih drugih četiriju predmetnih zemalja i da je u tom pogledu Komisija smatrala da ta činjenica potvrđuje ideju da tako nizak obujam uvoza ne može štetiti industriji Unije.
119 Iz toga proizlazi da se, suprotno onomu što bi se moglo smatrati na temelju samog teksta uvodne izjave 240. pobijane uredbe, zaključak prema kojem nije bilo potrebno donijeti zaštitne mjere u pogledu uvoza podrijetlom iz Srbije ne temelji isključivo na „de minimis” razini obujma tog uvoza, nego na interakciji između tog elementa i onog izloženog u točki 118. ove presude.
120 Međutim, valja utvrditi da je, zbog razloga analognih onima iznesenima u točkama 83. i 84. ove presude, ta interakcija mogla valjano navesti Komisiju na zaključak da nije bilo potrebno donijeti zaštitne mjere u pogledu uvoza čiji je obujam, doduše, bio veći od praga predviđenog člankom 9. stavkom 3. osnovne uredbe, ali je, kao u ovom slučaju, ostao vrlo blizu tom pragu.
121 U tim okolnostima nije dokazano da je Komisija prekoračila marginu prosudbe kojom je raspolagala u okviru primjene članka 9. stavka 2. osnovne uredbe.
122 Stoga valja odbiti prigovor koji se temelji na površnom i djelomičnom ispitivanju uvoza podrijetlom iz Srbije i time drugi tužbeni razlog u cijelosti kao neosnovan.
Treći tužbeni razlog, koji se temelji na povredi članka 20. stavka 2. osnovne uredbe, povredi tužiteljeva prava na informaciju i njegovih prava obrane kao i povredi prava na dobru upravu iz članka 41. Povelje Europske unije o temeljnim pravima jer je Komisija odbila dostaviti podatke o sniženju cijena i ciljnim cijenama za srpskog izvoznika
123 Tužitelj uvodno ističe da članak 3. stavak 3. osnovne uredbe navodi da je sniženje cijena element koji treba uzeti u obzir prilikom ocjene učinka dampinškog uvoza na cijene, što utječe na utvrđivanje štete. Sniženje cijena i sniženje ciljnih cijena stoga su relevantni elementi za odgovor na pitanje jesu li mjere protiv Republike Srbije bile „potrebne” u smislu članka 9. stavka 2. navedene uredbe.
124 Tužitelj navodi da je u više navrata zatražio dostavu predmetnih dokaza, to jest 10. travnja 2017., nakon dokumenta s informacijama u kojem se navodi da se postupak protiv Republike Srbije može završiti zbog toga što se srpski proizvođač „ravnao prema drugim cijenama”, 2. svibnja 2017., u okviru svojih očitovanja na navedeni dokument s informacijama, i 30. svibnja 2017., u poruci elektroničke pošte upućenoj skupini zaduženoj za spis u Komisiji. On ističe da je 7. kolovoza 2017. u svojim očitovanjima o konačnoj objavi ponovio svoj argument prema kojem isključenje Republike Srbije nije bilo pravno opravdano s obzirom na to da uvoz iz Srbije nije bio de minimis jer je premašivao prag od 1 % utvrđen zakonom i da Komisija nije dostavila dokaze kojima bi potkrijepila svoje utvrđenje da se srpski proizvođač izvoznik „ravnao prema drugim cijenama”, na kojem se temelji njezin završetak postupka protiv Republike Srbije.
125 Osim toga, tužitelj tvrdi da se na saslušanju od 4. svibnja 2017. službenik za saslušanja složio s njime i u vezi s njegovim zahtjevom za dostavu izračuna margina štete i u vezi sa „srpskim sniženjem cijena”. U izvješću o saslušanju od 27. srpnja 2017. navedeno je uostalom da „u pogledu isključivanja [Republike Srbije], službenik za saslušanja nije uspio razumjeti razloge zbog kojih podaci o sniženju za Srbiju nisu bili priopćeni s obzirom na to da bi pomogli industriji da razumije razloge na kojima se temelji odluka”.
126 Unatoč tome, Komisija je sustavno odbijala priopćiti predmetne dokaze tijekom cijelog postupka koji je doveo do donošenja pobijane uredbe.
