PRESUDA OPĆEG SUDA (osmo vijeće)
13. svibnja 2015.(*)
„Dizajn Zajednice – Postupak za proglašenje ništavosti – Registrirani dizajn koji predstavlja odvodnu kanalicu za tuš-kadu – Raniji dizajn – Razlozi za ništavost – Novost – Individualni karakter – Vidljiva obilježja ranijeg dizajna – Proizvodi o kojima je riječ – Članci 4. do 7., članak 19. i članak 25. stavak 1. točka (b) Uredbe (EZ) br. 6/2002“
U predmetu T‑15/13,
Group Nivelles, sa sjedištem u Gingelomu (Belgija), koji zastupa H. Jonkhout, avocat,
tužitelj,
protiv
Ureda za usklađivanje na unutarnjem tržištu (žigovi i dizajni) (OHIM), koji zastupaju S. Bonne i A. Folliard‑Monguiral, u svojstvu agenata,
tuženika,
a druga stranka u postupku pred žalbenim vijećem OHIM‑a, intervenijent pred Općim sudom, jest:
Easy Sanitairy Solutions BV, sa sjedištem u Losseru (Nizozemska), koji zastupa F. Eijsvogels, avocat,
povodom tužbe podnesene protiv odluke trećeg žalbenog vijeća OHIM‑a od 4. listopada 2012. (predmet R 2004/2010‑3), koja se odnosi na postupak za proglašenje ništavosti između I‑draina BVBA i Easy Sanitairy Solutionsa BV,
OPĆI SUD (osmo vijeće),
u sastavu: D. Gratsias (izvjestitelj), predsjednik, M. Kancheva i C. Wetter, suci,
tajnik: J. Weychert, administratorica,
uzimajući u obzir tužbu podnesenu tajništvu Općeg suda 7. siječnja 2013.,
uzimajući u obzir odgovor na tužbu OHIM‑a podnesen tajništvu Općeg suda 16. srpnja 2013.,
uzimajući u obzir odgovor na tužbu intervenijenta, koji sadrži zahtjev za poništenje odluke žalbenog vijeća u pogledu pitanja koje nije istaknuto u tužbi, podnesen tajništvu Općeg suda 15. srpnja 2013.,
uzimajući u obzir repliku podnesenu tajništvu Općeg suda 30. rujna 2013.,
uzimajući u obzir zahtjev intervenijenta, podnesen tajništvu Općeg suda 14. studenoga 2013., za povlačenje iz spisa pisanog podneska koji je 30. rujna 2013. podnio tužitelj, očitovanja tužitelja i OHIM‑a o tom zahtjevu podnesena tajništvu Općeg suda 16. odnosno 17. prosinca 2013. te odluku od 11. studenoga 2014. kojom se odbija taj zahtjev,
uzimajući u obzir pisano pitanje Općeg suda strankama,
uzimajući u obzir zahtjeve za podnošenje dokumenata koje je uputio Opći sud tužitelju i intervenijentu 17. studenoga 2014.,
nakon rasprave održane 11. prosinca 2014.,
donosi sljedeću
Presudu
Okolnosti spora
1 Intervenijent, društvo Easy Sanitairy Solutions BV, podnio je 28. studenoga 2003. Uredu za usklađivanje na unutarnjem tržištu (žigovi i dizajni) (OHIM) prijavu za registraciju dizajna Zajednice, na temelju Uredbe Vijeća (EZ) br. 6/2002 od 12. prosinca 2001. o dizajnu Zajednice (SL L 3, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 13., svezak 24., str. 45.). Ta se prijava odnosila na dizajn sljedećeg izgleda:
2 Osporavani dizajn bio je registriran kao dizajn Zajednice broj 000107834‑0025 i objavljen u Službenom glasniku dizajna Zajednice br. 19/2004 od 9. ožujka 2004. Prema toj registraciji on predstavlja „odvod za tuš-kadu (shower drain)“.
3 Registracija osporavanog dizajna produljena je 31. ožujka 2009. Produljenje registracije objavljeno je u Službenom glasniku dizajna Zajednice br. 61/2009 od 2. travnja 2009.
4 Društvo I‑drain BVBA podnijelo je 3. rujna 2009. zahtjev za proglašenje ništavosti osporavanog dizajna, u skladu s člankom 52. Uredbe br. 6/2002. U prilog tom zahtjevu društvo se pozvalo na razlog za ništavost iz članka 25. stavka 1. točke (b) Uredbe br. 6/2002. Kao što proizlazi iz članka 4. stavka 1. Uredbe br. 6/2002, ti se uvjeti odnose, osobito, na novost (u smislu članka 5. navedene uredbe) i na individualni karakter (u smislu članka 6. iste uredbe) predmetnog dizajna, koji se procjenjuju na dan njegova otkrivanja javnosti, utvrđen u skladu s člankom 7. predmetne uredbe.
5 U prilog svojem zahtjevu za proglašenje ništavosti društvo I‑drain priložilo je, među ostalim, izvatke iz dvaju kataloga proizvoda društva Blücher (u daljnjem tekstu: katalozi Blücher). U katalozima Blücher nalazila se, među ostalim, sljedeća slika:
6 Tužitelj, društvo Group Nivelles, preuzeo je 30. kolovoza 2010., nakon spajanja preuzimanjem, prava i obveze društva I‑drain koje je prestalo postojati kao pravna osoba.
7 Odlukom od 23. rujna 2010. Odjel za poništaje OHIM‑a proglasio je ništavim osporavani dizajn i tako prihvatio zahtjev koji mu je podnijelo društvo I‑drain.
8 Odjel za poništaje naveo je da iz argumenata društva I‑drain jasno proizlazi da se njegov zahtjev za proglašenje ništavosti temelji na navodnom nedostatku novosti i individualnoga karaktera osporavanog dizajna Zajednice (točka 3. odluke Odjela za poništaje). Prema mišljenju Odjela, taj dizajn stricto sensu predstavlja ploču, slivnik i odvod za tuš-kadu, a jedino je vidljivo obilježje tog dizajna gornji dio navedene ploče (točka 15. odluke Odjela za poništaje). Međutim, ta je ploča istovjetna ploči u središtu slike prikazane u točki 5. ove presude i osporavani dizajn nije nov u odnosu na dizajn u tom dokumentu (točka 19. odluke Odjela za poništaje). Osim toga, Odjel za poništaje odbio je kao irelevantan argument intervenijenta prema kojem se ploča u središtu slike prikazane u točki 5. ove presude upotrebljava u okruženju različitom od onog u kojem se trebao upotrebljavati proizvod na koji se odnosi osporavani dizajn. Prema mišljenju Odjela za poništaje, „upotreba proizvoda u kojem je dizajn sadržan nije element [njegova] izgleda i stoga ta razlika ne utječe na usporedbu dvaju dizajna koji su u sukobu“ (točka 20. odluke Odjela za poništaje).
9 Intervenijent je 15. listopada 2010. podnio žalbu protiv odluke Odjela za poništaje, na temelju članaka 55. do 60. Uredbe br. 6/2002.
10 Odlukom od 4. listopada 2012. (u daljnjem tekstu: pobijana odluka) treće žalbeno vijeće poništilo je odluku Odjela za poništaje od 23. rujna 2010. Žalbeno vijeće je, za razliku od Odjela za poništaje, u biti smatralo da je osporavani dizajn Zajednice imao novi karakter u smislu članka 5. Uredbe br. 6/2002 s obzirom na to da nije bio istovjetan ploči u središtu slike prikazane u točki 5. ove presude, nego je u odnosu na nju imao razlike koje nisu bile ni „minimalne“ ni „teške za objektivnu procjenu“ i koje se stoga nisu mogle smatrati beznačajnima (točke 31. do 33. pobijane odluke). Žalbeno vijeće uputilo je predmet Odjelu za poništaje „radi donošenja odluke o zahtjevu za poništenje na temelju članka 25. stavka 1. točke (b) u vezi s [člankom 4. stavkom 1. i člankom 6.]“ Uredbe br. 6/2002 (točka 2. izreke pobijane odluke).
Zahtjevi stranka
11 Tužitelj od Općeg suda zahtijeva da:
– poništi pobijanu odluku,
– potvrdi, ako je potrebno nakon ispravaka tužbenih razloga, odluku Odjela za poništaje od 23. rujna 2010.
12 OHIM od Općeg suda zahtijeva da:
– odbije tužbu,
– naloži tužitelju snošenje troškova.
13 Intervenijent od Općeg suda zahtijeva da:
– odbije tužbu,
– poništi pobijanu odluku zbog razloga različitog od onih koje je istaknuo tužitelj,
– naloži tužitelju kao i OHIM‑u snošenje troškova.
14 U podnesku predviđenom člankom 135. stavkom 3. Poslovnika, koji je podnio tajništvu Općeg suda 30. rujna 2013., tužitelj je ustrajao u svojim početnim zahtjevima te pojasnio da zahtijeva, među ostalim, da Opći sud odbije „protutužbu“ koju je podnio intervenijent i da „OHIM‑u [ili] intervenijentu“ naloži snošenje troškova.
Pravo
Dopuštenost drugog dijela zahtjeva tužitelja
15 OHIM tvrdi da je drugi dio zahtjeva tužitelja nedopušten. Prema njegovu mišljenju, tužitelj u biti zahtijeva da Opći sud potvrdi odluku Odjela za poništaje od 23. rujna 2010. Međutim, iz sudske prakse (presude od 27. rujna 2011., El Jirari Bouzekri/OHIM – Nike International (NC NICKOL), T‑207/09, EU:T:2011:537, t. 15. do 17. i od 29. veljače 2012., Certmedica International i Lehning entreprise/OHIM – Lehning entreprise i Certmedica International (L112), T‑77/10 i T‑78/10, EU:T:2012:95, t. 32.) proizlazi da Opći sud nije nadležan za donošenje potvrđujućih ili deklaratornih presuda.
16 Intervenijent se ne poziva izričito na nedopuštenost drugog dijela zahtjeva tužitelja, ali tvrdi da Opći sud ne može potvrditi odluku Odjela za poništaje od 23. rujna 2010. te da, ako to učini, predmet treba uputiti žalbenom vijeću, koje treba donijeti odluku uzimajući u obzir presudu o poništenju.
17 Ti se argumenti ne mogu prihvatiti.
18 Prije svega, sudska praksa koju je naveo OHIM nije relevantna. U dvjema presudama koje navodi OHIM radi se o zahtjevima kojima se od Općeg suda zahtijeva da potvrdi odluku žalbenog vijeća (a ne odluku donesenu na nižem stupnju OHIM‑a) u pogledu pitanja o kojem je u toj odluci odlučeno u korist stranke koja je podnijela tužbu Općem sudu. Opći je sud stoga smatrao da iz članka 65. stavaka 2. i 3. Uredbe Vijeća (EZ) br. 207/2009 od 26. veljače 2009. o žigu Zajednice (SL L 78, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 17., svezak 1., str. 226.) (čiji je sadržaj jednak sadržaju članka 61. stavaka 2. i 3. Uredbe br. 6/2002) proizlazi da nije dopušten zahtjev kojim tužitelj zahtijeva samo potvrdu žalbenog razloga ili argumenata koje je podnio u okviru žalbe pred žalbenim vijećem i koje je ono prihvatilo (presude NC NICKOL, t. 15. supra, EU:T:2011:537, t. 17. i L112, t. 15. supra, EU:T:2012:95, t. 32.).
