Language of document : ECLI:EU:T:2022:603

PRESUDA OPĆEG SUDA (sedmo vijeće)

5. listopada 2022.(*)

„Javna služba – Privremeno osoblje – Bolovanje – Neopravdani izostanci – Raskid ugovora o radu bez otkaznog roka – Članak 16. Uvjeta zaposlenja ostalih službenika Europske unije – Članak 48. točka (b) Uvjeta zaposlenja ostalih službenika Europske unije – Odgovornost”

U predmetu T‑618/21,

WV, kojeg zastupaju L. Levi i A. Champetier, odvjetnice,

tužitelj,

protiv

Prevoditeljskog centra za tijela Europske unije (CdT), koji zastupa M. Garnier, u svojstvu agenta, uz asistenciju B. Wägenbaura, odvjetnika,

tuženika,

OPĆI SUD (sedmo vijeće),

u sastavu: R. da Silva Passos, predsjednik, L. Truchot (izvjestitelj) i M. Sampol Pucurull, suci,

tajnik: I. Kurme, administratorica,

uzimajući u obzir pisani dio postupka,

nakon rasprave održane 7. srpnja 2022.,

donosi sljedeću

Presudu

1        Tužbom na temelju članka 270. UFEU‑a tužitelj, osoba WV, traži, s jedne strane, poništenje odluke direktora Prevoditeljskog centra za tijela Europske unije (CdT) od 26. studenoga 2020. kojom je bez otkaznog roka raskinut njegov ugovor o radu na neodređeno vrijeme (u daljnjem tekstu: pobijana odluka) kao i, prema potrebi, odluke od 17. lipnja 2021. kojom je odbijena njegova žalba (u daljnjem tekstu: odluka o odbijanju žalbe) i, s druge strane, naknadu štete koju je pretrpio zbog tih odluka.

 Okolnosti spora

2        Tužitelj se zaposlio u CdT‑u 1. studenoga 1997. Dana 16. prosinca 2004. sklopio je ugovor o radu na neodređeno vrijeme. Tužitelj je bio na plaćenom bolovanju od 23. srpnja 2019. do 15. studenoga 2019. CdT je njegov izostanak od 18. studenoga 2019. do 7. veljače 2020. smatrao neopravdanim. Njegove izostanke od 8. veljače do 10. travnja 2020. i od 29. travnja do 4. svibnja 2020. CdT je pak prihvatio kao opravdane. Tužiteljevi izostanci od 5. svibnja 2020. smatrani su neopravdanima.

3        Nakon tužiteljeva savjetovanja na daljinu koje je održano 4. svibnja 2020. s liječničkom službom Europske komisije koja je djelovala za račun CdT‑a, ta je služba zaključila da je on sposoban nastaviti obavljati poslove u nepunom radnom vremenu za razdoblje od mjesec dana počevši od 5. svibnja 2020. Navedena je liječnička služba obavijestila tužitelja da može zatražiti mišljenje neovisnog liječnika. Tužitelj je sljedećeg dana podnio navedeni zahtjev na temelju članka 59. stavka 1. petog podstavka Pravilnika o osoblju za dužnosnike Europske unije (u daljnjem tekstu: Pravilnik o osoblju).

4        Utvrdivši da se tužitelj nije odazvao na različite preglede organizirane u svrhu davanja mišljenja, neovisni liječnik potvrdio je odluku Komisijine liječničke službe. Posljedično, CdT je smatrao da je tužiteljev izostanak tijekom razdoblja koje je započelo 5. svibnja 2020. neopravdan. Tužitelj je o tome obaviješten dopisom direktora CdT‑a od 31. srpnja 2020.

5        Dopisom od 10. kolovoza 2020. tužiteljeva je odvjetnica zatražila utvrđivanje njegove invalidnosti. Navela je da s obzirom na tužiteljevo zdravstveno stanje povratak u uobičajene radne okolnosti nije zamisliv u bliskoj budućnosti.

