MIŠLJENJE NEZAVISNOG ODVJETNIKA
MACIEJA SZPUNARA
od 22. rujna 2022.(1)
Predmet C‑395/21
D. V.
protiv
M. A.
(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Lietuvos Aukščiausiasis Teismas (Vrhovni sud Litve))
„Zahtjev za prethodnu odluku – Nepoštene odredbe u potrošačkim ugovorima – Direktiva 93/13/EEZ – Ugovorna odredba kojom se utvrđuje iznos naknade za pružanje pravnih usluga po satnici”
I. Uvod
1. Zahtjev za prethodnu odluku u ovom predmetu sastavljen je u okviru postupka za plaćanje naknade odvjetniku na ime pružanja pravnih usluga potrošaču.
2. Budući da je dvojio mogu li se odredbe spornih ugovora o naknadi za pružanje pravnih usluga smatrati nepoštenim odredbama u smislu Direktive 93/13/EEZ(2), sud koji je uputio zahtjev uputio je Sudu šest prethodnih pitanja koja se odnose na tumačenje odredbi te direktive. Na zahtjev Suda, ovo se mišljenje ograničava na analizu petog i šestog prethodnog pitanja.
3. Peto i šesto prethodno pitanje upućuje se u slučaju da Sud na prva četiri prethodna pitanja odgovori na način da treba smatrati da su odredbe spornih ugovora koje se odnose na naknadu za pružanje pravnih usluga nepoštene. Sud koji je uputio zahtjev smatra da se sporni ugovori ne mogu održati na snazi nakon uklanjanja tih odredbi. Peto i šesto pitanje odnose se na posljedice koje se mogu izvući iz proglašenja nepoštenosti tih odredbi a da se pritom ne povrijedi Direktiva 93/13, u situaciji u kojoj su pravne usluge već pružene.
II. Pravni okvir
A. Pravo Unije
4. U skladu s člankom 6. stavkom 1. Direktive 93/13:
„Države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredaba.”
5. Člankom 7. stavkom 1. te direktive predviđa se:
„U interesu potrošača i tržišnih konkurenata države članice osiguravaju da postoje primjerena i djelotvorna sredstva za sprečavanje stalnog korištenja nepoštenih odredaba u ugovorima koji prodavatelji robe i pružatelji usluga sklapaju s potrošačima.”
B. Litavsko pravo
6. Odredbe Direktive 93/13 prenesene su u litavski Građanski zakonik. Iz njih proizlazi da je, u slučaju da sud proglasi ugovornu odredbu nepoštenom, ta odredba ništava od trenutka sklapanja ugovora, ali ostale odredbe i dalje obvezuju stranke, ako se ugovor može nastaviti izvršavati bez tih odredbi.
7. Člankom 50. stavkom 3. Advokatūros įstatymas (Zakon o odvjetništvu) od 18. ožujka 2004. (Žin., 2004., br. 50‑1632) predviđa se:
„Prilikom određivanja iznosa naknade odvjetniku za pružene pravne usluge treba voditi računa o složenosti predmeta, kvalifikacijama i iskustvu odvjetnika, financijskoj situaciji stranke i ostalim relevantnim okolnostima.”
8. Preporuke o najvišem iznosu cijene koja se može naplatiti za usluge odvjetnika (advokatas) ili odvjetničkog vježbenika u građanskim predmetima, koje su odobrene Odlukom ministra pravosuđa Republike Litve br. 1R‑85 od 2. travnja 2004. i rezolucijom vijeća litavske odvjetničke komore od 26. ožujka 2004. (u verziji koja je na snazi od 20. ožujka 2015.). Te se preporuke primjenjuju prilikom odlučivanja o troškovima u skladu s odredbama Zakonika o građanskom postupku.
III. Činjenično stanje iz glavnog postupka
9. Tuženik iz glavnog postupka sklopio je s tužiteljicom u ovom postupku pet ugovora o pružanju pravnih usluga. Ti su se ugovori odnosili na zastupanje tuženika iz glavnog postupka i. u građanskom predmetu povezanom s utvrđenjem da su određeni dijelovi imovine u suvlasništvu, ii. u građanskom predmetu koji se odnosi na utvrđivanje boravišta maloljetne djece, prava na kontakt s njima i iznos uzdržavanja, iii. prilikom pokretanja istrage koju vodi policijska uprava i državno odvjetništvo i iv. u istrazi pred tim tijelima te v. u predmetu povodom razvoda.
10. Tim se ugovorima predviđa da se odvjetnik obvezuje usmeno ili pisano savjetovati klijenta, pripremati i potpisivati nacrte pravnih dokumenata, pravno nadzirati dokumente i zastupati klijenta pred različitim tijelima obavljajući s tim povezane poslove.
11. Isto tako, njima se predviđa da odvjetnikova naknada iznosi 100 eura za svaki sat savjetovanja klijenta ili pružanja pravnih usluga. Dio te naknade trebalo je platiti odmah nakon što bi odvjetnik izdao račun za pravne usluge, sukladno broju sati pružanja savjetodavnih ili pravnih usluga.
12. Osim toga, u skladu s pojedinačnim ugovorima, tuženik iz glavnog postupka trebao je platiti određene iznose na ime predujma. Na temelju toga platio je iznos od 5600 eura.
13. Tužiteljica iz glavnog postupka pružala je usluge u razdoblju od travnja do prosinca 2018. i od siječnja do ožujka 2019.
14. Račune za pravne usluge koje je pružala tuženiku iz glavnog postupka izdala je 21. i 26. ožujka 2019.
15. Tužiteljica iz glavnog postupka podnijela je 10. travnja 2019. prvostupanjskom sudu zahtjev da se u njezinu korist tuženiku u glavnom postupku naloži plaćanje iznosa od 9900 eura na ime pružanja pravnih usluga i iznosa od 194,30 eura na ime povrata troškova koje je snosila, uvećano za kamate i troškove postupka.