19 Naime, člankom 61. Uredbe br. 6/2002 predviđa se u stavku 1. da se pred Općim sudom mogu podnositi tužbe protiv odluka žalbenog vijeća po žalbama, u stavku 2. da se te tužbe mogu podnijeti zbog nenadležnosti, bitnih povreda odredaba postupka, povrede Ugovora, povrede Uredbe br. 6/2002 ili bilo kojeg pravnog pravila koje se odnosi na njihovu primjenu ili zlouporabu ovlasti, u stavku 3. da je Opći sud nadležan za poništavanje ili izmjenu osporavane odluke te, zaključno, u stavku 4. da tužbu može podnijeti svaka stranka u postupku pred žalbenim vijećem za koju je odluka žalbenog vijeća nepovoljna. Nadalje, iz potonjeg stavka proizlazi a contrario da stranka u postupku pred žalbenim vijećem ne može zakonito podnijeti tužbu Općem sudu protiv odluke navedenog žalbenog vijeća koja je za nju u cijelosti povoljna.
20 U ovom slučaju, drugim dijelom zahtjeva tužitelja ne zahtijeva se potvrda pobijane odluke, u cijelosti ili djelomično, koja je, osim toga, nepovoljna za tužitelja. Njime se zahtijeva da Opći sud sam donese odluku koju je žalbeno vijeće trebalo ili moglo donijeti, odnosno odluku kojom se odbija žalba podnesena žalbenom vijeću i potvrđuje odluka Odjela za poništaje od 23. rujna 2010. Drugim riječima, njime se nastoji postići da Opći sud izvrši svoju ovlast izmjene odluke žalbenog vijeća, koja mu je dana na temelju članka 61. stavka 3. Uredbe br. 6/2002. Stoga je takav dio tužbenog zahtjeva dopušten (vidjeti u tom smislu presudu od 12. svibnja 2010., Beifa Group/OHIM – Schwan‑Stabilo Schwanhäußer (Pomagalo za pisanje), T‑148/08, Zb., EU:T:2010:190, t. 40. do 44.).
Uzimanje u obzir stranice priloga A.9 tužbi
21 OHIM i intervenijent tvrde da je tužitelj na stranici 76. priloga A.9 tužbi podnio dokument koji nije podnesen OHIM‑u. Stoga zahtijevaju od Općeg suda da ga ne uzme u obzir.
22 U tom pogledu valja istaknuti, nakon čitanja spisa iz postupka pred OHIM‑om, koji je dostavljen Općem sudu na temelju članka 133. stavka 3. Poslovnika Općeg suda, da se dokument podnesen na stranici 76. priloga A.9 tužbi ne nalazi među dokumentima koje su stranke podnijele OHIM‑u. Točno je da se na stranici 75. navedenog priloga nalazi kopija poruke elektroničke pošte od 5. listopada 2009., koju je M. F. iz društva Blücher poslao R. G.-u iz društva I‑drain i koju je priopćio tužitelj u prilogu 4. pisanim očitovanjima koja je podnio 2. travnja 2010. Odjelu za poništaje. Međutim, dokument podnesen na stranici 76. tog priloga nije ni među prilozima tim pisanim očitovanjima ni, općenito, među dokumentima koje su stranke podnijele tijekom postupka pred OHIM‑om. Osim toga, zastupnik tužitelja potvrdio je tijekom rasprave, odgovarajući na pitanje Općeg suda, da dokumenta sa stranice 76. predmetnog priloga nije bilo tijekom postupka pred OHIM‑om.
23 Naime, potrebno je podsjetiti da je svrha tužbe pred Općim sudom nadzor zakonitosti odluka žalbenih vijeća OHIM‑a u smislu članka 61. Uredbe br. 6/2002 na način da dužnost Općeg suda nije ponovno ispitivanje činjeničnih okolnosti s obzirom na dokumente koji su mu podneseni prvi put.
24 Stoga iz rasprave valja izuzeti dokument na stranici 76. priloga A.9 tužbi a da nije potrebno ispitati njegovu dokaznu snagu (vidjeti, u tom smislu, presudu Grupo Promer Mon Graphic/OHIM – PepsiCo (Prikaz okruglog promotivnog predmeta) (T‑9/07, EU:T:2010:96), t. 24. i navedenu sudsku praksu).
Dopuštenost drugog dijela zahtjeva intervenijenta
25 U svojim očitovanjima na zahtjev intervenijenta za povlačenje iz spisa, predviđeno člankom 135. stavkom 3. Poslovnika, podneska koji je podnio tužitelj 30. rujna 2013., OHIM se osobito pozvao na nedopuštenost drugog dijela zahtjeva intervenijenta. Prema njegovu mišljenju, zahtjev intervenijenta za poništenje pobijane odluke nedopušten je s obzirom na to da se radi o odluci koja je za njega povoljna. U prilog svojoj argumentaciji OHIM navodi presudu od 16. prosinca 2008., Budějovický Budvar/OHIM – Anheuser‑Busch (BUD) (T‑225/06, T‑255/06, T‑257/06 i T‑309/06, Zb., EU:T:2008:574, t. 150. i 151.).
26 Iako OHIM prigovor nedopuštenosti drugog dijela zahtjeva intervenijenta ne bi mogao istaknuti u svojim očitovanjima na njegov zahtjev za povlačenje iz spisa podneska predviđeno člankom 135. stavkom 3. Poslovnika, ipak bi ga trebalo ispitati s obzirom na to da se radi o pitanju koje može, ako je to potrebno, ispitati Opći sud po službenoj dužnosti.
27 U tom pogledu najprije valja podsjetiti da u skladu s člankom 134. stavkom 3. Poslovnika intervenijent iz stavka 1. istog članka (koji se odnosi na stranke u postupku pred žalbenim vijećem koje nisu tužitelj) može u svojem odgovoru na tužbu podnijeti zahtjeve za poništenje ili preinaku odluke žalbenog vijeća u pogledu pitanja koje nije istaknuto u tužbi te iznijeti tužbene razloge koji nisu istaknuti u tužbi.
28 Nadalje, upućivanje na presudu BUD, t. 25. supra (EU:T:2008:574, t. 150. do 151.) valja odbaciti kao irelevantno. U toj je presudi Opći sud odbio određene argumente intervenijenta u tom predmetu, istaknuvši da „pod pretpostavkom da se [predmetni] argumenti trebaju shvatiti kao samostalan tužbeni razlog na temelju članka 134. stavka 2. Poslovnika, valja istaknuti da taj tužbeni razlog nije usklađen sa zahtjevima intervenijenta [...] [koji] nije zahtijevao poništenje ili preinaku [odluke žalbenog vijeća u tom predmetu] na temelju članka 134. stavka 3. Poslovnika“ (presuda BUD; t. 25. supra, EU:T:2008:574, t. 150. i 151.). Međutim, u ovom slučaju intervenijent zahtijeva upravo poništenje pobijane odluke.
29 Što se tiče argumenta OHIM‑a, prema kojem je pobijana odluka „povoljna“ za intervenijenta, potrebno je podsjetiti da prema sudskoj praksi odluku žalbenog vijeća treba smatrati povoljnom za jednu od stranaka pred tim vijećem ako se njome prihvaća njezin zahtjev samo na temelju jednog dijela argumentacije koju je iznijela, iako se njome ne ispituju ili se njome odbijaju ostali razlozi ili argumenti koje je navela (vidjeti presudu od 14. prosinca 2011., Völkl/OHIM – Marker Völkl (VÖLKL), T‑504/09, Zb., EU:T:2011:739, t. 26. i navedenu sudsku praksu). Suprotno tomu, odluka žalbenog vijeća OHIM‑a nepovoljna je za stranku, u smislu članka 61. stavka 4. Uredbe br. 6/2002, ako se njome o zahtjevu koji je ta stranka podnijela pred OHIM‑om odluči na njezinu štetu (vidjeti po analogiji gore navedenu presudu VÖLKL, EU:T:2011:739, t. 27. i navedenu sudsku praksu).
30 U predmetnom slučaju Odjel za poništaje utvrdio je da se tužiteljev zahtjev za proglašenje ništavosti u biti temelji na navodnom nedostatku novosti i individualnoga karaktera osporavanog dizajna Zajednice. Nadalje, Odjel je smatrao da je taj dizajn istovjetan, u smislu članka 5. stavka 2. Uredbe br. 6/2002, ranijem dizajnu, odnosno dizajnu koji predstavlja ploču u središtu slike prikazane u točki 5. ove presude.
31 I pred Odjelom za poništaje, u svojim pisanim očitovanjima od 22. lipnja 2010., podnesenima kao odgovor na očitovanja tužitelja od 2. travnja 2010. navedena u točki 22. ove presude, i pred žalbenim vijećem (vidjeti sažetak argumenata intervenijenta u točki 14. pobijane odluke, osobito dio naslovljen „Neopravdano uzimanje u obzir dokumenta D1 od strane Odjela za poništaje radi utvrđivanja novosti i individualnoga karaktera osporavanog dizajna“, str. 9. do 13. pobijane odluke) intervenijent je tvrdio, među ostalim, da slika prikazana u točki 5. ove presude, koja je prikazana i u točki 8. odluke Odjela za poništaje, ne prikazuje odvod za tuš-kadu, nego samo rešetke koje se mogu upotrebljavati za kanalice.
32 Intervenijent je stoga tvrdio da su slika prikazana u točki 5. ove presude i, općenito, proizvodi iz kataloga Blücher potpuno različiti od proizvoda na koji se odnosi osporavani dizajn. Zbog toga se, prema mišljenju intervenijenta, ti proizvodi ne bi trebali uzeti u obzir prilikom ocjene novosti i individualnoga karaktera osporavanog dizajna.
33 Žalbeno vijeće nije prihvatilo tu argumentaciju. Naprotiv, kao što pravilno ističe intervenijent, žalbeno vijeće smatralo je u točki 31. pobijane odluke da „se raniji dizajn sastoji od vrlo jednostavnog i pravokutnog odvoda za tuš-kadu“. Tako je implicitno, ali jasno odbilo argument intervenijenta prema kojem je ipak riječ o rešetki za kanalicu. Odbijanje tog argumenta nužno je dovelo do odbijanja argumentacije intervenijenta prema kojoj se dizajni iz kataloga Blücher ne mogu uzeti u obzir radi ocjene novosti i individualnoga karaktera osporavanog dizajna.
34 Naime, iako je točno da je žalbeno vijeće poništilo odluku Odjela za poništaje o proglašenju tog dizajna ništavim zbog nedostatka novosti, ipak je uputilo predmet Odjelu za poništaje „radi donošenja odluke o zahtjevu za poništenje na temelju članka 25. stavka 1. točke (b) u vezi s [člankom 4. stavkom 1. i člankom 6.]“ Uredbe br. 6/2002, kao što je istaknuto u točki 2. izreke pobijane odluke. Iz upućivanja na članak 6. navedene uredbe, koji se odnosi na individualni karakter, proizlazi da je Odjel za poništaje u postupku povodom upućivanja predmeta na ponovno odlučivanje dužan analizirati pitanje postojanja takvoga karaktera osporavanog dizajna. Osim toga, u posljednjoj rečenici u točki 36. pobijane odluke žalbeno je vijeće izričito istaknulo da se „to novo ispitivanje treba temeljiti na činjenicama, dokazima i argumentima iznesenima pred Odjelom za poništaje kao i na novim činjenicama, dokazima i argumentima koje su dvije stranke iznijele pred žalbenim vijećem“, uključujući, stoga, i kataloge Blücher za koje je intervenijent želio da se izuzmu iz te analize.
