Language of document : ECLI:EU:T:2019:399

PRESUDA OPĆEG SUDA (peto vijeće)

11. lipnja 2019.(*)

„Istraživanja i inovacije – Okvirni program za istraživanja i inovacije (2014. – 2020.) – Pozivi za podnošenje prijedloga i povezane aktivnosti obuhvaćene radnim programom ERC‑a za 2016. – ERCEA‑ova odluka o odbijanju zahtjeva za potporu kao neprihvatljivog – Žalba u upravnom postupku pred Komisijom – Prešutna odluka o odbijanju – Djelomična nedopuštenost – Izričita odluka o odbijanju – Pravo na djelotvornu sudsku zaštitu”

U predmetu T‑478/16,

Regine Frank, sa stalnom adresom u Bonnu (Njemačka), koju zastupa S. Conrad, odvjetnik,

tužitelj,

protiv

Europske komisije, koju zastupaju R. Lyal, L. Mantl i B. Conte, u svojstvu agenata,

tuženika,

povodom zahtjeva na temelju članka 263. UFEU‑a za poništenje, s jedne strane, Komisijine odluke od 17. lipnja 2016. i, s druge strane, Komisijine odluke od 16. rujna 2016. kojom se prešutno i izričito odbija žalba u upravnom postupku koju je tužitelj podnio na temelju članka 22. stavka 1. Uredbe Vijeća (EZ) br. 58/2003 od 19. prosinca 2002. o utvrđivanju statusa izvršnih agencija kojima se povjeravaju određene zadaće u vezi s upravljanjem programima Zajednice (SL 2003., L 11, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 1., svezak 16., str. 83.),

OPĆI SUD (peto vijeće),

u sastavu: D. Gratsias, predsjednik, I. Labucka (izvjestiteljica) i I. Ulloa Rubio, suci,

tajnik: N. Schall, administratorica,

uzimajući u obzir pisani dio postupka i nakon rasprave održane 31. siječnja 2019.,

donosi sljedeću

Presudu

I.      Pravni okvir

1        Okvirni program za istraživanja i inovacije Obzor 2020. (u daljnjem tekstu: Okvirni program Obzor 2020.) osnovan je na temelju članaka 173. i 182. UFEU‑a Uredbom (EU) br. 1290/2013 Europskog parlamenta i Vijeća od 11. prosinca 2013. o utvrđivanju pravila za sudjelovanje u Okvirnom programu za istraživanja i inovacije Obzor 2020. (2014. – 2020.) i širenje njegovih rezultata te stavljanju izvan snage Uredbe (EZ) br. 1906/2006 (SL 2013., L 347., str. 81.) i Uredbom (EU) br. 1291/2013 Europskog parlamenta i Vijeća od 11. prosinca 2013. o osnivanju Okvirnog programa za istraživanja i inovacije Obzor 2020. (2014. – 2020.) i o stavljanju izvan snage Odluke br. 1982/2006/EZ (SL 2013., L 347, str. 104.).

2        Europska komisija povjerila je određene zadaće upravljanja Okvirnim programom Obzor 2020. Izvršnoj agenciji Europskog istraživačkog vijeća (ERCEA), u skladu s člankom 6. Uredbe Vijeća (EZ) br. 58/2003 od 19. prosinca 2002. o utvrđivanju statusa izvršnih agencija kojima se povjeravaju određene zadaće u vezi s upravljanjem programima Zajednice (SL 2003., L 11, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 1., svezak 16., str. 83.).

3        Među zadaćama koje je Komisija povjerila ERCEA‑u nalaze se one koje se odnose na financiranje projekata u okviru dijela „Znanstvena izvrsnost”, dijela koji je predviđen Odlukom Vijeća 2013/743/EU od 3. prosinca 2013. o osnivanju Posebnog programa za provedbu Okvirnog programa Obzor 2020. (2014. – 2020.) i o stavljanju izvan snage odluka 2006/971/EZ, 2006/972/EZ, 2006/973/EZ, 2006/974/EZ i 2006/975/EZ (SL 2013., L 347, str. 965.).

4        Za 2016. kriteriji odabira i postupci evaluacije zahtjeva za potporu definirani su u programu rada Europskog istraživačkog vijeća (ERC).

5        Postupak podnošenja i evaluacije zahtjevâ za potporu utvrđen je Odlukom Komisije C(2014) 2454 od 15. travnja 2014. o ERC‑ovim pravilima za podnošenje prijedloga i povezane postupke evaluacije, odabira i dodjele koja se primjenjuju na poseban program provedbe Okvirnog programa Obzor 2020., kako je izmijenjen Odlukom Komisije C(2015) 4975 od 23. srpnja 2015. (u daljnjem tekstu: ERC‑ova pravila za podnošenje i evaluaciju).

6        Postupak podnošenja i evaluacije zahtjeva za potporu detaljno je opisan u točkama 2.1 do 2.5 ERC‑ovih pravila za podnošenje i evaluaciju.

7        U skladu s točkom 2.2 ERC‑ovih pravila za podnošenje i evaluaciju, glavni istraživač u ime institucije domaćina mora podnijeti zahtjeve za potporu. Institucija domaćin ima ulogu formalnog podnositelja zahtjeva i ERCEA‑ova suugovaratelja za sklapanje ugovora o potpori.