16. Prvostupanjski sud utvrdio je da je tužiteljica iz glavnog postupka izvršila usluge za koje joj je trebala pripasti naknada u iznosu od 12 900 eura. Isto tako, taj je sud utvrdio da su ugovorne odredbe koje se odnose na naknadu za pružanje pravnih usluga nepoštene i smanjio iznos naknade za pola, na iznos od 6450 eura.
17. Budući da je tuženik iz glavnog postupka tužiteljici iz glavnog postupka već platio iznos od 5600 eura, prvostupanjski je sud naložio da joj se plati iznos od 850 eura uvećan za iznos od 194,30 eura na ime snošenih troškova. Također je odlučio o kamatama i troškovima postupka.
18. Tužiteljica iz glavnog postupka podnijela je žalbu protiv odluke prvostupanjskog suda. Ta je odluka potvrđena odlukom drugostupanjskog suda protiv koje je tužiteljica iz glavnog postupka podnijela žalbu u kasacijskom postupku sudu koji je uputio zahtjev.
19. Sud koji je uputio zahtjev smatra da su dvije odredbe iz spornih ugovora od ključne važnosti za rješavanje spora između stranaka: i. ugovorna odredba koja se odnosi na utvrđivanje cijene usluga koje su stvarno izvršene na temelju satnice i ii. ugovorna odredba koja se odnosi na utvrđenja u pogledu plaćanja za pravne usluge. Ako je u ugovoru navedena satnica, ali nije detaljno razrađen opseg i trajanje konkretnih pravnih usluga i planirani iznos konačnih naknada, potrošač možda nije mogao ocijeniti opseg usluga koje mu trebaju i njihovu konačnu cijenu.
20. Iako se čini da sud koji je uputio zahtjev u nekim dijelovima zahtjeva za prethodnu odluku upućuje odvojeno na ugovornu odredbu koja se odnosi na satnicu i onu koja se odnosi na utvrđenja o plaćanju pravnih usluga, u ovom ih mišljenju neću odvajati, nego ću o njima govoriti kao o ugovornoj odredbi o naknadi.
21. Naime, peto i šesto pitanje odnose se na posljedice koje se mogu izvući iz proglašenja nepoštenosti te ugovorne odredbe, a da se pritom ne povrijedi Direktiva 93/13. Sud koji je uputio zahtjev pritom smatra da se bez te odredbe sporni ugovori ne mogu održati na snazi što dovodi do potrebe da ih se proglasi ništavima.
22. Prema mišljenju suda koji je uputio zahtjev, posljedica koja se nameće s obzirom na sudsku praksu koja se odnosi na Direktivu 93/13 jest dovođenje do situacije u kojoj bi se smatralo da ugovorna odredba o naknadi nikada nije obvezivala potrošača. To bi značilo da bi nacionalni sud mogao odbiti dodijeliti odvjetniku naknadu za pružanje pravnih usluga.
23. Međutim, sud koji je uputio zahtjev pita, kao prvo, je li izvođenje takve posljedice iz proglašenja nepoštenima odredbi spornih ugovora protivno načelu naplatnosti ugovora o pružanju usluga. Kao drugo, iako sud koji je uputio zahtjev smatra da je ta posljedica odgovarajuća sankcija za prodavatelja robe ili pružatelja usluga zbog primjene nepoštenih odredbi, može se dvojiti o tome bi li takva sankcija, u slučaju u kojem odvjetnik ne dobiva nikakvu naknadu za pružene usluge, dovela do stjecanja bez osnove potrošača i vrlo nepravednog rezultata.
24. Nadalje, prilikom razmatranja mogućnosti da odvjetniku dodijeli određenu naknadu, sud koji je uputio zahtjev se pita ne uklanja li se sudskom praksom nacionalnih sudova, prema kojoj proglašenje nepoštenosti odredbe o ugovornoj cijeni omogućuje sudu da smanji cijenu pruženih usluga ili naloži plaćanje cijene koštanja tih usluga ili najniže tržišne cijene, odvraćajući učinak te nije li ona protivna dugoročnom cilju članka 7. stavka 1. Direktive 93/13.
IV. Postupak pred Sudom i prethodna pitanja
25. U tim je okolnostima Lietuvos Aukščiausiasis Teismas (Vrhovni sud Litve) odlukom od 23. lipnja 2021., koju je Sud zaprimio 28. lipnja 2021., odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu šest prethodnih pitanja. Na zahtjev Suda, ovo se mišljenje odnosi na peto i šesto prethodno pitanje koja glase kako slijedi:
„5. Znači li činjenica da ugovor o pravnim uslugama nije obvezujuć kada je ugovorna odredba o cijeni proglašena nepoštenom, u skladu s člankom 6. stavkom 1. Direktive 93/13, da je potrebno uspostaviti situaciju u kojoj bi potrošač bio da ta nepoštena odredba nije uvrštena u ugovor? Znači li uspostava takve situacije da potrošač nije obvezan platiti već pružene usluge?
6. Ako priroda ugovora o pružanju usluga za naknadu onemogućuje uspostavu situacije u kojoj bi potrošač bio da odredba koja je proglašena nepoštenom nije uvrštena u ugovor (usluge su već pružene), protivi li se utvrđivanje naknade za usluge koje je odvjetnik pružio cilju članka 7. stavka 1. Direktive 93/13? Ako je odgovor na to pitanje niječan, da li bi se stvarna ravnoteža kojom bi se ponovno uspostavila jednakost između stranaka postigla:
(i) ako bi se odvjetniku za pružene usluge platilo po satnici predviđenoj u ugovoru;
(ii) ako bi se odvjetniku platila najmanja cijena pravnih usluga (primjerice, cijena utvrđena u nacionalnom pravnom aktu, to jest u preporukama o najvećoj tarifi za odvjetničku pomoć);
(iii) ako bi se odvjetniku za usluge platio razuman iznos koji bi sud utvrdio uzimajući u obzir složenost slučaja, odvjetnikove kvalifikacije i iskustvo, klijentovu financijsku situaciju i druge relevantne okolnosti?”
