Language of document : ECLI:EU:T:2020:461

PRESUDA OPĆEG SUDA (osmo vijeće)

5. listopada 2020.(*)

„Državna potpora – Istraživanje nafte – Program potpora koji je provela Francuska – Prešutno i neograničeno državno jamstvo koje IFPEN ostvaruje jer mu je priznat status EPIC‑a – Prednost – Presumpcija postojanja prednosti – Proporcionalnost”

U spojenim predmetima T‑479/11 RENV i T‑157/12 RENV,

Francuska Republika, koju zastupa P. Dodeller, u svojstvu agenta,

tužitelj u predmetu T‑479/11 RENV,

IFP Énergies nouvelles, sa sjedištem u Rueil‑Malmaisonu (Francuska), koji zastupaju E. Lagathu i É. Barbier de La Serre, avocats,

tužitelj u predmetu T‑157/12 RENV,

protiv

Europske komisije, koju zastupaju B. Stromsky i D. Grespan, u svojstvu agenata,

tuženik,

povodom zahtjeva na temelju članka 263. UFEU‑a za poništenje Odluke Komisije 2012/26/EU od 29. lipnja 2011. o državnoj potpori C 35/08 (ex NN 11/08) koju je Francuska odobrila javnoj ustanovi Institut français du pétrole (SL 2012., L 14, str. 1.),

OPĆI SUD (osmo vijeće),

u sastavu: A. M. Collins, predsjednik, M. Kancheva (izvjestiteljica) i G. De Baere, suci,

tajnik: L. Ramette, administrator,

uzimajući u obzir pisani dio postupka i nakon rasprave održane 28. studenoga 2019.,

donosi sljedeću

Presudu

 Okolnosti spora

1        Francuska Republika i IFP Énergies nouvelles (u daljnjem tekstu: IFPEN), koji se do 13. srpnja 2010. zvao Institut français du pétrole, svojim tužbama traže potpuno poništenje Odluke Komisije 2012/26/EU od 29. lipnja 2011. o državnoj potpori C 35/08 (ex NN 11/08) koju je Francuska odobrila javnoj ustanovi Institut français du pétrole (SL 2012., L 14, str. 1., u daljnjem tekstu: pobijana odluka).

2        IFPEN je javna istraživačka ustanova kojoj su povjerene tri zadaće od općeg interesa: zadaća istraživanja i razvoja u područjima pronalaženja nafte i plina te rafinerijskih i petrokemijskih tehnologija, zadaća osposobljavanja inženjera i tehničara te zadaća informiranja i dokumentiranja sektora (uvodna izjava 14. pobijane odluke).

3        Usto, IFPEN izravno i neizravno ima kontrolu nad trima trgovačkim društvima, Axens, Beicip‑Franlab i Prosernat, s kojima je sklopio ekskluzivne sporazume o istraživanju i licenciranju patenata.

4        IFPEN je do 2006. godine bio ustrojen kao privatnopravna osoba koja je u skladu s francuskim unutarnjim propisima bila pod ekonomskom i financijskom kontrolom francuske vlade. Primjenom Zakona 2005‑781 od 13. srpnja 2005. o programu kojim se utvrđuju smjernice razvoja energetske politike (JORF od 14. srpnja 2005., str. 11570.), IFPEN je s primjenom od 6. srpnja 2006. preoblikovan u javnopravnu osobu, odnosno konkretno u javnu ustanovu za obavljanje industrijskih i trgovačkih djelatnosti (EPIC) (uvodne izjave 21. do 23. pobijane odluke).

5        Iz spisa proizlazi, s jedne strane, da je to preoblikovanje bilo motivirano željom francuskih tijela da usklade prirodu i način funkcioniranja IFPEN‑a s načinom njegova financiranja. Naime, s obzirom na to da se IFPEN ponajprije financirao iz proračunskih dotacija, preoblikovanjem se željela smanjiti proturječnost između privatnog statusa te ustanove i javnog izvora znatnog dijela njezinih sredstava. S druge strane, navedeno preoblikovanje dio je procesa ujednačavanja statusa francuskih istraživačkih ustanova.

6        Što se tiče pravnog statusa EPIC‑a u francuskom pravu, treba istaknuti da te ustanove spadaju u kategoriju javnopravnih osoba koje obavljaju djelatnosti gospodarske naravi. One imaju pravnu osobnost odvojenu od osobnosti države, financijski su samostalne i imaju posebne nadležnosti koje u pravilu uključuju izvršavanje jedne ili više zadaća od javnog interesa. Prema francuskom pravu, na pravne osobe javnog prava ne primjenjuju se opća pravila o postupcima u slučaju insolventnosti u skladu s općim načelom da javna dobra ne mogu biti predmet pljenidbe. Nemogućnost da se nad EPIC‑ima provode postupci u slučaju insolventnosti potvrdila je i sudska praksa francuskog Kasacijskog suda formulirana na temelju Zakona 85‑98 od 25. siječnja 1985. o preustroju i stečaju poduzeća (JORF od 26. siječnja 1985., str. 1097.).

7        Specifična obilježja pravnog statusa EPIC‑a privukla su pozornost Europske komisije, koja je u Odluci 2010/605/EU od 26. siječnja 2010. o državnoj potpori C 56/07 (ex E 15/05) koju je Francuska odobrila za La Poste (SL 2010., L 274, str. 1.; u daljnjem tekstu: Odluka La Poste) prvi put razmotrila taj status u kontekstu pravila koja uređuju državne potpore u Europskoj uniji. Komisija je u toj odluci zaključila da gospodarske djelatnosti EPIC‑a zbog njihova statusa uživaju prešutno i neograničeno jamstvo države, koja mobilizira javna sredstva. Taj se zaključak temeljio na sljedećim argumentima (uvodna izjava 25. pobijane odluke i uvodne izjave 20. do 37. Odluke La Poste):

–        postupci u slučaju insolventnosti propisani općom pravnom normom ne primjenjuju se na EPIC‑e;

–        s druge strane, na EPIC‑e se primjenjuju odredbe Zakona 80‑539 od 16. srpnja 1980. o novčanim kaznama koje se izriču u upravnim stvarima i o izvršenju presuda od strane pravnih osoba na koje se primjenjuje javno pravo (JORF od 17. srpnja 1980., str. 1799.) i njihovi provedbeni propisi. No u njima se država izričito navodi kao tijelo nadležno za naplatu dugova javnih ustanova, daju joj se znatne ovlasti kao što je izdavanje obveznih platnih naloga i kreiranje dostatnih sredstava te se uspostavlja načelo da država u krajnjem slučaju odgovara za dugove pravnih osoba uređenih javnim pravom;

–        u slučaju prestanka postojanja EPIC‑a, u pravilu se primjenjuje načelo prijenosa dugovanja na državu ili neko drugo javno tijelo, tako da su svi EPIC‑ovi vjerovnici sigurni da nikad neće izgubiti tražbinu koju imaju prema tom tipu ustanove;

–        EPIC‑i mogu imati povlašten pristup „predujmljenim isplatama iz proračuna”.

8        Komisija je u Odluci La Poste smatrala da je prešutno i neograničeno državno jamstvo svojstveno statusu EPIC‑a, koji je imao La Poste, predstavljalo državnu potporu u smislu članka 107. stavka 1. UFEU‑a jer je omogućavalo da La Poste dobije povoljnije uvjete kreditiranja u odnosu na one koje bi dobio da je bio ocjenjivan samo prema rezultatima (uvodne izjave 256. do 300. Odluke La Poste).

9        U kontekstu postupka koji je doveo do donošenja Odluke La Poste, francuska su tijela tijekom 2006. Komisiju obavijestila o preoblikovanju IFPEN‑a u EPIC. Ta je informacija Komisiji dostavljena u okviru postupka otvorenog 2005. radi ispitivanja javnog financiranja koje su francuska tijela odobrila IFPEN‑u, u kontekstu pravila koja uređuju državne potpore (uvodne izjave 1. do 3. pobijane odluke).

10      Komisija je potom odlučila razdvojiti ispitivanje pitanja može li preoblikovanje IFPEN‑a u EPIC predstavljati državnu potporu u smislu članka 107. stavka 1. UFEU‑a od ispitivanja javnog financiranja IFPEN‑a. Tako je 16. srpnja 2008. zatvorila ispitivanje javnog financiranja odobrenog IFPEN‑u, donošenjem Odluke 2009/157/EZ o mjeri potpore koju je Francuska provela u korist grupe IFPEN (C 51/05 (ex NN 84/05)) (SL 2009., L 53, str. 13.). Istog je dana, odlukom objavljenom u Službenom listu Europske unije (SL 2008., C 259, str. 12.; u daljnjem tekstu: odluka o pokretanju službenog postupka), odlučila pokrenuti službeni istražni postupak o neograničenom državnom jamstvu u korist IFPEN‑a te je pozvala zainteresirane strane da iznesu svoja očitovanja.

11      U odluci o pokretanju službenog postupka Komisija je navela, među ostalim, da je IFPEN svojim preoblikovanjem u EPIC stekao prednost ponajprije u vidu uvjeta financiranja koji se smatraju povoljnijima od onih koje je dobivao na financijskim tržištima. Ta je prednost, financirana putem državnih sredstava, prema Komisijinu mišljenju predstavljala državnu potporu u smislu njezine Obavijesti o primjeni članaka [107.] i [108. UFEU‑a] na državne potpore u obliku jamstava (SL 2008., C 155, str. 10.; u daljnjem tekstu: Obavijest o jamstvima).

12      Francuska su se tijela o navedenoj odluci očitovala u dopisu od 14. listopada 2008. Potom su odgovorila i na Komisijina dodatna pitanja i dala informacije o odnosima između IFPEN‑a i različitih skupina vjerovnika. Također, Komisija je s francuskim tijelima organizirala sastanak 20. svibnja 2010.

13      Osim toga, UOP Limited, englesko društvo sa sjedištem u Guilfordu (Ujedinjena Kraljevina) koje je Axensov konkurent, iznio je svoje primjedbe u odgovoru na odluku o pokretanju službenog postupka. Francuska tijela mogla su se očitovati na te primjedbe.

14      Komisija je 29. lipnja 2011. donijela pobijanu odluku.

15      Na prvom mjestu, primjenjujući istu argumentaciju koju je iznijela u Odluci La Poste te pozivajući se pritom mnogo puta na tu odluku (vidjeti, među ostalim, uvodnu izjavu 98. i sljedeće odredbe pobijane odluke), Komisija je u pobijanoj odluci zauzela stajalište da je preoblikovanje u EPIC u srpnju 2006. IFPEN‑u omogućilo korištenje neograničenim i prešutnim državnim jamstvom. Komisija je osim toga ocijenila da je to jamstvo dovelo do prijenosa državnih sredstava u smislu točke 2.1. Obavijesti o jamstvima jer IFPEN nije plaćao nikakvu premiju za to jamstvo. Na taj su način, prema Komisijinu mišljenju, postojali i prednost za poduzeće i odljev javnih sredstava jer je država odustala od naplate koja obično prati jamstva. Također, prema Komisijinu mišljenju, jamstvo stvara rizik od potencijalnog budućeg potraživanja državnih sredstava jer bi se država mogla smatrati obveznom podmiriti IFPEN‑ove dugove (uvodne izjave 134. i 135. pobijane odluke).

16      S druge strane, kada je riječ o IFPEN‑ovim društvima kćerima, Komisija je navela da se na njih kao trgovačka društva primjenjuju postupci u slučaju insolventnosti predviđeni općim pravnim propisom i da njihovi vjerovnici pritom ne mogu automatski pokrenuti odgovornost njihova glavnog dioničara. Iz toga je zaključila da ta društva kćeri nisu obuhvaćena neograničenim državnim jamstvom koje je IFPEN ostvarivao zbog svojeg statusa EPIC‑a (uvodne izjave 176. i 177. pobijane odluke).

17      Na drugom mjestu, Komisija je istaknula da je neograničeno državno jamstvo koje proizlazi iz IFPEN‑ova statusa EPIC‑a moglo predstavljati državnu potporu ako je pokrivalo njegove gospodarske djelatnosti. Ona je stoga odlučila ograničiti opseg svojeg ispitivanja glede postojanja državne potpore samo na djelatnosti gospodarske naravi koje obavlja IFPEN, za razliku od, s jedne strane, djelatnosti njegovih društava kćeri, koje nisu bile obuhvaćene tim jamstvom i, s druge strane, IFPEN‑ovih djelatnosti koje nisu gospodarske naravi. Komisija je navela da su se IFPEN‑ove gospodarske djelatnosti svodile na djelatnost ugovornog istraživanja koju je on obavljao za račun svojih društava kćeri i za račun trećih osoba, djelatnosti prijenosa tehnologija u područjima u kojima su isključivo aktivna bila društva kćeri Axens, Prosernat i Beicip‑Franlab te djelatnosti iznajmljivanja infrastrukture, ustupanja zaposlenika i pružanja pravnih usluga u korist svojih društava kćeri (uvodne izjave 187. i 189. do 191. pobijane odluke).

18      Na trećem mjestu, Komisija je posebice ispitala pitanje je li predmetno prešutno i neograničeno jamstvo dalo selektivnu prednost grupi koja se sastoji od IFPEN‑a i njegovih društava kćeri (u daljnjem tekstu: grupa IFPEN).

19      S tim u vezi Komisija je odlučila, kao prvo, ispitati pitanje je li sam IFPEN mogao ostvariti prednost iz prešutnog i neograničenog državnog jamstva i, kao drugo, provjeriti je li on tu prednost mogao prenijeti na svoja društva kćeri (uvodna izjava 192. pobijane odluke).

20      Što se tiče prednosti koju je mogao ostvariti IFPEN, Komisija je odlučila ispitati odnose tog EPIC‑a s bankarskim i financijskim ustanovama, dobavljačima i klijentima (uvodne izjave 193. i 194. pobijane odluke).

21      Najprije, kada je riječ o IFPEN‑ovim odnosima s bankarskim i financijskim institucijama, Komisija je zaključila da ta ustanova nije ostvarila stvarnu gospodarsku prednost iz državnog jamstva, povezanog s njezinim statusom EPIC‑a, tijekom razdoblja od njezina preoblikovanja u EPIC u srpnju 2006. do kraja 2010. (u daljnjem tekstu: predmetno razdoblje) (uvodne izjave 195. do 199. pobijane odluke). Komisija je, međutim, naglasila da taj zaključak vrijedi samo za prošlost s obzirom na to da ona ne može predvidjeti buduće radnje gospodarskih subjekata na tržištu ni promjene njihove percepcije u pogledu utjecaja državnog jamstva na rizik od IFPEN‑ove nemogućnosti podmirivanja obveza (uvodna izjava 200. pobijane odluke). Slijedom toga, Komisija je odlučila obvezati Francusku Republiku da joj dostavi podatke o razini i uvjetima IFPEN‑ove zaduženosti te da dokaže da su ti zajmovi u skladu s tržišnim uvjetima ili da u procjenu najviših iznosa učinaka jamstva pridoda ekvivalent odgovarajuće potpore. Komisija je navela da će obveze određene Francuskoj Republici i obveza koju je ova potonja preuzela da u ugovor o financiranju za svaku transakciju unese pisanu napomenu kojom se isključuje da država financijski stupi na mjesto IFPEN‑a radi naplate tražbine u slučaju njegove insolventnosti, pri čemu se ne uređuju svi problemi jamstva, omogućiti korištenje prigovora preuzetog rizika i ograničiti moguće negativne posljedice jamstva (uvodne izjave 201. i 202. pobijane odluke).

22      Zatim, kada je riječ o IFPEN‑ovim odnosima sa svojim dobavljačima, Komisija je zaključila da je IFPEN ostvarivao stvarnu gospodarsku prednost u obliku snižavanja cijena od strane njegovih dobavljača. To je snižavanje cijena posljedica činjenice da su ovi potonji pozitivnije ocjenjivali rizik od IFPEN‑ove nemogućnosti izvršavanja obveza iz razloga neograničenog državnog jamstva koje je imao zbog statusa EPIC‑a (uvodne izjave 203. do 215. pobijane odluke).

23      Konačno, što se tiče IFPEN‑ovih odnosa s klijentima, Komisija je smatrala da su, s obzirom na jamstvo koje je država dala IFPEN‑u, njegovi klijenti bili sigurni da se on nikad neće naći u situaciji sudske likvidacije i da će stoga uvijek biti u mogućnosti ispunjavati svoje ugovorne obveze, odnosno, u slučaju da to ne učini, klijenti su bili sigurni da će biti obeštećeni zbog tog neispunjenja. Međutim, bez tog jamstva klijent koji bi želio ostvariti istu razinu zaštite morao bi kod financijskog posrednika ugovoriti jamstvo za ispunjenje ugovorne obveze. Stoga je IFPEN ostvario stvarnu gospodarsku prednost koja se sastoji od neplaćanja premije u visini jamstva za ispunjenje ugovorne obveze ili barem jamstva postupanja s pažnjom dobrog gospodarstvenika, što je prednost koju je nudio svojim klijentima (uvodne izjave 216. do 237. pobijane odluke).

24      Komisija je smatrala da je ekonomska prednost koju je IFPEN imao zbog državnog jamstva bila selektivna jer IFPEN‑ovi konkurenti, na koje su se u slučaju insolventnosti primjenjivali postupci predviđeni općim propisom, nisu ostvarivali slično državno jamstvo (uvodne izjave 215. i 238. pobijane odluke).

