PRESUDA OPĆEG SUDA (prvo vijeće)
24. listopada 2018.(*)
„Žig Europske unije – Postupak povodom prigovora – Prijava figurativnog žiga Europske unije 42 BELOW – Raniji neregistrirani nacionalni figurativni žig VODKA 42 – Relativni razlog za odbijanje – Članak 8. stavak 4. Uredbe (EZ) br. 207/2009 (koji je postao članak 8. stavak 4. Uredbe (EU) 2017/1001) – Uporaba u trgovačkom prometu – EUIPO‑ova primjena nacionalnog prava”
U predmetu T‑435/12,
Bacardi Co. Ltd, sa sjedištem u Vaduzu (Lihtenštajn), koji je zastupao M. Reinisch, a zatim A. Parassina, L. Rigas i L. Lorenc, odvjetnici,
tužitelj,
protiv
Ureda Europske unije za intelektualno vlasništvo (EUIPO), koji je zastupao P. Geroulakos, a zatim D. Gája i D. Walicka, u svojstvu agenata,
tuženik,
druga stranka u postupku pred žalbenim vijećem EUIPO‑a, intervenijent pred Općim sudom, jest
Palírna U zeleného stromu a. s., bivši Granette & Starorežná Distilleries a.s., sa sjedištem u Ústí nad Labem (Češka Republika), koju zastupa T. Chleboun, odvjetnik,
povodom tužbe protiv odluke drugog žalbenog vijeća EUIPO‑a od 9. srpnja 2012. (predmet R 2100/2011‑2), koja se odnosi na postupak povodom prigovora između društava Granette & Starorežná Distilleries i Bacardi,
OPĆI SUD (prvo vijeće),
u sastavu: H. Kanninen (izvjestitelj), predsjednik, I. Pelikánová i E. Buttigieg, suci,
tajnik: X. Lopez Bancalari, administratorica,
uzimajući u obzir tužbu podnesenu tajništvu Općeg suda 24. rujna 2012.,
uzimajući u obzir EUIPO‑ov odgovor na tužbu podnesen tajništvu Općeg suda 5. veljače 2013.,
uzimajući u obzir odgovor na tužbu intervenijenta podnesen tajništvu Općeg suda 30. siječnja 2013.,
uzimajući u obzir repliku podnesenu tajništvu Općeg suda 12. ožujka 2013.,
uzimajući u obzir odgovor EUIPO‑a na repliku podnesen tajništvu Općeg suda 2. kolovoza 2013.,
uzimajući u obzir odgovor intervenijenta na repliku podnesen tajništvu Općeg suda 20. kolovoza 2013.,
uzimajući u obzir pisana pitanja koja je Opći sud postavio tužitelju i EUIPO‑u i odgovore na ta pitanja podnesene tajništvu Općeg suda 13. i 20. svibnja 2015.,
uzimajući u obzir zahtjev za suspenziju postupka koji je tužitelj podnio tajništvu Općeg suda 29. travnja 2015. i očitovanja o tom zahtjevu koji su EUIPO i intervenijent podnijeli 6. i 13. svibnja 2015.,
uzimajući u obzir rješenje predsjednika prvog vijeća (bivši sastav) od 10. lipnja 2015. o suspenziji postupka,
uzimajući u obzir nastavak postupka 10. studenoga 2015.,
uzimajući u obzir zahtjev za suspenziju postupka koji je tužitelj podnio tajništvu Općeg suda 11. prosinca 2015. i očitovanja o tom zahtjevu koji je EUIPO podnio 7. siječnja 2016.,
uzimajući u obzir rješenje predsjednika prvog vijeća (bivši sastav) od 20. siječnja 2016. o suspenziji postupka,
uzimajući u obzir nastavak postupka 20. lipnja 2016.,
uzimajući u obzir zahtjev za suspenziju postupka koji je tužitelj podnio tajništvu Općeg suda 22. kolovoza 2016. i očitovanja o tom zahtjevu koji su EUIPO i intervenijent podnijeli 26. kolovoza i 8. rujna 2016.,
uzimajući u obzir rješenje predsjednika prvog vijeća (bivši sastav) od 12. rujna 2016. o suspenziji postupka,
uzimajući u obzir nastavak postupka 13. ožujka 2017.,
uzimajući u obzir odgovore stranaka, podnesene 16. i 17. svibnja 2017., na pitanja koja je Opći sud postavio na temelju mjera upravljanja postupkom,
nakon rasprave održane 7. studenoga 2017.,
donosi sljedeću
Presudu
Okolnosti spora
1 Tužitelj, društvo Bacardi Co. Ltd, podnio je 26. lipnja 2009. Uredu Europske unije za intelektualno vlasništvo (EUIPO) prijavu za registraciju žiga Europske unije, na temelju Uredbe Vijeća (EZ) br. 207/2009 od 26. veljače 2009. o žigu Zajednice (SL 2009., L 78, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 17., svezak 1., str. 226.), kako je izmijenjena (zamijenjena Uredbom (EU) br. 2017/1001 Europskog parlamenta i Vijeća od 14. lipnja 2017. o žigu Europske unije (SL 2017., L 154, str. 1.).
2 Prijava za registraciju figurativnog žiga podnesena je za sljedeći figurativni znak:
3 Proizvodi za koje je zatražena registracija pripadaju razredu 33. Nicanskog sporazuma o međunarodnoj klasifikaciji proizvoda i usluga radi registracije žigova od 15. lipnja 1957., kako je revidiran i izmijenjen, i odgovaraju sljedećem opisu: „Alkoholna pića (osim piva), uključujući votku, pića na bazi votke i aromatizirana pića sokusom votke”.
4 Prijava žiga Europske unije objavljena je u Glasniku žigova Zajednice br. 59/2009 od 14. prosinca 2009.
5 Intervenijent, društvo Granette & Starorežná Distilleries a.s., koje je postalo društvo Palírna U zeleného stromu a.s., podnio je 11. ožujka 2010., na temelju članka 41. Uredbe br. 207/2009 (koji je postao članak 46. Uredbe 2017/1001), prigovor na registraciju žiga za koji je podnesena prijava za proizvode iz točke 3. ove presude.
6 Prigovor se temeljio posebice na neregistriranom žigu, koji se rabi u Češkoj Republici i Slovačkoj, za „alkoholna pića, odnosno votku” (u daljnjem tekstu: neregistrirani žig), prikazan u nastavku:
7 Razlozi na koje se pozvao u prilog prigovoru su oni iz članka 8. stavka 1. točke (b) i članka 8. stavka 4. Uredbe br. 207/2009 (koji su postali članak 8. stavak 1. točka (b) i članak 8. stavak 4. Uredbe br. 2017/1001).
8 Odjel za prigovore odbio je 12. kolovoza 2011. prigovor u cijelosti, na temelju članka 8. stavka 1. točke (b) i članka 8. stavka 4. Uredbe br. 207/2009, i naložio intervenijentu snošenje troškova postupka povodom prigovora.
9 Intervenijent je 10. listopada 2011. EUIPO‑u podnio žalbu protiv odluke Odjela za prigovore na temelju članaka 58. do 64. Uredbe br. 207/2009 (koji su postali članci 66. do 71. Uredbe br. 2017/1001).
10 Odlukom od 9. srpnja 2012. (u daljnjem tekstu: pobijana odluka) drugo žalbeno vijeće EUIPO‑a prihvatilo je intervenijentovu žalbu.
11 Kao prvo, žalbeno je vijeće podsjetilo na kumulativne uvjete postavljene u članku 8. stavku 4. Uredbe br. 207/2009.
12 Kao drugo, žalbeno je vijeće primijetilo da, u Češkoj Republici, članak 7. stavak 1. točka (g) Zakona br. 441/2003 Sb. od 3. prosinca 2003. (u daljnjem tekstu: češki zakon o žigovima) vlasnicima neregistriranih žigova znakova koji su se rabili u trgovačkom prometu prije podnošenja prijave za registraciju, a čija važnost nije samo lokalnog karaktera, dodjeljuje pravo zabrane novijih žigova ako su znakovi istovjetni ili slični te obuhvaćaju slične proizvode ili usluge.