26. Tužiteljica iz glavnog postupka, litavska i njemačka vlada kao i Europska komisija podnijeli su svoja pisana očitovanja. Rasprava nije održana.
V. Analiza
27. Svojim petim i šestim prethodnim pitanjem, koja treba analizirati zajedno, sud koji je uputio zahtjev u biti od Suda traži da pojasni treba li članak 6. stavak 1. i članak 7. stavak 1. Direktive 93/13 tumačiti na način da se, u situaciji u kojoj se ugovor o pružanju pravnih usluga koji je sklopio potrošač s prodavateljem robe ili pružateljem usluga ne može održati na snazi nakon uklanjanja nepoštene odredbe o naknadi za pružanje pravnih usluga, a te su usluge izvršene, tim odredbama ne protivi to da nacionalni sud, umjesto da naloži da se tom prodavatelju robe ili pružatelju usluga plati naknada za pružanje pravnih usluga u određenom iznosu, odbije u cijelosti tužbu za plaćanje koju je podnio taj prodavatelj robe ili pružatelj usluga protiv potrošača.
28. U tom pogledu valja pojasniti da su prvostupanjski i drugostupanjski sud u glavnom postupku smanjili naknadu za pružene pravne usluge za pola(3). Iako sud koji je uputio zahtjev razmatra žalbu u kasacijskom postupku koja je podnesena protiv odluke drugostupanjskog suda, peto i šesto prethodno pitanje ne ograničavaju se na to protivi li se takvo smanjenje naknade Direktivi 93/13.
29. Točno je da sud koji je uputio zahtjev u obrazloženju zahtjeva za prethodnu odluku navodi da dvoji u pogledu usklađenosti s direktivom sudske prakse nacionalnih sudova kojom se dopušta, osim nalaganja da se plati cijena koštanja tih usluga ili najniža moguća tržišna cijena, mogućnost smanjenja naknade za pružene usluge(4).
30. Međutim, petim prethodnim pitanjem traži se samo pojašnjenje može li, s obzirom na Direktivu 93/13, utvrđenje nepoštenosti ugovorne odredbe koje dovodi do nevaljanosti cijelog ugovora dovesti do toga da prodavatelj robe ili pružatelj usluga uopće ne dobije naknadu za izvršene pravne usluge.
31. Nadalje, u šestom prethodnom pitanju sud koji je uputio zahtjev navodi tri mogućnosti koje se odnose na utvrđivanje iznosa te naknade na temelju i. spornih ugovora ili ii. najmanje cijene pravnih usluga utvrđene na temelju nacionalnog pravnog akta(5) ili iii. okolnosti koje bi trebale omogućiti utvrđivanje te naknade u „razumnom” iznosu. Sud koji je uputio zahtjev pritom ne pojašnjava trebaju li se mogućnosti koje razmatra sastojati od toga da se sporni ugovori održe na snazi i da se njihov sadržaj izmijeni ili da se donese odluka o naknadi za pravne usluge na temelju drugih odredbi litavskog prava koje se odnose na usluge koje su pružene bez pravne osnove.
32. Zahtjev za prethodnu odluku ne sadržava informacije u pogledu opsega nadzora koji je izvršio sud koji je uputio zahtjev prilikom razmatranja žalbe u kasacijskom postupku. U svakom slučaju, peto i šesto prethodno pitanje odnose se na isto pitanje koje je postavljeno tom sudu. To se pitanje odnosi na posljedice koje proizlaze iz utvrđenja nepoštenosti ugovorne odredbe koje dovodi do ništavosti ugovora. Stoga predlažem da se ta pitanja razmotre zajedno.
33. Prije analize prethodnih pitanja navest ću stajališta koja su iznijele zainteresirane osobe u svojim pisanim očitovanjima. Potom ću razmotriti sudsku praksu Suda koja se odnosi na posljedice utvrđenja nepoštenosti ugovorne odredbe i relevantnost te sudske prakse za ovaj predmet. Na temelju toga ću predložiti odgovore na upućena pitanja.
A. Stajališta zainteresiranih osoba
34. Tužiteljica iz glavnog postupka smatra da se odredbe spornih ugovora o naknadi za pružanje pravnih usluga odnose na „glavni predmet ugovora” u smislu članka 4. stavka 2. Direktive 93/13, da su jasno i razumljivo sastavljene i da ih se kao takve ne može ispitivati u pogledu poštenosti.
35. Stoga tužiteljica iz glavnog postupka samo dodatno razmatra peto i šesto prethodno pitanje. Smatra da, s obzirom da su pravne usluge već pružene na temelju spornih ugovora, zbog prirode ugovora o pružanju usluga za naknadu ne može se ponovno uspostaviti situacija u kojoj bi se nalazio potrošač da ugovorna odredba nije postojala u spornim ugovorima. Suprotno tumačenje koje omogućuje nacionalnom sudu da izmijeni pravnu kvalifikaciju odnosa između stranaka i preoblikuje ga u ugovor o pružanju besplatnih usluga dovelo bi u pitanje bit spornih ugovora. Čini se da tužiteljica iz glavnog postupka također tvrdi da smanjenje iznosa naknade na način na koji je to učinio prvostupanjski sud u glavnom postupku ne umanjuje odvraćajući učinak koji se zahtijeva Direktivom 93/13.
36. Stajalište u tom smislu iznijela je njemačka vlada koja također samo dodatno odgovara na šesto prethodno pitanje. Ta vlada smatra da se nepoštena ugovorna odredba o naknadi za pružanje pravnih usluga može zamijeniti dispozitivnom odredbom o naknadi za pružanje takvih usluga.