6        Dopisom od 14. rujna 2020. direktor CdT‑a odbio je tužiteljev zahtjev za utvrđivanje invalidnosti. Tužitelj je također obaviješten o tome da, uzimajući u obzir, među ostalim, njegovo neopravdano odsustvo od 5. svibnja 2020., njegovu izjavu o tome da nije u mogućnosti nastaviti obavljati poslove, nedavanje odgovora na tri dopisa CdT‑a koji su poslani između 7. svibnja i 7. kolovoza 2020. i interes službe, CdT namjerava primijeniti članak 48. točku (b) Uvjeta zaposlenja ostalih službenika Europske unije (u daljnjem tekstu: UZOS) u svrhu raskida njegova ugovor o radu. CdT ga je pozvao na podnošenje očitovanja.

7        Dopisom od 14. listopada 2020. tužiteljeva odvjetnica, pozivajući se na dopis direktora CdT‑a od 14. rujna 2020., podnijela je CdT‑u tužiteljeva očitovanja u pogledu eventualne primjene članka 48. točke (b) UZOS‑a.

8        Na osnovi članka 48. točke (b) UZOS‑a, 26. studenoga 2020. donesena je pobijana odluka kojom je tužiteljev radni odnos raskinut bez otkaznog roka s učinkom od 31. prosinca 2020.

9        Tužitelj je 26. veljače 2021. podnio žalbu protiv pobijane odluke.

10      Direktor CdT‑a je 17. lipnja 2021. odbio žalbu.

 Zahtjevi stranaka

11      Tužitelj od Općeg suda zahtijeva da:

–        poništi spornu odluku;

–        prema potrebi, poništi odluku o odbijanju žalbe;

–        naloži CdT‑u naknadu pretrpljene imovinske štete i plaćanje iznosa od 15 000 eura na ime naknade pretrpljene neimovinske štete;

–        naloži CdT‑u snošenje troškova.

12      CdT od Općeg suda zahtijeva da:

–        odbije tužbu;

–        naloži tužitelju snošenje troškova.

 Pravo

13      Tužitelj je podnio zahtjev za poništenje i zahtjev za naknadu štete.

 Zahtjev za poništenje

14      Tužitelj zahtijeva poništenje pobijane odluke kao i, prema potrebi, odluke o odbijanju žalbe.

15      Najprije, kad je riječ o tužiteljevu zahtjevu za poništenje, prema potrebi, odluke o odbijanju žalbe, valja podsjetiti na to da, u skladu s ustaljenom sudskom praksom, zahtjev za poništenje formalno podnesen protiv odluke o odbijanju žalbe dovodi do pokretanja postupka pred Općim sudom povodom akta protiv kojeg je podnesena žalba ako taj zahtjev kao takav nema autonoman sadržaj (vidjeti presudu od 14. srpnja 2021., AQ/eu‑LISA, T‑164/19, neobjavljenu, EU:T:2021:456, t. 35. i navedenu sudsku praksu).

16      U ovom slučaju, s obzirom na to da odluka o odbijanju žalbe samo potvrđuje pobijanu odluku kojom je tužiteljev ugovor o radu raskinut bez otkaznog roka, zahtjev za poništenje odluke o odbijanju žalbe nema autonoman sadržaj. Stoga o tom zahtjevu ne treba posebno odlučivati iako, prilikom ispitivanja zakonitosti pobijane odluke, treba uzeti u obzir obrazloženje navedeno u odluci o odbijanju žalbe jer bi se to obrazloženje trebalo podudarati s onim iz pobijane odluke (vidjeti u tom smislu presudu od 14. srpnja 2021., AQ/eu‑LISA, T‑164/19, neobjavljenu, EU:T:2021:456, t. 36. i navedenu sudsku praksu).