13 Kao treće, žalbeno je vijeće ocijenilo da je u ovom slučaju intervenijent u dovoljnoj mjeri dokazao, s jedne strane, da su proizvodi na koje se odnosi neregistrirani žig stavljeni na tržište na različitim mjestima, barem na državnom području Češke, a s druge strane, da je do tog stavljanja na tržište došlo prije dana podnošenja prijave za registraciju žiga i u kontekstu komercijalne aktivnosti usmjerene na postizanje gospodarske prednosti.
14 Žalbeno vijeće utvrdilo je da su prava na neregistrirani žig, slijedom intervenijentove uporabe za „alkoholna pića”, odnosno vodku, stečena prije dana podnošenja prijave za registraciju žiga.
15 Kao četvrto, žalbeno je vijeće ispitalo je li neregistrirani žig svojem nositelju davao pravo zabrane uporabe žiga za koji je podnesena prijava te je u tom okviru provjerilo jesu li ispunjeni uvjeti iz članka 7. stavka 1. točke (g) češkog Zakona o žigu.
16 S tim u svezi, žalbeno je vijeće primijetilo, kao prvo, da su odnosni proizvodi bili namijenjeni široj javnosti koja boravi na području Češke Republike.
17 Nadalje, žalbeno je vijeće ocijenilo, s jedne strane, da su odnosni proizvodi istovjetni ili vrlo slični, a s druge strane, da su suprotstavljeni znakovi općenito slični s vizualnog, fonetskog i konceptualnog gledišta.
18 Štoviše, žalbeno je vijeće smatralo da neregistrirani žig ima prosječan svojstveni razlikovni karakter.
19 S obzirom na prethodno navedeno, žalbeno vijeće utvrdilo je da je u ovom slučaju postojala vjerojatnost dovođenja relevantne javnosti u zabludu.
20 Naposljetku, žalbeno je vijeće u biti ocijenilo da EUIPO nije nadležan za odlučivanje o tužiteljevu argumentu da je uporaba neregistriranog žiga čin nepoštenog tržišnog natjecanja i povreda njegova autorskog prava, jer on kao takav ne može dovesti u pitanje postojanje i valjanost tog žiga.
21 Zaključno, žalbeno je vijeće, s jedne strane, prihvatilo žalbu i stoga potvrdilo prigovor na temelju neregistriranog žiga, a s druge strane, naložilo tužitelju snošenje troškova postupka povodom prigovora i žalbe u skladu s člankom 85. stavkom 1. Uredbe br. 207/2009 (koji je postao članak 109. stavak 1. Uredbe 2017/1001).
Zahtjevi stranaka
22 Tužitelj od Općeg suda tužbom zahtijeva da:
– poništi pobijanu odluku;
– odbije prigovor protiv registracije žiga za koji je podnesena prijava;
– proslijedi EUIPO‑u presudu koju donese;
– naloži EUIPO‑u i intervenijentu snošenje troškova.
23 Nakon što je u replici odustao od drugog i trećeg tužbenog zahtjeva, tužitelj od Općeg suda zahtijeva da:
– poništi pobijanu odluku;
– naloži EUIPO‑u i intervenijentu snošenje troškova.
24 EUIPO od Općeg suda zahtijeva da:
– odbije tužbu;
– naloži tužitelju snošenje troškova.
25 Intervenijent od Općeg suda zahtijeva da:
– odbije tužbu;
– naloži tužitelju snošenje troškova.
Pravo
Dopuštenost
26 EUIPO u biti tvrdi da je tužiteljev tužbeni zahtjev kojim zahtijeva poništenje pobijane odluke nedopušten jer, osim tvrdnji da je žalbeno vijeće pogriješilo ocijenivši da su dokazi uporabe neregistriranog žiga bili dostatni za prihvaćanje prigovora, tužba ne sadržava argumente ili ne pruža dovoljno jasna objašnjenja zbog čega je ocjena navedenog vijeća pogrešna.
27 Tužitelj tvrdi da je u tužbi pružio dostatno objašnjenje s tim u svezi i dokazao da bi, prema češkom pravu, žalbeno vijeće trebalo zahtijevati da intervenijent podnese dodatne dokaze za utvrđivanje neprekinute uporabe neregistriranog žiga.
28 Najprije valja utvrditi da na početku, mora biti navedeno da EUIPO svojim argumentom o postojanju zapreke vođenju postupka kritizira nejasne argumente i njihovu opću narav u prilog prigovoru prema kojem, u biti, u ovom slučaju nije ispunjen uvjet uporabe u trgovačkom prometu iz članka 8. stavka 4. Uredbe br. 207/2009.
29 Iz ustaljene sudske prakse proizlazi da, na temelju članka 76. stavka (d) Poslovnika Općeg suda, svaka tužba treba sadržavati predmet spora, tužbene razloge i argumente kao i sažeti prikaz tih razloga. Ta naznaka mora biti dovoljno jasna i precizna kako bi se tuženiku omogućilo da pripremi obranu, a Općem sudu da odluči o tužbi, prema potrebi, bez dodatnih informacija. Kako bi se zajamčila pravna sigurnost i dobro sudovanje, da bi argument bio dopušten, nužno je da bitni činjenični i pravni elementi na kojima se on temelji proizlaze, makar i sažeto, ali na smislen i razumljiv način, iz samog teksta tužbe (vidjeti u tom smislu rješenje 25. srpnja 2000., RJB Mining/Komisija, T‑110/98, EU:T:2000:199, t. 23. i navedenu sudsku praksu, i presudu od 10. travnja 2003., Travelex Global and Financial Services i Interpayment Services/Komisija, T‑195/00, EU:T:2003:111, t. 26.).
30 Međutim, u ovom slučaju činjenični i pravni elementi na kojima se temelji tužiteljev argument, prema kojem je žalbeno vijeće pogriješilo ocijenivši da su dokazi uporabe neregistriranog žiga bili dostatni za prihvaćanje prigovora, jasno proizlaze iz tužbe.
31 Naime, u točki B. III. tužbe, tužitelj u biti tvrdi da uvjet koji se odnosi na uporabu u trgovačkom prometu iz članka 8. stavka 4. Uredbe br. 207/2009 nije ispunjen u odnosu na neregistrirani žig, jer intervenijent nije podnio dokaz kontinuirane, neprekinute i tekuće uporabe tog znaka do datuma donošenja odluke Odjela za prigovore, odnosno do 12. kolovoza 2011.
32 Takav argument dovoljno je jasan i precizan da omogući EUIPO‑u pripremu obrane, a Općem sudu provođenje nadzora. Stoga valja odbiti EUIPO‑ov argument o postojanju zapreke vođenju postupka.
Meritum
33 Tužitelj u biti ističe dva tužbena razloga. Prvi se temelji na povredi pravila 50. stavka 2. točke (g) Uredbe Komisije (EZ) br. 2868/95 od 13. prosinca 1995. o provedbi Uredbe Vijeća br. 40/94 o žigu Zajednice (SL 1995., L 303, str. 1.). Drugi tužbeni razlog temelji se na povredi članka 8. stavka 4. Uredbe br. 207/2009.
Prvi tužbeni razlog, koji se temelji na povredi pravila 50. stavka 2. točke (g) Uredbe br. 2868/95
34 Tužitelj smatra da je žalbeno vijeće pogrešno saželo činjenice u predmetu. Prema njegovu mišljenju, to je vijeće izradilo nepotpun sažetak argumenata koji je iznio pred Odjelom za prigovore i tim vijećem. Kao prvo, nisu uključeni argumenti koji se odnose na češko pravo i posebice na nepošteno tržišno natjecanje i autorska prava.Nadalje, sažetak argumenata iz članka 14. pobijane odluke odnosi se samo na one vezane za češki žig br. 263350, za koji je podnesena prijava 10. rujna 2003., a na kojem se temeljio intervenijentov prigovor, te ne uključuje niti jedan od argumenata koji se odnose na neregistrirani žig. Naposljetku, tužitelj tvrdi da žalbeno vijeće nije ispitalo argumente koji dokazuju da navedeni žig nije uživao nikakvu zaštitu prema češkom pravu, jer je predstavljao čin nepoštenog tržišnog natjecanja te su njime povrijeđena njegova autorska prava na znak 42 BELOW. Slijedom toga, poziva se i na povredu članka 50. stavka 2. točke (g) Uredbe 2868/95 i neodgovarajuće ispitivanje njegovih argumenata, čiji je dio bio zanemaren.
