Language of document :

Žalba koju je 29. prosinca 2023. podnio Bourbon Offshore Interoil Shipping — Navegação, Lda, protiv rješenja Općeg suda (peto vijeće) od 18. listopada 2023. u predmetu T-721/22, Bourbon Offshore Interoil Shipping/Komisija (Zona Franca de Madeira)

(predmet C-803/23 P)

Jezik postupka: portugalski

Stranke

Žalitelj: Bourbon Offshore Interoil Shipping — Navegação, Lda (zastupnici: S. Fernandes Martins y M. Mendonça Saraiva, odvjetnice)

Druga stranka u postupku: Europska komisija

Žalbeni zahtjevi

Žalitelj od Suda zahtijeva da :

i.    poništi rješenje Općeg suda (peto vijeće) od 18. listopada 2023. doneseno u predmetu T-721/22 i, umjesto tog suda:

(a)    poništi Odluku Komisije (EU) 2022/14141 od 4. prosinca 2020. o programu potpore SA.21259 (2018/C) (ex 2018/NN) koji je proveo Portugal u korist područja Zona Franca da Madeira;

(b)    u svakom slučaju, ne dovodeći u pitanje zahtjev iz točke (a), poništi članak 4. navedene Odluku Komisije (EU) 2022/1414 od 4. prosinca 2020. o programu potpore SA.21259 (2018/C) (ex 2018/NN) i, slijedom toga, poništi nalog korisnicima da vrate potpore uvećane za kamate.

I, u mjeri u kojima smatra osnovanima prethodne zahtjeve:

ii.    naloži drugoj stranci u postupku snošenje troškova.

Žalbeni razlozi i glavni argumenti

1.    Prvi žalbeni razlog, koji se temelji na pogreški u ocjeni u pobijanom rješenju u dijelu u kojem se odnosi na pojam „stvaranje radnih mjesta”

–    Suprotno tvrdnjama Općeg suda, Komisija je od portugalske države zahtijevala primjenu metode ALU/EPRV – vidjeti, u tom smislu, točke 173. do 179. i 216. Komisijine odluke.

–    Iz pobijanog rješenja proizlazi da za Opći sud, kako odluke iz 2007. i 2013., tako i sam ratio na kojem se temelji odobrenje Režima III, zagovaraju imperativnu uporabu metode ALU/EPRV. Žalitelj smatra da je to obrazloženje pravno neosnovano, s obzirom na to da ni odluke iz 2007. i 2013. ni odjeljak 5. Smjernica 2007.-2013. – koji se primjenjuje na operativne potpore, kategoriju u koju je uključen Režim III – ne upućuju na metodu ALU/EPRV.

–    Ta je metoda regulirana samo u bilješci 52. Smjernica 2007.-2013., u fusnoti u odjeljku 4. tih smjernica, koji se odnosi samo na potpore za ulaganja, što je kategorija u koju Režim III nije uključen.

–    Budući da bilješka 52. Smjernica 2007.-2013. nije primjenjiva i da ne postoji nikakva definicija „stvaranja radnih mjesta” koja je općenito primjenjiva u europskom pravu, usklađenost tog pojma u svrhu primjene Režima III mora se provesti s obzirom na nacionalno pravo, osiguravajući poštovanje načela proporcionalnosti i supsidijarnosti, koja, u području podijeljene nadležnosti, ograničavaju zakonodavnu intervenciju Unije na ono što je neophodno za osiguravanje ciljeva Ugovorâ.

–    Ne postoji proturječnost između portugalskog radnog prava i odredbi prava Unije, posebno pravila koja se primjenjuju u području državnih potpora, koja bi mogla opravdati neprimjenjivanje portugalskog radnog prava.

–    Primjena portugalskog radnog prava ne dovodi nužno do zlouporabe i ne sprječava izračun stvarnog radnog vremena na način na koji to predlaže Komisija.

–    Sustavna primjena kriterija ALU/EPRV u suprotnosti je s portugalskim pravom, u mjeri u kojoj ne uzima u obzir ranjive položaje zaštićene tim pravom, kao što su roditeljstvo i bolest.