17      U prilog svojem zahtjevu za poništenje tužitelj se poziva na tri tužbena razloga, od kojih se prvi temelji na pogrešnoj pravnoj osnovi odluke o raskidu spornog ugovora, drugi na činjenici da CdT nije uputio njegov predmet Odboru za utvrđivanje invalidnosti, na činjenici da je raskinuo sporni ugovor bez odvagivanja svih relevantnih elemenata i okolnosti s tužiteljevim interesom te na proturječnim razlozima i treći, na povredi prava na saslušanje.

18      U okviru svojeg prvog tužbenog razloga tužitelj ističe da se odluka o raskidu njegova ugovora ne može temeljiti na članku 48. točki (b) UZOS‑a s obzirom na to da on na datum donošenja pobijane odluke nije bio na plaćenom bolovanju nego je, prema mišljenju CdT‑a, neopravdano izostajao s posla tako da mu na datum raskida ugovora nije završilo razdoblje plaćenog bolovanja predviđeno člankom 16. UZOS‑a, na koji upućuje članak 48. točka (b) UZOS‑a.

19      Usto, pod pretpostavkom da je tužitelj bio na plaćenom bolovanju na datum raskida ugovora o radu u smislu članka 16. UZOS‑a, uvjeti propisani tim tekstom i člankom 48. točkom (b) UZOS‑a nisu bili ispunjeni. Naime, budući da je tužitelj 22 godine radio u CdT‑u, trajanje njegova plaćenog bolovanja trebalo je odgovarati trajanju njegove službe i njegov se ugovor nije smio raskinuti na temelju članka 48. točke (b) UZOS‑a prije proteka tog vremenskog ograničenja.

20      Naposljetku, tužitelj dodaje da je CdT, ako ga je već htio sankcionirati, trebao pokrenuti stegovni postupak protiv njega, a ne primijeniti članak 16. i članak 48. točku (b) UZOS‑a.

21      CdT navodi da je smatrao kako je tužiteljev izostanak bio neopravdan od 5. svibnja 2020. te da je on opetovano tvrdio da mu njegovo zdravstveno stanje ne omogućuje da nastavi obavljati poslove.

22      Prema CdT‑ovu mišljenju, tužitelj je iskoristio svoje pravo na bolovanje zbog činjenice da, kao što to proizlazi iz članka 59. Pravilnika o osoblju, na koji upućuje članak 16. UZOS‑a, samo razdoblja opravdanog izostanka daju pravo na bolovanje. Tužitelju je stoga proteklo vremensko ograničenje propisano za plaćeno bolovanje.

23      Naime, unatoč vremenskim ograničenjima prava na bolovanje koja su predviđena člankom 16. UZOS‑a, tužitelj je vlastitim postupanjem iskoristio svoja prava na temelju te odredbe jer je neopravdano izostajao s posla. Posljedično, tužitelj ne može tvrditi da je do isteka njegova prava trebalo doći protekom razdoblja od 22 godine koje odgovara trajanju njegove službe jer njegov izostanak više ne daje pravo na bolovanje.

24      CdT također ističe da, s obzirom na to da je tužitelju završilo plaćeno bolovanje, što čini uvjet za prestanak njegova prava, primjena članka 48. točke (b) UZOS‑a nije se mogla isključiti zbog činjenice da u trenutku donošenja pobijane odluke tužitelj nije ostvarivao pravo na to bolovanje. Nadalje, dugo razdoblje proteklo od početka tužiteljeva neopravdanog izostanka 5. svibnja 2020. do donošenja pobijane odluke opravdava se različitim fazama postupka davanja mišljenja neovisnog liječnika i voljom CdT‑a da tužitelju omogući više vremena za podnošenje očitovanja.

25      Naposljetku, CdT naglašava da je na temelju dužnosti brižnog postupanja nekoliko puta obavijestio tužitelja o volji uprave da primijeni mjere u skladu s njegovom dobrobiti i s interesom službe. Međutim tužitelj nije dao odgovor na CdT‑ove pokušaje i stoga nije postupio u skladu sa svojom obvezom suradnje prema CdT‑u.

26      U okviru ovog tužbenog razloga treba odrediti je li u okolnostima slučaja CdT mogao temeljiti pobijanu odluku na članku 48. točki (b) UZOS‑a kako bi raskinuo tužiteljev ugovor.