35 EUIPO i intervenijent osporavaju osnovanost ovog tužbenog razloga.
36 Uvodno valja podsjetiti da, u skladu s pravilom 50. stavkom 2. točkom (g) Uredbe br. 2868/95, odluka žalbenog vijeća mora sadržavati sažetak činjenica.
37 Stoga valja ispitati sadržaj pobijane odluke kako bi se provjerilo sadržava li ona sažetak činjenica, a posebice argumenata koje je tužitelj iznio tijekom upravnog postupka.
38 S jedne strane, kao što to proizlazi iz točke 7. pobijane odluke, žalbeno je vijeće detaljno saželo argumente koje je tužitelj iznio pred Odjelom za prigovore. Konkretno, u točki 7. sedmoj i osmoj alineji pobijane odluke navelo je tužiteljeve argumente koji se odnose na češko pravo o nepoštenom tržišnom natjecanju i autorskim pravima. Nadalje, u točki 69. pobijane odluke podsjetilo je na tužiteljev argument da je, u biti, intervenijentova uporaba neregistriranog žiga bila nezakonita zbog toga što je predstavljala čin nepoštenog tržišnog natjecanja te su se njome kršila tužiteljeva autorska prava.
39 S druge strane, kao što to proizlazi iz točke 14. pobijane odluke, žalbeno je vijeće detaljno saželo tužiteljeve argumente u prilog odbijanju intervenijentove žalbe protiv odluke Odjela za prigovore. Podsjetilo je posebice na tužiteljev argument prema kojem intervenijent, ako je smatrao da su žig za koji je podnesena prijava i neregistrirani žig općenito slični, nije mogao tvrditi da postoji fonetska sličnost, s obzirom na to da riječi „below” i „wodka” zvuče potpuno različito.
40 Time je žalbeno vijeće dobro saželo sve argumente koje je iznio tužitelj.
41 Stoga prvi tužbeni razlog treba odbiti.
Drugi tužbeni razlog, koji se odnosi na povredu članka 8. stavka 4. Uredbe br. 207/2009
42 Tužitelj u biti tvrdi da je žalbeno vijeće povrijedilo članak 8. stavak 4. Uredbe br. 207/2009 time što je utvrdilo da neregistrirani žig ispunjava uvjete iz tog članka te, stoga, spriječilo registraciju žiga za koji je podnesena prijava.
43 Na temelju članka 8. stavka 4. točke (c) Uredbe br. 207/2009, nositelj neregistriranog žiga ili nekog drugog znaka može se usprotiviti registraciji žiga Unije ako taj neregistrirani žig ili taj znak ispunjava četiri kumulativna uvjeta: on se mora rabiti u trgovačkom prometu; njegova važnost ne smije biti samo lokalnog karaktera; pravo na taj znak mora biti stečeno sukladno pravu države članice u kojoj je znak bio korišten prije dana podnošenja prijave za registraciju žiga Europske unije; i naposljetku, taj znak mora svojem nositelju dati pravo da zabrani uporabu kasnijeg žiga. Ti su uvjeti kumulativni, tako da se, kada neregistrirani žig ili znak ne ispunjava jedan od tih uvjeta, prigovor koji se temelji na postojanju neregistriranog žiga ili drugih znakova koji se rabe u trgovačkom prometu u smislu članka 8. stavka 4. Uredbe br. 207/2009 ne može prihvatiti (vidjeti presudu od 12. listopada 2017., Moravia Consulting/EUIPO – Citizen Systems Europe (SDC‑888TII RU), T‑317/16, neobjavljenu, EU:T:2017:718, t. 38. i navedenu sudsku praksu).
44 Prva dva uvjeta – odnosno oni koji se odnose na uporabu i važnost navedenog znaka ili žiga, koje ne smiju biti samo lokalnog karaktera – proizlaze iz samog teksta članka 8. stavka 4. Uredbe br. 207/2009 i treba ih stoga tumačiti u odnosu na pravo Unije. Time se tom uredbom utvrđuju jedinstveni standardi za uporabu znakova i njihovu važnost, koji su u skladu s načelima kojima je nadahnut sustav uspostavljen tom uredbom (presude od 24. ožujka 2009., Moreira da Fonseca/OHIM – General Óptica (GENERAL OPTICA), T‑318/06 do T‑321/06, EU:T:2009:77, t. 33.; od 4. srpnja 2014., Construcción, Promociones e Instalaciones/OHIM – Copisa Proyectos y Mantenimientos Industriales (CPI COPISA INDUSTRIAL), T‑345/13, neobjavljena, EU:T:2014:614, t. 41., i od 12. listopada 2017., SDC‑888TII RU, T‑317/16, neobjavljena, EU:T:2017:718, t. 39.).
45 S druge strane, iz izraza „kad i u opsegu u kojem, sukladno propisu države članice koji se primjenjuje na taj znak” proizlazi da druga dva uvjeta, u nastavku navedena u članku 8. stavku 4. točkama (a) i (b) Uredbe br. 207/2009, predstavljaju uvjete utvrđene navedenom uredbom koji se za razliku od prethodnih ocjenjuju u odnosu na kriterije određene pravom koje uređuje navedeni znak. To upućivanje na pravo koje uređuje navedeni znak u potpunosti je opravdano jer Uredba br. 207/2009 priznaje mogućnost pozivanja na znakove koji ne pripadaju sustavu žiga Europske unije protiv određenoga žiga Europske unije. Stoga se samo na temelju prava koje uređuje navedeni znak može utvrditi je li taj znak raniji od žiga Europske unije i može li se njime opravdati zabrana uporabe kasnijeg žiga (presude od 24. ožujka 2009., General Óptica (GENERAL OPTICA), T‑318/06 do T‑321/06, EU:T:2009:77, t. 34., i od 12. listopada 2017., SDC‑888TII RU, T‑317/16, neobjavljena, EU:T:2017:718, t. 40.).
46 U ovom slučaju nije sporno da važnost neregistriranog žiga nije samo lokalnog karaktera. S druge strane, tužitelj smatra da žalbeno vijeće nije pravilno procijenilo je li uvjet uporabe u trgovačkom prometu ispunjen. Naime, prema tužiteljevu mišljenju, žalbeno je vijeće trebalo utvrditi da se navedeni žig kontinuirano rabio od dana kada je Odjel za prigovore donio odluku od 12. kolovoza 2011. Osim toga, prigovara da žalbeno vijeće nije provelo sveobuhvatno ispitivanje češkog prava te je stoga zaključilo, na temelju odredaba navedenog prava koje u ovom slučaju nisu bile relevantne, s jedne strane, da je intervenijent imao prava na taj žig i, s druge strane, da mu je taj žig davao pravo zabrane uporabe žiga za koji je podnesena prijava. Naposljetku, prigovara žalbenom vijeću da se utvrdilo nenadležnim za ocjenjivanje valjanosti tog žiga i da je stoga prihvatilo prigovor na temelju nevaljanog znaka.
47 U biti, drugi tužbeni razlog podijeljena je na tri dijela. Prvi dio temelji se na pogrešci koju je počinilo žalbeno vijeće u ocjeni uvjeta koji se odnosi na uporabu neregistriranog živa u trgovačkom prometu, propisanom u članku 8. stavku 4. Uredbe br. 207/2009. Drugi dio temelji se na pogrešci koju je počinilo žalbeno vijeće ne ispitavši odredbe češkog prava relevantne u ovom slučaju u svrhu primjene navedene odredbe. Treći dio temelji se na pogrešci koju je počinilo žalbeno vijeće proglasivši se nenadležnim za ocjenjivanje valjanosti neregistriranog žiga u odnosu na odredbe češkog prava o nepoštenom tržišnom natjecanju i autorskim pravima.
