PRESUDA OPĆEG SUDA (prvo vijeće)
27. studenoga 2018.(*)
„Javna služba – Dužnosnici – ESVD – Raspoređivanje – Mjesto šefa delegacije Europske unije u Etiopiji – Odluka kojom se odbija produljenje raspoređivanja – Interes službe – Obveza obrazlaganja – Jednako postupanje”
U predmetu T‑315/17,
Chantal Hebberecht, dužnosnica Europske službe za vanjsko djelovanje (ESVD), sa stalnom adresom u Fourmiesu (Francuska), koju zastupa B. Maréchal, odvjetnik,
tužiteljica,
protiv
Europske službe za vanjsko djelovanje (ESVD), koju zastupaju S. Marquardt i R. Spac, u svojstvu agenata,
tuženika,
povodom zahtjeva na temelju članka 270. UFEU‑a kojim se, s jedne strane, traži poništenje odluke ESVD‑a koja je tužiteljici dostavljena 3. veljače 2017. i kojom je odbijena njezina žalba usmjerena protiv odluke ESVD‑a da se ne produlji njezino raspoređivanje na mjesto šefice delegacije Europske unije u Etiopiji i, kojim se, s druge strane, traži naknada neimovinske štete koju je tužiteljica navodno pretrpjela,
OPĆI SUD (prvo vijeće),
u sastavu: I. Pelikánová, predsjednica, P. Nihoul (izvjestitelj) i J. Svenningsen, suci,
tajnik: M. Marescaux, administratorica,
uzimajući u obzir pisani postupak i nakon rasprave održane 15. svibnja 2018.,
donosi sljedeću
Presudu
Okolnosti spora
1 Tužiteljica, Chantal Hebberecht, dužnosnica je Europske službe za vanjsko djelovanje (ESVD). Ona je 1. rujna 2013. imenovana šeficom delegacije Europske unije u Etiopiji u trajanju od četiri godine.
2 Dopisom ESVD‑a od 22. ožujka 2016. dužnosnici ESVD‑a zaposleni u delegacijama, na koje se odnosi postupak rotacije koji treba biti proveden 2017. ili 2018., bili su obaviješteni o mogućnosti podnošenja zahtjeva za prijevremenu rotaciju ili produljenje njihova raspoređivanja. U tom je dopisu bilo navedeno da će suglasnost biti dana samo u iznimnim slučajevima koji su uredno obrazloženi, uzimajući u obzir interes službe.
3 Tužiteljica je 15. travnja 2016. podnijela takav zahtjev za produljenje, tvrdeći da želi iskoristiti svoje iskustvo u Etiopiji i u petoj godini prije svojeg umirovljenja 1. rujna 2018.
4 Odlukom od 30. lipnja 2016. (u daljnjem tekstu: pobijana odluka) ESVD‑ovo tijelo za imenovanje odbilo je taj zahtjev navodeći da se „radi osiguranja redovite rotacije šefa delegacije, općenito provodila jasna politika mobilnosti nakon najviše četiri godine na tom mjestu”.
5 Dopisom od 29. rujna 2016. tužiteljica je na temelju članka 90. stavka 2. Pravilnika o osoblju za dužnosnike Europske unije (u daljnjem tekstu: Pravilnik o osoblju) podnijela žalbu protiv pobijane odluke koja je zabilježena 30. rujna 2016. U prilog toj žalbi ona je tvrdila da pobijana odluka pravno proturječi interesu službe, kontinuitetu službe, transparentnosti, jednakom postupanju i poštovanju mjera pozitivne diskriminacije prema ženama. Prema njezinu mišljenju:
– interes je službe zadržati delegaciju kojom se dobro upravlja pod rukovodstvom iskusnog šefa delegacije; ona raspolaže iskustvom i odnosima koji su nužni da se doprinese očuvanju stabilnosti Etiopije i zaustavi migrantski tok, i to u interesu Unije;
– njezin bi odlazak stvorio prekid u službi na razini upravljanja koju ESVD osigurava;
– nije joj dano nikakvo objašnjenje o odbijanju produljenja;
– njezin je zahtjev podnesen sa sličnom namjerom kao i drugi zahtjevi koji su bili prihvaćeni;
– da je odluka donesena u tom smislu, produljenje njezina mandata na mjestu šefa delegacije, kao žene u razredu AD 14, predstavljalo bi primjer za mjeru pozitivne diskriminacije.