35 Iz navedenoga proizlazi da pobijanom odlukom o pitanju intervenijenta nije odlučeno u njegovu korist te da se zato ta odluka treba smatrati nepovoljnom za njega u smislu članka 61. stavka 4. Uredbe br. 6/2002. Intervenijentu je stoga dopušteno da drugim dijelom svojeg zahtjeva zahtijeva poništenje te odluke, a suprotne argumente OHIM‑a treba odbiti (vidjeti u tom smislu presudu od 17. ožujka 2009., Laytoncrest/OHIM – Erico (TRENTON), T‑171/06, Zb., EU:T:2009:70, t. 21. i presudu VÖLKL, t. 29. supra, EU:T:2011:739, t. 28.).
Osnovanost prvog dijela zahtjeva tužitelja
36 U prilog tužbi tužitelj navodi jedan tužbeni razlog koji se temelji na pogrešci koju je žalbeno vijeće počinilo prilikom usporedbe osporavanog dizajna i ranijih dizajnâ koji su bili navedeni u prilog zahtjevu za proglašenje ništavosti. Prema njegovu mišljenju zbog te je pogreške žalbeno vijeće donijelo pogrešan zaključak da je osporavani dizajn nov u smislu članka 5. Uredbe br. 6/2002.
37 Tako je najprije potrebno utvrditi koji su raniji dizajn tijela OHIM‑a uzela u obzir prilikom analize zahtjeva za proglašenje ništavosti. Potom, s obzirom na to da se zaštita dizajna u smislu članka 4. stavka 1. Uredbe br. 6/2002 sastoji u zaštiti vanjskog izgleda proizvoda i s obzirom na to da, kao što proizlazi iz uvodne izjave 12. navedene uredbe, ona ne smije biti proširena na one sastavne dijelove predmetnog proizvoda koji nisu vidljivi za vrijeme njegove uobičajene uporabe (vidjeti u tom smislu presudu od 9. rujna 2014., Biscuits Poult/OHIM – Banketbakkerij Merba (Biscuit), T‑494/12, Zb., EU:T:2014:757, t. 19. i 20. i presudu od 3. listopada 2014., Cezar/OHIM – Poli‑Eco (Insert), T‑39/13, Zb., EU:T:2014:852, t. 40., 51. i 52.), valja utvrditi vidljive sastavne dijelove tog ranijeg dizajna. Naposljetku valja provjeriti je li žalbeno vijeće pravilno usporedilo vidljive sastavne dijelove osporavanog i ranijeg dizajna.
38 Prije tog ispitivanja najprije je potrebno podsjetiti da u skladu s člankom 3. točkom (a) Uredbe br. 6/2002 „dizajn“ znači vanjski izgled proizvoda u cijelosti ili dijela proizvoda koji proizlazi iz njegovih obilježja, posebno crta, obrisa, boja, oblika, teksture ili materijala samoga proizvoda ili njegove ornamentacije.
39 Osim toga, u skladu s člankom 4. stavkom 1. iste uredbe dizajn se štiti dizajnom Zajednice u onoj mjeri u kojoj je nov i u kojoj ima individualni karakter.
40 U tom pogledu, članak 5. Uredbe br. 6/2002 određuje kako slijedi:
„1. Dizajn se smatra novim ako ni jedan istovjetni dizajn nije bio učinjen dostupnim javnosti:
[…]
(b) kod registriranog dizajna Zajednice, prije datuma podnošenja prijave za registraciju dizajna za kojeg se traži zaštita, ili, ako je zatraženo pravo prvenstva, prije datuma priznatog prvenstva.
2. Dizajni se smatraju istovjetnima ako se njihova obilježja razlikuju samo u beznačajnim pojedinostima.“
41 Tako iz članka 5. stavka 2. Uredbe br. 6/2002 proizlazi da se dva dizajna smatraju istovjetnima ako se njihova obilježja razlikuju samo u beznačajnim pojedinostima, odnosno pojedinostima koje se ne mogu odmah opaziti i kojima se stoga ne stvaraju čak ni male razlike između njih. A contrario, kako bi se ocijenila novost dizajna, valja ocijeniti postoje li između dizajnâ koji su u sukobu razlike koje nisu beznačajne, čak i ako su male (presuda od 6. lipnja 2013., Kastenholz/OHIM – Qwatchme (Brojčanici sata), T‑68/11, Zb., EU:T:2013:298, t. 37.).
42 Također valja sažeto predstaviti utvrđenja iz odluke Odjela za poništaje i pobijane odluke.
43 Odjel za poništaje smatrao je u točki 15. svoje odluke da osporavani dizajn predstavlja „odvod za tuš-kadu (shower drain)“ koji se sastoji od ploče, slivnika i odvoda. U tom je pogledu dodao: „Slivnik i odvod postavljeni su na donjoj strani ploče.“
44 Iz prikaza osporavanog dizajna, kao što je prikazan u točki 1. ove presude, može se utvrditi da je, s lijeva na desno, na prvoj slici prikazana ploča i ispod nje slivnik (prema kojem otječe voda) te priključak za odvod u središtu slivnika, na drugoj slici donja strana slivnika s priključkom za odvod u središtu te, konačno, na trećoj slici gornja strana ploče.
45 U točki 16. svoje odluke Odjel za poništaje istaknuo je da „[t]ijekom uobičajene uporabe, odnosno kada je tuš u funkciji, ploča je […] ugrađena u pod, pa slivnik i odvod nisu […] vidljivi“. Na temelju tog razmatranja, zaključio je, u točki 19. svoje odluke, da je „[j]edino vidljivo obilježje osporavanog dizajna […] gornja strana ploče“. S obzirom na to da je prema njegovu mišljenju to vidljivo obilježje osporavanog dizajna istovjetno „obilježju prikazanom u D1“, Odjel za poništaje zaključio je da osporavani dizajn nije nov.
46 U svojoj žalbi pred žalbenim vijećem intervenijent je, među ostalim, tvrdio da je Odjel za poništaje pogrešno smatrao da je pokrovna ploča bila jedini sastavni dio proizvoda na koji se odnosi osporavani dizajn koji je vidljiv nakon ugradnje. Prema njegovu mišljenju, vidljivi su bili i stranica ploče i prorezi s obiju strana ploče. Prema tome, Odjel za poništaje nije usporedio sva relevantna obilježja osporavanog dizajna s „obilježjima u D1“, tako da je zaključak iz odluke Odjela za poništaje da navedeni dizajn nije nov pogrešan.
47 Pažljivim čitanjem pobijane odluke, unatoč pomalo nejasnom izričaju, otkriva se da je žalbeno vijeće prihvatilo argument prema kojem gornji dio pokrovne ploče nije jedini sastavni dio koji ostaje vidljiv nakon ugradnje „odvoda za tuš-kadu“ (shower drain) na koji se odnosi osporavani dizajn. Naime, žalbeno vijeće u točki 31. navedene odluke navodi da se „osporavani dizajn sastoji od pokrovne ploče pravokutnog oblika, ali i od bočnih proreza te vanjskih završnih rubova odvoda za tuš-kadu, pri čemu su svi ti sastavni dijelovi vidljivi tijekom uobičajene uporabe“.
48 U tom pogledu valja istaknuti da se proizvod na koji se odnosi osporavani dizajn sastoji, kao što je pravilno utvrdio Odjel za poništaje, od pokrovne ploče, slivnika i priključka na odvod za tuš-kadu. Konkretnije, voda iz tuša otječe u slivnik te se kroz odvod slijeva u kanalizaciju. Slivnik je pokriven pokrovnom pločom, čije je posebno obilježje to da je čvrsta, odnosno da na njezinoj površini nema otvora kroz koje bi voda mogla otjecati u slivnik. Otjecanje vode u slivnik odvija se kroz dva proreza s obiju dugih strana ploče.
49 Nakon ugradnje „odvoda za tuš-kadu“ (shower drain) na koji se odnosi osporavani dizajn, odnosno nakon njegove ugradnje u pod tuš-kade, ne vidi se samo gornja strana ploče nego i, kao što je pravilno utvrdilo žalbeno vijeće u točki 31. pobijane odluke, dva bočna proreza te gornji dio ruba slivnika. Očito je da žalbeno vijeće upućuje na potonji sastavni dio kada spominje „vanjske završne rubove“ „odvoda za tuš-kadu (shower drain)“. To su, među ostalim, razmatranja kojima se opravdava zaključak prema kojem rečenicu iz točke 31. pobijane odluke, navedenu u točki 47. ove presude, treba shvatiti na način da je žalbeno vijeće, kao i intervenijent, smatralo da vidljivi dijelovi, „tijekom uobičajene uporabe“ odvoda za tuš-kadu (shower drain) na koji se odnosi osporavani dizajn, odnosno nakon njegove ugradnje, nisu bili samo gornja strana pokrovne ploče, nego i ostali gore navedeni sastavni dijelovi tog proizvoda.
50 Uzimajući u obzir prethodna razmatranja, valja analizirati jedini tužbeni razlog tužitelja.
51 Tužitelj u okviru tužbe ne iznosi argumente koji bi mogli dovesti u pitanje razmatranja iznesena u točkama 47. do 49. ove presude. Međutim, on osporava način na koji je žalbeno vijeće usporedilo osporavani dizajn i „raniji dizajn“ naveden u točki 31. pobijane odluke. Prema njegovu mišljenju, iz potonje navedene točke pobijane odluke proizlazi da je žalbeno vijeće pogrešno tumačilo točku 19. odluke Odjela za poništaje.
52 Tužitelj navodi da je Odjel za poništaje u svojoj odluci upotrijebio kraticu „D1“ kojom je uputio na sve izvatke iz kataloga Blücher koji su bili uloženi u spis, a ne samo na sliku prikazanu u točki 5. ove presude, koja je prikazana i u točki 8. odluke Odjela za poništaje. Navedena slika samo je dio dokumenta pod nazivom „D1“ u odluci Odjela za poništaje. Osim toga, prema mišljenju tužitelja, utvrđenje Odjela za poništaje iz točke 8. njegove odluke nije posve točno jer ta slika ne predstavlja „odvodnu kanalicu“, nego samo „pokrovnu rešetku“ odvodne kanalice. Tužitelj objašnjava da izraz „pokrovna rešetka“ treba shvatiti kao rešetku postavljenu na odvodni slivnik ugrađen u podu. Ta rešetka nema otvora na vodoravnoj površini, tako da tekućina može otjecati samo duž stranica rešetke.
53 Tužitelj tvrdi da „pokrovna rešetka“ prikazana na slici iz točke 5. ove presude odgovara „pokrovnoj rešetci“ osporavanog dizajna. Obje su izrađene od nehrđajućeg čelika i izgledaju kao duguljasti četverokut. Nijedna od njih nema otvora na vodoravnoj površini, tako da tekućina može otjecati u odvodni slivnik samo duž stranica. Tužitelj u tom pogledu pojašnjava da je jedina funkcija otvora na ploči vidljivog u središtu navedene slike da se omogući podizanje rešetke slivnika radi čišćenja. Iz navedenoga zaključuje da gore navedena slika prikazuje upravo pravokutnu pokrovnu ploču, drugim riječima „pokrovnu rešetku“ danskog poduzetnika Blüchera iz 1998., čiji se model naziva „Spaltrost“ (na njemačkom) ili „Spalterist“ (na danskom), što znači „rešetka s prorezima“.
