Spojeni predmeti C-451/19 i C-532/19
Subdelegación del Gobierno en Toledo
protiv
XU
i
QP
(zahtjevi za prethodnu odluku koje je uputio Tribunal Superior de Justicia de Castilla-La Mancha)
Presuda Suda (četvrto vijeće) od 5. svibnja 2022.
„Zahtjev za prethodnu odluku – Članak 20. UFEU-a – Građanstvo Europske unije – Građanin Unije koji se nikada nije koristio svojom slobodom kretanja – Zahtjev za boravišnu iskaznicu člana njegove obitelji koji je državljanin treće zemlje – Odbijanje – Obveza građanina Unije da raspolaže dostatnim sredstvima – Obveza bračnih drugova da žive zajedno – Maloljetno dijete građanin Unije – Nacionalno zakonodavstvo i praksa – Stvarno uživanje bitnog sadržaja prava dodijeljenih građanima Unije – Uskraćivanje”
1. Građanstvo Unije – Odredbe Ugovorâ – Pravo na slobodno kretanje i boravak na području država članica – Građanin Unije koji se nikada nije koristio svojim pravom na slobodno kretanje – Izvedeno pravo boravka članova njegove obitelji, državljana treće zemlje – Pretpostavke za dodjelu – Nacionalni propis kojim se u svim okolnostima i automatski odbija zahtjev za spajanje obitelji koji je podnio član obitelji, u slučaju kada građanin Unije, državljanin te države, nema dostatna sredstva za njihovo uzdržavanje – Nedopuštenost – Obveza da se ispita postoji li odnos ovisnosti između tog građanina i navedenog člana njegove obitelji koja može prisiliti spomenutog građanina na napuštanje područja Unije u slučaju odbijanja prava boravka – Onemogućavanje stvarnog uživanja bitnog sadržaja prava koja proizlaze iz statusa građanina Unije
(čl. 20. UFEU-a)
(t. 44.-51., 54., t. 1. izreke)
2. Građanstvo Unije – Odredbe Ugovorâ – Pravo na slobodno kretanje i boravak na području država članica – Građanin Unije koji se nikada nije koristio svojim pravom na slobodno kretanje – Izvedeno pravo boravka bračnog druga, državljanina treće zemlje – Odbijanje prava boravka koje može imati za učinak prisiljavanje građanina Unije na napuštanje njezina područja – Postojanje odnosa ovisnosti između građanina Unije i njegova bračnog druga – Obveza zajedničkog života koja proizlazi iz nacionalnog prava – Okolnost koja nije dovoljna da bi se utvrdilo postojanje odnosa ovisnosti koji opravdava dodjelu izvedenog prava boravka
(čl. 20. UFEU-a)
(t. 57.-61., 70., t. 1. izreke)
3. Građanstvo Unije – Odredbe Ugovorâ – Pravo na slobodno kretanje i boravak na području država članica – Maloljetni građanin Unije čiji je roditelj državljanin treće zemlje – Odbijanje prava boravka navedenom roditelju koje može imati za učinak prisiljavanje djeteta na napuštanje područja Unije – Postojanje odnosa ovisnosti između djeteta i tog roditelja – Ocjena koja se mora temeljiti na uzimanju u obzir svih okolnosti slučaja – Stabilan zajednički život navedenog roditelja s drugim roditeljem, građaninom Unije – Oboriva pretpostavka o odnosu ovisnosti
(čl. 20. UFEU-a)
(t. 66.-70., t. 2. izreke)
4. Građanstvo Unije – Odredbe Ugovorâ – Pravo na slobodno kretanje i boravak na području država članica – Građanin Unije koji se nikada nije koristio svojim pravom na slobodno kretanje – Izvedeno pravo boravka maloljetnog djeteta bračnog druga, pri čemu su oboje državljani treće zemlje – Odbijanje prava boravka koje može imati za učinak prisiljavanje bračnog druga građanina Unije i osobito njihova zajedničkog djeteta, građanina Unije, na napuštanje njezina područja – Okolnost koja je dovoljna da bi se utvrdilo postojanje odnosa ovisnosti koji opravdava dodjelu izvedenog prava boravka
(čl. 20. UFEU-a; Direktiva Vijeća 2003/86, čl. 4. st. 1. t. (c))
(t. 73.-75., 78., 82.-86., t. 3. izreke)
Kratak prikaz
Osoba XU dijete je rođeno u Venezueli, na čije čuvanje i odgoj isključivo pravo ima njegova majka, venezuelska državljanka. Spomenuta osoba živi u Španjolskoj s majkom, španjolskim državljaninom za kojeg se ona udala i njihovim zajedničkim djetetom, španjolskog državljanstva. Osoba QP, peruanski državljanin, sklopila je brak sa španjolskom državljankom, s kojom ima dijete, španjolskog državljanstva. Osobe XU i QP su redom članovi obitelji građanina Unije koji ima državljanstvo države u kojoj borave i koji se nikada nije koristio svojim pravom na slobodno kretanje u drugoj državi članici.
