PRESUDA OPĆEG SUDA (osmo prošireno vijeće)

28. studenoga 2019.(*)

„Ekonomska i monetarna unija – Bankarska unija – Jedinstveni sanacijski mehanizam za kreditne institucije i određena investicijska društva (SRM) – Jedinstveni fond za sanaciju (SRF) – Odluka SRB‑a o ex ante doprinosima za 2016. – Tužba za poništenje – Izravni i osobni utjecaj – Dopuštenost – Bitni postupovni zahtjevi – Potvrda vjerodostojnosti odluke – Postupak donošenja odluke – Obveza obrazlaganja”

U predmetu T‑365/16,

Portigon AG, sa sjedištem u Düsseldorfu (Njemačka), koji zastupaju D. Bliesener, V. Jungkind i F. Geber, odvjetnici,

tužitelj,

protiv

Jedinstvenog sanacijskog odbora (SRB), koji zastupaju B. Meyring, T. Klupsch i S. Ianc, odvjetnici,

tuženika,

koji podupire

Europska komisija, koju zastupaju A. Steiblytė i K.-P. Wojcik, u svojstvu agenata,

intervenijent,

povodom zahtjeva na temelju članka 263. UFEU‑a za poništenje, kao prvo, odluke SRB‑a donesene na njegovoj izvršnoj sjednici od 15. travnja 2016. o ex ante doprinosima Jedinstvenom fondu za sanaciju za 2016. (SRB/ES/SRF/2016/06) te, kao drugo, odluke SRB‑a donesene na njegovoj izvršnoj sjednici od 20. svibnja 2016. o prilagodbi ex ante doprinosa Jedinstvenom fondu za sanaciju za 2016., kojom se dopunjuje odluka SRB‑a donesena na njegovoj izvršnoj sjednici od 15. travnja 2016. o ex ante doprinosima Jedinstvenom fondu za sanaciju za 2016. (SRB/ES/SRF/2016/13), u dijelu u kojem se odnose na tužitelja,

OPĆI SUD (osmo prošireno vijeće),

u sastavu: A. M. Collins, predsjednik, M. Kancheva, R. Barents, J. Passer (izvjestitelj) i G. De Baere, suci,

tajnik: N. Schall, administratorica,

uzimajući u obzir pisani dio postupka i nakon rasprave održane 14. veljače 2019.,

donosi sljedeću

Presudu

 Pravni okvir

1        Ovaj predmet dio je drugog stupa bankarske unije, koji se odnosi na jedinstveni sanacijski mehanizam (SRM), ustanovljen Uredbom (EU) br. 806/2014 Europskog parlamenta i Vijeća od 15. srpnja 2014. o utvrđivanju jedinstvenih pravila i jedinstvenog postupka za sanaciju kreditnih institucija i određenih investicijskih društava u okviru jedinstvenog sanacijskog mehanizma i jedinstvenog fonda za sanaciju te o izmjeni Uredbe (EU) br. 1093/2010 (SL 2014., L 225, str. 1. i ispravak SL 2015., L 101, str. 62.). Cilj je uvođenja SRM‑a jačanje integracije sanacijskog okvira u državama članicama europodručja i u državama članicama koje nisu dio europodručja, a koje žele sudjelovati u jedinstvenom nadzornom mehanizmu (SSM) (u daljnjem tekstu: države članice sudionice).

2        Točnije, taj se predmet odnosi na Jedinstveni fond za sanaciju (SRF), osnovan člankom 67. stavkom 1. Uredbe br. 806/2014. SRF se financira doprinosima institucija prikupljenima na nacionalnoj razini u obliku, među ostalim, ex ante doprinosa u okviru provedbe članka 67. stavka 4. iste uredbe. Na temelju članka 3. stavka 1. točke 13. navedene uredbe, pojam institucije označava kreditnu instituciju ili investicijsko društvo obuhvaćeno konsolidiranim nadzorom u skladu s člankom 2. točkom (c) iste uredbe. Doprinosi se prenose na razinu Europske unije u skladu s međuvladinim Sporazumom o prijenosu i objedinjavanju doprinosa u SRF, potpisanim u Bruxellesu 21. svibnja 2014. (u daljnjem tekstu: Međuvladin sporazum).

3        Članak 70. Uredbe br. 806/2014, naslovljen „Ex ante doprinosi”, određuje:

„1. Pojedinačni doprinos svake institucije prikuplja se najmanje jedanput godišnje i izračunava se razmjerno iznosu njezinih obveza (isključujući regulatorni kapital) umanjenih za osigurane depozite, u odnosu na ukupne obveze (isključujući regulatorni kapital) umanjene za osigurane depozite svih institucija s odobrenjem na državnim područjima svih država članica.

2. Svake godine, nakon savjetovanja s ESB‑om ili nadležnim nacionalnim tijelom te u uskoj suradnji s nacionalnim sanacijskim tijelom, Odbor izračunava pojedinačne doprinose kako bi osigurao da doprinosi svih institucija s odobrenjem na državnim područjima svih država članica sudionica ne premašuju 12,5 % ciljne razine.

Svake godine izračun doprinosa pojedinih institucija temelji se na:

(a)      paušalnom doprinosu koji se temelji na razmjernom iznosu obveza institucije, isključujući regulatorni kapital i osigurane depozite, u odnosu na obveze koje isključuju regulatorni kapital i osigurane depozite svih institucija s odobrenjem na državnim područjima država članica sudionica i

(b)      doprinosu prilagođenom za rizik koji se temelji na kriterijima propisanima u članku 103. stavku 7. Direktive 2014/59/EU, uzimajući u obzir načelo proporcionalnosti, bez narušavanja struktura bankarskog sektora u državama članicama.

U odnosu između paušalnog doprinosa i doprinosa prilagođenog za rizik mora se uzeti u obzir uravnotežena raspodjela doprinosa na različite vrste banaka.

U svakom slučaju ukupan iznos pojedinačnih doprinosa svih institucija s ovlaštenjem na državnim područjima svih država članica sudionica, izračunan u skladu s točkama (a) i (b) ne smije premašiti 12,5 % ciljane razine.

[…]

6. Primjenjuju se delegirani akti u kojima se navodi pojam prilagođavanja doprinosa razmjerno profilu rizičnosti institucija, a koje je donijela Komisija u skladu s člankom 103. stavkom 7. Direktive 2014/59/EU.

7. Na prijedlog Komisije Vijeće donosi, u okviru delegiranih akata iz stavka 6., provedbene akte radi određivanja uvjeta za provedbu stavaka 1., 2. i 3., a posebno u odnosu na:

(a)      primjenu metodologije izračuna pojedinačnih doprinosa;

(b)      praktične načine dodjele institucijama čimbenika rizika navedenih u delegiranom aktu.”

4        Uredba br. 806/2014 dopunjena je, u dijelu koji se odnosi na ex ante doprinose, Provedbenom uredbom Vijeća (EU) 2015/81 od 19. prosinca 2014. o utvrđivanju jedinstvenih uvjeta primjene Uredbe br. 806/2014 Europskog parlamenta i Vijeća u vezi s ex ante doprinosima SRF‑u (SL 2015., L 15, str. 1.).

5        Osim toga, Uredba br. 806/2014 i Provedbena uredba br. 2015/81 upućuju na određene odredbe sadržane u dvama drugim aktima:

–        s jedne strane, u Direktivi 2014/59/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 15. svibnja 2014. o uspostavi okvira za oporavak i sanaciju kreditnih institucija i investicijskih društava te o izmjeni Direktive Vijeća 82/891/EEZ i direktiva 2001/24/EZ, 2002/47/EZ, 2004/25/EZ, 2005/56/EZ, 2007/36/EZ, 2011/35/EU, 2012/30/EU i 2013/36/EU te uredbi br. 1093/2010 i (EU) br. 648/2012 Europskog parlamenta i Vijeća (SL 2014., L 173, str. 190.);

–        s druge strane, u Delegiranoj uredbi Komisije (EU) 2015/63 оd 21. listopada 2014. o dopuni Direktive 2014/59/EU Europskog parlamenta i Vijeća u vezi s ex ante doprinosima aranžmanima financiranja sanacije (SL 2015., L 11, str. 44.).

6        Jedinstveni sanacijski odbor (SRB) osnovan je kao agencija Unije (članak 42. Uredbe br. 806/2014). Uključuje, među ostalim, plenarnu sjednicu i izvršnu sjednicu (članak 43. stavak 5. Uredbe br. 806/2014). Na izvršnoj sjednici SRB donosi sve odluke za provedbu Uredbe br. 806/2014, osim ako navedenom uredbom nije drugačije predviđeno (članak 54. stavak 1. točka (b) Uredbe br. 806/2014).

7        Odlukom od 29. travnja 2015. (SRB/PS/2015/8) SRB je na plenarnoj sjednici donio Poslovnik izvršne sjednice SRB‑a (u daljnjem tekstu: PIS).

8        U članku 9. stavcima 1. do 3. PIS‑a propisano je:

„1. Odluke se mogu donositi i u pisanom postupku, osim ako tomu u roku od 48 sati od pokretanja pisanog postupka ne prigovore najmanje dva člana izvršne sjednice navedena u članku 3. stavku 1. koji sudjeluju u tom pisanom postupku. U tom slučaju predmet će biti unesen u dnevni red iduće izvršne sjednice.

2. U pisanom postupku svaki član izvršnog odbora u pravilu treba imati najmanje pet radnih dana za razmatranje. Ako je potrebno hitno djelovanje, predsjednik može odrediti kraći rok za donošenje odluke konsenzusom. Skraćivanje roka mora biti obrazloženo.

3. Ako se u pisanom postupku ne može postići konsenzus, predsjednik može pokrenuti redovni postupak glasovanja, u skladu s člankom 8.” [neslužbeni prijevod]

 Okolnosti spora

9        Tužitelj, društvo Portigon AG, prije društvo WestLB AG, kreditna je institucija sa sjedištem u državi članici sudionici.

10      Godine 2009. unutar Bundesanstalta für Finanzmarktstabilisierung (Savezni ured za stabilizaciju financijskih tržišta, Njemačka, u daljnjem tekstu: FMSA) osnovan je Erste Abwicklungsanstalt (prva loša banka, u daljnjem tekstu: banka EAA), organizacijski i gospodarski samostalna institucija javnog prava s ograničenom pravnom sposobnošću.

11      Dana 20. prosinca 2011. Europska komisija donijela je Odluku 2013/245/EU o državnoj potpori C 40/2009 i C 43/2008 u korist restrukturiranja društva WestLB AG (SL 2013., L 148, str. 1.).

12      U okviru tog restrukturiranja dio tužiteljevih djelatnosti i portfelja (u daljnjem tekstu: portfelj banke EAA) prenesen je na banku EAA. Dio portfelja banke EAA bio je stvarno prenesen na banku EAA odvajanjem. Preostali dio portfelja banke EAA, koji je sadržavao OTC izvedenice, nije bio stvarno, nego samo gospodarski prenesen na banku EAA (umjetni prijenos). U tom su pogledu s bankom EAA sklopljeni sporazumi o podsudjelovanju u gotovini, jamstvu ili preuzimanju rizika.

 Tužiteljeva prijava radi izračuna njegova ex ante doprinosa za 2016.

13      Dana 28. siječnja 2016., primjenom ExtraNeta Deutsche Bundesbanka (Središnja banka Njemačke), tužitelj je FMSA‑u dostavio svoju prijavu radi ex ante doprinosa za 2016.

14      Dopisom od istog dana tužitelj je FMSA‑u objasnio da u toj prijavi ukupan iznos bilance prema poljima 2A 1 [ukupne obveze] i 4A 17 [ukupna imovina] ne uključuje bilančnu vrijednost imovine ili obveza koje tužitelj drži u svojstvu fiducijarnog punomoćnika i koji proizlaze iz portfelja OTC izvedenica umjetno prenesenih na banku EAA. U polju 4D 17, koje se odnosi na članak 6. stavak 8. točku (a) Delegirane uredbe 2015/63, on je odgovorio niječno zbog toga što ne pripada nijednoj grupi koja je bila predmet reorganizacije nakon primitka državnih ili usporedivih sredstava, poput mehanizma za sanaciju financiranja.

15      Istom dopisu, „radi jasnoće, ali i da se izbjegnu nepotrebne i previsoke procjene”, tužitelj je (u papirnatom obliku) priložio alternativnu verziju svoje prijave koja „bi trebala biti u skladu s pravnim mišljenjem FMSA‑a”.