8        Da bi bila dopuštena, svakoj prijavi prilikom podnošenja, a najkasnije prije isteka roka za podnošenje zahtjevâ za potporu, mora biti, između ostalog, priložena izjava o suglasnosti institucije domaćina. Nepotpuni prijedlozi proglašavaju se neprihvatljivima.

9        Da bi se evaluirao, podneseni zahtjev za potporu mora zadovoljiti i sve kriterije prihvatljivosti i dopuštenosti utvrđene u ERC‑ovu programu rada za 2016.

10      To osobito vrijedi, u skladu s ERC‑ovim programom rada za 2016., za razvrstavanje u kategoriju C prijave podnesene u 2014. ili 2015. koje isključuje podnošenje novog zahtjeva za potporu za ERC‑ov program rada za 2016. (u daljnjem tekstu: isključujuća klauzula).

11      Kandidati se obavještavaju o ishodu znanstvene evaluacije njihove prijave najkasnije u roku od pet mjeseci od završnog datuma za podnošenje cjelovitih prijedloga u skladu s člankom 20. stavkom 2. točkom (a) Uredbe br. 1290/2013.

12      U skladu s člankom 16. Uredbe br. 1290/2013, evaluacija prijava može biti predmet preispitivanja.

13      U skladu s člankom 17. Uredbe br. 1290/2013, svaki kandidat može podnijeti pritužbu u pogledu svojeg sudjelovanja u Okvirnom programu Obzor 2020.

14      Za odluke o odbijanju koje su donijele izvršne agencije u članku 22. stavcima 1. do 5. Uredbe br. 58/2003 predviđa se nadzor zakonitosti koje provodi Komisija:

„1. Bilo koji akt izvršne agencije koja prouzroči štetu trećoj strani osoba koju se to tiče izravno ili pojedinačno ili pak država članica može uputiti Komisiji na preispitivanje zakonitosti.

[Žalba u upravnom postupku] upućuje se Komisiji unutar mjesec dana od dana kada je zainteresirana strana ili dotična država članica saznala za akt koji osporava.

Nakon saslušavanja argumenata koje je navela zainteresirana strana ili država članica te argumenata koje je navela izvršna agencija Komisija donosi odluku o [žalbi u upravnom postupku] unutar dva mjeseca od datuma kada je [žalba u upravnom postupku podnesena]. Ne dovodeći u pitanje obvezu Komisije da svoju odluku pismeno obrazloži, ako Komisija ne odgovori unutar roka, smatra se da je [prešutno] odbacuje [žalbu u upravnom postupku].

[…]

5. [Tužba za poništenje] izričite ili prešutne odluke Komisije o odbacivanju [žalbe u upravnom postupku] može se podnijeti Sudu u skladu s člankom [263. UFEU‑a].”

II.    Okolnosti spora

15      Komisija je 1. kolovoza 2015. u Službenom listu Europske unije objavila mišljenje naslovljeno „Pozivi za podnošenje prijedloga i povezane aktivnosti obuhvaćene radnim programom ERC‑a za 2016. u okviru programa Obzor 2020. – Okvirni program za istraživanje i inovacije (2014. – 2020.) (SL 2015., C 253, str. 12.).

16      Tužitelj Regina Frank podnijela je 17. studenoga 2015. ERCEA‑u, preko sustava elektroničke razmjene koji je stavljen na raspolaganje sudionicima u okviru Okvirnog programa Obzor 2020., zahtjev za potporu za projekt prijenosa svjetlosti u kvazikristalima i neperiodičnim strukturama (u daljnjem tekstu: zahtjev za potporu).

17      Tužitelj je zahtjev za potporu podnio u ime Tehničkog sveučilišta u Kaiserslauternu (u daljnjem tekstu: Sveučilište).

18      Sveučilište je istoga dana povuklo zahtjev za potporu s obrazloženjem da tužitelj nije bio ovlašten podnijeti takav zahtjev za 2016. i da Sveučilište nije bilo dostupno za prihvat tužiteljeva projekta.

19      Tužitelj je tog istog dana drugi put podnio zahtjev za potporu koji je Sveučilište ponovno povuklo, prije nego li ga je treći put podnio tužitelj.

20      Sveučilište je 30. studenoga 2015. ERCEA‑u uputilo dopis u kojem je navelo da ono kao institucija domaćin nije bilo dostupno za tužiteljev projekt. Sveučilište je također pojasnilo da je tužitelj bez njegova odobrenja za pozive za podnošenje prijedloga za 2016. koristio izjavu o suglasnosti koju je ono izdalo za pozive za podnošenje prijedloga za 2015.

21      ERCEA je dopisom od 18. ožujka 2016. obavijestio tužitelja, s jedne strane, o odbijanju njegova zahtjeva za potporu s obrazloženjem da je zahtjev bio neprihvatljiv i, s druge strane, o mogućim pravnim lijekovima (u daljnjem tekstu: ERCEA‑ova odluka o odbijanju).