127 Obrazloženje koje opravdava odbijanje dostave izračuna „srpskog sniženja cijena” iz uvodne izjave 238. pobijane uredbe pogrešno je iz dvaju razloga.
128 S jedne strane, priopćavanje prosječnih cijena ne može zamijeniti podatke o sniženju cijena. Sniženje cijene izvršeno je na temelju usporedbe proizvoda s proizvodom (usporedba PCN‑a) koja omogućuje preciznu usporedbu cijena. Međutim, najviše prosječne cijene, navedene u uvodnoj izjavi 235. pobijane uredbe, mogle bi ili pokazati da je srpski uvoz snizio cijene i ciljne cijene manje od uvoza iz drugih četiriju zemalja ili da je u srpskom izvozu bio veći raspon vrijednosti, što nije utvrđeno jer nije priopćena analiza sniženja cijena i indikativnih cijena. Nemoguće je znati je li Komisija usporedila slične proizvode bez točnije raščlambe usporedbe proizvoda.
129 S druge strane, razlog zbog kojeg se Komisija nije usredotočila na sniženje cijena tijekom ispitnog postupka ne može se pomiriti s obrazloženjem iz uvodnih izjava 235. i 236. pobijane uredbe, u kojima se navedena institucija oslonila upravo na prosječne cijene tijekom razdoblja ispitnog postupka kako bi pogrešno zaključila da je obujam srpskog uvoza bio zanemariv te da se srpski proizvođač izvoznik „ravnao prema drugim cijenama”.
130 Osim toga, Komisija ne može valjano tvrditi da nije bilo potrebno otkriti podatke o sniženju cijena i ciljnih cijena jer ih nije uzela u obzir. To stajalište čini prava obrane iluzornim, usprkos tome što je njihovo poštovanje od ključne važnosti u antidampinškim ispitnim postupcima. Prema tužiteljevu mišljenju, moguća je analogija s ispitnim postupcima u području tržišnog natjecanja u kojima je sud Unije smatrao da nije na Komisiji da sama odluči jesu li dokumenti takve naravi da mogu osloboditi predmetnog poduzetnika. Načelo jednakosti oružja i njegov pojavni oblik u predmetima tržišnog natjecanja, jednakost razine informacija kojima moraju raspolagati Komisija i obrana zahtijevaju da poduzetnik protiv kojeg se vodi ispitni postupak može ocijeniti dokaznu vrijednost dokumenata.
131 Tužitelj smatra da bi dostava predmetnih informacija i nepristrano ispitivanje tih informacija dovelo do drukčijeg ishoda. On smatra da bi, da je mogao saznati izračune „srpskog sniženja cijena”, mogao opovrgnuti tvrdnju prema kojoj se proizvođač izvoznik „ravnao prema drugim cijenama”, pokazujući da šteta koju je potonji prouzročio industriji Unije nije bila zanemariva u smislu članka 9. stavka 3. osnovne uredbe. Tvrdi da je te informacije mogao upotrijebiti kako bi Komisiji iznio odlučujuće argumente, ističući da je predviđeni pristup bio pogrešan i da nije bio opravdan dokazima iz otvorenog spisa.
132 Tužitelj dodaje da je također mogao obavijestiti države članice o svojim zabrinutostima. Osim toga, valja istaknuti da su potonji izrazili nezabilježenu razinu rezervi u pogledu Komisijinog prijedloga u ovom predmetu, pri čemu je riječ o prijedlogu koji je odbor osnovan na temelju članka 15. stavka 1. osnovne uredbe prvotno odbio kvalificiranom većinom.
133 Komisija i intervenijenti osporavaju te argumente.
134 U skladu s člankom 20. stavkom 2. osnovne uredbe, stranke navedene u stavku 1. tog članka, uključujući podnositelje prigovora, mogu zatražiti konačnu objavu osnovnih činjenica i razmatranja na temelju kojih se namjerava preporučiti uvođenje konačnih mjera ili okončanje ispitnog postupka ili postupka bez uvođenja mjera, pritom vodeći posebno računa o objavi podataka i rasprava koje su različite od onih korištenih za privremene mjere.