16      Dopisom od 3. ožujka 2016. FMSA je obavijestio tužitelja da je ispitao probleme istaknute u njegovu dopisu od 28. siječnja 2016. i da se „dogovorio s SRB‑om”. FMSA smatra da je u poljima 2A 1 i 4A 17 trebalo prijaviti sve stavke bilance koje odgovaraju godišnjim financijskim izvješćima. Glede polja 4D 17 FMSA je naveo da je pokazatelj rizika spomenut u članku 6. stavku 8. točki (a) Delegirane uredbe 2015/63 također primjenjiv na institucije koje ne pripadaju nijednoj grupi te, slijedom toga, i na tužitelja.

17      Dopisom od 9. ožujka 2016. tužitelj je obavijestio FMSA da u cijelosti ostaje pri svojoj prijavi iz točke 13. ove presude.

 Prva pobijana odluka i rješenje o prikupljanju doprinosa koje se odnosi na tu odluku

18      Odlukom od 15. travnja 2016. o ex ante doprinosima SRF‑u za 2016. (SRB/ES/SRF/2016/06) (u daljnjem tekstu: prva pobijana odluka) SRB je na svojoj izvršnoj sjednici odlučio na temelju članka 54. stavka 1. točke (b) i članka 70. stavka 2. Uredbe br. 806/2014 o iznosu ex ante doprinosa za 2016. svih institucija, među kojima i tužitelja.

19      Prilog toj odluci sadržava, u tablici, iznose ex ante doprinosa za 2016. svih institucija kao i određeni broj drugih rubrika, nazvanih, među ostalim, „Method (EA)” (metoda (europodručje)) i „Risk adjustment factor in the EA environment” (faktor prilagodbe rizika u okruženju europodručja).

20      Istog je dana SRB dostavio nacionalnim sanacijskim tijelima kopiju datoteke s podacima u vezi s institucijama koje se nalaze na odnosnim državnim područjima koja su pod njihovom nadležnošću.

21      Rješenjem o prikupljanju doprinosa od 22. travnja 2016., primljenim 29. travnja 2016., FMSA, u svojstvu njemačkog sanacijskog tijela u smislu članka 3. stavka 1. točke 3. Uredbe br. 806/2014, obavijestio je tužitelja da je SRB usvojio njegov ex ante doprinos SRF‑u za 2016. te mu naveo iznos koji treba platiti (u daljnjem tekstu: prvo rješenje o prikupljanju doprinosa).

 Druga pobijana odluka i rješenje o prikupljanju doprinosa koje se odnosi na tu odluku

22      Odlukom od 20. svibnja 2016. o prilagodbi ex ante doprinosa SRF‑u za 2016. kojom je dopunjena prva pobijana odluka (SRB/ES/SRF/2016/13) (u daljnjem tekstu: druga pobijana odluka) SRB je povećao tužiteljev doprinos.

23      U prilogu toj odluci za svaku instituciju navedeni su prvotni iznosi ex ante doprinosa za 2016., iznosi ex ante doprinosa za 2016. „after IPS impact” [nakon utjecaja pokazatelja u vezi sa sudjelovanjem u institucionalnom sustavu zaštite] i razlika između tih iznosa kao i, među ostalim, metoda (europodručje) i faktor prilagodbe s obzirom na profil rizičnosti u okruženju europodručja.

24      Dana 22. svibnja 2016. SRB je nacionalnim sanacijskim tijelima dostavio kopiju datoteke s podacima u vezi s institucijama koje se nalaze na odnosnim državnim područjima pod njihovom nadležnošću.

25      Dopisom od istog dana SRB je obavijestio nacionalna sanacijska tijela o razlozima donošenja te odluke.

26      Dopisom od 23. svibnja 2016. FMSA je obavijestio Bundesverband Öffentlicher Banken Deutschlands e.V. (Savezno udruženje njemačkih javnih banaka, Njemačka) o nužnosti za ispravkom prvotnog izračuna ex ante doprinosa za 2016. i o razlozima zbog kojih je to nužno napraviti. Navedeno udruženje dostavilo je taj dopis tužitelju.

27      Rješenjem o prikupljanju doprinosa od 10. lipnja 2016., primljenim 13. lipnja 2016., FMSA naložio je tužitelju da podmiri uvećani iznos iz točke 22. ove presude (u daljnjem tekstu: drugo rješenje o prikupljanju doprinosa).

 Tužiteljev zahtjev za pristup dokumentima

28      Dopisom od 22. lipnja 2016. tužitelj je od SRB‑a zatražio pristup sljedećim dokumentima:

–        odluci SRB‑a kojom je odlučeno o njegovoj obvezi plaćanja doprinosa;

–        odluci SRB‑a o izračunu ex ante doprinosa SRF‑u za 2016. koji se prikupljaju od njega;

–        odluci o izmjeni izračuna prethodno navedenih doprinosa.

29      Dopisom od 3. kolovoza 2016. SRB je tužitelju stavio na raspolaganje presliku prve i druge pobijane odluke (u daljnjem tekstu zajedno nazvane: pobijane odluke), čiji su prilozi reproducirani samo u dijelu u kojem su se odnosili na tužitelja, zatim kopiju datoteke s podacima u vezi s tužiteljem i preslike sljedećih odluka:

–        odluke SRB‑a donesene na njegovoj izvršnoj sjednici od 14. rujna 2015. o definiciji stupa „dodatni pokazatelji rizika koje određuje sanacijsko tijelo” (SRB/ES/SRF/2015/00);

–        odluke SRB‑a donesene na njegovoj plenarnoj sjednici od 30. rujna 2015. o obrascu prijave doprinosa za 2016. (SRB/PS/SRF/2015/01);

–        odluke SRB‑a donesene na njegovoj plenarnoj sjednici od 23. listopada 2015. o izmjeni obrasca prijave doprinosa za 2016. (SRB/PS/SRF/2015/02);

–        odluke SRB‑a donesene na njegovoj izvršnoj sjednici od 30. studenoga 2015. o zajedničkim pravilima za izračun ex ante doprinosa SRF‑u za 2016. glede diskretizacije u koraku 2. (SRB/ES/SRF/2015/03);

–        odluke SRB‑a donesene na njegovoj izvršnoj sjednici od 30. studenoga 2015. o dodatnim jamstvima za podatke dostavljene radi izračuna ex ante doprinosa SFR‑u za 2016. (SRB/ES/SRF/2015/04);

–        odluke SRB‑a donesene na njegovoj izvršnoj sjednici od 30. studenoga 2015. o zajedničkim pravilima za izračun ex ante doprinosa SRF‑u za 2016. glede referentnog datuma za državne potpore (SRB/ES/SRF/2015/05);

–        odluke SRB‑a donesene na njegovoj izvršnoj sjednici od 24. veljače 2016. o postupanju s nedostajućim podacima nakon dostave svih konačnih podataka (SRB/ES/SRF/2016/00/A);

–        odluke SRB‑a donesene na njegovoj izvršnoj sjednici od 10. ožujka 2016. o ciljnoj razini SRF‑a za 2016. (SRB/ES/SRF/2016/01);

–        odluke SRB‑a donesene na njegovoj izvršnoj sjednici od 10. ožujka 2016. o odbitku ex ante doprinosa za 2015. od ex ante doprinosa za 2016. (SRB/ES/SRF/2016/03);

–        odluke SRB‑a donesene na njegovoj izvršnoj sjednici od 6. travnja 2016. o izmjeni obrasca prijave doprinosa za 2016. (SRB/ES/SRF/2016/04);

–        odluke SRB‑a donesene na njegovoj izvršnoj sjednici od 6. travnja 2016. o izmjeni postupanja s nedostajućim podacima nakon dostave svih konačnih podataka (SRB/ES/SRF/2016/05/A).

 Postupak i zahtjevi stranaka

30      Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 8. srpnja 2016. tužitelj je pokrenuo ovaj postupak.

31      Podneskom podnesenim tajništvu Općeg suda 9. studenoga 2016. Komisija je zatražila intervenciju u potporu SRB‑ovu zahtjevu.

32      Odlukom od 10. siječnja 2017. predsjednik osmog vijeća Općeg suda prihvatio je Komisijin zahtjev za intervenciju.

33      Prvom mjerom upravljanja postupkom, donesenom 9. listopada 2017. na temelju članka 89. svojeg Poslovnika, Opći sud je pozvao SRB da podnese cjelovitu presliku izvornika pobijanih odluka, uključujući njihove priloge.

34      U podnesku od 26. listopada 2017. SRB je naveo da ne može postupiti u skladu s mjerom upravljanja postupkom donesenom 9. listopada 2017., istaknuvši, među ostalim, povjerljivost podataka sadržanih u prilozima pobijanim odlukama.

35      Rješenjem o mjerama izvođenja dokaza od 14. prosinca 2017. (u daljnjem tekstu: prvo rješenje) Opći sud naložio je SRB‑u – na temelju, s jedne strane, članka 24. prvog stavka Statuta Suda Europske unije i, s druge strane, članka 91. točke (b), članka 92. stavka 3. kao i članka 103. Poslovnika – da u verziji koja nije povjerljiva i u povjerljivoj verziji dostavi cjelovitu presliku izvornika pobijanih odluka, uključujući njihove odnosne priloge.

36      Podneskom od 15. siječnja 2018. SRB je odgovorio na prvo rješenje, dostavivši u verziji koja nije povjerljiva i u povjerljivoj verziji četiri dokumenta, od kojih dva za prvu pobijanu odluku, a dva za drugu pobijanu odluku, koji u vezi sa svakim od njih odgovaraju, kao prvo, glede teksta pobijane odluke, dokumentu od dvije stranice u obliku skeniranog potpisanog dokumenta u formatu PDF i, kao drugo, digitalno stvorenom dokumentu u formatu PDF koji sadržava digitalne podatke te čini prilog predmetnoj odluci.

37      Imajući u vidu SRB‑ov odgovor na prvo rješenje, Opći sud je 12. ožujka 2018. donio drugu mjeru upravljanja postupkom, pozvavši SRB da, kao prvo, pojasni format prilogâ u trenutku donošenja pobijane odluke, da, kao drugo, u slučaju da su ti prilozi bili podnesen u digitalnom obliku, objasni i dostavi sve tehničke elemente potvrde vjerodostojnosti nužne za dokazivanje da digitalno stvoreni PDF‑ovi koji sadržavaju digitalne podatke podneseni Općem sudu odgovaraju dokumentima koji su doista podneseni na potpisivanje i koje je SRB na svojoj izvršnoj sjednici usvojio na sastancima održanima 15. travnja i 20. svibnja 2016. te da, kao treće, podnese očitovanja o pravnom postojanju pobijanih odluka i o poštovanju bitnih postupovnih zahtjeva.

38      Podneskom od 27. ožujka 2018. SRB je odgovorio na drugu mjeru upravljanja postupkom. U odnosu na drugi zahtjev naveden u točki 37. ove presude, SRB je naveo da ne može postupiti po njemu zbog povjerljivosti određenih dokumenata koje mora dostaviti te je zatražio donošenje mjere izvođenja dokaza.

39      Opći sud donio je 2. svibnja 2018. novo rješenje o mjerama izvođenja dokaza, kojim je naložio SRB‑u da postupi po drugom zahtjevu sadržanom u mjeri upravljanja postupkom od 12. ožujka 2018. (u daljnjem tekstu: drugo rješenje).

40      Podneskom od 18. svibnja 2018., ispravljenim 29. lipnja 2018., SRB je postupio po drugom rješenju te je podnio, u povjerljivoj verziji i verziji koja nije povjerljiva, dokument nazvan „Tehnički podaci o identifikaciji”, zatim tekst četiriju poruka elektroničke pošte SRB‑a, upućenih 13. travnja 2016. u 17 sati i 41 minutu, 15. travnja 2016. u 19 sati i 4 minute i u 20 sati i 6 minuta te 19. svibnja 2016. u 21 sat i 25 minuta, kao i USB ključ koji sadržava dvije datoteke u formatu XLSX i dvije datoteke u formatu TXT.

41      Odlukom od 11. srpnja 2018., nakon provjere predviđene člankom 103. stavkom 1. Poslovnika, Opći sud izdvojio je iz spisa povjerljive verzije dokumenata koje je SRB podnio u odgovoru na oba rješenja, uz iznimku datoteka u formatu TXT koje se nalaze na USB ključevima što ih je SRB podnio 18. svibnja 2018., a koje ne sadržavaju nikakav povjerljiv podatak i koje su u papirnatom obliku uložene u spis.