22      Tužitelj je dopisom od 16. travnja 2016. podnio zahtjev za preispitivanje evaluacije, u smislu članka 16. Uredbe br. 1290/2013, koji je ERCEA prekvalificirao u zahtjev za preispitivanje prihvatljivosti za Okvirni program Obzor 2020., u smislu članka 17. iste uredbe.

23      Tužitelj je dopisom od 17. travnja 2016. na temelju članka 22. Uredbe br. 58/2003 pred Komisijom osporavao zakonitost ERCEA‑ove odluke (u daljnjem tekstu: žalba u upravnom postupku).

24      ERCEA je dopisom od 24. svibnja 2016. obavijestio tužitelja da je preispitivanje prihvatljivosti njegova zahtjeva za potporu dovelo do istog rezultata.

25      Komisija je dopisom od 3. lipnja 2016. tužitelja upitala ostaje li pri svojoj žalbi u upravnom postupku.

26      Dana 17. lipnja 2016., u nedostatku Komisijina odgovora na žalbu u upravnom postupku u roku od dva mjeseca određenom u članku 22. stavku 1. trećem podstavku Uredbe br. 58/2003, Komisija je prešutno odbila žalbu u upravnom postupku (u daljnjem tekstu: prešutna odluka o odbijanju).

27      Tužitelj je dopisom od 25. lipnja 2016. obavijestio Komisiju da želi ostati pri žalbi u upravnom postupku.

28      Tužitelj je dopisom od 10. kolovoza 2016. zatražio podatke o trenutačnom stanju njegove žalbe u upravnom postupku.

29      Dopisom od istoga dana Komisija je odgovorila da će odluka o navedenoj žalbi biti donesena tijekom rujna.

30      Komisija je dopisom od 30. rujna 2016. priopćila svoju odluku od 16. rujna 2016. kojom se odbija žalba u upravnom postupku na temelju članka 22. Uredbe br. 58/2003 s obrazloženjem da je zahtjev za potporu bez valjane izjave o suglasnosti bio nedopušten (u daljnjem tekstu: izričita odluka o odbijanju).

31      Dopisom od 9. listopada 2016. tužitelj je Komisiji uputio novu pritužbu.

32      Komisija je dopisom od 28. listopada 2016. obavijestila tužitelja da je postupak na temelju članka 22. Uredbe br. 58/2003 bio zaključen i da se izričita odluka o odbijanju sada mogla osporavati u okviru tužbe za poništenje pred Općim sudom.

III. Postupak i zahtjevi stranaka

33      Tužitelj je aktom podnesenim tajništvu Općeg suda 26. kolovoza 2016. zatražio besplatnu pravnu pomoć, u skladu s odredbama članka 147. Poslovnika Općeg suda.

34      Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 26. listopada 2016. tužitelj je pokrenuo ovaj postupak.

35      Tužitelju je rješenjem od 16. veljače 2017. odobrena besplatna pravna pomoć.

36      Dopisom od 3. svibnja 2017. tajništvo Općeg suda je, u skladu s člankom 106. Poslovnika, upitalo stranke žele li biti saslušane.

37      Dopisom od 6. lipnja 2017. tužitelj je zatražio da bude saslušan u okviru rasprave.

38      Komisija nije odgovorila u određenom roku.

39      Stranke su bile pozvane na raspravu koja je bila održana 26. siječnja 2018.

40      Tužitelj je na raspravi podnio zahtjev za izuzeće sudaca petog vijeća Općeg suda i tajnika (u daljnjem tekstu: zahtjev za izuzeće).

41      Iz zapisnika s rasprave proizlazi:

„Zastupnik tužitelja podnio je zahtjev za izuzeće petog vijeća, navodeći da se ne slaže s obrazloženjem tog zahtjeva. Tuženik se nije očitovao u pogledu zahtjeva. Uz predsjednikovo odobrenje, u prisutnosti i pod nadzorom tužiteljeva zastupnika, R. Frank podnosi podnesak u prilog obrazloženju zahtjeva za izuzeće.”

42      Potpredsjednik Općeg suda odbio je zahtjev za izuzeće odlukom od 26. veljače 2018.

43      Tužiteljev zastupnik obavijestio je dopisom od 5. ožujka 2018. tajništvo Općeg suda da više ne pristaje na zastupanje tužitelja s obrazloženjem da je potonji, bez njegova pristanka i znanja, s jedne strane, tajništvu Općeg suda, ali i nekim njegovim članovima, proslijedio razne dokumente i elektroničku poštu i, s druge strane, na raspravi podnio zahtjev za izuzeće s kojim se on nije slagao. Također je istaknuo da tužitelja više ne može u potpunosti neovisno zastupati, u smislu članka 19. trećeg podstavka Statuta Suda Europske unije, te je primijetio da je sam tužitelj u podnesku Općem sudu naveo da više nema povjerenja u njega.

44      Opći je sud odlukom od 14. ožujka 2018. tužitelju ostavio rok do 16. svibnja 2018. da tajništvu Općeg suda priopći identitet svojeg novog zastupnika.

45      Tužitelj je zahtjevom podnesenim tajništvu Općeg suda 23. svibnja 2018. zatražio besplatnu pravnu pomoć, u skladu s odredbama članka 147. Poslovnika.

