Privremena verzija
MIŠLJENJE NEZAVISNOG ODVJETNIKA
ANTHONYJA M. COLLINSA
od 11. travnja 2024.(1)
Predmet C-710/22 P
JCDecaux Street Furniture Belgium
protiv
Europske komisije
„Žalba – Državne potpore – Članak 107. stavak 1. UFEU-a – Potpora koju su provela belgijska tijela u korist društva JCDecaux Street Furniture Belgium – Neplaćanje najamnina i porezâ za oglasne površine postavljene na području Grada Bruxellesa (Belgija) – Gospodarska prednost – Mehanizam kompenzacije – Odluka Komisije kojom je potpora proglašena nespojivom s unutarnjim tržištem te je naložen njezin povrat – Nepostojanje proturječnosti obrazloženja – Nadzor Suda nad ocjenom činjenica i dokaza – Isključenje osim u slučaju iskrivljavanja”
Uvod
1. Žalbom o kojoj je riječ društvo JCDecaux Street Furniture Belgium (u daljnjem tekstu: JCDecaux) zahtijeva ukidanje presude koju je Opći sud Europske unije donio u predmetu T-642/19(2), kojom je taj sud odbio njegovu tužbu za poništenje Odluke Europske komisije (EU) 2019/2120 od 24. lipnja 2019. o državnoj potpori SA.33078 (2015/C) (ex 2015/NN) koju je provela Belgija u korist društva JCDecaux Belgium Publicité(3). Ovaj predmet Sudu osobito pruža priliku da se izjasni o prirodi i opsegu sudskog nadzora koji treba provesti u okviru žalbe.
Okolnosti spora
2. Grad Bruxelles (Belgija) i JCDecaux sklopili su dva uzastopna ugovora, svaki u trajanju od 15 godina, o postavljanju na području tog grada oglasnih nadstrešnica i elemenata ulične opreme za informiranje („mobilier urbain pour l’information”, u daljnjem tekstu: MUPI), od kojih se jedan dio mogao upotrebljavati u svrhe oglašavanja(4).
3. Prvi se ugovor, sklopljen 16. srpnja 1984. (u daljnjem tekstu: ugovor iz 1984.), odnosio na oglasne nadstrešnice i MUPI-je čiji je vlasnik ostao JCDecaux. Njime se konkretno predviđalo da to društvo Gradu Bruxellesu ne plaća najamnine, prava na upotrebu ili naknade za nadstrešnice i MUPI-je, ali mu mora omogućiti određeni broj prednosti u naravi, to jest besplatno staviti na raspolaganje košare za papir, javne sanitarne čvorove i elektroničke dnevne listove kao i izraditi opći plan grada, turistički plan i hotelski plan te plan pješačkih staza u gradu. Zauzvrat je JCDecaux bio ovlašten upotrebljavati u svrhe oglašavanja određene oglasne površine koje su uklopljene u isporučene nadstrešnice i MUPI-je ili postavljene odvojeno od njih. Svaka se od tih površina mogla upotrebljavati u razdoblju od 15 godina od njezina postavljanja utvrđenog u obostrano sastavljenom zapisniku(5).
4. Grad Bruxelles je 1998. objavio poziv na nadmetanje čiji je predmet bila „izrada, isporuka, postavljanje, puštanje u promet i održavanje [MUPI-ja], nadstrešnica za putnike i oglasnih panela od kojih će se dio moći upotrebljavati u svrhe oglašavanja”. Kako bi poštovao svoje ugovorne obveze koje proizlaze iz ugovora iz 1984. i osigurao transparentnost poziva na nadmetanje, Grad Bruxelles je u Prilogu 10. posebnim specifikacijama tog poziva na nadmetanje (u daljnjem tekstu: Prilog 10.) naveo 282 nadstrešnice i 198 MUPI-ja obuhvaćenih ugovorom iz 1984. (u daljnjem tekstu: oglasne površine uvrštene u Prilog 10.) u pogledu kojih pravo upotrebe društva JCDecaux još nije bilo isteklo prema odredbama tog ugovora, pri čemu je za svaki od njih bilo navedeno mjesto postavljanja i datum isteka upotrebe.
5. Budući da je JCDecaux pobijedio u postupku nadmetanja, 14. listopada 1999. to društvo i Grad Bruxelles sklopili su drugi ugovor (u daljnjem tekstu: ugovor iz 1999.). Taj je ugovor, koji se sastojao od narudžbenice te posebnih specifikacija i njihovih priloga, uključujući Prilog 10., zamijenio ugovor iz 1984. Njime se predviđalo, među ostalim, da Grad Bruxelles postaje vlasnik postavljenih elemenata ulične opreme plaćanjem neto paušalne cijene po isporučenom elementu, koji je u potpunosti opremljen, postavljen i funkcionalan, te da JCDecaux mora plaćati mjesečnu najamninu za upotrebu tih elemenata ulične opreme u svrhe oglašavanja.
6. Tijekom provedbe ugovora iz 1999. određene oglasne površine uvrštene u Prilog 10. bile su uklonjene prije datuma isteka predviđenog za svaku od njih u tom prilogu, dok su druge takve površine (u daljnjem tekstu: sporne oglasne površine) zadržane te ih je JCDecaux nastavio upotrebljavati nakon tih datuma. Za potonje oglasne površine Grad Bruxelles nije potraživao nikakve najamnine ni poreze. Ta je situacija trajala do kolovoza 2011., kada su uklonjene posljednje oglasne površine uvrštene u Prilog 10.
7. Društvo Clear Channel Belgium (u daljnjem tekstu: CCB) 19. travnja 2011. podnijelo je Komisiji pritužbu u kojoj je zaključilo da se JCDecaux, time što je nastavio upotrebljavati sporne oglasne površine nakon predviđenih datuma isteka a da Gradu Bruxellesu nije plaćao ni najamninu ni porez, koristio državnom potporom nespojivom s unutarnjim tržištem.
8. Komisija je 24. ožujka 2015. pokrenula službeni istražni postupak na temelju članka 108. stavka 2. UFEU‑a te je Kraljevinu Belgiju i druge zainteresirane strane pozvala da podnesu svoje primjedbe. Komisija je zaprimila primjedbe Kraljevine Belgije i društava CCB i JCDecaux. Između njih i Komisije vođene su dodatne rasprave i prepiske.
9. Belgijska tijela u svojim su primjedbama među ostalim navela da su pristala na to da se sporne oglasne površine zadrže i upotrebljavaju nakon datuma isteka predviđenih u Prilogu 10. kako bi se očuvala gospodarska ravnoteža ugovora iz 1984., s obzirom na to da su određene oglasne površine uvrštene u taj prilog bile prijevremeno uklonjene na zahtjev Grada Bruxellesa, koji je, ponajprije zbog estetskih razloga, želio postaviti druge vrste tih površina. Prema mišljenju tih tijela, s obzirom na to da je JCDecaux zbog tog prijevremenog uklanjanja stavljen u nepovoljniji položaj, kako bi se to kompenziralo, bilo je prihvatljivo da druge oglasne površine zadrži dulje nego što je bilo predviđeno te da se za te površine od njega ne traži plaćanje najamnina ili poreza(6). Belgijska tijela priznala su postojanje male neravnoteže između broja prijevremeno uklonjenih oglasnih površina i broja oglasnih površina zadržanih nakon datuma isteka predviđenog za svaku od njih. Kada se izračuna razlika između uštede u najamninama i porezima koje se JCDecaux odrekao kada je pristao na ta prijevremena uklanjanja i uštede u najamninama i porezima koju je ostvario zadržavanjem drugih oglasnih površina nakon tih datuma isteka, u razdoblju od prosinca 1999. do 2011. ostvario je samo financijsku korist od najviše 100 000 do 150 000 eura(7). Stoga je mjera o kojoj je riječ mogla biti de minimis potpora u smislu Uredbe Komisije (EZ) br. 1998/2006 od 15. prosinca 2006. o primjeni članaka [107. i 108. UFEU-a] na de minimis potpore(8).
10. Komisija je 24. lipnja 2019. donijela spornu odluku.
11. U uvodnim izjavama 66. do 69. sporne odluke Komisija je odredila predmet svoje analize pojasnivši, među ostalim, da se, s obzirom na pravila o zastari iz članka 17. Uredbe Vijeća (EU) 2015/1589 od 13. srpnja 2015. o utvrđivanju detaljnih pravila primjene članka 108. [UFEU-a](9), ta analiza odnosila samo na mjeru u kojoj zadržavanje spornih oglasnih površina nakon datuma isteka predviđenih u Prilogu 10. bez plaćanja najamnina i poreza čini državnu potporu koja je dodijeljena društvu JCDecaux nakon 15. rujna 2001.