27      U skladu s člankom 48. točkom (b) UZOS‑a, „[i]nstitucija može prekinuti radni odnos, zasnovan na određeno ili neodređeno vrijeme, bez otkaznog roka: […] ako službenik ne može nastaviti obavljati poslove nakon završetka plaćenog bolovanja kako je predviđeno člankom 16. [UZOS‑a]”.

28      U članku 16. drugom stavku UZOS‑a navodi se „da [p]laćeno bolovanje predviđeno člankom 59. Pravilnika o osoblju ne smije međutim biti dulje od tri mjeseca ili razdoblja tijekom kojeg je član privremenog osoblja radio ako je to razdoblje dulje[; d]opust ne smije biti dulji od trajanja ugovora.”

29      Iz članka 16. drugog stavka i članka 48. točke (b) UZOS‑a tako proizlazi da se ugovorni odnos člana osoblja može raskinuti ako su ispunjena dva uvjeta, odnosno prekoračenje vremenskog ograničenja propisanog za plaćeno bolovanje i njegova nemogućnost da nastavi obavljati poslove nakon isteka navedenog ograničenja (presuda od 11. lipnja 2019., TO/AEE, T‑462/17, neobjavljena, EU:T:2019:397, t. 56.).

30      Kad je riječ o prvom uvjetu koji se odnosi na prekoračenje vremenskog ograničenja propisanog za plaćeno bolovanje, valja podsjetiti na to da je plaćeno bolovanje navedeno u članku 48. točki (b) UZOS‑a nakon kojeg treba ocijeniti može li član osoblja nastaviti obavljati poslove – pri čemu se u slučaju niječnog odgovora njegov ugovor može raskinuti bez otkaznog roka – ono koje je predviđeno člankom 16. drugim stavkom UZOS‑a.

31      Iz tumačenja članka 48. točke (b) u vezi s člankom 16. drugim stavkom UZOS‑a proizlazi da se ugovor člana osoblja može raskinuti bez otkaznog roka nakon završetka njegova plaćenog bolovanja u slučaju da to bolovanje premašuje razdoblje od tri mjeseca ili trajanje službe dotičnog člana osoblja ako je ono dulje.

32      Stoga, kako bi raskinuo tužiteljev ugovor na osnovi članka 48. točke (b) UZOS‑a, CdT je bio obvezan provjeriti je li taj uvjet ispunjen.

33      Međutim, u pobijanoj odluci, kako je nadopunjena odlukom o odbijanju žalbe, CdT je, nakon utvrđenja da tužitelj nije u mogućnosti nastaviti obavljati svoj posao nakon završetka plaćenog bolovanja, ustanovio da je tužitelj iskoristio svoje pravo na plaćeno bolovanje koje proizlazi iz članka 16. UZOS‑a zbog činjenice da samo razdoblja opravdanog izostanka mogu dati pravo na takvo bolovanje kao što to proizlazi iz članka 59. Pravilnika o osoblju – na koji upućuje članak 16. UZOS‑a – a u njegovu slučaju više nije bila riječ o opravdanom izostajanju. CdT je iz toga zaključio da je tužitelj svojim ponašanjem izazvao „prestanak prava a fortiori”. Dodao je da u tim okolnostima tužitelj ne može tvrditi da je do prestanka njegova prava trebalo doći nakon isteka razdoblja koje odgovara trajanju njegove službe, odnosno razdoblja od 22 godine, jer njegov izostanak nije više davao pravo na bolovanje.