37. Nadalje, litavska vlada smatra da, u situaciji u kojoj je odvjetnik pružio pravne usluge na temelju ugovora čije su odredbe proglašene nepoštenima, nacionalni sud mora dodijeliti odvjetniku naknadu uzimajući u obzir okolnosti konkretnog slučaja, složenost predmeta, odvjetnikovu stručnost i iskustvo, klijentovu financijsku situaciju i druge relevantne okolnosti, podložno cilju sprečavanja uporabe nepoštenih odredbi.
38. Komisija je iznijela drukčije stajalište. Ona smatra da ugovorne odredbe o naknadi koje su proglašene nepoštenima ne mogu proizvoditi pravne učinke. Komisija se poziva na sudsku praksu Suda prema kojoj nacionalni sud može spriječiti poništenje ugovora i zamijeniti nepoštenu ugovornu odredbu dispozitivnom odredbom kako bi se spriječilo da se potrošača izloži „osobito štetnim posljedicama” i smatra da u ovom predmetu ne treba primijeniti rješenje iz te sudske prakse. Prema mišljenju Komisije nema razloga za to da se smatra da bi poništavanje spornih ugovora moglo imati takve „posljedice” za potrošača.
B. Sudska praksa koja se odnosi na posljedice uklanjanja nepoštene ugovorne odredbe u situaciji u kojoj se ugovor može održati na snazi bez te odredbe
39. Iz ustaljene sudske prakse proizlazi da se članku 6. stavku 1. Direktive 93/13 protivi to da, u situaciji u kojoj se ugovor može održati na snazi nakon uklanjanja nepoštene ugovorne odredbe, nacionalni sud može izmijeniti sadržaj te odredbe umjesto da je jednostavno ne primijeni na ocjenu prava i obveza stranaka ugovora sklopljenog s potrošačem(6). Nacionalni sud načelno također ne može umjesto nepoštene ugovorne odredbe primijeniti dispozitivnu odredbu nacionalnog prava kojom se uređuju prava i obveze stranaka na koje se odnosi ta odredba.
40. To je potvrđeno presudom Dexia Nederland(7), u kojoj je Sud pojasnio da se Direktivi 93/13 protivi to da se, nakon proglašenja nepoštenom odredbe kojom se predviđa plaćanje naknade štete prodavatelju robe ili pružatelju usluga ako potrošač ne ispuni svoje ugovorne obveze, prodavatelj robe ili pružatelj usluga može pozivati na zakonsku naknadu štete predviđenu dispozitivnom odredbom nacionalnog prava koja bi bila primjenjiva da ne postoji navedena ugovorna odredba.
41. Obveza nacionalnog suda da izuzme iz primjene nepoštenu ugovornu odredbu kojom se nalaže plaćanje iznosa za koje se ispostavilo da je neosnovano načelno ima odgovarajući restitucijski učinak u odnosu na te iznose.
42. Sudska praksa Suda u pogledu pitanja restitucijskih zahtjeva odnosi se prije svega na potraživanja koja potrošač iznosi protiv prodavatelja robe ili pružatelja usluga. To se može objasniti tekstom članka 6. stavka 1. Direktive 93/13 kojim se državama članicama nalaže da osiguraju da nepoštene ugovorne obveze „ne obvezuju potrošače”, a ne i da ne obvezuju prodavatelja robe ili pružatelja usluga. Sud ističe da utvrđenje nepoštenosti ugovorne odredbe mora, barem načelno, dovesti do ponovne uspostave pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo (članak 6. stavak 1. Direktive 93/13)(8). Ovdje nije riječ samo o tome da se dovede do ekvivalentnosti činidbi potrošača i prodavatelja robe ili pružatelja usluga, nego o jamstvu da utvrđenje nepoštenosti ugovorne odredbe ne bude samo simbolično, a da potrošač i dalje na svoju štetu snosi posljedice koje proizlaze iz uključivanja u ugovor odredbe kojom se oblikuju prava i obveze ugovornih stranaka. Uostalom, Sud dodaje da nepostojanje restitucijskog učinka može dovesti u pitanje preventivni učinak kojim Direktiva nastoji osigurati da prodavatelji robe ili pružatelji usluga ne koriste nepoštene ugovorne odredbe (članak 6. stavak 1. Direktive u vezi s njezinim člankom 7. stavkom 1.)(9).
43. Točno je da je u presudi Caixabank i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria(10) Sud presudio da članak 6. stavak 1. i članak 7. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da im se protivi to da, u slučaju ništavosti nepoštene ugovorne odredbe kojom se potrošaču nalaže plaćanje svih troškova zasnivanja i brisanja hipoteke, nacionalni sud odbije potrošaču povrat iznosa plaćenih na temelju navedene ugovorne odredbe, osim ako odredbe nacionalnog prava koje bi se primjenjivale da nema te ugovorne odredbe nalažu potrošaču snošenje svih ili dijela tih troškova.
44. Iako ta presuda u pravnoj teoriji dovodi do određenih dvojbi u pogledu tumačenja(11), čini se da je, radi osiguranja njezine usklađenosti sa sudskom praksom koja se odnosi na Direktivu 93/13, treba tumačiti na način da se odnosi na restitucijske zahtjeve, a ne na zamjenu ugovorne odredbe dispozitivnom odredbom ili izmjenu sadržaja ugovora. Čini se da je riječ bila o restitucijskim zahtjevima za povrat troškova koji u konačnici nisu isplaćeni prodavatelju robe ili pružatelju usluga koji je stranka ugovora (čak i ako bi neizravno sredstva namijenjena financiranju tih troškova trebala biti isplaćena tom prodavatelju robe ili pružatelju usluga), nego trećoj osobi.