12. U uvodnim izjavama 72. do 81. sporne odluke Komisija je ispitala uvjete koji se odnose na pripisivost državi i prijenos državnih sredstava. Naglasila je, među ostalim, da belgijska tijela ne osporavaju to da je mjera o kojoj je riječ pripisiva njima niti da je ona dovela do izgubljene dobiti za Grad Bruxelles u vidu nenaplaćenih najamnina i porezâ za sporne oglasne površine koje bi inače bile zamijenjene oglasnim površinama obuhvaćenima ugovorom iz 1999.
13. U uvodnim izjavama 82. do 96. sporne odluke Komisija je analizirala uvjet koji se odnosi na postojanje gospodarske prednosti.
14. U tom je pogledu Komisija najprije istaknula da je JCDecaux, od 1999. i s istekom odobrenja koja su se temeljila na ugovoru iz 1984., nastavio upotrebljavati oglasne površine na području Grada Bruxellesa ne plaćajući najamnine ni poreze iako su, na temelju ugovora iz 1999., one trebale biti uklonjene. Na temelju tog ugovora upotreba novih oglasnih površina koje bi ih bile zamijenile podrazumijevala je plaćanje najamnina i poreza(10).
15. Komisija je zatim napomenula da su belgijska tijela priznala da je, „općenito”, JCDecaux ostvario gospodarsku prednost te da osporavaju samo njezin opseg. Kad je riječ o njihovu argumentu koji se temelji na postojanju mehanizma kompenzacije, Komisija je, upućujući na presudu Orange/Komisija(11), podsjetila na to da državna intervencija nije obuhvaćena člankom 107. stavkom 1. UFEU-a samo kad se mora smatrati kompenzacijom koja čini protučinidbu za usluge koje su pružili poduzetnici kojima je povjerena usluga od općeg gospodarskog interesa radi ispunjenja obveza pružanja javne usluge, prema kriterijima utvrđenima u presudi Altmark Trans i Regierungspräsidium Magdeburg(12). Naime, ugovor iz 1984. i ugovor iz 1999. isključivo su komercijalni ugovori, čijim odredbama društvu JCDecaux nije povjerena javna usluga. Navodna kompenzacija, „pod pretpostavkom da se njome stvarno željela kompenzirati nepogodnost povezana s mogućom obvezom prijevremenog uklanjanja određenih oglasnih površina”, stoga implicira prednost za društvo JCDecaux. Taj je zaključak još očigledniji jer je „teško smatrati da je [to društvo] pretrpjelo strukturnu nepogodnost jer je […] samoinicijativno prihvatilo ukloniti te površine i jer su uostalom belgijska nadležna tijela sama priznala da je predmetna kompenzacija otišla dalje od onoga što je bilo potrebno zbog navodne nepogodnosti”(13). Komisija je također istaknula da u ovom slučaju nije riječ ni o jednom od slučajeva navedenih u točkama 69. i 71. njezine Obavijesti o pojmu državne potpore iz članka 107. stavka 1. [UFEU-a](14), pri čemu je ponovila, među ostalim, da je JCDecaux „samoinicijativno” pristao ukloniti određene oglasne površine obuhvaćene ugovorom iz 1984.(15). Dodala je da se ne može smatrati da je Grad Bruxelles postupio kao privatni subjekt u tržišnom gospodarstvu. Naime, navodni mehanizam kompenzacije nije bio formaliziran ni praćen, ni iz jednog elementa dostavljenog Komisiji nije proizlazilo da su Grad Bruxelles i JCDecaux vodili ikakve pregovore o tom mehanizmu te ništa nije upućivalo na to da je Grad Bruxelles proveo analizu „stvarne izgubljene dobiti društva [JCDecaux] povezane s prijevremenim uklanjanjem određenih oglasnih površina iz ugovora iz 1984. u usporedbi s dobiti ostvarenom zadržavanjem drugih površina, koje su uostalom posve amortizirane (trošak tih plakata logički je bio u potpunosti vraćen, uključujući maržu društva [JCDecaux], njihovom upotrebom tijekom zakonskog trajanja ugovora iz 1984.), na temelju istog ugovora”(16).
16. Naposljetku, Komisija je utvrdila da njezino stajalište o postojanju prednosti potvrđuje presuda coura d’appel de Bruxelles (Žalbeni sud u Bruxellesu, Belgija) od 29. travnja 2016.(17), u kojoj je taj sud utvrdio da se JCDecaux nije pridržavao datuma predviđenih u Prilogu 10. za uklanjanje spornih oglasnih površina i da ih je upotrebljavao bez pravne osnove na javnim površinama grada Bruxellesa. Cour d’appel de Bruxelles (Žalbeni sud u Bruxellesu) presudio je da je JCDecaux na taj način počinio objektivno nezakonita djela protivna poštenoj tržišnoj praksi jer je upotrebom oglasnih površina koje se nisu ili se više nisu trebale nalaziti u njegovoj mreži dobio nezakonitu konkurentsku prednost koja je mogla odvratiti oglašivače od njegova konkurenta, društva CCB.
17. Komisija je na temelju prethodno navedenih razmatranja zaključila da je činjenica da je JCDecaux, u razdoblju od 1999. do 2011., zadržao i upotrebljavao sporne oglasne površine nakon datuma isteka predviđenih u Prilogu 10. a da nije plaćao ni najamnine ni poreze, dovela do smanjenja troškova koje bi to društvo uobičajeno moralo snositi u obavljanju svoje djelatnosti i da to čini gospodarsku prednost.
18. U uvodnim izjavama 97. do 102. sporne odluke Komisija je ispitala uvjet koji se odnosi na selektivnost prednosti. Među ostalim je istaknula da je mjera o kojoj je riječ po svojoj prirodi pojedinačna mjera i da se, u tom slučaju, kada se utvrdi gospodarska prednost, u pravilu može pretpostaviti njezina selektivnost.
19. U uvodnim izjavama 103. do 121. sporne odluke Komisija je utvrdila da bi predmetna mjera mogla narušiti tržišno natjecanje i utjecati na trgovinu između država članica. Osobito je odbila argument belgijskih tijela prema kojem ta mjera može činiti de minimis potporu u smislu Uredbe br. 1998/2006.
20. U uvodnoj izjavi 122. sporne odluke Komisija je na temelju svih prethodno navedenih razmatranja zaključila da je mjera o kojoj je riječ potpora u smislu članka 107. stavka 1. UFEU-a.
21. Nakon što je utvrdila, u uvodnim izjavama 123. i 124. sporne odluke, da je mjera o kojoj je riječ nezakonita državna potpora jer joj nije bila prijavljena te, u uvodnim izjavama 125. do 130. te odluke, da se ta potpora ne može smatrati spojivom s unutarnjim tržištem, Komisija je, u uvodnim izjavama 131. do 144. navedene odluke, razmotrila pitanje iznosa nespojive potpore koji treba vratiti. U tom je pogledu objasnila da je „opće načelo” koje treba primijeniti u izračunu tog iznosa to da se procijeni iznos najamnina i porezâ koje je Grad Bruxelles trebao naplatiti da nije bilo predmetne mjere, pri čemu je pojasnila da taj iznos potpore treba „izračunati za svaku oglasnu površinu iz ugovora iz 1984. zadržanu nakon 15. rujna 2001., uzimajući kao referenciju dugovane najamnine na temelju ugovora iz 1999. i poreze koji se općenito primjenjuju na oglasne površine između početno predviđenog datuma za uklanjanje (ako je taj datum nakon 15. rujna 2001.) ili 15. rujna 2001. (ako je početno predviđeni datum za uklanjanje bio prije 15. rujna 2001.) i datuma kada su oglasne površine stvarno bile uklonjene”(18). Nakon što je podsjetila na to da smatra da argumentacija belgijskih tijela koja se odnosi na mehanizam kompenzacije „nije utemeljena”, ocijenila je da „prednost dodijeljena društvu JCDecaux odgovara svim uštedama koje je ostvario poduzetnik time što je nastavio upotrebljavati oglasne površine iz ugovora iz 1984. umjesto da ih je zamijenio oglasnim površinama u skladu s ugovorom iz 1999.”(19). Stoga iznos potpore treba izračunati „bez primjene ikakve logike kompenzacije” i uzimajući u obzir „za svaku predmetnu oglasnu površinu i svako relevantno razdoblje […] postojeće najamnine i poreze koji proizlaze iz [p]ravilnika o porezu iz 2001. i sljedećih godina za oglasnu površinu na istom mjestu”(20).