54 Tužitelj tvrdi da je pobijana odluka zahvaćena pogreškom jer se u njezinoj točki 31. navodi da se „raniji dizajn (D1) sastoji od vrlo jednostavnog pravokutnog odvoda za tuš-kadu [(shower drain)] koji se sastoji od pokrovne ploče s otvorom“. Međutim, općepoznata je činjenica da se odvod za tuš-kadu ne sastoji samo od pokrovne ploče koja, kao što govori njezin naziv, služi pokrivanju nečega, u ovom slučaju odvoda za tuš-kadu ili odvodnog slivnika. Prema mišljenju tužitelja, žalbeno vijeće stoga nije uzelo u obzir činjenicu da slika iz točke 5. ove presude prikazuje samo vanjski izgled pokrovne ploče, a ne cijeli vanjski izgled odvoda za tuš-kadu, vidljiv tijekom uobičajene uporabe, koji predstavlja raniji dizajn uključen u kataloge Blücher.
55 Tužitelj tako tvrdi da iz točaka 7. do 31. pobijane odluke proizlazi da je žalbeno vijeće pogrešno usporedilo vanjski izgled vidljiv kod uobičajene uporabe osporavanog dizajna samo s pokrovnom pločom u središtu slike prikazane u točki 5. ove presude. Naime, iz konteksta katalogâ Blücher koje je tužitelj podnio OHIM‑u može se zaključiti da „pokrovnu rešetku“ vidljivu na toj slici treba postaviti između vanjskih uspravnih rubova odvodnog slivnika te da se površina poda koja okružuje slivnik, vanjski uspravni rubovi slivnika kao i „pokrovna rešetka“ postavljena između njih nalaze na istoj visini. To je slučaj i kod osporavanog dizajna.
56 Osim toga, iz konteksta katalogâ Blücher proizlazi da se pokrovna ploča u središtu slike prikazane u točki 5. ove presude, kao i drugi modeli pokrovnih ploča, trebala postaviti između uspravnih rubova odvodnog slivnika ugrađenog u pod. Sam odvodni slivnik prikazan je na prvoj i posljednjoj stranici predmetnih kataloga, s razlikom da na tom prikazu sadrži rešetku koja na površini ima otvore.
57 Prema mišljenju tužitelja, kada je pokrovna ploča u središtu slike prikazane u točki 5. ove presude postavljena u odvodni slivnik kao što je onaj iz katalogâ Blücher, vanjski izgled takvog odvodnog sustava za tuš-kadu kod uobičajene uporabe ne uključuje samo pokrovnu ploču,nego i, suprotno onomu što je utvrdilo žalbeno vijeće, stranice ili rubove navedene ploče, uzdužne proreze s obiju strana ploče te završni vanjski rub odvodnog slivnika.
58 Tužitelj stoga tvrdi da se odluka žalbenog vijeća temelji na netočnim razlozima te na pogrešnoj usporedbi predmetnih dizajnâ.
59 U tom pogledu valja podsjetiti, kao što proizlazi iz razmatranja iznesenih u točkama 45. do 47. ove presude, da je žalbeno vijeće pravilno smatralo da nakon ugradnje odvoda za tuš-kadu (shower drain) koji predstavlja osporavani dizajn, vodoravna površina pokrovne ploče nije njegov jedini sastavni dio koji ostaje vidljiv. Odjel za poništaje, koji je došao do suprotnog zaključka u točki 16. svoje odluke, tako je počinio pogrešku koju je trebalo ispraviti žalbeno vijeće.
60 Međutim, žalbeno vijeće u pobijanoj odluci nije izvelo točne zaključke iz pogreške koju je utvrdilo.
61 Točno je da je Odjel za poništaje radi ocjene novosti osporavanog dizajna pogrešno usporedio samo pokrovnu ploču uključenu u osporavani dizajn s pokrovnom pločom u središtu slike prikazane u točki 5. ove presude. Međutim, to ne znači da je moguće ocijeniti novost osporavanog dizajna usporedbom svih njegovih sastavnih dijelova koji su vidljivi nakon njegove ugradnje samo s pločom u središtu predmetne slike. To bi, naime, značilo da je potrebno usporediti, s jedne strane, sve vidljive sastavne dijelove odvodnog sustava za tuš-kadu (koji predstavlja osporavani dizajn) i, s druge strane, samo jedan sastavni dio ranijeg odvoda za tuš-kadu.
62 U tom pogledu nije potrebno utvrditi je li, kao što tvrdi tužitelj (vidjeti točku 54. ove presude), općepoznato da odvod za tuš-kadu nije sastavljen samo od pokrovne ploče. Dovoljno je utvrditi da, u svakom slučaju, ispitivanje dokaza koje su stranke podnijele pred OHIM‑om može jedino dovesti do zaključka da je pokrovna ploča u središtu slike prikazane u točki 5. ove presude bila samo dio sustava za odvod tekućina te da je, prema tome, za ocjenu novosti osporavanog dizajna potrebna usporedba njegovih obilježja koja su vidljiva nakon ugradnje s obilježjima ranijeg dizajna koja su vidljiva nakon ugradnje, uključujući gore navedenu pokrovnu ploču.
63 Naime, kao prvo, u katalozima Blücher, čije je izvatke podnio tužitelj, slici prikazanoj u točki 5. ove presude prethodio je naslov „Roste für Rinnen und Aufsatzstücke“, što znači „Rešetke za odvodne kanalice i gornji dijelovi“. Zato je sigurno da je ploča u središtu te slike samo obična pokrovna ploča koja se upotrebljava kao rešetka sustava za odvod tekućina i ne predstavlja cjelinu takvog sustava.
64 Kao drugo, na drugoj se stranici (str. 21.) predmetnih kataloga, koju je tužitelj također podnio OHIM‑u, nalazio dijagram na kojem je prikazano kako se različiti sastavni dijelovi iz ponude poduzetnika Blücher mogu kombinirati za izgradnju potpunog sustava za odvod tekućina. Konkretno, na tom je dijagramu prikazano šest modela rešetki, od kojih jedna nema otvora, koje se mogu postaviti na slivnik koji se pak postavlja na odvod. Navedene su rešetke kvadratnog, a ne duguljastog oblika, ali je očito da se isto načelo može primijeniti na rešetke različitih oblika ili dimenzija.
65 U tom pogledu treba istaknuti da je rešetka bez otvora (pokrovna ploča) prikazana na tom dijagramu označena brojem modela 697.200.200.20. Iz stranice 34. istoga kataloga proizlazi da se radi o jednoj vrsti pokrovnih ploča kvadratnog oblika iz serije pokrovnih ploča „Spaltrost“ koje nudi poduzetnik Blücher. Ista serija uključuje druge modele (označene brojevima 697.200.075.99, 697.200.150.99 i 697.200.200.99) jednakog vanjskog izgleda (odnosno bez otvora na vodoravnoj površini), ali duguljastog oblika. Osim toga, na predmetnoj se stranici osim podataka o dimenzijama tih modela nalazi i slika pokrovne ploče istovjetne ploči u središtu slike prikazane u točki 5. ove presude. Tako se uvidom u te kataloge lako može zaključiti da se svi modeli rešetki (ili pokrovnih ploča) iz kataloga mogu kombinirati s ostalim sastavnim dijelovima, također iz ponude poduzetnika Blücher, za izgradnju sustava za odvod tekućina.
66 Kao treće, kao što tvrdi tužitelj, na prvoj i posljednjoj stranici kataloga Blücher, koje se nalaze među izvadcima iz tih kataloga koje je tužitelj podnio OHIM‑u, nalaze se slike sustava za odvod vode duguljastog oblika iz ponude poduzetnika Blücher, s tom razlikom da sustav na tim dvjema slikama uključuje pokrovnu ploču s otvorima na vodoravnoj površini (rešetku).
67 Kao četvrto, valja također istaknuti da iz točaka 15. i 16. očitovanja tužitelja od 2. travnja 2010. podnesenog Odjelu za poništaje OHIM‑a jasno proizlazi da su pokrovne ploče bez otvora iz katalogâ Blücher, među kojima je i ploča u središtu slike prikazane u točki 5. ove presude, samo dio sustava za odvod tekućina te same za sebe ne čine takav sustav.
68 Kao peto, na kraju valja istaknuti da ni intervenijent nije pred tijelima OHIM‑a osporio činjenicu da se pokrovna ploča modela „Spaltrost“ iz ponude poduzetnika Blücher upotrebljava kao dio sustava za odvod tekućina. Naprotiv, u prilogu 11. očitovanju intervenijenta od 27. lipnja 2010. podnesenog Odjelu za poništaje intervenijent je podnio izvatke iz drugoga kataloga poduzetnika Blücher, na kojima je bila slika pokrovne ploče, poput one u središtu slike prikazane u točki 5. ove presude, koja je postavljena na slivnik ispod kojega je odvod. Osim toga, intervenijent ističe tu činjenicu u svojem odgovoru na tužbu.
69 Točno je da je intervenijent podnio taj dokument u prilog svojem argumentu, koji je ponovio i pred Općim sudom, prema kojem predmetna pokrovna ploča poduzetnika Blücher i sustavi za odvod tekućina na kojima se ona može upotrebljavati nisu namijenjeni upotrebi u tuš-kadi, nego upotrebi u industriji. Naime, tekst na istoj stranici na kojoj se nalazi slika, u izvatku iz kataloga koji je OHIM‑u podnio intervenijent, jasno pokazuje da se radi o sustavima za odvod tekućina koji se upotrebljavaju u prehrambenoj industriji.
70 Međutim, time se nikako ne mijenja činjenica da iz te iste slike jasno proizlazi da pokrovna ploča u središtu slike prikazane u točki 5. ove presude ne čini, sama za sebe, sustav za odvod tekućina (ili odvod za tuš-kadu, kao što je, čini se, smatralo žalbeno vijeće), već je ona samo dio takvog sustava. Iz navedenoga stoga slijedi da je žalbeno vijeće pogriješilo kada je, radi ocjene novosti osporavanog dizajna, usporedilo njegova obilježja koja su vidljiva nakon ugradnje samo s tom pločom.
71 Ta razmatranja nisu dovedena u pitanje argumentima OHIM‑a ni argumentima intervenijenta.
72 OHIM se poziva na presudu od 22. lipnja 2010., Shenzhen Taiden/OHIM – Bosch Security Systems (Komunikacijska oprema) (T‑153/08, Zb., EU:T:2010:248, t. 23 i 24.). Prema njegovu mišljenju, iz te presude proizlazi da se, s obzirom na to da se u članku 6. stavku 1. Uredbe br. 6/2002 upućuje na razliku u ukupnom dojmu koji ostavljaju predmetni dizajni, ispitivanje individualnoga karaktera dizajna Zajednice ne može provesti s obzirom na posebne sastavne dijelove iz različitih ranijih dizajnâ. Zbog toga je potrebno usporediti, s jedne strane, ukupni dojam koji ostavlja osporavani dizajn Zajednice i, s druge strane, ukupni dojam koji ostavlja svaki od ranijih dizajnâ na koje se valjano poziva podnositelj zahtjeva za proglašenje ništavosti.
73 OHIM tvrdi da se obrazloženje te presude, koje se može primijeniti na individualni karakter dizajna, odnosi a fortiori na ispitivanje novosti. Stoga se obilježja više ranijih dizajnâ ne mogu kombinirati kako bi se dovela u pitanje novost novijeg dizajna.