42      Trećom mjerom upravljanja postupkom od 11. srpnja 2018., donesenom na temelju članka 89. Poslovnika, Opći sud pozvao je tužitelja i Komisiju da podnesu svoja očitovanja o SRB‑ovim odgovorima na mjere upravljanja postupkom i izvođenja dokaza iz točaka 33., 35., 37. i 39. ove presude.

43      Dana 12. srpnja 2018. tužitelj je iznio novi tužbeni razlog.

44      Dana 27. i 30. srpnja 2018. Komisija i tužitelj podnijeli su svoja očitovanja o SRB‑ovim odgovorima na mjere upravljanja postupkom i izvođenja dokaza iz točaka 33., 35., 37. i 39. ove presude.

45      Dopisom od 17. kolovoza 2018. SRB je podnio svoja očitovanja o novom tužbenom razlogu koji je tužitelj iznio.

46      Opći sud je na prijedlog svojeg osmog vijeća i u skladu s člankom 28. Poslovnika odlučio predmet uputiti proširenom sastavu suda.

47      Dana 19. studenoga 2018. četvrtom mjerom upravljanja postupkom, donesenom na temelju članka 89. Poslovnika, Opći sud je pozvao SRB da pojasni način na koji je bio uključen u raspravu između FMSA‑a i tužitelja glede prijave ovog potonjeg radi izračuna njegova ex ante doprinosa za 2016. te je pozvao stranke da odgovore na određena pitanja i na raspravi dodatno pojasne svoje stajalište o tome je li SRB poštovao obvezu obrazlaganja pobijanih odluka.

48      Stranke su 3. i 4. prosinca 2018. postupile u skladu s tim zahtjevom.

49      Rješenjem od 20. prosinca 2018. Opći sud naložio je SRB‑u da u verziji koja nije povjerljiva i u povjerljivoj verziji podnese preslike poruka elektroničke pošte razmijenjenih između SRB‑a i FMSA‑a koje se odnose na raspravu između tog potonjeg i tužitelja o njegovoj prijavi radi izračuna njegova ex ante doprinosa za 2016., a koje su spomenute u SRB‑ovu odgovoru na dopis Općeg suda od 19. studenoga 2018.

50      SRB je 10. siječnja 2019. postupio u skladu s tim rješenjem.

51      Odlukom od 24. siječnja 2019., nakon provjere predviđene člankom 103. stavkom 1. Poslovnika, Opći sud izdvojio je iz spisa povjerljive verzije preslika poruka elektroničke pošte koje je podnio SRB.

52      Tužitelj od Općeg suda u bitnome zahtijeva da:

–        poništi pobijane odluke;

–        naloži SRB‑u snošenje troškova.

53      SRB od Općeg suda zahtijeva da:

–        odbaci tužbu kao nedopuštenu ili je, alternativno, odbije kao neosnovanu;

–        naloži tužitelju snošenje troškova.

54      Komisija od Općeg suda zahtijeva da:

–        odbije tužbu;

–        naloži tužitelju snošenje troškova.

 Pravo

 Dopuštenost

55      SRB smatra da pobijane odluke ne proizvode pravne učinke prema trećim osobama, a u svakom slučaju ne prema tužitelju.

56      Naime, SRB‑ovo odobrenje za iznose mjesečnih ex ante doprinosa na njegovoj izvršnoj sjednici ne stvara nikakvu obvezu za institucije jer ona nastaje samo i ako nadležno nacionalno sanacijsko tijelo donese pravni akt na temelju nacionalnog prava. Tako se pobijanim odlukama ne okončava postupak jer se on dovršava tek kada nacionalna sanacijska tijela prikupe doprinose institucija koje spadaju pod njihovu odnosnu nadležnost.

57      Isto tako, SRB‑ov izračun ex ante doprinosa ne utječe izravno na pravni položaj institucija jer izravan utjecaj na njih postoji jedino kada nacionalna sanacijska tijela prikupe doprinose.

58      Stoga je na tužitelju da FMSA‑ova rješenja o prikupljanju doprinosa ospori pred nacionalnim sudovima koji eventualno mogu Sudu uputiti prethodna pitanja o valjanosti ili tumačenju SRB‑ovih odluka.

59      Čak i ako se sustav ex ante doprinosa usporedi sa sustavom državnih potpora, nedavna sudska praksa na tom području podupire SRB‑ov argument da ova tužba nije dopuštena. Naime, Sud je smatrao da je dopuštena tužba za poništenje odluke o državnoj potpori koja je upućena samo jednoj državi članici (to jest odluke koja nije obvezujuća prema drugim osobama) i kojom se ne utvrđuju posljedice koje ona stvara prema trećima (posljedice koje će biti sadržane u upravnim aktima).

60      Tužitelj osporava te argumente.

61      U skladu s člankom 263. četvrtim stavkom UFEU‑a, svaka fizička ili pravna osoba može pokrenuti postupak protiv akta koji je upućen toj osobi ili koji se izravno i osobno odnosi na nju te protiv regulatornog akta koji se izravno odnosi na nju, a ne podrazumijeva provedbene mjere.

62      Prema tome, članak 263. četvrti stavak UFEU‑a ograničava tužbe za poništenje koje podnose fizičke ili pravne osobe na tri kategorije akata, odnosno, prvo, na akte koji su upućeni toj osobi, drugo, na akte koji joj nisu upućeni i koji se izravno i osobno odnose na nju i, treće, na regulatorne akte koji joj nisu upućeni, koji se izravno odnose na nju, a koji ne podrazumijevaju provedbene mjere (vidjeti rješenje od 10. prosinca 2013., von Storch i dr./ESB, T‑492/12, neobjavljeno, EU:T:2013:702, t. 29. i navedenu sudsku praksu).

63      Kada je riječ o uvjetu iz članka 263. prvog stavka UFEU‑a, iz ustaljene sudske prakse proizlazi da su akti ili odluke protiv kojih se može podnijeti tužba za poništenje samo mjere koje proizvode obvezujuće pravne učinke takve naravi da utječu na tužiteljeve interese na način da značajno mijenjaju njegov pravni položaj (vidjeti rješenje od 21. travnja 2016., Borde i Carbonium/Komisija, C‑279/15 P, neobjavljeno, EU:C:2016:297, t. 37. i navedenu sudsku praksu).

64      Osim toga, kada je riječ o aktima ili odlukama čije se donošenje obavlja u nekoliko faza, osobito nakon završetka internog postupka, akti koji se mogu pobijati su samo mjere koje konačno određuju položaj te institucije nakon završetka tog postupka, osim međumjera čija je svrha priprema konačne odluke (vidjeti rješenje od 9. ožujka 2016., Port autonome du Centre et de l’Ouest i dr./Komisija, T‑438/15, EU:T:2016:142, t. 20. i navedenu sudsku praksu).

65      Nadalje, iz sudske prakse proizlazi da, kada tužbu za poništenje podnosi neprivilegirani tužitelj protiv akta kojeg on nije adresat, uvjet prema kojem obvezujući pravni učinci pobijane mjere moraju biti takve naravi da utječu na tužiteljeve interese značajno mijenjajući njegov pravni položaj poklapa se s uvjetima iz članka 263. četvrtog stavka UFEU‑a (vidjeti rješenje od 6. ožujka 2014., Northern Ireland Department of Agriculture and Rural Development/Komisija, C‑248/12 P, neobjavljeno, EU:C:2014:137, t. 33. i navedenu sudsku praksu).

66      U tom pogledu, ustaljena je sudska praksa da, s jedne strane, fizička ili pravna osoba koja nije adresat neke odluke može tvrditi da se ta odluka na nju osobno odnosi samo ako na nju utječe zbog određenih osobina koje su joj svojstvene ili zbog neke činjenične situacije koja je razlikuje od bilo koje druge osobe, izdvajajući je zbog toga pojedinačno na isti način poput osoba kojima bi odluka bila upućena (presude od 15. srpnja 1963., Plaumann/Komisija, 25/62, EU:C:1963:17, str. 223. i od 2. travnja 1998., Greenpeace Council i dr./Komisija, C‑321/95 P, EU:C:1998:153, t. 7. i 28.).

67      S druge strane, ustaljena je sudska praksa da uvjet prema kojem se odluka koja je predmet tužbe mora izravno odnositi na fizičku ili pravnu osobu zahtijeva da pobijani akt proizvodi izravne učinke na tužiteljev pravni položaj i ne ostavlja nikakvu diskrecijsku ovlast svojim adresatima koji su nadležni za njegovu provedbu, s obzirom na to da je ta provedba u potpunosti automatska i proizlazi isključivo iz propisa Unije, bez primjene drugih posrednih pravila (vidjeti presudu od 22. ožujka 2007., Regione Siciliana/Komisija, C‑15/06 P, EU:C:2007:183, t. 31. i navedenu sudsku praksu).

68      Međutim, iz sudske prakse proizlazi da – čak i kada pobijani akt, da bi proizvodio učinke na pravni položaj pojedinaca, uključuje nužno donošenje provedbenih mjera – uvjet izravnog utjecaja smatra se ispunjenim ako taj akt za svoje izvršenje adresatu nameće obveze i ako je adresat automatski obvezan donijeti mjere koje mijenjaju tužiteljev pravni položaj (vidjeti u tom smislu presudu od 7. srpnja 2015., Federcoopesca i dr./Komisija, T‑312/14, EU:T:2015:472, t. 38. i navedenu sudsku praksu).

69      Naime, kako je to istaknuo nezavisni odvjetnik Wathelet u svojem mišljenju u predmetu Stichting Woonpunt i dr./Komisija (C‑132/12 P, EU:C:2013:335, t. 68. i navedena sudska praksa), to što države članice nemaju manevarskog prostora eliminira argument da očito ne postoji izravna veza između akta Europske unije i pravnih subjekata. Drugim riječima, da bi se isključilo postojanje izravnog utjecaja, margina prosudbe autora posrednog akta, čiji je cilj implementirati akt Europske unije, ne smije biti samo formalna. Ona treba biti izvor tužiteljeva pravnog interesa.

70      U ovom predmetu, kao prvo, iz primjenjivih propisa, a osobito iz članka 54. stavka 1. točke (b) Uredbe br. 806/2014 i članka 70. stavka 2. iste uredbe, proizlazi da je SRB istodobno autor izračuna pojedinačnih doprinosa i donositelj odluke kojom se odobravaju ti doprinosi. Okolnost da između SRB‑a i nacionalnih sanacijskih tijela postoji suradnja ne mijenja to utvrđenje (rješenje od 19. studenoga 2018., Iccrea Banca/Komisija i SRB, T‑494/17, EU:T:2018:804, t. 27.).

71      Naime, samo je SRB‑u dana ovlast da, „nakon savjetovanja s ESB‑om ili s nadležnim nacionalnim tijelom te u uskoj suradnji s nacionalnim sanacijskim tijelom”, izračuna ex ante doprinose institucija (članak 70. stavak 2. Uredbe br. 806/2014). Osim toga, nacionalna sanacijska tijela imaju obvezu, na temelju prava Unije, prikupiti navedene doprinose tako kako su utvrđeni SRB‑ovom odlukom (članak 67. stavak 4. Uredbe br. 806/2014).

72      SRB‑ove odluke kojima se na temelju članka 70. stavka 2. Uredbe br. 806/2014 utvrđuju ex ante doprinosi jesu, dakle, konačne.

73      Prema tome, pobijane odluke ne mogu se okvalificirati kao isključivo pripremne mjere ili međumjere, s obzirom na to da one na konačan način, nakon provedenog postupka, određuju poziciju institucije SRB‑a u odnosu na doprinose.

74      Kao drugo, valja istaknuti da su, neovisno o terminološkim odstupanjima koja postoje među jezičnim verzijama članka 5. Provedbene uredbe br. 2015/81, tijela kojima SRB, autor odluke kojom su utvrđeni ex ante doprinosi, upućuje istu, nacionalna sanacijska tijela, a ne banke. Nacionalna sanacijska tijela su, u okviru provedbe mjerodavnih propisa, jedini subjekti kojima je autor predmetne odluke dužan istu uputiti te su ona, dakle, u konačnici adresati te odluke u smislu članka 263. četvrtog stavka UFEU‑a (rješenje od 19. studenoga 2018., Iccrea Banca/Komisija i SRB, T‑494/17, EU:T:2018:804, t. 28.).