– Prvi dio drugog tužbenog razloga
48 Tužitelj ocjenjuje da je žalbeno vijeće počinilo pogrešku utvrdivši da je u ovom slučaju ispunjen uvjet koji se odnosi na uporabu neregistriranog žiga u trgovačkom prometu iz članka 8. stavka 4. Uredbe br. 207/2009. Smatra, s jedne strane, da se taj uvjet trebao ocijeniti na dan kada je Odjel za prigovore donio odluku, odnosno 12. kolovoza 2011., a s druge strane, da je intervenijent trebao dokazati kontinuiranu, neprekinutu i tekuću uporabu neregistriranog žiga do tog dana. Ocjenjuje da, budući da pitanje postoji li taj žig ovisi o nacionalnom pravu, u ovom slučaju češkom, valja također utvrditi kontinuirano postojanje odnosnog žiga. S tim u svezi, tužitelj primjećuje da je intervenijent prestao rabiti neregistrirani žig oko siječnja 2011., s obzirom na to da je taj žig zamijenjen logotipom VODKA 42 BLENDED.
49 EUIPO zahtijeva odbijanje tog dijela tužbenog razloga. S jedne strane, datum koji na temelju prava Unije treba uzeti u obzir za ocjenu uporabe neregistriranog žiga jest onaj podnošenja prijave za registraciju žiga, odnosno u ovom slučaju 26. lipnja 2009. S druge strane, uvjet koji se odnosi na kontinuiranu uporabu neregistriranog žiga, predviđen u češkom pravu, nije relevantan za utvrđivanje datuma na koji valja ocijeniti uporabu ranijeg neregistriranog žiga.
50 Intervenijent smatra da argument koji se temelji na neuporabi neregistriranog žiga od 2011. nije istaknut u okviru postupka povodom prigovora te ga stoga EUIPO nije mogao uzeti u obzir u skladu s člankom 76. stavkom 2. Uredbe br. 207/2009 (koji je postao članak 95. stavak 2. Uredbe 2017/1001). Osim toga, tvrdi da je jedino bitno pitanje ono je li koristio taj žig na dan podnošenja svojeg prigovora ili najkasnije na dan isteka roka za podnošenje dokaza EUIPO‑u.
51 Najprije valja napomenuti da se tužitelj pozvao na nedopuštenost dokaza o uporabi neregistriranog žiga koje je intervenijent dostavio u prilogu svojem odgovoru na tužbu. Tužitelj je naveo da su ti dokazi prvi put podneseni pred Općim sudom. Kao odgovor na pitanje koje je Opći sud postavio na raspravi, EUIPO je, kao i tužitelj, izjavio da su dokazi koje je dostavio intervenijent u svojem odgovoru na tužbu bili nedopušteni. Nasuprot tomu, intervenijent je tvrdio da su dokaz koje je podnio pred Općim sudom dopušteni te se, u svakom slučaju, oslonio na odluku Općeg suda.
52 S tim u svezi, u skladu s ustaljenom sudskom praksom, svrha tužbe podnesene Općem sudu jest nadzor zakonitosti odluka žalbenih vijeća EUIPO‑a u smislu članka 65. Uredbe br. 207/2009 (koji je postao članak 72. Uredbe 2017/1001). Iz te odredbe proizlazi da se činjenice koje stranke nisu iznijele pred tijelima EUIPO‑a ne mogu više iznositi u stadiju tužbe pred Općim sudom i da Opći sud ne može preispitivati činjenične okolnosti s obzirom na dokaze koji su prvi put izneseni u postupku pred njim. Naime, zakonitost odluke žalbenog vijeća EUIPO‑a treba ocjenjivati ovisno o činjenicama kojima je ono raspolagalo na dan kada je donijelo akt (presude od 18. srpnja 2006., Rossi/OHIM, C‑214/05 P, Zb., EU:C:2006:494, t. 50. do 52.; od 18. prosinca 2008., Les Éditions Albert René/OHIM, C‑16/06 P, Zb., EU:C:2008:739, t. 136. do 138., i od 16. siječnja 2014., Optilingua/OHIM – Esposito (ALPHATRAD), T‑538/12, neobjavljena, EU:T:2014:9, t. 19.).
53 U ovom je slučaju intervenijent u prilogu svojem odgovoru na tužbu dostavio dva računa kojim se dokazuje kontinuirana uporaba žiga na državnom području Češke od 2007. do datuma odluke Odjela za prigovore, a možda i nakon tog datuma.
54 Međutim, nesporno je da su ti dokazi prvi put izneseni pred Općim sudom. S obzirom na sudsku praksu navedenu u točki 52. ove presude, treba ih stoga proglasiti nedopuštenima.
55 Nadalje, treba napomenuti da je žalbeno vijeće u točki 31. pobijane odluke smatralo da je relevantno razdoblje – na koje se dokazi o uporabi neregistriranog žiga trebaju u biti odnositi – ono „na datum ili prije datuma podnošenja osporavane prijave, odnosno 26. lipnja 2009.”. Nadalje, navedeno je vijeće u točki 39. pobijane odluke zaključilo da je intervenijent stekao pravo na taj žig „prije datuma podnošenja prijave žiga [Europske unije]”.
56 Valja napomenuti da tužitelj u ovom slučaju ne osporava da se neregistrirani žig rabio u trgovačkom prometu u Češkoj između 2008. i 2009., odnosno prije datuma podnošenja prijave za registraciju žiga.
57 Međutim, tužitelj tvrdi da je žalbeno vijeće trebalo zahtijevati od intervenijenta da podnese dokaz o kontinuiranoj, neprekinutoj i tekućoj uporabi neregistriranog žiga do datuma odluke Odjela za prigovore, odnosno do 12. kolovoza 2011. S tim u svezi, tvrdi da intervenijent nije podnio nikakav dokaz o uporabi neregistriranog žiga za 2010. i 2011. Nadalje, navodi da je intervenijent prestao rabiti taj žig oko siječnja 2011.
58 Argumenti koje je tužitelj istaknuo vode do utvrđivanja datuma na koji je žalbeno vijeće moralo ocijeniti uvjet uporabe u trgovačkom prometu iz članka 8. stavka 4. Uredbe br. 207/2009.
59 Iz sudske prakse navedene u točkama 43. i 44. ove presude proizlazi da prvi uvjet iz članka 8. stavka 4. Uredbe br. 207/2009, odnosno uvjet koji se odnosi na uporabu neregistriranog znaka u trgovačkom prometu, treba tumačiti s obzirom na pravo Unije.
60 Osim toga, na uvjet uporabe znaka u trgovačkom prometu istaknut u potporu prigovoru valja primijeniti isti vremenski kriterij izričito predviđen u članku 8. stavku 4. točki (a) Uredbe br. 207/2009 glede stjecanja prava na taj znak, a to je onaj dana podnošenja prijave za registraciju žiga Europske unije (presuda od 29. ožujka 2011., Anheuser‑Busch/Budějovický Budvar, C‑96/09 P, EU:C:2011:189, t. 166., i od 4. srpnja 2014., CPI COPISA INDUSTRIAL, T‑345/13, neobjavljena, EU:T:2014:614, t. 47.).
61 Žalbeno vijeće stoga nije počinilo pogrešku ocijenivši uvjet koji se odnosi na uporabu neregistriranog žiga na dan podnošenja prijave za registraciju žiga.
62 Naposljetku, valja navesti da se na temelju tužiteljevih argumenata ne može pobiti takav zaključak.
63 Tužitelj u biti tvrdi da je žalbeno vijeće moralo od intervenijenta zahtijevati da dokaže kontinuiranu uporabu neregistriranog žiga, jer taj uvjet postavlja češko pravo, posebice odluka Nejvyššeg souda od 19. travnja 2012. (br. 23 Cdo 3412/2010) (Vrhovni sud, Češka Republika).