Postupak pred Općim sudom i pobijana presuda
22. Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 25. rujna 2019. JCDecaux je pokrenuo postupak za poništenje članaka 1. do 4. sporne odluke. Rješenjem od 22. travnja 2020. predsjednik prvog vijeća Općeg suda dopustio je intervenciju društva CCB u potporu Komisijinim zahtjevima.
23. JCDecaux je u prilog svojoj tužbi istaknuo četiri tužbena razloga, od kojih je prvi istaknuo kao glavni, a ostala tri podredno. Prvim tužbenim razlogom, koji je bio podijeljen na tri dijela, tvrdio je da je Komisija počinila očitu pogrešku u ocjeni i pogrešku koja se tiče prava jer je smatrala da upotreba spornih oglasnih površina nakon datuma isteka predviđenih u Prilogu 10. čini prednost. U okviru prvog dijela Komisiji je prigovarao da je pogriješila kada nije prihvatila mehanizam kompenzacije. U okviru drugog dijela tvrdio je da je Komisija usvojila pogrešan hipotetski scenarij kada je smatrala da su za sporne oglasne površine zadržane nakon datuma isteka predviđenog za svaku od njih morali biti naplaćeni najamnine i porezi. U okviru trećeg dijela tvrdio je da je Komisija pogrešno kvalificirala ugovor iz 1984. kao „isključivo komercijalan” i stoga odbila primijeniti kriterije utvrđene u presudi Altmark Trans i Regierungspräsidium Magdeburg(21). Drugim tužbenim razlogom tvrdio je da je hipotetska državna potpora bila spojiva s unutarnjim tržištem na temelju Komunikacije Komisije o okviru Europske unije za državne potpore u obliku naknade za pružanje javnih usluga(22) i Odluke Komisije 2012/21/EU od 20. prosinca 2011. o primjeni članka 106. stavka 2. [UFEU‑a] na državne potpore u obliku naknade za pružanje javnih usluga koje se dodjeljuju određenim poduzetnicima kojima je povjereno obavljanje usluga od općeg gospodarskog interesa(23). Treći tužbeni razlog bio je podijeljen na dva dijela. U okviru prvog dijela JCDecaux je Komisiji prigovarao da nije u dovoljnoj mjeri odgovorila na elemente koje su stranke istaknule, da je u svojem priopćenju za medije prejudicirala iznos potpore koji treba vratiti i da je povrijedila svoja unutarnja postupovna pravila. U okviru drugog dijela osobito je tvrdio da je nemoguće kvantificirati navodnu prednost jer se ugovorom iz 1984. nije predviđalo plaćanje nikakve najamnine, prava na upotrebu ili naknade. Četvrtim je tužbenim razlogom tvrdio da je navodna državna potpora u svakom slučaju u zastari.
24. Opći sud je pobijanom presudom odbio ta četiri tužbena razloga i, prema tome, tužbu u cijelosti, naložio društvu JCDecaux snošenje vlastitih troškova i Komisijinih troškova te je društvu CCB naložio snošenje vlastitih troškova.
25. Razmatranja Općeg suda relevantna za žalbu o kojoj je ovdje riječ uglavnom su ona koja se odnose na prvi i drugi dio prvog tužbenog razloga te drugi dio trećeg tužbenog razloga.
26. Kad je riječ o prvom dijelu prvog tužbenog razloga, Opći sud je zaključio da je Komisija pravilno smatrala da je to što je JCDecaux zadržao i upotrebljavao sporne oglasne površine nakon datuma isteka predviđenih u Prilogu 10. činilo gospodarsku prednost u smislu članka 107. stavka 1. UFEU-a „iako je to zadržavanje bilo mehanizam kompenzacije iz ugovora iz 1984.”(24).
27. U tom pogledu Opći sud je, kao prvo, podsjetio na to da je pojam „državna potpora” objektivan pravni pojam koji je neposredno definiran člankom 107. stavkom 1. UFEU-a, koji ne pravi razliku ovisno o razlozima ili ciljevima državnih mjera, nego ih definira ovisno o njihovim učincima, tako da se na temelju činjenice da je cilj državne mjere bilo očuvanje gospodarske ravnoteže ugovora iz 1984. ili da je taj cilj bio u skladu s načelima nacionalnog prava ne može isključiti ab initio kvalifikacija takve mjere kao „državne potpore”(25).
28. Kao drugo, Opći sud je presudio da je činjenica da je JCDecaux nastavio upotrebljavati sporne oglasne površine nakon datuma isteka predviđenih u Prilogu 10., a da Gradu Bruxellesu nije plaćao ni najamnine ni poreze, dovela do smanjenja tih troškova koji bi opteretili njegov proračun(26). Istaknuo je da je, naime, među strankama nesporno da je nakon sklapanja ugovora iz 1999. JCDecaux elemente ulične opreme mogao postaviti i upotrebljavati na području Grada Bruxellesa samo pod uvjetima koji su predviđeni tim ugovorom, prema kojima je morao plaćati najamninu i poreze. Također je utvrdio da je, u skladu s Prilogom 10., odstupajući od odredbi ugovora iz 1999., JCDecaux mogao nastaviti upotrebljavati oglasne površine uvrštene u taj prilog pod uvjetima predviđenima ugovorom iz 1984., ali samo do datuma isteka predviđenih u navedenom prilogu. Dodao je da su se, nakon tih datuma, te oglasne površine morale zamijeniti novim oglasnim površinama obuhvaćenima ugovorom iz 1999. te su, dakle, trebale podlijegati plaćanju porezâ i najamnine(27). Zaključio je da je činjenica da su se sporne oglasne površine nastavile upotrebljavati pod uvjetima utvrđenima u ugovoru iz 1984. nakon navedenih datuma omogućila društvu JCDecaux da izbjegne postavljanje i upotrebu novih oglasnih površina obuhvaćenih ugovorom iz 1999. i, slijedom toga, plaćanje najamnina i poreza koje bi bio trebao platiti u skladu s potonjim ugovorom(28). Opći sud je također ponovio određena utvrđenja coura d’appel de Bruxelles (Žalbeni sud u Bruxellesu) iz njegove presude od 29. travnja 2016.(29)
29. Kao treće(30), Opći sud je smatrao da je Komisija opravdano temeljila argumentaciju na presudama Orange/Komisija(31) i Altmark Trans i Regierungspräsidium Magdeburg(32).
30. Kao četvrto, Opći sud je, preuzimajući, u biti, razmatranja koja je u tom pogledu iznijela Komisija(33), potvrdio njezin zaključak prema kojem se ne može smatrati da je navodni mehanizam kompenzacije u skladu s kriterijem postupanja privatnog subjekta u tržišnom gospodarstvu(34).
31. Kad je riječ o drugom dijelu prvog tužbenog razloga, Opći sud je zaključio da Komisija nije počinila pogrešku u ocjeni kada je smatrala da je JCDecaux ostvario uštedu u smislu najamnina i porezâ koja čini prednost(35). Kad je riječ o nenaplaćenim najamninama, Opći sud je ponovio da je nakon stupanja na snagu ugovora iz 1999. JCDecaux elemente ulične opreme mogao postaviti i upotrebljavati na području Grada Bruxellesa samo pod uvjetima koji su predviđeni tim ugovorom i prema kojima je morao plaćati najamninu i poreze(36). Kad je riječ o nenaplaćenim porezima, Opći sud je među ostalim odbio argument društva JCDecaux prema kojem, zbog nepostojanja ujednačenog poreznog sustava na državnom području, pa čak i području région de Bruxelles-Capitale (Regija glavnog grada Bruxellesa, Belgija), porezni pravilnici koje je donio Grad Bruxelles nisu mogli činiti referentni sustav. Smatrao je da taj argument, u slučaju da se mora protumačiti na način da se odnosi na selektivnost mjere, treba odbiti s obzirom na to da se, kad je riječ o pojedinačnoj mjeri, selektivnost gospodarske prednosti pretpostavlja(37). U svakom slučaju, tijekom predsudskog postupka belgijska tijela nisu osporavala da su ti pravilnici činili referentni porezni sustav(38). Opći sud je također smatrao da je Komisija pravilno zaključila da su se porezni pravilnici koje je Grad Bruxelles donosio od 2001. morali primjenjivati na sporne oglasne površine koje nisu uklonjene nakon datuma isteka predviđenog za svaku od njih i da je oslobođenje koje je Grad Bruxelles primjenjivao prije porezne godine 2009. bilo odstupanje od referentnog sustava koje je uključivalo prednost koju je putem državnih sredstava dodijelio taj grad(39). Utvrdio je da za kvalifikaciju predmetne mjere kao državne potpore nisu relevantne dvije presude tribunala de première instance francophone de Bruxelles (Prvostupanjski sud u Bruxellesu za postupke na francuskom jeziku, Belgija) od 4. studenoga 2016.(40) kojima je utvrđeno da JCDecaux nije morao plaćati općinske poreze na oglašavanje kad je riječ o ugovoru iz 1999.(41)
32. Kad je riječ o drugom dijelu trećeg tužbenog razloga, Opći sud je među ostalim istaknuo da je Komisija objasnila razloge zbog kojih je prema njezinu mišljenju prednost koju je ostvario JCDecaux bila veća nego što su to procijenila belgijska tijela(42). Osim toga, odbio je argument društva JCDecaux koji se temeljio na nemogućnosti kvantificiranja te prednosti i povredi njegovih prava obrane koja je iz toga proizlazila utvrdivši da se on zasniva na pogrešnoj pretpostavci prema kojoj zadržavanje i upotreba spornih oglasnih površina nakon predviđenih datuma isteka čini prednost samo ako se time prekoračuje ono što je nadoknađeno mehanizmom kompenzacije(43).
