PRESUDA OPĆEG SUDA (šesto vijeće)
4. veljače 2014.(*)
„Zajednička vanjska i sigurnosna politika – Mjere ograničavanja protiv Sirije – Zamrzavanje sredstava – Preinaka tužbenog zahtjeva – Rok – Očita pogreška u ocjeni – Obveza obrazlaganja – Pravo na učinkovitu pravnu zaštitu – Prava na obranu“
U spojenim predmetima T‑174/12 i T‑80/13,
Syrian Lebanese Commercial Bank SAL, sa sjedištem u Bejrutu (Libanon), koju zastupaju P. Vanderveeren, L. Defalque i T. Bontinck, avocats,
tužitelj,
protiv
Vijeća Europske unije, koje zastupaju G. Étienne i S. Cook, u svojstvu agenata,
tuženik,
povodom tužbe za djelomično poništenje, kao prvo, Provedbene uredbe Vijeća (EU) br. 55/2012 od 23. siječnja 2012. o provedbi članka [32.] stavka 1. Uredbe (EU) br. 36/2012 o mjerama ograničavanja s obzirom na stanje u Siriji (SL L 19, str. 6.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 18., svezak 6., str. 258.); kao drugo, Provedbene odluke Vijeća 2012/37/ZVSP od 23. siječnja 2012. o provedbi Odluke 2011/782/ZVSP o mjerama ograničavanja protiv Sirije (SL L 19, str. 33) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 18., svezak 4., str. 190.); kao treće, Odluke Vijeća 2012/739/ZVSP od 29. studenoga 2012. o mjerama ograničavanja protiv Sirije i stavljanju izvan snage Odluke 2011/782/ZVSP (SL L 330, str. 21.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 18., svezak 11., str. 258.); kao četvrto, Provedbene uredbe vijeća (EU) br. 1117/2012 od 29. studenoga 2012. o provedbi članka 32. stavka 1. Uredbe (EU) br. 36/2012 o mjerama ograničavanja s obzirom na stanje u Siriji (SL L 330, str. 9.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 18., svezak 12., str. 271.); kao peto, „pisama odluka“ Vijeća od 24. siječnja 2012. i od 30. studenoga 2012. kojima se tužitelja obavještava o mjerama ograničavanja koje se na njega odnose; kao šesto, Odluke Vijeća 2013/109/ZVSP od 28. veljače 2013. o izmjeni Odluke 2012/739 (SL L 58, str. 8.); kao sedmo, Provedbene uredbe Vijeća (EU) br. 363/2013 od 22. travnja 2013. o provedbi Uredbe (EU) br. 36/2012 o mjerama ograničavanja s obzirom na stanje u Siriji (SL L 111, str. 1.); kao osmo, Odluke Vijeća 2013/255/ZVSP od 31. svibnja 2013. o mjerama ograničavanja protiv Sirije (SL L 147, str. 14.), u mjeri u kojoj se navedeni akti odnose na položaj tužitelja,
OPĆI SUD (šesto vijeće),
u sastavu: H. Kanninen, predsjednik, G. Berardis (izvjestitelj) i C. Wetter, suci,
tajnik: C. Kristensen, administratorica,
uzimajući u obzir pisani postupak i nakon rasprave održane 12. rujna 2013.,
donosi sljedeću
Presudu
Okolnosti koje su prethodile sporovima
1 Tužitelj, Syrian Lebanese Commercial Bank SAL, libanonska je banka čijih 84,2 % temeljnog kapitala drži Commercial Bank of Syria (u daljnjem tekstu: CBS), koja pripada sirijskoj državi.
2 Dana 9. svibnja 2011. Vijeće Europske unije je na temelju članka 29. UEU‑a donijelo Odluku 2011/273/ZVSP o mjerama ograničavanja protiv Sirije (SL L 121, str. 11). U njezinom je članku 4. stavku 1. određeno da se zamrzavaju sva financijska sredstva i gospodarski izvori koji pripadaju osobama odgovornim za nasilnu represiju nad civilnim stanovništvom u Siriji i s njima povezanim fizičkim i pravnim osobama i drugim subjektima te sva financijska sredstva i gospodarski izvori koji su u vlasništvu navedenih osoba, s kojima one raspolažu ili koje nadziru. Uvjeti tog zamrzavanja određeni su u ostalim stavcima tog članka. Sukladno odredbi članka 5. stavka 1. Odluke 2011/273, popis tih osoba sastavlja Vijeće.
3 Na isti je način Vijeće, na temelju članka 215. stavka 2. UFEU‑a i Odluke 2011/273, usvojilo i Uredbu (EU) br. 442/2011 od 9. svibnja 2011. o mjerama ograničavanja s obzirom na stanje u Siriji (SL L 121, str. 1.). Članak 4. stavak 1. te uredbe određuje zamrzavanje svih financijskih sredstava i gospodarskih izvora koji pripadaju fizičkim ili pravnim osobama, drugim subjektima i državnim tijelima uvrštenim na popis u Prilogu II. ili koji su u vlasništvu navedenih osoba, kojima one raspolažu ili koje nadziru.
4 Odlukom Vijeća 2011/684/ZVSP od 13. listopada 2011. o izmjeni Odluke 2011/273/ZVSP (SL L 269, str. 33.), CBS je uvršten na popis koji se nalazi u Prilogu II. Odluci 2011/273, sa sljedećim obrazloženjem:
„Državna banka koja sudjeluje u financiranju režima.“
5 Odlukom Vijeća 2011/782/ZVSP od 1. prosinca 2011. o mjerama ograničavanja protiv Sirije i stavljanju izvan snage Odluke 2011/273/ZVSP (SL L 319, str. 56.) mjere ograničavanja koje se odnose na CBS održane su na snazi jer je ista uvrštena na popis koji se nalazi u Prilogu II. Odluci 2011/782.
6 Provedbenom odlukom Vijeća 2012/37/ZVSP od 23. siječnja 2012. o provedbi Odluke 2011/782/ZVSP (SL L 19, str. 33.) tužitelj je uvršten na popis koji se nalazi u Prilogu I. Odluci 2011/782, sa sljedećim obrazloženjem:
„Ispostava već upisane [CBS]. Sudjeluje u financiranju režima.“
7 Uredbom Vijeća (EU) br. 1011/2011 od 13. listopada 2011. o izmjeni Uredbe (EU) br. 442/2011 (SL L 269, str. 18.), CBS je uvršten na popis koji se nalazi u Prilogu II.a Uredbi br. 442/2011, s istim objašnjenjem kao u Odluci 2011/684.
8 Uredbom Vijeća (EU) br. 36/2012 od 18. siječnja 2012. o mjerama ograničavanja s obzirom na stanje u Siriji i o stavljanju izvan snage Uredbe (EU) br. 442/2011 (SL L 16, str. 1.) održane su na snazi mjere ograničavanja prema CBS‑u jer je banka bila uvrštena na popis koji se nalazi u Prilogu II. Uredbi br. 36/2012.
9 Provedbenom uredbom Vijeća (EU) br. 55/2012 od 23. siječnja 2012. o provedbi članka [32.] stavka 1. Uredbe (EU) br. 36/2012 (SL L 19, str. 6.) tužitelj je uvršten na popis koji se nalazi u Prilogu II. Uredbi br. 36/2012, uz isto obrazloženje kao u Provedbenoj odluci 2012/37.
10 Dana 24. siječnja 2012. Vijeće je poslalo tužitelju pismo (u daljnjem tekstu: pismo od 24. siječnja 2012.), koje glasi:
„Ovime vas obavještavamo da je Vijeće […] odlučilo da se vaše društvo uvrsti na popis osoba i subjekata koji se nalazi u Prilogu I. Odluci [2011/782], koja se provodi Provedbenom odlukom [2012/37], kao i na popis koji se nalazi u Prilogu II. Uredbi [br. 36/2012], koja se provodi Provedbenom uredbom [br. 55/2012]. Razlozi zbog kojih je vaše društvo uvršteno na taj popis navedeni su na odgovarajućim mjestima u predmetnim prilozima.
U prilogu ovom pismu naći ćete presliku provedbene odluke i provedbene uredbe koje sadrže uvrštenje vašeg društva na gore navedeni popis […]“
11 Tužitelj je potvrdio primitak ovog pisma dana 8. veljače 2012.
12 Dana 24. siječnja 2012. Vijeće je i u Službenom listu Europske unije objavilo obavijest za osobe i druge subjekte na koje se primjenjuju mjere ograničavanja određene Odlukom 2011/782, koja se provodi Provedbenom odlukom 2012/37, te Uredbom br. 36/2012, koja se provodi Provedbenom uredbom br. 55/2012 (SL C 19, str. 5.).
13 Sukladno toj obavijesti zainteresirane osobe i drugi subjekti mogu − uz prilaganje relevantnih dokaza − uputiti Vijeću zahtjev za preispitivanje odluke na temelju koje su uvršteni na popise koji se nalaze u prilozima aktima navedenim u točki 12. ove presude.
14 Pismom od 15. veljače 2012. tužitelj je uputio Vijeću zahtjev za preispitivanje kojim osporava da sudjeluje u financiranju sirijskog režima te zatražio pristup dokazima protiv sebe kojima Vijeće raspolaže kao i da ga se sasluša. Kako Vijeće nije odgovorilo, tužitelj je 4. travnja 2012. ponovio taj zahtjev.
15 Pismom od 3. srpnja 2012. Vijeće je dostavilo tužitelju izvadak iz obavijesti glavnog tajništva Vijeća delegacijama država članica, u čijem se prilogu nalazio dokument koji je poslužio kao temelj za uvrštavanje na popis osoba na koje se primjenjuju mjere ograničavanja protiv Sirije (u daljnjem tekstu: dokumenti dostavljeni 3. srpnja 2012.), te ga je odbilo službeno saslušati jer je smatralo da je dovoljna mogućnost podnošenja pisanog očitovanja.