64 S tim u svezi, uvjet koji se odnosi na uporabu u trgovačkom prometu, koji se ocjenjuje s obzirom na pravo Unije, kao što je to navedeno u točki 44. ove presude, valja razlikovati od onog iz članka 8. stavka 4. točke (a) Uredbe br. 207/2009, glede stjecanja prava na neregistrirani znak, koji se ocjenjuje s obzirom na pravo države članice u kojoj se znak rabio prije datuma podnošenja prijave žiga Europske unije, kao što je to istaknuto u točki 45. ove presude.
65 U ovome predmetu, činjenica da češko pravo određuje kao uvjet postojanja neregistriranog znaka dokaz o njegovoj kontinuiranoj uporabi nema utjecaja na datum na koji valja ocijeniti uporabu neregistriranog žiga, a to je, u skladu sa sudskom praksom navedenom u točki 60. ove presude, datum podnošenja prijave za registraciju žiga Unije.
66 Tužiteljev argument stoga treba odbiti.
67 S obzirom na prethodno navedeno, valja odbiti prvi dio drugog tužbenog razloga, a da pritom nije ni potrebno ispitati druge argumente koje je tužitelj iznio glede nepostojanja kontinuirane uporabe neregistriranog žiga, jer je neregistrirani žig izmijenjen u siječnju 2011. dodavanjem riječi „blended” na kraju znaka. Isto tako, nije potrebno donijeti odluku o intervenijentovim argumentima kojima se osporava dopuštenost tvrdnje koja se temelji na nepostojanju dokaza o uporabi tog žiga od 2011.
– Drugi dio drugog tužbenog razloga
68 Intervenijent je u okviru prigovora u biti istaknuo da je na temelju neregistriranog žiga imao pravo usprotiviti se registraciji žiga za koji je podnesena prijava na temelju članka 7., stavka 1. točke (g), češkog zakona o žigu, kao i članaka 44., 46., 47. i 53. češkog Trgovačkog zakonika, uvedenog češkim Zakonom br. 513/1991 Sb.
69 Članak 7. stavak 1. točka (g) češkog Zakona o žigu predviđa:
„Znak za koji se podnosi prijava neće se upisati u registar u slučaju prigovora na upis žiga u registar (u daljnjem tekstu: prigovor) koji Uredu podnese
[…]
(g) nositelj neregistriranog znaka ili drugog znaka koji se rabi u trgovačkom prometu i čija važnost nije samo lokalnog karaktera, za istovjetne ili slične proizvode i usluge, ako je taj znak istovjetan ili sličan znaku za koji je podnesena prijava, ako su prava na taj znak stečena prije datuma podnošenja prijave za registraciju.”
70 Članak 44. češkog Trgovačkog zakonika propisivao je:
„Nepošteno tržišno natjecanje je ponašanje u tržišnom natjecanju ili trgovinskim odnosima koje je protivno dobrim običajima tržišnog natjecanja i kojim se može nanijeti šteta drugim konkurentima, potrošačima ili drugim klijentima. Zabranjeno je nepošteno tržišno natjecanje.”
71 U skladu s člankom 46. češkog Trgovačkog zakonika:
„Zavaravajuće označavanje proizvoda i usluga
(1) Zavaravajuće označavanje proizvoda ili usluga jest označavanje proizvoda i usluga na način koji na tržištu stvara pogrešan dojam zemlje, regije ili mjesta iz kojeg dolaze tako označeni proizvodi ili usluge, ili ostavlja pogrešan dojam da potječu od određenog proizvođača ili da posjeduju određene karakteristike ili kvalitete. […]
[…]”
72 Članak 47. češkog Trgovačkog zakonika predviđao je slučajeve vjerojatnosti dovođenja u zabludu zbog, među ostalim, uporabe posebnog znaka.
73 Članak 53. češkog Trgovačkog zakonika propisivao je:
„Osobe za čija prava postoji prijetnja da će biti povrijeđena nepoštenim tržišnim natjecanjem mogu zahtijevati od osobe koja povrjeđuje njihova prava da se suzdrži od takvog ponašanja i okonča situaciju koja povrjeđuje njegova prava […]”
74 Tužitelj tvrdi da je žalbeno vijeće počinilo pogrešku time što, u svrhu provjere jesu li uvjeti iz članka 8. stavka 4. točaka (a) i (b) Uredbe br. 207/2009 ispunjeni, nije iscrpno ispitao odredbe češkog prava relevantne u ovom slučaju, iako mu je to bila obveza. Prema njegovu mišljenju, žalbeno je vijeće provjerilo daje li neregistrirani žig svojem nositelju pravo zabrane uporabe kasnijeg žiga isključivo na temelju članka 7. stavka 1. točke (g) češkog Zakona o žigu, dok je to vijeće moralo obaviti tu provjeru s obzirom na uvjete iz članka 44. i sljedećih članaka češkog Trgovačkog zakonika, koji se odnose na nepošteno tržišno natjecanje.
75 EUIPO i intervenijent osporavaju tužiteljeve tvrdnje.
76 S tim u svezi, treba napomenuti da u ovom slučaju žalbeno vijeće nije ispitalo je li neregistrirani žig uživao zaštitu prema članku 44. i sljedećim člancima češkog Trgovačkog zakonika, iako je, s jedne strane, intervenijent svoj prigovor temeljio posebice na tim odredbama, a s druge strane, tužitelj je izričito naveo da odredbe češkog Zakona o žigu nisu relevantne.
77 Za tužitelja, to neispitivanje utječe na zakonitost pobijane odluke, jer je, u biti, EUIPO imao obvezu ispitati češko pravo u širokom rasponu kako bi se utvrdilo daje li neregistrirani žig intervenijentu pravo zabrane kasnijeg žiga i, stoga, jesu li uvjeti iz članka 8. stavka 4. točke (a) i (b) Uredbe br. 207/2009 bili u predmetnom slučaju ispunjeni. Prema njegovu mišljenju, ta obveza jasno proizlazi iz članka 8. stavka 4. Uredbe br. 207/2009, Smjernica o postupcima pred EUIPO‑om, u verziji primjenjivoj na dan pobijane odluke (u daljnjem tekstu: Smjernice EUIPO‑a) i presude od 29. ožujka 2011., Anheuser‑Busch/Budějovický Budvar (C‑96/09 P, EU:C:2011:189).
78 Kao prvo, glede zahtjeva za proglašavanje žiga ništavim koji se temelje na ranijem pravu, stečenom na temelju pravila nacionalnog prava, valja podsjetiti kako je već utvrđeno, u odnosu na podjelu uloga između podnositelja zahtjeva za proglašavanje žiga ništavim, nadležnih instancija EUIPO‑a i Općeg suda, kao prvo, da pravilo 37. Uredbe br. 2868/95 predviđa da je zadaća podnositelja zahtjeva da dostavi dokaze da je, u skladu s primjenjivim nacionalnim zakonodavstvom, ovlašten pozivati se na ranije pravo koje je zaštićeno u okviru nacionalnog prava. To pravilo podnositelju zahtjeva stavlja na teret da EUIPO‑u podnese ne samo podatke koji dokazuju da ispunjava tražene uvjete prema nacionalnom zakonodavstvu čiju primjenu zahtijeva kako bi zabranio korištenje žiga Europske unije na temelju ranijeg prava, već i podatke na temelju kojih se može utvrditi sadržaj tih propisa (vidjeti u tom smislu presude od 5. srpnja 2011., Edwin/OHIM, C‑263/09 P, EU:C:2011:452, t. 49. i 50.; od 27. ožujka 2014., OHIM/National Lottery Commission, C‑530/12 P, EU:C:2014:186, t. 34., i od 5. travnja 2017., EUIPO/Szajner, C‑598/14 P, EU:C:2017:265, t. 35.).