75      Utvrđenje da nacionalna sanacijska tijela imaju svojstvo adresata SRB‑ove odluke u smislu članka 263. četvrtog stavka UFEU‑a potkrijepljeno je, osim toga, činjenicom da su ona u sustavu uspostavljenom Uredbom br. 806/2014 i u skladu s njezinim člankom 67. stavkom 4. zadužena da od banaka prikupljaju pojedinačne doprinose (rješenje od 19. studenoga 2018., Iccrea Banca/Komisija i SRB, T‑494/17, EU:T:2018:804, t. 29.).

76      Iako institucije nisu, dakle, adresati pobijanih odluka, te se odluke ipak osobno i izravno odnose na njih jer one utječu na njih zbog određenih njima svojstvenih osobina ili zbog neke činjenične situacije koja ih razlikuje od bilo koje druge osobe, izdvajajući ih zbog toga pojedinačno na isti način poput osoba kojima bi odluke bile upućene i neposredno utječu na njihov pravni status, ne ostavljajući pritom nikakvu slobodu prosudbe adresatima te mjere koji su zaduženi za njezinu provedbu.

77      U tom pogledu, s jedne strane, pobijane odluke spominju, među ostalim, svaku od institucija te određuju ili, u slučaju druge pobijane odluke, prilagođavaju njezin pojedinačni doprinos. Iz toga slijedi da se pobijane odluke osobno odnose na institucije, kojima pripada i tužitelj.

78      S druge strane, kada je riječ o izravnom utjecaju, valja istaknuti da nacionalna sanacijska tijela, zadužena za provedbu pobijanih odluka, ne raspolažu ni s kakvom marginom prosudbe u odnosu na visinu pojedinačnih doprinosa utvrđenih tim odlukama. Nacionalna sanacijska tijela osobito ne mogu mijenjati te iznose te su u obvezi prikupiti ih od institucija na koje se odnose.

79      Osim toga, kada je riječ SRB‑ovu o pozivanju na Međuvladin sporazum u svrhu osporavanja izravnog utjecaja na tužitelja, valja istaknuti da se taj sporazum ne odnosi na prikupljanje ex ante doprinosa za 2016. kod institucija od strane nacionalnih sanacijskih tijela, nego isključivo na prijenos tih doprinosa SRF‑u.

80      Naime, kao što to proizlazi iz odredaba Uredbe br. 806/2014 (vidjeti uvodnu izjavu 20. i članak 67. stavak 4. navedene uredbe) i Međuvladina sporazuma (vidjeti uvodnu izjavu 7., članak 1. točku (a) i članak 3. Međuvladina sporazuma), prikupljanje doprinosa obavlja se na temelju prava Unije (odnosno Direktive 2014/59 i Uredbe br. 806/2014), dok se prijenos tih doprinosa SRF‑u obavlja na temelju Međuvladina sporazuma.

81      Prema tome, čak i kada pravna obveza institucija na uplatu iznosa dugovanih po osnovi ex ante doprinosa na račune koje su navela nacionalna sanacijska tijela zahtijeva da nacionalna sanacijska tijela donesu nacionalne akte, ipak se SRB‑ove odluke kojima su utvrđeni iznosi individualnih doprinosa tih institucija izravno odnose na ove potonje.

82      Iz prethodnih razmatranja proizlazi da se pobijane odluke osobno i izravno odnose na tužitelja.

83      Imajući prethodna razmatranja u vidu, valja odbiti SRB‑ov prigovor u kojem traži da Opći sud odbaci tužbu kao nedopuštenu.

 Meritum

84      Tužitelj u prilog svojoj tužbi iznosi osam tužbenih razloga. Tužitelj ponajprije tvrdi, u biti, da je SRB morao isključiti obvezu plaćanja ex ante doprinosa (prvi i drugi tužbeni razlog). On podredno tvrdi da je SRB u svakom slučaju morao, kao prvo, isključiti iz obveza utvrđenih radi prikupljanja doprinosa portfelj OTC izvedenica iz točke 12. ove presude (treći tužbeni razlog), kao drugo, uzeti u obzir neto, a ne bruto vrijednost njegovih ugovora o OTC izvedenicama (četvrti tužbeni razlog) te, kao treće, zaključiti da on nije institucija u restrukturiranju (peti tužbeni razlog). Osim toga, on ističe SRB‑ovu povredu prava na saslušanje (šesti tužbeni razlog), obveze obrazlaganja (sedmi tužbeni razlog) i postupovnih pravila (novi tužbeni razlog).

85      U ovom slučaju Opći sud smatra svrsishodnim ispitati, prije svega, pitanje potvrde vjerodostojnosti pobijanih odluka koja ima za cilj osigurati pravnu sigurnost konačnim određivanjem teksta koji je usvojio donositelj akta te čini bitan postupovni zahtjev (vidjeti u tom smislu presude od 15. lipnja 1994. Komisija/BASF i dr., C‑137/92 P, EU:C:1994:247, t. 75. i 76., i od 6. travnja 2000., Komisija/ICI, C‑286/95 P, EU:C:2000:188, t. 40. i 41.), a čija povreda čini razlog koji se odnosi na javni poredak i na koji sud Unije mora paziti po službenoj dužnosti (vidjeti u tom smislu presudu od 13. prosinca 2013., Mađarska/Komisija, T‑240/10, EU:T:2013:645, t. 70. i navedenu sudsku praksu).

 Potvrda vjerodostojnosti pobijanih odluka

86      Valja podsjetiti na to da je Sud presudio da, s obzirom na to da intelektualni i formalni element predstavljaju nerazdruživu cjelinu, stavljanje akta u pisanu formu nužan je izraz volje tijela koje ga donosi (presude od 15. lipnja 1994., Komisija/BASF i dr., C‑137/92 P, EU:C:1994:247, t. 70. i od 6. travnja 2000., Komisija/ICI, C‑286/95 P, EU:C:2000:188, t. 38.).

87      Sud je isto tako presudio da je samim nepostojanjem potvrde vjerodostojnosti akta došlo do bitne povrede postupka, pri čemu nije potrebno dodatno utvrditi da akt sadržava neke druge povrede ili da je izostanak potvrde vjerodostojnosti prouzročio štetu onomu tko se na njega poziva (presuda od 6. travnja 2000., Komisija/ICI, C‑286/95 P, EU:C:2000:188, t. 42.).

88      Nadzor nad poštovanjem formalnog zahtjeva potvrde vjerodostojnosti i, prema tome, nad određenošću akta prethodi svakom drugom nadzoru, poput nadzora nadležnosti donositelja akta, poštovanja načela kolegijalnosti ili poštovanja obveze obrazlaganja akata (presuda od 6. travnja 2000., Komisija/ICI, C‑286/95 P, EU:C:2000:188, t. 46.).

89      Ako sud Unije prigodom ispitivanja akta koji mu je podnesen utvrdi da njegova vjerodostojnost nije na pravilan način potvrđena, na njemu je da po službenoj dužnosti istakne razlog koji se temelji na bitnoj povredi postupka koja se sastoji od nepostojanja pravilne potvrde vjerodostojnosti i da stoga poništi akt koji ima takav nedostatak (presuda od 6. travnja 2000., Komisija/ICI, C‑286/95 P, EU:C:2000:188, t. 51.).

90      U tom pogledu nije bitno to što izostanak potvrde vjerodostojnosti nije prouzročio nikakvu štetu jednoj od stranaka u postupku. Naime, potvrda vjerodostojnosti akata bitan je postupovni zahtjev u smislu članka 263. UFEU‑a, ključan za pravnu sigurnost, čija povreda dovodi do poništenja akta zahvaćenog njome, pri čemu nije nužno utvrditi postojanje takve štete (presuda od 6. travnja 2000., Komisija/ICI, C‑286/95 P, EU:C:2000:188, t. 52.; vidjeti u tom smislu također presudu od 8. rujna 2016., Goldfish i dr./Komisija, T‑54/14, EU:T:2016:455, t. 47.).

91      Ovdje, u odgovoru na prvo rješenje, kojim je od njega zatraženo da dostavi cjelovitu presliku izvornika pobijanih odluka, uključujući i njihove jedine priloge, SRB je 15. siječnja 2018. dostavio za svaku odluku, u odnosu na njihov tekst, dokument od dvije stranice u obliku skeniranog potpisanog dokumenta u formatu PDF, što je sugeriralo da su te stranice doista bile preslike izvornika, odnosno preslike dokumenta koji je formalno bio podnesen na potpis i koji je SRB usvojio na svojoj izvršnoj sjednici. SRB nije dostavio nikakvu presliku izvornika glede prilogâ pobijanim odlukama, nego jedino, za svaku odluku, digitalno stvoren dokument u formatu PDF koji sadržava digitalne podatke, bez elemenata koji bi jamčili njegovu vjerodostojnost.

92      Drugom mjerom upravljanja postupkom, a potom i drugim rješenjem, Opći sud zatražio je od SRB‑a da razjasni format priloga u trenutku donošenja pobijanih odluka i da, u slučaju da su ti prilozi bili podneseni u digitalnom formatu, objasni i podnese sve tehničke elemente potvrde vjerodostojnosti nužne za dokazivanje da dokumenti stvoreni u formatu PDF koji su podneseni Općem sudu odgovaraju onomu koji je konkretno podnesen na potpisivanje i koji je SRB usvojio na sastancima svoje izvršne sjednice održanima 15. travnja 2016. i 20. svibnja 2016. Opći sud isto je tako od SRB‑a zatražio da podnese svoje očitovanje o pitanju pravnog postojanja pobijanih odluka i poštovanju bitnih postupovnih zahtjeva.

93      U svojim odgovorima od 27. ožujka i 18. svibnja 2018. na drugu mjeru upravljanja postupkom i drugo rješenje SRB je prvi put tvrdio da pobijane odluke nisu donesene tijekom sastanaka članova izvršne sjednice SRB‑a, nego u pisanom postupku, elektroničkim putem, u skladu s člankom 7. stavkom 5. PIS‑a, prema kojem se načelno svaka komunikacija treba obaviti i dokumenti relevantni za izvršnu sjednicu sastaviti elektroničkim putem, poštujući pravila o povjerljivosti, u skladu s člancima 9. i 15. PIS‑a.

94      Konkretno, kada je riječ o postupku donošenja prve pobijane odluke, iz spisa proizlazi da je SRB porukom elektroničke pošte koja sadržava tri priloga, od kojih je jedan dokument u formatu PDF nazvan „Memorandum2_Final results.pdf”, a koju je 13. travnja 2016. u 17 sati i 41 minutu uputio članovima izvršne sjednice, od izvršne sjednice SRB‑a zatražio formalno odobrenje ex ante doprinosa za 2016. za 15. travnja 2016. u 12 sati.

95      Porukom elektroničke pošte od 15. travnja 2016., poslanom u 19 sati i 4 minute, SRB je naveo da je počinjena pogreška u izračunu doprinosa, najavio je slanje dopunjene verzije dokumenta nazvanog „Memorandum 2” te je naveo da će se, osim ako adresati ne prigovore, već dano odobrenje shvatiti kao da obuhvaća i ispravljene iznose.

96      Porukom elektroničke pošte od 15. travnja 2016., poslanom u 20 sati i 6 minuta, najavljeni dokument poslan je u formatu XLSX, pod nazivom „Final results15042016.xlsx”.

97      Glede postupka za donošenje druge pobijane odluke, SRB je pojasnio da je 19. svibnja 2016. u 21 sat i 25 minuta poslao poruku elektroničke pošte članovima izvršne sjednice kako bi se pokrenuo pisani postupak, a kojom se zahtijeva odobrenje za prilagodbu rezultata izračuna ex ante doprinosa za 2016. i koja u prilogu sadržava datoteku u formatu XLSX nazvanu „Delta” s prilagođenim rezultatima izračuna. Odobrenje je „radi hitnosti slučaja” zatraženo za 20. svibnja 2016. u 17 sati.

98      Naposljetku, SRB je na raspravi potvrdio da je predsjednik SRB‑a elektronički potpisao izvornike pobijanih odluka.

99      Nužno je, međutim, utvrditi da je SRB, umjesto da podnese ili predloži izvođenje dokaza za takvu tvrdnju, koja se u načelu sastoji od podnošenja elektroničkih isprava i elektroničkih certifikata o elektroničkom potpisu koji jamče vjerodostojnost, podnio elemente koji zapravo proturječe toj tvrdnji.