16 Pismom od 7. studenoga 2012. tužitelj je zahtijevao novo preispitivanje svojeg položaja.
17 Odlukom Vijeća 2012/739/ZVSP od 29. studenoga 2012. o mjerama ograničavanja protiv Sirije i stavljanju izvan snage Odluke 2011/782/ZVSP (SL L 330, str. 21.) održane su na snazi mjere ograničavanja koje se primjenjuju na tužitelja i CBS jer su ta dva društva uvrštena na popise koji se nalaze u prilozima I.B i II. Odluci 2012/739.
18 Sukladno članku 31. Odluke 2012/739, ona se primjenjivala do 1. ožujka 2013.
19 Provedbenom uredbom vijeća (EU) br. 1117/2012 od 29. studenoga 2012. o provedbi članka 32. stavka 1. Uredbe (EU) br. 36/2012 (SL L 330, str. 9.), na popis koji se nalazi u Prilogu II. Uredbi br. 36/2012 uvrštene su nove osobe, dok je jedna osoba s njega uklonjena.
20 Dana 30. studenoga 2012. Vijeće je zastupnicima tužitelja uputilo pismo koje glasi:
„Ovime vas obavještavamo da je Vijeće […] odlučilo da će vaša stranka ostati uvrštena na popis osoba i subjekata koji se nalazi u prilozima I. i II. Odluci [2012/739], kao i u prilozima II. i II.a Uredbi [br. 36/2012], koja se provodi Provedbenom uredbom [br. 1117/2012]. Razlozi zbog kojih je vaša stranka uvrštena na taj popis navedeni su na odgovarajućim mjestima u predmetnim prilozima.
U prilogu ovom pismu naći ćete presliku odluke Vijeća o uvrštavanju vaše stranke na gore navedeni popis.
[…]
Naposljetku, podsjećamo vas na mogućnost da odluku Vijeća pobijate pred [Općim sudom].“
21 Tužitelj je 3. prosinca 2012. potvrdio primitak tog pisma.
22 Dana 30. studenoga 2012. Vijeće je i u Službenom listu Europske unije objavilo obavijest za osobe i druge subjekte na koje se primjenjuju mjere ograničavanja određene Odlukom 2011/739 te Uredbom br. 36/2012, koja se provodi Provedbenom uredbom br. 1117/2012 (SL C 370, str. 6.), čiji je sadržaj u osnovi istovjetan sadržaju obavijesti navedene u točkama 12. i 13. ove presude.
23 Pismom Vijeću od 14. prosinca 2012. tužitelj je osporio svoje zadržavanje – na temelju akata iz točaka 17. i 19. ove presude - na popisu osoba na koje se primjenjuju mjere ograničavanja protiv Sirije, te je zahtijevao pristup dokazima kojima Vijeće raspolaže protiv njega, kao i da ga se sasluša.
24 Pismom od 28. siječnja 2013. Vijeće je odgovorilo na tužiteljev zahtjev od 7. studenoga 2012. i odbacilo argumente u prilog njegovoj navodnoj neovisnosti o CBS‑u te je potvrdilo postojanje veze između tužitelja i financiranja sirijskog režima.
25 Pismom od 6. ožujka 2013. Vijeće je odgovorilo na zahtjev tužitelja od 14. prosinca 2012. Tom je prilikom priopćilo tužitelju da se njegovo zadržavanje na popisima osoba na koje se primjenjuju mjere ograničavanja protiv Sirije temelji na dokumentima čiju je presliku već dobilo te da ne postoji obveza da ga se pozove radi saslušanja.
Postupak i zahtjevi stranaka
26 Tužbom koja je u tajništvu Općeg suda zaprimljena 17. travnja 2012., i koja se vodi pod referentnim brojem T‑174/12, tužitelj zahtijeva poništenje Provedbene uredbe br. 55/2012 i Provedbene odluke 2012/37, u dijelu u kojem se ti akti odnose na njega.
27 Pismeni je dio postupka zatvoren 20. studenoga 2012.
28 Tužitelj je podnio i drugu tužbu, koja je u tajništvu Općeg suda zaprimljena 13. veljače 2013., i koja se vodi pod referentnim brojem T‑80/13, a kojom zahtijeva poništenje Odluke 2012/739 i Provedbene uredbe br. 1117/2012, u dijelu u kojem se ti akti odnose na njega.
29 Uz tužbu u predmetu T‑80/13 dostavljen je i zahtjev za provođenje ubrzanog postupka na temelju članka 76.a Poslovnika Općeg suda (u daljnjem tekstu: zahtjev za provođenje ubrzanog postupka).
30 Dana 18. veljače 2013. Vijeće je – nastavno na zahtjeve tužitelja – podnijelo tajništvu Općeg suda, kao novi dokaz u predmetu T‑174/12, pismo datirano s 2. listopadom 2012. koje mu je uputio guverner Središnje banke Libanona (Banque du Liban) u vezi s mjerama koje je ta banka poduzela u odnosu na tužitelja (u daljnjem tekstu: pismo guvernera).
31 Odlukom predsjednika šestog vijeća Općeg suda od 22. veljače 2013. pismo guvernera priloženo je u spis predmeta T‑174/12 te je određen rok u kojem se tužitelj mogao o njemu izjasniti.
32 Tužitelj nije u danom roku podnio tajništvu Općeg suda očitovanje o pismu guvernera.
33 Dana 7. ožujka 2013. Vijeće je podnijelo svoje očitovanje o zahtjevu za provođenje ubrzanog postupka, u kojem je zahtijevalo da ga se odbije.
34 Odlukom od 13. ožujka 2013. Opći je sud (šesto vijeće) odbio zahtjev za provođenje ubrzanog postupka.
35 Nakon podnošenja odgovora na tužbu pisani je postupak u predmetu T‑80/13 zatvoren 18. lipnja 2013. jer je Opći sud odlučio da dodatna razmjena podnesaka sukladno članku 47. stavku 1. Poslovnika nije potrebna.
36 U navedenom odgovoru na tužbu Vijeće je prigovorilo dopuštenosti tužbe u dijelu u kojem je ista usmjerena protiv Provedbene uredbe br. 1117/2012.
37 Podneskom koji je u tajništvu Općeg suda zaprimljen 14. svibnja 2013. tužitelj je zahtijevao mogućnost da preinači tužbeni zahtjev u predmetu T‑80/13 kako bi zahtjevom za poništenje mogao obuhvatiti i Odluku Vijeća 2013/109/ZVSP od 28. veljače 2013. o izmjeni Odluke 2012/739 (SL L 58, str. 8.), u dijelu u kojem se njome produžuje primjena Odluke 2012/739 do 1. lipnja 2013. (u daljnjem tekstu: prvi zahtjev za preinaku tužbenog zahtijeva).
38 Pismom zaprimljenim u tajništvu Općeg suda 18. lipnja 2013. Vijeće je priopćilo da se neće očitovati na prvi zahtjev za preinaku tužbenog zahtjeva.
39 Podneskom zaprimljenim u tajništvu Općeg suda 5. srpnja 2013. tužitelj je ponovno zahtijevao mogućnost da preinači svoj tužbeni zahtjev u predmetu T‑80/13, kako bi zahtjevom za poništenje mogao obuhvatiti i Provedbenu uredbu Vijeća (EU) br. 363/2013 od 22. travnja 2013. o provedbi Uredbe (EU) br. 36/2012 o mjerama ograničavanja s obzirom na stanje u Siriji (SL L 111, str. 1.) i Odluku Vijeća 2013/255/ZVSP od 31. svibnja 2013. o mjerama ograničavanja protiv Sirije (SL L 147, str. 14.), u dijelu u kojem ti akti − kojima su priloženi popisi na kojima se i on nalazi − utječu na njegov položaj (u daljnjem tekstu: drugi zahtjev za preinaku tužbenog zahtjeva).
40 Na temelju izvještaja suca izvjestitelja Opći je sud (šesto vijeće) odlučio otvoriti usmeni postupak u predmetima T‑174/12 i T‑80/13.
41 Rješenjem predsjednika šestog vijeća Općeg suda od 15. srpnja 2013., na zahtjev Vijeća i nakon saslušanja tužitelja predmeti T‑174/12 i T‑80/13 spojeni su u svrhu usmenog dijela postupka i u svrhu donošenja presude, sukladno članku 50. Poslovnika.
42 Podneskom zaprimljenim u tajništvu Općeg suda 30. srpnja 2013. Vijeće je istaknulo da drugi zahtjev za preinaku tužbenog zahtjeva, u dijelu koji se odnosi na Provedbenu uredbu br. 363/2013, treba smatrati zakašnjelim, i shodno tome nedopuštenim.
43 Podneskom zaprimljenim u tajništvu Općeg suda 22. kolovoza 2013. tužitelj se očitovao o prigovoru nedopuštenosti koji je Vijeće istaknulo u vezi s drugim zahtjevom za preinaku tužbenog zahtjeva. To je očitovanje priloženo u spis odlukom predsjednika šestog vijeća Općeg suda od 5. rujna 2013.
44 Izlaganja stranaka kao i njihovi odgovori na usmena pitanja Općeg suda saslušani su na raspravi 12. rujna 2013.
45 U predmetu T‑174/12 tužitelj od Općeg suda zahtijeva da:
– poništi članak 1. Provedbene uredbe br. 55/2012 kao i točku 27. priloga toj uredbi, u dijelu u kojem je uvršten u popis u Prilogu II. Uredbi br. 36/2012;
– poništi članak 1. Provedbene odluke 2012/37 kao i točku 27. priloga toj odluci, u dijelu u kojem je uvršten u popis u Prilogu II. Odluci 2011/273;
– poništi, ako za to postoji potreba, „pismo odluku Vijeća od 24. siječnja 2012.“;
– naloži Vijeću snošenje troškova postupka.