79 Kao drugo, glede, konkretnije, obveza koje EUIPO mora ispuniti, Sud je utvrdio da, u slučaju kada se zahtjev za proglašavanje žiga Europske unije ništavim temelji na ranijem pravu zaštićenom nacionalnim pravnim pravilom, kao prvo, nadležna tijela EUIPO‑a dužna su ocijeniti dokaznu vrijednost i opseg podataka koje je dostavio podnositelj u svrhu utvrđivanja sadržaja navedenog pravila. Osim toga, budući da učinak odluke nadležnih tijela EUIPO‑a može biti lišenje nositelja žiga prava koje mu je bilo dodijeljeno, doseg takve odluke nužno implicira da instancija koja ju je donijela nije ograničena na zadatak jednostavne potvrde nacionalnog prava koje je dostavio podnositelj zahtjeva za proglašenje ništavosti (vidjeti u tom smislu presude od 5. srpnja 2011., Edwin/OHIM, C‑263/09 P, EU:C:2011:452, t. 51.; od 27. ožujka 2014., OHIM/National Lottery Commission, C‑530/12 P, EU:C:2014:186, t. 35. i 43. od 5. travnja 2017., EUIPO/Szajner, C‑598/14 P, EU:C:2017:265, t. 36.).
80 Kao treće, u skladu s člankom 65. stavcima 1. i 2. Uredbe br. 207/2009, Opći je sud nadležan za provedbu cjelokupnog nadzora zakonitosti ocjene koju je EUIPO proveo nad podacima koje je podnositelj dostavio u svrhu utvrđivanja sadržaja nacionalnog zakonodavstva na čiju se zaštitu poziva (vidjeti u tom smislu presude od 5. srpnja 2011., Edwin/OHIM, C‑263/09 P, EU:C:2011:452, t. 52.; od 27. ožujka 2014., OHIM/National Lottery Commission, C‑530/12 P, EU:C:2014:186, t. 36., i od 5. travnja 2017., EUIPO/Szajner, C‑598/14 P, EU:C:2017:265, t. 37.).
81 Nadalje, budući da primjena nacionalnog prava u postupovnom kontekstu u ovom predmetu može imati učinak lišenja nositelja žiga Europske unije njegova prava, nužno je da Opći sud ne bude lišen stvarne mogućnosti djelotvornog nadzora, unatoč mogućim nedostacima u dokumentima dostavljenima u svrhu dokazivanja primjenjivog nacionalnog prava. U tu svrhu treba moći provjeriti, i izvan dostavljenih dokumenata, sadržaj, uvjete primjene i opseg pravila prava na koje se poziva podnositelj zahtjeva za proglašavanje žiga ništavim. Slijedom toga, sudski nadzor koji provodi Opći sud mora zadovoljiti zahtjeve načela djelotvorne sudske zaštite (presude od 27. ožujka 2014., OHIM/National Lottery Commission, C‑530/12 P, EU:C:2014:186, t. 44., i od 5. travnja 2017., EUIPO/Szajner, C‑598/14 P, EU:C:2017:265, t. 38.).
82 Valja istaknuti da nadzor koji provode EUIPO i Opći sud treba obavljati s obzirom na zahtjev jamčenja korisnog učinka Uredbe br. 207/2009, koji se odnosi na osiguravanje zaštite žiga Europske unije (presude od 27. ožujka 2014., OHIM/National Lottery Commission, C‑530/12 P, EU:C:2014:186, t. 40., i od 5. travnja 2017., EUIPO/Szajner, C‑598/14 P, EU:C:2017:265, t. 39.).
83 Glede prigovora koji se temelje na ranijem pravu koje proizlazi iz pravila nacionalnog prava, valja utvrditi da se razmatranja slična onima navedenim u točkama 78. do 82. ove presude mogu prihvatiti u odnosu na teret dokazivanja i podjelu uloga između stranaka, nadležnih tijela EUIPO‑a i Općeg suda.
84 Naime, iz sudske prakse proizlazi da podnositelj prigovora mora dokazati da predmetni znak ulazi u područje primjene navedenog prava države članice te da ono omogućuje zabranu uporabe kasnijeg žiga (presuda od 29. ožujka 2011., Anheuser‑Busch/Budějovický Budvar, C‑96/09 P, EU:C:2011:189, t. 190.; vidjeti također, u tom smislu, presudu od 20. travnja 2005., Atomic Austria/OHIM – Fabricas Agrupadas de Muñecas de Onil (ATOMIC BLITZ), T‑318/03, EU:T:2005:136, t. 33.).
85 Nadalje, zadaća je EUIPO‑a da ispita jesu li, u okviru postupka povodom prigovora, uvjeti primjene razloga odbijanja registracije ispunjeni. U tom okviru, dužan je ocijeniti točnost činjenica i dokaznu snagu elemenata koje su stranke iznijele. Može biti pozvan da uzme u obzir, među ostalim, nacionalno pravo države članice u kojoj raniji znak na kojem se temelji prigovor uživa zaštitu. U tom se slučaju mora po službenoj dužnosti, putem sredstava koja mu se čine odgovarajućima u tu svrhu, informirati o nacionalnom pravu odnosne države članice u slučaju kada su te informacije nužne za ocjenu uvjeta primjene razloga odbijanja registracije ili ništavosti i osobito točnosti predočenih činjenica ili dokaznoj snazi dostavljenih podataka (presuda od 20. travnja 2005., ATOMIC BLITZ), T‑318/03, EU:T:2005:136, t. 34. i 35.).
86 Treba napomenuti da iz točke 5.3.6. dijela C „Postupak povodom prigovora”, poglavlja 4. „Prava na temelju članka 8. stavka 4. Uredbe br. 207/2009”, Smjernica EUIPO‑a, koje je naveo tužitelj, proizlazi da je:
„[p]otrebno dokazati, na apstraktan način, da prema primjenjivom nacionalnom pravu [neregistrirani znakovi] mogu biti predmet izvršenja kao mjere predostrožnosti u odnosu na kasnije žigove [i da je] također potrebno dokazati da su u konkretnom slučaju ispunjeni uvjeti za dobivanje rješenja o privremenoj pravnoj zaštiti (opseg zaštite), ako je osporena prijava žiga [Europske unije] primijenjena na predmetnom području.
Glede prvog pitanja (zaštita in abstracto), njegovo rješenje općenito se temelji na primjeni tablice u prilogu, u kojoj se navode primjenjiva ranija prava.
Glede drugog pitanja, ono će se također morati riješiti na temelju primjenjivog nacionalnog prava […]”.
87 Sukladno točki 5.3.6. Smjernica EUIPO‑a, za potrebe primjene članka 8. stavka 4. Uredbe br. 207/2009 potrebno je, s jedne strane, dokazati da pravo odnosne države članice pruža zaštitu na neregistriranim znakovima, a s druge strane, da su uvjeti propisani u tu svrhu nacionalnim zakonodavstvom ispunjeni.
88 Treba dodati da se u točki 5.4. tog dijela C, poglavlja 4., Smjernica EUIPO‑a navodi da:
„[…] stranka koja se poziva na određeni prijedlog ili određenu posljedicu mora Uredu iznijeti tvrdnje, činjenice i argumente potrebne za podupiranje istaknutih zahtjeva.
[…]
U odnosu na činjenice potrebne za utvrđivanje pravnih posljedica, na primjer ugled ili stvarnu uporabu, od početka se primjenjuje opće načelo članka 74., [stavka 1. Uredbe br. 207/2009].
Te se činjenice odnose na aspekte kao što su:
– […]
– Opseg zaštite (sličnost znakova te proizvoda i usluga, vjerojatnost dovođenja u zabludu) (nacionalna norma).