6 Odlukom od 1. veljače 2017., dostavljenom tužiteljici 3. veljače 2017. (u daljnjem tekstu: odluka o odbijanju žalbe), glavni tajnik ESVD‑a, u svojstvu tijela za imenovanje, odbio je žalbu. Tijelo za imenovanje smatra da:
– uprava raspolaže širokom diskrecijskom ovlašću za ocjenu potreba povezanih s interesom službe; taj interes zahtijeva redovitu mobilnost osoblja u delegacijama, osobito glede njihovih šefova; bez predvidljivosti i automatizma učinkovitost postupka rotacije bila bi ugrožena; situacija u Etiopiji ne može se smatrati „iznimnom”; osobni razlozi ne mogu opravdati odobrenje odstupanja;
– ESVD je osigurao kontinuitet službe prisutnošću zamjenika šefice delegacije;
– pobijana odluka je jasno, iako jezgrovito, obrazložena politikom ESVD‑a da osigura redovitu mobilnost osoblja;
– tužiteljica nije dokazala postojanje proizvoljnog ili očito neprimjerenog razlikovanja u odnosu na zadani cilj;
– s obzirom na to da obveza u tom smislu ne postoji, njezino se svojstvo žene ne može uzeti u obzir prilikom razmatranja zatraženog produljenja jer se ono može obrazložiti samo interesom službe.
Postupak i zahtjevi stranaka
7 Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 15. svibnja 2017. tužiteljica je pokrenula ovaj postupak.
8 Na prijedlog suca izvjestitelja Opći sud (prvo vijeće) odlučio je otvoriti usmeni dio postupka.
9 Izlaganja stranaka saslušana su na raspravi održanoj 15. svibnja 2018.
10 Tužiteljica od Općeg suda zahtijeva da:
– proglasi tužbu dopuštenom i osnovanom;
– poništi odluku o odbijanju žalbe;
– naloži ESVD‑u da joj po osnovi naknade neimovinske štete isplati paušalni iznos, i to kao prvo 250 000 eura, podredno 200 000 eura ili, podredno tome, 150 000 eura, 100 000 eura ili 50 000 eura;
– naloži ESVD‑u snošenje troškova postupka.
ESVD od Općeg suda zahtijeva da:
– odbije tužbu kao neosnovanu;
– naloži tužiteljici snošenje troškova.
Pravo
Pobijani akt
11 U aktu kojim se pokreće postupak tužiteljica traži poništenje „odluke koju je donijelo [ESVD‑ovo] tijelo za imenovanje [Ares(2017) 615970 – 03/02/2017] u dijelu koji se odnosi na odluku kojom joj se odbija produljiti njezina misija za godinu dana […] u svojstvu Šefice delegacije EU‑a u Saveznoj Demokratskoj Republici Etiopiji”.
12 U tom pogledu valja utvrditi da akt, koji je tužiteljica tako označila brojem koji mu je dodijeljen u bazi podataka Ares, odgovara odluci o odbijanju žalbe.
13 Valja podsjetiti da su, prema ustaljenoj sudskoj praksi koja se primjenjuje u području službeničkog prava Unije, upravna žalba, kako je navedena u članku 90. stavku 2. Pravilnika o osoblju, i njezino izričito ili prešutno odbijanje sastavni dio složenog postupka te predstavljaju samo preduvjet za pokretanje postupka pred sudom. U tim uvjetima, iako je formalno usmjerena protiv odbijanja žalbe, tužba dovodi do toga da sud odlučuje o aktu kojim se nanosi šteta protiv kojeg je žalba bila podnesena (vidjeti u tom smislu presudu od 17. siječnja 1989., Vainker/Parlament, 293/87, EU:C:1989:8, t. 7. i 8.), osim u slučaju u kojem odbijanje žalbe ima različit doseg od dosega akta protiv kojeg je žalba bila podnesena (presuda od 25. listopada 2006., Staboli/Komisija, T‑281/04, EU:T:2006:334, t. 26.).