Postupak pred Sudom i zahtjevi stranaka
33. Aktom podnesenim tajništvu Suda 17. studenoga 2022. JCDecaux je pokrenuo ovaj žalbeni postupak. On zahtijeva od Suda da ukine pobijanu presudu, da prihvati njegove zahtjeve istaknute u prvostupanjskom postupku na način da poništi članke 1. do 4. sporne odluke te da naloži Komisiji snošenje troškova. U svojem odgovoru na žalbu, podnesenom tajništvu Suda 1. veljače 2023., Komisija od Suda zahtijeva da odbije žalbu i naloži društvu JCDecaux snošenje troškova. CCB se odrekao prava na podnošenje odgovora na žalbu.
34. Na raspravi održanoj 17. siječnja 2024. saslušana su izlaganja društva JCDecaux, Komisije i društva CCB te njihovi odgovori na pisana i usmena pitanja koja je postavio Sud. CCB je zahtijevao da se žalba odbije, ali se nije izjasnio o troškovima.
Analiza
35. JCDecaux u prilog svojoj žalbi ističe dva žalbena razloga, od kojih se prvi temelji na proturječnosti obrazloženja u pobijanoj presudi i pogrešci koja se tiče prava u tumačenju i primjeni pojma „gospodarska prednost” u smislu članka 107. stavka 1. UFEU-a, a drugi na očitom iskrivljavanju činjenica i primjenjivog pravnog okvira.
Prvi žalbeni razlog
Argumentacija stranaka
36. Tim žalbenim razlogom JCDecaux tvrdi, najprije, da je Opći sud u pobijanoj presudi donio proturječno obrazloženje te je počinio pogrešku koja se tiče prava kada je zaključio da je postojala gospodarska prednost. Ističe da je, u točkama 31. i 40. te presude, Opći sud ponovio utvrđenja coura d’appel de Bruxelles (Žalbeni sud u Bruxellesu) iz njegove presude od 29. travnja 2016., prema kojima on „nije dobio izričito dopuštenje Grada Bruxellesa” te je „bez pravne osnove” na području tog grada upotrebljavao određeni broj oglasnih površina uvrštenih u Prilog 10. U točki 42. navedene presude Opći sud je „samo na osnovi toga” zaključio da je to što je JCDecaux zadržao i upotrebljavao sporne oglasne površine nakon datuma isteka predviđenih u Prilogu 10. činilo gospodarsku prednost. Prema mišljenju društva JCDecaux, cour d’appel de Bruxelles (Žalbeni sud u Bruxellesu) utvrdio je da su te oglasne površine zadržane „bez pravne osnove” zato što je zaključio da Grad Bruxelles nije dao izričito odnosno prešutno odobrenje za „premještanje”(44) oglasnih površina. Ako pak ne postoji odluka ili intervencija tijela javne vlasti, po definiciji ne može biti državne potpore jer bi ona zahtijevala „barem” djelovanje ili propuštanje tih tijela. Pretpostavi li se da je JCDecaux ostvario prednost, ona bi proizlazila iz činjenice da je, na vlastitu inicijativu, upotrebljavao sporne oglasne površine nezakonito se koristeći javnim površinama. Takvo postupanje ne može, a da to ne bude očito proturječno, biti temelj za utvrđenje postojanja gospodarske prednosti koju su dodijelila tijela javne vlasti.
37. Podredno, JCDecaux prigovara Općem sudu da pobijana presuda sadržava još jednu proturječnost u obrazloženju jer je taj sud, u točki 42. te presude, potvrdio da je prednost koju mu je dodijelio Grad Bruxelles činila potporu iako se zadržavanje spornih oglasnih površina smatralo „mehaniz[mom] kompenzacije iz ugovora iz 1984.”. On kritizira činjenicu da Opći sud nije izveo nikakve zaključke iz te tvrdnje kojom je dovedena u pitanje i pravna kvalifikacija koju je utvrdila Komisija i metoda izračuna iznosa potpore koji treba vratiti(45). Ta bi presuda dovela, naime, do povrata navodne prednosti u cijelosti, odnosno pritom ne uzimajući u obzir troškove koje je JCDecaux snosio zbog prijevremenog uklanjanja određenih oglasnih površina uvrštenih u Prilog 10. te pretrpljenu ugovornu štetu. Prema mišljenju društva JCDecaux, ako Opći sud priznaje da je zadržavanje spornih oglasnih površina moglo činiti kompenzaciju, onda cjelokupna gospodarska prednost koja je eventualno dodijeljena samim time ne može biti državna potpora.
38. Komisija najprije tvrdi da JCDecaux svojim argumentima u biti želi postići to da se provede nova ocjena činjenica i, konkretnije, njegove teorije mehanizma kompenzacije, koju su odbili i nacionalni sud i Opći sud. Međutim, takva nova ocjena činjenica nije u nadležnosti Suda u fazi žalbenog postupka.
39. Nadalje, Komisija ponavlja određena razmatranja iznesena u pobijanoj presudi i sažeta u točkama 27. do 30. ovog mišljenja i tvrdi da je taj sud pravilno smatrao da mehanizam kompenzacije nije relevantan.
40. Osim toga, kad je riječ o tome da JCDecaux upućuje na presudu coura d’appel de Bruxelles (Žalbeni sud u Bruxellesu) od 29. travnja 2016., Komisija ističe da su ocjene Općeg suda u pogledu nacionalnog prava činjenične ocjene koje, osim u slučaju iskrivljavanja nacionalnog prava, ne podliježu nadzoru Suda u okviru žalbenog postupka. Međutim, JCDecaux samo osporava sadržaj i doseg te presude. Usto, pogrešno je tvrditi da je Opći sud utvrdio postojanje prednosti samo na temelju te presude. Kad je riječ o argumentu koji JCDecaux temelji na navodnom nepostojanju akta tijela javne vlasti, taj je argument nedopušten jer se odnosi na uvjet u pogledu pripisivosti mjere o kojoj je riječ državi, a taj uvjet nije osporavan u prvostupanjskom postupku. U svakom slučaju, taj je argument očito neosnovan, s obzirom na to da se ovaj slučaj odnosi na propuštanje Grada Bruxellesa koje se očitovalo u dopuštanju toga da se oglasne površine nastave upotrebljavati bez naplate najamnina i porezâ.
41. Naposljetku, Komisija naglašava da su kvalifikacija mjere kao državne potpore i kvantifikacija njezina iznosa dva različita pitanja. Smatra da uzimanje u obzir teorije kompenzacije ne može imati takav učinak da iziskuje „ponovnu procjenu mehanizma izračuna povrata potpore” koji je utvrđen u spornoj odluci. Dodaje da je Grad Bruxelles, da mjera o kojoj je riječ ne bi bila kvalificirana kao državna potpora, trebao provesti procjenu štete koju je navodno pretrpio JCDecaux. Budući da Grad Bruxelles nije proveo takvu procjenu, iznos potpore koji treba vratiti odgovara najamninama i porezima koje je JCDecaux trebao platiti za vrijeme upotrebe spornih oglasnih površina nakon predviđenih datuma isteka, do njihova stvarnog uklanjanja. Prema tome, čak i da je mehanizam kompenzacije postojao, quod non, ne bi mogao dovesti u pitanje ni pravnu kvalifikaciju prednosti koju je ostvario JCDecaux ni izračun iznosa potpore koji treba vratiti.