45. Stoga se ta presuda može tumačiti na način da je u njoj riječ o ugovornoj odredbi na temelju koje je potrošač bio dužan snositi sve troškove zasnivanja i brisanja hipoteke. Budući da takva odredba ne proizvodi učinke u odnosu na potrošača u njegovu odnosu s prodavateljem robe ili pružateljem usluga, prilikom razmatranja restitucijskih zahtjeva može doći do toga da relevantne postanu odredbe nacionalnog prava kojima se predviđa da je potrošač dužan snositi troškove u korist trećih osoba. U tim bi okolnostima prihvaćanje potrošačeva restitucijskog zahtjeva zahtijevalo zamjenu ugovorne odredbe dispozitivnom odredbom ili izmjenu sadržaja sporne odredbe na način da se može smatrati da je prodavatelj robe ili pružatelj usluga dužan osloboditi potrošača duga koji potrošač ima na temelju tih nacionalnih odredbi, što je u biti nedopušteno s obzirom na sudsku praksu.
46. Neovisno o tome na koji način treba tumačiti presudu Caixabank i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria(12), iz nje se ne mogu izvesti dalekosežni zaključci u ovom predmetu. U njoj je bila riječ o primjeni nacionalne odredbe koja se nije odnosila na međusobna prava i obveze prodavatelja robe ili pružatelja usluga i potrošača, nego na obveze potonjeg prema trećim osobama. Još važnije, ta se presuda odnosi na situaciju u kojoj se ugovor može održati na snazi nakon uklanjanja nepoštene ugovorne odredbe, a čini se da je u ovom predmetu dvojbena mogućnost da se sporni ugovori održe na snazi bez ugovorne odredbe o naknadi.
C. Sudska praksa koja se odnosi na situaciju u kojoj se, s obzirom na nacionalno pravo, ugovor ne može održati na snazi
47. Potrebno je ispitati sudsku praksu koja se odnosi na posljedice utvrđenja nepoštenosti ugovorne odredbe u situaciji u kojoj se ugovor u skladu s nacionalnim pravom ne može održati na snazi bez te odredbe. Iz zahtjeva za prethodnu odluku proizlazi da se bez odredbe o naknadi sporni ugovori ne mogu dalje izvršavati, što dovodi do njihova poništenja. Konačna ocjena tog pitanja prepušta se sudu koji je uputio zahtjev(13).
48. Iz dosadašnje sudske prakse Suda proizlazi zaključak da, ako nacionalni sud smatra da u skladu s odredbama nacionalnog prava održavanje na snazi ugovora bez nepoštenih odredbi koje sadržava nije moguće, članku 6. stavku 1. Direktive 93/13 u načelu se ne protivi stavljanje tog ugovora izvan snage(14).
49. Međutim, posljedice koje to poništavanje ima za potrošača mogu biti prepreka poništenju ugovora.
50. U skladu s presudom Kásler(15), u kojoj je utvrđena sudska praksa razvijena i pojašnjena u presudama u prethodnim postupcima koje su uslijedile, članku 6. stavku 1. Direktive 93/13 ne protivi se to da nacionalni sud ima mogućnost nepoštenu ugovornu odredbu zamijeniti dispozitivnom odredbom nacionalnog prava, ili onom koja je primjenjiva u slučaju sporazuma stranaka određenog ugovora. Ta je mogućnost u sudskoj praksi ograničena na situacije u kojima bi zbog poništenja ugovora potrošač mogao biti izložen „osobito štetnim posljedicama”(16).
51. Umjesto nepoštenih ugovornih odredbi mogu se primijeniti odredbe koje odražavaju ravnotežu koju je nacionalni zakonodavac želio uspostaviti između prava i obveza stranaka određenih ugovora, za slučajeve u kojima stranke nisu odstupile od standardnog pravila koje je predvidio nacionalni zakonodavac za određene ugovore. Međutim, nepoštene ugovorne odredbe ne mogu se zamijeniti samo na temelju nacionalnih odredbi općeg karaktera koje nisu bile predmet posebne ocjene zakonodavca s ciljem uspostave ravnoteže između svih prava i obveza ugovornih strana i koje predviđaju da se učinci pravnog posla dopune osobito učincima koji proizlaze iz načela pravičnosti ili ustaljenih običaja(17).
52. Čini se da u jednom rješenju Sud dopušta mogućnost zaštite potrošača od „osobito štetnih posljedica” utvrđivanjem, na temelju sudske odluke, okolnosti u kojima se prodavatelj robe ili pružatelj usluga može pozivati na prava koja proizlaze iz nepoštenih ugovornih odredbi na način koji odstupa od okolnosti opisanih u ugovoru(18).
53. Kako bi se to rješenje uskladilo s ovdje navedenom sudskom praksom, smatram da ga treba tumačiti na način da svakako, i u tom slučaju, utvrđenje tih okolnosti mora ispunjavati zahtjeve u pogledu zamjene nepoštenih ugovornih odredbi dispozitivnim odredbama i, prije svega, da se takvim uplitanjem suda ne ugrožava djelotvornost Direktive 93/13 i ostvarenje njezinih ciljeva.
54. Čini se da taj smisao odražavaju i razmatranja iz presude Banca B.(19), u kojoj je Sud pojasnio da Direktiva 93/13 nema za cilj predložiti ujednačena rješenja u pogledu posljedica koje treba izvući iz utvrđenja nepoštenosti ugovorne odredbe.
55. Sud mora osigurati, s jedne strane, mogućnost ponovne uspostave jednakosti između ugovornih strana koju bi ugrozila primjena nepoštene odredbe na potrošača. S druge strane, valja osigurati da se prodavatelj robe ili pružatelj usluga odvrati od umetanja takvih odredbi u ugovore koje nudi potrošačima(20).
56. Načelno, ti su se ciljevi predviđeni tom direktivom, „ovisno o slučaju i nacionalnom pravnom okviru”, mogli ostvariti jednostavnom neprimjenom predmetne nepoštene odredbe na potrošača ili, ako ugovor nije mogao ostati na snazi bez te odredbe, zamjenom te odredbe dispozitivnim odredbama nacionalnog prava. Te posljedice utvrđenja nepoštenosti ugovorne odredbe ipak nisu iscrpne(21).