46      Taj je zahtjev podnesen radi podnošenja žalbe protiv odluke potpredsjednika Općeg suda od 26. veljače 2018. kojom se odbija njegov zahtjev za izuzeće.

47      Rješenjem od 29. lipnja 2018., Frank/Komisija (T‑478/16, neobjavljeno, EU:T:2018:417), predsjednik petog vijeća Općeg suda odlučio je uputiti predmet Sudu u skladu s člankom 54. drugim podstavkom Statuta Suda Europske unije.

48      Sud je rješenjem od 22. studenoga 2018. odbio zahtjev za besplatnu pravnu pomoć.

49      Opći je sud 6. prosinca 2018. odlučio nastaviti raspravu u ovom predmetu zakazavši je za 31. siječnja 2019.

50      Budući da tužitelj Općem sudu nije priopćio ime svojeg novog zastupnika, poziv na raspravu od 31. siječnja 2019. dostavljen je Sebastianu Conradu.

51      S. Conrad napomenuo je 20. prosinca 2018. tajništvu Općeg suda da on ne zastupa tužitelja na toj raspravi.

52      Na raspravi od 31. siječnja 2019. predsjednik petog vijeća Općeg suda utvrdio je da su stranke bile uredno pozvane, u skladu s člankom 108. stavkom 1. Poslovnika.

53      Budući da ga na raspravi nije zastupao odvjetnik, tužitelj je osobno zatražio primjenu članka 148. stavka 5. Poslovnika.

54      Komisija je Općem sudu navela da se poziva na svoje podneske.

55      Nakon rasprave od 31. siječnja 2019. zatvoren je usmeni dio postupka u ovom predmetu te je započela faza vijećanja.

56      Tužitelj od Općeg suda zahtijeva da:

–        poništi prešutnu odluku o odbijanju i izričitu odluku o odbijanju;

–        naloži Komisiji snošenje troškova;

57      Komisija od Općeg suda zahtijeva da:

–        odbije tužbu kao neosnovanu;

–        naloži tužitelju snošenje troškova.

IV.    Pravo

58      Na raspravi i nakon što je Opći sud utvrdio nedostatak zastupanja tužitelja koji je uredno pozvan, u smislu članka 108. stavka 1. Poslovnika, tužitelj je osobno zatražio primjenu članka 148. stavka 5. tog poslovnika.

A.      Primjena članka 148. stavka 5. Poslovnika

59      U skladu s člankom 147. stavcima 1. i 3. Poslovnika:

„1. Besplatna pravna pomoć može se zatražiti prije podnošenja pravnog sredstva ili u tijeku postupka.

2. Zahtjev za besplatnu pravnu pomoć mora biti sastavljen na obrascu koji je objavljen u Službenom listu Europske unije i dostupan na internetskoj stranici Suda Europske unije. Ne dovodeći u pitanje članak 74., taj obrazac mora potpisati podnositelj zahtjeva ili ako je zastupan, njegov odvjetnik. Zahtjev za besplatnu pravnu pomoć podnesen bez obrasca ne uzima se u obzir.

3. Zahtjevu za besplatnu pravnu pomoć moraju biti priložene sve informacije i potvrde iz kojih je moguće utvrditi imovinsko stanje podnositelja zahtjeva ili poput potvrde nadležnog nacionalnog tijela o imovinskom stanju.”

60      Na temelju članka 148. stavka 4. Poslovnika, „[r]ješenjem kojim se odobrava besplatna pravna pomoć može se odrediti odvjetnik za zastupanje podnositelja zahtjeva ako ga je on predložio u zahtjevu za besplatnu pravnu pomoć i ako je taj odvjetnik dao svoju suglasnost za zastupanje podnositelja zahtjeva pred Općim sudom”.

61      Konačno, člankom 148. stavkom 5. Poslovnika predviđa se da „ako podnositelj zahtjeva nije sam predložio odvjetnika u zahtjevu za besplatnu pravnu pomoć ili nastavno na rješenje kojim se odobrava besplatna pravna pomoć ili ako njegovu izboru nije moguće udovoljiti, tajnik nadležnom tijelu države o kojoj je riječ, navedenom u Dodatku Poslovniku Suda, upućuje rješenje o odobrenju besplatne pravne pomoći i primjerak zahtjeva za besplatnu pravnu pomoć”.

62      U ovom slučaju, valja istaknuti da je tužitelju nakon njegova zahtjeva od 26. kolovoza 2016. rješenjem predsjednika petog vijeća Općeg suda od 16. veljače 2017. odobrena besplatna pravna pomoć.

63      Opći je sud tim rješenjem odredio odvjetnika kojeg je tužitelj predložio da ga zastupa u ovom predmetu tijekom cijelog postupka. Opći je sud stoga odlučio tužitelju odobriti besplatnu pravnu pomoć pri čemu je potvrdio njegov izbor u pogledu identiteta njegova zastupnika.