34      Iz pobijane odluke, s obzirom na dodatna pojašnjenja iz odluke o odbijanju žalbe, proizlazi da je CdT smatrao da ga nepostojanje opravdanja za tužiteljev izostanak u trenutku donošenja odluke o raskidu ugovora ovlašćuje na provedbu tog raskida jer su ti neopravdani izostanci doveli do prestanka njegova prava s obzirom na to da je on iskoristio svoje pravo na plaćeno bolovanje. Stoga je jasno da je CdT smatrao da su ga tužiteljevi neopravdani izostanci, time što su okončali njegovo pravo na plaćeno bolovanje, oslobodili obveze da provjeri je li ispunjen uvjet koji se odnosi na prekoračenje vremenskog ograničenja određenog za tužiteljevo plaćeno bolovanje.

35      Međutim, valja podsjetiti na to da se članak 48. točka (b) UZOS‑a, na kojem se temelji pobijana odluka, odnosi na odredbe članka 16. drugog stavka UZOS‑a koji propisuje potonji uvjet i utvrditi da nijedan od tih tekstova ne predviđa da odluka o raskidu ugovora bez otkaznog roka može biti donesena bez prethodne provjere je li premašeno vremensko ograničenje određeno za plaćeno bolovanje koje se dodjeljuje dotičnom članu osoblja u skladu s uvjetima iz članka 16. drugog stavka UZOS‑a. Osim toga, ni iz jedne od tih odredbi ne proizlazi, kao ni iz članka 59. Pravilnika o osoblju – koji posebice uređuje pravni režim koji se primjenjuje na bolovanje i neopravdane izostanke – da se provjera uvjeta koji se odnosi na prekoračenje vremenskog ograničenja propisanog za plaćeno bolovanje iz članka 16. drugog stavka UZOS‑a u slučaju neopravdanog izostanka na datum spornog raskida kao i prije tog datuma, može zamijeniti utvrđenjem tog izostanka. Iz toga proizlazi da je u pobijanoj odluci CdT primijenio uvjet neopravdanog izostanka koji nije predviđen člankom 48. točkom (b) ni člankom 16. drugim stavkom UZOS‑a.

36      Iz toga slijedi da je CdT raskinuo tužiteljev ugovor o radu na neodređeno vrijeme a da pritom nije provjerio je li ispunjen prvi uvjet iz tih odredbi.

37      Kad je riječ o drugom uvjetu koji se odnosi na nemogućnost člana osoblja da nastavi obavljati poslove nakon isteka vremenskog ograničenja propisanog za plaćeno bolovanje, valja utvrditi da se u dopisu tužiteljeve odvjetnice od 10. kolovoza 2020. upućenom CdT‑u navodi da „liječnici koje je [tužitelj] posjetio – kako liječnik opće prakse tako i psihijatar – ne predviđaju povratak u uobičajeno stanje u bliskoj budućnosti.” Istim je dopisom tužiteljeva odvjetnica također tražila utvrđenje njegove invalidnosti.

38      Valja dodati da je u dopisu tužiteljeve odvjetnice od 14. listopada 2020. upućenom CdT‑u navedeno da je specijalizirani liječnik kojeg je tužitelj posjetio „također potvrdio u obliku nekoliko potvrda da [tužiteljevo] stanje ne omogućuje nastavak obavljanja poslova”.

39      Iz tih dopisa proizlazi da je tužitelj priznao da nije bio u mogućnosti nastaviti obavljati svoje poslove, a o čemu je CdT vodio računa u pobijanoj odluci navodeći sadržaj navedenih dopisa.

40      Međutim, budući da je datum na koji je trebalo utvrditi tu nemogućnost u skladu s člankom 48. točkom (b) UZOS‑a nastupio nakon proteka vremenskog ograničenja za plaćeno bolovanje, za koje je prethodno navedeno u točki 36. ove presude da ga CdT nije razmatrao, ne može se smatrati da je drugi uvjet ispunjen.

41      Prema tome, valja utvrditi da je donošenjem pobijane odluke CdT povrijedio članak 48. točku (b) i članak 16. drugi stavak UZOS‑a.

42      Imajući u vidu navedeno, ovaj tužbeni razlog valja prihvatiti. Posljedično, pobijanu odluku treba poništiti a da pritom nije potrebno ispitati drugi i treći tužbeni razlog.