Osobama XU i QP odbijeni su zahtjevi za izdavanje boravišne iskaznice kao članovima obitelji građanina Unije(1) zbog toga što potonji ne raspolaže dostatnim financijskim sredstvima za sebe i članove svoje obitelji(2). Nadležno upravno tijelo, Subdelegación del Gobierno en Toledo (Ured državne uprave vlade u Toledu, Španjolska), u obzir je uzelo isključivo ekonomske prilike u kojima se nalazi očuh, u slučaju osobe XU, odnosno supruga, u slučaju osobe QP.
Budući da su prihvaćene tužbe protiv tih odluka o odbijanju, uprava se žalila na presude donesene s tim u vezi sudu koji je uputio zahtjev.
Taj sud dvoji o usklađenosti s pravom Unije(3) prakse koja se sastoji od automatskog odbijanja spajanja obitelji građanina treće zemlje sa španjolskim državljaninom koji se nikada nije koristio svojom slobodom kretanja, samo zbog ekonomskih prilika u kojima se potonji nalazi. Navedena bi praksa mogla dovesti do toga da taj španjolski državljanin mora napustiti područje Unije. Prema mišljenju spomenutog suda, to bi se moglo dogoditi u dvama predmetima, s obzirom na obvezu zajedničkog života koju nalaže španjolsko zakonodavstvo primjenjivo na brak(4).
U svojoj presudi Sud je u bitnome ocijenio da se pravu Unije protivi to da država članica odbije zahtjev za spajanje obitelji podnesen u korist državljanina treće zemlje, člana obitelji građanina Unije koji ima državljanstvo te države članice i koji se nikada nije koristio svojom slobodom kretanja, samo zato što taj građanin Unije nema dostatna sredstva za sebe i tog člana svoje obitelji, a da nije ispitala postoji li između navedenog građanina Unije i spomenutog člana njegove obitelji odnos ovisnosti koji je takve prirode da bi, u slučaju odbijanja dodjele izvedenog prava boravka potonjem, navedeni građanin Unije bio prisiljen napustiti njezino područje u cijelosti te bi mu na taj način bilo onemogućeno stvarno uživanje bitnog sadržaja prava koja proizlaze iz njegova statusa građanina Unije. Nakon toga Sud je pružio više pojašnjenja kako bi se utvrdilo postoji li u svakom od predmetnih slučajeva odnos ovisnosti koji bi mogao opravdati dodjelu izvedenog prava boravka državljaninu treće zemlje na temelju prava Unije.
Ocjena Suda
Kad je riječ o spajanju obitelji i uvjetu raspolaganja dostatnim sredstvima, Sud uvodno podsjeća na to da se pravo Unije načelno ne primjenjuje na zahtjev za spajanje obitelji državljanina treće zemlje s članom njegove obitelji, državljaninom te države članice koji se nikad nije koristio svojom slobodom kretanja i da mu se stoga načelno ne protivi propis države članice na temelju kojeg je takvo spajanje obitelji uvjetovano dostatnim sredstvima. Međutim, sustavnim nametanjem takvog uvjeta bez ikakve iznimke može se povrijediti izvedeno pravo boravka koje u vrlo posebnim situacijama, na temelju članka 20. UFEU‑a, treba priznati državljaninu treće zemlje, članu obitelji građanina Unije, među ostalim, ako bi zbog uskraćivanja takvog prava spomenuti građanin bio prisiljen napustiti područje Unije, čime bi bio lišen stvarnog uživanja bitnog sadržaja prava koja proizlaze iz njegova statusa građanina Unije. To je slučaj ako između tog državljanina treće zemlje i građanina Unije, člana njegove obitelji, postoji odnos ovisnosti koji bi doveo do toga da je potonji prisiljen pratiti dotičnog državljanina treće zemlje i napustiti područje Unije u cijelosti.
Kad je riječ o postojanju odnosa ovisnosti u okviru predmeta C-532/19, Sud je najprije pojasnio da taj odnos, koji može opravdati dodjelu izvedenog prava boravka na temelju članka 20. UFEU-a, ne postoji samo zato što su punoljetni državljanin države članice koji se nikada nije koristio svojom slobodom kretanja i njegov punoljetni bračni drug, državljanin treće zemlje, dužni živjeti zajedno, u skladu s pravilima države članice čiji je građanin Unije državljanin i u kojoj je taj brak sklopljen.
Sud je potom razmatrao može li takav odnos ovisnosti postojati kada su taj državljanin i njegov bračni drug, državljanin države članice koji se nikada nije koristio svojom slobodom kretanja, roditelji maloljetnog djeteta koje je također državljanin te države članice i koje se također još nije koristilo svojom slobodom kretanja.