100    Naime, kada je riječ o tekstu pobijanih odluka, SRB podnosi dokumente u formatu PDF koji na posljednjoj stranici naizgled sadržavaju vlastoručni potpis koji je, kako se čini, umetnut „kopiranjem i lijepljenjem” slikovne datoteke, bez certifikata o elektroničkom potpisu.

101    Što se tiče prilogâ pobijanim odlukama, koji sadržavaju iznose doprinosa i njihovih prilagodbi i koji, s obzirom na to, čine bitan element odluka, ni oni ne sadržavaju nikakav elektronički potpis, iako nisu ni na koji način neodvojivo povezani s tekstom pobijanih odluka.

102    Kako bi se utvrdila vjerodostojnost prilogâ pobijanim odlukama, SRB je u odgovoru na drugo rješenje podnio dokumente u formatu TXT, namijenjene utvrđenju identiteta hash vrijednosti (hash value) tih priloga s istaknutim hash vrijednostima za dokumente u formatu XLSX, priložene poruci elektroničke pošte od 15. travnja 2016., poslanoj u 20 sati i 6 minuta, i poruci elektroničke pošte od 19. svibnja 2016., poslanoj u 21 sat i 25 minuta.

103    Međutim, valja primijetiti da je SRB, kako bi dokazao da prilozi pobijanim odlukama sadržavaju elektronički potpis, kako on to tvrdi (vidjeti točku 98. ove presude), morao podnijeti certifikat o elektroničkom potpisu povezan s tim prilozima, a ne dokumente u formatu TXT koji sadržavaju hash vrijednost. Podnošenje takvih dokumenata u formatu TXT ostavlja prostor sumnji da SRB ne posjeduje certifikate o elektroničkom potpisu i da prilozi pobijanima odlukama, prema tome, ne sadržavaju elektronički potpis, suprotno onomu što tvrdi.

104    Nadalje, dokumenti u formatu TXT koje je SRB podnio nisu ni na koji način objektivno i neodvojivo povezani s prilozima o kojima je riječ.

105    Naposljetku, radi potpunosti valja istaknuti da tražena potvrda vjerodostojnosti u svakom slučaju nije potvrda vjerodostojnosti nacrta koji su podneseni na odobrenje posredstvom poruke elektroničke pošte od 15. travnja 2016., poslane u 20 sati i 6 minuta, i poruke elektroničke pošte poslane 19. svibnja 2016. u 21 sat i 25 minuta, nego potvrde vjerodostojnosti isprava koje su trebale biti sačinjene nakon tog odobrenja. Naime, tek nakon odobrenja sastavlja se isprava, čija se vjerodostojnost potvrđuje stavljanjem potpisa.

106    Iz prethodnih razmatranja proizlazi da zahtjev potvrde vjerodostojnosti pobijanih odluka nije zadovoljen.

107    Izvan okvira tih utvrđenja, koja se odnose na nepostojanje potvrde vjerodostojnosti pobijanih odluka, a koje samo po sebi, prema sudskoj praksi navedenoj u točkama 87. do 90. ove presude, dovodi do njihova poništenja, Opći sud u interesu dobrog sudovanja smatra prikladnim također ispitati novi tužbeni razlog, koji se zasniva na činjeničnim pitanjima istaknutima tijekom postupka i koji je tužitelj iznio u skladu s člankom 84. stavkom 2. Poslovnika, kao i sedmi tužbeni razlog.

 Novi tužbeni razlog, koji se temelji na povedi postupovnih pravila o donošenju pobijanih odluka

108    Tužitelj smatra da je SRB donio pobijane odluke kršeći opće postupovne zahtjeve koji proizlaze iz članka 41. Povelje Europske unije o temeljnim pravima, članka 298. UFEU‑a i općih pravnih načela kao i PIS‑a.

109    Tužitelj prije svega ističe da je, stoga što on brani pravno stajalište različito od SRB‑ova glede njegove obveze doprinošenja i iznosa njegova doprinosa (vidjeti točke 13. do 17. ove presude), SRB morao članove izvršne sjednice upoznati s njegovim stajalištem. Međutim, SRB je izvršnoj sjednici priopćio samo rezultate izračuna doprinosâ.

110    Potom, pobijane odluke donesene su u roku kraćem od najkraćeg trajanja određenog za pisani postupak. Naime, trajanje prvog postupka za donošenje prve pobijane odluke bilo je kraće od 48 sati te su članovi izvršne sjednice prilikom drugog postupka za donošenje navedene odluke na raspolaganju imali samo nekoliko sati. Ni u jednom od tih dvaju slučajeva SRB nije opravdao nužnost tako kratkih rokova. Drugoj pobijanoj odluci također je prethodio prekratak pisani postupak, to jest u trajanju od oko 19 sati. Tajništvo je obrazložilo kratkoću roka općenitim upućivanjem na hitnost, koja, međutim, nije bila objašnjena. Stoga je SRB povrijedio odredbe članka 9. stavaka 1. i 2. PIS‑a.

111    Naposljetku, drugim postupkom za donošenje prve pobijane odluke povrijeđen je, osim toga, i članak 9. stavak 3. PIS‑a. Tom se odredbom zahtijeva jednoglasno donošenje, pri čemu se suzdržani glasovi ne uzimaju u obzir. U svakom slučaju, trajanje drugog postupka za donošenje prve pobijane odluke iznimno je prekratko. Naime, vodeći računa o nepravodobnosti dostave i iznimno kratkom roku za odgovor, tajništvo SRB‑a ne može biti sigurno da su svi članovi izvršne sjednice bili upoznati s odlukom ni s time da moraju aktivno izraziti neslaganje.

112    SRB osporava te argumente.

113    Kao prvo, on ističe da pravo na dobru upravu ne podrazumijeva da članovi tijela odlučivanja institucije, tijela, ureda ili agencije moraju osobno ispitati sva činjenična i pravna pitanja koja su na bilo koji način povezana s odlukom. Taj pristup ne bi bio moguć u praksi, s obzirom na to da se pobijane odluke odnose na izračun ex ante doprinosâ oko 3800 institucija. Štoviše, pravo na dobru upravo obuhvaća također obvezu uprave da učinkovito donosi odluke.

114    U ovom je slučaju nadležan odjel unutar SRB‑a podrobno pripremio pobijane odluke, svi članovi izvršne sjednice SRB‑a bili su obaviješteni o metodi kao i o postupku izračuna te su pratili tijek postupka koji je počeo u rujnu 2015., uključujući izračune doprinosa u svim pripremnim koracima. Tako u koraku formalne odluke o doprinosu, a još manje glede metode izračuna same po sebi, nije u praksi bilo otvorenih pitanja o kojima su članovi SRB‑a morali vijećati ili odlučiti.

115    Osim toga, tužitelj nije u potpunosti poštovao svoju obvezu pružanja informacija. Tužiteljev ex ante doprinos utoliko se zasniva na podacima koje je sam dostavio, to jest podacima dostavljenima u kasnijem koraku i u papirnatom obliku te, kako je to sam naveo, „u skladu s pravnim mišljenjem FMSA‑a”.

116    Kao drugo, SRB naglašava da se članovi izvršne sjednice nisu protivili odluci o korištenju pisanim postupkom. Osim toga, potvrda rezultata izračuna je formalno zaključenje dugotrajnog postupka. Navedeni članovi bili su na odgovarajući način uključeni u taj postupak i nisu stoga imali potrebu za 48 sati, a još manje pet radnih dana, da potvrde rezultate izračuna.

117    U svakom slučaju, nužnost hitnog dostavljanja rezultata izračuna nacionalnim sanacijskim tijelima bila je dobro poznata članovima izvršne sjednice SRB‑a. SRB se u kontekstu svoje uske suradnje s nacionalnim sanacijskim tijelima obvezao da im te rezultate dostavi do sredine travnja 2016. Osim toga, na temelju članka 3. stavka 2. Međuvladina sporazuma, iznosi ex ante doprinosa za 2016., koji se prikupljaju na nacionalnoj razini, morali su biti preneseni SRF‑u prije 30. lipnja 2016.

118    SRB smatra da je to tumačenje PIS‑a, osim toga, u skladu s potrebom za prilagodljivošću i brzinom u funkcioniranju uprave. U svakom slučaju, navodne povrede članka 9. stavaka 1. i 2. PIS‑a ne mogu se okvalificirati kao bitna povreda postupka u smislu članka 263. drugog stavka UFEU‑a. Radi se, naprotiv, o unutarnjim postupovnim pravilima na koja se treće osobe ne mogu pozivati. Usto, ako je postupovno pravilo povrijeđeno a da se pri tome ne sprečava postizanje njime zadanih ciljeva, iz toga ne proizlazi nikakva bitna povreda postupka. U ovom slučaju nije nužno poštovati rokove predviđene u članku 9. stavcima 2. i 3. PIS‑a i ta se pravila ne mogu tumačiti u smislu da su članovi izvršne sjednice SRB‑a koji sudjeluju na izvršnoj sjednici prisiljeni poštovati minimalni rok, čak i ako taj rok nije nužan za donošenje odluke.

119    Naposljetku, glede drugog postupka za donošenje prve pobijane odluke, SRB tvrdi da je Sud već potvrdio da odluka nije donesena konsenzusom ako postoji očito protivljenje njezinu donošenju. Isto tako, tužitelj ne može opravdano zaključiti iz SRB‑ove prakse na njegovoj izvršnoj sjednici da konsenzus uvijek zahtijeva aktivno glasovanje. Ni činjenica da konsenzus mora biti postignut u vrlo kratkom vremenu nije povreda članka 9. stavaka 2. i 3. PIS‑a jer je čak i to kratko vrijeme u okolnostima ovog slučaja bilo dovoljno, a osobito zbog činjenice da su se prilagođeni iznosi poslani u poruci elektroničke pošte od 15. travnja 2016. u 20 sati i 6 minuta samo malo razlikovali od onih koji su već bili odobreni u prvom postupka za donošenje prve pobijane odluke.

120    U ovom slučaju, kao što je to navedeno u točki 94. ove presude, pisani postupak za donošenje prve pobijane odluke pokrenut je porukom elektroničke pošte od 13. travnja 2016., poslanom u 17 sati i 41 minutu, kojom je članovima izvršne sjednice SRB‑a određen rok za odobrenje nacrta odluke do 15. travnja 2016. u 12 sati, dakle u trajanju manjem od dva radna dana, dok rok predviđen člankom 9. stavkom 2. PIS‑a „u pravilu nije manji od pet radnih dana”. Suprotno zahtjevima PIS‑a, poruka elektroničke pošte od 13. travnja 2016. ne sadržava nijedan razlog za skraćivanje tog roka. Ta poruka ne spominje ni članak 9. stavak 2. PIS‑a.

121    Štoviše, i potpunosti radi, valja istaknuti da SRB i ne dokazuje hitnost donošenja odluke 15. travnja 2016., umjesto 20. travnja 2016., datuma koji bi osigurao poštovanje postupovnih zahtjeva. U tom pogledu valja primijetiti da 15. travnja 2016. nije datum koji nalažu propisi. To skraćivanje roka za donošenje odluke predstavlja prvu postupovnu nepravilnost.

122    Nadalje, članak 9. stavak 1. PIS‑a određuje da odluke mogu biti donesene u pisanom postupku, osim ako tomu ne prigovore najmanje dva člana izvršne sjednice u prvih 48 sati nakon pokretanja tog pisanog postupka.

123    U tom pogledu pokazuje se da je SRB jednako tako prekršio i PIS jer je rok određen za pisani postupak bio šest sati kraći od 48 sati, predviđenih za podnošenje prigovora na provođenje pisanog postupka. Međutim, pod pretpostavkom da je odluku bilo potrebno donijeti 15. travnja 2016., nije bilo nikakve prepreke da se odredi rok za odgovor do 18 sati tog dana. To čini drugu postupovnu nepravilnost.

124    Pogrešno je SRB pokušao opravdati te povrede PIS‑a nepostojanjem prigovora članova izvršne sjednice SRB‑a. Dovoljno je primijetiti da je, s jedne strane, SRB‑ova obveza bila primijeniti pravila koja propisuju njegov postupak donošenja odluka, a koja upravo određuju skraćivanje rokova ako su određena pravila poštovana, i da, s druge strane, navodni izostanak prigovora ni na koji način ne uklanja povredu počinjenu ab initio, kada je SRB nametnuo rok koji se protivi zahtjevima PIS‑a.