Ocjena
42. Podsjećam na to da je, u skladu s člankom 256. stavkom 1. UFEU-a i člankom 58. prvim stavkom Statuta Suda Europske unije, žalba ograničena na pitanja prava. Opći sud jedini je nadležan, s jedne strane, utvrđivati činjenice, osim u slučaju kada materijalna netočnost njegovih utvrđenja proizlazi iz dijelova spisa koji su mu podneseni, i, s druge strane, ocjenjivati te činjenice. Ta ocjena ne čini, osim u slučaju iskrivljavanja dokaza iznesenih pred Općim sudom, pravno pitanje koje je, kao takvo, podložno nadzoru Suda. Kad je Opći sud utvrdio ili ocijenio činjenice, Sud je na temelju članka 256. UFEU‑a nadležan za nadzor pravne kvalifikacije tih činjenica i pravnih zaključaka do kojih je Opći sud došao na temelju tih činjenica(46).
43. Suprotno onomu što navodi Komisija, smatram da se argumentima koje JCDecaux iznosi u potporu prvom žalbenom razlogu ne želi postići to da Sud provede novu ocjenu činjenica u pogledu mehanizma kompenzacije ili nacionalne sudske prakse. Kao što to JCDecaux naglašava u replici, njegov se „osnovni prigovor” ne odnosi ni na ocjenu činjenica ni na tumačenje nacionalnog prava koje je proveo Opći sud, nego se temelji na postojanju navodne „temeljne proturječnosti” u obrazloženju pobijane presude. U tom pogledu, podsjećam na to da, prema ustaljenoj sudskoj praksi, pitanje je li obrazloženje presude Općeg suda proturječno čini pravno pitanje na koje se može pozvati u okviru žalbe(47).
44. Proturječnost obrazloženja koju JCDecaux ističe kao glavni prigovor jest u činjenici da Opći sud ne može isticati, oslanjajući se na presudu coura d’appel de Bruxelles (Žalbeni sud u Bruxellesu) od 29. travnja 2016., da je on upotrebljavao oglasne površine bez pravne osnove te u isto vrijeme potvrđivati Komisijin zaključak u pogledu postojanja državne potpore, koji bi po definiciji podrazumijevao odluku ili intervenciju tijela javne vlasti kojom se dodjeljuje prednost. Kad je riječ o proturječnosti obrazloženja koju JCDecaux ističe podredno, ona se temelji na tome da je Opći sud, u točki 42. pobijane presude, smatrao da navodna prednost čini potporu iako je priznao da je zadržavanje oglasnih površina moglo biti mehanizam kompenzacije iz ugovora iz 1984. Prema mojem mišljenju, JCDecaux tim argumentima ne dovodi u pitanje ni sadržaj ni doseg presude coura d’appel de Bruxelles (Žalbeni sud u Bruxellesu) od 29. travnja 2016., kako ih je utvrdio Opći sud. Naprotiv, koristi se tim utvrđenjima u prilog svojoj glavnoj argumentaciji. Osim toga, napominjem da JCDecaux u svojim pismenima, iako ponovno tvrdi da je postojao mehanizam kompenzacije, ipak ni u kojem pogledu ne osporava ocjene navedene u točkama 25., 26. i 34. do 41. pobijane presude, kojima se potvrđuje Komisijin zaključak prema kojem taj mehanizam, ako se pretpostavi da je utvrđen, ne isključuje postojanje prednosti dodijeljene društvu JCDecaux.
45. Prema mojem mišljenju, valja odbiti i drugi razlog nedopuštenosti koji je istaknula Komisija, prema kojem JCDecaux argumentom koji se temelji na navodnom nepostojanju djelovanja tijela javne vlasti prvi put u fazi žalbenog postupka osporava uvjet koji se odnosi na pripisivost mjere o kojoj je riječ državi. Iako je točno da se čini da JCDecaux taj argument nije istaknuo na taj način pred Općim sudom, iz žalbe ipak proizlazi da on ne čini zaseban i novi pravni razlog koji treba proglasiti nedopuštenim jer je istaknut prvi put, nego samo argument iznesen u prilog pravnom razlogu koji se temelji na navodnoj proturječnosti u rasuđivanju koje je Opći sud navelo da potvrdi postojanje državne potpore.
46. Međutim, ne slažem se s tvrdnjom društva JCDecaux prema kojoj je Opći sud „samo na osnovi” utvrđenja coura d’appel de Bruxelles (Žalbeni sud u Bruxellesu) o kojima je riječ zaključio da je u ovom slučaju postojala gospodarska prednost. Iz analize ocjene prvog tužbenog razloga istaknutog pred Općim sudom(48) proizlazi da je taj sud smatrao da je činjenica da je JCDecaux zadržao i nastavio upotrebljavati sporne oglasne površine nakon datuma isteka predviđenog za svaku od njih u Prilogu 10. bez plaćanja najamnina i porezâ dovela do smanjenja uobičajenog opterećenja njegova proračuna. Ta se ocjena osobito temeljila na ispitivanju odredbi ugovora iz 1984. i ugovora iz 1999., među ostalim Priloga 10., relevantnih odredbi poreznih pravilnika Grada Bruxellesa navedenih u spornoj odluci te primjedbi koje su belgijska tijela podnijela tijekom predsudskog postupka. Osim toga, Opći sud je smatrao da mehanizam kompenzacije na koji su se pozvala ta tijela i JCDecaux ne isključuje postojanje prednosti, i to zbog više razloga, koji su ukratko navedeni u točkama 27. do 30. ovog mišljenja. Upućivanja Općeg suda u tom kontekstu na utvrđenja coura d’appel de Bruxelles (Žalbeni sud u Bruxellesu) stoga su samo jedan od elemenata koje je uzeo u obzir pri donošenju zaključka da je takva prednost postojala.
47. Smatram da nijedna od dviju proturječnosti u obrazloženju na koje se poziva JCDecaux nije osnovana.
48. Tako je, s jedne strane, točno da je cour d’appel de Bruxelles (Žalbeni sud u Bruxellesu) u presudi od 29. travnja 2016. utvrdio da JCDecaux nije dobio „izričito dopuštenje Grada Bruxellesa da izvrši ‚premještanje’ oglasnih površina” i da se „[i]zostanak reakcije [tog grada] u pogledu neuklanjanja [MUPI-ja] nakon datuma odobrenih za svaki od njih ne može tumačiti na način da podrazumijeva implicitan i siguran pristanak tijela javne vlasti da se odstupi od datuma isteka ugovorenog za svaku oglasnu površinu”. Međutim, valja imati na umu da je u toj presudi cour d’appel (Žalbeni sud) odlučivao isključivo s obzirom na loi sur les pratiques du commerce et sur l’information et la protection du consommateur (Zakon o poslovnoj praksi i informiranju i zaštiti potrošača) od 14. srpnja 1991.(49), s obzirom na to da je trebao donijeti odluku o tome je li činjenica da JCDecaux nije uklonio te je nastavio upotrebljavati određene oglasne površine bez potrebnih odobrenja činila, u smislu članka 94. tog zakona, radnju protivnu poštenoj poslovnoj praksi koja može ugroziti poslovne interese njegova konkurenta, društva CCB. U tom kontekstu smatram da utvrđenja coura d’appel de Bruxelles (Žalbeni sud u Bruxellesu) treba shvaćati na način da se odnose na izostanak odobrenja u smislu belgijskog upravnog prava(50). To nipošto ne isključuje činjenicu da, s obzirom na pravila Unije u području državnih potpora(51), propuštanje ili u najmanju ruku pasivnost Grada Bruxellesa, koje se očitovalo u tome da se, uz potpuno poznavanje činjenica, nije suprotstavljao tomu da JCDecaux na njegovu području zadrži i upotrebljava određeni broj oglasnih površina nakon predviđenih datuma isteka i, osobito, u tome da nije naplaćivao poreze i najamnine koji se uobičajeno plaćaju, može činiti državnu potporu u smislu članka 107. stavka 1. UFEU-a(52). Dodao bih da JCDecaux ne može tvrditi, kao što to čini u replici, da Komisija time što u odgovoru na žalbu kvalificira takvo ponašanje Grada Bruxellesa kao „propuštanje” uvodi novi argument u fazi žalbenog postupka. Naime, Komisija u tom slučaju samo odgovara na argument koji je JCDecaux istaknuo u prilog glavnom prigovoru u okviru svojeg prvog žalbenog razloga.