64      Međutim, 5. ožujka 2018. odvjetnik kojeg je Opći sud odredio obavijestio je potonjeg da više ne pristaje na zastupanje tužitelja. Stoga je Opći sud obavijestio tužitelja da mora imenovati drugog odvjetnika da ga zastupa na raspravi od 31. siječnja 2019. Na dan rasprave, tužitelj nije odgovorio na taj poticaj Općeg suda. U tom je kontekstu na raspravi od 31. siječnja 2019. tužitelj osobno zatražio primjenu članka 148. stavka 5. Poslovnika Suda.

65      U kontekstu zahtjeva za besplatnu pravnu pomoć, člankom 148. stavkom 5. Poslovnika predviđaju se uvjeti pod kojima odvjetnik može, na inicijativu tajnika Općeg suda, biti imenovan radi zastupanja stranke pred Općim sudom.

66      Iz članka 148. stavka 5. Poslovnika Suda proizlazi da tajnik Općeg suda upućuje nadležnom tijelu države akte koji su tamo navedeni bilo u slučaju kad zainteresirana stranka u svojem zahtjevu za besplatnu pravnu pomoć ili nakon prihvaćanja tog zahtjeva nije sama predložila odvjetnika ili u slučaju kad Opći sud nije potvrdio izbor zainteresirane stranke.

67      Iz toga slijedi da, u slučaju kad je zainteresirana stranka sama predložila odvjetnika, kao prvo, primjena članka 148. stavka 5. Poslovnika radi zamjene tog odvjetnika drugim odvjetnikom zahtijeva podnošenje novog zahtjeva za besplatnu pravnu pomoć u skladu s formalnim uvjetima iz članka 147. stavka 2. Poslovnika kojemu se prilažu dokumenti koji se zahtijevaju na temelju članka 147. stavka 3. Poslovnika radi ispitivanja jesu li materijalni uvjeti i dalje zadovoljeni. Kao drugo, takva zamjena može se provesti na temelju članka 148. stavka 5. Poslovnika samo kad je to potrebno zbog objektivnih okolnosti neovisnih o ponašanju ili želji zainteresirane stranke poput smrti, umirovljenja ili neispunjavanja profesionalnih ili etičkih obveza odvjetnika.

68      Naime, s jedne strane, besplatna pravna pomoć čini korist koja se besplatno nudi zainteresiranoj stranci radi učinkovitog ostvarivanja njezina prava na sudsku zaštitu. Stoga je ta zainteresirana stranka dužna upotrijebiti tu korist na način kojim se poštuje uloga koju pravosudni sustav Unije priznaje djelatnosti odvjetnika. Potonji je suradnik u postupku, pozvan da potpuno neovisno i u klijentovu najboljem interesu pruži pravnu pomoć koja mu je potrebna (rješenje od 17. svibnja 2017., Olivetel/EUIPO – Polyrack Electronic Aufbausysteme (POLY RACK), T‑28/17, neobjavljeno, EU:T:2017:404, t. 11.). Činjenica da se odvjetnik odriče zastupanja stranke u sporu pozivajući se na njezino ponašanje koje može drastično ograničiti prethodno definiranu zadaću zastupnika ne može se stoga smatrati valjanim razlogom koji može opravdati primjenu članka 148. stavka 5. Poslovnika.

69      Kao što je to navedeno u točkama 62. i 63. ove presude, u svojem zahtjevu za besplatnu pravnu pomoć koji je podnesen 26. kolovoza 2016., tužitelj je predložio ime S. Conrada kao odvjetnika koji će ga zastupati, a koji je izbor potvrđen u rješenju od 16. veljače 2017.

70      Stoga valja ustvrditi da se članak 148. stavak 5. Poslovnika može primijeniti u ovom slučaju tek nakon novog zahtjeva za besplatnu pravnu pomoć podnesenog u skladu s člankom 147. stavcima 2. i 3. Poslovnika.

71      Međutim, s jedne strane, tužitelj nije tajništvu Općeg suda podnio takav zahtjev. S druge strane, u svakom slučaju, okolnosti koje je opisao S. Conrad (vidjeti t. 43. ove presude) ne mogu se, s obzirom na utvrđenja izložena u točki 68. ove presude, smatrati opravdavajućima za primjenu članka 148. stavka 5. Poslovnika. U tom kontekstu, činjenica da se tužitelj pozvao na gubitak povjerenja u odnosu na S. Conrada nije sama za sebe dovoljna da dovede do primjene članka 148. stavka 5. Poslovnika, s obzirom na to da ga ništa ne sprečava da radi zastupanja imenuje drugog odvjetnika.

72      Budući da su stranke valjano podnijele svoje podneske tijekom pisanog dijela postupka i nakon što je usmeni dio postupka zatvoren, Opći sud smatra da raspolaže s dovoljno podataka u spisu za donošenje odluke u ovom predmetu.

B.      Zahtjev za poništenje

73      Svojom tužbom, tužitelj zahtijeva poništenje prešutne odluke o odbijanju i izričite odluke o odbijanju.

1.      Zahtjev za poništenje prešutne odluke o odbijanju

74      Valja podsjetiti da, na temelju članka 22. stavaka 1. i 5. Uredbe br. 58/2003, Komisija odlučuje o žalbi u upravnom postupku u roku od dva mjeseca od datuma njezina podnošenja. Ne dovodeći u pitanje Komisijinu obvezu da pismeno odgovori i obrazloži svoju odluku, izostanak Komisijina odgovora u tom roku smatra se prešutnom odlukom o odbijanju žalbe.