46 U predmetu T‑80/13 tužitelj – uzimajući u obzir prvi i drugi zahtjev za preinaku tužbenog zahtjeva – od Općeg suda zahtijeva da:
– poništi članak 25. Odluke 2012/739 kao i njezin Prilog I.B, u dijelu u kojem je uvršten u popis pod rbr. 34. tog priloga;
– poništi članak 1. Provedbene uredbe br. 1117/2012, u dijelu u kojem se tužitelj njome zadržava na popisu u Prilogu II. Uredbi br. 36/2012 u vezi s člankom 1. Provedbene uredbe br. 55/2012 i točke 27. priloga toj uredbi;
– poništi, ako za to postoji potreba, „pismo odluku Vijeća od 30. studenoga 2012.“;
– poništi Odluku 2013/109, u dijelu u kojem ona određuje da se Odluka 2012/739 primjenjuje do 1. lipnja 2013.;
– poništi Provedbenu uredbu br. 363/2013 kao i Odluku 2013/255, u dijelu u kojem ti akti utječu na položaj tužitelja;
– naloži Vijeću snošenje troškova postupka.
47 Vijeće, u oba postupka, od Općeg suda zahtijeva da:
– odbije tužbe;
– naloži tužitelju snošenje troškova postupka.
48 Tijekom rasprave, odgovarajući na pitanja Općeg suda, tužitelj je priznao omašku u drugoj točki tužbenog zahtjeva u predmetu T‑174/12, na način da je tamo pogrešno spomenuo Odluku 2011/273 umjesto Odluke 2011/782, te je iz razloga što je navedena odluka ukinuta odustao od te točke tužbenog zahtjeva, dok je Vijeće pojasnilo da odustaje od svog prigovora (vidjeti točku 36. ove presude) u pogledu dopuštenosti druge točke tužbenog zahtjeva u predmetu T‑80/13, a osobito u pogledu činjenice da je tužitelj obaviješten o Provedbenoj uredbi br. 1117/2012.
49 Navedene su izjave stranaka unesene u raspravni zapisnik.
Pravo
Dopuštenost
Prvi zahtjev za preinaku tužbenog zahtjeva
50 Svojim prvim zahtjevom za preinaku tužbenog zahtjeva tužitelj želi proširiti svoju tužbu za poništenje kako bi njome obuhvatio i Odluku 2013/109, kojom je primjena Odluke 2012/739 produljena s 1. ožujka 2013. do 1. lipnja 2013.
51 U tom pogledu treba podsjetiti da, u slučaju da je tijekom postupka došlo do zamjene pobijanog akta drugim aktom koji ima isti cilj, potonjega treba smatrati novim elementom koji omogućuje tužitelju da preinači svoj tužbeni zahtjev i tužbene razloge. Uistinu se ne bi moglo prihvatiti da neka institucija ili tijelo Unije može – kako bi se suprotstavilo kritikama sadržanim u tužbi protiv kojeg od svojih akata – izmijeniti taj akt ili ga zamijeniti drugim, te se tijekom postupka pozvati na tu izmjenu ili zamjenu kako bi drugoj stranci uskratilo mogućnost da svoj tužbeni zahtjev i prvotne tužbene razloge proširi i na kasniji akt ili da protiv njega istakne dodatni tužbeni zahtjev i tužbene razloge (presuda Suda od 3. ožujka 1982., Alpha Steel/Komisija, 14/81, Zb., str. 749., t. 8., i presuda Općeg suda od 28. svibnja 2013., Al Matri/Vijeće, T‑200/11, t. 80.).
52 S druge pak strane, da bi bio dopušten, zahtjev za preinaku tužbenog zahtjeva mora biti podnesen u roku predviđenom člankom 263. stavkom 6. UFEU‑a za podnošenje tužbe, koji iznosi dva mjeseca, uvećanom za 10 dana dodatnog roka zbog udaljenosti, predviđenog člankom 102. stavkom 2. Poslovnika. Ovaj je rok za podnošenje tužbe prekluzivan, te sud Unije mora paziti na njegovo poštovanje kako bi osigurao pravnu sigurnost i jednakost stranaka pred zakonom (presuda Suda od 18. siječnja 2007., PKK i KNK/Vijeće, C‑229/05 P, Zb., str. I‑439., t. 101.). Stoga je na sucu da provjeri, ako je nužno i po službenoj dužnosti, je li taj rok ispoštovan (rješenje Općeg suda od 11. siječnja 2012., Ben Ali/Vijeće, T‑301/11, t. 16.).
53 U predmetnom je slučaju Odluka 2013/109 zamijenila tekst članka 31. Odluke 2012/739, kako bi osigurala da se ova primjenjuje do 1. lipnja 2013., a ne samo do 1. ožujka 2013., kako je bilo prvotno predviđeno. Iako Odluka 2013/109 nije zamijenila Odluku 2012/739, mora se utvrditi da je riječ o „izmjeni“ ove potonje, u smislu sudske prakse navedene u točki 51. ove presude, s ciljem da joj se izmijeni područje primjene ratione temporis. Takva izmjena akta koji je predmet spora razlog je za preinaku tužbenog zahtjeva koji je istaknuo tužitelj (u tom smislu vidjeti presudu Al Matri/Vijeće, navedenu u t. 51., t. 81.).
54 U tim okolnostima treba utvrditi dopuštenim tužbeni zahtjev usmjeren protiv Odluke 2013/109, koji je podnesen tajništvu Općeg suda 14. svibnja 2013., dakle u roku za podnošenje tužbe za poništenje. Naime, tužitelj nije ni pojedinačno ni objavom obaviješten o toj odluci koja je usvojena 28. veljače 2013. i objavljena u Službenom listu Europske unije 1. ožujka 2013., a o njoj nije obaviješten niti do dana predaje svojeg zahtjeva za preinaku tužbenog zahtjeva
Drugi zahtjev za preinaku tužbenog zahtjeva
55 Svojim drugim zahtjevom za preinaku tužbenog zahtjeva tužitelj želi proširiti svoju tužbu za poništenje kako bi njome obuhvatio i Provedbenu uredbu br. 363/2013 i Odluku 2013/255.
56 Vijeće nema prigovora na dio drugog zahtjeva za preinaku tužbenog zahtjeva koji se odnosi na Odluku 2013/255, ali ističe nedopuštenost dijela zahtjeva koji se odnosi na Provedbenu uredbu br. 363/2013 uz obrazloženje da je zakašnjeo. U tom pogledu Vijeće podsjeća da je 23. travnja 2013. u Službenom listu Europske unije objavilo i navedenu Provedbenu uredbu, ali i obavijest osobama i drugim subjektima na koje se primjenjuju mjere ograničavanja određene Odlukom 2012/739, koja se provodi Provedbenom odlukom Vijeća 2013/185/ZVSP i Uredbom br. 36/2012, koja se provodi Provedbenom uredbom br. 363/2013 (SL C 115, str. 5., u daljnjem tekstu: obavijest od 23. travnja). Pozivajući se na presudu Suda od 23. travnja 2013, Gbagbo i dr./Vijeće (C‑478/11 P do C‑482/11 P), Vijeće navodi da je rok u kojem je tužitelj trebao preinačiti svoj tužbeni zahtjev na način da njime obuhvati i tu provedbenu uredbu počeo teći od objavljivanja obavijesti od 23. travnja, te je istekao 3. srpnja 2013. Prema mišljenju Vijeća, u ovom slučaju nije primjenjiv članak 102. stavak 1. Poslovnika, prema kojem kada rok za podnošenje tužbe počinje teći od objavljivanja akta, taj se rok računa od kraja četrnaestoga dana nakon objavljivanja akta u Službenom listu Europske unije.
57 Tužitelj osporava prigovor nedopuštenosti koji je istaknulo Vijeće.
58 Kao prvo, sukladno sudskoj praksi navedenoj u točki 51. ove presude, drugi zahtjev za preinaku tužbenog zahtjeva treba dopustiti u dijelu koji se odnosi na Odluku 2013/255. Ta je odluka – na temelju koje se na tužitelja i nadalje primjenjuju mjere ograničavanja protiv Sirije − uistinu usvojena 31. svibnja 2013. i objavljena je u Službenom listu Europske unije 1. lipnja 2013. Shodno tome, drugi zahtjev za preinaku tužbenog zahtjeva koji je prispio tajništvu Općeg suda 5. srpnja 2013. podnesen je unutar roka za podnošenje tužbe protiv predmetne odluke.
59 Kao drugo, kada je riječ o prigovoru nedopuštenosti koji je podnijelo Vijeće u vezi sa zahtjevom za poništenje Provedbene uredbe br. 363/2013, a koji je sadržan u drugom zahtjevu za preinaku tužbenog zahtjeva, treba napomenuti da iz točaka 61. i 62. presude Gbagbo i dr./Vijeće, navedene u t. 56., proizlazi da − sukladno odredbama koje su se primjenjivale u predmetu iz kojeg je proistekla navedena presuda − ako nije moguće individualno obavijestiti zainteresirane osobe o aktu kojim su u odnosu na njih usvojene ili održavane na snazi mjere ograničavanja, objavljivanje obavijesti uzrokuje da počinje teći rok za podnošenje tužbe protiv tog akta.
60 Što se tiče primjene tih načela u predmetnom slučaju, prvo, treba podsjetiti da uredba br. 36/2012 u članku 32. stavku 2. sadrži odredbu koja u osnovi odgovara onoj koju je Sud protumačio u presudi Gbagbo i dr./Vijeće, navedenoj u t. 56., iz koje proizlazi da Vijeće mora obavijestiti zainteresirane osobe o svojoj odluci da će prema njima primijeniti mjere ograničavanja, bilo izravno, ako je poznata njihova adresa, bilo objavljivanjem obavijesti.
61 Drugo, treba istaknuti, kao što je to učinio i tužitelj, da Vijeće nije objasnilo zbog čega je bilo nemoguće individualno obavijestiti tužitelja o odluci da usvoji Provedbenu uredbu br. 363/2013, iako je nužno moralo znati njegovu adresu, jer ga je prethodno već obavještavalo o drugim aktima, a bilo je obaviješteno i o adresi tužiteljevih zastupnika u predmetnim postupcima, koji su u tom trenutku već tekli.
62 Treće, u svakom slučaju treba istaknuti da je u točki 64. presude Gbagbo i dr./Vijeće, navedenoj u t. 56., Sud mogao jednostavno utvrditi da je na dan podnošenja prvostupanjske tužbe rok za zahtijevanje poništenja pobijanih akata istekao, bez potrebe da odlučuje o primjenjivosti članka 102. stavka 1. Poslovnika, koji predviđa četrnaest dodatnih dana za izračun roka za podnošenje tužbe. Naime, navedena je tužba u svakom slučaju bila zakašnjela.