49. S druge strane, kad je riječ o navodnoj proturječnosti obrazloženja koja je istaknuta podredno, čini mi se da se ona temelji na pogrešnom tumačenju društva JCDecaux kad je riječ o točki 42. pobijane presude. Kao što je to Komisija potvrdila na raspravi u odgovoru na pitanje Suda, Opći sud u toj je točki htio izraziti da, čak i da se u dovoljnoj mjeri dokaže stvarno postojanje mehanizma kompenzacije i volja Grada Bruxellesa da sudjeluje u njemu, to ne priječi zaključak da je JCDecaux ostvario gospodarsku prednost jer taj mehanizam, osobito, nije ispunjavao prvi uvjet iz sudske prakse ustanovljene presudom Altmark Trans i Regierungspräsidium Magdeburg(53) te se nije mogao smatrati uobičajenim postupanjem subjekta u tržišnom gospodarstvu. To uostalom jasno proizlazi iz zajedničkog tumačenja točke 42. pobijane presude i razmatranja koja joj prethode(54). Budući da je Opći sud mehanizam kompenzacije na koji se pozivalo smatrao nerelevantnim, ne može mu se prigovoriti ni to što nije ponovno ispitao, uzimajući u obzir taj mehanizam, metodu izračuna potpore koju treba vratiti koja je utvrđena u spornoj odluci.
50. S obzirom na prethodna razmatranja, smatram da je prvi žalbeni razlog dopušten, ali neosnovan.
Drugi žalbeni razlog
Argumentacija stranaka
51. Tim žalbenim razlogom, koji je podijeljen na dva dijela, JCDecaux tvrdi da je Opći sud očito iskrivio činjenice i primjenjivi pravni okvir kada je smatrao da se na sporne oglasne površine zadržane nakon datuma isteka predviđenih u Prilogu 10. ipso facto primjenjivalo pravno uređenje iz ugovora iz 1999. te su stoga podlijegale plaćanju najamnina i poreza.
52. U okviru prvog dijela JCDecaux osporava razmatranja Općeg suda iz točaka 29. i 30. pobijane presude. U tom pogledu najprije ističe da se, u skladu s „temeljnim načelima ugovornog prava”, na oglasne površine postavljene na temelju ugovora iz 1984. taj ugovor primjenjivao sve do njihova stvarnog uklanjanja, iako je ono izvršeno nakon datuma isteka predviđenih u Prilogu 10., da su one ostale u njegovu vlasništvu i da nisu podlijegale nikakvoj obvezi plaćanja najamnina ili poreza(55). Naglašava da je u zamjenu za znatno ulaganje, koje je obuhvaćalo planiranje, izradu, postavljanje i održavanje nadstrešnica i MUPI-ja stavljenih na raspolaganje Gradu Bruxellesu, dobio pravo na njihovu upotrebu u svrhu oglašavanja te da se gospodarska ravnoteža tog ugovora temeljila na točno određenim ugovornim obvezama. Nadalje, JCDecaux objašnjava da se nijednom odredbom ugovora iz 1999. ne predviđa automatsko uklanjanje oglasnih površina obuhvaćenih ugovorom iz 1984. ili bilo kojeg drugog postojećeg elementa ulične opreme; naprotiv, ugovorom iz 1999. izričito se predviđa da se oglasne površine postavljene 1999. mogu, pa čak i moraju, upotrebljavati usporedno s onima uvrštenima u Prilog 10. bez izmjene ugovornih odredbi koje se primjenjuju na potonje oglasne površine. Dodaje da nije imao ni obvezu da oglasne površine obuhvaćene ugovorom iz 1984., jednu drugom i na istim mjestima(56), zamijeni novim oglasnim površinama obuhvaćenima ugovorom iz 1999. Zadržavanje određenih oglasnih površina koje su bile obuhvaćene ugovorom iz 1984. i u vlasništvu društva JCDecaux nije stoga moglo biti prepreka tom društvu da postavi i upotrebljava druge oglasne površine, koje su bile u vlasništvu Grada Bruxellesa. Naposljetku, JCDecaux napominje da se ti ugovori bitno razlikuju kad je riječ o gospodarskoj logici na kojoj se zasnivaju i njihovim uvjetima. Prema mišljenju tog društva, Opći sud je neopravdano „hipotetski pretpostavio” da bi ono, da je uklonilo sporne oglasne površine na datume isteka predviđene u Prilogu 10., na istim mjestima postavilo jednak broj oglasnih površina obuhvaćenih ugovorom iz 1999. i da bi Gradu Bruxellesu plaćalo najamnine i poreze koji se odnose na bitno različite usluge, uređene potonjim ugovorom. JCDecaux u replici dodaje da iz Komisijine argumentacije u odgovoru na žalbu proizlazi da pobijana presuda sadržava proturječno obrazloženje, s obzirom na to da se ne može istodobno tvrditi da se na oglasne površine postavljene na temelju ugovora iz 1984. primjenjuje drukčije pravno uređenje od onoga iz ugovora iz 1999. i da su te površine trebale podlijegati plaćanju najamnina i poreza predviđenih potonjim ugovorom.
53. U okviru drugog dijela JCDecaux tvrdi da je Opći sud, u točkama 53., 54. i 56. pobijane presude, iskrivio primjenjivo pravno uređenje kad je riječ o oporezivanju upotrebe spornih oglasnih površina zadržanih nakon datuma isteka predviđenih u Prilogu 10.
54. U tom pogledu, s jedne strane, JCDecaux tvrdi da je Opći sud iznio „neopravdano tumačenje pravnog okvira” kada je, u točki 54. pobijane presude, zaključio da Komisija nije počinila pogrešku u ocjeni time što je kao referentni sustav uzela porezne pravilnike Grada Bruxellesa navedene u točki 56. te presude, a taj je zaključak temeljio na činjenici da tijekom predsudskog postupka belgijska tijela nisu osporavala da su ti porezni pravilnici činili referentni porezni sustav u vezi s oporezivanjem upotrebe oglasnih površina na području Grada Bruxellesa. Opći sud time nije uzeo u obzir činjenicu da općine imaju poreznu autonomiju, utvrđenu člankom 170. stavkom 4. belgijskog Ustava(57) i da stoga nije postojao ujednačeni porezni sustav na državnom području niti na području Regije glavnog grada Bruxellesa. Uostalom, Grad Bruxelles je pravilnike o porezu na oglašavanje donosio od 2001. JCDecaux na temelju toga zaključuje da Opći sud nije mogao smatrati da su samo porezni pravilnici tog grada koje je navela Komisija činili referentni sustav, tim više što iz dviju presuda tribunala de première instance francophone de Bruxelles (Prvostupanjski sud u Bruxellesu za postupke na francuskom jeziku) od 4. studenoga 2016.(58) proizlazi da su oglasne površine obuhvaćene ugovorom iz 1999. trebale biti oslobođene od poreza na oglašavanje.
55. S druge strane, JCDecaux tvrdi da činjenica da nije imao obvezu plaćanja porezâ za oglasne površine koje je upotrebljavao u svrhe oglašavanja na području Grada Bruxellesa ne može činiti selektivnu prednost jer CCB tijekom više godina nije imao slične oglasne površine koje su podlijegale plaćanju takvog poreza. Dodaje da je CCB, kada je naknadno upotrebljavao slične oglasne površine na tom području, osporavao zakonitost Poreznog pravilnika od 15. prosinca 2008. pred belgijskim sudovima, koji su ga proglasili protuustavnim i poništili poreze koji su naplaćeni tom konkurentu za 2009. U tom pogledu upućuje na presudu coura d’appel de Bruxelles (Žalbeni sud u Bruxellesu) od 4. rujna 2018., za koju je slučajno doznao i koja je u žalbenom postupku potvrđena presudom Coura de cassation (Kasacijski sud, Belgija) od 1. listopada 2021.(59)
56. Komisija najprije ističe da JCDecaux svojom argumentacijom u stvarnosti želi postići to da se ponovno ispitaju činjenice a da pritom ne dokazuje da je Opći sud iskrivio činjenice. U svakom slučaju, oba su dijela drugog žalbenog razloga neosnovana. Tako Komisija, kad je riječ o prvom dijelu, priznaje da se u ugovoru iz 1999. nijednom odredbom ne predviđa automatsko uklanjanje oglasnih površina obuhvaćenih ugovorom iz 1984. Na oglasne površine postavljene na temelju ugovora iz 1984. koje su uvrštene u Prilog 10. i dalje se primjenjuju odredbe tog ugovora, čak i nakon stupanja na snagu ugovora iz 1999., ali samo do datuma uklanjanja predviđenih u tom prilogu. Ono što je Opći sud tvrdio u točki 29. pobijane presude, a što je pojašnjeno u točkama 48. i 49. te presude, jest to da je JCDecaux trebao platiti najamnine za upotrebu tih oglasnih površina, kao što je to bio slučaj kad je riječ o upotrebi oglasnih površina obuhvaćenih ugovorom iz 1999. Stoga je zaključak u točki 30. pobijane presude zapravo osnovan. Time Opći sud nije nipošto smatrao da se na sporne oglasne površine zadržane nakon predviđenih datuma isteka trebalo ipso facto primjenjivati pravno uređenje iz ugovora iz 1999. Kad je riječ o drugom dijelu, Komisija najprije tvrdi da je argument društva JCDecaux koji se temelji na članku 170. stavku 4. belgijskog Ustava nedopušten jer je tumačenje nacionalnog prava činjenična ocjena koja je isključivo u nadležnosti Općeg suda. Usto, belgijska tijela nisu tijekom predsudskog postupka osporavala to da porezni pravilnici Grada Bruxellesa čine referentni sustav. Komisija zatim, upućujući na točku 63. pobijane presude, tvrdi da nije propustila uzeti u obzir dvije presude tribunala de première instance francophone de Bruxelles (Prvostupanjski sud u Bruxellesu za postupke na francuskom jeziku) od 4. studenoga 2016., nego je utvrdila da nisu relevantne za analizu pojma „državna potpora”, s obzirom na to da su se odnosile na uličnu opremu koja je bila obuhvaćena ugovorom iz 1999. te je bila u vlasništvu Grada Bruxellesa. Naposljetku, navodi da činjenica da je društvu CCB dodijeljeno porezno oslobođenje u drugim belgijskim općinama nije relevantna za analizu gospodarske prednosti koju je ostvario JCDecaux.