125    Zatim, iako je poruka elektroničke pošte od 13. travnja 2016. pozvala članove izvršne sjednice SRB‑a da daju svoje formalno odobrenje posredstvom poruke elektroničke pošte u SRB‑ov namjenski pretinac, SRB nije dostavio nikakvu poruku elektroničke pošte kojom je to odobrenje dano. Jedini element koji upućuje na odobrenje jest SRB‑ova tvrdnja u poruci elektroničke pošte od petka, 15. travnja 2016., poslanoj u 19 sati i 4 minute, da je to odobrenje dano.

126    Štoviše, u toj je poruci elektroničke pošte od petka, 15. travnja 2016., poslanoj u 19 sati i 4 minute, koja nije upućena svim članovima izvršne sjednice, barem ne u prvi mah (osoba A, član izvršne sjednice SRB‑a, nije bila adresat te poruke elektroničke pošte, koja joj je upućena 21 minutu kasnije), SRB naveo da je počinjena pogreška u izračunu ex ante doprinosâ te je najavio da će u zasebnoj poruci elektroničke pošte poslati izmijenjenu verziju „memoranduma 2”. Poruka elektroničke pošte od 19 sati i 4 minute dodala je, bez određivanja roka za eventualnu reakciju, da će se, u slučaju nepostojanja prigovora članova izvršne sjednice SRB‑a, smatrati da je njihovo ranije dano odobrenje važeće i za izmijenjene iznose doprinosa. Na taj je način SRB pokrenuo postupak donošenja odluke u slučaju nepostojanja prigovora, postupak koji, doduše, nije stran odredbama PIS‑a, ali je unatoč tomu pokrenut u konkretnim uvjetima koji nisu bili u skladu s pravilima, posebno imajući u vidu činjenicu da nije bio određen rok za donošenje odluke. To čini, uz dvije nepravilnosti već istaknute u točkama 120. do 123. ove presude, treću postupovnu nepravilnost.

127    Potom, istog dana u 20 sati i 6 minuta poslana je zasebna SRB‑ova poruka elektroničke pošte, uz koju je priložen dokument u formatu XLSX nazvan „Final results15042016.xlsx”. Opet, ta poruka elektroničke pošte nije upućena osobi A. Ta posljednja okolnost predstavlja četvrtu postupovnu nepravilnost.

128    Nadalje, iz datuma donošenja pobijane odluke (15. travnja 2016.) proizlazi da se, iako u poruci elektroničke pošte od 15. travnja 2016., poslanoj u 19 sati i 4 minute, nije bio naveden nikakav rok, konsenzus smatra postignutim istog dana, dakle logično u ponoć. SRB je, doduše, u svojoj poruci elektroničke pošte od 13. travnja 2016. (priloženoj poruci elektroničke pošte od 15. travnja 2016., poslanoj u 19 sati i 4 minute) izrazio nakanu da se odluka donese 15. travnja. Pod pretpostavkom da je ta informacija bila dovoljna radi isticanja da se svi prigovori moraju iznijeti prije 15. travnja 2016. u ponoć, ipak je u ovom slučaju postupak davanja odobrenja konsenzusom pokrenut u petak navečer u 19 sati i 4 minute, da bi bio dovršen iste večeri u ponoć. Te okolnosti otežavaju učinke treće postupovne nepravilnosti, utvrđene u točki 126. ove presude.

129    Postupak donošenja odluke konsenzusom nepravilan je to više što SRB, neovisno o tome što osobi A nije poslao poruku elektroničke pošte od 20 sati i 6 minuta (vidjeti točku 127. ove presude), što je samo po sebi povreda postupka, ne dokazuje ni da su drugi članovi izvršne sjednice SRB‑a imali saznanja o slanju te poruke elektroničke pošte od 20 sati i 6 minuta (pa čak ni o poruci od 19 sati i 4 minute) ni o njezinu sadržaju. SRB je podnio određene elemente provjere kako bi se utvrdilo da su pošiljke od 19 sati i 4 minute i 20 sati i 6 minuta stigle u pretince elektroničke pošte adresata. Međutim, čak i neovisno o činjenici da se ta provjera, izvedena posredstvom ankete, ne odnosi na sve članove izvršne sjednice SRB‑a, ona ni na koji način ne dokazuje da su članovi izvršne sjednice SRB‑a imali konkretna saznanja makar o postojanju tih poruka prije ponoći iste večeri.

130    Vodeći pak računa o samoj prirodi postupka donošenja odluke konsenzusom, koji se sastoji od zaključivanja o odobrenju na temelju nepostojanja prigovora, takav postupak nužno traži barem da je prije donošenja odluke utvrđeno da su osobe koje sudjeluju u postupku davanja odobrenja konsenzusom imale saznanja o tom postupku i da su mogle razmotriti nacrt koji im je podnesen na odobrenje. U ovom slučaju prva pobijana odluka donesena je najkasnije 15. travnja 2016. u ponoć, imajući u vidu kako navode iz njezina teksta tako i okolnost da su datoteke s podacima koji se odnose na tu odluku isti dan poslane nacionalnim sanacijskim tijelima (vidjeti točku 20. ove presude). Međutim, SRB nije dostavio dokaz da su članovi njegove izvršne sjednice prije ponoći mogli imati saznanja o nacrtu izmijenjene odluke, pa čak ni o postojanju poruka elektroničke pošte od 19 sati i 4 minute i 20 sati i 6 minuta.

131    Osim toga, i kao podredno, valja istaknuti da, iako je prilog pobijanoj odluci podnesen na odobrenje 13. travnja 2016. bio digitalni dokument u formatu PDF (vidjeti točke 94. i 120. ove presude), prilog koji je podnesen na odobrenje 15. travnja 2016. navečer bio je digitalni dokument u formatu XLSX (vidjeti točke 96. i 127. ove presude).

132    Prema tome, valja primijetiti da, ako nije postojala pogreška navedena u porukama elektroničke pošte od 15. travnja 2016. navečer (vidjeti točku 95. ove presude), tada je kao prilog prvoj pobijanoj odluci valjalo usvojiti digitalni dokument u formatu PDF, a ne datoteku XLSX.

133    Opći sud o toj razlici može zaključiti samo to da je SRB mijenjao elektroničke formate, iako je morao osigurati jedinstvo i formalnu dosljednost dokumenata koji su podneseni na odobrenje i potom usvojeni. Takva nepreciznost dovodi do posljedica koje nisu isključivo postupovne zato što elementi sadržani u datoteci PDF ne nude nikakve detalje o ćelijama za izračun u datoteci XLSX i zato što takva datoteka PDF barem u ovom slučaju sadržava zaokružene vrijednosti, za razliku od datoteke XLSX. Prema tome, što se tiče samog faktora prilagodbe s obzirom na profil rizičnosti iz prve pobijane odluke, odnosno onoga koji se odnosi na europski kontekst, iz elemenata sadržanih u SRB‑ovim odgovorima proizlazi da vrijednost dana u prvoj pobijanoj odluci, kako je podnesena u odgovoru na prvo rješenje, odnosno u datoteci PDF, nije točna vrijednost iz datoteke XLSX – koja sadržava četrnaest decimala – nego vrijednost zaokružena na dvije decimale, koja je neupotrebljiva za provjeru izračuna doprinosa.

134    Iz prethodnih razmatranja proizlazi da je, čak i neovisno o izostanku potvrde vjerodostojnosti, utvrđenom u točki 106. ove presude, koji podrazumijeva poništenje pobijanih odluka, postupak za donošenje prve pobijane odluke očito vođen protivno postupovnim zahtjevima koji se odnose na odobrenje te odluke članova izvršne sjednice SRB‑a i na pribavljanje tog odobrenja.

135    U tom pogledu, valja primijetiti da činjenica da se fizičke ili pravne osobe ne mogu pozivati na povredu pravila koja nisu namijenjena osiguranju zaštite pojedinaca, nego čiji je cilj organizirati unutarnje funkcioniranje usluga u interesu dobre uprave (vidjeti u tom smislu presudu od 7. svibnja 1991., Nakajima/Vijeće, C‑69/89, EU:C:1991:186, t. 49. i 50.), ipak ne znači da se pojedinac ne može nikada učinkovito pozvati na povredu pravila koje uređuje postupak odlučivanja koji završava donošenjem akta Unije. Naime, među odredbama koje uređuju interne postupke u nekoj instituciji valja razlikovati one na čiju se povredu fizičke i pravne osobe ne mogu pozvati, zato što se one odnose samo na interne načine funkcioniranja institucije i ne mogu utjecati na njihovu pravnu situaciju, od onih na čiju se povredu, nasuprot tomu, one mogu pozivati, s obzirom na to da stvaraju prava i čimbenik su pravne sigurnosti za te osobe (presuda od 17. veljače 2011., Zhejiang Xinshiji Foods i Hubei Xinshiji Foods/Vijeće, T‑122/09, neobjavljena, EU:T:2011:46, t. 103.).

136    U ovom predmetu analiza vođenja postupka za donošenje prve pobijane odluke otkriva značajan broj povreda pravila o organizaciji pisanog elektronskog postupka donošenja odluka. Iako članak 9. PIS‑a to izričito ne predviđa, podrazumijeva se da svaki pisani postupak nužno uključuje slanje nacrta odluke svim članovima tijela koje donosi odluku i na koje se taj postupak odnosi. Posebno kada je riječ o postupku za donošenje odluke konsenzusom, kao što je to u ovom slučaju (vidjeti točke 126. do 130. ove presude), odluka se ne može donijeti a da se pritom barem ne utvrdi da su se svi članovi prethodno mogli upoznati s njezinim nacrtom. Naposljetku, takav postupak traži određivanje roka koji omogućuje članovima tog tijela da zauzmu stajalište o nacrtu.

137    Međutim, ta postupovna pravila, namijenjena osiguranju poštovanja bitnih postupovnih zahtjeva sadržanih u svakom pisanom elektroničkom postupku i u svakom postupku donošenja odluke konsenzusom, u ovom su slučaju prekršena. Te povrede neposredno su utjecale na pravnu sigurnost jer su dovele do donošenja odluke za koju ne samo da nije utvrđeno da ju je nadležno tijelo odobrilo nego nije utvrđeno ni da su svi članovi tog tijela imali o toj odluci prethodnih saznanja.

138    Nepoštovanje takvih postupovnih pravila, nužnih za izražavanje pristanka, predstavlja bitnu povredu postupka koju sud Unije može ispitati po službenoj dužnosti (presude od 24. lipnja 2015., Španjolska/Komisija, C‑263/13 P, EU:C:2015:415, t. 56. i od 20. rujna 2017., Tilly‑Sabco/Komisija, C‑183/16 P, EU:C:2017:704, t. 116.).

139    Naposljetku, glede druge pobijane odluke, valja istaknuti da se njome ne zamjenjuje prva pobijana odluka kojom su utvrđeni iznosi doprinosa, nego se njome ti iznosi samo prilagođavaju u pogledu ograničene tehničke stvari. Poništenje prve pobijane odluke dovodi nužno do poništenja druge.

140    Iz svih prethodnih razmatranja proizlazi da pobijane odluke treba poništiti također zbog povreda postupovnih pravila o njihovu donošenju, pri čemu nije nužno odlučiti o drugim tužiteljevim argumentima.

 Sedmi tužbeni razlog, koji se temelji na povredi obveze obrazlaganja

141    Tužitelj podsjeća na to da se prema sudskoj praksi obveza obrazlaganja treba ocijeniti ovisno o interesu koji adresati ili druge osobe na koje se akt izravno i osobno odnosi mogu imati za dobivanje objašnjenja.

142    No, tužitelj smatra da se ni obrazloženje sadržano u pobijanim odlukama ni ono sadržano u rješenjima o prikupljanju doprinosa ne mogu smatrati dostatnima.

143    Kao prvo, na temelju tih obrazloženja ne može se utvrditi je li se SRB oslonio na elektroničku (ispravljenu) prijavu ili na svoju pisanu prijavu, koji je iznos ukupne bilance (s ispravcima fiducijarnih OTC izvedenica, ili bez njih) bio uvršten u izračun doprinosa te zasniva li se izračun napravljen u pobijanim odlukama na bruto ili neto vrijednosti ugovora o izvedenicama.