135 U ovom slučaju iz uvodnih izjava 228. do 240. (i 248.) pobijane uredbe proizlazi da se Komisijin zaključak prema kojem, s jedne strane, uvoz iz Srbije nije trebalo kumulativno ocijeniti s uvozom iz drugih četiriju zemalja i, s druge strane, treba završiti postupak u pogledu uvoza podrijetlom iz Srbije temelji na trima razmatranjima navedenima u točki 52. ove presude.
136 Međutim, iz spisa dostavljenog Općem sudu proizlazi da je tužitelj bio obaviješten o tim razmatranjima, kako 4. travnja 2017. u dokumentu s informacijama (vidjeti točke 129. do 137. tog dokumenta, koji su u spis predani kao Prilog A.30 tužbi) tako i 17. srpnja 2017. u okviru konačne objave (vidjeti točke 188. do 195. konačne objave, koji su u spis predani kao Prilog A.31 tužbi), i da je mogao tijekom upravnog postupka korisno izraziti svoja stajališta o stvarnosti i važnosti tih razmatranja (vidjeti, među ostalim, uvodne izjave 23., 24. i 32. pobijane uredbe).
137 Iz toga slijedi da je, u skladu s člankom 20. stavkom 2. osnovne uredbe, tužitelj bio obaviješten o bitnim činjenicama i razmatranjima na temelju kojih se namjeravalo preporučiti završetak postupka u pogledu uvoza iz Srbije bez uvođenja mjera, da je imao mogućnost učinkovito iznijeti svoje stajalište i da su njegova prava obrane stoga u ovom slučaju bila poštovana.
138 U tom pogledu valja podsjetiti da poštovanje prava obrane ne može obvezivati institucije Unije da prihvate stajalište zainteresirane osobe. Naime, učinkovitost iznošenja stajališta zainteresirane osobe zahtijeva samo da je to stajalište bilo moguće pravodobno iznijeti kako bi ga institucije Unije mogle uzeti u obzir i ocijeniti, uz svu dužnu pažnju, njegovu relevantnost za sadržaj akta koji se donosi (vidjeti u tom smislu presudu od 12. prosinca 2014., Crown Equipment (Suzhou) i Crown Gabelstapler/Vijeće, T‑643/11, EU:T:2014:1076, t. 43. i navedenu sudsku praksu).
139 Osim toga, iz prethodno navedenog proizlazi da je Komisija mogla, a da pritom ne počini pogrešku, završiti postupak u pogledu uvoza podrijetlom iz Srbije samo na temelju razmatranja navedenih u točki 52. ove presude.
140 Valja odbiti tužiteljevu argumentaciju koja se temelji na analogiji sa sudskom praksom u području tržišnog natjecanja, točnije s presudom od 29. lipnja 1995., ICI/Komisija (T‑36/91, EU:T:1995:118), u kojoj je Opći sud u točki 111. presudio da „Komisija nije mogla sama odlučivati o tome jesu li dokumenti zaplijenjeni u okviru istrage u ovim predmetima bili takve naravi da oslobode predmetne poduzetnike”, da „[n]ačelo jednakosti oružja i njegov pojavni oblik u predmetima tržišnog natjecanja, jednakost razine informacija kojima [moraju] raspolagati Komisija i obrana zahtijevaju da tužitelj može ocijeniti dokaznu vrijednost dokumenata koji potječu od [predmetnog poduzetnika] koje Komisija nije priložila obavijesti o utvrđenim činjenicama” i da se ne može prihvatiti da je „Komisija, odlučujući o povredi, raspolagala samo dokumentima [o kojima je riječ] i stoga je mogla samo odlučiti koristiti ih ili ne koristiti kod utvrđivanja povrede, dok tužitelj nije imao pristup njima i stoga nije mogao odgovarajuće odlučiti da li da ih koristi u svoju obranu” [neslužbeni prijevod].