74 Taj argument treba odbaciti jer se temelji na pogrešnom shvaćanju argumenta tužitelja. Naime, tužitelj ne prigovara žalbenom vijeću da nije uzelo u obzir posebne sastavne dijelove različitih ranijih dizajnâ radi usporedbe s osporavanim dizajnom, nego da je usporedilo cijeli odvod za tuš-kadu (shower drain), koji predstavlja osporavani dizajn, sa samo jednim dijelom, a ne cijelim sustavom za odvod tekućina iz ponude poduzetnika Blücher, navedenim u prilog zahtjevu za proglašenje ništavosti.
75 OHIM također tvrdi da tužitelj nije uspio dokazati da je prije osporavanog dizajna postojao dizajn sa svim obilježjima osporavanog dizajna. Prema njegovu mišljenju, argumentacija tužitelja temelji se na kombinaciji dvaju različitih dizajna. Iako su objavljeni u istim katalozima (katalozi Blücher), ta dva dizajna nisu prikazana zajedno. Tužitelj smatra da se, čak i pod pretpostavkom da katalozi Blücher predstavljaju činjenje dostupnim javnosti u smislu članka 5. stavka 1. Uredbe br. 6/2002, svaki od dizajnâ iz kataloga treba pojedinačno usporediti s osporavanim dizajnom.
76 Taj se argument temelji na pretpostavci da OHIM‑u nije podnesena nijedna slika koja prikazuje pokrovnu ploču u središtu slike iz točke 5. ove presude, postavljenu u odvodni slivnik duguljastog oblika, s kojim bi tako tvorila potpuni sustav za odvod tekućina. Naime, iznošenju tog argumenta u OHIM‑ovom odgovoru na tužbu prethodi argumentacija kojom se pravilno želi dokazati (vidjeti točke 22. i 23. ove presude) da se dokument podnesen na stranici 76. priloga A.9 tužbi ne smije uzeti u obzir. Međutim, iz točke 68. ove presude proizlazi da je pretpostavka na kojoj se temelji predmetni argument OHIM‑a pogrešna, što je već dovoljno za njegovo odbijanje.
77 U svakom slučaju valja istaknuti da, općenito, u slučaju dizajna koji se sastoji od više sastavnih dijelova treba smatrati da je učinjen dostupnim javnosti u smislu članka 5. stavka 1. Uredbe br. 6/2002 kada su svi sastavni dijelovi učinjeni dostupnima javnosti i kada je jasno navedeno da su namijenjeni međusobnom kombiniranju kako bi tvorili određeni proizvod, čime se omogućava utvrđivanje oblika i obilježja tog dizajna.
78 Drugim riječima, ne može se prihvatiti da je dizajn nov u smislu članka 5. Uredbe br. 6/2002 ako se sastoji samo od kombinacije dizajnâ koji su već učinjeni dostupnima javnosti i u odnosu na koje je već navedeno da su namijenjeni zajedničkoj upotrebi.
79 U ovom slučaju to znači da, s obzirom na to da je, zbog razloga iznesenih u točkama 63. do 67. ove presude, iz katalogâ Blücher jasno proizlazilo da je pokrovna ploča u središtu slike prikazane u točki 5. ove presude bila namijenjena kombiniranju sa slivnicima i odvodima za tuš-kade iz ponude poduzetnika Blücher, koji su se također nalazili u tim katalozima, radi sastavljanja potpunog sustava za odvod tekućina, OHIM je radi ocjene novosti osporavanog dizajna taj sustav trebao usporediti osobito s odvodom tekućina sastavljenim od predmetne pokrovne ploče i ostalih sastavnih dijelova sustava za odvod tekućina iz ponude poduzeća Blücher, unatoč tomu što u navedenim katalozima nije bilo nijedne slike takve kombinacije.
80 OHIM također tvrdi da otvor na pokrovnoj ploči u središtu slike prikazane u točki 5. ove presude predstavlja dodatnu razliku između te ploče i osporavanog dizajna, unatoč tomu što žalbeno vijeće nije navelo tu razliku.
81 Taj argument također treba odbiti. S jedne strane, argument tužitelja da je pobijana odluka zahvaćena pogreškom nije moguće odbiti pozivanjem na element koji nije naveden u toj odluci. S druge strane i prije svega, pogreška žalbenog vijeća sastoji se, prema tužiteljevom argumentu koji Opći sud smatra osnovanim, u činjenici da je žalbeno vijeće usporedilo cijeli sustav (odvod za tuš-kadu) koji predstavlja osporavani dizajn sa samo jednim sastavnim dijelom ranijeg dizajna. Drugim riječima, pogreška se sastoji u utvrđivanju ranijeg dizajna koji se trebao uzeti u obzir za tu usporedbu, a ne u obilježjima potonjeg dizajna, kao što, čini se, pretpostavlja OHIM u tom argumentu.
82 Intervenijent, s druge strane, tvrdi da je, s obzirom na to da je tužitelj pred OHIM‑om prije svega tvrdio da osporavani dizajn nije nov samo u odnosu na ploču u središtu slike prikazane u točki 5. ove presude, razumljivo da su i Odjel za poništaje i žalbeno vijeće svoje odluke temeljili na usporedbi navedenog dizajna samo s tom pločom.
83 Taj argument također treba odbiti. Treba podsjetiti da je tužitelj pred Odjelom za poništaje naveo više elemenata u prilog svojoj tvrdnji da osporavani dizajn nije nov i nema individualan karakter. Odjel za poništaje je, nakon što je utvrdio da je pokrovna ploča jedini sastavni dio osporavanog dizajna koji je vidljiv nakon ugradnje te da je ta ploča istovjetna ploči u središtu slike prikazane u točki 5. ove presude, samo na temelju toga prihvatio zahtjev za proglašenje ništavosti. Prema tome, on nije usporedio osporavani dizajn s ostalim dizajnima iz dokumenata koje je podnio tužitelj.
84 Međutim, s obzirom na to da je žalbeno vijeće pravilno utvrdilo da su nakon ugradnje i dalje vidljivi ostali sastavni dijelovi odvoda za tuš-kadu koji predstavlja osporavani dizajn, ono nije smjelo, kao što je već istaknuto, usporediti taj dizajn samo s pokrovnom pločom u središtu slike prikazane u točki 5. ove presude. Kako bi ocijenilo novost osporavanog dizajna, žalbeno vijeće trebalo je ispitati postoje li razlike koje nisu beznačajne između svih vidljivih obilježja tog dizajna i svih vidljivih obilježja navedenog ranijeg dizajna, a ne ograničiti se samo na pokrovnu ploču koja je sastavni dio ranijeg dizajna.
85 Intervenijent također tvrdi da, iako je tužitelj pred žalbenim vijećem tvrdio da je moguće ugraditi samo pokrovnu ploču u središtu slike prikazane u točki 5. ove presude u pravokutni slivnik duguljastog oblika s rubom koji ostaje vidljiv nakon ugradnje, on svoje tvrdnje nije potkrijepio dokazima, s obzirom na to da u katalozima Blücher nije bilo nijedne slike takve ugradnje. U tom okviru intervenijent podsjeća da dokument podnesen na stranici 76. priloga A.9 tužbi, koji sadrži prikaz predmetne pokrovne ploče ugrađene u slivnik duguljastog oblika, nije podnesen pred OHIM‑om te se ne može uzeti u obzir.
86 Međutim, zbog razloga već navedenih u točkama 63. do 70. ove presude, ti se argumenti ne mogu prihvatiti.
87 Iz toga slijedi da je jedini tužbeni razlog osnovan.
88 Kao što je već istaknuto u točki 20. ove presude, tužitelj drugim dijelom svojeg zahtjeva u biti traži izmjenu pobijane odluke na način da se odbije žalba intervenijenta podnesena žalbenom vijeću i da se potvrdi odluka Odjela za poništaje kojom se prihvaća zahtjev za proglašenje ništavosti, u slučaju potrebe uz zamjenu njezina obrazloženja. Stoga treba utvrditi na koji način valja postupiti sa zahtjevom tužitelja za izmjenu.
Osnovanost drugog dijela zahtjeva tužitelja
89 Potrebno je istaknuti da je nadzor koji Opći sud provodi u skladu s člankom 61. Uredbe br. 6/2002 nadzor zakonitosti odluka žalbenih vijeća OHIM‑a i da Opći sud može poništiti ili izmijeniti odluku na koju se odnosi tužba samo ako je u trenutku njezina donošenja bila zahvaćena jednim od razloga za poništavanje ili izmjenu navedenih u članku 61. stavku 2. te uredbe. Iz toga slijedi da ovlast izmjene koja se priznaje Općem sudu ne uključuje i to da vlastitom ocjenom može zamijeniti ocjenu žalbenog vijeća, a još manje da donosi ocjenu o kojoj to vijeće još nije zauzelo stajalište. Prema tome, izvršavanje ovlasti izmjene u načelu treba biti ograničeno na slučajeve u kojima Opći sud, nakon provedenog nadzora ocjene koju je dalo žalbeno vijeće, može na temelju utvrđenih činjeničnih i pravnih elemenata odrediti odluku koju je žalbeno vijeće bilo dužno donijeti (vidjeti po analogiji presudu od 5. srpnja 2011., Edwin/OHIM, C‑263/09 P, Zb., EU:C:2011:452, t. 71. i 72.).
90 U ovom slučaju, točno je da su pitanje novosti osporavanog dizajna ispitali i Odjel za poništaje i žalbeno vijeće. Međutim, već je istaknuto da je ispitivanje koje su provela ta tijela OHIM‑a u oba slučaja bilo zahvaćeno pogreškama. S jedne strane, Odjel za poništaje pogrešno je smatrao da je nakon ugradnje odvoda za tuš-kadu koji predstavlja osporavani dizajn pokrovna ploča bila njegov jedini sastavni dio koji je ostao vidljiv. Stoga je usporedio tu ploču s pločom u središtu slike prikazane u točki 5. ove presude a da nije uzeo u obzir ostale dokaze na koje se pred njime pozvao tužitelj. S druge strane, žalbeno vijeće točno je utvrdilo pogrešku koju je počinio Odjel za poništaje, ali umjesto da usporedi sastavne dijelove vidljive nakon ugradnje odvoda za tuš-kadu koji predstavlja osporavani dizajn s vidljivim sastavnim dijelovima drugih ranijih dizajnâ koje je naveo tužitelj, uključujući onaj čiji je sastavni dio pokrovna ploča u središtu navedene slike, žalbeno se vijeće pogrešno ograničilo na jednostavnu usporedbu osporavanog dizajna s potonjom pločom.
91 Iz toga proizlazi da ispitivanje novosti osporavanog dizajna s obzirom na ranije dizajne koje je naveo tužitelj nije bilo potpuno. Stoga bi ispitivanje, od strane Općeg suda, novosti osporavanog dizajna s obzirom na sve elemente koje je naveo tužitelj pred tijelima OHIM‑a u biti podrazumijevalo izvršavanje upravnih i istražnih dužnosti OHIM‑a te bi zato bilo protivno institucionalnoj ravnoteži na kojoj se temelji načelo podjele nadležnosti između OHIM‑a i Općeg suda. Iz toga slijedi da su interesi tužitelja dovoljno zaštićeni poništenjem pobijane odluke (vidjeti u tom smislu presudu Pomagalo za pisanje, t. 20. supra, EU:T:2010:190, t. 133.; vidjeti također u tom smislu i po analogiji presudu VÖLKL, t. 29. supra, EU:T:2011:739, t. 121. i navedenu sudsku praksu).