 Zahtjev za naknadu štete

43      Tužitelj traži naknadu, s jedne strane, imovinske štete i, s druge strane, pretrpljene neimovinske štete.

44      Valja podsjetiti na to da je u području javne službe Europska unija obvezna nadoknaditi štetu koju su uzrokovale njezine institucije, tijela, uredi, agencije ili članovi osoblja prilikom obnašanja svoje dužnosti. U skladu s ustaljenom sudskom praksom u tom području, uspostava odgovornosti Unije uvjetovana je ispunjenjem nekoliko uvjeta, odnosno nezakonitošću postupanja koje se pripisuje instituciji, tijelu, uredu ili agenciji, stvarnosti štete i postojanju uzročne veze između navodnog postupanja i nastale štete. Ta su tri uvjeta kumulativna tako da ako jedan od njih nije ispunjen, ne može biti uspostavljena odgovornost Unije (vidjeti presudu od 14. srpnja 2021., AQ/eu‑LISA, T‑164/19, neobjavljenu, EU:T:2021:456, t. 97. i navedenu sudsku praksu).

45      Kad je riječ o uvjetu koji se odnosi na nezakonito postupanje koje se pripisuje upravi, valja podsjetiti na to da iz sudske prakse proizlazi da, kad djeluje u ulozi poslodavca, Unija podliježe povećanoj odgovornosti koja se odražava u obliku obveze naknade štete uzrokovane njezinu osoblju svakom nezakonitošću počinjenom u njezinu svojstvu poslodavca (vidjeti presudu od 14. srpnja 2021., AQ/eu‑LISA, T‑164/19, neobjavljenu, EU:T:2021:456, t. 98. i navedenu sudsku praksu).

46      Kad je riječ o uvjetu postojanja stvarne štete, odgovornost Unije može postojati samo ako je tužitelj doista pretrpio stvarnu i izvjesnu štetu. Na tužitelju je da podnese dokaze sudu Unije kako bi se utvrdilo postojanje i opseg takve štete (vidjeti presudu od 14. srpnja 2021., AQ/eu‑LISA, T‑164/19, neobjavljenu, EU:T:2021:456, t. 99. i navedenu sudsku praksu).

47      Kad je riječ o uvjetu koji se odnosi na uzročnu vezu koja se traži za uspostavu odgovornosti Unije, nužno je da se utvrdi postojanje izravne i izvjesne uzročne veze između nezakonitosti koju je počinila institucija Unije i navodne štete. Postupanje koje se stavlja na teret stoga treba biti odlučujući uzrok za navodnu štetu (vidjeti presudu od 14. srpnja 2021., AQ/eu‑LISA, T‑164/19, neobjavljenu, EU:T:2021:456, t. 100. i navedenu sudsku praksu).

48      S obzirom na ta razmatranja treba ispitati tužiteljeve prigovore u prilog njegovu zahtjevu za naknadu štete.

 Imovinska šteta

49      U prilog svojem zahtjevu za naknadu štete tužitelj traži plaćanje primitaka od rada od stupanja na snagu raskida njegova ugovora, odnosno od 31. prosinca 2020. do datuma poništenja pobijane odluke.

50      On dodaje da ne traži nastavak obavljanja poslova, s obzirom na svoje zdravstveno stanje, nego pokretanje postupka za utvrđivanje invalidnosti.

51      CdT ističe da, s jedne strane, uvjeti za uspostavu Unijine odgovornosti nisu ispunjeni i da, s druge strane, zahtjev za pokretanje postupka za utvrđivanje invalidnosti znači zahtijevati od Općeg suda da mu izda nalog, što on ne može učiniti.

52      Kad je riječ o uvjetu koji se odnosi na stvarnu štetu, valja utvrditi je li nezakonitim raskidom tužiteljeva ugovora CdT na njegovu štetu uzrokovao gubitak zarade koji odgovara iznosu primitaka od rada od kojih je tužitelj bio zakinut od 31. prosinca 2020., datuma na koji je stupio na snagu raskid njegova ugovora.