– Pravo država članica primjenjivo na temelju članka 8. stavka 4. Ured će razmotriti na isti način kao i činjenice. Ured nije u mogućnosti po službenoj dužnosti i precizno utvrditi koji propisi svih članica glede prava ulaze u okvir članka 8. stavka 4. Uzimanje u obzir tog aspekta kao činjenice, koju stranka koja se poziva na to pravo mora potkrijepiti dokazima, podudara se s kriterijima koje primjenjuju sudovi država članica u području stranog prava u skladu s njihovim načelima međunarodnog privatnog prava.
– Stoga, glede pravnih pitanja, odnosno pravila i normi različitih nacionalnih prava primjenjivih na pojedini slučaj, Ured će općenito tražiti od podnositelja prigovora da dostavi elemente na temelju kojih može odlučiti.
– Takav dokaz neće biti potreban samo u slučaju kada je te elemente prethodno utvrdio Ured, na primjer njihovim uključivanjem u popis iz priloga. Stranke u postupku imaju, međutim, mogućnost podnijeti dokaze da informacije sadržane na popisu ili koje je Ured na drugi način utvrdio više nisu točne ili ažurne.
– […]”
89 U ovom slučaju valja stoga provjeriti je li, u svjetlu onoga što su stranke dostavile Općem sudu, žalbeno vijeće uzelo u obzir relevantne nacionalne odredbe i je li s obzirom na njih pravilno ispitalo uvjete primjene članka 8. stavka 4. Uredbe br. 207/2009.
90 Glede tereta dokazivanja ranijeg prava i opsega takvog prava, iz tužbe proizlazi da, za neregistrirani žig, tužitelj prigovara žalbenom vijeću da se ograničilo na ispitivanje članka 7. stavka 1. točke (g) češkog Zakona o žigu i, stoga, da nije ispitalo ispunjava li taj žig uvjete za ostvarivanje zaštite na temelju članaka 44. i sljedećih članaka češkog Trgovačkog zakonika. Prema tužiteljevu mišljenju, žalbeno vijeće nije provjerilo je li, u skladu s tim člancima, intervenijent doista bio nositelj neregistriranog prava na temelju kojeg je imao pravo zabraniti uporabu kasnijeg žiga.
91 S tim u svezi, valja najprije napomenuti da se, na popisu koji se nalazi u prilogu dijelu C, poglavlju 4. Smjernica EUIPO‑a, među nacionalnim pravima koja predstavljaju ranija prava u smislu članka 8. stavka 4. Uredbe br. 207/2009, navodi članak 7., stavak 1. točka (g) češkog Zakona o žigu. Međutim, članci 44. i sljedeći članci češkog Trgovačkog zakonika nisu navedeni u tom prilogu.
92 Budući da je tužitelj namjeravao osporavati to da članak 7, stavak 1. točka (g) češkog Zakona o žigu može stvoriti pravo na neregistriranim žigovima, teret dokazivanja je na njemu. Također je morao dokazati, s obzirom na to da se namjeravao na to pozivati, da je pravo na neregistrirane žigove u češkom pravu utvrđeno drugim odredbama, a ne člankom 7. stavkom 1. točkom (g) češkog Zakona o žigu, posebice člankom 44. i sljedećim člancima češkog Trgovačkog zakonika, koji se odnose na nepošteno tržišno natjecanje i povredu autorskih prava.
93 Treba dodati da je – s obzirom na to da se Opći sud mora, čak i po službenoj dužnosti, putem sredstava koja mu se čine odgovarajućima u tu svrhu, informirati o nacionalnom pravu odnosne države članice kako bi saznao jesu li te informacije nužne za ocjenu uvjeta primjene razloga odbijanja registracije o kojoj je riječ, a osobito točnosti predočenih činjenica ili dokaza snage dostavljenih podataka – Sud primijenio mjere upravljanja postupkom s ciljem dobivanja, posebice od tužitelja, informacija o odredbama češkog prava na koje se poziva, a posebice podnošenja cjelovitog komentara članka 7. stavka 1. točke (g) češkog Zakona o žigu [Horacek, R a kol. Práva na označení (zákon o ochranných známkách a zákon o ochraně označení původu a zeměpisnych označení) Komentář – Prague, C. H.Beck 2004] (u daljnjem tekstu: Komentar članka 7. stavka 1. točke (g) češkog Zakona o žigu), odlomak koji je naveo u svojoj tužbu, kao i cjelovite verzije nekoliko odluka nacionalnih sudova koje je također naveo u tužbi.
94 Međutim, iz elemenata u spisu i odgovora stranaka ne proizlazi da je žalbeno vijeće počinilo ikakvu pogrešku utvrdivši, za potrebe primjene članka 8. stavka 4. Uredbe br. 207/2009, da, s jedne strane, u skladu s člankom 7. stavkom 1. točkom (g) češkog Zakona o žigu, nositelji neregistriranih žigova koji se rabe u trgovačkom prometu i čija važnost nije samo lokalnog karaktera imaju pravo suprotstaviti se registraciji novih žigova ako su znakovi istovjetni ili slični i ako obuhvaćaju slične proizvode ili usluge te, s druge strane, da odredbe češkog Trgovačkog zakonika na koji se poziva u konkretnom slučaju nisu relevantne, jer pitanja nepoštenog tržišnog natjecanja i povrede autorskih prava na koja se odnose nisu bile u EUIPO‑ovoj nadležnosti.
95 Naime, kao prvo, u skladu s člankom 7. stavkom 1. točkom (g) češkog Zakona o žigu, prigovor protiv registracije češkog žiga može podnijeti „nositelj neregistriranog znaka ili drugog znaka koji se rabi u trgovačkom prometu i čija važnost nije samo lokalnog karaktera, za istovjetne ili slične proizvode i usluge, ako je taj znak istovjetan ili sličan znaku za koji je podnesena prijava, ako su prava na taj znak stečena prije datuma podnošenja prijave za registraciju”.
96 Člankom 7. stavkom 1. točkom (g) češkog Zakona o žigu definiraju se, dakle, uvjeti na temelju kojih neregistrirani žig može predstavljati prepreku registraciji kasnijeg žiga.
97 Glede pitanja je li u točkama 25. i 30. pobijane odluke žalbeno vijeće moglo opravdano tvrditi da neregistrirani žigovi moraju biti stečeni uporabom u trgovačkom prometu prije datuma podnošenja prijave za registraciju i je li u točki 39. navedene odluke moralo provesti analizu dokaza kako bi utvrdilo je li pravo na neregistrirani žig stečeno slijedom intervenijentove uporabe, valja podsjetiti da je, u skladu s prilogom dijelu C, poglavlju 4. Smjernica EUIPO‑a, temelj zaštite neregistriranog žiga, u odnosu na pravo Češke Republike, članak 7. stavak 1. točka (g) češkog Zakona o žigu.
98 Iako je tužitelj u tužbi tvrdio da Smjernice EUIPO‑a nisu obvezujuće, to ne može dovesti u pitanje činjenicu da članak 7. stavak 1. točka (g) češkog Zakona o žigu dodjeljuje zaštitu neregistriranim znakovima izričito priznajući njihovim nositeljima pravo da se suprotstave registraciji kasnijeg žiga, ni činjenicu da je u Češkoj Republici uporaba u trgovačkom prometu nužan uvjet za stjecanje prava na neregistrirani znak, koji proizlazi iz te odredbe.
99 S obzirom na dokumente i odgovore stranaka, ne proizlazi da je žalbeno vijeće počinilo pogrešku smatrajući da članak 7. stavak 1. točka (g) češkog Zakona o žigu daje zaštitu neregistriranim znakovima i da iz te odredbe proizlazi kako do stjecanja prava na neregistrirani, znak čija važnost nije samo lokalnog karaktera, dolazi uporabom u trgovačkom prometu, prije podnošenja prijave za registraciju kasnijeg žiga, čija važnost nije samo lokalnog karaktera.
100 Važno je dodati da, protivljenjem registraciji kasnijeg žiga, nositelji prava na ranijim znakovima žele postići učinkovitu zaštitu od bilo kakve buduće upotrebe navedenog žiga.