57. Slijedom toga, u navedenoj je presudi Sud pojasnio da, ako ne postoje dispozitivne odredbe koje mogu spriječiti poništenje ugovora koji sadržava nepoštene ugovorne odredbe, a poništenje ugovora moglo bi dovesti do „osobito štetnih posljedica” za potrošača, dopušteno je uplitanje nacionalnog suda (on može poduzeti „sve mjere potrebne za zaštitu potrošača od osobito štetnih posljedica koje bi mogle nastati poništenjem predmetnog ugovora”), ali se ovlasti suda ne mogu proširiti izvan onoga što je nužno potrebno kako bi se ponovno uspostavila ugovorna ravnoteža između ugovornih strana i time zaštitilo potrošača od osobito štetnih posljedica koje bi poništenje predmetnog ugovora moglo izazvati, ne dovodeći u pitanje ciljeve Direktive 93/13(22). Isključena je mogućnost slobodne izmjene ili ograničavanja sadržaja nepoštenih ugovornih odredbi.
D. Posljedice utvrđenja nepoštenosti ugovorne odredbe o naknadi za pružanje pravnih usluga
58. Sudska praksa proizašla iz presude Kásler razvijena je na temelju predmeta u kojima se, s obzirom na novčanu prirodu prijenosa između ugovornih strana i mogućnost izvršavanja restitucijskih zahtjeva, u načelu činilo mogućim ponovno uspostaviti situaciju u kojoj bi se strane nalazile da ugovor nije sklopljen(23). S druge strane, uspostavljanje takve situacije dovelo bi do „osobito štetnih posljedica” za potrošača upravo zbog restitucijskih zahtjeva i, prije svega, zbog s njima povezanog prijevremenog dospijeća potraživanja prodavatelja robe ili pružatelja usluge za povrat glavnice koju je isplatio potrošaču.
59. Naime, zaštita koju Direktiva 93/13 osigurava potrošačima ne ide tako daleko da nalaže državama članicama obvezu da bez iznimke uklone sve učinke pravnog posla koji uključuje nepoštenu ugovornu odredbu kao da su sve odredbe predmetnog ugovora nepoštene(24). To proizlazi iz članka 6. stavka 1. te direktive koji sankciju predviđenu tom odredbom povezuje s nepoštenom ugovornom odredbom, a ne s cijelim ugovorom koji je sadržavao takvu odredbu.
60. Odgovor na pitanje kakve posljedice za strane ima nevaljanost ugovora i, osobito, zahtijeva li se ili kako ponovno uspostaviti situaciju u kojoj bi se strane nalazile da taj ugovor nije sklopljen prepušta se, barem načelno, nacionalnom pravu.
61. Načelno nacionalno pravo odlučuje može li se, nakon što se iz njega ukloni nepoštena ugovorna odredba u skladu s člankom 6. stavkom 1. Direktive, ugovor održati na snazi. U nacionalnom se pravu odlučuje i o učincima ništavosti ugovora, iako posljedice koje proizlaze iz ništavosti ugovora ne smiju ugrožavati djelotvornost odredbi Direktive i biti protivne ciljevima te direktive.
62. Iz presude Lombard Pénzügyi és Lízing(25)proizlazi da, čak i ako nacionalni sud smatra da nije moguće ponovno uspostaviti situaciju u kojoj bi se strane nalazile da ugovor nije sklopljen, iako to zahtijeva nacionalno pravo, uplitanje nacionalnog suda u prava i obveze stranaka ne oslobađa taj sud obveze da osigura da se potrošač u konačnici nalazi u situaciji u kojoj bi se nalazio da ugovorna odredba koja je ocijenjena nepoštenom nikad nije postojala.
63. Kao što je na nacionalnom sudu da konačno utvrdi bi li ništavost ugovora koji sadržavaju odredbe proglašene nepoštenima izložilo potrošača „osobito štetnim posljedicama”(26), na tom je sudu i da ocijeni može li se ponovno uspostaviti situacija u kojoj bi se strane nalazile da taj ugovor nije sklopljen(27).
64. Čini se da se u zahtjevu za prethodnu odluku sugerira da, s obzirom na prirodu spornih ugovora o pružanju pravnih usluga i s obzirom na to da su te usluge izvršene, prema mišljenju suda koji je uputio zahtjev u glavnom postupku nije moguće ponovno uspostaviti situaciju u kojoj bi se potrošač nalazio da ti ugovori nisu sadržavali nepoštene odredbe.
65. Ako to treba shvatiti na način da potrošač ne može na neki način „vratiti” usluge koje su mu pružene, postavlja se pitanje prihvaća li se nacionalnim pravom takva situacija te se u vezi s nevaljanosti ugovora ne priznaju nikakva potraživanja strani koja je pružala te usluge.
66. Ako se na temelju nacionalnog prava daje potvrdan odgovor na to pitanje, Direktivom 93/13 ne zahtijeva se svojevrsno „spašavanje” ugovora od nevaljanosti kako bi se osiguralo da prodavatelj robe ili pružatelj usluga koji je u ugovor unio nepoštene ugovorne odredbe dobije naknadu pod izlikom nastojanja da se osigura jednakost prava i obveza ugovornih strana ili ponovne uspostave situacije u kojoj bi potrošač bio da ta nepoštena ugovorna odredba nije postojala.
67. Kao prvo, posljedice koje nacionalno pravo povezuje s ništavosti ugovora ne mogu ugrožavati djelotvornost odredbi Direktive 93/13 i biti protivne ciljevima te direktive(28). Njezin cilj je zaštita potrošača. Njome se ne zahtijeva da se prodavateljima robe ili pružateljima usluga dodijeli određena razina zaštite zbog nevaljanosti cijelog ugovora koja proizlazi iz toga što su koristili nepoštene ugovorne odredbe.