63 Suprotno tome, da bi se utvrdilo je li drugi zahtjev za preinaku tužbenog zahtjeva podnesen prije isteka roka za podnošenje tužbe protiv Provedbene uredbe br. 363/2013, izračunatog od objavljivanja obavijesti od 23. travnja, u predmetnim je slučajevima od odlučujuće važnosti pitanje treba li članak 102. stavak 1. Poslovnika tumačiti na način da se primjenjuje kada je o aktu u kojem su sadržane mjere ograničavanja zainteresirana osoba bila obaviještena objavljivanjem obavijesti. Navedeni zahtjev − podnesen 5. srpnja 2013. − doista ne bi bio zakašnjeo ako bi – uz primjenu članka 102. stavka 1. Poslovnika – rok za podnošenje tužbe isticao 17. srpnja 2013., a ne 3. srpnja 2013., kako to tvrdi Vijeće.
64 U tom pogledu treba istaknuti da, u slučaju kada Vijeće ne može obaviti individualnu dostavu pa istu zamijeni objavljivanjem obavijesti, postojanje te obavijesti zainteresirane osobe mogu saznati jedino čitajući Službeni list Europske unije. Cilj roka od četrnaest dana iz članka 102. stavka 1. Poslovnika jest zajamčiti zainteresiranim osobama dovoljno vremena da podnesu tužbu protiv objavljenih akata te osigurati poštovanje prava na učinkovitu pravnu zaštitu, koje je u međuvremenu utvrđeno u članku 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima.
65 S obzirom na to da Poslovnik u članku 102. stavku 1. predviđa dodatni rok od četrnaest dana za podnošenje tužbe protiv akata objavljenih u Službenom listu, valja zaključiti da se ta odredba per analogiam treba primijeniti i u slučaju kada je rok za podnošenje tužbe počeo teći zbog obavijesti o navedenim aktima, koja je sâma također objavljena u Službenom listu Europske unije. U stvari, isti razlozi koji opravdavaju dodatni rok od četrnaest dana u pogledu objavljenih akata vrijede i u pogledu objavljenih obavijesti, za razliku od slučajeva individualnog dostavljanja.
66 Povrh toga, ako bi se smatralo da se navedeni članak Poslovnika ne može primijeniti na okolnosti ovog slučaja, stranke bi se našle u nepovoljnijoj situaciji nego što bi bile kad ne bi postojala obveza individualne dostave. Doista, u tom bi slučaju obično objavljivanje akata u kojima su sadržane mjere ograničavanja bilo dovoljno da rok za podnošenje tužbe, koji bi uključivao četrnaest dodatnih dana iz članka 102. stavka 1. Poslovnika, počne teći.
67 U tom pogledu treba također zamijetiti da je Sud u točki 58. presude Gbagbo i dr./Vijeće, navedene u točki 56., istaknuo da obveza individualne dostave služi prije svega zaštiti stranaka. Shodno tome, na navedenu se presudu ne može pozivati s ciljem da se na stranke primijeni manje povoljan postupak od onoga koji bi slijedio iz jednostavnog objavljivanja akata koji sadrže mjere ograničavanja koje se na njih primjenjuju.
68 Imajući u vidu prethodna razmatranja, treba odbaciti prigovor nedopuštenosti koji je istaknulo Vijeće te utvrditi da je drugi zahtjev za preinaku tužbenog zahtjeva dopušten u cijelosti, uključujući i u dijelu u kojem je usmjeren protiv Provedbene uredbe br. 363/2013.
Meritum
69 U potporu svojoj tužbi u predmetu T‑174/12, tužitelj u osnovi navodi četiri tužbena razloga, koji se temelje na:
– očitoj pogrešci u ocjeni, kad je riječ o njegovom sudjelovanju u financiranju sirijskog režima;
– povredi njegovih prava na obranu i prava na pravično suđenje te na učinkovitu pravnu zaštitu;
– nedostatku zadovoljavajućeg i jasnog obrazloženja;
– nedostacima prilikom usvajanja Uredbe br. 36/2012 i Provedbene uredbe br. 55/2012.
70 U potporu svojoj tužbi u predmetu T‑80/13, tužitelj u osnovi navodi prva tri tužbena razloga navedena u točki 69. ove presude te tužbeni razlog koji se temelji na nezadovoljavajućem ispitivanju okolnosti konkretnog slučaja.
71 Imajući u vidu očite sličnosti između dvije tužbe, tužbene razloge iz svakog od spojenih postupaka koji se odnose na ista pitanja treba grupirati zajedno, te ih zajedno i analizirati.
Tužbeni razlozi koji se temelje na nedostatku jasnog i zadovoljavajućeg obrazloženja
72 Tužitelj ističe da je Vijeće – odlučivši uvrstiti ga i zadržati na popisu osoba na koje se primjenjuju mjere ograničavanja protiv Sirije – povrijedilo svoju obvezu obrazlaganja. Iako tužitelj ne osporava da je Vijeće u dovoljnoj mjeri objasnilo razloge zbog kojih treba usvojiti mjere ograničavanja protiv Sirije, on naglašava da je dio obrazloženja koji se odnosi na njega formuliran u neodređenim pojmovima, te se ograničava na utvrđivanje činjenice da je on ispostava CBS‑a ne određujući pobliže zbog čega bi ta okolnost značila da je sudjelovao u financiranju sirijskog režima. Riječ je o neprihvatljivoj pretpostavci, imajući u vidu gotovo kazneni karakter predmetnih mjera, kao i presudu Suda od 13. ožujka 2012., Tay Za/Vijeće (C‑376/10 P). Povrh toga, uvažavanje te pretpostavke ne vodi računa o nepostojanju bilo kakvog odnosa ovisnosti tužitelja o CBS‑u.
73 Zatim, prema mišljenju tužitelja, nedostatak obrazloženja za uvrštenje na popis osoba na koje se primjenjuju predmetne mjere ograničavanja nije otklonjen dostavom dokumenata od 3. srpnja 2012. (vidjeti točku 15. ove presude), kao odgovor na njegov zahtjev za preispitivanje, posebno s obzirom na to da je on u međuvremenu dostavio Vijeću čitav niz elemenata kojima dokazuje svoju neovisnost o CBS‑u.
74 Vijeće odbacuje tužiteljeve argumente.
75 Kao prvo, treba podsjetiti da obveza obrazlaganja akta koji negativno utječe na neku osobu, a koja je predviđena člankom 296. stavkom 2. UFEU‑a, ima za svrhu, s jedne strane, dati zainteresiranoj osobi zadovoljavajuće obavijesti koje joj omogućuju da utvrdi je li akt osnovan ili eventualno ima nedostatak zbog kojeg mu se pred sudom Unije može osporavati valjanost i, s druge strane, sudu Unije omogućiti provođenje kontrole zakonitosti tog akta. Tako propisana obveza obrazlaganja predstavlja temeljno načelo prava Unije, od kojega se može odstupiti samo iz važnih razloga. Prema tome, obrazloženje se mora načelno dostaviti zainteresiranim osobama u isto vrijeme kad i akt koji na njih negativno utječe jer se njegovo nepostojanje ne može ispraviti time što je zainteresirana osoba saznala za razloge donošenja akta tijekom postupka pred sudom Unije (u tom smislu vidjeti presudu Suda od 15. studenoga 2012., Vijeće/Bamba, C‑417/11 P, t. 49., kao i presudu Općeg suda od 14. listopada 2009.,, Bank Melli Iran/Vijeće, T‑390/08, Zb., str. II‑3967., u daljnjem tekstu: presuda Općeg suda Bank Melli, t. 80.).
76 Stoga − osim ako se važni razlozi koji se odnose na sigurnost Unije ili država članica ili na vođenje njihovih vanjskih odnosa ne protive dostavi određenih elemenata − Vijeće je dužno obavijestiti osobu ili drugog subjekta na koje se primjenjuju mjere ograničavanja o specifičnim i konkretnim razlozima zbog kojih smatra da se mjere trebaju usvojiti. Vijeće također mora navesti činjenične i pravne elemente o kojima ovisi zakonitost predmetnih mjera kao i razloge zbog kojih su usvojene (u tom smislu vidjeti presudu Općeg suda, Bank Melli, navedenu u t. 75., t. 81.).
77 Obrazloženje također mora biti prilagođeno prirodi predmetnog akta i kontekstu u kojem je on usvojen. Zahtjev obrazloženosti se mora ocjenjivati kroz okolnosti konkretnog slučaja, prvenstveno kroz sadržaj akta, prirodu istaknutih razloga te interes koji osobe kojima je akt upućen ili druge osobe na koje se izravno i osobno odnosi mogu imati da dobiju objašnjenja. Nije nužno da obrazloženje sadrži sve relevantne činjenične i pravne elemente, i to stoga što se dostatnost obrazloženja mora procjenjivati ne samo u odnosu na njegov tekst, već i u odnosu na njegov kontekst te skup pravnih pravila koja uređuju predmetnu materiju. Preciznije, akt koji negativno utječe na neku osobu je zadovoljavajuće obrazložen ako je donesen u kontekstu koji zainteresirana osoba poznaje, a koji joj omogućuje da shvati značenje mjere koja je donesena protiv nje (presuda Vijeće/Bemba, navedena u t. 75., t. 53. i 54., i presuda Općeg suda Bank Melli, navedena u t. 75., t. 82.).
78 U konkretnom je slučaju obrazloženje koje je od trenutka uvrštenja tužitelja na popis mjera ograničavanja protiv Sirije davalo Vijeće uvijek bilo sljedeće:
„Ispostava već upisane [CBS]. Sudjeluje u financiranju režima.“
79 Dokumenti dostavljeni 3. srpnja 2012. u bitnom ponavljaju obrazloženje navedeno u točki 78. ove presude, te dodaju pojašnjenje da tužitelj „omogućava [CBS‑u] provođenje strategija zaobilaženja europskih sankcija“.