Naime, kako bi se ocijenila opasnost da dotično dijete, građanin Unije, bude prisiljeno napustiti područje Unije ako se njegovu roditelju, državljaninu treće zemlje, odbije dodijeliti izvedeno pravo boravka u predmetnoj državi članici, valja utvrditi čuva li i odgaja li taj roditelj stvarno to dijete i postoji li stvaran odnos ovisnosti između njih, vodeći računa o pravu na poštovanje obiteljskog života(5) i obvezi uzimanja u obzir najboljeg interesa djeteta(6).
Okolnost da je drugi roditelj, građanin Unije, doista sposoban i spreman sâm preuzeti svakodnevno i stvarno čuvanje i odgoj djeteta nije dovoljna da bi se moglo zaključiti da između roditelja, državljanina treće zemlje, i djeteta ne postoji takav odnos ovisnosti da bi dijete bilo prisiljeno napustiti područje Unije ako se tom državljaninu treće zemlje odbije pravo boravka. Naime, takvo utvrđenje mora se temeljiti na uzimanju u obzir svih okolnosti slučaja u najboljem interesu dotičnog djeteta(7).
Dakle, činjenica da roditelj, državljanin treće zemlje, zajednički živi s maloljetnim djetetom, građaninom Unije, relevantna je prilikom utvrđivanja postojanja međusobnog odnosa ovisnosti, ali ne predstavlja nužan preduvjet. Nadalje, kada maloljetno dijete, građanin Unije, trajno zajednički živi s oba svoja roditelja i kada, prema tome, njegovo čuvanje i odgoj te zakonsku, emocionalnu i financijsku skrb svakodnevno dijele oba ta roditelja, može se pretpostaviti, pri čemu je ta pretpostavka oboriva, da postoji odnos ovisnosti između tog maloljetnog djeteta, građanina Unije, i njegova roditelja, državljanina treće zemlje, neovisno o činjenici da drugi roditelj tog djeteta, kao državljanin države članice na čijem području prebiva ta obitelj, ima bezuvjetno pravo boravka na tom području.
Kad je riječ o postojanju odnosa ovisnosti u okviru predmeta C-451/19, Sud je, kao prvo, naglasio da s obzirom na to da je izvedeno pravo boravka, koje se državljaninu treće zemlje može priznati na temelju članka 20. UFEU-a, supsidijarnog dosega, sud koji je uputio zahtjev mora, među ostalim, ispitati je li osoba XU – koja je na datum odbijanja zahtjeva za dodjelu boravišne dozvole bila maloljetna i čija je majka, državljanka treće zemlje, posjedovala tu dozvolu na španjolskom državnom području – mogla, na taj datum, ostvariti pravo boravka na tom području na temelju Direktive 2003/86(8).
Kao drugo, ako se osobi XU ne bi mogla dodijeliti boravišna dozvola na temelju sekundarnog prava Unije odnosno nacionalnog prava, Sud ispituje može li se tom državljaninu treće zemlje priznati izvedeno pravo boravka na temelju članka 20. UFEU-a.
U tom pogledu valja utvrditi bi li, na datum odbijanja zahtjeva za dodjelu boravišne dozvole osobi XU, prisilno udaljavanje te osobe moglo praktički prisiliti njezinu majku da napusti područje Unije, zbog odnosa ovisnosti koji među njima postoji, te, ako je odgovor potvrdan, bi li odlazak majke osobe XU također praktički obvezao njezino maloljetno dijete, građanina Unije, na napuštanje područja Unije zbog postojećeg odnosa ovisnosti između tog građanina Unije i njegove majke.
Ocjena postojanja odnosa ovisnosti između roditelja i njegova djeteta, pri čemu su oboje državljani treće zemlje, za potrebe primjene članka 20. UFEU-a, počiva mutatis mutandis na kriterijima koji su jednaki prethodno navedenima. Kada se dodjela boravišne dozvole odbija maloljetnom djetetu, državljaninu treće zemlje, koje se nalazi u opasnosti da bude prisiljeno napustiti područje Unije, okolnost da drugi roditelj doista može, pravno gledano, preuzeti zakonsku, financijsku i emocionalnu skrb o tom maloljetnom djetetu, uključujući i u zemlji njegova podrijetla, relevantna je, ali nije dovoljna da bi se zaključilo da roditelj, državljanin treće zemlje, koji boravi na području navedene države članice ne bi bio praktički prisiljen napustiti područje Unije.
Ako se pokaže da, na datum odbijanja zahtjeva za dodjelu boravišne dozvole osobi XU, njezino prisilno udaljavanje sa španjolskog državnog područja praktički prisiljava ne samo njezinu majku, državljanku treće zemlje, nego i njezino drugo dijete, građanina Unije, na napuštanje područja Unije, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri, trebalo bi priznati izvedeno pravo boravka polubratu građanina Unije, osobi XU, na temelju članka 20. UFEU-a, kako bi se spriječilo to da se navedenom građaninu Unije onemogući, udaljavanjem spomenute osobe, stvarno uživanje bitnog sadržaja prava koja proizlaze iz njegova statusa.