14 Naime, svaka jednostavna odluka o odbijanju žalbe, neovisno o tome je li implicitna ili eksplicitna, samo potvrđuje akt ili nedonošenje akta na koje se podnositelj žalbe žali i ne predstavlja, kao takva, akt koji se može pobijati, tako da se za zahtjeve podnesene protiv te odluke bez vlastitog sadržaja u odnosu na prvotnu odluku treba smatrati da su podneseni protiv prvotnog akta. Izričitom odlukom o odbijanju žalbe može se, imajući u vidu njezin sadržaj, i ne potvrditi akt koji tužitelj osporava. O takvom je slučaju riječ kada odluka o odbijanju žalbe sadržava preispitivanje tužiteljeve situacije s obzirom na nove pravne i činjenične elemente ili kada se njome prvotna odluka mijenja ili nadopunjuje. U tim uvjetima odbijanje žalbe predstavlja akt podložan nadzoru suda, koji ga uzima u obzir pri ocjeni zakonitosti osporenog akta, ili ga čak smatra aktom kojim se nanosi šteta, a koji je zamijenio prvotni (vidjeti presudu od 24. travnja 2017., HF/Parlament, T‑584/16, EU:T:2017:282, t. 71. i navedenu sudsku praksu, i presudu od 15. rujna 2017., Skareby/ESVD, T‑585/16, EU:T:2017:613, t. 18. i navedenu sudsku praksu).
15 U ovom je slučaju odlukom o odbijanju žalbe samo potvrđena pobijana odluka jer se njome ne mijenja njezina izreka niti preispituje tužiteljičina situacija s obzirom na nove pravne i činjenične elemente. Okolnost da je tijelo ovlašteno za odlučivanje o tužiteljevoj žalbi trebalo u odgovoru na argumente, koje je tužitelj iznio u žalbi, dati pojašnjenja u vezi s razlozima pobijane odluke ne može biti opravdanje za to da se odbijanje žalbe smatra samostalnim aktom kojim se tužitelju nanosi šteta (vidjeti u tom smislu presude od 9. prosinca 2009., Komisija/Birkhoff, T‑377/08 P, EU:T:2009:485, t. 55. i 56., i od 14. studenoga 2013., Europol/Kalmár, T‑455/11 P, EU:T:2013:595, t. 41.).
16 U tim okolnostima, s obzirom na to da odluka o odbijanju žalbe nema samostalan sadržaj, zahtjev za poništenje treba smatrati usmjerenim samo protiv pobijane odluke, čija se zakonitost mora, međutim, ispitati uzimajući u obzir obrazloženje iz odluke o odbijanju žalbe (vidjeti u tom smislu presudu od 13. prosinca 2017., HQ/OCVV, T‑592/16, neobjavljena, EU:T:2017:897, t. 21.).
Zahtjev za poništenje
17 U prilog zahtjevu za poništenje tužiteljica iznosi tri tužbena razloga od kojih se prvi temelji na povredi interesa i kontinuiteta službe, drugi na povredi obveze transparentnosti i treći na povredi načela jednakog postupanja.
Prvi tužbeni razlog, koji se temelji na povredi interesa i kontinuiteta službe
18 Prvi tužbeni razlog podijeljen je na dva dijela koji se odnose na interes odnosno kontinuitet službe.
– Prvi dio koji se odnosi na interes službe
19 U prvom dijelu tužiteljica tvrdi da pobijana odluka proturječi interesu službe koji prema njezinu interesu zahtijeva da joj se odobri produljenje koje je zatražila.
20 U potporu svojem stajalištu ona iznosi četiri argumenta.
21 Ona prije svega ističe da nije trebalo remetiti delegaciju koja je pod njezinim rukovodstvom funkcionirala s visokim stupnjem učinkovitosti i motivacije.