92 Zbog toga se ne može prihvatiti drugi dio zahtjeva tužitelja.
Osnovanost drugog dijela zahtjeva intervenijenta
93 Kao što je već navedeno, drugim dijelom svojeg zahtjeva intervenijent traži poništenje pobijane odluke zbog razloga različitog od onih koje je naveo tužitelj. U prilog tom zahtjevu intervenijent tvrdi da je žalbeno vijeće počinilo bitnu povredu odredaba postupka time što je u točki 31. pobijane odluke zaključilo da slika iz točke 5. ove presude prikazuje vrlo jednostavan pravokutni odvod za tuš-kadu, sastavljen od pokrovne ploče s jednim otvorom. Prema njegovu mišljenju, taj je zaključak proturječan tvrdnjama stranaka u postupku pred OHIM‑om i nije obrazložen, zbog čega pobijana odluka nije dovoljno razumljiva.
94 Intervenijent u tom pogledu pojašnjava da slika iz točke 5. ove presude prikazuje samo rešetke koje se mogu upotrijebiti u kanalici za odvod tekućina. One uključuju ploču u središtu navedene slike, koja je zatvorena na vodoravnoj površini i omogućava otjecanje tekućine samo kroz proreze sa strane.
95 Intervenijent međutim tvrdi da iz izvadaka iz jednog od kataloga Blücher, koje je on sam podnio tijelima OHIM‑a, proizlazi da je ta pokrovna ploča bila namijenjena upotrebi u industriji, a ne tomu da se upotrebljava kao sastavni dio odvoda za tuš-kadu u sanitarnom prostoru. Konkretno, slika te ploče u navedenom katalogu sadrži sličicu kombija što, kao što je objašnjeno na jednoj drugoj stranici istoga kataloga, znači da je proizvod namijenjen upotrebi u industriji.
96 Tužitelj nije obrazloženo osporio te tvrdnje pred žalbenim vijećem. Samo je osporio, i to pogrešno, da ta okolnost utječe na osnovanost njegova zahtjeva za proglašenje ništavosti. Prema tome, tvrdi da pobijana odluka kojom je predmetni proizvod kvalificiran kao odvod za tuš-kadu nije obrazložena te da je nerazumljiva.
97 U podnesku koji je podnio na temelju članka 135. stavka 3. Poslovnika tužitelj tvrdi da se „tužbenom razlogu intervenijenta ne može pridati nikakva težina“ jer je „ključno odgovoriti na pitanje je li žalbeno vijeće moglo valjano smatrati da se dokument ‚D1’ ne odnosi na [katalog] Blücher, kao što je odlučio Odjel za poništaje, već samo na pokrovnu ploču“ u središtu slike prikazane u točki 5. ove presude. Prema njegovu mišljenju, intervenijent tužbenim razlogom koji je iznio zapravo želi iskoristiti semantičku pomutnju u pobijanoj odluci u pogledu utvrđivanja značenja oznake „D1“ kako bi postigao da se osporavani dizajn usporedi samo s gore navedenom pokrovnom pločom. Tužitelj zato zahtijeva da se taj tužbeni razlog odbije.
98 S obzirom na to da intervenijent u prilog drugom dijelu svojeg zahtjeva navodi povredu obveze obrazlaganja, potrebno je podsjetiti da na temelju članka 62. Uredbe br. 6/2002 odluke OHIM‑a trebaju biti obrazložene. Ta obveza obrazlaganja ima jednak doseg kao obveza koja proizlazi iz članka 296. UFEU‑a, prema kojoj rasuđivanje autora akta treba biti jasno i nedvosmisleno. Ta obveza ima dvostruk cilj: omogućiti, s jedne strane, zainteresiranim osobama da znaju razloge poduzete mjere kako bi branili svoja prava te, s druge strane, sudu Unije da izvrši svoj nadzor zakonitosti odluke. Međutim, od žalbenih se vijeća ne može zahtijevati da pruže obrazloženje kojim bi se, iscrpno i točku po točku, odgovorilo na sve argumente koje su pred njima iznijele stranke. Obrazloženje, dakle, može biti implicitno, pod uvjetom da se njime omogućuje zainteresiranim osobama da saznaju razloge zbog kojih je donesena odluka žalbenog vijeća, a nadležnom sudu da raspolaže dovoljnim elementima za izvršavanje svojeg nadzora (vidjeti presudu od 25. travnja 2013., Bell & Ross/OHIM – KIN (Kućište ručnog sata), T‑80/10, EU:T:2013:214, t. 37. i navedenu sudsku praksu).
99 Valja podsjetiti i da je obveza obrazlaganja odluka bitan postupovni zahtjev koji treba razlikovati od pitanja osnovanosti razlogâ, koje se odnosi na materijalnu zakonitost spornog akta. Naime, obrazloženje odluke sastoji se od formalnog iznošenja razloga na kojima se ta odluka temelji. Ako ti razlozi sadrže pogreške, one utječu na materijalnu zakonitost odluke, ali ne na njezino obrazloženje koje može biti dovoljno iako su u njemu izneseni pogrešni razlozi (vidjeti presudu Kućište ručnog sata, t. 98. supra, EU:T:2013:214, t. 38. i navedenu sudsku praksu).
100 Iz argumentacije intervenijenta proizlazi da on smatra da su priroda predmeta u središtu slike prikazane u točki 5. ove presude i, osobito, pitanje je li njegova namjena da se upotrebljava kao sastavni dio tuš-kade ili u industriji, kao dio kanalice za odvod tekućina, relevantni za odlučivanje o zahtjevu tužitelja za proglašenje ništavosti. Međutim, pod pretpostavkom da je to slučaj, treba utvrditi da pobijana odluka sadrži dovoljno obrazloženje u tom pogledu jer se u njoj navodi, u točki 31., da se radi o „odvodu za tuš-kadu“.
101 Zapravo intervenijent svojom argumentacijom nastoji dovesti u pitanje osnovanost predmetnog utvrđenja žalbenog vijeća. To se može zaključiti iz intervenijentovog upućivanja na argumentaciju i dokumente koje je naveo pred tijelima OHIM‑a, a koji dokazuju da je predmet o kojem se radi namijenjen upotrebi u industriji. U biti, intervenijent smatra da je gore navedeno utvrđenje žalbenog vijeća pogrešno jer žalbeno vijeće nije uzelo u obzir ni tu argumentaciju i dokumente ni nedostatak bilo kakvog osporavanja od strane tužitelja. Tako valja shvatiti argument intervenijenta da je pobijana odluka u pogledu tog pitanja „nerazumljiva“.
102 Međutim, prije ispitivanja, u slučaju potrebe, osnovanosti predmetnog utvrđenja žalbenog vijeća, valja ispitati je li ono relevantno za ocjenu osnovanosti zahtjeva tužitelja za proglašenje ništavosti. U tom pogledu potrebno je podsjetiti da intervenijent inzistira na pitanju točnog utvrđivanja proizvoda u središtu slike prikazane u točki 5. ove presude jer smatra da, ako se pokaže da je taj proizvod različit od onog (odvoda za tuš-kadu) na koji se odnosi osporavani dizajn, ta bi okolnost bila dovoljna za odbijanje zahtjeva tužitelja za proglašenje ništavosti (vidjeti također točke 30. do 35. ove presude). Stoga valja utvrditi je li potonja pretpostavka točna.
103 Naime, samo u tom slučaju moguća pogreška žalbenog vijeća pri utvrđivanju proizvoda na koji se odnosi raniji dizajn može opravdati poništenje njegove odluke, koje zahtijeva intervenijent u drugom dijelu svojeg zahtjeva.
104 U tom pogledu potrebno je istaknuti da su stranke pred tijelima OHIM‑a raspravljale o tome je li za odlučivanje o zahtjevu za proglašenje ništavosti relevantna upotreba kojoj su namijenjeni proizvodi na koje se odnose raniji dizajni koje je tužitelj naveo u prilog navedenom zahtjevu te proizvodi na koje se odnosi osporavani dizajn. Tako je intervenijent u svojem očitovanju od 22. lipnja 2010. pred Odjelom za poništaje podupro tvrdnju da raniji dizajni koje je naveo tužitelj, među kojima su i dizajni iz katalogâ Blücher, ne mogu dovesti u pitanje novost i individualni karakter osporavanog dizajna jer se odnose na različite proizvode, odnosno kanalice za odvod tekućina namijenjene upotrebi u industriji.
105 U prilog svojoj tvrdnji intervenijent je naveo izvadak iz Zajedničkog stajališta vlada država Beneluxa o Protokolu od 20. lipnja 2002. o izmjeni jedinstvenog zakona Beneluxa u području dizajna (u daljnjem tekstu: LBDM). Cilj te izmjene bilo je usklađivanje LBDM‑a s Direktivom 98/71/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 13. listopada 1998. o pravnoj zaštiti dizajna (SL L 289, str. 28.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 13., svezak 44., str. 49.), čije su odredbe o novosti i individualnom karakteru dizajna u biti formulirane jednako kao odgovarajuće odredbe Uredbe br. 6/2002.
106 Konkretno, u izvatku iz navedenog stajališta na koje se poziva intervenijent navodi se sljedeće:
„Pravom dizajna sada je zaštićen nov izgled proizvoda koji ima uporabnu funkciju. Ta su tri pojma – izgled, proizvod i uporabna funkcija – nerazdvojiva, kao što je potvrdio Hoge Raad (Vrhovni sud) Nizozemske u svojoj presudi od 10. ožujka 1995. (NJ 1995, 670, Kinderkapperstoel). Postojeći predmet koji dobije različitu uporabnu funkciju od one koja je predmet prijave može stoga dobiti samostalnu zaštitu kao dizajn, čak i ako predmet nije značajno promijenjen te predstavlja karakteristično obilježje proizvoda koji ima novu uporabnu funkciju. Iako Direktiva ne poznaje ‚uporabnu funkciju’, rezultat je isti jer je zaštita povezana, putem dizajna i proizvoda, s predmetom te je dječja sjedalica za frizerski salon različit predmet od igračke automobila.“
107 Upućivanje u tom izvatku na „dječju sjedalicu za frizerski salon“, što je „različit predmet od igračke automobila“, odnosi se na okolnosti predmeta u kojem je donesena presuda Hoge Raad der Nederlanden (Vrhovni sud Nizozemske) od 10. ožujka 1995., t. 106. supra. Kao što proizlazi iz primjerka te presude koji je intervenijent podnio na zahtjev Općeg suda za podnošenje dokumenata, taj se predmet odnosio na prijavu za registraciju kao dizajna zaštićenog na području država Beneluxa dječje sjedalice za frizerski salon, čiji je glavni sastavni dio igračka automobil, koja je očito već bila prisutna na tržištu država Beneluxa i poznata među zainteresiranim osobama. Hoge Raad presudio je da je teško shvatiti zašto se zbog činjenice da je neki proizvod sastavljen, među ostalim, od predmeta s drukčijom izvornom uporabnom funkcijom, a koji je već poznat u relevantnim krugovima u industriji i trgovini, ne bi moglo zaključiti da se radi o proizvodu novog izgleda koji se može zaštititi kao registrirani dizajn.