25      Što se tiče mogućeg prijenosa prednosti stvorene za IFPEN na njegova društva kćeri na koja se primjenjuje privatno pravo, Komisija je, referirajući se na analizu odnosa između IFPEN‑a i njegovih društava kćeri iznesenu u Odluci 2009/157, zaključila da iako su odnosi između IFPEN‑a i Beicip‑Franlaba ostvarivani u uobičajenom tržišnim uvjetima, društva kćeri Axens i Prosernat u određenoj su mjeri mogla koristiti gospodarsku prednost stvorenu za IFPEN zbog jamstva koje je on imao na temelju svojeg statusa EPIC‑a. Ona je tu prednost kvalificirala selektivnom jer Axensovi i Prosernatovi konkurenti nisu imali pristup IFPEN‑ovim tehnologijama i ljudskim i materijalnim resursima pod tako povoljnim uvjetima (uvodne izjave 226. i 243. do 250. pobijane odluke).

26      Na četvrtom mjestu, Komisija je ispitala pitanje narušavanja tržišnog natjecanja i utjecaja na trgovinu. Komisija je istaknula da državno jamstvo „[…] može dovesti do sniženja troškova [IFPEN‑ova] funkcioniranja za usluge koje pruža trećim osobama (ugovorno istraživanje) i do sniženja troškova funkcioniranja Axensa i Prosernata za usluge koje nabavljaju od svojeg matičnog društva (istraživanje u području njihove isključive aktivnosti, ugovorno istraživanje, ustupanje zaposlenika i materijala te pružanje administrativnih usluga), a što ima za posljedicu pogodovanje grupi IPF[EN] i time, dakle, narušavanje tržišnog natjecanja u smislu članka 107. stavka 1. UFEU‑a”. Komisija smatra da, s obzirom na to da su tržišta na kojima grupa IFPEN posluje uvelike otvorena trgovini unutar Unije, dodjela državnog jamstva IFPEN‑u može imati nepovoljan utjecaj na konkurentske poduzetnike koji obavljaju ili su željeli razviti slične gospodarske djelatnosti na dotičnim tržištima i, prema tome, može narušiti tržišno natjecanje i utjecati na trgovinu u smislu članka 107. stavka 1. UFEU‑a (uvodne izjave 251. do 253.).

27      Komisija je na temelju toga zaključila da to jamstvo čini državnu potporu u smislu članka 107. stavka 1. UFEU‑a (uvodna izjava 255.).

28      Kao peto, Komisija je ispitala usklađenost te potpore tako što je napravila razliku između, s jedne strane, potpore na području ugovornog istraživanja i pružanja usluga kojima se bavi IFPEN kako za račun trećih osoba tako i za račun svojih društava kćeri i, s druge strane, potpore grupi IFPEN u područjima isključive aktivnosti Axensa i Prosernata. Zaključila je da je državna potpora odobrena grupi IFPEN bila spojiva s unutarnjim tržištem, uz ispunjavanje određenih uvjeta koji su navedeni u pobijanoj odluci.

29      Ključne točke izreke pobijane odluke citirane su u nastavku:

„Članak 1.

1. Davanjem [IFPEN‑u] statusa javne ustanove za obavljanje industrijskih i komercijalnih djelatnosti, Francuska mu je od 7. srpnja 2006. povjerila neograničeno javno jamstvo (u daljnjem tekstu: državno jamstvo) za sve njegove djelatnosti.

2. Pokrivenost državnim jamstvom [IFPEN‑ovih] djelatnosti koje nisu gospodarske, posebice njegove djelatnosti osposobljavanja s ciljem podizanja razine i kvalificiranosti ljudskih resursa, djelatnosti neovisnog [istraživanja i razvoja] s ciljem širenjem znanja i boljeg razumijevanja te djelatnosti širenja znanstvenih rezultata, ne predstavlja državnu potporu u smislu članka 107. stavka 1. UFEU‑a.

3. Pokrivenost državnim jamstvom djelatnosti prijenosa tehnologija koju [IFPEN] provodi u područjima predviđenima ekskluzivnim sporazumom o razvoju, komercijalizaciji i korištenju koji je sklopio sa svojim društvom kćeri Beicip‑Franlab ne predstavlja državnu potporu u smislu članka 107. stavka 1. UFEU‑a.

4. Pokrivenost državnim jamstvom djelatnosti prijenosa tehnologija koju [IFPEN] provodi u područjima predviđenima ekskluzivnim sporazumima koje je sklopio sa svojim društvima kćerima Axens i Prosernat, spomenutima u članku 3. stavku 1. Odluke [2009/157], predstavlja državnu potporu u smislu članka 107. stavka 1. UFEU‑a.

5. Pokrivenost državnim jamstvom pružanja usluga ugovornog istraživanja i usluga koje provodi [IFPEN] kako za račun trećih osoba tako i za račun svojih društava kćeri predstavlja državnu potporu u smislu članka 107. stavka 1. UFEU‑a.

[…]

Članak 3.

Za razdoblje od 7. srpnja 2006. do 31. prosinca 2009. pokrivenost državnim jamstvom gospodarskih djelatnosti spomenutih u članku 1. stavcima 4. i 5. ove odluke predstavlja potporu spojivu s unutarnjim tržištem.

Članak 4.

Od 1. siječnja 2010. pa sve do prestanka ekskluzivnih ugovora sklopljenih između [IFPEN‑a] i njegovih društava kćeri Axens i Prosernat, spomenutih u članku 3. stavku 1. Odluke [2009/157], pokrivenost državnim jamstvom gospodarskih djelatnosti spomenutih u članku 1. stavku 4. ove odluke predstavlja potporu spojivu s unutarnjim tržištem, pod pretpostavkom ispunjavanja uvjeta predviđenih u člancima 5. i 6. ove odluke.

Članak 5.

1. Godišnje financijsko izvješće spomenuto u članku 4. stavku 2. Odluke [2009/157], uz podatke koji su već spomenuti u članku 5. stavku 1. te odluke, mora sadržavati i podatke nabrojene u stavcima 2., 3. i 4. ovog članka.

2. Godišnje financijsko izvješće mora sadržavati iznos, kamatnu stopu i ugovorne uvjete zajmova koje je [IFPEN] dobio tijekom promatranog godišnjeg razdoblja kao i procjenu iznosa bruto ekvivalenta potpore i eventualne subvencije kamatne stope vezane uz državnu potporu, osim ako se ne podnese dokaz da su ti ugovori o zajmu bili u skladu s uobičajenim tržišnim uvjetima, bilo uspoređujući njihove uvjete s uvjetima koje je [IFPEN] dobivao prije nego što je promijenio status bilo primjenom preciznije metodologije koju je prethodno odobrila Komisija.

3. Godišnje financijsko izvješće mora sadržavati iznos robe i usluga koje je [IFPEN] nabavio od dobavljača radi obavljanja gospodarskih usluga spomenutih u članku 1. stavcima 4. i 5. ove odluke tijekom promatranog godišnjeg razdoblja kao i maksimalni procijenjeni iznos bruto ekvivalenta potpore koja proizlazi iz povoljnije ocjene dobavljačâ glede rizika od nemogućnosti izvršavanja obveza društva. Ta se procjena provodi primjenom paušala u visini od 2,5 % iznosa ostvarenih nabava ili primjenom preciznije metodologije koju je prethodno odobrila Komisija.

4. Godišnje financijsko izvješće mora sadržavati iznos koji je [IFPEN] tijekom promatranog godišnjeg razdoblja ostvario iz gospodarskih djelatnosti spomenutih u članku 1. stavcima 4. i 5. ove odluke kao i maksimalni procijenjeni iznos bruto ekvivalenta potpore koja proizlazi iz neplaćanja premije za garanciju ispunjenja ugovorne obveze ili barem garanciju postupanja s pažnjom dobrog gospodarstvenika, ponuđenu korisnicima tih gospodarskih usluga. Ta se procjena provodi primjenom paušala u visini od 5 % iznosa ostvarenih usluga ili primjenom preciznije metodologije koju je prethodno odobrila Komisija.

Članak 6.

1. Ukupan iznos javnih sredstava dodijeljenih za [IFPEN‑ove] djelatnosti u područjima isključivog poslovanja Axensa i Prosernata, uključujući maksimalni učinak državnog jamstva procijenjenog u skladu s člankom 5. stavcima 2., 3. i 4. ove odluke, mora biti manji od maksimalnog razmjera dopuštenog prema Smjernicama Zajednice o državnim potporama za istraživanje, razvoj i inovacije.

2. U slučaju prelaženja praga spomenutog u stavku 1. ovog članka, dotična društva kćeri, Axens ili Prosernat, prema potrebi vratit će višak potpore [IFPEN‑u].

Članak 7.

Od 1. siječnja 2010. pokrivenost jamstvom državne potpore gospodarskih djelatnosti spomenutih u članku 1. stavku 5. predstavlja državnu potporu spojivu s unutarnjim tržištem, pod pretpostavkom ispunjavanja uvjeta predviđenih u članku 8. ove odluke.

Članak 8.

1. Djelatnosti ugovornog istraživanja i obavljanje usluga koje je provodio [IFPEN], spomenute u članku 1. stavku 5. ove odluke, moraju ostati sporedne u odnosu na njegovu glavnu djelatnost neovisnog javnog istraživanja.

[…]

3. Francuska mora svake godine Komisiji podnijeti izvješće o djelatnostima ugovornog istraživanja i obavljanja usluga koje provodi [IFPEN], u kojem mora navesti udio njihova iznosa u proračunu koji je [IFPEN] namijenio za svoje djelatnosti neovisnog javnog istraživanja.

Članak 9.

1. Francuska tijela i [IFPEN] u ugovor o financiranju (za sve instrumente obuhvaćene ugovorom) moraju za svaku transakciju unijeti sljedeću napomenu:

,Izdavanje/program/zajam izravno ili neizravno ne uživa državno jamstvo bilo kakve vrste. U slučaju insolventnosti, ne može postojati obveza države da financijski stupi na mjesto [IFPEN‑a] prilikom naplate tražbine.’

2. Sličnu klauzulu kojom se isključuje odgovornost države francuska tijela moraju unijeti u sve ugovore o uslugama ugovornog istraživanja ili o uslugama spomenutima u članku 1. stavku 5. ove odluke.

3. Sličnu klauzulu kojom se isključuje odgovornost [IFPEN‑a] i države francuska tijela moraju unijeti u sve ugovore koji uključuju tražbinu koju su ugovorila dionička društva Axens, Beicip‑Franlab i Prosernat.

4. [IFPEN] se mora suzdržati od izdavanja bilo kakve vrste garancija, mjenica, jamstava, pisama namjere ili pisama suglasnosti u korist dioničkih društava Axens, Beicip‑Franlab i Prosernat koje ne bi bilo u skladu s uobičajenim tržišnim uvjetima.

[…]”

 Prethodni postupci pred Općim sudom i Sudom

30      Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 9. rujna 2011. Francuska Republika pokrenula je postupak protiv pobijane odluke, upisan pod brojem T‑479/11.

31      Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 5. travnja 2012. IFPEN je pokrenuo postupak protiv pobijane odluke, upisan pod brojem T‑157/12.

32      Nakon što je saslušao stranke, predsjednik osmog vijeća Općeg suda je rješenjem od 2. prosinca 2013. prekinuo postupak u predmetima povodom kojih je u međuvremenu donesena presuda od 26. svibnja 2016., Francuska i IFP Énergies nouvelles/Komisija (T‑479/11 i T‑157/12, u daljnjem tekstu: prvotna presuda, EU:T:2016:320), do donošenja konačne odluke Suda u predmetu povodom kojeg je u međuvremenu donesena presuda od 3. travnja 2014., Francuska/Komisija (C‑559/12 P, EU:C:2014:217).

33      Budući da je presudom od 3. travnja 2014., Francuska/Komisija (C‑559/12 P, EU:C:2014:217), Sud odbio žalbu koju je Francuska Republika podnijela protiv presude od 20. rujna 2012., Francuska/Komisija (T‑154/10, EU:T:2012:452), kojom je Opći sud odbio tužbu ove potonje protiv Odluke La Poste, Opći sud je zatražio od Francuske Republike, IFPEN‑a i Komisije da podnesu svoja očitovanja o zaključcima koje iz presude od 3. travnja 2014., Francuska/Komisija (C‑559/12 P, EU:C:2014:217), valja izvesti za tužbe u predmetima povodom kojih je u međuvremenu donesena prvotna presuda.

34      Dopisom od 5. svibnja 2014. Francuska Republika odustala je od tužbenih razloga kojima je osporavala postojanje prešutnog i neograničenog državnog jamstva svojstvenog statusu EPIC‑a, kao i povezanost između navodne prednosti kojom se IFPEN koristi na temelju navedenog jamstva i prijenosa državnih sredstava. Dopisom od istog dana IFPEN je također odustao od tužbenog razloga kojim je osporavao postojanje prešutnog i neograničenog državnog jamstva svojstvenog statusu EPIC‑a.

35      Nakon što je saslušao stranke predsjednik osmog vijeća Općeg suda je odlukom od 8. rujna 2015. spojio predmete povodom kojih je u međuvremenu donesena prvotna presuda, i to u svrhu usmenog dijela postupka i konačne odluke.

36      Opći sud je na raspravi održanoj 8. listopada 2015. saslušao izlaganja stranaka u spojenim predmetima te njihove odgovore na postavljena im pitanja.

37      Prvotnom presudom, objavljenom 26. svibnja 2016., Opći sud je djelomično prihvatio tužbe koje su podnijeli Francuska Republika i IFPEN te je pobijanu odluku poništio u dijelu u kojem je njome jamstvo koje proizlazi iz IFPEN‑ova statusa EPIC‑a kvalificirano kao „državna potpora” u smislu članka 107. stavka 1. UFEU‑a, i u kojem su utvrđene posljedice te kvalifikacije. Opći sud odbio je tužbe u preostalom dijelu.

38      Konkretno, Opći sud je presudio da je, glede definicije prednosti u IFPEN‑ovu odnosu s njegovim dobavljačima i klijentima, Komisija povrijedila svoju obvezu obrazlaganja i obvezu dokazivanja te prednosti te je počinila pogreške koje se tiču prava time što je radi izračuna iznosa predmetne prednosti odlučila primijeniti faktoring i garanciju za ispunjenje ugovorne obveze. Opći sud je također presudio da se radi dokazivanja te prednosti Komisija ne može koristiti presumpcijom prednosti dodijeljene EPIC‑u na temelju prešutnog i neograničenog državnog jamstva povezanog s njegovim statusom, a koju je Sud uspostavio u presudi od 3. travnja 2014., Francuska/Komisija (C‑559/12 P, EU:C:2014:217). Opći sud je, naime, presudio da, s jedne strane, pretpostavka na koju se oslanja ta presumpcija nije uvjerljiva glede odnosa između IFPEN‑a i njegovih dobavljača te da je, s druge strane, presumpcija na koju se Komisija namjeravala pozvati bespredmetna s obzirom na to da ona nije definirala prednost koja proizlazi iz jamstva za IFPEN u njegovim odnosima s klijentima. Štoviše, Opći sud je presudio da je ta presumpcija prednosti tim više ograničena na transakcije koje uključuju financiranje, zajam ili šire gledano kredit te se stoga ne može proširiti na odnose EPIC‑a s njegovim dobavljačima i klijentima. Opći sud je također presudio da, iako se Komisija može pozivati na presumpciju koju je Sud uspostavio u presudi od 3. travnja 2014., Francuska/Komisija (C‑559/12 P, EU:C:2014:217), kako bi dokazala da postoji prednost koju je IFPEN ostvario na temelju svojeg statusa EPIC‑a u svojim odnosima s bankarskim i financijskim institucijama, ta je presumpcija oborena u konkretnom slučaju. Opći sud je, naime, istaknuo da od IFPEN‑ova preoblikovanja u EPIC u srpnju 2006. do kraja razdoblja ispitanog u pobijanoj odluci, odnosno do kraja 2010. godine, IFPEN iz svojeg statusa EPIC‑a nije ostvario nikakvu stvarnu gospodarsku prednost u obliku povoljnijih uvjeta kreditiranja odobrenih od bankarskih i financijskih institucija. Opći sud je također smatrao da se s obzirom na to da je presumpcija bila oborena za predmetno razdoblje, ona se bez suštinske promjene okolnosti u kojima je bila oborena ne može ponovno isticati radi dokazivanja da je predmetnim jamstvom IFPEN‑u dodijeljena prednost u njegovim odnosima s bankarskim i financijskim institucijama u budućnosti. U tom je pogledu Opći sud smatrao da se Komisija ne može pozivati na puku statutarnu mogućnost zaduživanja da bi zaključila da se buduća prednost za IFPEN može utvrditi putem presumpcije.

39      Povodom Komisijine žalbe Sud je svojom presudom od 19. rujna 2018., Komisija/Francuska i IFP Énergies nouvelles (C‑438/16 P, u daljnjem tekstu: presuda povodom žalbe, EU:C:2018:737), ukinuo prvotnu presudu i vratio predmet Općem sudu na ponovno suđenje.

40      Tako je Sud prihvatio drugi žalbeni razlog koji je Komisija istaknula, smatrajući da je Opći sud počinio pogreške koje se tiču prava kada je presudio da mogućnost pozivanja na presumpciju uspostavljenu u presudi od 3. travnja 2014., Francuska/Komisija (C‑559/12 P, EU:C:2014:217), ovisi o činjenici postojanja stvarnih učinaka u korist korisnika jamstva i da je ta presumpcija oborena u dijelu koji se odnosi na IFPEN‑ove odnose s bankarskim i financijskim institucijama. Sud je pojasnio da se predmetna presumpcija može oboriti samo ako se dokaže da, uzimajući u obzir ekonomski i pravni kontekst jamstva povezanog sa statusom EPIC‑a o kojem je riječ, potonji nije u prošlosti ostvario niti je uvjerljivo da će u budućnosti ostvariti bilo kakvu stvarnu gospodarsku prednost od tog jamstva.

