PRESUDA SLUŽBENIČKOG SUDA

EUROPSKE UNIJE

(sudac pojedinac)

21. rujna 2015.

predmet F‑72/11

Anastasios Anagnostu i drugi

protiv

Europske komisije

„Javna služba – Dužnosnici – Promaknuće – Postupak promaknuća u 2010. i 2011. – Referentni multiplikacijski faktori – Članak 6. stavak 2. Pravilnika o osoblju – Prijelazne mjere za razdoblje od 1. svibnja 2004. do 30. travnja 2011. – Članak 9. Priloga XIII. Pravilniku – Opće odredbe o provedbi članka 45. Pravilnika – Određivanje pragova za promaknuće – Neuvrštavanje na popis promaknutih dužnosnika – Pravni interes“

Predmet:      Tužba podnesena na temelju članka 270. UFEU‑a, primjenjivog na UEZAE u skladu s njegovim člankom 106.a, kojom A. Anagnostu i 24 ostalih tužitelja traže, kao prvo, ukidanje odluka tijela Europske komisije za imenovanje o određivanju pragova za promaknuće u razrede AD 13 i AD 14 za postupke promaknuća u 2010. i 2011. i, kao drugo, poništenje popisa dužnosnika promaknutih u razrede AD 13 i AD 14 u postupku promaknuća u 2010. te implicitne odluke Komisijina tijela za imenovanje kojom je ono odbilo promaknuti veći broj dužnosnika u razrede AD 13 ili AD 14.

Odluka:      Poništavaju se odluke Europske komisije od 26. studenoga 2010. o nepromaknuću A. Antoulasa, D. Bruni, D. Nicolaidou‑Kallergis i A. Xanthopoulosa. U preostalom dijelu tužba se odbija. Europska komisija snosi četiri dvadesetpetine vlastitih troškova te joj se nalaže snošenje četiriju dvadesetpetina troškova tužiteljâ. Svi tužitelji osim A. Antoulasa, D. Bruni, D. Nicolaidou‑Kallergis i A. Xanthopoulosa snose dvadeset i jednu dvadesetpetinu vlastitih troškova i nalaže im se snošenje dvadeset i jedne dvadesetpetine troškova Europske komisije.

Sažetak

1.      Tužbe dužnosnikâ – Akt kojim se nanosi šteta – Pojam – Odluka o određivanju pragova za promaknuće – Pripremni akt – Isključenje – Akt koji se može neizravno pobijati u okviru tužbe za poništenje odluke o utvrđivanju popisa promaknutih dužnosnika

(Pravilnik o osoblju za dužnosnike, čl. 45. i 90. st. 2.)

2.      Tužbe dužnosnikâ – Pravni interes – Referentni multiplikacijski faktori – Odluka o određivanju pragova za promaknuće – Tužba protiv odbijanja promaknuća – Nužnost dokazivanja mogućnosti dosezanja praga za promaknuće – Nepostojanje negativnog utjecaja na osobni interes

(Pravilnik o osoblju za dužnosnike, čl. 90. i 91.)

1.      Akti koji mogu biti predmet tužbe za poništenje samo su one mjere koje proizvode obvezujuće pravne učinke koji mogu utjecati na tužiteljeve interese, značajno mijenjajući njegov pravni položaj. Kada je riječ o aktima ili odlukama koji se izrađuju u više faza, osobito tijekom unutarnjeg postupka, poput onog koji se odnosi na promaknuće, predviđenog općim odredbama o provedbi članka 45. Pravilnika o osoblju, pobijati se mogu samo one mjere kojima se konačno utvrđuje stajalište institucije po završetku tog postupka. Međutim, međumjere čiji je cilj priprema konačne odluke ne nanose štetu u smislu članka 90. stavka 2. Pravilnika i ne mogu se neizravno osporavati u sklopu tužbe protiv akata koji se mogu poništiti.

Određivanje pragova za promaknuće, bilo da je riječ o indikativnima ili konačnima, samo je jedna od uzastopnih faza postupka promaknuća, koji se završava objavom popisa dužnosnika promaknutih u okviru tog postupka. Međutim, mogućnost zahvaćanja pravnog položaja dužnosnika koji se mogu promaknuti postoji tek od objave tog popisa. Slijedi da su odluke o određivanju pragova za promaknuće pripremni akti za odluku tijela za imenovanje o utvrđivanju popisa promaknutih dužnosnika.

Međutim, iako takvi pripremni akti ne mogu biti predmet samostalne tužbe za poništenje, njihova se zakonitost može uvijek osporavati u okviru tužbe protiv konačne odluke.

Slijedom navedenog, točka tužbenog zahtjeva koja se odnosi na poništenje odluka o određivanju pragova za promaknuće jest nedopuštena.

(t. 38. do 42.)

Izvori:

Prvostupanjski sud: presude od 9. ožujka 2000., Vicente Nuñez/Komisija, T‑10/99, EU:T:2000:60, t. 28.; od 5. ožujka 2003., Staelen/Parlament, T‑24/01, EU:T:2003:52, t. 32. i 33. i navedena sudska praksa; od 19. ožujka 2003., Tsarnavas/Komisija, T‑188/01 do T‑190/01, EU:T:2003:77, t. 73. i navedena sudska praksa i od 3. svibnja 2007., Crespinet/Komisija, T‑261/04, EU:T:2007:122, t. 42. i navedena sudska praksa

Službenički sud: rješenje od 13. prosinca 2006., Aimi i dr./Komisija, F‑47/06, EU:F:2006:134, t. 64.

2.      Dužnosnik nije ovlašten postupati u cilju zaštite zakonitosti ili zastupanja interesa institucije, a u prilog tužbi za poništenje može istaknuti samo prigovore koji se odnose na njega osobno. Međutim, kako bi dokazao svoj interes za poništenje odluke da ga se ne promakne, zbog toga što nije poštovana stopa promaknuća navodno primjenjiva u predmetnom razredu, dužnosnik mora dokazati da, s obzirom na svoj osobni položaj i osobito ukupan broj bodova koji je stekao, nije isključeno da je mogao dosegnuti prag za promaknuće da je bila primijenjena gore navedena stopa.

Međutim, svaki postupak promaknuća nužno je neovisan o postupku promaknuća koji mu prethodi ili koji mu slijedi jer dužnosnici čije se zasluge uspoređuju u različitim postupcima za promaknuće nisu isti, pri čemu su primjenjivi kriteriji za obavljanje te usporedbe specifični za svaki taj postupak. Slijedom toga, sama okolnost da nepromaknuće većeg broja dužnosnika u predmetne razrede, u okviru postupka promaknuća o kojem je riječ, može imati učinak na položaj tužiteljâ koji se nalaze na popisima osoba koje ispunjavaju uvjete za promaknuće u predmetne razrede prilikom kasnijih postupaka promaknuća i stoga usporiti njihovo promaknuće ne utječe izravno i trenutačno na njihov pravni položaj.

(t. 56., 57. i 63.)

Izvori:

Prvostupanjski sud: presude od 24. travnja 2009., Sanchez Ferriz i dr./Komisija, T‑492/07 P, EU:T:2009:116, t. 26. i 39. i navedena sudska praksa i od 16. listopada 2014., Schönberger/Revizorski sud, T‑26/14 P, EU:T:2014:887, t. 39.