–    Na Općem sudu je bilo da deduktivnim zaključivanjem opravda odstupanje od nacionalnog prava preferencijalnom primjenom metode koja je utemeljena u europskom pravu, što on nije učinio, zbog čega je pobijano rješenje nezakonito i treba ga poništiti i zamijeniti drugim kojim se u cijelosti poništava Odluka Komisije (EU) 2022/1414 od 4. prosinca 2020.

2.    Drugi žalbeni razlog, koji se temelji na pogrešci u ocjeni u pobijanom rješenju u dijelu u kojem se smatra da članak 4. Odluke Komisije (EU) 2022/1414 od 4. prosinca 2020. ne povređuje načela pravne sigurnosti i legitimnih očekivanja

–    Ni Odlukama iz 2007. i 2013. ni Smjernicama 2007.-2013. ne određuje se metoda koja će se koristiti za utvrđivanje je li ispunjen uvjet „stvaranje radnih mjesta” i nema sumnje da bi, kako razmatranje uobičajene prakse Komisije, tako i opsega i strukture Režima III., dovelo osobu koja ih tumači do zaključka da metoda za određivanje radnih mjesta ALU/EPRV-u nije primjenjiva. Stoga, ako se smatra, kao što je to učinio Opći sud, da se zahtjev o kojem je riječ može tumačiti samo na način na koji to zagovara Komisija, ne može se ne zaključiti da pravni režim o kojem je riječ nije jasan.

–    Opći sud je počinio pogrešku time što je smatrao da produljena neaktivnost Komisije (tijekom barem osam godina) nije štetna zbog toga što, iako je točno da ne postoji krajnji rok za provođenje revizije od strane Komisije, to ne može lišiti takvu neaktivnost pravnih posljedica.

–    Žalitelj je bio uvjeren da je Režim III. bio savršeno usklađen s unutarnjim tržištem te je naveo da je to uvjerenje bilo izazvano činjenicom da je takav režim odobrila Komisija te je, nadalje, zamijenio režim koji mu je u svakom pogledu bio sličan – Režim II – čija usklađenost s europskim pravom nikad nije dovedena u pitanje.

–    Periodično stavljanje na raspolaganje od strane Portugalske Države elemenata koji su omogućili nadzor nad primjenom tih potpora zajedno s nepostojanjem bilo kakve javne izjave Komisije o nezakonitosti tih elemenata predstavljaju konkretna jamstva zakonitosti primjene potpore od strane Portugalske Države, što je stvorilo legitimna očekivanja u tom smislu među korisnicima Režima III.

–    Nije vjerojatno zaključiti da bi „prosječni korisnik” potpore (u smislu značenja pravnog pojma ,,osoba s reakcijom koja bi se uobičajeno očekivala”) na žaliteljevu mjestu, s obzirom na izostanak Komisijina postupanja i nepostojanje izričitih referenci u tom smislu, primijenio pojam „stvaranje radnih mjesta” iz bilješke 52. Smjernica 2007.-2013. — odnosno, korištenjem metode ALU/EPRV – ili da bi uopće razmotrio mogućnost primjene tog pojma, s obzirom na to da ništa nije upućivalo u tom smjeru.

–    Slijedom toga, uzimajući u obzir očitu pogrešku u ocjeni pobijanog rješenja u dijelu u kojem se smatra da nisu povrijeđena načela pravne sigurnosti i legitimnih očekivanja, potrebno je poništiti navedeno rješenje i zamijeniti ga rješenjem kojim se poništava članak 4. Odluke Komisije (EU) 2022/1414 od 4. prosinca 2020., u smislu članka 16. Uredbe Vijeća (EU) 2015/15891 od 13. srpnja 2015.

____________

1 SL 2022., L 217, str. 49.

1 Uredba Vijeća (EU) 2015/1589 od 13. srpnja 2015. o utvrđivanju detaljnih pravila primjene članka 108. Ugovora o funkcioniranju Europske unije (SL 2015., L 248, str. 9. i ispravak SL 2017., L 186, str. 17.)