Ocjena
57. Osim onoga što je već izneseno u točki 42. ovog mišljenja, Sud je pojasnio da ocjena činjenica i dokaza ne čini – osim u slučaju njihova iskrivljavanja – pitanje prava koje bi samo po sebi bilo predmet nadzora Suda u okviru žalbe te da takvo iskrivljavanje postoji kada je i bez izvođenja novih dokaza ocjena postojećih dokaza očito pogrešna. Takvo iskrivljavanje treba očito proizlaziti iz sadržaja spisa a da pritom nije potrebno izvršiti novu ocjenu činjenica i dokaza(60). Ono postoji i kada Opći sud očito prekorači granice razumne ocjene dokaza(61).
58. U ovom slučaju, u okviru prvog dijela JCDecaux tvrdi da se zaključak Općeg suda iz točke 30. pobijane presude, prema kojem mu je „činjenica da su se određene oglasne površine uvrštene u Prilog 10. nastavile upotrebljavati pod uvjetima utvrđenima u ugovoru iz 1984. nakon datuma isteka predviđenih istim prilogom omogućila […] da izbjegne postaviti i upotrebljavati nove oglasne površine obuhvaćene ugovorom iz 1999. i, slijedom toga, platiti najamninu i poreze koje bi morao platiti prema potonjem ugovoru”, temelji na očitom iskrivljavanju činjenica i primjenjivog pravnog okvira. Iz te točke 30. proizlazi da se taj zaključak temelji na trima fazama rasuđivanja Općeg suda u točki 29. pobijane presude.
59. U tom pogledu, najprije smatram da, suprotno onomu što tvrdi JCDecaux, Opći sud nije iskrivio činjenice time što je u točki 29. pobijane presude utvrdio, u prvoj fazi, da je „među strankama […] nesporno da je nakon sklapanja ugovora iz 1999. [JCDecaux] uličnu opremu mogao postaviti i upotrebljavati na području Grada Bruxellesa samo pod uvjetima koji su predviđeni navedenim ugovorom i prema kojima je morao platiti najamninu i poreze”. Naprotiv, više elemenata spisa jasno pokazuje da je to razmatranje osnovano. Tako se, s jedne strane, kao što ću to objasniti u točki 60. ovog mišljenja, ugovor iz 1984. nakon datuma isteka predviđenih u Prilogu 10. prestao primjenjivati. S druge strane, od 1999. nove su se oglasne površine na području Grada Bruxellesa mogle postaviti i upotrebljavati samo u okviru uređenja predviđenog ugovorom iz 1999. U tom je pogledu važno istaknuti da se, kao što je na to na raspravi podsjetila Komisija, člankom 1. točkom (g) posebnih specifikacija(62) za ponuditelja koji pobijedi u postupku nadmetanja – u ovom slučaju društvo JCDecaux – predviđalo isključivo pravo upotrebe oglasnih površina na području Grada Bruxellesa tijekom cijelog trajanja tog ugovora. Stoga se moglo primjenjivati samo uređenje predviđeno navedenim ugovorom.
60. Nadalje, smatram da JCDecaux ne dokazuje da se druga faza rasuđivanja Općeg suda u točki 29. pobijane presude, prema kojoj iz „Prilog[a] 10. [proizlazi da je], odstupajući od odredbi ugovora iz 1999., [JCDecaux] mogao nastaviti upotrebljavati oglasne površine uvrštene u taj prilog pod uvjetima predviđenima ugovorom iz 1984., to jest da ne plaća niti najamninu niti porez, ali samo do datuma isteka predviđenih istim prilogom”, temelji na očito pogrešnoj ocjeni činjenica ili dokaza. Iz argumentacije društva JCDecaux proizlazi da ono osporava to razmatranje samo s obzirom na to da se, prema njegovu mišljenju, na oglasne površine uvrštene u Prilog 10. uređenje iz ugovora iz 1984. nastavilo primjenjivati do njihova stvarnog uklanjanja, iako je ono izvršeno nakon tih datuma isteka. Međutim, kao što to Komisija pravilno ističe, nijedan dokument iz spisa ne potvrđuje takvu tezu, a kamoli na očit način. Upravo suprotno, neki od tih dokumenata izravno proturječe takvoj tezi. Tako podsjećam na to da je cour d’appel de Bruxelles (Žalbeni sud u Bruxellesu) u presudi od 29. travnja 2016. presudio da je JCDecaux sporne oglasne površine upotrebljavao nakon datuma isteka predviđenog za svaku od njih bez pravne osnove, što, prema mojem mišljenju, u načelu znači da takva upotreba nije mogla biti uređena ugovorom iz 1984. Osim toga, čini mi se da je razlog zbog kojeg se Prilogom 10. predviđao poseban datum isteka za svaku od oglasnih površina popisanih u njemu to što je, najkasnije na taj datum, svaka od predmetnih površina trebala biti uklonjena sa svojeg mjesta i što se, od tog trenutka, na njih više nisu primjenjivale odredbe ugovora iz 1984. Drugim riječima, oglasne površine uvrštene u Prilog 10. samo su se do tih datuma isteka mogle, a da se ne izmijene ugovorne odredbe koje se na njih primjenjuju, upotrebljavati usporedno s onima postavljenima na temelju ugovora iz 1999. Takvo gledište, koje nipošto nije protivno „temeljnim načelima ugovornog prava”, kao što to tvrdi JCDecaux, čini mi se zapravo jedino rješenje koje je u skladu s tim načelima.
61. Naposljetku, smatram da JCDecaux ne dokazuje ni da je Opći sud iznio očito pogrešnu ocjenu dokaza time što je u točki 29. pobijane presude, u trećoj fazi, naveo da su se, nakon datuma isteka predviđenih u Prilogu 10., oglasne površine uvrštene u taj prilog „morale zamijeniti novim oglasnim površinama obuhvaćenima ugovorom iz 1999. te su, dakle, podlijegale plaćanju poreza i najamnine”. Prema mojem mišljenju, Opći sud time je samo htio reći da je JCDecaux nakon tih datuma trebao, s jedne strane, ukloniti oglasne površine uvrštene u Prilog 10. i, s druge strane, postaviti nove oglasne površine u skladu s uređenjem iz ugovora iz 1999. Kad je riječ o potonjem, napominjem da iz narudžbenice koja je činila dio ugovora iz 1999. proizlazi da se JCDecaux obvezao da će „strogo poštovati uvjete ugovora”, među kojima je postavljanje 280 oglasnih panela za cijelo područje Grada Bruxellesa, i to „u roku od osam kalendarskih mjeseci od primitka narudžbenice”. Suprotno onomu što tvrdi JCDecaux, ne smatram da je Opći sud smatrao, međutim, da je to društvo imalo obvezu svaku od spornih oglasnih površina „automatski” i „za svako pojedinačno mjesto” zamijeniti odgovarajućim brojem oglasnih površina obuhvaćenih ugovorom iz 1999.(63) Komisija se, uostalom, u spornoj odluci nije oslonila na takvu tezu.