75      U ovom slučaju Komisija nije u roku od dva mjeseca donijela odluku o žalbi u upravnom postupku koju je tužitelj podnio 17. travnja 2016.

76      Stoga se izostanak Komisijina odgovora na žalbu od 17. lipnja 2016. smatra prešutnom odlukom o odbijanju žalbe u upravnom postupku koja može biti predmetom tužbe za poništenje pred Općim sudom, u skladu s člankom 22. stavkom 5. Uredbe br. 58/2003.

77      Međutim, Komisija je 16. rujna 2016., odnosno prije podnošenja tužbe u ovom predmetu, donijela odluku kojom izričito  odbija žalbu u upravnom postupku, koja je tužitelju priopćena 30. rujna 2016.

78      Stoga je, donošenjem izričite odluke o odbijanju, Komisija povukla prešutnu odluku o odbijanju (vidjeti po analogiji presudu od 10. prosinca 2010., Ryanair/Komisija, T‑494/08 do T‑500/08 i T‑509/08, EU:T:2010:511, t. 45.).

79      Kada se neki akt povuče, on potpuno nestaje iz pravnog poretka Unije (vidjeti rješenje od 12. siječnja 2011., Terezakis/Komisija, T‑411/09, EU:T:2011:4, t. 16. i navedenu sudsku praksu).

80      Prema tome, u dijelu u kojem se odnosi na poništenje prešutne odluke o odbijanju, tužbu treba odbaciti kao nedopuštenu.

2.      Zahtjev za poništenje izričite odluke o odbijanju

81      U prilog svojoj tužbi tužitelj u biti ističe dva tužbena razloga, od kojih se prvi temelji na povredi njegova prava na djelotvornu sudsku zaštitu, a drugi na pogreškama koje se tiču prava.

a)      Prvi žalbeni razlog koji se temelji na povredi tužiteljeva prava na djelotvornu sudsku zaštitu

82      U okviru prvog tužbenog razloga, tužitelj u biti tvrdi da se nepravodobnim postupanjem Komisije po njegovoj žalbi u upravnom postupku krši njegovo pravo na djelotvornu sudsku zaštitu.

83      Komisiji prigovara da odluku o žalbi u upravnom postupku nije donijela u roku iz članka 22. stavka 1. trećeg podstavka Uredbe br. 58/2003. Poštovanje tog roka je od velike važnosti jer bi nepravodobna odluka adresate mogla dovesti u zabludu, posebno u pogledu roka koji se mora poštovati za podnošenje tužbe.

84      Smatra da to vrijedi i kad Komisija objavi da želi izričito odlučiti o žalbi u upravnom postupku u trenutku kad je rok za podnošenje tužbe protiv prešutnog odbijanja već počeo teći.

85      U tom pogledu, kao prvo, valja podsjetiti da na temelju članka 22. stavaka 1. i 5. Uredbe br. 58/2003, Komisija odlučuje o žalbi u upravnom postupku u roku od dva mjeseca od datuma njezina podnošenja. Ne dovodeći u pitanje Komisijinu obvezu da pismeno odgovori i obrazloži svoju odluku, izostanak Komisijina odgovora u tom roku smatra se prešutnom odlukom o odbijanju žalbe. Izričita ili prešutna odluka o odbijanju žalbe u upravnom postupku može biti predmetom tužbe za poništenje pred Sudom, u skladu s člankom 263. UFEU‑a.

86      Kao drugo, nijedno pravno načelo ne lišava upravu njezine nadležnosti da odgovori na zahtjev, čak i izvan rokova određenih u tu svrhu. Mehanizam prešutne odluke o odbijanju utvrđen je da bi se umanjio rizik da uprava odluči ne odgovoriti na zahtjev i izbjegne svaki sudski nadzor, a ne kako bi svaka nepravodobna odluka postala nezakonita. Uprava u načelu ima obvezu da pruži, čak i nepravodobno, obrazložen odgovor na svaki zahtjev pojedinca. Takvo rješenje je u skladu sa svrhom mehanizma prešutne odluke o odbijanju koja se sastoji od omogućavanja pojedincima da napadnu nedjelovanje uprave s ciljem da od nje dobiju obrazloženi odgovor (vidjeti po analogiji presudu od 19. siječnja 2010., Co‑Frutta/Komisija, T‑355/04 i T‑446/04, EU:T:2010:15, t. 59.).

87      Kao treće, zahtjev sudskog nadzora opće je načelo prava Unije, koje proizlazi iz ustavnih tradicija zajedničkih državama članicama i koje je također sadržano u člancima 6. i 13. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda potpisane u Rimu 4. studenoga 1950. Pravo na djelotvoran pravni lijek je, osim toga, potvrđeno u članku 47. Povelje o temeljnim pravima Europske unije.

88      Međutim, u ovom slučaju, Komisija ne može donošenjem izričite odluke o odbijanju povrijediti tužiteljevo pravo na djelotvornu sudsku zaštitu, i to čak iako je odluka donesena nakon roka od dva mjeseca određenog Komisiji za odlučivanje o žalbi u upravnom postupku u članku 22. stavku 1. trećem podstavku Uredbe br. 58/2003.