80 Što se tiče tog pojašnjenja, treba kao prvo istaknuti da je riječ o podatku o kojem je tužitelj obaviješten tek nakon podnošenja tužbe u predmetu T‑174/12, te kao drugo, da isti ne sadrži nikakvu naznaku načina na koji bi tužitelj omogućavao CBS‑u „zaobilaženje europskih sankcija“.
81 U tim okolnostima treba smatrati da je jedino valjano obrazloženje Vijeća dostavljeno za opravdanje uvrštenja i zadržavanja tužitelja na popisu osoba na koje se primjenjuju mjere ograničavanja protiv Sirije ono navedeno u točki 78. ove presude.
82 U tom pogledu treba primijetiti da je tužitelj već čitanjem prve rečenice obrazloženja akata na temelju kojih je uvršten i zadržan na popisu osoba na koje se primjenjuju mjere ograničavanja protiv Sirije mogao shvatiti da je mjerama ograničavanja obuhvaćen zbog svog statusa ispostave CBS‑a.
83 Dokaz za to je činjenica da je tužitelj u svojoj tužbi u predmetu T‑174/12 osporio relevantnost kriterija vlasništva kapitala kojega se držalo Vijeće, te je podnio elemente sa svrhom dokazivanja svoje navodne neovisnosti o CBS‑u.
84 Iako je točno − kako tvrdi tužitelj − da druga rečenica predmetnog obrazloženja ne određuje pobliže sudjeluje li tužitelj ili CBS u financiranju sirijskog režima, treba istaknuti da se te dvije pretpostavke međusobno ne isključuju. U stvarnosti ta rečenica znači da tužitelj, kao ispostava banke koja financira sirijski režim, također – pa makar neizravno – sudjeluje u tom financiranju.
85 U svakom slučaju, čak i da se prihvati da druga rečenica obrazloženja koje je dalo Vijeće zbog svoje nepreciznosti nije u skladu sa zahtjevima članka 296. stavka 2. UFEU‑a, kako ga tumači sudska praksa, ta okolnost nije relevantna za ocjenu ovog tužbenog razloga. U stvarnosti, prva rečenica navedenog obrazloženja već i sama dostaje da bi se moglo smatrati da je Vijeće zadovoljilo obvezu objašnjavanja razloga zbog kojeg je tužitelj uvršten i zadržavan na popisu osoba na koje se primjenjuju mjere ograničavanja protiv Sirije, tj. stoga što je ispostava CBS‑a.
86 U tom pogledu treba podsjetiti da obveza obrazlaganja akta predstavlja formalni preduvjet koji treba razlikovati od pitanja utemeljenosti razloga, što je pak dio meritorne zakonitosti osporenog akta. Naime, obrazloženje akta sastoji se od formalnog navođenja razloga na kojima se taj akt temelji. Ukoliko ti razlozi imaju nedostatke, oni negativno utječu na meritornu zakonitost akta, ali ne i na njegovu obrazloženost koja može biti zadovoljavajuća iako navodi pogrešne razloge (u tom smislu vidjeti presudu Suda od 10. srpnja 2008., Bertelsmann i Sony Corporation of America/Impala, C‑413/06 P, Zb., str. I‑4951., t. 181., i Vijeće/Bamba, navedenu u t. 75., t. 60.).
87 Imajući u vidu prethodna razmatranja, tužbene razloge koji se temelje na povredi obveze obrazlaganja treba odbiti zato što utemeljenost obrazloženja koje je glede tužitelja dalo Vijeće treba ocijeniti u okviru tužbenih razloga koji se temelje na navodnoj očitoj pogrešci u ocjeni koju je počinila ta institucija, a u vezi s umiješanosti tužitelja u financiranje sirijskog režima.
Tužbeni razlozi koji se temelje na očitoj pogrešci u ocjeni glede umiješanosti tužitelja u financiranje sirijskog režima
88 Tužitelj ističe da je Vijeće počinilo očitu pogrešku u ocjeni kada je zaključilo da on sudjeluje u financiranju sirijskog režima a da nije podnijelo dokaze za te svoje tvrdnje. U tom pogledu pobliže navodi da Vijeće ne može utemeljiti svoj stav na običnim navodima ili samo na vezi po osnovi vlasništva kapitala koja postoji između njega i CBS‑a, već da je dužno predočiti dokaze.
89 Prema tužiteljevom mišljenju, pogreška u ocjeni Vijeća je to očitija jer iz dokaza koje je podnio proizlazi da on ne može financirati sirijski režim.
90 Tako, kao prvo, statut tužitelja (u daljnjem tekstu: statut SLBC), koji vođenje poslova povjerava isključivo upravi društva, dokazuje njegovu potpunu autonomiju u odnosu na CBS, koji mu ne daje nikakve smjernice ili upute kao svojoj ispostavi.
91 U tom pogledu, tužitelj naglašava da je njegova uprava (dana) 24. veljače 2012. donijela odluku da neće održavati nikakve odnose s pravnim osobama uvrštenim na popis fizičkih i pravnih osoba na koje se primjenjuju mjere ograničavanja protiv Sirije koje su usvojile Unija i Sjedinjene Američke Države, kao ni s osobama koje su s njima povezane.
92 Kao drugo, tužitelj ističe da od 2005. ne pozajmljuje sredstva CBS‑u, te da su u svakom slučaju sve transakcije koje obavlja podvrgnute libanonskoj bankarskoj regulativi i potvrđene od Središnje banke Libanona, koja je tužitelju čak imenovala i stalnog nadzornika.
93 Također, tužitelj napominje da su neovisni revizori potvrdili da ne obavlja sumnjive bankarske operacije.
94 Vijeće osporava tužiteljeve argumente.
95 Treba podsjetiti da se sukladno odredbama članka 19. stavka 1. Odluke 2011/782, članka 25. stavka 1. Odluke 2012/739 i članka 28. stavka 1. Odluke 2013/255:
„Osobama odgovornim za nasilnu represiju nad civilnim stanovništvom u Siriji te osobama i subjektima koji od režima imaju koristi ili taj režim podupiru, te s njima povezanim osobama i subjektima s popisa u prilozima I. i II., zamrzavaju sva financijska sredstva i gospodarski izvori koji im pripadaju, koji su u njihovu vlasništvu, kojima raspolažu ili koje nadziru.“
96 Članak 15. stavak 1. Uredbe br. 36/2012 za točan popis osoba na koje se primjenjuju mjere ograničavanja sadržane u toj uredbi upućuje na odredbu navedenu u točki 95. ove presude.
97 U konkretnom slučaju, treba utvrditi da se na tužitelja primjenjuju mjere ograničavanja protiv Sirije iz razloga što je ispostava CBS‑a i što, kao takav, može sudjelovati u financiranju sirijskog režima.
98 Stoga se čini da Vijeće smatra da tužitelj spada među osobe koje „su povezane“ s osobama koje podržavaju sirijski režim, a konkretno sa CBS‑om, u smislu odredbe navedene u točki 95. ove presude.
99 Ovakav se stav Vijeća mora podržati.
100 Uistinu, nesporne okolnosti da 84,2 % temeljnog kapitala tužitelja drži CBS, i da on – budući da pripada sirijskoj državi – podržava režim te zemlje, predstavljaju evidentnu povezanost s osobama koje podupiru predmetni režim u smislu navedene odredbe.
101 U tom pogledu treba istaknuti da, ako su financijska sredstva subjekta za kojeg je poznato da podržava sirijski režim − kao što je CBS − zamrznuta, postoji velik rizik da on izvrši pritisak na subjekte kojima raspolaže, koje nadzire ili koji mu pripadaju, da bi zaobišao učinak mjera koje se na njega odnose. Shodno tome, zamrzavanje sredstava tih subjekata – na koje je Vijeće obvezano prema odredbi navedenoj u točki 95. ove presude, kao i radi upućivanja članka 15. stavka 1. Uredbe br. 36/2012 na nju – nužno je i prikladno da bi se osigurala učinkovitost usvojenih mjera i jamčilo da se te mjere ne zaobilaze (u tom smislu per analogiam vidjeti presudu Suda od 13. ožujka 2012., Melli Bank/Vijeće, C‑380/09 P, u daljnjem tekstu: presuda Suda Melli Bank, t. 39. i 58.).
102 Iz sudske prakse proizlazi da kada pravnu osobu u visini 100 % temeljnog kapitala drži druga osoba koja je - izvan svake sumnje - pod dosegom mjera ograničavanja, i ova prva to također mora biti već i zbog same povezanosti po osnovi vlasništva kapitala, pod uvjetom da akti kojima su predmetne mjere ograničavanja usvojene predviđaju njihovu primjenu protiv pravnih osoba koje drže ili kontroliraju osobe na koje se mjere već primjenjuju (u tom smislu vidjeti per analogiam presudu Suda Melli Bank, navedenu u t. 101., t. 79., te presudu Općeg suda od 20. veljače 2013., Melli Bank/Vijeće, T‑492/10, u daljnjem tekstu: presuda Općeg suda Melli Bank, t. 56.).
103 Presuda na koju se poziva tužitelj, Tay Za/Vijeće, navedena u t. 72., ne dovodi u pitanje ovakav zaključak. Doista, iako je u točki 66. navedene presude Sud smatrao da se mjere ograničavanja ne mogu primijeniti protiv fizičke osobe zbog jednostavne činjenice postojanja obiteljske veze s osobama koje su povezane s vođama treće zemlje protiv koje su usvojene te mjere, ništa se u toj presudi ne može protumačiti na način da bi kriterij povezanosti po osnovi vlasništva kapitala, utvrđen u presudi Suda Melli Bank iz t.101., bio obezvrijeđen.
104 Dakako da je u ovom slučaju točno da CBS drži 84,2 % temeljnog kapitala tužitelja, a ne 100 %, kako je to bilo u predmetima navedenima u točki 102. ove presude.
105 Također je točno da se – a kako je tužitelj istaknuo na raspravi – u presudi Općeg suda od 6. rujna 2013., Persia International Bank/Vijeće (T‑493/10, t. 119.), smatralo da držanje 60 % temeljnog kapitala Persia International Bank plc od strane Bank Mellat, na koju su se već primjenjivale mjere ograničavanja, samo po sebi ne opravdava usvajanje i održavanje na snazi mjera ograničavanja i u pogledu Persia International Bank.