101 Kao što je tužitelj to pravilno istaknuo u tužbi, članak 7. stavak 1. točka (g) češkog Zakona o žigu omogućuje nositelju valjanog ranijeg prava osporavanje prijave žiga prije njegove registracije, umjesto da se mora obratiti sudu radi proglašavanja uporabe žiga nezakonitom i poništaja žiga na temelju članka 31. stavka 2. tog zakona.
102 Također, pravo protivljenja registraciji kasnijeg žiga na temelju članka 7. stavka 1. točke (g) češkog Zakona o žigu podrazumijeva, implicitno ali nužno, pravo protivljenja uporabi navedenog žiga.
103 Kao drugo, glede pitanja postoje li druge odredbe, osim onih članka 7. stavka 1. točke (g) češkog Zakona o žigu, koji bi omogućavale nositeljima neregistriranog znaka da zabrane uporabu kasnijeg žiga nakon njegove registracije, kao što su članak 44. i sljedeći članci češkog Trgovačkog zakonika, te je li žalbeno vijeće počinilo pogrešku propustivši ispitati jesu li u konkretnom slučaju bili ispunjeni uvjeti za stjecanje prava na neregistrirani žig, određeni u navedenim člancima, valja napomenuti da se na temelju elemenata koje su stranke iznijele ne može dokazati da je žalbeno vijeće počinilo pogrešku smatrajući da se ti potonji članci odnose na pitanja koja nisu u EUIPO‑ovoj nadležnosti.
104 Naime, članak 44. i sljedeći članci češkog Trgovačkog zakonika odnose se na nepošteno tržišno natjecanje, zavaravajuće žigove i povredu autorskih prava te iz podnesenih dokumenata koji se odnose na članak 7. stavak 1. točku (g).) češkog Zakona o žigu ne proizlazi da potrebnu odredbu valja tumačiti u vezi s navedenim člancima, bez obzira na činjenicu da se članak 47. navedenog trgovačkog zakonika odnosi na slučaj stvaranja vjerojatnosti dovođenja u zabludu.
105 Iz svega prethodno navedenog proizlazi da žalbeno vijeće nije počinilo pogrešku u svojoj ocjeni uvjeta primjene članka 8. stavka 4. Uredbe br. 207/2009 s obzirom na odredbe češkog prava.
– Treći dio drugog tužbenog razloga
106 Tužitelj tvrdi da se znak, koji je predmet žiga za koji je podnesena prijava, rabio u Češkoj Republici prije intervenijentova neregistriranog žiga koji stoga predstavlja čin nepoštenog tržišnog natjecanja počinjen na njegovu štetu i povredu njegovih autorskih prava te zato nije valjan prema češkom pravu. U tom kontekstu prigovara žalbenom vijeću, u biti, da je prihvatilo prigovor i proglasilo se nenadležnim za ispitivanje, koje je od njega zatraženo, je li taj neregistrirani žig nevaljan prema češkom pravu. S tim u svezi, prigovara žalbenom vijeću da je potvrdilo kako je na tužitelju teret dokazivanja da je intervenijentovo pravo nevaljano ili da se intervenijent ne može na to pravo pozvati u odnosu na njega. Naime, na intervenijentu je da dokaže da ima prava temeljena na nacionalnom pravu, dok je na EUIPO‑u da ispita njihovu valjanost.
107 EUIPO i intervenijent osporavaju tužiteljeve tvrdnje.
108 Iz sudske prakse proizlazi da, kako bi podnositelj prigovora mogao, na temelju članka 8. stavka 4. Uredbe br. 207/2009, spriječiti registraciju žiga Unije, potrebno je i dovoljno da se, na datum na koji EUIPO provjerava jesu li svi uvjeti za prigovor ispunjeni, može pozvati na postojanje ranijeg prava koji nije postalo nevaljano sudskom odlukom koja je postala konačna (presuda od 29. ožujka 2011., Anheuser‑Busch/Budějovický Budvar, C‑96/09 P, EU:C:2011:189, t. 94.).
109 U tim okolnostima, iako EUIPO mora, kada odlučuje o prigovoru koji se temelji na članku 8. stavku 4. Uredbe br. 207/2009, uzeti u obzir odluke sudova odnosnih država članica o valjanosti ili kvalifikaciji prava na koja se poziva, kako bi se uvjerio da ona i dalje proizvode učinke koji se zahtijevaju tom odredbom, on ne može svojom ocjenom nadomjestiti ocjenu nadležnih nacionalnih sudova; to mu pravo, osim toga, ne daje ni Uredba br. 207/2009 (presuda od 29. ožujka 2011., Anheuser‑Busch/Budějovický Budvar, C‑96/09 P, EU:C:2011:189, t. 95.).
110 Nadalje, valjanost nacionalnog žiga ne može se dovesti u pitanje u okviru postupka registracije žiga Unije, nego isključivo u okviru postupka za proglašavanje žiga ništavim samo u kontekstu postupka pokrenutog u odnosnoj državi članici (vidjeti presudu od 13. prosinca 2007., Xentral/OHIM – Pages jaunes (PAGESJAUNES.COM), T‑134/06, EU:T:2007:387, t. 36. i navedenu sudsku praksu). Štoviše, iako je EUIPO‑ova zadaća da provjeri, na temelju dokaza koje podnositelj prigovora mora podnijeti, postojanje nacionalnoga žiga na koji se poziva u prilog prigovoru, nije na njemu da rješava sukob između tog žiga i drugog žiga na nacionalnoj razini, jer je to u nadležnosti nacionalnih tijela (presuda od 21. travnja 2005., PepsiCo/OHIM Intersnack Knabber‑Gebäck (RUFFLES), T‑269/02, EU:T:2005:138, t. 26., i od 13. prosinca 2007., PAGESJAUNES.COM, T‑134/06, EU:T:2007:387, t. 36.).
111 Stoga, sve dok je raniji nacionalni žig učinkovito zaštićen, postojanje ranije nacionalne registracije ili drugog prava koje prethodi tom žigu nije relevantno u okviru prigovora podnesenog protiv prijave žiga Europske unije, čak i ako je žig za koji je podnesena prijava istovjetan ranijem nacionalnom žigu poduzetnika koji je podnio prijavu za registraciju ili drugom pravu koje prethodi nacionalnom žigu na kojem se temelji prigovor (vidjeti u tom smislu presudu od 13. prosinca 2007., PAGESJAUNES.COM, T‑134/06, EU:T:2007:387, t. 37. i navedenu sudsku praksu).
112 Ništa ne upućuje na zaključak da takva razmatranja nisu primjenjiva u slučaju poput onoga u ovom predmetu, u kojem se prigovor temelji na ranijem nacionalnom neregistriranom žigu.
113 U tom kontekstu, žalbeno vijeće nije počinilo pogrešku utvrdivši u točki 69. pobijane odluke da nije nadležno za ocjenu valjanosti neregistriranog žiga, a stoga i za odlučivanje o postojanju možebitne intervenijentove povrede tužiteljevih autorskih prava ili možebitnog čina nepoštenog tržišnog natjecanja počinjenog na njegovu štetu.
114 Prema tome, žalbeno vijeće nije počinilo pogrešku ocijenivši, u biti, da je na tužitelju da dokaže kako je neregistriran žig nevaljan, podnošenjem, kada je to potrebno, konačnih sudskih ili upravnih odluka u kojima je odlučeno u tom smislu.
115 Imajući u vidu sve prethodno navedeno, tužbu valja odbiti u cijelosti.
Troškovi
116 Sukladno članku 134. stavku 1. Poslovnika, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove.
117 Budući da tužitelj nije uspio u postupku, valja mu naložiti snošenje troškova, sukladno zahtjevu EUIPO‑a i intervenijenta.
Slijedom navedenoga,
OPĆI SUD (prvo vijeće)
proglašava i presuđuje:
1. Tužba se odbija.
2. Društvu Bacardi Co. Ltd nalaže se snošenje troškova.
Kanninen | Pelikánová | Buttigieg |
Objavljeno na javnoj raspravi u Luxembourgu 24. listopada 2018.
Potpisi