41      Sud je također prihvatio Komisijin treći žalbeni razlog. Sud je tako presudio da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava kada je presudio to da je presumpcija uspostavljena u presudi od 3. travnja 2014., Francuska/Komisija (C‑559/12 P, EU:C:2014:217), ograničena na odnose koji uključuju transakciju financiranja, zajam ili, šire gledano, kredit od strane vjerovnika EPIC‑a, posebice na odnose između tog EPIC‑a i bankarskih i financijskih institucija. Međutim, Sud je pojasnio da se s obzirom na to da se presumpcija uspostavljena u presudi od 3. travnja 2014., Francuska/Komisija (C‑559/12 P, EU:C:2014:217), temelji na pretpostavci prema kojoj, zahvaljujući jamstvu povezanom s njegovim statusom, EPIC o kojem je riječ ima ili bi mogao imati povoljnije uvjete financiranja u odnosu na one koji se obično odobravaju na financijskim tržištima, ta presumpcija može primijeniti na odnose EPIC‑a s njegovim dobavljačima i klijentima samo ako takvi povoljniji uvjeti postoje u odnosima s potonjima na uključenim tržištima, a što je na Komisiji da provjeri.

42      Osim toga, Sud je u cijelosti odbio Komisijin prvi žalbeni razlog. Konkretno, on je smatrao da Opći sud nije počinio pogrešku koja se tiče prava kada je presudio da je preoblikovanje IFPEN‑a u EPIC, s obzirom na to da se može kvalificirati kao „državna potpora”, pojedinačna potpora u smislu članka 1. točke (e) Uredbe 659/1999.

43      Sud je također primijetio da su, suprotno od onoga što Komisija ističe, Francuska Republika i IFPEN u više navrata i dovoljno detaljno osporavali zaključke Komisije o postojanju prednosti za IFPEN u njegovim odnosima s bankarskim i financijskim institucijama.

 Postupak i zahtjevi stranaka nakon vraćanja predmeta na ponovno suđenje

44      Odlukom od 19. rujna 2018., Opći sud spojio je predmete T‑479/11 RENV i T‑157/12 RENV u svrhu usmenog dijela postupka, njegova mogućeg usmenog dijela i konačne odluke. Ti su predmeti dodijeljeni osmom vijeću Općeg suda.

45      U skladu s člankom 217. stavkom 1. Poslovnika Općeg suda, Francuska Republika i IFPEN te Komisija podnijeli su svaki pisana očitovanja. IFPEN‑ova očitovanja podnesena su 28. studenoga 2018., dok su očitovanja Francuske Republike i Komisije podnesena 29. studenoga 2018.

46      U skladu s člankom 217. stavkom 3. Poslovnika, Francuska Republika i IFPEN te Komisija podnijeli su svaki 21. veljače 2019. i dopunski podnesak.

47      Dopisom od 12. ožujka 2019. IFPEN je zatražio održavanje rasprave.

48      U okviru mjere upravljanja postupkom, Opći sud postavio je strankama pisana pitanja. Stranke su odgovorile u za to određenom roku.

49      Izlaganja stranaka i njihovi odgovori na pitanja Općeg suda saslušani su 28. studenoga 2019.

50      Francuska Republika od Općeg suda zahtijeva da:

–        u cijelosti poništi pobijanu odluku;

–        naloži Komisiji snošenje troškova.

51      IFPEN od Općeg suda zahtijeva da:

–        poništi pobijanu odluku;

–        podredno, poništi dijelove izreke pobijane odluke koji sadržavaju pogreške;

–        naloži Komisiji snošenje troškova.

52      Komisija od Općeg suda zahtijeva da:

–        odbije tužbu kao neosnovanu;

–        naloži Francuskoj Republici i IFPEN‑u snošenje troškova postupka.

 Pravo

53      U predmetu T‑479/11 Francuska Republika u prilog svojoj tužbi iznosi sada dva tužbena razloga. Prvi tužbeni razlog temelji se na povredi članka 107. stavka 1. UFEU‑a jer Komisija nije u dovoljnoj mjeri pravno dokazala postojanje državne potpore. Drugi tužbeni razlog temelji se na povredi članka 107. stavka 1. UFEU‑a jer se Komisija nije pridržavala instituta selektivne prednosti. Tim tužbenim razlogom, koji se sastoji od dvaju dijelova, Francuska Republika, s jedne strane, tvrdi da je Komisija pogrešno zaključila da bi postojanje jamstva IFPEN‑u dalo prednost kako u njegovim odnosima s dobavljačima i klijentima tako i u njegovim odnosima s bankarskim institucijama. S druge strane, podredno osporava Komisijine zaključke o prijenosu te prednosti na IFPEN‑ova privatnopravna društva kćeri Axens i Prosernat.

54      U predmetu T‑157/12 IFPEN u prilog svojoj tužbi sada iznosi četiri tužbena razloga.

55      Prvi tužbeni razlog temelji se na povredi članka 107. stavka 1. UFEU‑a jer Komisija nije dokazala da postoji stvarna gospodarska prednost u korist IFPEN‑a i njegovih društava kćeri. Tim tužbenim razlogom, koji se sastoji od triju dijelova, IFPEN prije svega tvrdi da Komisija nije uspjela dokazati, primjenjujući standard dokazivanja koji je postavila sudska praksa, da u njegovu korist postoji stvarna gospodarska prednost zbog predmetnog jamstva, posebice u pogledu njegovih odnosa s dobavljačima i s klijentima. Nadalje tvrdi da Komisija nije u dovoljnoj mjeri dokazala da je ta gospodarska prednost prešla na njegova privatnopravna društva kćeri Axens i Prosernat. Konačno, smatra da ne postoji dostatna povezanost između te gospodarske prednosti i prijenosa državnih sredstava koji proizlazi iz predmetnog jamstva.

56      Drugi tužbeni razlog temelji se na povredi Obavijesti o jamstvima odnosno, podredno, članka 107. stavka 1. UFEU‑a. Tim tužbenim razlogom IFPEN u osnovi tvrdi da se točka 1.2. Obavijesti o jamstvima ne može tumačiti u smislu da se njome potvrđuje postojanje automatske veze između, s jedne strane, činjenice da prema zakonima i propisima koji uređuju status EPIC‑a ne postoji mogućnost provođenja stečajnog postupka i, s druge strane, koristi od povoljnijih uvjeta financiranja na tržištima, u mjeri da predstavlja selektivnu prednost.

57      Treći tužbeni razlog temelji se na pogreškama u ocjeni u pogledu određivanja iznosa prednosti odobrene IFPEN‑u. Tim tužbenim razlogom, koji se sastoji od dvaju dijelova, IFPEN s jedne strane osporava relevantnost primjene faktoringa, garancije za ispunjenje ugovorne obveze ili garancije za postupanje s pažnjom dobrog gospodarstvenika prilikom procjenjivanja iznosa prednosti koja je ostvarena iz predmetnog jamstva u njegovim odnosima s dobavljačima i klijentima. S druge strane tvrdi da je Komisija pogrešno utvrdila razmjer državne potpore za koju se tvrdi da je dodijeljena i njemu i njegovim društvima kćerima.

58      Konačno, četvrti tužbeni razlog temelji se na povredi načela proporcionalnosti. Tim tužbenim razlogom IFPEN u osnovi tvrdi da su posljedice koje proizlaze iz utvrđenja postojanja prešutnog i neograničenog državnog jamstva u korist EPIC‑a koje predstavlja državnu potporu, posebice obveza prethodnog obavješćivanja i druge obveze koje su određene njemu i Francuskoj Republici, nerazmjerne.

59      Uvodno valja primijetiti da s obzirom na to da se u okviru ovog spora više ne dovodi u pitanje postojanje prešutnog i neograničenog državnog jamstva svojstvenog statusu EPIC‑a, uzimajući u obzir tužbene razloge koje su istaknuli Francuska Republika i IFPEN, na Općem sudu je da prvo razmotri pitanje je li Komisija bez počinjenja pogreške zaključila da pokrivenost tim jamstvom, s jedne strane, djelatnosti prijenosa tehnologija koje IFPEN obavlja u područjima predviđenima ekskluzivnim sporazumima sklopljenima s njegovim društvima kćerima Axens i Prosernat i, s druge strane, pružanja usluga ugovornog istraživanja i drugih usluga koje je IFPEN obavljao kako za račun trećih osoba tako i za račun svojih društava kćeri, čini državnu potporu u smislu članka 107. stavka 1. UFEU‑a.

60      U tom okviru Opći sud će ispitati, prije svega, pitanje je li Komisija s pravom zaključila u konkretnom slučaju da je IFPEN ostvario prednost u svojim odnosima s bankarskim i financijskim institucijama te svojim klijentima i dobavljačima koja proizlazi iz prešutnog i neograničenog državnog jamstva povezanog s njegovim statusom, kao i pitanje je li Komisija u dovoljnoj mjeri dokazala da je ta prednost prenesena na IFPEN‑ova društva kćeri Axens i Prosernat. Potom će, po potrebi, biti na Općem sudu da ispita tužbene razloge kojima Francuska Republika i IFPEN osporavaju da ta prednost uključuje prijenos državnih sredstava.

61      U slučaju da Opći sud utvrdi da je Komisija s pravom zaključila da u konkretnom slučaju postoji državna potpora u smislu članka 107. stavka 1. UFEU‑a, na Općem sudu će biti, kao drugo, da provjeri krši li se pretpostavkama za spojivost te potpore s unutarnjim tržištem, koje je Komisija odredila, načelo proporcionalnosti kao što to IFPEN ističe.

 Tužbeni razlozi koji se temelje na povredi članka 107. stavka 1. UFEUa i odnose se na postojanje i izračun prednosti za IFPEN

62      Prvi dio drugog tužbenog razloga i četvrti tužbeni razlog iz tužbe u predmetu T‑157/12 kao i drugi dio prvog tužbenog razloga i prvi dio trećeg tužbenog razloga iz tužbe u predmetu T‑479/11 u osnovi se tiču postojanja prednosti koju je IFPEN ostvario iz državnog jamstva svojstvenog njegovu statusu EPIC‑a i, u manjoj mjeri, procjene iznosa te prednosti.

63      Argumenti Francuske Republike i IFPEN‑a tiču se, u biti, Komisijina dokazivanja da postoji prednost u IFPEN‑ovim odnosima s njegovim klijentima i dobavljačima. Francuska Republika, međutim, također osporava pojedine Komisijine primjedbe o prednosti koja se može ostvariti u IFPEN‑ovim odnosima s bankarskim i financijskim institucijama.

64      Valja, dakle, kao prvo, ispitati argumente o postojanju prednosti nastale u IFPEN‑ovim odnosima s njegovim dobavljačima i klijentima i, kao drugo, prednost koja bi mogla nastati u IFPEN‑ovim odnosima s bankarskim i financijskim institucijama.

 Prednost glede odnosa IFPENovih odnosa s njegovim dobavljačima i klijentima

65      Na prvom mjestu, u svojim tužbama Francuska Republika i IFPEN ističu da Komisija nije uspjela dokazati, primjenjujući standard dokazivanja koji je postavila sudska praksa, da u korist IFPEN‑a postoji stvarna gospodarska prednost u pogledu njegovih odnosa s njegovim dobavljačima i klijentima. Tako tvrde da, iako Komisijina analiza može biti perspektivna, ona ne smije biti potpuno hipotetske naravi nego, naprotiv, mora omogućavati definiranje stvarne gospodarske prednosti.

66      Francuska Republika i IFPEN, međutim, smatraju da se u konkretnom slučaju dokazivanje postojanja prednosti u IFPEN‑ovim odnosima s dobavljačima i klijentima temeljilo na pretpostavkama koje nisu potkrijepljene dokazima. Francuska Republika i IFPEN naglašavaju konkretno da Komisija nije ponudila nikakav iskaz dobavljača ili klijenta te, štoviše, nije dokazala da je kod dobavljača i klijenata postojalo uobičajeno i sustavno očekivanje da se protiv EPIC‑a ne može pokrenuti postupak u slučaju insolventnosti. Također, kada je riječ o IFPEN‑ovim odnosima s njegovim klijentima, Francuska Republika i IFPEN ističu nejasnost odnosno čak i nerazumljivost pojedinih odlomaka obrazloženja pobijane odluke. Francuska Republika i IFPEN iz toga zaključuju da Komisija nije ispunila svoje istražne obveze jer je zaključivala na temelju pretpostavki, umjesto da je kod IFPEN‑ovih dobavljača i klijenata potražila eventualne opipljive dokaze za radnje koje im se stavljaju na teret.

67      U svojim pisanim očitovanjima o zaključcima koje za rješenje spora treba izvesti iz presude povodom žalbe Francuska Republika i IFPEN ističu da se Komisija nije mogla pozvati na presumpciju prednosti, koju je Sud uspostavio u presudi od 3. travnja 2014., Francuska/Komisija (C‑559/12 P, EU:C:2014:217), kako bi dokazala postojanje prednosti koju je IFPEN ostvario iz neograničenog državnog jamstva u svojim odnosima s dobavljačima i klijentima, a da prethodno nije provjerila da postupanje sudionika na tržištu opravdava pretpostavku o prednosti koja je analogna onoj koja postoji u IFPEN‑ovim odnosima s bankarskim i financijskim institucijama. Francuska Republika i IFPEN smatraju da takve provjere nema u pobijanoj presudi.

68      Usto, Francuska Republika smatra da ispitivanje ekonomskog i pravnog konteksta tržišta na koje utječu IFPEN‑ovi odnosi s njegovim dobavljačima i klijentima omogućuje da se isključi uvjerljivost pretpostavke o prednosti koja je analogna onoj koja postoji u IFPEN‑ovim odnosima s bankarskim i financijskim institucijama. U svojim očitovanjima Francuska Republika i IFPEN iznose potom različite činjenične elemente kako bi dokazali da je presumpcija prednosti u IFPEN‑ovim odnosima s dobavljačima i klijentima u svakom slučaju oborena.

69      Na drugom mjestu, Francuska Republika i IFPEN osporavaju metodu koju je Komisija odabrala za procjenu iznosa prednosti koja je IFPEN‑u dana predmetnim jamstvom u njegovim odnosima s dobavljačima i klijentima. Konkretno, tvrde da faktoring i jamstva ispunjenja obveze odnosno jamstva postupanja s pažnjom dobrog gospodarstvenika, koje je Komisija odabrala kao usporedne pokazatelje, nisu relevantni za provođenje takve procjene.

70      U svojim pisanim očitovanjima o zaključcima koje treba izvesti iz presude povodom žalbe za rješenje spora Komisija ističe da je korištenje presumpcijom bilo opravdano radi dokazivanja da u IFPEN‑ovim odnosima s klijentima i dobavljačima postoji prednost. Komisija primjećuje da glede tržišta na kojem IFPEN djeluje gospodarske djelatnosti tijela za istraživanje obuhvaćaju, među ostalim, ugovore o istraživanju i pružanju usluga poduzetnicima ili pak, kao što je to slučaj s IFPEN‑om, djelatnosti prijenosa tehnologije. Komisija tako naglašava da tijelo za istraživanje može od dobavljača nabaviti instrumente, opremu i različita sredstva za istraživanje za svoje laboratorije. Glede IFPEN‑ovih klijenata, Komisija ističe da oni s njim sklapaju ugovore o istraživanju. No Komisija smatra da sama okolnost da IFPEN‑ove istraživačke projekte obilježava visoka razina nesigurnosti i, dakle, prihvaćanje visokog rizika od strane poslovnih partnera tijela za istraživanje ne znači, međutim, da su ti partneri ravnodušni spram rizika od stečaja svojeg suugovaratelja. Dugo trajanje ugovora o istraživanju i razvoju naglašava, naprotiv, interes koji za IFPEN‑ove klijente može predstavljati zaštita od stečaja njihova suugovaratelja, osobito kada se dugoročno obvezuju u okviru složenog istraživanja. Prema Komisiji, rizik svojstven istraživačkom projektu treba razlikovati od rizika od suugovarateljeva stečaja. Jamstvo kojim se IFPEN koristi može dakle biti konkurentska prednost u odnosu na druga istraživačka tijela u pogledu dugoročnih ugovora. Usto, određeni ugovori o istraživanju i razvoju uključuju značajne postprodajne usluge, tako da su poslovni partneri i nadalje znatno više međuovisni nego u okviru nabave standardiziranijeg proizvoda ili usluge. Slično rasuđivanje može se primijeniti glede IFPEN‑ovih odnosa s njegovim dobavljačima. Ponovno, iako je dio nabava standardiziran, drugi ugovori o nabavi mogu se odnositi na vrlo specijalizirane instrumente koji se mogu isporučiti tek nakon dužeg razdoblja. Ta okolnost može potaknuti dobavljače tijela za istraživanje da se pokušaju zaštititi od rizika od stečaja svojeg suugovaratelja. Komisija smatra da na isti način visoka cijena takvih instrumenata može dovesti do odgođenog plaćanja u obrocima zbog kojeg bi za dobavljača također mogao nastati rizik i stvoriti isti poticaj. Komisija iz toga zaključuje da je u cijelosti opravdano korištenje presumpcijom radi dokazivanja da postoji prednost koja proizlazi iz neograničenog državnog jamstva dodijeljenog IFPEN‑u u njegovim odnosima s njegovim klijentima i dobavljačima.

71      U svojim dopunskim očitovanjima Komisija također osporava argument Francuske Republike i IFPEN‑a prema kojem bi ispitivanje ekonomskog i pravnog konteksta tržišta na kojem se IFPEN razvija dovelo do neuvjerljivosti pretpostavke prema kojoj neograničeno državno jamstvo omogućuje IFPEN‑u da se u svojim odnosima sa svojim dobavljačima i klijentima koristi prednošću koja je analogna onoj koja postoji u EPIC‑ovim odnosima s bankarskim i financijskim institucijama. Komisija usto osporava da je presumpcija prednosti u IFPEN‑ovim odnosima s dobavljačima i klijentima oborena u konkretnom slučaju.