106 Međutim, treba podsjetiti da je Opći sud u presudi Persia International Bank/Vijeće, navedenoj u točki 105., ustvrdio da bi, kad bi Bank Mellat raspolagala većinom glasova u općoj skupštini društva Persia International Bank, međudioničarski sporazum spriječio Bank Mellat da imenuje većinu direktora s izvršnim ovlastima u Persia International Bank. Shodno tome, Opći je sud mogao zaključiti da rizik opisan u točki 101. ove presude ne postoji (u tom smislu vidjeti presudu Persia International Bank/Vijeće, navedenu u t. 105., t. 106. do 113.).
107 U ovom slučaju treba ustvrditi da − za razliku od predmeta Persia International Bank/Vijeće, navedenog u t. 105. − tužitelj nije dostavio nijedan element koji bi pokazao da velika većina glasova u glavnoj skupštini društva kojom raspolaže CBS ne bi ovome omogućavala imenovanje većine članova uprave.
108 U tom pogledu, kao prvo, treba istaknuti da držanje 84,2 % temeljnog kapitala omogućava CBS‑u kontrolu nad glavnom skupštinom tužitelja.
109 Naime, treba konstatirati da, sukladno odredbama članka 54. statuta SLBC‑a, u glavnoj skupštini svaki dioničar raspolaže onolikim brojem glasova koliko drži dionica. Dakle CBS, s 84,2 % temeljnog kapitala, raspolaže s dovoljno dionica da bi postigao i kvorum i većinu koja se traži u sve tri vrste glavne skupštine, naime u osnivačkoj, redovnoj i izvanrednoj, a kako proizlazi iz članaka 57., 58., 63., 64., 69. i 70. statuta SLBC‑a.
110 Kao drugo, što se tiče ovlasti glavne skupštine, dovoljno je istaknuti da sukladno odredbi članka 65. točke (c) statuta SLBC‑a redovna glavna skupština utvrđuje dividende koje treba isplatiti. Stoga činjenica da tužitelj od 2005. nije isplatio dividende CBS‑u, ne sprečava potonjeg − budući da raspolaže velikom većinom u navedenoj glavnoj skupštini − da u budućnosti odluči drugačije, kako ističe i Vijeće.
111 Kao treće, treba napomenuti da, iako sukladno članku 30. statuta SLBC‑a, vođenje poslova spada u nadležnost uprave društva, članove uprave − sukladno istom članku − bira glavna skupština. Dakako uprava uživa velike ovlasti, no one se − sukladno članku 36. statuta SLBC‑a – koriste radi provođenja odluka glavne skupštine.
112 Kao četvrto, treba odbaciti argument tužitelja po kojem je Vijeće trebalo voditi računa o činjenici da članak 144. stavak 2. libanonskog trgovačkog zakonika određuje da u načelu većina članova uprave libanonskog dioničkog društva mora imati libanonsko državljanstvo.
113 Naime, treba primijetiti da se − unatoč libanonskom državljanstvu većine članova uprave tužitelja − ne može isključiti mogućnost da uprava odluči transferirati sredstva sirijskom režimu, a sukladno odlukama glavne skupštine koju kontrolira CBS.
114 Zahvaljujući navedenim opažanjima može se utvrditi da je tužitelj pravna osoba povezana sa CBS‑om, te da shodno tome, u ovom slučaju, postoji rizik opisan u točki 101. ove presude, a suprotno predmetu Persia International Bank/Vijeće, navedenom u t. 105. Shodno tome, Vijeće je trebalo, u skladu s odredbom navedenom u točki 95. ove presude, u odnosu na tužitelja primijeniti mjere ograničavanja protiv Sirije.
115 Budući da je ispunjen uvjet da je tužitelj „povezana osoba“ osobe koja podržava sirijski režim, nije potrebno nastaviti s dodatnim pregledom (u tom smislu vidjeti per analogiam presudu Suda Melli Bank, navedenu u t. 101., t. 78. i 79.), s obzirom na to da elementi koje tužitelj ističe ne mogu dovesti u pitanje povezanost po osnovi vlasništva kapitala na koju se oslonilo Vijeće.
116 U tom pogledu treba ustvrditi da ova povezanost nije dovedena u pitanje činjenicom da su aktivnosti tužitelja podvrgnute kontroli Središnje banke Libanona.
117 Naravno, na početku treba primijetiti da Središnja banka Libanona, kako proizlazi i iz pisama njezina guvernera, u odnosu na tužitelja kao i u odnosu na svaku drugu banku koja djeluje u Libanonu, nadzire poštovanje zakona i propisa koji su na snazi u toj državi, osobito onih koji se odnose na borbu protiv pranja novca i financiranja terorizma. U svojem pismu guverner je rekao i da je pri tužitelju imenovan stalni nadzornik s ciljem da se ta borba pojača osiguravanjem poštovanja ograničenja koja su donijele nadležne međunarodne vlasti.
118 Zatim, u pismu guvernera se pojašnjava da je Središnja banka Libanona poslala okružnicu prema kojoj su banke koje posluju u toj zemlji dužne poznavati zakone i propise koji se odnose na njihove inozemne partnere, te prema njima postupati u skladu sa sankcijama i ograničenjima koja su usvojile nadležne vlasti tih partnera. Također, Središnja banka Libanona je zatvorila račune u stranim valutama koje je kod nje imao tužitelj.
119 No, nesporno je da se kontrola i mjere koje je poduzela Središnja banka Libanona odnose na sredstva kojima tužitelj raspolaže u Libanonu. Za razliku od toga, mjere koje je usvojilo Vijeće usmjerene su samo na sredstva kojima tužitelj raspolaže ili bi mogao raspolagati u Uniji te na radnje koje bi želio poduzeti s tim sredstvima.
120 Stoga treba istaknuti da se ciljevi mjera Središnje banke Libanona ne podudaraju, ili barem ne u cijelosti, s ciljevima mjera ograničavanja koje je usvojilo Vijeće protiv Sirije.
121 Osim toga i prije svega, tužitelj ne može dovoditi u pitanje ispravnost svoga uvrštenja i zadržavanja na popisu osoba na koje se odnose mjere ograničavanja protiv Sirije koje je usvojilo Vijeće iz razloga što njegove aktivnosti – uključujući i one povezane s Unijom – nadzire nacionalno tijelo treće države. Naime, u takvoj situaciji Vijeće ne bi imalo nikakvu kontrolu nad učinkovitošću tog nadzora, što bi moglo dovesti do neuspjeha navedenih mjera.
122 Treba naglasiti da ova okolnost predstavlja element koji također omogućuje da se razlikuje situacija tužitelja od situacije koja je postojala u predmetu Persia International Bank/Vijeće, navedenom u t. 105. Doista, iako jest točno da je u točki 117. navedene presude Opći sud istaknuo nadzornu ulogu Financial Services Authority (tijelo nadležno za financijske usluge u Ujedinjenoj Kraljevini), čime je ograničen utjecaj većinskog dioničara navedene banke, u tom je slučaju bila riječ o tijelu države članice koja mora poštovati akte Vijeća, a ne o tijelu treće države, kako je to ovdje slučaj.
123 Naposljetku, budući da je Vijeće postupalo sukladno sudskoj praksi, tužitelj pogrešno ističe da je njegovo uvrštenje i zadržavanje na popisu osoba na koje se odnose mjere ograničavanja protiv Sirije iz razloga identiteta njegovog većinskog dioničara protivno općim načelima prava, prema kojima se može sankcionirati samo subjekt odgovoran za protupravno djelovanje. Doista, navedenim uvrštavanjem i zadržavanjem na popisu, Vijeće nije imalo u vidu samostalno ponašanje tužitelja koje bi bilo protivno odredbama akata o mjerama ograničavanja protiv Sirije, već je imalo u vidu sastav njegovih dioničara i posljedično njegovu usku vezu s društvom majkom (u tom smislu vidjeti presudu Suda Melli Bank, navedenu u t. 101., t. 81.), čije pripadanje sirijskoj državi nije osporavano (vidjeti t. 1. i 100. ove presude).
124 Na temelju prethodnih razmatranja ove tužbene razloge treba odbiti.
Tužbeni razlozi koji se temelje na povredi prava na obranu i prava na pravično suđenje te na učinkovitu pravnu zaštitu
125 Tužitelj ističe da ga Vijeće, unatoč njegovim opetovanim zahtjevima, nikada nije obavijestilo o preciznim i individualiziranim elementima na kojima se temelji njegovo uvrštavanje i zadržavanje na popisu osoba na koje se odnose mjere ograničavanja protiv Sirije. S druge pak strane tužitelj ističe da Vijeće u trenutku podnošenja tužbe u predmetu T‑174/12 još nije odgovorilo na njegove zahtjeve od 15. veljače i 4. travnja 2012. (vidjeti točku 14. ove presude).
126 Isto tako, da Vijeće nikada nije objasnilo na koje se elemente oslanja pri zadržavanju tužitelja na navedenim popisima, unatoč dokazima koje je on podnio kako bi pokazao da je ocjena Vijeća pogrešna, iz razloga što sama činjenica da je ispostava CBS‑a ne znači i da financira sirijski režim.
127 Povrh toga, tužitelj se žali zbog toga što Vijeće nije uvažilo njegove zahtjeve da ga se sasluša na raspravi. Sudska praksa na koju se poziva Vijeće u prilog stavu da pravo na održavanje rasprave nije pravo koje imaju osobe prema kojima se primjenjuju mjere ograničavanja − nije relevantna.
128 Vijeće osporava tužiteljeve argumente.
129 Treba podsjetiti da je temeljno pravo na poštovanje prava na obranu tijekom postupka koji prethodi usvajanju mjere ograničavanja izrijekom utvrđeno člankom 41. stavkom 2. točkom (a) Povelje Europske unije o temeljnim pravima, kojoj članak 6. stavak 1. UEU‑a priznaje istu pravnu snagu kao Ugovorima (u tom smislu vidjeti presudu Suda od 21. prosinca 2011., Francuska/People’s Mojahedin Organization of Iran, C‑27/09 P, t. 66.).