89      Naime, izričitom odlukom o odbijanju obavješćuje se tužitelja o mogućnosti zahtijevanja poništenja navedene odluke u okviru tužbe za poništenje na temelju članka 263. UFEU‑a, koja je podnesena u propisanom roku, s obzirom na to da je tužba podnesena 26. listopada 2016., odnosno manje od dva mjeseca nakon dostave izričite odluke o odbijanju 30. rujna 2016.

90      Stoga prvi tužbeni razlog valja odbiti kao neosnovan.

b)      Drugi tužbeni razlog, koji se temelji na pogreškama koje se tiču prava

91      Drugi tužbeni razlog sastoji se od dvaju dijelova.

1)      Prvi dio, koji se temelji na nezakonitoj primjeni isključujuće klauzule

92      U okviru prvog dijela, tužitelj u biti ističe da izričitu odluku o odbijanju treba poništiti jer je Komisija propustila ispraviti nezakonitost kojom je zahvaćena ERCEA‑ova odluka o odbijanju, u kojoj se odbijanje zahtjeva za potporu osobito temeljilo na razlogu razvrstavanja u kategoriju C ranijeg zahtjeva za potporu za pozive za podnošenje prijedloga za 2015., iako je to razvrstavanje bilo predmet tužbe u tijeku pred Općim sudom.

93      U tom pogledu, valja podsjetiti da, iako se ERCEA‑ova odluka o odbijanju temeljila na više razloga, odnosno, kao prvo, nepostojanju valjane izjave o suglasnosti institucije domaćina i, podredno, isključujućoj klauzuli, izričita odluka o odbijanju temeljila se isključivo na prvom od tih razloga.

94      Stoga, pod pretpostavkom da je drugi od tih razloga ERCEA‑ove odluke o odbijanju bio pogrešan, to ne mijenja činjenicu da on nije razlog pobijane odluke, tako da prvi dio drugog tužbenog razloga treba odbiti kao bespredmetan.

2)      Drugi dio, koji se temelji na pogrešnoj ocjeni prihvatljivosti zahtjeva za potporu

95      U okviru drugog dijela, tužitelj ističe da institucija domaćin ni izjava o suglasnosti nisu bili nužni za podnošenje njegova zahtjeva za potporu.

96      Kao prvo, tvrdi da je dostavio valjanu izjavu o suglasnosti s obzirom na to da se ni na kojem temelju u izjavi Sveučilišta od 30. siječnja 2015. koja je priložena zahtjevu za potporu ne može zaključiti da se izjava odnosi samo na poziv za podnošenje prijedloga za 2015.

97      Međutim, u ovom slučaju iz izjave o suglasnosti Sveučilišta od 30. siječnja 2015., točnije njezina predmeta, jasno proizlazi da se potonje obvezalo kao institucija domaćin isključivo za pozive za podnošenje prijedloga za 2015.

98      U svakom slučaju, kako Komisija s pravom ističe, Sveučilište je dvaput povuklo zahtjev za potporu i izjavilo da ono kao institucija domaćin nije dostupno za tužiteljev projekt (vidjeti točku 18. do 20. ove presude).

99      Prema tome, valja odbiti taj tužiteljev argument.

100    Kao drugo, tužitelj tvrdi da Sveučilište nije bilo ovlašteno jednostrano povući svoju suglasnost nakon isteka roka za podnošenje zahtjevâ za potporu. Smatra da ERC‑ova pravila za podnošenje i evaluaciju ne predviđaju takvu mogućnost.

101    Međutim, takvo se obrazloženje temelji na pogrešnoj pretpostavci, odnosno onoj prema kojoj je Sveučilište izrazilo svoju suglasnost za zahtjev za potporu.

102    Naime, tužitelj je podnio svoj zahtjev za potporu bez valjane izjave o suglasnosti Sveučilišta koje je također dopisom od 30. studenoga 2015. obavijestilo ERCEA da ono kao institucija domaćin nije bilo dostupno za projekt koji je tužitelj prijavio.

103    Stoga, u nedostatku valjane suglasnosti i a fortiori postojanja dviju radnji povlačenja zahtjeva za potporu Sveučilišta, tužitelj ne može s uspjehom tvrditi da Sveučilište nije moglo povući svoju suglasnost nakon isteka roka za podnošenje zahtjeva za potporu.

104    Kao treće, tužitelj se poziva na pravo da kao pojedinac podnese zahtjev.

105    U tom pogledu, proizlazi, doduše, iz bilješke na dnu stranice br. 15 ERC‑ovih pravila za podnošenje i evaluaciju, da „[i]znimno, glavni istraživač može postupati samostalno kao pravni subjekt podnositelj zahtjeva, ako samostalno djeluje kao pravni subjekt”.

106    Međutim, u ovom slučaju, s jedne strane, valja utvrditi da je tužitelj u trenutku podnošenja zahtjeva za potporu upotrijebio identifikacijsku oznaku Sveučilišta.