72      Osim toga, Komisija tvrdi da, suprotno od onoga što Francuska Republika i IFPEN tvrde, primjena faktoringa i garancije za ispunjenje ugovorne obveze radi izračuna prednosti koju je IFPEN ostvario iz neograničenog državnog jamstva u svojim odnosima sa svojim dobavljačima i klijentima jest primjerena. Komisija naglašava u tom pogledu da je primjena „argumentacije u pogledu troškova pokrivanja ekvivalentnog rizika” za potrebe procjene vrijednosti prednosti koju je IFPEN mogao ostvariti iz predmetnog jamstva bila opravdana zbog teškoća koje je morala nadići prilikom provođenja te procjene, pri čemu su te teškoće proizlazile, među ostalim, iz nepostojanja tržišta usluge slične jamstvu od rizika insolventnosti koja bi bila komercijalizirana kao takva.

73      Valja prvenstveno podsjetiti na to da je za kvalificiranje državnom potporom u smislu članka 107. stavka 1. UFEU‑a neke mjere donesene u odnosu na poduzetnika potrebno ispuniti četiri uvjeta. Prvo, treba se raditi o državnoj intervenciji ili intervenciji putem državnih sredstava. Drugo, ta intervencija mora biti takva da može utjecati na trgovinu među državama članicama. Treće, treba davati isključivu prednost određenim poduzetnicima ili određenim sektorima djelatnosti. Četvrto, mora narušavati ili prijetiti narušavanjem tržišnog natjecanja (vidjeti u tom smislu presudu od 23. ožujka 2006., Enirisorse, C‑237/04, EU:C:2006:197, t. 38. i 39. i navedenu sudsku praksu, i presudu od 29. rujna 2000., CETM/Komisija, T‑55/99, EU:T:2000:223, t. 39. i navedenu sudsku praksu).

74      Pojam potpora obuhvaća ne samo pozitivna davanja nego i intervencije koje u različitim oblicima smanjuju troškove koji obično opterećuju proračun poduzetnika i koje su time iste naravi te imaju identične učinke, iako nisu subvencije u strogom smislu riječi. Dakle, potporama se smatraju sve državne intervencije koje, u kojem god obliku bile, mogu izravno ili neizravno pogodovati poduzetnicima ili koje se mogu smatrati ekonomskom prednošću koju poduzetnik korisnik ne bi ostvario u uobičajenim tržišnim uvjetima (vidjeti presudu od 3. travnja 2014., Francuska/Komisija, C‑559/12 P, EU:C:2014:217, t. 94. i navedenu sudsku praksu).

75      Nadalje, valja podsjetiti da Komisija mora dokazati postojanje državne potpore u smislu članka 107. stavka 1. UFEU‑a (vidjeti u tom smislu presudu od 12. rujna 2007., Olympiaki Aeroporia Ypiresies/Komisija, T‑68/03, EU:T:2007:253, t. 34. i navedenu sudsku praksu). S tim u vezi, prema sudskoj praksi, da bi provjerila ostvaruje li poduzetnik korisnik gospodarsku prednost koju inače ne bi dobio u uobičajenim tržišnim uvjetima, Komisija mora provesti cjelovitu analizu svih relevantnih elemenata sporne transakcije i njezina konteksta, uključujući situaciju poduzetnika korisnika i dotičnog tržišta (presude od 6. ožujka 2003., Westdeutsche Landesbank Girozentrale i Land Nordrhein‑Westfalen/Komisija, T‑228/99 i T‑233/99, EU:T:2003:57, t. 251., i od 3. ožujka 2010., Bundesverband deutscher Banken/Komisija, T‑163/05, EU:T:2010:59, t. 37.).

76      Glede izvođenja dokaza u sektoru državnih potpora, iz ustaljene sudske prakse proizlazi da je Komisija dužna revno i nepristrano voditi postupak ispitivanja spornih mjera kako bi, prilikom usvajanja konačne odluke kojom se utvrđuje postojanje i, eventualno, neusklađenosti ili nezakonitosti potpore, raspolagala najpotpunijim i najvjerodostojnijim mogućim dokazima (vidjeti presudu od 3. travnja 2014., Francuska/Komisija, C‑559/12 P, EU:C:2014:217, t. 63. i navedenu sudsku praksu).

77      Međutim, kao što je to Sud presudio, Komisija se, u okviru tog ispitivanja, može koristiti običnom presumpcijom prema kojoj davanje prešutnog i neograničenog državnog jamstva u korist poduzetnika na kojeg se ne primjenjuju redovni postupci restrukturiranja i likvidacije ima za posljedicu poboljšanje njegova financijskog položaja smanjenjem troškova koji uobičajeno opterećuju njegov proračun. Stoga, u okviru postupka u vezi s postojećim potporama, da bi dokazala prednost koju je poduzetnik korisnik ostvario takvim jamstvom, dovoljno je da Komisija utvrdi samo postojanje takvog jamstva a da ne mora dokazati stvarne učinke koje je ono proizvelo od trenutka njegova davanja (presuda od 3. travnja 2014., Francuska/Komisija, C‑559/12 P, EU:C:2014:217, t. 98. i 99., i presuda povodom žalbe, t. 110.).

78      Kada je riječ o opsegu sudske kontrole pobijane odluke u kontekstu članka 107. stavka 1. UFEU‑a, iz ustaljene sudske prakse proizlazi da je institut državne potpore, kako je definiran u toj odredbi, pravni institut te ga treba tumačiti na temelju objektivnih čimbenika. Zbog toga sudovi Unije načelno moraju, uzimajući u obzir kako konkretne elemente spora u kojem vode postupak tako i tehničku narav ili složenost ocjena koje je dala Komisija, provesti cjelovitu kontrolu glede pitanja ulazi li mjera u područje primjene članka 107. stavka 1. UFEU‑a (vidjeti presudu od 2. ožujka 2012., Nizozemska i ING Groep/Komisija, T‑29/10 i T‑33/10, EU:T:2012:98, t. 100. i navedenu sudsku praksu).

79      Iz sudske prakse također proizlazi da je sudska kontrola ograničena glede pitanja ulazi li mjera u područje primjene članka 107. stavka 1. UFEU‑a ako su ocjene koje je dala Komisija složene ili su tehničke naravi. No, na Općem je sudu da utvrdi je li to tako (vidjeti presudu od 2. ožujka 2012., Nizozemska i ING Groep/Komisija, T‑29/10 i T‑33/10, EU:T:2012:98, t. 101. i navedenu sudsku praksu).

80      U tom pogledu, iako Komisija uživa široke diskrecijske ovlasti čije izvršavanje uključuje procjene ekonomske prirode koje treba dati u kontekstu Unije, to ne znači da se sudovi Unije moraju suzdržati od kontrole tumačenja podataka ekonomske prirode koje je izvršila Komisija. Naime, prema sudskoj praksi, sudovi Unije moraju posebno provjeriti ne samo činjeničnu točnost navedenih dokaza, njihovu pouzdanost i dosljednost već također ispitati sadržavaju li ti elementi sve relevantne podatke koje treba uzeti u obzir za ocjenu složene situacije i jesu li takve naravi da podupiru zaključke koji iz njih proizlaze (vidjeti presudu od 2. ožujka 2012., Nizozemska i ING Groep/Komisija, T‑29/10 i T‑33/10, EU:T:2012:98, t. 102. i navedenu sudsku praksu).

81      No, s jedne strane i kao što je to Sud presudio u presudi povodom žalbe, predmetna mjera, to jest preoblikovanje IFPEN‑a u EPIC, ne pripada pod pojam program potpora iz članka 1. točke (d) Uredbe br. 659/1999, nego je ona, s obzirom na to da je se može kvalificirati kao „državnu potporu”, pojedinačna potpora u smislu članka 1. točke (e) Uredbe br. 659/1999. Iz toga slijedi da se Komisija nije mogla ograničiti na ispitivanje općih obilježja te mjere kako bi dokazala da je ona državna potpora (presuda povodom žalbe, t. 64. do 73. i 82.).

82      S druge strane, valja istaknuti da se presumpcija prednosti, koju je Sud uspostavio u presudi od 3. travnja 2014., Francuska/Komisija (C‑559/12 P, EU:C:2014:217), i koja je navedena u točki 77. ove presude, temelji na pretpostavci prema kojoj, zahvaljujući jamstvu povezanom s njegovim statusom, EPIC o kojem je riječ ima ili bi mogao imati povoljnije uvjete financiranja u odnosu na one koji se obično odobravaju na financijskim tržištima. Stoga se primjena te presumpcije na EPIC‑ove odnose s dobavljačima i klijentima može opravdati samo u dijelu u kojem ti povoljniji uvjeti postoje također u odnosima s potonjima na uključenim tržištima (presuda povodom žalbe, t. 150.).

83      Stoga, kada Komisija želi primijeniti tu presumpciju, ona mora ispitati ekonomski i pravni kontekst tržišta na koje utječu predmetni odnosi. Konkretno, Komisija mora provjeriti opravdava li postupanje subjekata na predmetnom tržištu pretpostavku prednosti koja je analogna onoj koja postoji u odnosima EPIC‑a s bankarskim i financijskim institucijama (presuda povodom žalbe, t. 150.).

84      Prigovore koje su istaknuli Francuska Republika i IFPEN treba ocijeniti s obzirom na ova razmatranja.

–       Prigovor koji se temelji na nedostatku dokaza o prednosti u IFPENovim odnosima s njegovim dobavljačima

85      Valja istaknuti da iz uvodnih izjava 203. i 214. pobijane odluke proizlazi da prema Komisijinu mišljenju postoji fenomen snižavanja cijena kao posljedica činjenice da su njegovi suugovaratelji pozitivnije ocjenjivali rizik od nemogućnosti izvršavanja obveza subjekta za koji su znali da je zaštićen od rizika sudske likvidacije zato što ima status javne ustanove.

86      U uvodnoj izjavi 204. pobijane odluke Komisija je izložila metodu koju je primijenila radi procjene iznosa sniženja cijena na sljedeći način:

„U svrhu procjene sniženja cijena do kojeg je došlo zbog činjenice da su dobavljači pozitivnije ocjenjivali rizik od nemogućnosti izvršavanja obveza EPIC‑a, Komisija će voditi računa o trošku pokrivanja ekvivalentnog rizika. Naime, u okolnostima nepostojanja državnog jamstva, IFPEN‑ov dobavljač koji bi želio ostvariti slično jamstvo (dakle osigurati se u cijelosti od rizika nemogućnosti izvršenja obveza od strane svojeg suugovaratelja) mogao bi se koristiti uslugama specijalizirane kreditne ili osiguravajuće institucije. Takvo pokrivanje rizika od nemogućnosti izvršavanja obveza obično nude društva specijalizirana za faktoring.”

87      Zaključci izneseni u uvodnim izjavama 203. i 204. pobijane odluke u vezi s njezinom uvodnom izjavom 214. ističu činjenicu da je Komisija pretpostavila postojanje sniženja cijena zbog činjenice da su dobavljači pozitivnije ocjenjivali rizik od nemogućnosti izvršavanja obveza IFPEN‑a, a da pritom nije provjerila je li ta pretpostavka osnovana, te da se ona nadalje bavila procjenom razmjera tog sniženja cijena primjenjujući pokazatelj koji nije mjerio sâmo sniženje cijena, nego tek vrijednost jamstva koju je smatrala usporedivom s onom koju je ostvarivao IFPEN. Taj zaključak podupire okolnost da u pobijanoj odluci ne postoji nikakva studija u vezi s kretanjem cijena koje su IFPEN‑ovi dobavljači stvarno primjenjivali prije i tijekom predmetnog razdoblja.

88      Mjerom upravljanja postupkom Komisija je pozvana da pojasni je li tvrdnja, prema kojoj se prednost kojom se IFPEN koristio u svojim odnosima s dobavljačima sastojala od snižavanja cijena koje su ovi potonji primjenjivali, počivala na takvom ispitivanju te, ovisno o okolnostima, u kojem je dijelu pobijane odluke to ispitivanje bilo provedeno.

89      U odgovoru na tu mjeru upravljanja postupkom, Komisija je pojasnila da je u uvodnim izjavama 203. i 204. pobijane odluke „[ona] predmnijevala da je postojanje prešutnog i neograničenog državnog jamstva moglo utjecati na percepciju IFP[EN]‑ovih dobavljača glede rizika od [njegove] nemogućnosti plaćanja, a što bi se logično moralo odraziti u nizu prednosti zauzvrat dodijeljenih korisniku jamstva (a osobito u snižavanju cijena)”. U svojom odgovoru Komisija je također navela da „zaključak o postojanju stvarne ekonomske prednosti za IFPEN u njegovim odnosima s dobavljačima predmetne garancije, a koja se sastoji od snižavanja cijena koje su ovi potonji primjenjivali, ne počiva na empirijskoj i konkretnoj analizi određivanja cijena od strane dobavljača IFP[EN]‑a na tržištu, nego na presumpciji dopunjenoj određenim empirijskim opažanjima” i da se „drugim riječima, radi o neizravnom dokazivanju uvelike zasnovanom na logičkim elementima”. Zaključno, Komisija je navela da su njezine službe bile u postupku preispitivanja obrazloženja pobijane odluke s obzirom na zahtjeve koji su utvrđeni presudom povodom žalbe.

90      Valja također istaknuti da je na raspravi sama Komisija izjavila da se, glede IFPEN‑ovih odnosa s dobavljačima i klijentima, u pobijanoj odluci nalaze elementi koji upućuju na to da je ona rasuđivala na temelju presumpcije, kao i određeni tržišni čimbenici, ali da u njoj nema cjelovitog dokazivanja onoga što je Sud smatrao nužnim u okviru presude povodom žalbe. Komisija smatra da ta okolnost objašnjava zaključak iz njezina odgovora na pitanje Općeg suda navedenog u točki 89. ove presude.

91      Mora se, dakle, utvrditi, kao što je to Komisija priznala u svojim pismenima pred Općim sud i potom izjavila na raspravi, da pobijana odluka ne sadržava dokaz o tome da je postupanje sudionika na dotičnom tržištu opravdalo pretpostavku o prednosti u IFPEN‑ovim odnosima sa svojim dobavljačima koja je analogna onoj koja postoji u odnosima između EPIC‑a te bankarskih i financijskih institucija, a koju zahtijeva Sud u presudi povodom žalbe.

92      Komisija je, dakle, u uvodnim izjavama 203. i 214. pobijane odluke pogrešno zaključila da je IFPEN ostvarivao stvarnu ekonomsku prednost u obliku snižavanja cijena koje su primjenjivali njegovi dobavljači, a zbog njihove pozitivnije ocjene njegova rizika od nemogućnosti izvršavanja obveza.

93      Iz navedenog proizlazi da nema potrebe ispitivati argumente kojima Francuska Republika i IFPEN osporavaju relevantnost primjene faktoringa u procjeni iznosa prednosti koju je IFPEN‑u pružilo predmetno jamstvo u njegovim odnosima s dobavljačima. Naime, Komisija nije mogla provesti procjenu prednosti čije postojanje nije ničim dokazano.

–       Prigovor koji se temelji na nedostatku dokaza o prednosti u IFPENovim odnosima s njegovim klijentima

94      Iz pobijane odluke proizlazi da je prednost koju je IFPEN mogao u svojim odnosima s klijentima ostvariti iz državnog jamstva svojstvenog njegovu statusu EPIC‑a Komisija definirala kao neplaćanje premije za garanciju ispunjenja ugovorne obveze ili barem garanciju postupanja s pažnjom dobrog gospodarstvenika, koju je on mogao ponuditi svojim klijentima.

95      Ta se definicija temelji na tvrdnji koju potkrepljuju samo očitovanja društva UOP Limited prema kojima su u području prijenosa tehnologija kupci bili osobito osjetljivi na jamstva koja su im pružatelji usluga mogli pružiti u pogledu osiguranja od ugovorne i izvanugovorne odgovornosti (uvodna izjava 216. pobijane odluke). Polazeći od te tvrdnje, a nakon što je kao nebitno isključila pitanje pokrivenosti IFPEN‑ove izvanugovorne odgovornosti predmetnim jamstvom, Komisija je navela sljedeće:

„(220)      […] s obzirom na jamstvo koje je država dala [IFPEN‑u], njegovi su klijenti sigurni da se on nikad neće naći u situaciji sudske likvidacije i da će stoga uvijek biti u mogućnosti ispunjavati svoje ugovorne obveze odnosno, u slučaju ako to ne učini, da će biti obeštećeni zbog tog neispunjenja […]

(221)            Slično argumentaciji […] izloženoj u uvodnim izjavama 204. i sljedećima, vezano uz odnose s dobavljačima, Komisija smatra da bi u okolnostima nepostojanja državnog jamstva klijent koji bi želio ostvariti istu razinu zaštite morao kod financijskog posrednika (primjerice, bankarske ustanove ili osiguravajuće kompanije) uzeti garanciju za izvršenje ugovorne obveze (engleski performance bond) kako bi bio siguran u ishod ugovora koji ga veže s [IFPEN‑om]. Cilj je takve zaštite da se klijentu osigura financijska kompenzacija u slučaju štete uzrokovane (djelomičnim ili potpunim) neizvršenjem ugovora.”