130 Također treba podsjetiti da je prema ustaljenoj sudskoj praksi načelo učinkovite pravne zaštite jedno od općih načela prava Unije, koje proizlazi iz ustavnih tradicija zajedničkih državama članicama, i koje je utvrđeno u člancima 6. i 13. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda potpisane u Rimu 4. studenoga 1950., pri čemu je to načelo potvrđeno i u članku 47. Povelje o temeljnim pravima (presude Suda od 13. ožujka 2007., Unibet, C‑432/05, Zb., str. I‑2271., t. 37., i od 3. rujna 2008., Kadi i Al Barakaat International Foundation/Vijeće i Komisija, C‑402/05 P i C‑415/05 P, Zb., str. I‑6351., u daljnjem tekstu: presuda Kadi, t. 335.).
131 Povrh toga, prema ustaljenoj sudskoj praksi, učinkovitost sudske kontrole, koja se osobito mora moći odnositi na zakonitost razloga na koje se poziva tijelo Unije pri uvrštenju osobe ili drugog subjekta na popise osoba na koje se odnose mjere ograničavanja koje je ono usvojilo, podrazumijeva da je ono dužno obavijestiti tu osobu ili drugog subjekta o navedenim razlozima u najvećoj mogućoj mjeri, bilo u trenutku kada je odlučeno o njegovom uvrštenju bilo, u najmanju ruku, u najkraćem roku nakon uvrštenja, kako bi navedenoj osobi ili drugom subjektu omogućilo da iskoristi svoje pravo na podnošenje tužbe u za to propisanim rokovima (u tom smislu vidjeti presudu Kadi, navedenu u t. 130., t. 336.).
132 Poštovanje ove obveze obavještavanja o spomenutim razlozima je u stvari nužno kako da bi se omogućilo osobama na koje se mjere ograničavanja odnose da zaštite svoja prava u najboljim mogućim uvjetima te da pri punom poznavanju razloga odluče je li korisno obratiti se sudu Unije (u tom smislu vidjeti presudu Suda od 15. listopada 1987., Heylens i dr., 222/86, Zb., str. 4097., t. 15.), tako i da bi sud Unije mogao izvršiti kontrolu zakonitosti predmetnog akta Unije koja je u njegovoj nadležnosti temeljem Ugovora (presuda Kadi, navedena u t. 130., t. 337.).
133 No, sukladno zahtjevima koje postavlja ta sudska praksa, članak 21. stavci 2. i 3. Odluke 2011/782, članak 27. stavci 2. i 3. Odluke 2012/739, članak 30. stavci 2. i 3. Odluke 2013/255 i članak 32. stavci 2. i 3. Uredbe br. 36/2012 određuju da Vijeće o svojoj odluci o uvrštavanju, što uključuje i razloge za uvrštavanje na popis, obavješćuje predmetnu osobu ili subjekta, i to ili neposredno − ako je adresa poznata, ili putem objave obavijesti, te na taj način daje takvoj osobi ili subjektu mogućnost da se očituje. Ukoliko su očitovanja podnesena, ili su dostavljeni novi dokazni elementi od materijalnog značaja, Vijeće je dužno ponovno razmotriti svoju odluku te o tome obavijestiti fizičku ili pravnu osobu, subjekta ili tijelo o kojima je riječ.
134 U članku 32. stavku 4. Uredbe br. 36/2012 pojašnjeno je da se popisi koji se nalaze u prilogu tom aktu moraju redovno pregledavati, a najmanje svakih dvanaest mjeseci.
135 U ovom slučaju, tužitelj je pismom od 24. siječnja 2012. obaviješten o aktima kojima je Vijeće odlučilo uvrstiti ga na popise osoba na koje se odnose mjere ograničavanja protiv Sirije. Ovo se pismo pozivalo na Provedbenu odluku 2012/37 i na Provedbenu uredbu br. 55/2012, koje su se nalazile u njegovom prilogu i koje su sadržavale razloge uvrštavanja tužitelja na spomenute popise.
136 Činjenica da je ova obavijest uslijedila nakon prvog uvrštenja tužitelja na popis osoba na koje se odnose predmetne mjere ograničavanja ne može se sama po sebi smatrati povredom prava na obranu.
137 U tom pogledu treba podsjetiti da, prema sudskoj praksi, za poštovanje prava na obranu, a osobito prava biti saslušan kada se radi o mjerama ograničavanja, nije nužno da tijela Unije – prije inicijalnog upisa osobe ili drugog subjekta na popis radi provedbe mjera ograničavanja – obavijeste zainteresiranu osobu ili drugog subjekta o razlozima tog upisa (u tom smislu vidjeti presudu Kadi, navedenu u t. 130., t. 338.).
138 Doista, takva bi prethodna obavijest mogla ugroziti učinkovitost mjera zamrzavanja sredstava i gospodarskih izvora koje su donijela navedena tijela (u tom smislu vidjeti presudu Kadi, navedenu u t. 130., t. 339.).
139 Kako bi mogle ostvariti svoje ciljeve, takve mjere moraju po samoj svojoj prirodi iskoristiti učinak iznenađenja te se primjenjivati s trenutačnim učinkom (u tom smislu vidjeti presudu Kadi, navedenu u t. 130., t. 340.).
140 Stoga Vijeće nije bilo dužno saslušati tužitelja prije njegovog prvog uvrštenja na popise osoba na koje se odnose mjere ograničavanja protiv Sirije, već je za osiguranje poštovanja njegovih prava na obranu bila dovoljna mogućnost da se nakon primitka pisma od 24. siječnja 2012. obrati Vijeću.
141 Doista, pročitavši obrazloženje svojeg uvrštenja kakvo je navedeno u aktima koji su se nalazili u prilogu pismu od 24. siječnja 2012., tužitelj je odlučio uputiti Vijeću zahtjev za pristup dokazima koji pokazuju njegovu podršku sirijskom režimu. Čekajući odgovor Vijeća, tužitelj je podnio tužbu u predmetu T‑174/12.
142 Vijeće je na ovaj zahtjev odgovorilo tek nakon podnošenja spomenute tužbe, odnosno tek 3. srpnja 2013.
143 U tom pogledu treba međutim ustvrditi da se sadržaj dokumenata dostavljenih 3. srpnja 2012. u biti podudara s obrazloženjem za koje je tužitelj već saznao pročitavši pismo od 24. siječnja 2012. i njemu priložene akte, odnosno Provedbenu odluku 2012/37 i Provedbenu uredbu br. 55/2012. Doista, isto kao i ovi, i predmetni dokument samo utvrđuje da je tužitelj ispostava CBS‑a.
144 Budući da je, kao prvo, tužitelj očito poznavao identitet svog najvećeg dioničara, kao drugo – a kako proizlazi iz analize tužbenih razloga koji se temelje na očitoj pogrešci u ocjeni u pogledu umiješanosti tužitelja u financiranje sirijskog režima − da jednostavna okolnost da je tužitelj ispostava CBS‑a u kojoj ovaj drži 84,2 % temeljnog kapitala, omogućava opravdanje mjera ograničavanja u odnosu na njega, te kao treće, da je tužitelj odmah obaviješten o činjenici da su mjere ograničavanja određene upravo zbog njegovog statusa ispostave CBS‑a, nije važno što predmetni dokument sadrži dodatno objašnjenje.
145 Suprotno tome, ono što jest važno jest to da je tužitelj izlažući Vijeću i Općem sudu razloge zbog kojih je smatrao da njegov status ispostave CBS‑a ne opravdava njegovo uvrštenje, mogao – od trenutka uvrštavanja na popise osoba na koje se primjenjuju mjere ograničavanja protiv Sirije – izvršavati svoja pravo na obranu i pravo na učinkovitu sudsku zaštitu.
146 U svakom slučaju, čak i da se pretpostavi da je Vijeće bilo dužno dokumente dostavljene 3. srpnja 2012. dostaviti tužitelju prije podnošenja tužbe protiv akata pobijanih u predmetu T‑174/12, treba istaknuti da se radi o nepravilnosti bez štetnih posljedica, jer i da ista ne postoji, tužitelj ne bi mogao bolje osigurati svoju obranu (vidjeti per analogiam presude Suda od 16. veljače 2012., Vijeće/Interpipe Niko Tube i Interpipe NTRP, C‑191/09 P i C‑200/09 P, t. 78., kao i presudu Općeg suda od 9. rujna 2011., Alliance One International/Komisija, T‑25/06, Zb., str. II‑5741., t. 183.).
147 Kada je riječ o povredi zbog toga što Vijeće nije odobrilo tužitelju saslušanje, treba ustvrditi da ni predmetni propisi ni opće načelo poštovanja prava na obranu ne daju zainteresiranim osobama pravo na održavanje takvog saslušanja (vidjeti per analogiam presude Općeg suda od 23. listopada 2008., People’s Mojahedin Organization of Iran/Vijeće, T‑256/07, Zb., str. II‑3019., t. 93., i od 6. rujna 2013., Europäisch‑Iranische Handelsbank/Vijeće, T‑434/11, t. 64.).
148 Što se tiče poštovanja tužiteljevih prava na obranu prilikom donošenja Odluke 2012/739, Provedbene uredbe br. 1117/2012, Provedbene uredbe br. 363/2013, Odluke 2013/109 i Odluke 2013/255, koji su svi naknadni akti kojima je tužitelj zadržan na popisima osoba protiv kojih se primjenjuju mjere ograničavanja, treba utvrditi da se u načelu ne može valjano pozivati na argument učinka iznenađenja tih mjera (u tom smislu per analogiam vidjeti presudu Francuska/People’s Mojahedin Organization of Iran, navedenu u t. 129., t. 62.).