22 Potom tvrdi da je u Etiopiji trebalo zadržati isključivo operativnu delegaciju zbog potpora koje Unija dodjeljuje toj zemlji i rizika koji bi mogli nastati za Uniju uslijed moguće lokalne ili regionalne destabilizacije koja može uzrokovati novu migracijsku krizu.
23 Osim toga, tužiteljica smatra da je u potpunosti ispunjavala uvjete koje treba zadovoljiti za potrebe te dužnosti: iskustvo stečeno na diplomatskom području, osobito na području potpore razvoju; stečena znanja o dotičnoj zemlji i regiji; odnosi povjerenja i poštovanja koje je gajila s lokalnim vlastima; pristup povlaštenim podacima nakon što se uključila u dobro obaviještene krugove.
24 Naposljetku ističe da se neodobravanje zatraženog produljenja može shvatiti kao loš čin upravljanja javnim novcem i da u više država članica stranke krajnje desnice, koje se protive europskoj integraciji, mogu iskoristiti taj argument.
25 ESVD osporava te argumente.
26 U tom pogledu proizlazi da ovdje tužiteljica dovodi u pitanje odluku donesenu spram sebe u okviru politike mobilnosti koja se provodi u ESVD‑u i koja načelno podrazumijeva rotaciju svake četiri godine za svakog člana osoblja, pri čemu se ta politika temelji na sljedećim aktima:
– članak 2. Priloga X. Pravilniku o osoblju, prema kojem se dužnosnici koji rade u trećoj zemlji periodično premještaju u skladu s posebnim postupkom nazvanim „postupak mobilnosti”;
– članak 6. stavak 10. Odluke Vijeća 2010/427/EU od 26. srpnja 2010. o uspostavi organizacije i funkcioniranju ESVD‑a (SL 2010., L 201, str. 30.) [neslužbeni prijevod], prema kojem „Visoki predstavnik uspostavlja pravila o mobilnosti na način da se osigura visok stupanj mobilnosti ESVD‑ova osoblja”;
– „EU Delegations’ guide” (Vodič za delegacije Unije), kojim je predviđeno da rad u delegaciji uobičajeno traje četiri godine i da osoblje ima mogućnost zahtijevati produljenje ili prijevremeni odlazak, pri čemu se takva odstupanja odobravaju samo u iznimnim slučajevima koji se moraju uredno obrazložiti i u kojima se mora uzeti u obzir interes službe.
27 Glede te politike rotacije valja primijetiti da, prema sudskoj praksi, institucije imaju široku diskrecijsku ovlast u organizaciji svojih službi s obzirom na zadaće koje su im povjerene i u raspoređivanju, s obzirom na te zadaće, osoblja koje im je na raspolaganju, pod uvjetom da se to raspoređivanje obavlja u interesu službe i da se njime poštuje istovrijednost radnih mjesta (vidjeti u tom smislu presudu od 23. ožujka 1988., Hecq/Komisija, 19/87, EU:C:1998:165, t. 6., i presudu od 19. listopada 2017., Bernaldo de Quiros/Komisija, T‑649/16, neobjavljena, EU:T:2017:736, t. 22.).
28 Prilikom nadzora koji provodi nad odlukama u vezi s organizacijom službi, Opći sud mora u slučaju kada mu je podnesena tužba provjeriti je li tijelo za imenovanje ostalo u razumnim granicama i je li svoju diskrecijsku ovlast izvršilo na očito pogrešan način (vidjeti u tom smislu presude od 12. prosinca 2000., Dejaiffe/OHIM, T‑223/99, EU:T:2000:292, t. 53., i od 21. rujna 2004., Soubies/Komisija, T‑325/02, EU:T:2004:271, t. 50.).
29 Kako bi se dokazalo postojanje očite pogreške, tužitelj mora podnijeti dokaze koji dovode u pitanje ocjene upravnog tijela (vidjeti u tom smislu presudu od 24. travnja 2013., Demeneix/Komisija, F‑96/12, EU:F:2013:52, t. 45. i navedenu sudsku praksu).