96      U sljedećim uvodnim izjavama pobijane odluke Komisija je izvršila procjenu troška garancije za izvršenje ugovorne obveze odnosno garancije za postupanje s pažnjom dobrog gospodarstvenika te je smatrala da takva garancija može uključivati maksimalnu stopu od 5 % prometa ostvarenog od pokrivene usluge (uvodne izjave 223. do 225. pobijane odluke). Ona je također pokušala utvrditi koje bi usluge među IFPEN‑ovim gospodarskim djelatnostima bile pokrivene „takvom garancijom” (uvodne izjave 226. do 235. pobijane odluke). U uvodnoj izjavi 236. pobijane odluke Komisija je navela sljedeće:

„[…] za obavljanje svojih gospodarskih djelatnosti, [IFPEN] je ostvario stvarnu gospodarsku prednost koja se sastoji u neplaćanju premije za garanciju ispunjenja ugovorne obveze [ili] barem garanciju postupanja s pažnjom dobrog gospodarstvenika, koju je svojim klijentima mogao ponuditi za svoje djelatnosti istraživanja, uključujući u područjima isključivog poslovanja svojih društava kćeri Axens i Prosernat. Bez mogućnosti da se precizno utvrdi točan iznos te prednosti, Komisija smatra da, uzimajući u obzir specifičnost osiguranog rizika, on ni u kojem slučaju ne može prelaziti, od usluge do usluge i od godine do godine, iznose navedene u tablici 5. prikazanoj u ovoj uvodnoj izjavi […]”

97      Iz uvodnih izjava pobijane odluke, navedenih u točkama 95. i 96. ove presude, proizlazi da prednost koju je IFPEN ostvarivao u svojim odnosima s klijentima slijedi iz činjenice da, s obzirom na neograničeno državno jamstvo povezano s njegovim statusom EPIC‑a, on njima nudi sigurnost da on neće biti predmet postupka sudske likvidacije i, slijedom toga, da će uvijek biti u stanju nositi se sa svojim ugovornim obvezama ili, u slučaju ako to ne učini, da će biti obeštećeni zbog tog neispunjenja, dok bi bez tog osiguranja navedeni klijenti morali kod financijskog posrednika ugovoriti jamstvo za ispunjenje ugovorne obveze.

98      Kao što to navode Francuska Republika i IFPEN, argumentacija koju je Komisija upotrijebila pri definiranju prednosti koju je IFPEN ostvarivao u svojim odnosima sa klijentima počiva na pretpostavci da se u uobičajenim tržišnim uvjetima klijenti istraživačkih instituta kao što je to IFPEN koriste garancijama za ispunjenje ugovorne obveze odnosno garancijama za postupanje s pažnjom dobrog gospodarstvenika kako bi se zaštitili od rizika insolventnosti svojeg suugovaratelja te da, u okolnostima u kojima postoji jamstvo poput onog koje ostvaruje IFPEN, njegovi klijenti više ne moraju uzeti takvu garanciju ispunjenja obveze odnosno garanciju postupanja s pažnjom dobrog gospodarstvenika.

99      No, uz iznimku očitovanja društva UOP Limited u uvodnoj izjavi 216. prema kojima su „[…] u području prijenosa tehnologija kupci osobito osjetljivi na jamstva koja im pružatelji usluga mogu pružiti u pogledu osiguranja od ugovorne i izvanugovorne odgovornosti”, Komisija ne iznosi nikakav tržišni čimbenik koji bi mogao opravdati osnovanost pretpostavki sažetih u točki 98. ove presude.

100    Iako u uvodnim izjavama 221. do 236. pobijana odluka sadržava razmatranja u odnosu na garanciju za postupanje s pažnjom dobrog gospodarstvenika ili garanciju za izvršenje ugovorne obveze, mora se utvrditi da se njima samo nastojalo utvrditi iznos navodne prednosti, kao što to proizlazi iz upućivanja na argumentaciju u uvodnoj izjavi 204. i sljedećima pobijane odluke u vezi s kvantifikacijom navodne prednosti u IFPEN‑ovim odnosima s dobavljačima. Valja istaknuti u tom pogledu da je Komisija u svojoj obrani navela da se garancija za postupanje s pažnjom dobrog gospodarstvenika i garancija za izvršenje ugovorne obveze ne mogu izjednačiti s neograničenim državnim jamstvom kojim se IFPEN koristi i koje pokriva puno šire područje nego te dvije garancije te da iz pobijane odluke vrlo jasno proizlazi da se ona koristila tim vrstama garancija kao alatima za usporedbu, kako bi dobila najpravedniju moguću približnu vrijednost prednosti koja je IFPEN‑u dodijeljena državnim jamstvom u njegovim odnosima s klijentima. Komisija tako pojašnjava da je u uvodnoj izjavi 236. pobijane odluke ona zaključila taj dio svoje argumentacije o mogućoj kvantifikaciji već primljene prednosti, a ne o sposobnosti mjere da pribavi prednost.

101    Mora se dakle utvrditi da se Komisija koristila hipotetskom argumentacijom. Međutim, valja istaknuti da Komisija ne može u konkretnom slučaju opravdati takvu argumentaciju tako da se pozove na presumpciju prednosti koju je Sud uspostavio u presudi od 3. travnja 2014., Francuska/Komisija (C‑559/12 P, EU:C:2014:217).

102    Naime, valja istaknuti da u Komisijinoj odluci nije prethodno ispitan ekonomski i pravni kontekst predmetnog tržišta u smislu sudske prakse navedene u točki 83. ove presude, a što bi omogućilo da se prihvati uvjerljivost pretpostavke o prednosti u IFPEN‑ovim odnosima s njegovim klijentima koja je analogna onoj koja postoji u odnosima između EPIC‑a te bankarskih i financijskih institucija, što je Komisija uostalom izričito priznala na raspravi, kako je na to Opći sud podsjetio u točki 90. ove presude.

103    Slijedi da je, glede definicije prednosti koju je IFPEN ostvario iz prešutnog i neograničenog državnog jamstva koje ima na temelju statusa EPIC‑a u odnosu sa svojim klijentima, Komisija povrijedila svoju obvezu dokazivanja te prednosti u skladu sa sudskom praksom navedenom u točki 75. ove presude. Komisija je stoga u uvodnoj izjavi 236. pobijane odluke pogrešno zaključila da je IFPEN zahvaljujući predmetnom jamstvu ostvario stvarnu gospodarsku prednost u obliku neplaćanja premije za garanciju ispunjenja ugovorne obveze ili barem garanciju postupanja s pažnjom dobrog gospodarstvenika, koje je mogao ponuditi svojim klijentima za svoje djelatnosti istraživanja, uključujući u pogledu svojih društava kćeri Axens i Prosernat u njihovu isključivom području.

104    Iz toga slijedi da nema potrebe ispitivati argumente kojima Francuska Republika i IFPEN osporavaju relevantnost korištenja garancija za ispunjenje ugovorne obveze odnosno garancija postupanja s pažnjom dobrog gospodarstvenika prilikom procjenjivanja iznosa prednosti koju je IFPEN ostvario iz predmetnog jamstva u svojim odnosima s klijentima.

105    Iz svih prethodnih razmatranja proizlazi da, kada je riječ o postojanju prednosti koju je IFPEN iz predmetnog jamstva mogao ostvariti u svojim odnosima sa svojim dobavljačima i klijentima, Komisija nije zadovoljila teret dokazivanja kako je definiran sudskom praksom navedenom u točki 75. ove presude.

 Prednost glede IFPENovih odnosa s bankarskim i financijskim institucijama

106    U tužbi u predmetu T‑157/12 IFPEN je tvrdio da nije ostvario nikakvu prednost iz državnog jamstva glede svojih odnosa s bankarskim i financijskim institucijama, a što je Komisija sama priznala u uvodnoj izjavi 199. pobijane odluke. Prema tome, istaknuo je da se nije potrebno vratiti na to pitanje.

107    U predmetu T‑479/11 Francuska Republika također je istaknula da je u uvodnoj izjavi 199. pobijane odluke Komisija priznala da u razdoblju između promjene svojeg statusa i 2010. IFPEN nije ostvario stvarnu gospodarsku prednost zbog svojeg statusa EPIC‑a u svojim odnosima s bankarskim i financijskim institucijama.

108    Usto, Francuska Republika je navela da Komisijina tvrdnja u uvodnoj izjavi 200. pobijane odluke, koju je osim toga osporavala i prema kojoj se stvarna gospodarska prednost može očitovati u budućnosti u IFPEN‑ovim odnosima s bankarskim i financijskim institucijama, ne počiva ni na kakvom dokazu.

109    Francuska Republika osporavala je u tom pogledu Komisijinu tvrdnju u obrani, prema kojoj je na francuskim tijelima bilo da dokažu da su od 1. siječnja 2011. IFPEN‑ovi uvjeti zajmova još uvijek bili usporedivi s onima koje je dobio prije promjene svojeg statusa. Francuska Republika tvrdila je da je takav dokaz nemoguće podnijeti zbog nepredvidljivosti gospodarskih prilika. Francuska Republika naglasila je da je sama Komisija priznala da ne može predvidjeti buduće radnje gospodarskih subjekata na tržištu.

110    Na raspravi od 8. listopada 2015. Francuska Republika pozvala se na članak 12. Zakona 2010/1645 od 28. prosinca 2010. o Programu javnog financiranja za razdoblje od 2011. do 2014. (JORF od 29. prosinca 2010., str. 22868.), u skladu s kojim „bez obzira na bilo koju suprotnu odredbu koja se na njih primjenjuje, francuska tijela koja spadaju u kategoriju središnjih tijela državne uprave u smislu Uredbe Vijeća (EZ) br. 2223/96 od 25. lipnja 1996. o Europskom sustavu nacionalnih i regionalnih računa u Zajednici, i koja nisu država, Fond za otkup socijalnog duga, Fond za javni dug i Društvo za preuzimanje državnih udjela, ne mogu ugovarati zajmove u kreditnim institucijama čije je trajanje duže od dvanaest mjeseci, niti izdavati dužničke instrumente čiji rok prekoračuje to trajanje”, i prema kojem se „popis tijela na koja se primjenjuje ta zabrana utvrđuje na temelju zajedničke odluke ministra nadležnog za gospodarstvo i ministra nadležnog za proračun”. Francuska Republika smatra da iz te odredbe proizlazi da IFPEN nije mogao u kreditnoj instituciji ugovoriti zajam čije je trajanje duže od dvanaest mjeseci, a što je u svakom slučaju isključivalo da se u budućnosti prednost ostvari u IFPEN‑ovim s bankarskim i financijskim institucijama. Komisija je prigovorila da taj argument nije dopušten, tvrdeći da se francuska tijela tijekom službenog istražnog postupka nisu pozvala na taj zakonski tekst.

111    U okviru svojih očitovanja o zaključcima koje treba izvesti iz presude povodom žalbe Francuska Republika ističe da je sudska praksa, na koju se Komisija poziva kako bi osporila dopuštenost argumenta temeljenog na članku 12. Zakona od 28. rujna 2010., irelevantna s obzirom na objektivnu i javnu narav navedenog zakona. Osim toga, Francuska Republika tvrdi da se u skladu sa sudskom praksom nadzor koji Opći sud provodi mora protegnuti na sve relevantne podatke koje je tužitelj podnio, prije ili nakon pobijane odluke, ranije u okviru upravnog postupka ili pak prvi put u okviru postupka koji se vodi pred Općim sudom. U tom pogledu Francuska Republika naglašava, među ostalim, da se njoj, s obzirom na to da ni postojanje presumpcije prednosti niti nužnost obaranja te presumpcije u odnosu na budućnost nisu raspravljeni tijekom upravnog postupka, ne može predbaciti da Komisiju nije izvijestila o članku 12. Zakona od 28. rujna 2010.

112    Francuska Republika dodaje da je zabrana predviđena člankom 12. Zakona od 28. rujna 2010. preuzeta u Zakon 2014‑1653 od 29. prosinca 2014. o Programu javnog financiranja za razdoblje od 2014. do 2019. (JORF od 30. prosinca 2014., tekst br. 1) i u Zakon 2018‑32 od 22. siječnja 2018. o Programu javnog financiranja za razdoblje od 2018. do 2022. (JORF od 23. siječnja 2018., tekst br. 1). Francuska Republika također ističe odluku od 4. rujna 2018. o utvrđivanju popisa različitih tijela središnje uprave kojima je zabranjeno ugovarati s kreditnim institucijama zajmove čije je trajanje duže od dvanaest mjeseci ili izdavati dužničke instrumente čiji rok prekoračuje to trajanje (JORF br. 230 od 5. listopada 2018., tekst br. 22).

113    U svojim očitovanjima o zaključcima koje treba izvesti iz presude povodom žalbe IFPEN tvrdi da je sama Komisija isključila primjenu presumpcije prednosti koju je Sud uspostavio u presudi od 3. travnja 2014., Francuska/Komisija (C‑559/12 P, EU:C:2014:217), također i u odnosu na budućnost. To proizlazi iz uvodne izjave 200. pobijane odluke u kojoj je Komisija zaključila svoje ispitivanje moguće prednosti za IFPEN u njegovim odnosima s bankarskim i financijskim institucijama, pri čemu je pojasnila da glede odnosa nakon pobijane odluke Komisija „ne može predvidjeti buduće radnje gospodarskih subjekata na tržištu niti promjene njihove percepcije u pogledu utjecaja državnog jamstva na rizik od nemogućnosti izvršavanja obveza javne ustanove IFP”. IFPEN smatra da se taj zaključak glede neprimjene presumpcije nameće tim više što u pobijanoj odluci Komisija nije došla ni do kakva jasnog zaključka u pogledu postojanja prednosti u njegovu korist. Stoga, iako članak 107. UFEU‑a nalaže Komisiji, na kojoj leži teret dokazivanja, da dokaže prednost, a ne moguću prednost, Komisija se zadovoljila time da u odnosu na prošlost navede, u uvodnoj izjavi 199. pobijane odluke, potencijalnu neostvarenu prednost i da u odnosu na budućnost navede, u uvodnoj izjavi 200. te odluke, nemogućnost da se predvide buduće radnje relevantnih gospodarskih subjekata na tržištu.

114    U svakom slučaju, IFPEN smatra da je obična presumpcija prednosti oborena ne samo u odnosu na prošlost, kao što to pokazuje analiza troška za zajmove koje je on ugovorio od promjene svojeg statusa do studenoga 2018., nego i u odnosu na budućnost.

115    U tom potonjem pogledu IFPEN tvrdi da neuvjerljivost buduće prednosti u njegovu korist potvrđuje niz kontekstualnih elemenata koje su francuska tijela podnijela Komisiji tijekom upravnog postupka. IFPEN se poziva tako na tri posebna elementa. Kao prvo, izostanak utjecaja njegova preoblikovanja u EPIC na njegov financijski položaj ili na njegove uvjete financiranja, u skladu s općim načelom kontinuiteta utvrđenim u članku 95-VI Zakona od 13. srpnja 2005. Kao drugo, izvrsno financijsko upravljanje IFPEN‑om koje se odražava u trajnom povećanju njegovih vlastitih sredstava. Kao treće, nepostojanje zajma na dulje od jedne godine u zadnjih pet godina i postojanje samo jednog zajma u zanemarivom iznosu s dospijećem kraćim od jedne godine, što je navedeno u uvodnim izjavama 197. i 198. pobijane odluke.

116    Prema argumentaciji sličnoj onoj Francuske Republike, IFPEN tvrdi da je neuvjerljivost buduće prednosti u korist IFPEN‑a usto dokazana člankom 12. Zakona od 28. rujna 2010.

117    Osim toga, IFPEN drži da se ne može smatrati da su tijekom upravnog postupka Francuska Republika i on imali nekoliko prilika obavijestiti Komisiju o postojanju tog teksta jer je on objavljen 29. prosinca 2010., to jest više od jednog mjeseca nakon odgovora francuskih tijela na zadnji zahtjev za pružanje informacija koji im je bio upućen u okviru upravnog postupka, niti da se nepodnošenje tog teksta tijekom upravnog postupka može objasniti voljom da ga se upotrijebi u okviru sudskog postupka.

118    Naposljetku, IFPEN ističe da Komisijin argument, prema kojem članak 12. Zakona od 28. prosinca 2010., iako je strukturno umanjio njegove mogućnosti pozajmljivanja, nije prepreka mogućnosti da mu zajam u visokom iznosu pribavi prednost kroz godinu dana, jest opovrgnut podacima koje su podnijele tri bankarske institucije.

119    U svojim očitovanjima o zaključcima koje treba izvesti iz presude povodom žalbe Komisija ističe da je Sud potvrdio da ona nije bila dužna dokazati stvarne učinke koje je jamstvo proizvelo u IFPEN‑ovim odnosima s bankarskim i financijskim institucijama s obzirom na to da je postojala obična presumpcija prema kojoj se to jamstvo sastoji od prednosti u navedenim odnosima. Komisija smatra da iz presude povodom žalbe proizlazi da radi obaranja te presumpcije nije bilo dovoljno utvrditi da u prošlosti jamstvo nije imalo nikakva stvarnog učinka na IFPEN‑ov odnos s bankarskim i financijskim institucijama, nego je trebalo također dokazati da, uzimajući u obzir ekonomski i pravni kontekst jamstva povezanog sa statusom EPIC‑a o kojem je riječ, nije uvjerljivo da će potonji ostvariti u budućnosti ikakvu stvarnu gospodarsku prednost od tog jamstva.

120    Komisija je na raspravi osporavala argument IFPEN‑a prema kojem se u pobijanoj odluci nije poslužila presumpcijom u vezi s prednošću glede IFPEN‑ovih odnosa s bankarskim i financijskim institucijama.

121    Usto, Komisija ističe da se u skladu sa sudskom praksom argumenti Francuske Republike i IFPEN‑a namijenjeni obaranju te presumpcije u odnosu na budućnost moraju odbaciti kao nedopušteni s obzirom na to da počivaju na činjeničnim elementima koji su nastali nakon pobijane odluke ili je o njima Francuska Republika i IFPEN nisu izvijestili u upravnom postupku, iako je on dao povoda brojnim izmjenama u vezi s nacionalnim zakonodavstvom primjenjivim na IFPEN.

122    Osim toga, Komisija osporava argumentaciju Francuske Republike i IFPEN‑a, pod pretpostavkom da je dopuštena, a prema kojoj se člankom 12. Zakona od 28. prosinca 2010. mogla u pogledu budućnosti oboriti presumpcija prednosti u IFPEN‑ovim odnosima s bankarskim i financijskim institucijama.