107    S druge strane, iako je tužitelj doduše zatražio identifikacijsku oznaku osoblja, taj zahtjev podnesen je tek nakon isteka roka za podnošenje zahtjeva za potporu, tako da se nije mogao koristiti u tu svrhu.

108    Također, zahtjev za potporu podnesen je u ime Sveučilišta, a ne u tužiteljevo ime, tako da je potonji morao prije podnošenja svojeg zahtjeva pribaviti odobrenje Sveučilišta.

109    Prema tome, valja odbiti tužiteljev argument.

110    Kao četvrto, tužitelj tvrdi da je ERCEA od njega bila dužna zatražiti pojašnjenja u vezi s njegovim zahtjevom za potporu, u skladu s točkom 2.3 ERC‑ovih pravila za podnošenje i evaluaciju, i dati mu mogućnost da potraži drugu instituciju domaćina kad je, s obzirom na dopis Sveučilišta od 30. studenoga 2015., utvrđeno da se izjava o suglasnosti potonjeg nije odnosila na poziv za podnošenje prijedloga za 2016. Automatsko odbijanje zahtjeva za potporu nije u skladu s postupovnim odredbama navedenima u ERC‑ovu programu rada za 2016.

111    U tom pogledu, s jedne strane, iz članka 96. stavka 2. Uredbe (EU, Euratom) br. 966/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 25. listopada 2012. o financijskim pravilima koja se primjenjuju na opći proračun Unije i o stavljanju izvan snage Uredbe Vijeća (EZ, Euratom) br. 1605/2002 (SL 2012., L 298, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 1., svezak 7., str. 248.), na koji upućuje točka 2.3 ERC‑ovih pravila za podnošenje i evaluaciju, doduše proizlazi da „[k]ada, zbog očite administrativne pogreške podnositelja zahtjeva ili ponuditelja, podnositelj zahtjeva ili ponuditelj propusti dostaviti dokaz ili dati izjave, komisija za evaluaciju ili, prema potrebi odgovorni dužnosnik za ovjeravanje, dužna je, osim u propisno opravdanim slučajevima, od podnositelja zahtjeva ili ponuditelja zatražiti da pruži podatke koji nedostaju ili da pojasni dokazne dokumente” i da „[t]akvi podaci ili pojašnjenja neće bitno promijeniti ponudu ili uvjete nadmetanja”.

112    S druge strane, članak 56.a ERC‑ova predloška ugovora o potpori na koji se tužitelj, u biti, poziva u replici predviđa slučaj promjene institucije domaćina tijekom razdoblja financiranja.

113    Međutim, u ovom slučaju, tužitelj ne može prigovoriti ERCEA‑u da mu od 30. studenoga 2015. nije dopustio promjenu institucije domaćina.

114    Naime, utvrđeno je da je identitet institucije domaćina ključan element u okviru zahtjeva za potporu i ne može, kao takav, biti predmet zamjene ili dodavanja bez bitnog mijenjanja tog zahtjeva. Iz toga slijedi da to pitanje nije obuhvaćeno pojmom „očita administrativna pogreška” te je stoga izvan područja primjene točke 2.3 ERC‑ovih pravila za podnošenje i evaluaciju.

115    Osim toga, slučaj iz članka 56.a ERC‑ova predloška ugovora o dodjeli potpore ne odnosi se na promjenu institucije domaćina tijekom postupka evaluacije zahtjevâ za potporu, nego na promjenu tijekom razdoblja obuhvaćenog potporom.

116    Stoga, tužitelj ne može prigovoriti ERCEA‑u da mu nije dopustio traženje nove institucije domaćina, tako da valja odbiti drugi dio drugog tužbenog razloga.

117    Iz prethodnih razmatranja proizlazi da tužbu valja odbaciti kao nedopuštenu, u dijelu u kojem se odnosi na poništenje prešutne odluke o odbijanju koja se sastoji u izostanku Komisijina odgovora na žalbu u upravnom postupku koju je podnio tužitelj, i odbiti je kao neosnovanu, u dijelu u kojem se odnosi na poništenje Komisijine odluke od 16. rujna 2016.

 Troškovi

118    U skladu s člankom 149. stavkom 5. Poslovnika ako korisnik besplatne pravne pomoći ne uspije u postupku, Opći sud može, ako to zahtijeva pravičnost, odlukom kojom se završava postupak odrediti da će jedna ili više drugih stranaka snositi vlastite troškove ili da navedene troškove u potpunosti ili djelomično preuzima blagajna Općeg suda na ime besplatne pravne pomoći.

119    U ovom slučaju, s obzirom na to da tužitelj koji je korisnik besplatne pravne pomoći nije uspio u postupku, pravičnost zahtijeva da svaka stranka u ovom postupku snosi vlastite troškove.

Slijedom navedenog,

OPĆI SUD (peto vijeće)

proglašava i presuđuje:

1.      Tužba se odbija.

2.      Svaka stranka snosi vlastite troškove.

Gratsias

Labucka

Ulloa Rubio

Objavljeno na javnoj raspravi u Luxembourgu 11. lipnja 2019.

Tajnik

 

Predsjednik


E. Coulon


*      Jezik postupka: njemački