108 Odjel za poništaje odbacio je u točki 20. svoje odluke tu argumentaciju intervenijenta kao irelevantnu. Prema mišljenju Odjela za poništaje „upotreba proizvoda u kojemu je dizajn sadržan nije obilježje vanjskog izgleda te stoga ta razlika nema nikakvog utjecaja na usporedbu dvaju dizajna koji su u sukobu“.
109 Kao što je navedeno u točki 31. ove presude, intervenijent je ipak u svojoj žalbi žalbenom vijeću ponovio svoju argumentaciju, sažeto prikazanu u točkama 104. do 107. ove presude, smatrajući da ju je Odjel za poništaje pogrešno odbio.
110 Tužitelj je u svojem očitovanju od 10. svibnja 2011. pred žalbenim vijećem osporio argumentaciju intervenijenta sažetu u točkama 104. do 107. ove presude. Tvrdio je među ostalim da se, suprotno onomu što proizlazi iz Zajedničkog stajališta vlada država Beneluxa navedenoga u točki 105. ove presude, tvrdnja koju je prihvatio Hoge Raad u svojoj presudi od 10. ožujka 1995., t. 106. supra, ne može primijeniti jer se radi o tumačenju odredbi Direktive 98/71 i Uredbe br. 6/2002. Tužitelj je u tom pogledu naveo mišljenje nezavisnog odvjetnika D. F. W. Verkadea od 4. veljače 2005. u predmetu C 04/27 HR pred Hoge Raadom. Na zahtjev Općeg suda za podnošenje dokumenata podnio je primjerak tog mišljenja. Kada se radi o pitanju je li se teza prihvaćena u gore navedenoj presudi mogla primijeniti nakon izmjene LBDM‑a u skladu s Direktivom 98/71, nezavisni odvjetnik naveo je da to nije pitanje koje je acte clair te da, ako Hoge Raad smatra da je to pitanje relevantno za rješavanje spora pred njim, on treba Sudu postaviti prethodno pitanje. Tužitelj je naveo i presudu Court of Appeal (England & Wales) (žalbeni sud (Engleska i Wales)) od 23. travnja 2008., (2008.) EWCA Civ 358, koja, prema njegovu mišljenju, također ide u prilog njegovoj tvrdnji. Svojem je očitovanju priložio primjerak te presude.
111 Stranke su također raspravljale o tom pitanju u replici i odgovoru na repliku podnesenima žalbenom vijeću. Međutim, žalbeno se vijeće u pobijanoj odluci nije izjasnilo o pitanjima koja su istaknule stranke.
112 Kako bi se utvrdilo može li u skladu s Uredbom br. 6/2002 priroda proizvoda na koji se odnosi dizajn utjecati na ocjenu njegove novosti ili individualnoga karaktera, potrebno je navesti da se, kao što proizlazi iz članka 3. točke (a) iste uredbe (vidjeti točku 38. ove presude), izraz „dizajn“ koji se upotrebljava u toj uredbi odnosi na vanjski izgled proizvoda ili dijela proizvoda. Iz toga proizlazi da se „zaštita dizajna“ u smislu članka 4. stavka 1. Uredbe br. 6/2002 sastoji u zaštiti vanjskog izgleda proizvoda (presuda od 9. rujna 2014., Biscuits Poult/OHIM – Banketbakkerij Merba (Keks), T‑494/12, Zb., EU:T:2014:757, t. 19.).
113 Osim toga, u skladu s člankom 19. stavkom 1. Uredbe br. 6/2002, registrirani dizajn Zajednice, kao što je osporavani dizajn, svome nositelju daje isključivo pravo korištenja i sprečavanja bilo koje treće strane da se tim dizajnom koristi bez njegova odobrenja, a spomenuto korištenje „posebno obuhvaća izrađivanje, nuđenje, stavljanje u promet, uvoz, izvoz ili korištenje proizvoda u kojem je dizajn sadržan ili na koji je primijenjen, ili skladištenje takvog proizvoda u navedene svrhe“.
114 Potrebno je također istaknuti da, na temelju članka 36. stavka 2. Uredbe br. 6/2002, prijava za registraciju dizajna Zajednice treba sadržavati naznaku proizvoda u koje se dizajn namjerava ugraditi ili na koje se namjerava primijeniti. Međutim, stavkom 6. istog članka propisano je da podaci navedeni u stavku 2. „ne utječu na opseg zaštite dizajna kao takvog“.
115 Uzimajući u obzir osobito odredbu članka 36. stavka 6. Uredbe br. 6/2002 i upućivanje na „proizvod“ u drugoj rečenici članka 19. stavka 1. navedene uredbe, treba zaključiti da registrirani dizajn Zajednice daje svojem nositelju isključivo pravo korištenja predmetnog dizajna na svim vrstama proizvoda (a ne samo na proizvodu navedenom u prijavi za registraciju) kao i, u skladu s člankom 10. iste uredbe, svakog dizajna koji na upućenoga korisnika ne ostavlja drugačiji ukupni dojam. Svojem nositelju također daje pravo sprečavanja bilo koje treće strane da se na bilo kojoj vrsti proizvoda koristi dizajnom čiji je on nositelj kao i bilo kojim dizajnom koji na upućenoga korisnika ne ostavlja drugačiji ukupni dojam. Kada ne bi bilo tako, druga rečenica članka 19. stavka 1. ne bi se odnosila na „proizvod“, nego samo na proizvod (ili proizvode) naveden(e) u prijavi za registraciju.
116 S obzirom na to valja također zaključiti da se dizajn Zajednice ne može smatrati novim u smislu članka 5. stavka 1. Uredbe br. 6/2002 ako je istovjetan dizajn učinjen dostupnim javnosti prije datuma propisanih u toj odredbi, iako se taj raniji dizajn namjeravao ugraditi u drukčiji proizvod ili primijeniti na njega. U suprotnome bi slučaju kasnija registracija tog dizajna kao dizajna Zajednice namijenjenog ugradnji u proizvod različit od onog za koji je već bio učinjen dostupnim javnosti ili namijenjenog primjeni na tom drugom proizvodu, zbog razloga navedenih u točki 115. ove presude, omogućila nositelju te kasnije registracije da zabrani njegovo korištenje, čak i za proizvod koji je ranije učinjen dostupnim javnosti. Međutim, to bi bilo paradoksalno.
117 Ni odredba prve rečenice članka 7. stavka 1. Uredbe br. 6/2002 ne može dovesti do drukčijeg zaključka.
118 Člankom 7. stavkom 1. prvom rečenicom Uredbe br. 6/2002 predviđa se da „[u] smislu primjene članaka 5. i 6. [navedene uredbe] smatra se da je dizajn bio učinjen dostupnim javnosti ako je objavljen slijedom registracije ili na drugi način, ili izložen, upotrijebljen u trgovini, ili drukčije otkriven prije datuma navedenog u članku 5. stavku 1. točki (a), i članku 6. stavku 1. točki (a), ili u članku 5. stavku 1. točki (b) i članku 6. stavku 1. točki (b), [te uredbe] ovisno o situaciji, osim ako ti događaji poslovnim krugovima specijaliziranim u dotičnom sektoru, a koji posluju unutar [Unije], iz opravdanih razloga nisu mogli biti poznati u redovitom poslovanju“.
119 Doslovno tumačenje članka 7. stavka 1. prve rečenice Uredbe br. 6/2002 dovodi do zaključka da „dotični sektor“ u smislu te odredbe može biti jedino sektor kojemu pripada proizvod u kojem je sadržan ili na koji se primjenjuje dizajn koji je učinjen dostupnim javnosti. Tako se u skladu s navedenom odredbom smatra da je raniji dizajn koji je sadržan u određenom proizvodu ili se primjenjuje na njega učinjen dostupnim javnosti ako je objavljen, osim ako taj događaj iz opravdanih razloga nije mogao biti poznat u redovitom poslovanju poslovnim krugovima specijaliziranim u sektoru na koji se odnosi predmetni proizvod, a koji posluju unutar Unije.
120 Pripremni akti za Uredbu br. 6/2002 potvrđuju takvo tumačenje. U tekstu članka 7. te uredbe preuzima se prijedlog koji je vrlo slično formuliran u točki 3.1.4. Mišljenja Gospodarskog i socijalnog odbora o prijedlogu Uredbe Europskog parlamenta i Vijeća o dizajnu Zajednice (SL 1994., C 388, str. 9.). Kako bi se opravdao takav prijedlog, u točkama 3.1.2. i 3.1.3. navedenog mišljenja navodi se sljedeće:
„3.1.2. Tako zamišljena odredba [o ocjeni novosti dizajna Zajednice] čini se teško primjenjivom u brojnim područjima, a posebno u tekstilnoj industriji. Prodavači krivotvorenih proizvoda često nabavljaju potvrde kojima se lažno utvrđuje da je osporavani dizajn prethodno već bio osmišljen u trećoj zemlji.
3.1.3. U tim okolnostima trebalo bi zainteresiranim osobama u Europskoj zajednici omogućiti otkrivanje prije referentnog datuma.“
121 Drugim riječima, time što se zahtijeva da otkrivanje ranijeg dizajna bude poznato poslovnim krugovima specijaliziranima u dotičnom sektoru, koji posluju unutar Unije, člankom 7. stavkom 1. Uredbe br. 6/2002 nastoji se izbjeći mogućnost da se navodno raniji dizajn uzme u obzir radi primjene članaka 5. i 6. iste uredbe, iako poslovni krugovi specijalizirani u sektoru na koji se odnosi predmetni proizvod (za koje se općenito može smatrati da mnogo bolje od opće javnosti poznaju skupnost postojećih dizajna koji su već učinjeni dostupnima javnosti do podnošenja prijave za osporavani dizajn u predmetnom sektoru) ne poznaju taj dizajn. Suprotno tomu, opravdanje iz gore navedenog prijedloga Gospodarskog i socijalnog odbora ne pokriva slučaj u kojem je raniji dizajn poznat zainteresiranim poslovnim krugovima u određenom sektoru u Uniji, ali ne i zainteresiranim poslovnim krugovima u drugom sektoru, kojemu pripadaju različiti proizvodi.
122 Iz prethodnih razmatranja proizlazi da „dotični sektor“ u smislu članka 7. stavka 1. Uredbe br. 6/2002 nije ograničen na sektor proizvoda u koji se namjerava ugraditi ili na koji se namjerava primijeniti osporavani dizajn.
123 Stoga je raniji dizajn koji je sadržan u proizvodu ili primijenjen na proizvod različit od onoga na koji se odnosi kasniji dizajn u načelu relevantan za ocjenu novosti toga kasnijeg dizajna u smislu članka 5. Uredbe br. 6/2002. Naime, tekstom potonjeg članka isključuje se mogućnost da se dizajn smatra novim ako je istovjetan dizajn ranije učinjen dostupnim javnosti, bez obzira na proizvod u koji se taj prethodni dizajn trebao ugraditi ili na koji se trebao primijeniti.
124 Međutim, sektor na koji se odnosi raniji dizajn može, u slučaju potrebe, biti u određenoj mjeri relevantan za ocjenu individualnoga karaktera dizajna u smislu članka 6. Uredbe br. 6/2002.
125 Naime, članak 6. Uredbe br. 6/2002 glasi kako slijedi:
„Članak 6.
Individualni karakter
1. Smatra se da dizajn ima individualan karakter ako se ukupni dojam koji ostavlja na upućenog korisnika razlikuje od ukupnog dojma koji na takva korisnika ostavlja bilo koji dizajn koji je bio učinjen dostupnim javnosti:
(a) kod neregistriranog dizajna Zajednice, prije datuma na koji je dizajn za koji je zatražena zaštita prvi put bio učinjen dostupnim javnosti;
(b) kod registriranog dizajna Zajednice, prije datuma podnošenja prijave za registraciju ili, ako je zatraženo pravo prvenstva, prije datuma priznatog prvenstva.