123    U tom pogledu valja istaknuti, kao što je to Sud presudio u presudi povodom žalbe, da je sama okolnost da se IFPEN koristi državnim jamstvom takve prirode da omogućava Komisiji da se koristi presumpcijom prednosti, kakvu je uspostavio Sud u presudi od 3. travnja 2014., Francuska/Komisija (C‑559/12 P, EU:C:2014:217), s obzirom na to da se ta presumpcija temelji na pretpostavci prema kojoj, zahvaljujući jamstvu povezanom s njegovim statusom, EPIC ima ili bi mogao imati povoljnije uvjete financiranja u odnosu na one koji se obično odobravaju na financijskim tržištima (presuda povodom žalbe, t. 116.).

124    Valja također istaknuti da se, nasuprot onome što IFPEN navodi, Komisija u konkretnom slučaju poslužila argumentacijom zasnovanom na presumpciji u vezi s postojanjem prednosti u IFPEN‑ovim odnosima s bankarskim i financijskim institucijama.

125    Tako je prije svega, nakon što je u uvodnim izjavama 196. do 198. pobijane odluke ispitala podatke koje je Francuska Republika dostavila, u uvodnoj izjavi 199. te odluke Komisija zaključila da se takva prednost nije uspjela konkretizirati u razdoblju od promjene IFPEN‑ova statusa do 2010.

126    Potom, u uvodnoj izjavi 200. pobijane odluke Komisija je pojasnila da zaključak, prema kojem državnim jamstvom IFPEN‑u nije dodijeljena prednost u njegovim odnosima s bankarskim i financijskim institucijama u predmetnom razdoblju, vrijedi samo za prošlost s obzirom na to da „ona ne može predvidjeti buduće radnje gospodarskih subjekata na tržištu ni promjene njihove percepcije u pogledu utjecaja državnog jamstva na rizik od [IFPEN‑ove] nemogućnosti plaćanja”.

127    Komisija je također u uvodnoj izjavi 200. pobijane odluke pojasnila da će „u okviru godišnjih izvješća koja će francuska tijela biti pozvana dostaviti Komisiji u budućnosti [ta] tijela [morati] pružiti informacije o razinama i uvjetima zaduženja [IFPEN‑a] i podnijeti dokaze da su ti zajmovi u skladu s tržišnim uvjetima ili u procjenu najviših iznosa učinaka jamstva dodati odgovarajući bruto ekvivalent potpore prema metodologiji koja je slična onoj koja je opisana u [pobijanoj odluci]”.

128    Tako iz uvodne izjave 200. pobijane odluke proizlazi da je Komisija prešutno, ali nužno, predmnijevala da postoji prednost u IFPEN‑ovim odnosima s bankarskim i financijskim institucijama smatrajući da nije mogla isključiti takvu prednost u budućnosti i predvidjevši, posljedično, obvezu francuskih tijela da dokažu da se ta prednost neće ostvariti i da će, u slučaju da se ostvari, ostati u granicama maksimalnih učinaka koje su dopuštene na temelju jamstva.

129    Valja podsjetiti, kao što je to Sud pojasnio u presudi povodom žalbe, da se radi obaranja takve presumpcije mora dokazati da, uzimajući u obzir ekonomski i pravni kontekst jamstva povezanog sa statusom EPIC‑a o kojem je riječ, potonji nije u prošlosti ostvario niti je uvjerljivo da će u budućnosti ostvariti ikakvu stvarnu gospodarsku prednost od tog jamstva (presuda povodom žalbe, t. 117.).

130    U ovom slučaju valja istaknuti da je u uvodnoj izjavi 199. pobijane odluke sama Komisija utvrdila da se prednost u IFPEN‑ovim odnosima s bankarskim i financijskim institucijama nije uspjela konkretizirati tijekom razdoblja od preoblikovanja IFPEN‑a u EPIC do 2010. te je, prema tome, priznala da je presumpcija prednosti bila oborena u odnosu na prošlost.

131    Stoga valja provjeriti može li se argumentima koje su iznijeli Francuska Republika i IFPEN oboriti presumpcija o prednosti u odnosu na budućnost, i to pod pretpostavkama koje je Sud utvrdio u presudi povodom žalbe i koje su navedene u točki 129. ove presude.

132    U tom je pogledu ustaljena sudska praksa da zakonitost odluke na području državnih potpora treba ocjenjivati s obzirom na informacije kojima je Komisija mogla raspolagati u trenutku kada ju je donijela (vidjeti presudu od 23. studenoga 2017., SACE i Sace BT/Komisija, C‑472/15 P, neobjavljenu, EU:C:2017:885, t. 76. i navedenu sudsku praksu).

133    Slijedom toga, valja kao nedopuštene odbaciti IFPEN‑ove argumente koji se temelje na analizi uvjeta financiranja koje su mu bankarske institucije odobrile između 2011. i 2018., kao i na koracima koje je IFPEN poduzeo spram banaka kako bi dokazao da mu je kratkoročna kreditna linija odobrena 2016. pod komercijalnim uvjetima na tržištu, s obzirom na to da su se ti argumenti zasnivali na informacijama koje su nastale nakon donošenja pobijane odluke. Isto važi za argument Francuske Republike prema kojem je zabrana za određena javna tijela da s kreditnim institucijama ugovaraju zajmove u trajanju dužem od dvanaest mjeseci, a koja je uvedena člankom 12. Zakona od 28. prosinca 2010., sustavno bila preuzimana u zakone o programu javnog financiranja nakon pobijane odluke.

134    Glede argumenta Francuske Republike koji se temelji na članku 12. Zakona od 28. prosinca 2010., valja podsjetiti da je u skladu sa sudskom praksom Komisija dužna pažljivo i nepristrano ispitati sporne mjere kako bi pri donošenju konačne odluke u tu svrhu raspolagala najiscrpnijim i najpouzdanijim elementima (vidjeti presude od 13. prosinca 2018., Ryanair i Airport Marketing Services/Komisija, T‑53/16, EU:T:2018:943, t. 223. i 224. i navedenu sudsku praksu).

135    U tom pogledu valja također podsjetiti da se prema sudskoj praksi Komisiji ne može prigovoriti da nije uzela u obzir moguće činjenične ili pravne elemente koji su joj mogli biti, ali nisu podneseni u upravnom postupku jer Komisija nije obvezna po službenoj dužnosti ili predviđanjem ispitati elemente koji su joj mogli biti podneseni (vidjeti presudu od 13. prosinca 2018., Ryanair i Airport Marketing Services/Komisija, T‑53/16, EU:T:2018:943, t. 223. i navedenu sudsku praksu).

136    U ovom slučaju valja istaknuti da je među strankama nesporno da tijekom službenog istražnog postupka Francuska Republika i IFPEN nisu Komisiju izvijestili o tom tekstu i da iz spisa ne proizlazi da je Komisija znala za predmetni tekst kada je pobijana odluka bila donesena.

137    Stoga se mora utvrditi da se argument Francuske Republike, koji se temelji na članku 12. Zakona od 28. prosinca 2010., mora odbaciti kao nedopušten.

138    To se utvrđenje ne može dovesti u pitanje argumentima koje je istaknula Francuska Republika.

139    Tako valja, kao prvo, istaknuti da je u konkretnom slučaju irelevantna sudska praksa koja proizlazi iz presude od 21. siječnja 2016., Galp Energía España i dr./Komisija (C‑603/13 P, EU:C:2016:38), i koju je Francuska Republika navela.

140    Naime, u točki 72. presude od 21. siječnja 2016., Galp Energía España i dr./Komisija (C‑603/13 P, EU:C:2016:38), Sud je, doduše, presudio da se opseg nadzora zakonitosti predviđenog u članku 263. UFEU‑a proteže na sve elemente Komisijinih odluka u vezi s postupcima na temelju članaka 101. i 102. UFEU‑a nad kojima Opći sud provodi detaljan nadzor kako prava tako i činjenica u pogledu razloga koje navedu tužitelji i uzimajući u obzir sve elemente koje su tužitelji naveli, prije ili nakon donošenja odluke, ranije u okviru upravnog postupka ili pak prvi put u okviru postupka pred Općim sudom, ako su ti elementi važni za nadzor zakonitosti Komisijine odluke (presuda od 21. siječnja 2016., Galp Energía España i dr./Komisija, C‑603/13 P, EU:C:2016:38, t. 72.).

141    Međutim, iz samog teksta točke 72. presude od 21. siječnja 2016., Galp Energía España i dr./Komisija (C‑603/13 P, EU:C:2016:38), koja je gore izložena, proizlazi da se ta sudska praksa odnosi na nadzor zakonitosti odluka donesenih na temelju članaka 101. i 102. UFEU‑a, a ne na nadzor zakonitosti odluka donesenih na temelju članka 107. UFEU‑a.

142    Kao drugo, Francuska Republika ne može tvrditi da joj se pred Općim sudom moralo dopustiti da se pozove na teksta članka 12. Zakona od 28. siječnja 2010. kako bi oborila presumpciju prednosti IFPEN‑a u njegovim odnosima s bankarskim i financijskim institucijama, i to samo iz razloga što se nije mogla pozvati na njega u stadiju službenog istražnog postupka jer on nije doveo ni do kakve rasprave u vezi s navedenom presumpcijom.

143    Valja naime istaknuti da je u odluci o pokretanju službenog istražnog postupka Komisija navela da, unatoč objašnjenjima koja su pružila francuska tijela te uzimajući u obzir obilježja državnog jamstva kojim se IFPEN koristio zbog svojeg statusa EPIC‑a, ona ne može isključiti činjenicu da se IFPEN koristi gospodarskom prednošću koja je povezana s mogućnošću da država djeluje u krajnjem slučaju. Komisija je također pojasnila da ta prednost proizlazi iz okolnosti da su vjerovnici povoljnije ocijenili rizik vraćanja kredita, zahvaljujući postojanju neograničenog državnog jamstva i da se to moglo odraziti u boljim kreditnim uvjetima. Proizlazi da je na Francuskoj Republici, koja je sudjelovala u službenom istražnom postupku, bilo da dostavi informacije za koje je smatrala da mogu dovesti u pitanje ocjenu koju je Komisija dala u odluci o pokretanju navedenog postupka, i to u vezi s postojanjem gospodarske prednosti u IFPEN‑ovim odnosima s bankarskim i financijskim institucijama, uključujući, ovisno o okolnostima, i tekst članka 12. Zakona od 28. prosinca 2010.

144    U svakom slučaju i pod pretpostavkom da se u okviru ovog postupka Francuska Republika može pozvati na tekst članka 12. Zakona od 28. prosinca 2010., mora se utvrditi da on nije mogao sam po sebi oboriti presumpciju prednosti u IFPEN‑ovim odnosima s bankarskim i financijskim institucijama na dan na koji je Komisija donijela pobijanu odluku.

145    Naime, članak 12. Zakona od 28. prosinca 2010. određivao je da, „bez obzira na bilo koju suprotnu odredbu koja se na njih primjenjuje, francuska tijela koja spadaju u kategoriju središnje državne uprave u smislu Uredbe Vijeća (EZ) br. 2223/96 od 25. lipnja 1996. o Europskom sustavu nacionalnih i regionalnih računa u Zajednici, i koja nisu država, Fond za otkup socijalnog duga, Fond za javni dug i Društvo za preuzimanje državnih udjela ne mogu ugovarati zajmove u kreditnim institucijama čije je trajanje duže od dvanaest mjeseci, niti izdavati dužničke instrumente čiji rok prekoračuje to trajanje”, i da se „popis tijela na koja se primjenjuje ta zabrana utvrđuje na temelju zajedničke odluke ministra nadležnog za gospodarstvo i ministra nadležnog za proračun”.

146    Stoga valja istaknuti da se, suprotno od onoga što je Francuska Republika tvrdila na raspravi, nije moglo samo na temelju samog upućivanja na kategoriju središnje državne uprave u smislu Uredbe Vijeća (EZ) br. 2223/96 od 25. lipnja 1996. o Europskom sustavu nacionalnih i regionalnih računa u Zajednici (SL 1996., L 310, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 10., svezak 4., str. 3.) zaključiti da je ta odredba primjenjiva na IFPEN s obzirom na to da je navedena odredba sama predviđala da će se popis tijela na koje se treba primijeniti utvrditi ministarskom odlukom.

147    Mora se inače naglasiti da je u odgovoru na pitanje koje je Opći sud postavio Francuska Republika pojasnila da je IFPEN uvršten na popis francuskih tijela koja spadaju u kategoriju središnje državne uprave iz članka 12. Zakona od 28. prosinca 2010. koji je priložen odluci od 28. rujna 2011. o utvrđivanju popisa navedenih tijela kojima je zabranjeno ugovarati s kreditnim institucijama zajmove čije je trajanje duže od dvanaest mjeseci ili izdavati dužničke instrumente čiji rok prekoračuje to trajanje (JORF br. 232 od 6. listopada 2011., str. 16907.).

148    Glede IFPEN‑ova argumenta prema kojem su kontekstualni elementi koje su tijekom upravnog postupka francuska tijela podnijela Komisiji, i koji su navedeni u točki 115. ove presude, bili dovoljni za obaranje presumpcije prednosti u njegovim odnosima s bankarskim i financijskim institucijama u budućnosti, valja istaknuti, kao i Komisija, da su ti elementi, koji su se ticali prošlosti, bili nedostatni da se isključi postojanje prednosti u budućnosti s obzirom na to da je statut IFPEN‑a sadržavao odredbu kojom je predviđena mogućnost ovog potonjeg da ugovara zajmove bez ograničenja u pogledu trajanja ili iznosa.

149    S obzirom na prethodna razmatranja, valja utvrditi da Francuska Republika i IFPEN nisu uspjeli oboriti presumpciju prednosti u IFPEN‑ovim odnosima s bankarskim i financijskim institucijama u budućnosti.

150    Stoga valja zaključiti da je Komisija s pravom smatrala da državno jamstvo kojim se IFPEN koristi zbog svojeg statusa EPIC‑a daje ovom potonjem gospodarsku prednost.

151    Stoga, unatoč utvrđenju u točki 105. ove presude prema kojem Komisija nije zadovoljila teret dokazivanja u vezi s postojanjem prednosti koju je IFPEN mogao ostvariti iz prešutnog i neograničenog državnog jamstva u svojim odnosima sa svojim dobavljačima i klijentima, valja kao neosnovane odbiti tužbene razloge koji se temelje na povredi članka 107. stavka 1. UFEU‑a i odnose se na postojanje i izračun prednosti u IFPEN‑ovu korist.

 Tužbeni razlozi koji se temelje na povredi članka 107. stavka 1. UFEUa i odnose se na prijenos prednosti na IFPENova društva kćeri Axens i Prosernat

152    Argumenti koji se odnose na prijenos prednosti na IFPEN‑ova privatnopravna društva kćeri Axens i Prosernat, a kojom se on koristio zbog prešutnog i neograničenog državnog jamstva svojstvenog svojem statusu EPIC‑a, izneseni su u drugom dijelu drugog tužbenog razloga tužbe u predmetu T‑157/12 i u drugom dijelu trećeg tužbenog razloga tužbe u predmetu T‑479/11.

153    IFPEN i Francuska Republika tvrde da Komisija nije u dovoljnoj mjeri dokazala prijenos gospodarske prednosti na IFPEN‑ova privatnopravna društva kćeri Axens i Prosernat, kojom se on navodno koristio zbog predmetnog državnog jamstva.

154    U tom pogledu IFPEN ističe nedostatnost obrazloženja pobijane odluke. Tvrdi usto da, s obzirom na to da je u svakoj od svojih odluka Komisija obvezana ispitati posebne okolnosti konkretnog slučaja, njezin pristup u vidu zasnivanja argumentacije iznesene u pobijanoj odluci na analogiji s argumentacijom primijenjenom u Odluci Komisije C (2005) 5412 final od 21. prosinca 2005. o državnoj potpori N 531/2005, Francuska – Mjere u vezi s osnivanjem i funkcioniranjem Banque postale (u daljnjem tekstu: odluka Banque postale) jest neprilagođen i neosnovan. U tom pogledu ističe da je u toj odluci uzeta u obzir posebna operativna struktura grupe La Poste koja se razlikuje od IFPEN‑ove, i da znanstvena narav djelatnosti IFPEN‑a i njegovih društava kćeri ni po čemu nije usporediva s poštanskim djelatnostima. Usto, IFPEN ističe da iz uvodne izjave 246. pobijane odluke proizlazi da je Komisija, s obzirom na to da u njegovu računovodstvu nije našla ni traga prijenosu prednosti, dokazivanje tog prijenosa zasnovala samo na presumpciji da je prednost prenesena tako što društvima kćerima nisu zaračunani troškovi koji su povezani s pokrivenošću državnim jamstvom onih usluga koje je IFPEN pružao za njihov račun.

155    Francuska Republika tvrdi da je Komisija, s jedne strane, počinila pogrešku u tumačenju odluke Banque postale i, s druge strane, zanemarila činjenicu da su usluge istraživanja i druge usluge koje je IFPEN pružao bile obračunane na temelju troškova koje je IFPEN snosio i koji su uvećani za maržu te, dakle, da su IFPEN‑ovi poslovni odnosi s njegovim društvima kćerima bili sklapani po uobičajenim tržišnim uvjetima. Francuska Republika također ističe da je Komisija počinila povredu koja se tiče prava i činjenica kada je zaključila da se argumentacija koju je slijedila u svojoj Odluci 2009/157/EZ može u cijelosti primijeniti na IFPEN‑ove odnose s njegovim društvima kćerima, iako se ona morala ograničiti samo na odnose uspostavljene u okviru ekskluzivnih sporazuma ispregovaranih između IFPEN‑a i njegovih društava kćeri Axens i Prosernat.

156    Osim toga, Francuska Republika ističe da, suprotno od onoga što Komisija tvrdi, iz izreke pobijane odluke proizlazi da je pitanje prijenosa prednosti na društva kćeri neodvojivo od preostalog dijela navedene odluke.