141 Točno je da iz sudske prakse proizlazi da se zahtjevi koji proizlaze iz prava obrane moraju poštovati ne samo tijekom postupka u kojem se mogu izreći sankcije, nego i tijekom ispitnog postupka koji prethodi donošenju antidampinških uredbi koje mogu izravno i osobno utjecati na dotične poduzetnike i uzrokovati im štetne posljedice. Osobito, u kontekstu priopćavanja podataka dotičnim poduzetnicima tijekom ispitnog postupka, poštovanje njihovih prava obrane pretpostavlja da su ti poduzetnici tijekom tog postupka imali mogućnost izraziti svoja stajališta o točnosti i relevantnosti činjenica i okolnosti koje se navode te o dokazima koje je Komisija predočila u prilog svojoj tvrdnji o postojanju dampinga i posljedične štete (vidjeti presudu od 10. travnja 2019., Jindal Saw i Jindal Saw Italia/Komisija, T‑301/16, EU:T:2019:234, t. 65. i navedenu sudsku praksu).
142 Međutim, u ovom se slučaju ni tužitelj ni njegovi članovi ne nalaze u situaciji usporedivoj s onom poduzetnika za kojeg postoji opasnost da mu se izrekne sankcija ili antidampinška pristojba. Iz toga slijedi da se on ne može s uspjehom pozivati na sudsku praksu na koju se poziva.
143 Što se tiče navodnog nepoštovanja načela dobre uprave, iz ustaljene sudske prakse proizlazi da je Komisija dužna poštovati temeljna prava Unije tijekom upravnog postupka u području obrane od dampinškog uvoza iz zemalja koje nisu članice Unije, što obuhvaća i pravo na dobru upravu sadržano u članku 41. Povelje o temeljnim pravima. Prema ustaljenoj sudskoj praksi u pogledu načela dobre uprave, u slučajevima u kojima institucije Unije raspolažu širokom diskrecijskom ovlasti, poštovanje prava koje jamči pravni poredak Unije u upravnim postupcima od temeljne je važnosti. Među tim jamstvima nalazi se osobito obveza nadležne institucije da pažljivo i nepristrano ispita sve relevantne elemente konkretnog slučaja (vidjeti u tom smislu presudu od 25. siječnja 2017., Rusal Armenal/Vijeće, T‑512/09 RENV, EU:T:2017:26, t. 189. i navedenu sudsku praksu).
144 Međutim, u točkama 113. i 114. ove presude već je navedeno da, iako se u načelu odluka o tome treba li u konkretnom slučaju uvesti antidampinšku pristojbu treba temeljiti na detaljnoj analizi, među ostalim, postojanja dampinga (članak 2. osnovne uredbe) i postojanja štete (članak 3. navedene uredbe), takva detaljna analiza ne zahtijeva se uvijek i završetak ispitnog postupka ili postupka može se osobito nametnuti samo na osnovi dampinške marže ili obujma uvoza.
145 U ovom slučaju iz ispitivanja drugog tužbenog razloga proizlazi da je Komisija pravilno odlučila završiti postupak u vezi s uvozom podrijetlom iz Srbije samo na temelju obujma uvoza i podataka o prosječnim prodajnim cijenama a da nije analizirala podatke o sniženju cijena i ciljnim cijenama.
146 Stoga valja utvrditi da je Komisija ispitala sve relevantne elemente predmetnog slučaja i da, prema tome, nije povrijedila načelo dobre uprave.
147 Stoga valja odbiti i treći tužbeni razlog.
148 Taj zaključak ne mogu dovesti u pitanje marže sniženja cijena i ciljnih cijena za Republiku Srbiju čiju dostavu tužitelj zahtijeva. Takav zahtjev također treba odbiti.
149 Stoga tužbu valja odbiti u cijelosti a da nije potrebno odlučiti o njezinoj dopuštenosti.
Troškovi
150 Sukladno članku 134. stavku 1. Poslovnika, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove.
151 Budući da tužitelj nije uspio u postupku, valja mu, osim vlastitih, naložiti snošenje troškova Komisije i intervenijenta, sukladno njihovim zahtjevima.
Slijedom navedenog,
OPĆI SUD (osmo vijeće)
proglašava i presuđuje:
1. Tužba se odbija.
2. Društvo Eurofer, Association Européenne de l’Acier, AISBL snosit će, osim vlastitih troškova, i troškove Europske komisije te društva HBIS Group Serbia Iron & Steel LLC Belgrade.
Objavljeno na javnoj raspravi u Luxembourgu 12. ožujka 2020.
Potpisi