144    Kao drugo, prilog 2. prvom rješenju o prikupljanju doprinosa odnosi se isključivo na doprinose za 2015. Iako se prilog 1. prvom rješenju o prikupljanju doprinosa tiče doprinosa za 2016., iz njega je, međutim, vidljiv samo rezultat izračuna, bez njegovih parametara. Ni u pobijanim odlukama ni u rješenju o prikupljanju doprinosa nisu jasno navedeni koraci u izračunu ni razvrstavanja koja su primijenjena na tužitelja. U njima nije vjerodostojno prikazan izračun doprinosa s navedenim vrijednostima koje je tužitelj prijavio (poput ukupnih obveza, regulatornog kapitala, osiguranih depozita, preuzetih obveza koje proizlaze iz svih ugovora o izvedenicama itd.). Tužitelj također ne može znati u kojoj je mjeri SRB izvršio procjene koje odstupaju od podataka navedenih u pisanoj prijavi. U tom pogledu tužitelj podsjeća na to da je podnio dva obrasca prijave, od kojih se samo jedan mora koristiti prema njegovu pravnom stajalištu.

145    To što se u pobijanim odlukama upućuje na njihove pravne osnove također ne može otkloniti nepostojanje obrazloženja. S jedne strane, u pobijanim odlukama samo se navodi članak 70. stavak 2. Uredbe br. 806/2014 a da se ne upućuje na Direktivu 2014/59 ni na Delegiranu uredbu 2015/63, unatoč tomu što su one odlučujuće za izračun doprinosa. S jedne strane, upućivanje, čak i taksativno, na pravne osnove u ovom slučaju ne bi bilo dovoljno. Obveze obrazlaganja to su strože stoga što je pravni kontekst pobijane odluke nepoznat i što je donesena mjera sporna među zainteresiranim stranama.

146    Tužitelj priznaje da je izračun ex ante doprinosâ složen. Ipak, upravo ta složenost zahtijeva da se obveznicima omogući provjera je li izračun doprinosa koji je SRB napravio pravno osnovan. Osim toga, obrazloženje bi također omogućilo SRB‑u samokontrolu. Osim toga, za razliku od područja pravila o zabranjenim sporazumima, parametri za SRB‑ov izračun ex ante doprinosâ propisani su podrobno primjenjivim propisima. Slijedom navedenog, SRB ne bi smio imati nepremostive poteškoće da tužitelju objasni korake u izračunima koje je morao poduzeti kako bi došao do dobivenih rezultata.

147    Ni mogući interes za povjerljivost drugih institucija nije prepreka za prikladno obrazlaganje pobijanih odluka jer se tužitelj namjerava samo upoznati sa svojim osobnim podacima.

148    Osim toga, pristup spisu odobren nakon podnošenja ove tužbe na tužiteljevu inicijativu ne otklanja nedostatak u obrazloženju.

149    Ni druga pobijana odluka nije u dovoljnoj mjeri obrazložena. Naime, u dopisu od 22. svibnja 2016., koji je SRB uputio nacionalnim sanacijskim tijelima, navodi se samo da se prva pobijana odluka morala izmijeniti zbog prilagodbe „IV. stupa”. Tehnička napomena (technical note with further background), na koju se poziva taj dopis, nije bila priložena ni drugoj pobijanoj odluci ni drugom rješenju o prikupljanju doprinosa.

150    Glede dopisa od 23. svibnja 2016., koji je FMSA uputio Saveznom udruženju njemačkih javnih banaka, u njemu je najavljeno da prosječna izmjena iznosa godišnjeg doprinosa nametnutog institucijama s odobrenjem za rad u Njemačkoj iznosi 1,21 %. No, u tužiteljevu slučaju uvećanje utvrđeno drugom pobijanom odlukom odgovara iznosu od 11,45 % doprinosa za 2016. utvrđenog do tada.

151    Štoviše, razlog koji je u drugom rješenju o prikupljanju doprinosa istaknut u prilog ispravku odnosi se na parametar o sustavu institucionalne zaštite. To rješenje upućuje na polja CD 133 i CD 134 iz svojeg priloga. Međutim, u polju CD 134 ne nalazi se nijedna vrijednost. Osim toga, izmjene nisu ograničene na dva spomenuta polja.

152    SRB osporava te argumente.

153    Ističe da tužitelj nije adresat pobijanih odluka niti se one izravno odnose na njega. Te su odluke namijenjene FMSA‑u i njihovo je obrazloženje dovoljno za FMSA, koji je, kao i sva druga nacionalna sanacijska tijela, usko povezan s izračunom ex ante doprinosâ za 2016. U svakom slučaju, one su dovoljno obrazložene čak i u odnosu na tužitelja.

154    Kao prvo, pobijane odluke pozivaju se na Uredbu br. 806/2014 kao pravnu osnovu. No, u toj uredbi, Delegiranoj uredbi 2015/63, Provedbenoj uredbi 2015/81 kao i u Direktivi 2014/59 podrobno je izložena metoda koju treba primijeniti radi izračuna ex ante doprinosâ. Stoga su pobijane odluke donesene u kontekstu koji je tužitelju dobro poznat. Kao drugo, ovaj potonji usko je povezan s postupkom. On zna za glavne razloge jer se izračun zasniva, s jedne strane, na osnovnoj metodi objašnjenoj u gore spomenutim aktima te, s druge strane, na podrobnim podacima koje je on sam dostavio. Kao treće, tužitelj je primio krajnje detaljna objašnjenja o izračunu i razlozima koje se slijedilo u rješenjima o prikupljanju doprinosa. Štoviše, on je povodom svojeg zahtjeva za pristup dokumentima primio dopunske informacije, to jest ulazne vrijednosti, privremeni izračun i konačan rezultat izračuna.

155    Tužitelj nadilazi zahtjeve koji proizlaze iz obveze obrazlaganja kada tvrdi da on mora biti stavljen u položaj koji bi mu omogućio da ponovno izračuna točan iznos svojeg ex ante doprinosa. Ex ante doprinosi institucija međusobno su povezani i različiti koraci u postupku izračuna za instituciju koji uključuju korištenje podacima svih ili barem velikog broja institucija. U tom se kontekstu obveza obrazlaganja mora uskladiti s obvezom zaštite profesionalne tajne drugih institucija. Tužitelj je već imao pristup svim informacijama koje se odnose na njega i nisu povezane s drugim institucijama.

156    U svojem odgovoru na pitanje koje je Opći sud postavio na raspravi Komisija je u tom pogledu dodala da, iako bi s gospodarskog stajališta bilo moguće procijeniti profil rizičnosti institucije samo na temelju njezinih vlastitih podataka, međuovisnost ex ante doprinosâ svih institucija nameće se, međutim, u ovom slučaju na temelju primjenjivih propisa, a osobito člankom 69. stavkom 1. i člankom 70. stavkom 2. Uredbe br. 806/2014.

157    SRB smatra da pristup koji ne omogućava da se u cijelosti ponovno izračuna iznos ex ante doprinosâ jest, osim toga, u skladu s upravnom praksom na drugim područjima prava Unije, a osobito na područja prava tržišnog natjecanja. Štoviše, valja uzeti u obzir praktične i tehničke mogućnosti u vezi s obvezom obrazlaganja u roku određenom za donošenje pobijanih odluka.

158    Glede druge pobijane odluke, FMSA je bio obaviješten o postupku i razlozima na kojima se prilagodba temeljila, i to u dopisu koji je potpisao potpredsjednik SRB‑a i koji je s drugom pobijanom odlukom dostavljen svim nacionalnim sanacijskim tijelima. Detaljno obrazloženje kao i detaljan novi izračun bili su dostavljeni tužitelju s drugim rješenjem o prikupljanju doprinosa.

159    Naposljetku, budući da navod o postojanju pogreške pri (revidiranom) izračunu ex ante doprinosâ za 2016. glede tužitelja nije potkrijepljen, SRB smatra da ovaj potonji nema nikakav legitiman interes za poništenje pobijanih odluka zbog moguće postupovne povrede.

160    Prema ustaljenoj sudskoj praksi, obrazloženje koje je propisano člankom 296. UFEU‑a mora odgovarati naravi akta o kojem je riječ i mora jasno i nedvosmisleno odražavati zaključke institucije koja je donijela akt kako bi se zainteresiranim osobama omogućilo upoznavanje s razlozima poduzimanja mjere kao i nadležnom sudu izvršavanje njegove nadzorne ovlasti (vidjeti presudu od 20. prosinca 2017., Comunidad Autónoma de Galicia i Retegal/Komisija, C‑70/16 P, EU:C:2017:1002, t. 59. i navedenu sudsku praksu).

161    Obvezu obrazlaganja treba ocjenjivati ovisno o okolnostima slučaja, osobito o sadržaju akta u pitanju, naravi razloga koji su navedeni i interesu koji bi adresati akta ili druge osobe na koje se akt izravno i osobno odnosi mogle imati za dobivanje objašnjenja. U obrazloženju nije potrebno podrobno navoditi sve relevantne činjenične i pravne elemente jer se pitanje ispunjava li obrazloženje akta zahtjeve članka 296. UFEU‑a mora ocjenjivati ne samo u odnosu na tekst obrazloženja nego i u odnosu na njegov kontekst i sva pravna pravila koja uređuju predmetno područje (vidjeti presudu od 7. ožujka 2013., Acino/Komisija, T‑539/10, neobjavljenu, EU:T:2013:110, t. 124. i navedenu sudsku praksu).

162    Osim toga, obrazloženje nekog akta treba biti logično i pogotovo ne smije sadržavati unutarnje proturječnosti koje bi otežale dobro razumijevanje razloga na kojima se taj akt temelji (vidjeti presudu od 15. srpnja 2015., Pilkington Group/Komisija, T‑462/12, EU:T:2015:508, t. 21. i navedenu sudsku praksu).

163    Uvodno valja podsjetiti na to da, iako se u sustavu uvedenom Uredbom br. 806/2014 i Provedbenom uredbom 2015/81 odluke kojima se određuju ex ante doprinosi dostavljaju nacionalnim sanacijskim tijelima, navedene se odluke, suprotno od onoga što SRB tvrdi, osobno i izravno odnose na institucije koje duguju te doprinose (vidjeti točke 61. do 82. ove presude).

164    Stoga interes koji te institucije mogu imati za dobivanje objašnjenja također treba uzeti u obzir kada se mora ocijeniti opseg obveze obrazlaganja predmetnih odluka. Osim toga, valja podsjetiti na to da je svrha obrazloženja također omogućiti sudu Unije da izvršava svoje nadzorne ovlasti.

165    U ovom slučaju valja istaknuti da je SRB počinio više povreda obveze obrazlaganja, pri čemu nije potrebno ispitati tužiteljeve argumente da u prvoj pobijanoj odluci nije navedeno koju je od njegovih prijava i zbog kojih razloga SRB uzeo u obzir radi izračuna.

166    S jedne strane, glede teksta prve pobijane odluke, u njemu se samo navodi Uredba br. 806/2014, a osobito njezin članak 70. stavak 2., savjetovanje i suradnja s tijelima (Europskom središnjom bankom (ESB)) i nacionalnim tijelima) i činjenica da je izračun napravljen tako da svi pojedinačni doprinosi zajedno ne prijeđu određenu razinu (to jest 12,5 % ciljne razine predviđene u članku 69. stavku 1. Uredbe br. 806/2014). On ne sadržava nikakvu informaciju o uzastopnim koracima u izračunu tužiteljeva doprinosa ni brojke u vezi s tim različitim koracima.

167    Doduše, tumačenjem članka 70. Uredbe br. 806/2014, spomenutog u prvoj pobijanoj odluci, a osobito njegova stavka 6., može se shvatiti da SRB izračunava ex ante doprinose primjenom, među ostalim, „delegirani[h] ak[ata] u kojima se navodi pojam prilagođavanja doprinosa razmjerno profilu rizičnosti institucija, a koje je donijela Komisija u skladu s člankom 103. stavkom 7. Direktive 2014/59/EU”, to jest u ovom slučaju Delegirane uredbe 2015/63.

168    Osim toga, Delegirana uredba 2015/63 sadržava detaljna pravila koja SRB mora primjenjivati kada izračunava doprinose.

169    Međutim, ti elementi nisu dovoljni da se shvati kako je SRB primijenio ta pravila na tužiteljev slučaj, a kako bi došao do iznosa doprinosa koji se odnosi na njega i koji je naveden u prilogu prvoj pobijanoj odluci.

170    Valja dodati da se u prvoj pobijanoj odluci ne spominju međuodluke koje je SRB donio radi provedbe propisa o izračunu doprinosâ, to jest barem odluke spomenute u točki 29. ove presude.

