Predmet C-416/17
Europska komisija
protiv
Francuske Republike
„Povreda obveze države članice – Članci 49. i 63. UFEU‑a te članak 267. treći stavak UFEU‑a – Lančano oporezivanje – Različito postupanje ovisno o državi sjedišta društva unuke – Povrat nezakonito naplaćenog poreza po odbitku – Zahtjevi koji se odnose na dokaze kojima se opravdava takav povrat – Ograničenje prava na povrat – Diskriminacija – Nacionalni sud koji odlučuje u posljednjem stupnju – Obveza upućivanja zahtjeva za prethodnu odluku”
1. Sloboda poslovnog nastana – Slobodno kretanje kapitala – Ograničenja – Porezno zakonodavstvo – Porez na dobit – Mogućnost za društvo majku da u porez, koji se plaća prilikom preraspodjele dividendi, uračuna porezni odbitak društva kćeri s poslovnim nastanom u rezidentnoj državi članici – Uskraćivanje te mogućnosti u slučaju da dividende dolaze od društva unuke s poslovnim nastanom u drugoj državi članici – Nedopuštenost
(čl. 49. i 63. UFEU-a)
2. Sloboda poslovnog nastana – Slobodno kretanje kapitala – Porezno zakonodavstvo – Porez na dobit – Povrat društvu majci iznosa koji mogu zajamčiti primjenu istog poreznog sustava na dividende koje su raspodijelila njena društva kćeri s poslovnim nastanom u drugim državama članicama – Povrat uvjetovan time da društvo majka podnese dokaze o poreznoj stopi i iznosu poreza koji su platila potonja društva kćeri – Dopuštenost – Pretpostavke
(čl. 49. i 63. UFEU-a)
3. Sloboda poslovnog nastana – Slobodno kretanje kapitala – Ograničenja – Porezno zakonodavstvo – Porez na dobit –Povrat društvu majci iznosa koji mogu zajamčiti primjenu istog poreznog sustava na dividende koje su raspodijelila njena društva kćeri s poslovnim nastanom u drugim državama članicama – Ograničenje iznosa prava na povrat – Povrat poreza po odbitku koji je jednak polovici iznosa dividendi koje je steklo rezidentno društvo kćer – Povrat poreza po odbitku koji je jednak trećini iznosa dividendi koje je steklo rezidentno društvo kćer – Nacionalni sustav koji omogućuje ostvarivanje istovjetnog poreznog tretmana navedenih dividendi – Dopuštenost
(čl. 49. i 63. UFEU-a)
4. Prethodna pitanja – Pokretanje postupka pred Sudom – Pitanja o tumačenju – Obveza postavljanja prethodnog pitanja – Doseg – Obveza upućivanja zahtjeva za prethodnu odluku u slučaju razumne sumnje – Nacionalni sud koji je zaključio da ne postoji razumna sumnja – Tumačenje odredaba prava Unije u suprotnosti s tumačenjem Suda navedenih odredaba u okviru tužbe zbog neispunjenja obveze – Povreda obveze države članice
(čl. 267. st. 3. UFEU-a)
1. Država članica je, odbivši uzeti u obzir, za izračun povrata poreza po odbitku koji je platilo rezidentno društvo na temelju raspodjele dividendi koje je isplatilo nerezidentno društvo putem nerezidentnog društva kćeri, oporezivanje dobiti koja je temelj za te dividende primijenjeno na potonje društvo, iako nacionalni mehanizam sprječavanja dvostrukog ekonomskog oporezivanja omogućava, kad je riječ o isključivo nacionalnom lancu povezanih društava, neutraliziranje oporezivanja dividendi koje raspodjeljuje društvo na svakoj razini tog lanca povezanih društava, povrijedila obveze koje ima na temelju članaka 49. i 63. UFEU-a.
U tom pogledu, iako pravo Unije koje je trenutačno na snazi ne propisuje opće kriterije za podjelu nadležnosti između država članica u vezi sa sprečavanjem dvostrukog oporezivanja unutar Unije, i iako svaka država članica ima slobodu urediti svoj sustav oporezivanja raspodijeljene dobiti, ali pod uvjetom da sustav o kojem je riječ ne uključuje diskriminacije zabranjene UFEU‑om, situacija dioničkog društva primatelja dividendi inozemnog podrijetla usporediva je s onom dioničkog društva koje prima dividende koje potječu iz tuzemstva, s obzirom na to da u tim dvama slučajevima ostvarena dobit u načelu može biti predmet lančanog oporezivanja.
Međutim, člancima 49. i 63. UFEU‑a nalaže se državi članici koja ima sustav za sprečavanje dvostrukog ekonomskog oporezivanja u slučaju dividendi koje rezidentima isplaćuju rezidentna društva da jednako postupa s dividendama koje rezidentima isplaćuju nerezidentna društva osim ako je to različito postupanje opravdano važnim razlozima u općem interesu.
(t. 35.-37., 46., izreka 1.)
2. Što se tiče dokaza o tome da je nerezidentno društvo kći platilo porez na raspodijeljene dividende, činjenica da se društvo majka koje zahtijeva povrat poreza po odbitku ne oslobađa obveze da podnese dokaze u vezi s tim plaćanjem za koje je istekao zakonski rok za čuvanje koji proizlazi iz nacionalnog prava druge države članice, ne može se smatrati povredom načela djelotvornosti jer se ta obveza ne odnosi na razdoblje koje je znatno dulje od trajanja zakonskog roka za čuvanje administrativnih dokumenata i računovodstvenih podataka.