2. Pri ocjeni individualnog karaktera dizajna, mora se uzeti u obzir stupanj slobode koju je imao dizajner u razvoju dizajna.“
126 Iz članka 6. Uredbe br. 6/2002 proizlazi da se individualni karakter dizajna treba ocijeniti u skladu s ukupnim dojmom koji ostavlja na upućenoga korisnika.
127 Iz sudske prakse proizlazi da se pojam upućenoga korisnika treba razumjeti na način da se radi o pojmu koji se nalazi negdje između pojma prosječnog potrošača, koji se primjenjuje u području žigova i od kojeg se ne zahtijeva nikakvo posebno znanje te koji, načelno, ne provodi izravnu usporedbu između žigova u sukobu, i pojma specijalista, stručnjaka koji raspolaže širokim tehničkim znanjem. Također, iako upućeni korisnik nije uobičajeno informirani, pažljivi i u razumnoj mjeri promišljeni prosječni potrošač koji dizajn obično doživljava kao cjelinu i ne upušta se u ispitivanje njegovih različitih detalja, on nije ni stručnjak odnosno specijalist koji bi bio sposoban u detalje primijetiti sitne razlike koje bi mogle postojati između dizajnâ koji su u sukobu (vidjeti presudu od 21. studenoga 2013., El Hogar Perfecto del Siglo XXI/OHIM – Wenf International Advisers (Otvarač za boce), T‑337/12, Zb., EU:T:2013:601, t. 21. i 22. i navedenu sudsku praksu).
128 U sudskoj praksi pojašnjava se i da obilježje „korisnika“ podrazumijeva da osoba o kojoj se radi upotrebljava proizvod u kojem je sadržan dizajn u skladu sa svrhom kojoj je proizvod namijenjen. Obilježje „upućeni“ sugerira, također, da korisnik poznaje različite dizajne koji postoje u predmetnom sektoru, da raspolaže određenim stupnjem znanja u odnosu na obilježja koja ti dizajni uobičajeno sadrže i, kao rezultat svojeg interesa za navedene proizvode, da pokazuje relativno visok stupanj pažnje kada se njima koristi a da pritom nije dizajner ili tehnički stručnjak (vidjeti presudu Otvarač za boce, t. 127. supra, EU:T:2013:601, t. 23. i navedenu sudsku praksu).
129 Iz toga slijedi da je korisnik kojeg treba uzeti u obzir radi ocjene individualnoga karaktera dizajna u smislu članka 6. Uredbe br. 6/2002 korisnik proizvoda na koji se primjenjuje ili u kojem je sadržan taj dizajn.
130 U tom pogledu valja podsjetiti na uvodnu izjavu 14. Uredbe br. 6/2002 prema kojoj „[p]rocjena o tome ima li određeni dizajn individualni karakter treba se temeljiti na tome razlikuje li se ukupni dojam ostavljen na upućenoga korisnika koji promatra dizajn jasno od ukupnog dojma koji na njega ostavlja skupnost postojećih dizajna, uzimajući u obzir prirodu proizvoda na koji je dizajn primijenjen ili u kojem je on sadržan, a posebno industrijski sektor kojemu on pripada i stupanj slobode dizajnera u razvoju dizajna“. Iz toga također proizlazi da u ocjeni individualnoga karaktera predmetnog dizajna treba uzeti u obzir prirodu proizvoda na koji se odnosi osporavani dizajn i industrijski sektor kojemu taj proizvod pripada.
131 U tom pogledu ne može se isključiti da upućeni korisnik proizvoda na koji se primjenjuje ili u kojem je sadržan određeni dizajn također poznaje skupnost postojećih dizajna koji se odnose na različite proizvode, iako se takvo poznavanje ne može ni automatski pretpostaviti.
132 Iz navedenog slijedi da je utvrđivanje proizvoda na koji se primjenjuje ili u kojem je sadržan raniji dizajn, na koje se poziva radi osporavanja individualnoga karaktera kasnijeg dizajna, u smislu članka 6. Uredbe br. 6/2002, relevantno za tu ocjenu. Naime, utvrđivanjem predmetnog proizvoda moći će se utvrditi da li upućeni korisnik proizvoda na koji se primjenjuje ili u kojem je sadržan kasniji dizajn poznaje raniji dizajn. Samo ako je ispunjen taj uvjet, raniji dizajn može biti prepreka priznavanju individualnoga karaktera kasnijem dizajnu.
133 Kada se primijene na ovaj slučaj, prethodna razmatranja dovode do zaključka da, iako utvrđivanje točnog proizvoda u kojem je sadržan raniji dizajn, koji se navodi u prilog zahtjevu za proglašenje ništavosti, nije relevantno za ocjenu novosti osporavanog dizajna u smislu članka 5. Uredbe br. 6/2002, ono je ipak relevantno za ocjenu individualnoga karaktera potonjeg dizajna u smislu članka 6. navedene uredbe.
134 Naime, valja podsjetiti da je žalbeno vijeće u pobijanoj odluci poništilo odluku Odjela za poništaje i uputilo mu predmet „radi donošenja odluke o zahtjevu za poništenje na temelju članka 25. stavka 1. točke (b) u vezi s [člankom 4. stavkom 1. i člankom 6.]“ Uredbe br. 6/2002 (vidjeti točku 2. izreke pobijane odluke) ili, drugim riječima, radi ocjene individualnoga karaktera osporavanog dizajna. Stoga bi žalbeno vijeće, s obzirom na to da je odlučilo samo donijeti odluku o prirodi proizvoda u kojem je sadržan raniji dizajn, a ne prepustiti to pitanje ocjeni Odjela za poništaje, svoj zaključak trebalo temeljiti na pravilnoj ocjeni dokaza koje su mu podnijele stranke. Stoga valja provjeriti osnovanost te ocjene, kao što u biti zahtijeva intervenijent.
135 U tom pogledu, potrebno je istaknuti da ništa u spisu OHIM‑a ne upućuje na kvalifikaciju pokrovne ploče u središtu slike prikazane u točki 5. ove presude kao „odvoda za tuš-kadu“ (shower drain) ili sastavnog dijela takvog odvoda. Kao što pravilno tvrdi intervenijent, izvadci iz katalogâ Blücher koje je OHIM‑u podnio tužitelj prikazuju kanalice za odvod tekućina i rešetke (uključujući gore navedenu ploču) koje se mogu koristiti s njima. Te kanalice, sa svojim pokrovnim pločama ili rešetkama, mogu se općenito koristiti na više različitih mjesta.
136 Kao što pravilno primjećuje intervenijent, u katalozima Blücher pokraj prikaza pokrovne ploče u središtu slike iz točke 5. ove presude nalazi se i sličica kombija. Iz izvadaka iz navedenih kataloga, koje je sam intervenijent priložio u prilogu 9. svojem očitovanju od 22. lipnja 2010. podnesenom Odjelu za poništaje, proizlazi da sličica maloga kombija pokazuje „razred opterećenja“ svake rešetke (ili ploče) iz tih kataloga. Drugim riječima, radi se o upućivanju na najveće opterećenje koje može podnijeti predmetna rešetka ili ploča.
137 U katalozima Blücher postoji ukupno pet „razreda opterećenja“: za „zone za hodanje bosih nogu“ (kupaonice itd.), za „pješačke zone“ (trgovački centri itd.), za „paletne viličare, kolica“ (laka industrija), za „kombije, kamione“ (industrija, tvornice) i za „velike viličare“ (teška industrija itd.). „Razred opterećenja“ koji pokazuje sličica kombija tako odgovara drugom najvećem opterećenju koje predmetna rešetka ili ploča može podnijeti. Predmeti iz tog „razreda opterećenja“ odgovaraju, prema danim objašnjenjima, upotrebi u industriji, na primjer u tvornici, te mogu podnijeti opterećenja koja takva upotreba podrazumijeva. Međutim, suprotno onomu što, čini se, pretpostavlja intervenijent, to ne znači da se oni ne mogu upotrebljavati i na drugim mjestima, među ostalim u tuš-kadi gdje obično trebaju podnositi manja opterećenja.
138 Ipak ostaje činjenica da je, s obzirom na to da u spisu ništa ne upućuje na to da je pokrovna ploča u središtu slike prikazane u točki 5. ove presude bila namijenjena da se upotrebljava, isključivo ili pretežito, kao sastavni dio odvoda za tuš-kadu, žalbeno vijeće pogriješilo kada ju je u točki 31. pobijane odluke kvalificiralo kao „odvod za tuš-kadu“. Žalbeno vijeće trebalo je za tu ploču upotrijebiti općenitiji opis koji je u skladu s navodima iz katalogâ Blücher i kvalificirati je kao, na primjer, pokrovnu ploču kanalice za odvod tekućina.
139 Stoga treba prihvatiti argumentaciju intervenijenta kojom se želi dovesti u pitanje osnovanost utvrđenja žalbenog vijeća da je predmet u središtu slike prikazane u točki 5. ove presude odvod za tuš-kadu.
140 Iz svih prethodnih razmatranja proizlazi da su i jedini tužbeni razlog tužitelja i razlog koji je istaknuo intervenijent osnovani. Stoga valja poništiti pobijanu odluku, kao što zahtijevaju tužitelj i intervenijent. Suprotno tomu, kao što je navedeno u točki 92. ove presude, dio zahtjeva tužitelja za izmjenu pobijane odluke treba odbiti.
Troškovi
141 U skladu s člankom 87. stavkom 2. Poslovnika, svakoj stranci koja ne uspije u postupku nalaže se snošenje troškova ako je postavljen takav zahtjev.
142 U ovom slučaju, OHIM nije uspio u postupku, a tužitelj i intervenijent zahtijevali su da mu se naloži snošenje troškova. S obzirom na činjenicu da je dio zahtjeva tužitelja koji se odnosi na naknadu troškova podnesen tek nakon podnošenja tužbe, valja istaknuti da u skladu sa sudskom praksom stranke mogu podnijeti zahtjev za naknadu troškova i kasnije, čak na raspravi, iako to nisu učinile prilikom podnošenja tužbe (vidjeti, u tom smislu, presudu od 14. prosinca 2006., Mast‑Jägermeister/OHIM – Licorera Zacapaneca (VENADO s okvirom i dr.), T‑81/03, T‑82/03 i T‑103/03, Zb., EU:T:2006:397, t. 116. i navedenu sudsku praksu). Prema tome, taj je dio zahtjeva tužitelja dopušten.
143 Stoga valja naložiti OHIM‑u snošenje troškova tužitelja i intervenijenta, sukladno njihovim zahtjevima.
Slijedom navedenoga,
OPĆI SUD (osmo vijeće)
proglašava i presuđuje:
1. Poništava se odluka trećeg žalbenog vijeća Ureda za usklađivanje na unutarnjem tržištu (žigovi i dizajni) (OHIM) od 4. listopada 2012. (predmet R 2004/2010‑3).
2. U preostalom dijelu tužba se odbija.
3. Nalaže se OHIM‑u snošenje vlastitih troškova i troškova društava Group Nivelles i Easy Sanitairy Solutions BV.
Objavljeno na javnoj raspravi u Luxembourgu 13. svibnja 2015.
Potpisi