157    Komisija tvrdi da pitanje prijenosa prednosti jest podredno u svrhu dokazivanja postoji li državna potpora u korist IFPEN‑a koja proizlazi iz statusa EPIC‑a i može se odnositi samo na djelomično poništenje pobijane odluke, to jest dijela u vezi s prijenosom potpore na društva kćeri. Prema Komisiji, pitanje eventualnog prijenosa prednosti na IFPEN‑ova društva kćeri moguće je odvojiti od prethodnog pitanja u vezi s time postoji li prednost u korist IFPEN‑a.

158    Komisija usto osporava argumentaciju Francuske Republike i IFPEN‑a te zahtijeva da se ovi tužbeni razlozi odbiju.

159    Uvodno valja podsjetiti da se članak 1. stavak 4. pobijane odluke odnosi na okolnost da državno jamstvo pokriva djelatnosti prijenosa tehnologija koje IFPEN obavlja na područjima koja su predviđena ekskluzivnim sporazumima sklopljenima s Axensom i Prosernatom.

160    Valja istaknuti, kao što to proizlazi iz uvodnih izjava 249. i 250. pobijane odluke, da gospodarska prednost na područjima u kojima su isključivo aktivna bila društva kćeri Axens i Prosernat, i to na temelju pokrivenosti državnim jamstvom dodijeljenim IFPEN‑u, jest selektivna prednost jer društvima kćerima omogućava da se koriste pristupom tehnologiji te ljudskim i materijalnim resursima IFPEN‑a pod povoljnijim uvjetima nego njihovi konkurenti.

161    Proizlazi da je dokazivanje prijenosa prednosti u korist IFPEN‑a na njegova društva kćeri Axens i Prosernat nužno da se mjera na koju se odnosi članak 1. stavak 4. pobijane odluke okvalificira kao državna potpora na temelju članka 107. stavka 1. UFEU‑a.

162    Valja također podsjetiti da se članak 1. stavak 5. pobijane odluke odnosi na pokrivenost državnim jamstvom onih usluga ugovornog istraživanja i drugih usluga koje IFPEN obavlja kako za račun trećih osoba tako i za račun društava kćeri.

163    Treba istaknuti da po definiciji kvalifikacija te mjere kao državne potpore ne zahtijeva da se dokaže prijenos potpore u korist IFPEN‑a na njegova društva kćeri Axen i Prosernat glede usluga ugovornog istraživanja i drugih usluga koje IFPEN obavlja za račun trećih osoba kao i za račun svojih društava kćeri izvan područja predviđenih ekskluzivnim sporazumima.

164    S druge strane, valja naglasiti da je dokazivanje prijenosa prednosti IFPEN‑a na njegova društva kćeri Axens i Prosernat odlučujuće za to da se kao državna potpora okvalificira pokrivenost državnim jamstvom onih usluga ugovornog istraživanja i drugih usluga koje IFPEN obavlja za račun navedenih društava kćeri na područjima koja su predviđena ekskluzivnim sporazumima koji su sklopljeni s ovim potonjima. Naime, u ovom potonjem slučaju korisnici potpore su upravo društva kćeri IFPEN‑a, Axens i Prosernat, jer zbog ekskluzivnih sporazuma IFPEN može navedene usluge obavljati smo za njihov račun.

165    Iz toga slijedi, kao što to Komisija u biti navodi, da tužbeni razlog koji se temelji ne nedokazivanju prijenosa prednosti treba odbiti kao bespredmetan u dijelu u kojem se njime nastoji osporiti kvalifikacija mjere iz članka 1. stavka 5. pobijane odluke kao državne potpore, s obzirom na to da se tiče pokrivenosti državnim jamstvom onih usluga ugovornog istraživanja i drugih usluga koje IFPEN obavlja kako za račun trećih osoba tako i za račun društava kćeri izvan područja ekskluzivnih sporazuma.

166    Prigovore koje su Francuska Republika i IFPEN istaknuli treba ispitati uzimajući u obzir ova razmatranja.

167    Kao prvo, glede IFPEN‑ova prigovora prema kojem je dokazivanje prijenosa prednosti u korist IFPEN‑a na njegova društva kćeri Axens i Prosernat Komisija pogrešno zasnovala na neprilagođenoj analogiji s argumentacijom primijenjenom u odluci Banque postale i, prema tome, povrijedila svoju obvezu obrazlaganja, valja istaknuti da on počiva na pogrešnoj pretpostavci.

168    Tako je u uvodnoj izjavi 240. pobijane odluke Komisija pojasnila da, „uzimajući u obzir okolnost da u francuskom pravu ne postoji opća odgovornost dioničara za radnje njihovih društava kćeri u grupi društava, nema mjesta zaključku da IFPEN, a time i francuska država, mogu biti odgovorni za namirenje potraživanja koja treće osobe imaju na temelju gospodarskih djelatnosti Axensa i Prosernat, a osobito u slučaju u kojem bi se nad ovim potonjima provela sudska likvidacija”.

169    Komisija je tako isključila mogućnost da se Axens i Prosernat koriste izravnim prijenosom prednosti kojom se IFPEN navodno koristio u svojim odnosima sa svojim vjerovnicima.

170    Komisija je, međutim, u uvodnim izjavama 241. do 247. pobijane odluke zaključila da su se Axens i Prosernat koristili neizravnim prijenosom predmetne prednosti, i to na temelju sljedeće argumentacije:

„(241)      Valja, međutim, primijetiti da u prethodno navedenoj odluci [Banque postale], iako je smatrala da su se na La Banque postale, kao dioničko društvo, i dalje primjenjivali opći propisi o restrukturiranju i sudskoj likvidaciji i da se, dakle, ona nije za vlastiti račun koristila neograničenim državnim jamstvom, Komisija je ipak obradila pitanje mogućnosti da se na društvo kćer prenesu učinci državnog jamstva dodijeljenog njegovu jedinom dioničaru.

(242)            Konkretnije, Komisija je smatrala da je operativna struktura grupe dovela do propusnosti između dioničara (La Poste) i društva kćeri (La Banque postale) zbog objedinjenog učinka (i) okolnosti da se društvo kći koristilo ljudskim i materijalnim resursima koje je društvo majka stavilo na raspolaganje i (ii) naknade za te resurse po osnovi troškova koje snosi društvo majka, tako da bi se u slučaju gospodarske prednosti, kojom se mogu sniziti troškovi društva La Poste, naknada koju je društvo La Banque postale plaćalo svojem društvu majci snizila na odgovarajući način, što bi dovelo do (barem djelomičnog) prijenosa te gospodarske prednosti na društvo kći.

(243)            Na istovjetan je način Komisija u prethodno navedenoj odluci C 51/05 smatrala da postoji određena propusnost, osobito prilikom određivanja cijena od strane javne ustanove IFP‑a za usluge pružene Axensu i Prosernatu na području u kojem su isključivo aktivni, tako da unutargrupni poslovni odnosi nisu slijedili logiku tržišta, nego su, naprotiv, nudili mogućnost unakrsnog subvencioniranja gospodarskih djelatnosti društava kćeri javnim sredstvima koja su stavljena na raspolaganje društvu majci […].

(244)            U prethodno navedenom predmetu koji se odnosi na La Banque postale Komisija je smatrala da francuska tijela preuzimaju obveze na temelju kojih se može uspostaviti mehanizam koji na razini društva kćeri neutralizira prednosti koje možda postoje kod društva majke […].

(245)            U konkretnom su se slučaju francuska tijela obvezala, glede uvjeta zajmova za društva kćeri javne ustanove IFP‑a (Axens, Beicip‑Franlab, Prosernat), da se prilikom svake transakcije spomene u pisanom obliku u ugovoru o financiranju (za svaki instrument obuhvaćen ugovorom) da se ,u skladu s francuskim pravom (osobito nužnošću za izričitom zakonodavnom ovlasti za svako jamstvo) ova transakcija neće koristiti nikakvim izravnim ili neizravnim državnim jamstvom’.

(246)            Glede okolnosti da društva kćeri upotrebljavaju ljudske i materijalne resurse koje je njihovo društvo majka stavilo na raspolaganje, kao što je to Komisija primijetila u prethodno navedenoj odluci C 51/05, ,ako postoji subvencioniranje gospodarskih djelatnosti, ono proizlazi iz visine naknada koje dotična društva kćeri isplaćuju matičnom društvu i održava se u IFP‑ovim financijskim izvješćima […]. No jedini troškovni elementi koje Komisija prilikom ispitivanja financijskih izvješća javne ustanove IFP‑a nije još bila uzela u obzir za 2006. u svojoj prethodno navedenoj odluci C 51/05 i za sljedeće godine u godišnjim izvješćima koja su francuska tijela dostavila su oni koji se odnose na pokrivenost neograničenim jamstvom onih usluga koje je javna ustanova IFP isporučila svojim društvima kćerima. Budući da državi nije plaćena premija koja odgovara garanciji ispunjenja ugovorne obveze ili barem garanciji postupanja s pažnjom dobrog gospodarstvenika, ona se nije mogla uračunati u usluge pružene društvima kćerima.

(247)            Posljedično valja zaključiti da je gospodarska prednost, nastala za javnu ustanovu zbog jamstva na temelju njezina statusa, bila po toj osnovi prenesena na njezina privatnopravna društva kćeri Axens i Prosernat.”

171    Osim toga, u uvodnoj izjavi 269. pobijane odluke Komisija je pojasnila da se „cijene za usluge ugovornog istraživanja [IFPEN‑a] utvrđuju […] na temelju njihova cjelokupnog proizvodnog troška na koji se primjenjuje marža čija stopa varira ovisno o ishodu pregovora s klijentom […] i da „[s] obzirom na to jedini troškovni element, za koji se čini da ga [IFPEN] nije uzeo u obzir, odgovara upravo premiji za pokriće [IFPEN‑ove] garancije ispunjenja ugovorne obveze (ili garancije postupanja s pažnjom dobrog gospodarstvenika)”.

172    Iz prethodno navedenih uvodnih izjava proizlazi da dokazivanje prijenosa prednosti u IFPEN‑ovu korist na njegova društva kćeri Axens i Prosernat počiva na utvrđenju da su navedenim društvima kćerima zaračunavane preniske cijene za IFPEN‑ove usluge, što proizlazi, s jedne strane, iz Odluke 2009/157 u kojoj je Komisija utvrdila da glede godine 2006. postoji propusnost, osobito u područjima u kojima su Axens i Prosernat isključivo aktivni, što omogućuje unakrsno subvencioniranje, i, s druge strane, iz okolnosti da u godišnjim izvješćima koja su francuska tijela podnijela za razdoblje od 2007. do 2009., kako bi dokazala da su cijene za usluge koje je IFPEN obavljao za račun svojih društava kćeri bile određene u skladu s tržišnim cijenama, nije uzeta u obzir činjenica da IFPEN nije svojim društvima kćerima, kao klijentima, obračunavao pokriće navedenih usluga državnim jamstvom kojim se on koristio zbog svojeg statusa EPIC‑a.

173    Iz toga slijedi, nasuprot onome što IFPEN ističe, da svoje dokazivanje prijenosa prednosti u korist IFPEN‑a na njegova društva kćeri Axens i Prosernat Komisija nije zasnovala na pukoj analogiji s argumentacijom primijenjenom u odluci Banque postale, nego je uzela u obzir posebne okolnosti odnosa unutar grupe IFPEN.

174    Zbog toga valja također kao bespredmetan odbiti prigovor Francuske Republike prema kojem je Komisija pogrešno protumačila odluku Banque postale.

175    Kao drugo, s obzirom na utvrđenje u točki 172. ove presude glede argumentacije na koju se Komisija oslonila kako bi dokazala prijenos prednosti u korist IFPEN‑a na njegova društva kćeri Axens i Prosernat, valja također kao neosnovan odbiti argument IFPEN‑a da je Komisija navedeno dokazivanje zasnovala samo na presumpciji prijenosa prednosti putem neobračunavanja troškova povezanih s pokrivenosti državnim jamstvom onih usluga koje je IFPEN obavljao za račun svojih društava kćeri.

176    Kao treće, glede argumenta Francuske Republike prema kojem se, u biti, Komisija nije mogla osloniti na Odluku 2009/157 da dokaže prijenos prednosti u korist IFPEN‑a na njegova društva kćeri u okviru pružanja usluga ugovornog istraživanja i drugih usluga od strane IFPEN‑a za račun navedenih društava kćeri izvan područja u kojem su ova potonja isključivo aktivna, valja zaključiti da isti treba odbiti kao bespredmetan iz razloga izloženog u točki 165. ove presude jer se on ne tiče prijenosa prednosti u područjima koja su obuhvaćena ekskluzivnim sporazumima.

177    Kao četvrto, Francuska Republika prigovara Komisiji da nije uzela u obzir okolnost da je pružanje usluga ugovornog istraživanja i drugih usluga IFPEN obračunao svojim društvima kćerima po tržišnim uvjetima.

178    U tom pogledu, s jedne strane, valja istaknuti da je Komisija uzela u obzir tu okolnost u vezi s dokazivanjem prijenosa prednosti u korist IFPEN‑a na njegova društva kćeri Axens i Prosernat izvan područja na kojima su ova potonja isključivo aktivna. Kao što to Komisija primjećuje u svojoj obrani, iz uvodne izjave 269. pobijane odluke proizlazi da, iako opis načina određivanja cijena IFPEN‑a koji su pružila francuska tijela dokazuje da su se cijene za usluge ugovornog istraživanja IFPEN‑a izvan područja njegovih ekskluzivnih odnosa sa svojim društvima kćerima utvrđivale na temelju njihova cjelokupnog proizvodnog troška na koji se primjenjivala marža, u njemu se, međutim, ne spominje premija za rizik isplaćena državi kao naknada za neograničeno jamstvo.

179    S druge strane, kao što to Komisija također ističe, iz uvodne izjave 246. pobijane odluke proizlazi da se glede dokazivanja prijenosa prednosti u korist IFPEN‑a na njegova društva kćeri Axens i Prosernat u području u kojem su ova potonja isključivo aktivna Komisija oslonila na Odluku 2009/157, iz čijih uvodnih izjava 146. i 147. proizlazi da su naknade, koje su Axens i Prosernat isplatili IFPEN‑u za usluge obavljene u područjima u kojima su oni isključivo bili aktivni, bile niže od njihova proizvodnog troška te su dovele do prijenosa državne potpore. No valja istaknuti da u okviru ovog postupka Francuska Republika nije osporavala Odluku 2009/157 i da nije ni dovela u pitanje zaključke iz ove potonje u vezi s naknadama koje su Axens i Prosernat isplatili IFPEN‑u za usluge obavljene u područjima u kojima su oni isključivo bili aktivni.

180    Stoga valja kao neosnovan odbiti prigovor Francuske Republike koji se temelji na tome da Komisija nije uzela u obzir okolnost da svojim društvima kćerima IFPEN zaračunava usluge ugovornog istraživanja i druge usluge po tržišnim cijenama.

181    S obzirom na prethodna razmatranja, valja kao neosnovane odbiti tužbene razloge koji se temelje na povredi članka 107. stavka 1. UFEU‑a i odnose se na prijenos prednosti u korist IFPEN‑a na njegova društva kćeri Axena i Prosernat.

 Tužbeni razlog koji se temelji na povredi članka 107. stavka 1. UFEUa i odnosi se na postojanje prijenosa državnih sredstava

182    Argumentom iznesenim u trećem dijelu drugog tužbenog razloga u predmetu T‑157/12 IFPEN tvrdi, radi potpunosti, da ne postoji povezanost između prednosti kojom se on navodno koristi i prijenosa državnih sredstava koja potječu iz neograničenog jamstva. Bez obzira na to radi li se o odnosima s njegovim dobavljačima ili klijentima, veza između navodnog snižavanja cijena ili navodnog korištenja garancijom ispunjenja ugovorne obveze, s jedne strane, i prijenosa državnih sredstava, s druge strane, objektivno je umjetna i u cijelosti izgrađena na hipotetskim konstrukcijama koje se ne zasnivaju ni na kakvom objektivom podatku.

183    U tom pogledu valja istaknuti da, iako su IFPEN‑ovi argumenti podneseni u dijelu njegove tužbe u vezi s postojanjem prednosti, oni upućuju na drugu pretpostavku za postojanje državne potpore u smislu članka 107. stavka 1. UFEU‑a, to jest korištenje državnih sredstava.

184    Osim toga, valja primijetiti da se ti argumenti tiču samo IFPEN‑ovih odnosa sa svojim dobavljačima i klijentima.

185    Proizlazi da ovaj tužbeni razlog treba odbiti kao bespredmetan jer je u točki 105. ove presude Opći sud utvrdio da Komisija nije dokazala da je prešutnim i neograničenim državnim jamstvom u IFPEN‑ovu korist bila IFPEN‑u dana ili mu je mogla biti dana isključiva prednost u njegovim odnosima s njegovim dobavljačima i klijentima.

 Tužbeni razlog koji se temelji na povredi načela proporcionalnosti

186    Argumente o povredi načela proporcionalnosti IFPEN je iznio u petom tužbenom razlogu svoje tužbe u predmetu T‑157/12.

187    Ti su argumenti izneseni u dva dijela. U okviru prvog dijela IFPEN ističe, u biti, da zahtjev sustavnog podvrgavanja osnivanja EPIC‑a obvezi prethodne prijave i, slijedom toga, nizu upravnih izvješća radi usklađenosti jest neproporcionalan s obzirom na to da Komisija nije uspjela podnijeti objektivan dokaz o postojanju prešutnog i neograničenog državnog jamstva u korist EPIC‑a te je, prema tome, zasnovala svoju argumentaciju na nizu neprovjerenih pretpostavki. Povreda načela proporcionalnosti tim je očitija što su, s jedne strane, načela primjenjiva na EPIC nastala prije Ugovora iz Rima i što je francuska vlada istaknula čvrstu pravnu argumentaciju kako bi dokazala pogrešnost Komisijine pretpostavke te što je, s druge strane, francuska vlada iznijela rješenje dovoljno da se odagnaju dvojbe koje Komisija gaji glede postojanja jamstva u korist EPIC‑a time što je predložila izmjenu uredbe za provedbu Zakona od 16. srpnja 1980.