68. Kao drugo, kao što sam to već naveo u točki 42. ovog mišljenja, smisao ponovne uspostave pravne i činjenične situacije potrošača jest da utvrđenje nepoštenosti ugovorne odredbe ne bude simbolično, na štetu potrošača.
69. Kao treće, suprotno tumačenje Direktive 93/13 dovelo bi do situacije u kojoj bi nacionalni sudovi sustavno „dopunjavali” ugovore koji sadržavaju nepoštene ugovorne odredbe, što bi bilo protivno odvraćajućem cilju te direktive. Upravo zato sudska praksa koja proizlazi iz presude Kásler ograničava mogućnost primjene dispozitivnih odredbi umjesto nepoštenih ugovornih odredbi na situacije u kojima nevaljanost ugovora može dovesti do „osobito štetnih posljedica” za potrošača.
70. Međutim, činjenica da potrošač ne može na neki način „vratiti” pravne usluge koje su već izvršene ne mora značiti da nacionalno pravo ne povezuje nikakve posljedice s izvršavanjem tih usluga na temelju ugovora koji se pokazao ništavim. Zahtjev za prethodnu odluku ne sadržava nikakve informacije o tom pitanju. Međutim, ako litavsko pravo dopušta tu vrstu poravnanja(29), sud koji je uputio zahtjev morat će razmotriti dovodi li poništenje ugovora do „osobito štetnih posljedica”. Stoga valja iznijeti nekoliko utvrđenja na temelju kojih sud koji je uputio zahtjev može isključiti da je riječ o takvoj situaciji.
71. Potrebu da se zaštite potrošačevi interesi od mogućih „štetnih posljedica” treba ocijeniti s obzirom na okolnosti koje postoje ili se mogu predvidjeti u trenutku spora u okviru kojeg je istaknuto pitanje nepoštenosti ugovornih odredbi(30). Relevantno je kako će se oblikovati situacija tog potrošača na temelju materijalnog prava u kontekstu koji nije sudski i onom sudskom, kao i kakav će biti njegov postupovni položaj u drugim postupcima(31).
72. Uklanjanje učinaka pravnog posla u kojem je odvjetnik postupao u ime i za račun svojeg klijenta može dovesti do situacije u kojoj će se pitanje izvršavanja tih usluga morati razmatrati u kontekstu drugih pravnih konstrukcija kojima se, u konkretnoj situaciji i s obzirom na nacionalne pravne okvire, mogu predviđati zahtjevi za poravnavanje tih usluga. To mogu biti i pravne konstrukcije kao što je primanje neosnovanog plaćanja ili poslovodstvo bez naloga (negotiorum gestio). Rješenja koja se u tom pogledu predviđaju odredbama nacionalnog prava mogu biti različita. Mogu se sastojati od povrata nastalih izdataka i troškova ili plaćanja iznosa koji odgovara tržišnoj cijeni za pružanje tih usluga.
73. Kako bi se utvrdilo da poništenje ugovora o kreditu dovodi do „osobito štetnih posljedica”, u pravilu je dovoljno da to poništenje dovodi do prijevremenog dospijeća zahtjeva prodavatelja robe ili pružatelja usluge za povrat glavnice koju je isplatio potrošaču. S druge strane, u slučaju poništenja ugovora o pružanju pravnih usluga, već samo utvrđivanje načina poravnanja stranaka može zahtijevati poduzimanje niza radnji kako bi se utvrdio opseg pruženih usluga i procijenila njihova vrijednost.
74. Teško je pritom pretpostaviti da bi potrošač samostalno mogao obaviti takve radnje. Poništenje ugovora o pružanju pravnih usluga koje su već izvršene može dovesti potrošača u položaj pravne nesigurnosti. To je važno jer je nepoštenost odredbi spornih ugovora u glavnom postupku povezana s tim da potrošač nije mogao ocijeniti konačan trošak pravnih usluga. Slijedom toga, ako nacionalno pravo dopušta bilo kakvo poravnanje pravnih usluga izvršenih na temelju ugovora koji je ništav, uklanjanje ugovorne odredbe o naknadi i poništenje ugovora stavlja potrošača u situaciju sličnu onoj koja se želi ispraviti Direktivom 93/13.
75. Stoga, ako se u konkretnoj situaciji i s obzirom na nacionalne pravne okvire dopušta bilo kakav oblik poravnanja pravnih usluga izvršenih na temelju ugovora koji je ništav, treba biti sklon zaključku da poništenje ugovora dovodi do „osobito štetnih posljedica” za potrošača.
76. Dodatno valja istaknuti da se pravne usluge mogu sastojati od poduzimanja radnji u ime i za račun potrošača u postupcima pred sudovima i drugim javnim tijelima. Osnova za davanje odvjetniku punomoći za zastupanje klijenta u tim postupcima i za postupanje za njegov račun može biti ugovor o pružanju pravnih usluga. Postavlja se pitanje utječe li ništavost tog ugovora na valjanost i djelotvornost izvršenih radnji. Odgovor na to pitanje daje nacionalno pravo. Ako postoji dvojba u pogledu valjanosti ili djelotvornosti tih radnji, nacionalni sud mora utvrditi da poništenje ugovora dovodi do „osobito štetnih posljedica” za potrošača.
77. Ako, s obzirom na prethodna razmatranja, sud koji je uputio zahtjev utvrdi da poništenje ugovora može dovesti do „osobito štetnih posljedica”, može poduzeti mjere kako bi zaštitio potrošača od tih posljedica.
78. To može biti primjena odredbe koja je bila predmet posebne ocjene zakonodavca s ciljem uspostave ravnoteže između svih prava i obveza ugovornih strana(32) ili uplitanje u sadržaj ugovora koje ne prelazi ono što je nužno potrebno kako bi se ostvarili ciljevi Direktive(33).