53      U tom pogledu valja utvrditi da je tužitelj od 5. svibnja 2020. neopravdano izostajao s posla, što on ne osporava. Dakle, od tog datuma nije primao nikakav primitak od rada. Iz toga proizlazi da nije dokazano da je tužitelj pretrpio stvarnu štetu na koju se poziva.

54      Posljedično, s obzirom na njegov neopravdani izostanak zbog kojeg je izgubio pravo na primitke od rada počevši od 5. svibnja 2020., treba odbiti zahtjev za naknadu imovinske štete koju je tužitelj navodno pretrpio od 31. prosinca 2020., odnosno datuma stupanja na snagu raskida njegova ugovora.

55      Kad je riječ o zahtjevu za pokretanje postupka za utvrđivanje invalidnosti, valja utvrditi da tužitelj od Općeg suda traži izdavanje naloga CdT‑u. Međutim, u skladu s ustaljenom sudskom praksom, kad je riječ o nadzoru zakonitosti, Opći sud nije nadležan za izdavanje naloga upravi (vidjeti presudu od 2. veljače 2022., LU/EIB, T‑536/20, neobjavljenu, EU:T:2022:40, t. 30. i navedenu sudsku praksu).

56      Stoga taj zahtjev valja odbiti.

 Neimovinska šteta

57      Tužitelj traži naknadu neimovinske štete koju je pretrpio zbog raskida svojeg ugovora pobijanom odukom koja je donesena bez pokretanja postupka za utvrđivanje invalidnosti i koju procjenjuje u iznosu od 15 000 eura. On ističe da je donošenjem pobijane odluke CdT, koji je bio upoznat s njegovim zdravstvenim stanjem, pogoršao njegovo stanje depresije i anksioznosti.

58      CdT osporava tu argumentaciju.

59      U tom pogledu valja podsjetiti na to da u skladu s ustaljenom sudskom praksom poništenje nezakonitog akta može samo po sebi činiti primjerenu naknadu i načelno biti dostatno za svaku neimovinsku štetu koju je taj akt mogao uzrokovati, osim ako tužitelj dokaže da je pretrpio neimovinsku štetu koja se ne može u cijelosti nadoknaditi tim poništenjem (vidjeti presudu od 14. srpnja 2021., AQ/eu‑LISA, T‑164/19, neobjavljenu, EU:T:2021:456, t. 130. i navedenu sudsku praksu).

60      U ovom slučaju tužitelj nije dokazao da se navodna neimovinska šteta ne bi mogla u cijelosti nadoknaditi poništenjem pobijane odluke iz koje proizlazi. Stoga valja smatrati da poništenje pobijane odluke primjereno nadoknađuje neimovinsku štetu uzrokovanu pobijanom odlukom.

61      Stoga valja odbiti izneseni zahtjev za naknadu neimovinske štete a da pritom nije potrebno ispitati uzročnu vezu između nezakonitosti i navedene štete.

62      S obzirom na sva prethodna razmatranja, valja poništiti pobijanu odluku i odbiti tužbu u preostalom dijelu.

 Troškovi

63      U skladu s člankom 134. stavkom 1. Poslovnika Općeg suda, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove.

64      Budući da CdT nije uspio u postupku, treba mu naložiti snošenje troškova u skladu s tužiteljevim zahtjevom.

Slijedom navedenog,

OPĆI SUD (sedmo vijeće)

proglašava i presuđuje:

1.      Poništava se odluka od 26. studenoga 2020. kojom je direktor Prevoditeljskog centra za tijela Europske unije (CdT) raskinuo ugovor o radu osobe WV u svojstvu člana privremenog osoblja.

2.      U preostalom dijelu tužba se odbija.

3.      CdTu se nalaže snošenje troškova.

da Silva Passos

Truchot

Sampol Pucurull

Objavljeno na javnoj raspravi u Luxembourgu 5. listopada 2022.

Potpisi


*      Jezik postupka: francuski