171    No, mora se utvrditi, s jedne strane, da su tim međuodlukama utvrđeni elementi postupka za izračun, kao i sam izračun doprinosa. S druge strane, ne samo da se tim međuodlukama provode primjenjivi propisi nego se nekima od njih ti propisi i dopunjuju. Budući da se te međuodluke ne objavljuju niti se institucije o njima na bilo koji drugi način obavještavaju, u svakom se slučaju ne može prihvatiti SRB‑ov argument da je obrazloženje prve pobijane odluke dostatno zbog toga što je u Uredbi br. 806/2014, Delegiranoj uredbi 2015/63 i Provedbenoj uredbi 2015/81 kao i u Direktivi 2014/59 detaljno izložena metoda koju treba primijeniti radi izračuna ex ante doprinosâ (vidjeti točku 154. ove presude).

172    Dovoljno je navesti dva primjera međuodluka spomenutih u točki 29. ove presude, to jest, kao prvo, odluku SRB/ES/SRF/2016/01 (vidjeti točku 29. osmu alineju ove presude), čijim je člankom 1. određena ciljna razina za 2016., što je element koji se uzima u obzir prilikom izračuna tužiteljeva ex ante doprinosa (vidjeti članak 4. Provedbene uredbe 2015/81 i Prilog I. korak 6. Delegirane uredbe 2015/63), te, kao drugo, odluku SRB/ES/SRF/2015/00 (vidjeti točku 29. prvu alineju ove presude), kojom je proveden članak 6. stavak 1. točka (d) Delegirane uredbe 2015/63, koja se odnosi na SRB‑ovo utvrđivanje dodatnih pokazatelja rizika od kojih se sastoji stup rizika IV., jedan od dvaju stupova rizika koje je SRB primijenio u ovom slučaju, s obzirom na ono što proizlazi iz datoteke s podacima koja je također spomenuta u točki 29. ove presude.

173    No, iako je SRB te međuodluke dostavio tužitelju, to je učinjeno tek 3. kolovoza 2016., dakle nakon podnošenja ove tužbe.

174    U tom pogledu valja podsjetiti na to da se poštovanje obveze obrazlaganja mora ocijeniti s obzirom na informacije koje tužitelj ima kada podnosi tužbu (vidjeti presudu od 12. studenoga 2008., Evropaïki Dynamiki/Komisija, T‑406/06, neobjavljenu, EU:T:2008:484, t. 50. i navedenu sudsku praksu).

175    S druge strane, glede priloga prvoj pobijanoj odluci, valja istaknuti da, iako on sadržava iznos za faktor prilagodbe s obzirom na profil rizičnosti u europskom kontekstu, u njemu nije navedeno ništa slično u vezi s faktorom prilagodbe s obzirom na profil rizičnosti za dio izračuna napravljenog u nacionalnom kontekstu. Isto tako, iako pojašnjava vrstu metode za izračun korištenu u europskom kontekstu, on ne sadržava nikakav navod o metodi za izračun kojom se SRB koristio u odnosu na nacionalni kontekst.

176    No, kao što to proizlazi iz članka 8. stavka 1. točke (a) Provedbene uredbe 2015/81, pri izračunu doprinosâ institucija koji sačinjava SRB u nacionalnom se kontekstu za 2016. koristi koeficijent 60 %, a u europskom kontekstu samo koeficijent 40 %. Proizlazi, dakle, da u tom pogledu obrazloženje sadržano u prvoj pobijanoj odluci jest nedostatno.

177    Valja dodati da se, suprotno od onoga što SRB tvrdi, nedostatnost obrazloženja prve pobijane odluke ne može nadoknaditi obrazloženjem sadržanim u prvom rješenju o prikupljanju doprinosa koje je FMSA donio u okviru provedbe te odluke.

178    Točno je da u ovom slučaju prvo rješenje o prikupljanju doprinosa sadržava detaljnija obrazloženja o izračunu tužiteljeva doprinosa, i to kako njegova „europskog” tako i njegova „nacionalnog dijela”.

179    Međutim, u sustavu koji je uveden primjenjivim propisima SRB je taj koji izračunava i određuje ex ante doprinose. SRB‑ove odluke o izračunu navedenih doprinosa upućuju se samo nacionalnim sanacijskim tijelima (članak 5. stavak 1. Provedbene uredbe 2015/81) te je na nacionalnim sanacijskim tijelima da ih priopće institucijama (članak 5. stavak 2. Provedbene uredbe 2015/81) i da na temelju navedenih odluka prikupljaju doprinose od institucija (članak 67. stavak 4. Uredbe br. 806/2014).

180    Tako, kada SRB djeluje na temelju članka 70. stavka 2. Uredbe br. 806/2014, on donosi odluke koje su konačne i koje se osobno i izravno odnose na institucije.

181    Slijedom toga, SRB, kao njihov donositelj mora te odluke obrazložiti. Ta se obveza ne može prenijeti na nacionalna sanacijska tijela niti ona mogu otkloniti njezinu povredu a da se ne zanemari svojstvo SRB‑a kao donositelja navedenih odluka i njegova odgovornost po toj osnovi te da se, uzimajući u obzir raznolikost nacionalnih sanacijskih tijela, ne dovede do rizika od nejednakosti u postupanju prema institucijama glede obrazlaganja SRB‑ovih odluka.

182    U svakom slučaju, valja istaknuti da za podatke iz priloga 1. prvom rješenju o prikupljanju doprinosa, koji su prikazani kao pojedinosti o izračunu tužiteljeva ex ante doprinosa, nije utvrđeno da su SRB‑ovi podaci. Naprotiv, oni su prikazani kao sastavni dio rješenja o prikupljanju doprinosa, koje je akt njemačkog prava, tako da nije moguće razlikovati elemente kojih je autor FMSA od onih koji, ovisno o okolnostima, potječu od SRB‑a.

183    Osim toga, valja istaknuti da, čak i ako faktor prilagodbe s obzirom na profil rizičnosti mora nužno sadržavati sve potrebne decimale jer je izračun inače samo približan, faktor prilagodbe koji se nalazi u prilogu prvom rješenju o prikupljanju doprinosa (s četiri decimale) ne odgovara ni onomu (s dvije decimale) u prilogu prvoj pobijanoj odluci koju je SRB dostavio tužitelju 3. kolovoza 2016. (vidjeti točku 29. ove presude) i koja je podnesena Općem sudu u prilogu A.22 tužbi ni onomu (s 15 decimala) tog istog priloga, kako je dostavljen Općem sudu u odgovoru na drugo rješenje.

184    Isto tako, druge vrijednosti koje zahtijevaju istu preciznost i nalaze se (s četiri decimale) u prvom rješenju o prikupljanju doprinosa (vidjeti polja CD 21 (omjer financijske poluge), CD 35 (kompozitni pokazatelj stup I.), CD 36 (kompozitni pokazatelj stup IV.), CD 37 (kompozitni pokazatelj) ili CD 38 (konačni kompozitni pokazatelj) iz priloga 1. tom rješenju) ne odgovaraju onima (sa samo dvije decimale) koje se nalaze u datoteci s podacima koju je SRB dostavio tužitelju 3. kolovoza 2016. (vidjeti točku 29. ove presude) i koja je podnesena Općem sudu u prilogu A.25 tužbi.

185    Osim toga, glede te potonje datoteke s podacima koju je SRB dostavio tužitelju, valja podsjetiti na sudsku praksu već navedenu u točki 174., prema kojoj se poštovanje obveze obrazlaganja mora ocijeniti s obzirom na informacije koje tužitelj ima kada podnosi tužbu.

186    No, iz prethodno navedenog proizlazi da je navedenu datoteku, kao i odluke također spomenute u točki 29. ove presude, SRB dostavio tužitelju tek nakon podnošenja ove tužbe.

187    Glede druge pobijane odluke, valja istaknuti da se njome samom krši obveza obrazlaganja, i to zbog istih razloga kao što su oni istaknuti u pogledu prve pobijane odluke i zbog dodatnog razloga da se njome ne iznosi nikakav razlog o prilagodbi koja je njome izvršena.

188    Doduše, razlozi za tu prilagodbu izloženi su u dopisu od 22. svibnja 2016. koji je SRB uputio nacionalnim sanacijskim tijelima zajedno s drugom pobijanom odlukom te u dopisu od 23. svibnja 2016. koji je FMSA uputio njemačkim institucijama.

189    Međutim, ti dopisi sadržavaju samo opća objašnjenja razloga o prilagodbi koja je izvršena drugom pobijanom odlukom. Glede tehničke primjedbe na koju upućuje dopis od 22. svibnja 2016., SRB je nije predočio.

190    Što se tiče razloga sadržanih u drugom rješenju o prikupljanju doprinosa i u datoteci s podacima dostavljenoj tužitelju 3. kolovoza 2016., upućuje se na razmatranja iznesena u točkama 177. do 184. ove presude.

191    Osim toga, valja još istaknuti da glede faktora prilagodbe s obzirom na profil rizičnosti u okruženju europodručja (risk adjustment factor in the EA environnement), osim činjenice da ni u predmetnim dokumentima nije navedena točna vrijednost tog faktora, nego zaokruživanje na devet odnosno dvije decimale, oni, štoviše, upućuju na vrijednost različitu ([povjerljivo] za drugo rješenje o prikupljanju doprinosa [povjerljivo] za datoteku s podacima) od one navedene u prilogu drugoj pobijanoj odluci ([povjerljivo]).

192    Naposljetku, s obzirom na SRB‑ovu argumentaciju spomenutu u točki 159. ove presude, valja je odbiti. Naime, iako iz sudske prakse proizlazi da, ako obrazloženja odluke nema ili je nedostatno, tužitelj nema nikakav legitiman interes za poništenje zbog postupovne povrede, u slučaju da poništenje pobijane odluke može dovesti samo do donošenja nove odluke koja je supstancijalno identična poništenoj (vidjeti u tom smislu presudu od 4. svibnja 2017., Schräder/OCVV – Hansson (SEIMORA), T‑425/15, T‑426/15 i T‑428/15, neobjavljenu, EU:T:2017:305, t. 109. i navedenu sudsku praksu), mora se utvrditi da u ovom slučaju nije moguće isključiti da poništenje pobijanih odluka dovede do donošenja različitih odluka. Naime, zbog nepostojanja potpune informacije o SRB‑ovim utvrđenjima i privremenim izračunima te bilo kakvih podataka o drugim institucijama, unatoč međuovisnosti tužiteljeva doprinosa i doprinosa svake od ostalih institucija, ni tužitelj ni Opći sud nisu u mogućnosti provjeriti bi li u ovom slučaju poništenje tih odluka nužno dovelo do donošenja nove odluke koja je supstancijalno identična.

193    Iz prethodno navedenog proizlazi da, osim razloga za poništenje već istaknutih u točkama 86. do 107. i 120. do 140. ove presude, pobijane odluke također treba poništiti po osnovi povrede obveze obrazlaganja.

194    Stoga se pobijane odluke moraju poništiti, pri čemu nije potrebno ispitati prvih šest tužbenih razloga koje je tužitelj iznio.

 Troškovi

195    U skladu s člankom 134. stavkom 1. Poslovnika, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove. Budući da SRB nije uspio u postupku, valja mu naložiti snošenje vlastitih troškova kao i tužiteljevih troškova, u skladu s njegovim zahtjevom.

196    U skladu s člankom 138. stavkom 1. Poslovnika, Komisija će snositi vlastite troškove.

Slijedom navedenog,

OPĆI SUD (osmo prošireno vijeće)

proglašava i presuđuje:

1.      Odluka Jedinstvenog sanacijskog odbora (SRB) donesena na njegovoj izvršnoj sjednici od 15. travnja 2016. o ex ante doprinosima Jedinstvenom fondu za sanaciju za 2016. (SRB/ES/SRF/2016/06) i odluka SRB‑a donesena na njegovoj izvršnoj sjednici od 20. svibnja 2016. o prilagodbi ex ante doprinosâ Jedinstvenom fondu za sanaciju za 2016., kojom se dopunjuje odluka SRB‑a donesena na njegovoj izvršnoj sjednici od 15. travnja 2016. o ex ante doprinosima Jedinstvenom fondu za sanaciju za 2016. (SRB/ES/SRF/2016/13), poništavaju se u dijelu u kojem se odnose na društvo Portigon AG.

2.      SRB će, uz vlastite troškove, snositi i troškove društva Portigon.

3.      Europska komisija snosit će vlastite troškove.

Collins Kancheva Barents

Passer       De Baere

Objavljeno na javnoj raspravi u Luxembourgu 28. studenoga 2019.

Potpisi

*      Jezik postupka: njemački