188    U okviru drugog dijela IFPEN ističe da pobijana odluke nalaže francuskim tijelima te, posljedično, njemu samom da ispune određeni broj obveza koje su očito neproporcionalne kako u odnosu na zadani cilj tako i u odnosu na vrlo sužene granice učinaka statusa EPIC‑a u njegovu slučaju.

189    Stoga, kao prvo, IFPEN primjećuje da pobijana odluka nalaže francuskim tijelima, a time i njemu samom, da svake godine od 1. siječnja 2010. do isteka ekskluzivnih sporazuma podnose godišnje financijsko izvješće koje uključuje elemente popisane u članku 5. navedene odluke. No, s jedne strane, IFPEN smatra da Komisijin zahtjev da se u godišnje izvješće uključi procjena maksimalnog učinka navodnog neograničenog jamstva koji odgovara povoljnijoj ocjeni dobavljača glede rizika od IFPEN‑ove nemogućnosti izvršavanja obveza te neplaćanju premije za navodnu garanciju ispunjenja ugovorne obveze dovodi do trošenja vlastitih sredstava, iako je takvo postupanje u potpunosti umjetno i uopće ne odgovara gospodarskoj stvarnosti. Činjenica da takva „gornja granica” ne postoji u IFPEN‑ovu računovodstvu i da je nakon više godina Komisija nesposobna naći prihvatljive stope usporedbe potvrđuje krajnje umjetnu, ako ne i nestvarnu narav bilo kojeg prijedloga glede „gornje granice”. S druge strane, IFPEN ističe da su između dana donošenja pobijane odluke i dana podnošenja ove tužbe francuska tijela prijavila, u skladu s člankom 3. stavkom 2. Odluke 2009/157, obnovu sporazuma o industrijskom istraživanju između njega i njegovih društava kćeri Axens i Prosernat u područjima u kojima su ova potonja aktivna. IFPEN smatra da pozitivno ispitivanje usklađenosti obnove navedenih sporazuma pobijana odluka izričito uvjetuje poštovanjem cijele pobijane odluke. No u praksi pobijana odluka nalaže francuskim tijelima da podnose godišnje izvješće do isteka ekskluzivnih ugovora, to jest u trajanju od deset godina, a što je očito neproporcionalno s obzirom na cilj nadzora državne potpore u čije se postojanje može legitimno sumnjati.

190    Kao drugo, IFPEN prigovara Komisiji da je francuskim tijelima naložila da u IFPEN‑ove ugovore unese odredbe spomenute u članku 9. pobijane odluke, što je krajnje prisilna mjera i time manje opravdava to što je na temelju niza nepotvrđenih pretpostavki i očitih pogrešaka u ocjeni Komisija zaključila da državna potpora postoji.

191    Glede prvog dijela ovog tužbenog razloga, valja istaknuti da on počiva na pretpostavci da Komisija nije dokazala da status EPIC‑a pribavlja IFPEN‑u korist od prešutnog i neograničenog državnog jamstva.

192    Međutim, s jedne strane, valja podsjetiti da je u presudi od 3. travnja 2014., Francuska/Komisija (C‑559/12 P, EU:C:2014:217), Sud presudio da se Komisija, da bi dokazala postojanje takvog jamstva, koje ne proizlazi izričito ni iz kojeg zakonskog ili ugovornog teksta, može osloniti na metodu skupa ozbiljnih, preciznih i suglasnih indicija kako bi se provjerilo postoji li, u nacionalnom pravu, stvarna obveza države da koristi svoje resurse kako bi se pokrili gubitci EPIC‑a u poteškoćama i dakle, u skladu s ustaljenom sudskom praksom, dovoljno konkretan ekonomski rizik terećenja državnog proračuna (presuda od 3. travnja 2014., Francuska/Komisija, C‑559/12 P, EU:C:2014:217, t. 65.).

193    S druge strane, valja također podsjetiti da je IFPEN, nakon što ga je Opći sud upitao u vezi s posljedicama presude od 3. travnja 2014., Francuska/Komisija (C‑559/12 P, EU:C:2014:217), za ovaj spor, pojasnio u svojem dopisu od 5. svibnja 2014. da je ocijenio da je razmatranje izloženo u točki 192. ove presude primjenjivo u konkretnom slučaju te da slijedom toga odustaje od svojeg prvog tužbenog razloga koji se temeljio na pogrešci koja se tiče prava i prema kojem je Komisija prekoračila granice koje su joj za tumačenje nacionalnog prava priznate u okviru zakonodavstva o državnim potporama.

194    Iz toga slijedi da prvi dio ovog tužbenog razloga, u dijelu u kojem ga IFPEN nije povukao, treba odbiti kao neosnovan.

195    Glede drugog dijela ovog tužbenog razloga, IFPEN tvrdi da su obveze koje su člankom 5. i člankom 9. stavcima 1. do 3. pobijane odluke nametnute Francuskoj Republici te, neizravno njemu samom, neproporcionalne.

196    Valja podsjetiti na to da u skladu sa sudskom praksom načelo proporcionalnosti, kao jedno od općih načela prava Unije, zahtijeva da akti njezinih institucija ne prelaze granice onog što je primjereno i nužno za ostvarenje legitimnih ciljeva koji se predmetnom uredbom nastoje postići, pri čemu je, kad je moguće odabrati između više prikladnih mjera, potrebno odabrati onu koja je najmanje ograničavajuća, a prouzročene nepovoljnosti ne smiju biti nerazmjerne ciljevima o kojima je riječ (presuda od 24. svibnja 2007., Maatschap Schonewille‑Prins, C‑45/05, EU:C:2007:296, t. 45.).

197    U ovom slučaju valja istaknuti da iz članka 4. pobijane odluke proizlazi da mjera navedena u članku 1. stavku 4. te iste odluke jest, od 1. siječnja 2010. i do isteka ekskluzivnih sporazuma između IFPEN‑a i njegovih društava kćeri Axens i Prosernat, državna potpora spojiva s unutarnjim tržištem uz poštovanje uvjeta predviđenih u člancima 5. i 6. navedene odluke.

198    U skladu s člankom 5. stavkom 1. pobijane odluke: „[g]odišnje financijsko izvješće spomenuto u članku 4. stavku 2. Odluke C 51/05, uz podatke koji su već spomenuti u članku 5. stavku 1. te odluke, mora sadržavati i podatke nabrojene u stavcima 2., 3. i 4. ovog članka”.

199    Članak 5. stavak 2. pobijane odluke određuje da „[g]odišnje financijsko izvješće mora sadržavati iznos, kamatnu stopu i ugovorne uvjete zajmova koje je [IFPEN] dobio tijekom promatranog godišnjeg razdoblja kao i procjenu iznosa bruto ekvivalenta potpore i eventualne subvencije kamatne stope vezane uz državnu potporu, osim ako se ne podnese dokaz da su ti ugovori o zajmu bili u skladu s uobičajenim tržišnim uvjetima, bilo uspoređujući njihove uvjete s uvjetima koje je [IFPEN] dobivao prije nego što je promijenio status bilo primjenom preciznije metodologije koju je prethodno odobrila Komisija”.

200    Članak 5. stavak 3. pobijane odluke predviđa da „[g]odišnje financijsko izvješće mora sadržavati iznos robe i usluga koje je [IFPEN] nabavio od dobavljača radi obavljanja gospodarskih usluga spomenutih u članku 1. stavcima 4. i 5. ove odluke tijekom promatranog godišnjeg razdoblja kao i maksimalni procijenjeni iznos bruto ekvivalenta potpore koja proizlazi iz povoljnije ocjene dobavljačâ glede rizika od nemogućnosti izvršavanja obveza društva” i da se „[t]a […] procjena provodi primjenom paušala u visini od 2,5 % iznosa ostvarenih nabava ili primjenom preciznije metodologije koju je prethodno odobrila Komisija”.

201    U skladu s člankom 5. stavkom 4. pobijane odluke „[g]odišnje financijsko izvješće mora sadržavati iznos koji je [IFPEN] tijekom promatranog godišnjeg razdoblja ostvario iz gospodarskih djelatnosti spomenutih u članku 1. stavcima 4. i 5. ove odluke kao i maksimalni procijenjeni iznos bruto ekvivalenta potpore koja proizlazi iz neplaćanja premije za garanciju ispunjenja ugovorne obveze ili barem garanciju postupanja s pažnjom dobrog gospodarstvenika, ponuđenu korisnicima tih gospodarskih usluga” te se „[t]a […] procjena provodi primjenom paušala u visini od 5 % iznosa ostvarenih usluga ili primjenom preciznije metodologije koju je prethodno odobrila Komisija”.

202    Iz tih odredaba proizlazi da članak 5. pobijane odluke nalaže IFPEN‑u, u biti, obveze kojima se želi provjeriti usklađenost potpore koju mu je država dodijelila s unutarnjim tržištem. On obvezuje taj subjekt da na godišnjoj osnovi Komisiji dostavlja podatke o uvjetima zajmova koje je dobio, iznosima roba i usluga koje je nabavio od dobavljača radi obavljanja svojih gospodarskih djelatnosti, s maksimalnim procijenjenim iznosom ekvivalenta potpore te, naposljetku, iznos koji je on ostvario iz gospodarskih djelatnosti s maksimalnim procijenjenim iznosom ekvivalenta potpore.

203    U tom pogledu valja istaknuti da je u slučajevima u kojima se državna mjera može okvalificirati kao državna potpora u smislu članka 107. stavka 1. UFEU‑a, ona podliježe obvezi prijave predviđenoj u članku 108. stavku 3. UFEU‑a. Obveza prijave informacija nužnih za Komisiju da ocijeni usklađenost potpore ne može se, dakle, kao takva smatrati suprotnom načelu proporcionalnosti.

204    Usto valja istaknuti, kao što to Komisija navodi, da su obveze određene IFPEN‑u obuhvaćene kontinuitetom obveza koje su mu određene Odlukom 2009/157 koju nisu osporavali ni IFPEN ni Francuska Republika.

205    Osim toga, treba istaknuti, kao što to također Komisija navodi, da dostavljanje godišnjeg izvješća u okviru programa potpora jest praksa koja je važeća i proporcionalna cilju nadzora državnih potpora.

206    Međutim, u konkretnom slučaju treba istaknuti da, iako je obveza određena člankom 5. stavkom 2. pobijane odluke povezana s presumpcijom prednosti u korist IFPEN‑a u njegovim odnosima s bankarskim i financijskim institucijama, za koju je Opći sud utvrdio da ju je Komisija s pravom upotrijebila kako bi državnom potporom okvalificirala mjeru navedenu u članku 1. stavku 4. te iste odluke, isto ne važi za obveze određene člankom 5. stavcima 3. i 4. iste odluke.

207    Naime, mora se utvrditi da se obveze određene tim odredbama odnose na prednost kojom se IFPEN navodno koristio u svojim odnosima s dobavljačima i klijentima te čije postojanje Komisija nije dokazala prema utvrđenju Općeg suda u točki 105. ove presude. Proizlazi da se takve obveze ne mogu, po definiciji, smatrati prikladnim i nužnima u smislu sudske prakse navedene u točki 196. ove presude.

208    Osim toga, valja istaknuti da su člankom 9. stavcima 1. do 3. pobijane odluke francuska tijela obvezana, u biti, da u ugovore koje je IFPEN sklopio unesu odredbu o neodgovornosti države i u ugovore koje su sklopila društva kćeri IFPEN‑a odredbu o isključenju odgovornosti ovog potonjeg i države.

209    Međutim, IFPEN se ograničava na tvrdnju u tom pogledu da je obveza unošenja odredbi o neodgovornosti osobito ograničavajuća za njega, a da ne objašnjava po čemu različite odredbe navedene u članku 9. pobijane odluke ne bi bile nužne ili prikladne u konkretnom slučaju.

210    Stoga takav prigovor treba odbaciti kao nedopušten s obzirom na sudsku praksu prema kojoj na temelju članka 21. prvog stavka Statuta Suda Europske unije, koji se u skladu s člankom 53. prvim stavkom istog statuta i člankom 76. točkom (d) Poslovnika primjenjuje na postupak pred Općim sudom, akt kojim se pokreće postupak mora sadržavati sažeti prikaz tužbenih razloga. Taj prikaz mora biti dovoljno jasan i precizan da tuženiku omogući pripremu obrane, a Općem sudu donošenje odluke o tužbi, ako je potrebno i bez drugih informacija. U tom se aktu stoga mora izričito navesti u čemu se sastoji tužbeni razlog na kojem se tužba temelji, tako da samo njegovim apstraktnim navođenjem nisu zadovoljeni zahtjevi iz Poslovnika. Isto se zahtijeva kada se u prilog tužbenom razlogu poziva na neki prigovor (vidjeti presudu od 7. lipnja 2018., Winkler/Komisija, T‑369/17, neobjavljenu, EU:T:2018:334, t. 53. i navedenu sudsku praksu).

211    Prema tome, valja prihvatiti drugi dio ovog tužbenog razloga koji se temelji na povredi načela proporcionalnosti, i to u dijelu u kojem se odnosi na članak 5. stavke 3. i 4. pobijane odluke, te ga u preostalom dijelu odbaciti kao nedopušten.

212    Proizlazi da valja djelomično prihvatiti IFPEN‑ovu tužbu u predmetu T‑157/12.

213    Budući da su svi tužbeni razlozi koje je Francuska Republika istaknula odbijeni, valja, s druge strane, odbiti tužbu u predmetu T‑479/11.

 Opseg poništenja

214    IFPEN prvenstveno zahtijeva cjelovito poništenje pobijane odluke te, podredno, poništenje dijelova izreke navedene odluke koji sadržavaju pogreške.

215    U tom pogledu treba istaknuti da se prihvaćeni tužbeni razlog, koji se temelji na povredi načela proporcionalnosti, odnosi samo na pretpostavke za spojivost mjera koje su u članku 1. stavku 4. pobijane odluke okvalificirane kao državna potpora.

216    Uzimajući u obzir sve prethodno navedeno, valja poništiti članak 5. stavke 3. i 4. pobijane odluke te članak 6. stavak 1. pobijane odluke u dijelu u kojem se odnosi na maksimalni učinak državnog jamstva kako je procijenjen u članku 5. stavcima 3. i 4. navedene odluke, i odbiti tužbe u preostalom dijelu.

 Troškovi

217    Sukladno članku 219. Poslovnika, u odlukama donesenima nakon ukidanja i vraćanja predmeta na ponovno suđenje, Opći sud odlučuje o troškovima, s jedne strane, postupaka pred Općim sudom i, s druge strane, žalbenog postupka pred Sudom.

218    Budući da je u presudi povodom žalbe Sud ukinuo prvotnu presudu i odredio da će se o troškovima odlučiti naknadno, na Općem sudu je da u ovoj presudi odluči o svim troškovima u vezi s postupcima koji su pokrenuti pred njim, uključujući prvostupanjski postupak, te o troškovima u vezi sa žalbenim postupkom u predmetu C‑438/16 P.

219    U skladu s člankom 134. stavkom 1. Poslovnika, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove. Prema stavku 3. istog članka, ako stranke djelomično uspiju u svojim zahtjevima, svaka stranka snosi vlastite troškove. Međutim, ako se to čini opravdanim u danim okolnostima, Opći sud može odlučiti da, osim vlastitih troškova, jedna stranka snosi i dio troškova druge stranke.

220    Budući da su Francuska Republika i IFPEN djelomično uspjeli u prvostupanjskom postupku, svaka će stranka snositi vlastite troškove u okviru tog postupka.

221    Francuska Republika, IFPEN i Komisija snosit će svaki svoje troškove koje su imali u okviru žalbenog postupka.

222    Budući da Francuska Republike nije uspjela u predmetu T‑479/11 RENV, ona će, osim vlastitih troškova, snositi i troškove Komisije u okviru tog postupka, u skladu s njezinim zahtjevom.

223    Budući da IFPEN i Komisija nisu uspjeli u predmetu T‑157/12 RENV te da je Opći sud djelomično poništio pobijanu odluku i odbio tužbu u preostalom dijelu, IFPEN i Komisija snosit će svoje troškove u okviru tog postupka.

Slijedom navedenog,

OPĆI SUD (osmo vijeće)

proglašava i presuđuje:

1.      Poništavaju se članak 5. stavci 3. i 4. te članak 6. stavak 1. u dijelu u kojem se odnosi na maksimalni učinak državnog jamstva kako je procijenjen u članku 5. stavcima 3. i 4. Odluke Komisije 2012/26/EU od 29. lipnja 2011. o državnoj potpori C 35/08 (ex NN 11/08) koju je Francuska odobrila javnoj ustanovi Institut français du pétrole.

2.      Tužbe se odbijaju u preostalom dijelu.

3.      Europska komisija, Francuska Republika i IFP Énergies nouvelles snosit će svaki svoje troškove u predmetima T479/11 i T157/12.

4.      Francuska Republika, IFP Énergies nouvelles i Komisija snosit će svaki svoje troškove koje su imali u predmetu C438/16 P.

5.      Francuska Republika snosit će, osim vlastitih troškova, i troškove koje je Komisija imala u predmetu T479/11 RENV.

6.      IFP Énergies nouvelles i Komisija snosit će svaki svoje troškove u predmetu T157/12 RENV.

Collins

Kancheva

De Baere

Objavljeno na javnoj raspravi u Luxembourgu 5. listopada 2020.

Potpisi

Sadržaj



*      Jezik postupka: francuski