Naime, poštovanje načela djelotvornosti podrazumijeva da dokazi koji se zahtijevaju moraju omogućiti poreznim tijelima države članice oporezivanja da jasno i točno provjere jesu li ispunjeni uvjeti za dobivanje porezne pogodnosti.
Usto, podnošenje dokaza koji se, za svaku dividendu, odnose na stvarno primijenjenu stopu oporezivanja i iznos stvarno plaćenoga poreza na temelju dobiti koju su ostvarila društva kćeri sa sjedištem u drugim državama članicama, može se zahtijevati samo ako nije gotovo nemoguće ili pretjerano teško podnijeti dokaz o tome da su društva kćeri sa sjedištem u drugim državama članicama platila porez, osobito uzimajući u obzir odredbe zakonodavstva navedenih država članica koje se odnose na sprečavanje dvostrukog oporezivanja i na evidentiranje poreza na dobit koji treba platiti kao i na čuvanje administrativnih dokumenata.
U tom pogledu zahtjev za podnošenje potrebnih dokaza treba podnijeti tijekom zakonskog roka za čuvanje administrativnih ili računovodstvenih dokumenata, kako je predviđen pravom države članice poslovnog nastana društva kćeri, pri čemu istek zakonskog roka za čuvanje takvih dokumenata ne može osloboditi te obveze društvo koje je podnijelo prigovor da raspolaže svim dokazima u prilog osnovanosti svojeg zahtjeva.
(t. 73.-76., 78., 80.)
3. Sustav sprečavanja dvostrukog oporezivanja na temelju kojeg porezni odbitak dodijeljen društvu koje raspodjeljuje dividende primljene od rezidentnog društva kćeri uvijek predstavlja polovinu iznosa tih dividendi, dok ograničenje, u slučaju raspodjele dividendi od nerezidentnog društva kćeri, povrata plaćenog poreza po odbitku na trećinu iznosa tih dividendi, nije diskriminacija.
Naime, iako iz sudske prakse proizlazi da pravo Unije nalaže državi članici koja ima sustav za sprečavanje dvostrukog ekonomskog oporezivanja u slučaju dividendi koje rezidentima isplaćuju rezidentna društva da jednako postupa s dividendama koje rezidentima isplaćuju nerezidentna društva, to pravo ne nalaže državama članicama da favoriziraju porezne obveznike koji su investirali u inozemna društva u odnosu na one koji su investirali u nacionalna društva i ne može biti obvezivati državu članicu da prizna pozitivan porezni saldo na temelju oporezivanja izvršenog u drugoj državi članici isplaćene dobiti koji prelazi iznos oporezivanja koji proizlazi iz primjene njezina vlastitog poreznog zakonodavstva.
Dakle, ograničenje povrata poreza po odbitku društvu majci u iznosu od jedne trećine iznosa raspodijeljenih dividendi u konačnici također omogućava izbjegavanje dvostrukog ekonomskog oporezivanja isplaćene dobiti, poput povrata koji uvijek predstavlja polovinu iznosa dividendi isplaćenih rezidentnom društvu kćeri, te to ograničenje omogućava da se u konačnici postigne jednako porezno postupanje s tim dividendama i onim od rezidentnog društva kćeri.
(t. 89., 91., 95., 96.)
4. Država članica povrijedila je obveze koje ima na temelju članaka 267. trećeg stavka UFEU a, jer nacionalni sud, na čije odluke po nacionalnom pravu nije moguće podnositi pravne lijekove, nije pokrenuo postupak pred Sudom Europske unije, u skladu s člankom 267. trećim stavkom UFEU a, kako bi utvrdio treba li, za izračun povrata poreza po odbitku koji je platilo rezidentno društvo na temelju raspodjele dividendi koje je isplatilo nerezidentno društvo putem nerezidentnog društva kćeri, odbiti uzeti u obzir oporezivanje dobiti koja je temelj za te dividende primijenjeno na potonje društvo; iako tumačenje tih odredbi prava Unije koje je izvršio u sudskoj praksi nije bilo tako očito da nije ostavljalo mjesta nikakvoj razumnoj sumnji.
U tom pogledu, postojanje takve mogućnosti treba biti procijenjeno s obzirom na karakteristike svojstvene pravu Unije, posebne poteškoće koje predstavlja njegovo tumačenje i rizik razilaženja sudske prakse unutar Europske unije. Rješenje koje je odabrao nacionalni sud, koje se temelji na tumačenju odredbama prava Unije koje je u suprotnosti s onim iz tužbe zbog povrede obveze, podrazumijeva to da se ne može isključiti da je u trenutku odlučivanja nacionalnog suda postojala razumna sumnja u vezi s tim tumačenjem. Kad navedena ocjena omogući da se utvrdi takva sumnja, sud protiv čijih odluka prema nacionalnom pravu nema pravnog lijeka mora postaviti prethodno pitanje Sudu kako bi otklonio rizik pogrešnog tumačenja prava Unije.
(t. 110., 112.-114., izreka 2.)