79. U šestom prethodnom pitanju navodi se da se na temelju litavskog prava već izvršene pravne usluge mogu poravnati na način da se utvrdi naknada za njihovo pružanje koja odgovara najmanjoj cijeni tih usluga (najniža tarifa) utvrđenoj u nacionalnom pravnom aktu.
80. Smatram da se Direktivi 93/13 ne protivi takvo poravnanje pravnih usluga kako bi se izbjegla nevaljanost ugovora koja dovodi do „osobito štetnih posljedica” za potrošača.
81. Kao prvo, to je način poravnanja pravnih usluga koji zakonodavac smatra zadovoljavajućim sa stajališta ravnoteže između svih prava i obveza ugovornih strana u kontekstu postupaka koji se vode na temelju Zakonika o građanskom postupku.
82. Kao drugo, način poravnanja izvršenih pravnih usluga korištenjem najniže tarife utvrđene u nacionalnom pravnom aktu dopušta potrošaču da odluči o korištenju zaštite koja mu je zajamčena Direktivom 93/13 uz potpuno poznavanje ekonomskih posljedica te odluke. To je važno jer potrošač može i odustati od zaštite koja mu je zajamčena tom direktivom(34). Međutim, nacionalni sud dužan je obavijestiti ga o pravnim posljedicama do kojih može doći zbog poništenja ugovora koje može izložiti potrošača restitucijskim zahtjevima(35).
83. Osim toga, čini se da sud koji je uputio zahtjev u šestom prethodnom pitanju pretpostavlja da se na temelju litavskog prava poravnanje usluga može izvršiti i „razumnom” naknadom čiji bi iznos sud utvrdio uzimajući u obzir složenost slučaja, odvjetnikove kvalifikacije i iskustvo, klijentovu financijsku situaciju i druge relevantne okolnosti. Iako sud koji je uputio zahtjev to izričito ne navodi, okolnosti koje bi trebale omogućiti određivanje „razumnog” iznosa naknade u biti odgovaraju onima navedenima u odredbi litavskog prava koja obuhvaća elemente koje treba uzeti u obzir kada ugovorne strane ugovora o pružanju pravnih usluga utvrđuju naknadu(36).
84. Ako se na temelju nacionalnog prava izvršene pravne usluge mogu poravnati utvrđivanjem naknade na temelju najniže tarife i tako se može zaštititi potrošača od „osobito štetnih posljedica” koje proizlaze iz nevaljanosti ugovora, Direktivi 93/13 protivi se to da nacionalni sud koristi prethodno navedeni način poravnanja pravnih usluga kojim nalaže potrošaču obvezu plaćanja „razumne” naknade.
85. Iz sudske prakse proizlazi(37) da se uplitanje nacionalnog suda u sadržaj ugovora ne može proširiti izvan onoga što je nužno potrebno kako bi se ponovno uspostavila ugovorna ravnoteža između ugovornih strana i time zaštitilo potrošača od osobito štetnih posljedica koje bi poništenje predmetnog ugovora moglo izazvati, ne dovodeći u pitanje ciljeve te direktive. Budući da se ta ravnoteža ponovno uspostavlja utvrđivanjem naknade na temelju najniže tarife(38), čini se da dalekosežnije uplitanje prelazi ono što je nužno potrebno.
86. Sve posljedice koje nacionalni sud izvodi iz utvrđenja nepoštenosti ugovorne odredbe moraju osigurati postizanje ciljeva Direktive 93/13(39). Stoga, čak i kada je riječ o zaštiti potrošača od „osobito štetnih posljedica” koje proizlaze iz nevaljanosti ugovora, nacionalni sud mora uzeti u obzir bi li te posljedice odvratile potrošača od toga da koristi zaštitu koja mu je zajamčena Direktivom i dovele do situacije u kojoj utvrđenje nepoštenosti ugovorne odredbe nema odvraćajući učinak u odnosu na prodavatelje robe ili pružatelje usluga. Čini se da bi to bio slučaj kad bi se prodavatelju robe ili pružatelju usluge koji koristi nepoštenu ugovornu odredbu radi utvrđivanja glavnog predmeta ugovora o pružanju pravnih usluga svaki put dodijelila „razumna” naknada.
VI. Zaključak
87. S obzirom na prethodna razmatranja, predlažem Sudu da na peto i šesto prethodno pitanje koje je uputio Lietuvos Aukščiausiasis Teismas (Vrhovni sud Litve) odgovori na sljedeći način:
Članak 6. stavak 1. i članak 7. stavak 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, treba tumačiti na način da se, u situaciji u kojoj se ugovor o pružanju pravnih usluga koji je sklopio potrošač s prodavateljem robe ili pružateljem usluga ne može održati na snazi nakon uklanjanja nepoštene odredbe o naknadi za pružanje pravnih usluga, a te su usluge izvršene, tim odredbama ne protivi to da nacionalni sud odbije u cijelosti tužbu prodavatelja robe ili pružatelja usluga kojom zahtijeva da se potrošaču naloži da mu plati naknadu za pružanje pravnih usluga i u situaciji u kojoj se nacionalnim pravnim okvirom ne predviđa bilo kakvo poravnanje za izvršavanje pravnih usluga na temelju ništavog ugovora.
Ako bi poništenje ugovora o pružanju pravnih usluga dovelo do osobito štetnih posljedica za potrošača, članku 6. stavku 1. i članku 7. stavku 1. Direktive 93/13 ne protivi se to da nacionalni sud spriječi nevaljanost tog ugovora i dodijeli prodavatelju robe ili pružatelju usluga naknadu za već izvršene pravne usluge u iznosu koji odgovara najnižoj cijeni tih usluga (najniža tarifa) utvrđenoj u nacionalnom pravnom aktu.