149 Međutim, iz sudske prakse proizlazi da pravo na saslušanje prije donošenja akata kojima se održavaju na snazi mjere ograničavanja protiv osoba na koje se iste već primjenjuju postoji samo ako je Vijeće steklo nove elemente protiv tih osoba (u tom smislu vidjeti per analogiam presudu Francuska/People’s Mojahedin Organization of Iran, navedenu u t. 129., t. 63., i presudu Općeg suda Melli Bank, navedenu u t. 102., t. 72.).
150 U konkretnom slučaju treba utvrditi da Vijeće, kada je zadržalo tužitelja na popisu osoba na koje se primjenjuju mjere ograničavanja protiv Sirije, nije steklo nikakav novi element o kojem nakon inicijalnog uvrštavanja na popise nije obaviješten tužitelj.
151 U tom pogledu treba podsjetiti da je, sukladno odredbama navedenim u t. 133. ove presude, tužitelj imao mogućnost – na vlastitu inicijativu – biti saslušan pred Vijećem a da mu se − s obzirom na nepostojanje novih elemenata stečenih protiv njega − prije usvajanja svakog kasnijeg akta ne uputi novi izričit poziv.
152 Tužitelj je tu mogućnost iskoristio pismom koje je poslao Vijeću 14. prosinca 2012., na koje je ono odgovorilo 6. ožujka 2013. (vidjeti točke 23. i 25. ove presude).
153 Iako je taj odgovor uslijedio nakon podnošenja tužbe protiv Odluke 2012/739, treba ustvrditi da u toj odluci – kao uostalom i u Provedbenoj uredbi br. 1117/2012, Provedbenoj uredbi br. 363/2013 i Odluci 2013/255 – obrazloženje mjera ograničavanja u pogledu tužitelja nije izmijenjeno, a ista se nije ni temeljila na nekom novom elementu, nego isključivo na povezanosti po osnovi vlasništva kapitala između CBS‑a i tužitelja, o čemu je tužitelj već u više navrata iznio svoje mišljenje i pred Vijećem i pred Općim sudom.
154 Iz tog istog razloga valja ustvrditi – pod pretpostavkom da je Vijeće trebalo saslušati tužitelja prije usvajanja akata navedenih u točki 153. ove presude – da bi takva nepravilnost − sukladno sudskoj praksi navedenoj u točki 146. ove presude − bila bez štetnih posljedica.
155 Imajući u vidu prethodna razmatranja, ove tužbene razloge treba odbiti.
Tužbeni razlog koji se temelji na nedostacima prilikom usvajanja Uredbe br. 36/2012 i Provedbene uredbe br. 55/2012
156 Tužitelj protiv Vijeća ističe činjenicu da Uredba br. 36/2012, za razliku od Uredbe br. 442/2011, koju je zamijenila, ne spominje zahtjev osiguravanja poštovanja temeljnih prava osoba na koje se odnose mjere sadržane u tim uredbama.
157 Nadalje, tužitelj tvrdi da je − iako jest točno da sadržaj i ciljevi Uredbe br. 36/2012 opravdavaju to što ju je Vijeće usvojilo na temelju članka 215. UFEU‑a − ipak trebalo voditi računa o činjenici da ta uredba otvara pitanja u vezi s temeljnim pravima, zbog čega bi je bilo nužno usvojiti na temelju članka 75. UFEU‑a. Doista, tim se člankom previđa usvajanje akata u redovnom zakonodavnom postupku iz članka 294. UFEU‑a koji Europskom parlamentu dodjeljuje važniju ulogu nego što je jednostavno obavještavanje o usvajanju mjera ograničavanja kakvo je predviđeno u članku 215. UFEU‑a.
158 Vijeće pobija tužiteljeve argumente.
159 Kao prvo, u pogledu izostavljanja spominjanja temeljnih prava, treba primijetiti da ta okolnost nema utjecaja na zakonitost pobijanih akata, jer tužitelj nije pokazao da su njegova temeljna prava povrijeđena. Stoga je taj dio ovog tužbenog razloga bespredmetan.
160 Kao drugo, kada se radi o pitanju pravnog temelja Uredbe br. 36/2012, tužitelj je, u odgovoru na pitanje Općeg suda postavljeno na raspravi, priznao da Vijeće može na temelju članka 215. UFEU‑a valjano usvojiti tu uredbu. Ta je izjava unesena i u raspravni zapisnik.
161 Što se pak tvrdnje koju je tužitelj iznio u svojoj replici tiče, prema kojoj je „dvojbeno da bi pravni temelj akata koji na tužitelja negativno utječu dopuštao Vijeću da usvoji takve akte koji sadrže mjere koje su posebno štetne u pogledu temeljnih prava osoba na koje se odnose, i to bez sudjelovanja Parlamenta“, treba u svakom slučaju podsjetiti da − iako je sudjelovanje Parlamenta u zakonodavnom postupku rezultat temeljnog demokratskog načela na razini Unije prema kojem narodi sudjeluju u izvršavanju vlasti posredstvom predstavničke skupštine − razlika između članka 75. UFEU‑a i 215. UFEU‑a u pogledu stupnja sudjelovanja Parlamenta posljedica je izbora autora Ugovora iz Lisabona da u dijelu postupanja Unije u okviru zajedničke vanjske i sigurnosne politike Parlamentu povjere ograničeniju ulogu (presuda Suda od 19. srpnja 2012., Parlament/Vijeće, C‑130/10, t. 81. i 82.).
162 U tom pogledu, čak i da se pretpostavi da je tužitelju dopušteno istaknuti tužbeni razlog koji se u osnovi odnosi na povredu ovlasti Parlamenta, treba podsjetiti da se, sukladno sudskoj praksi, mogućnost usvajanja mjera koje imaju izravan utjecaj na temeljna prava fizičkih ili pravnih osoba u postupku koji isključuje sudjelovanje Parlamenta − ne protivi pravu Unije, s obzirom na to da se obveza poštovanja temeljnih prava odnosi, prema članku 51. stavku 1. Povelje Europske unije o temeljnim pravima, na sve institucije, organe i tijela Unije. Povrh toga, sukladno odredbama članka 215. stavka 3. UFEU‑a, akti iz tog članka uključuju nužne odredbe o pravnim jamstvima. Shodno tome, akt kakav je Uredba br. 36/2012 može se usvojiti na temelju članka 215. stavka 2. UFEU‑a ako sadrži jamstva u pogledu poštovanja temeljnih prava osoba na koje se odnosi (u tom smislu vidjeti per analogiam presudu Parlament/Vijeće, navedenu u t. 161., t. 83. i 84.; u pogledu mogućnosti pravne osobe da se poziva na povredu temeljnih prava, vidjeti presudu Općeg suda Melli Bank, navedenu u t. 102., t. 41.).
163 U ovom predmetu Uredba br. 36/2012 sadrži odredbe koje su nužne radi osiguranja zaštite temeljnih prava, osobito zato jer u članku 32. stavcima 2. do 4. propisuje obveze za Vijeće da obrazloži uvrštavanje svake fizičke ili pravne osobe na popis osoba na koje se odnose mjere ograničavanja sadržane u toj uredbi, da navedene osobe obavijesti, izravno ili objavljivanjem obavijesti, o njihovom uvrštavanju, dajući im mogućnost podnošenja očitovanja, da ponovno razmotri svoju odluku ako se podnesu novi materijalni dokazni elementi ili ako se podnesu očitovanja, i da pregledava popise u redovnim razmacima, a najmanje svakih dvanaest mjeseci.
164 Imajući u vidu prethodna razmatranja, ove tužbene razloge treba odbiti.
Tužbeni razlog koji se temelji na nezadovoljavajućem ispitivanju okolnosti konkretnog slučaja
165 Tužitelj tvrdi da Vijeće nije provelo istinsko ispitivanje okolnosti predmetnog slučaja, već da se ograničilo na usvajanje prijedloga država članica ne provjerivši utemeljenost i relevantnost elemenata informacija i dokaza na kojima se može utemeljiti usvajanje i zadržavanje na snazi mjera ograničavanja u pogledu tužitelja.
166 Vijeće osporava argumente tužitelja.
167 U konkretnom je slučaju Vijeće uvrstilo i zadržalo tužitelja na popisima osoba na koje se odnose mjere ograničavanja protiv Sirije zbog činjenice da CBS drži 84,2 % njegovog temeljnog kapitala.
168 Ova je činjenica točna i tužitelj je nikada nije osporavao. Naprotiv, tužitelj je pokušavao pokazati da je nezavisan u odnosu na CBS, unatoč postojanju navedene povezanosti po osnovi vlasništva kapitala.
169 No, kako proizlazi iz ispitivanja tužbenih razloga koji se temelje na očitoj pogrešci u ocjeni u pogledu umiješanosti tužitelja u financiranje sirijskog režima, u ovom je predmetu Vijeće s punim pravom smjelo iskoristiti navedenu povezanost po osnovi vlasništva kapitala kako bi uvrstilo i zadržalo tužitelja na predmetnim popisima.
170 Budući da je Vijeće svoju odluku utemeljilo na navedenoj povezanosti, koja nedvojbeno postoji, treba zaključiti da je u dovoljnoj mjeri ispitalo okolnosti konkretnog slučaja.
171 Shodno tome ovaj tužbeni razlog treba odbiti.
172 Iz svih prethodnih razmatranja proizlazi da nijedan od tužbenih razloga koje je isticao tužitelj nije utemeljen, tako da tužbe treba odbiti u cijelosti, i to bez potrebe izjašnjavanja o dopuštenosti − koju Vijeće osporava − tužbenog zahtjeva usmjerenog na poništenje, „pisama odluka Vijeća“ od 24. siječnja 2012. i 30. studenog 2012., ukoliko za to postoji potreba.
Troškovi
173 Sukladno članku 87. stavku 2. Poslovnika Općeg suda, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove. Budući da tužitelj nije uspio u postupku, valja ga osuditi na snošenje troškova, sukladno zahtjevima Vijeća.
Slijedom navedenog,
OPĆI SUD (šesto vijeće)
proglašava i presuđuje:
1. Tužbe se odbijaju.
2. Nalaže se Syrian Lebanese Commercial Bank SAL snošenje troškova postupka.
Objavljeno na javnoj raspravi u Luxembourgu 4. veljače 2014.
Potpisi