62. Smatram da je zaključak Općeg suda u točki 30. pobijane presude, koji je ponovljen u točki 58. ovog mišljenja, samo logička posljedica razmatranja iznesenih u točkama 59. do 61. ovog mišljenja i stoga se ne može smatrati da se on temelji na očito pogrešnoj ocjeni činjenica ili dokaza. Prema mojem mišljenju, suprotno tvrdnjama društva JCDecaux, time što je u točki 30. pobijane presude naveo da je to društvo tako moglo izbjeći plaćanje najamnina i porezâ koje bi bilo trebalo platiti na temelju ugovora iz 1999., Opći sud nije smatrao da se na sporne površine koje nisu uklonjene i koje su se upotrebljavale nakon datuma isteka predviđenih u Prilogu 10. „ipso facto” primjenjivalo uređenje iz ugovora iz 1999. Kao što je to Komisija iznijela u svojim pismenima u postupku pred Sudom i na raspravi, s pravnog gledišta te oglasne površine nisu bile obuhvaćene ni ugovorom iz 1984. ni ugovorom iz 1999. Ipak je činjenica da su, kao što su to osobito utvrdili belgijski sudovi, sporne oglasne površine zadržane i upotrebljavane nakon datuma isteka za svaku od njih na nezakonit način. S obzirom na takvu činjeničnu situaciju, koja je društvu JCDecaux omogućila da ostvari znatne prihode od oglašavanja bez plaćanja najamnina i porezâ, Komisija je, da bi ocijenila je li postojala prednost, trebala utvrditi „hipotetski scenarij”, kako se izrazila na raspravi(64). Prema mojem mišljenju, Opći sud nije očito prekoračio granice razumne ocjene činjenica i dokaza time što je, u tom pogledu, potvrdio „scenarij” koji je usvojila Komisija, koji se očitovao u primjeni uređenja, kao referentnog, koje je bilo na snazi u vrijeme spornih činjenica, odnosno pravnog uređenja iz ugovora iz 1999. Naime, podsjećam na to da je, s obzirom na klauzulu o isključivosti sadržanu u tom ugovoru, bila riječ o jedinom uređenju koje se primjenjivalo na upotrebu, u svrhe oglašavanja, takve vrste oglasnih površina kao što su one o kojima je riječ na javnim površinama Grada Bruxellesa.
63. Dodao bih da, kao što su to na raspravi istaknuli Komisija i CCB, činjenica da je u okviru ugovora iz 1999., za razliku od ugovora iz 1984., izvršen prijenos vlasništva elemenata ulične opreme Gradu Bruxellesu sama po sebi nije odlučujuća kad je riječ o pitanju plaćanja najamnina. Naime, u ovom slučaju nije riječ o najamninama za, u strogom smislu, najam ulične opreme, nego za upotrebu objekata u svrhe oglašavanja u javnom prostoru(65).
64. U okviru drugog dijela kritiziraju se točke 53., 54. i 56. pobijane presude, a temelji se na tome da je Opći sud iskrivio primjenjivo pravno uređenje kad je riječ o utvrđivanju referentnog sustava i oporezivanju upotrebe spornih oglasnih površina.
65. Uvodno napominjem da, kao što je to već bio slučaj u postupku pred Općim sudom, iz argumentacije koju JCDecaux iznosi u potporu tom drugom dijelu ne proizlazi jasno osporava li on razmatranja koja se odnose na postojanje gospodarske prednosti ili ona koja se odnose na selektivnost mjere(66). Pod pretpostavkom da treba smatrati da je riječ o drugom slučaju, čini mi se da je zaključak iz točke 53. pobijane presude prema kojem treba odbiti argumentaciju društva JCDecaux s obzirom na to da se, kad je riječ o pojedinačnoj mjeri, selektivnost gospodarske prednosti pretpostavlja, u potpunosti osnovan(67). Ovdje je doista riječ o pojedinačnoj potpori, a ne o općem sustavu potpora.
66. U svakom slučaju, smatram da JCDecaux nije iznio nijedan element koji jasno pokazuje da je Opći sud, u spornim točkama pobijane presude, iskrivio sadržaj mjerodavnog nacionalnog prava ili da je iznio utvrđenja ili ocjene koji su protivni sadržaju tog prava.
67. Kad je riječ o točki 54. pobijane presude, ne čini se da iz argumentacije društva JCDecaux proizlazi da ono dovodi u pitanje kao takvo utvrđenje Općeg suda prema kojem belgijska tijela tijekom predsudskog postupka nisu osporavala to da su porezni pravilnici Grada Bruxellesa činili referentni porezni sustav. U svakom slučaju, smatram da Opći sud potvrđivanjem Komisijina stajališta prema kojem te porezne pravilnike treba uzeti kao referentni sustav nije iznio ocjenu koja je očito protivna sadržaju članka 170. stavka 4. belgijskog Ustava. Iako je točno da se tom odredbom utvrđuje porezna autonomija belgijskih općina, tako da se sustav oporezivanja upotrebe oglasnih površina može razlikovati među općinama, ne vidim zašto je to moglo biti prepreka Komisiji da, kako bi utvrdila je li u ovom slučaju postojala prednost, uzme u obzir samo porezne propise koji su se primjenjivali na području Grada Bruxellesa.
68. Kad je riječ o argumentu koji JCDecaux temelji na dvjema presudama tribunala de première instance francophone de Bruxelles (Prvostupanjski sud u Bruxellesu za postupke na francuskom jeziku) od 4. studenoga 2016., slažem se s Komisijinim mišljenjem prema kojem nije točno da Opći sud, u točki 63. pobijane presude, ne uzima u obzir te presude, nego smatra da nisu relevantne kad je riječ o kvalifikaciji mjere o kojoj je riječ kao državne potpore. Tribunal de première instance francophone de Bruxelles (Prvostupanjski sud u Bruxellesu za postupke na francuskom jeziku) u tim je presudama smatrao da JCDecaux nije imao obvezu plaćanja poreza na oglasne površine predviđenog poreznim pravilnicima od 20. prosinca 2010. i od 5. prosinca 2011. jer su člankom 9. prvom alinejom tih poreznih pravilnika oglasne površine u vlasništvu Grada Bruxellesa bile oslobođene od plaćanja poreza. Međutim, iako su oglasne površine obuhvaćene ugovorom iz 1999. doista bile u vlasništvu Grada Bruxellesa, to nije slučaj s onima obuhvaćenima ugovorom iz 1984., koje su pak bile u vlasništvu društva JCDecaux. Kad je riječ o spornim oglasnim površinama koje to društvo nije uklonilo te ih je nastavilo upotrebljavati nakon datuma isteka predviđenih u Prilogu 10., one su i dalje bile u njegovu vlasništvu, ali, kao što je to izneseno u točki 60. ovog mišljenja, njihova upotreba nije više bila uređena ugovorom iz 1984. Nakon navedenih datuma isteka na te su se površine stoga primjenjivali porezni pravilnici koje je Grad Bruxelles donosio od 2001. Prema tome, Općem sudu ne može se prigovoriti da je bilo kako očito iskrivio primjenjive nacionalne propise ili povezanu nacionalnu sudsku praksu.
69. Naposljetku, također se slažem s Komisijom kada navodi da okolnost da CCB tijekom više godina nije bio obveznik plaćanja poreza na oglasne površine koje je upotrebljavao na području drugih općina nije relevantna za analizu prednosti u smislu članka 107. stavka 1. UFEU-a koju je ostvario JCDecaux. Drugim riječima, to što je društvu CCB, u svakom slučaju, priznato porezno oslobođenje u drugim općinama osim Grada Bruxellesa nije razlog zbog kojeg porezno oslobođenje priznato društvu JCDecaux u potonjem gradu ne bi trebalo kvalificirati kao državnu potporu. Činjenica da Opći sud nije izričito razmatrao to pitanje u pobijanoj presudi nije dovoljan dokaz postojanja očitog iskrivljavanja činjenica ili primjenjivog pravnog okvira. Takvim se iskrivljavanjem ne može smatrati ni činjenica da Opći sud nije uzeo u obzir presudu coura d’appel de Bruxelles (Žalbeni sud u Bruxellesu) od 4. rujna 2018., koja je u žalbenom postupku potvrđena presudom Coura de cassation (Kasacijski sud) od 1. listopada 2021., jer iz spisa ne proizlazi da je tijekom postupka koji se vodio pred njim upoznat s tim presudama.
70. S obzirom na prethodno navedeno, smatram da i drugi žalbeni razlog treba odbiti kao neosnovan.
Zaključak
71. S obzirom na sva prethodna razmatranja, predlažem Sudu da odbije žalbu u cijelosti i, u skladu s člankom 184. stavkom 1. Poslovnika Suda, naloži društvu JCDecaux Street Furniture Belgium snošenje troškova Europske komisije. Clear Channel Belgium, intervenijent u prvostupanjskom postupku, sudjelovao je u usmenom dijelu postupka pred Sudom, ali nije zahtijevao da se društvu JCDecaux naloži snošenje troškova. U tim okolnostima, u skladu s člankom 184. stavkom 4. Poslovnika Suda, trebalo bi odlučiti da sam snosi vlastite troškove nastale u okviru žalbenog postupka.