30 U ovom slučaju taj zahtjev nije ispunjen jer je tužiteljica iznijela svoj pogled na ono što prema njezinu mišljenju znači interes službe a da nije uvjerljivo dovela u pitanje ocjene koje je dao ESVD i čiju vjerodostojnost nije uspjela poljuljati.
31 Tako je glede prvog argumenta ESVD mogao bez počinjenja očite pogreške u ocjeni zaključiti da će delegacija nastaviti uredno funkcionirati pod rukovodstvom novog šefa delegacije koji je imenovan, među ostalim, na temelju svojih rukovodstvenih sposobnosti.
32 Glede drugog argumenta ESVD je mogao bez počinjenja očite pogreške u ocjeni smatrati da poteškoće na koje se nailazi u dotičnoj zemlji ili regiji nisu po svojoj naravi ili intenzitetu drukčije od onih na koje se drugdje nailazi, a što ne mora spriječiti rotaciju, s obzirom na to da te poteškoće isto tako djelotvorno može riješiti drugi diplomat odabran na temelju iskustva i znanja nužnih za obnašanje tog tipa dužnosti u toj vrsti delegacije.
33 Glede trećeg argumenta ESVD je mogao bez počinjenja očite pogreške u ocjeni zaključiti da sposobnosti koje tužiteljica naglašava mora nužno imati svaki šef delegacije koji je zaposlen već više godina te da bi odobravanje produljenja po toj osnovi (skoro) onemogućilo postupak rotacije na toj razini odgovornosti.
34 Glede posljednjeg argumenta ESVD je mogao bez počinjenja očite pogreške u ocjeni smatrati da redovita mobilnost unutar njegove organizacije, a osobito u dotičnoj delegaciji, doprinosi dobrom upravljanju javnim financijama i jačanju ugleda Unije jer se usklađuje s praksom koju se s tim u vezi slijedi u državama članicama.
35 U tom pogledu valja podsjetiti, kao što ESVD ukazuje na to, da je mobilnost ustaljeno načelo u organizaciji diplomatskih službi, pri čemu je cilj izbjeći prekomjernu bliskost između diplomata te tijela, ureda i agencija kao i utjecajnih krugova u zemljama primateljicama koja može proizaći iz njihove preduge prisutnosti.
36 Budući da su ova objašnjenja uvjerljiva, valja zaključiti da, s obzirom na argumente koje je tužiteljica iznijela u prvom dijelu ovog prvog tužbenog razloga, ne proizlazi da je ocjena ESVD‑a zahvaćena očitom pogreškom, uslijed čega ovaj prvi dio treba odbiti.
– Drugi dio, koji se odnosi na kontinuitet službe
37 Tužiteljica smatra da kontinuitet službe zahtijeva da joj se odobri zatraženo produljenje jer broj odlazaka koji su bili najavljeni u delegaciji može istu destabilizirati uslijed izostanka snažnog sidrišta u vidu zadržavanja šefice delegacije.
38 ESVD osporava to stajalište.
39 U tom pogledu valja podsjetiti da interes službe zahtijeva da njezin kontinuitet ne bude prekinut (vidjeti u tom smislu presudu od 23. studenoga 2017., PF/Komisija, T‑617/16, neobjavljena, EU:T:2017:829, t. 100. i navedenu sudsku praksu), s tom posljedicom da se nadzor mora također odnositi na postojanje mogućih očitih pogrešaka koje dovode u pitanje ocjene tijela za imenovanje (vidjeti sudsku praksu navedenu u točkama 28. i 29. ove presude).
40 U ovom slučaju tužiteljica naglašava da je, povrh njezina odlaska, za postupak rotacije za 2017. bio predviđen i odlazak pet drugih osoba koje su radile na važnim radnim mjestima, to jest, s jedne strane, među osobljem ESVD‑a, njezina pomoćnika, načelnika uprave i načelnika političkog odsjeka i, s druge strane, među osobljem glavne uprave za međunarodnu suradnju i razvoj, voditelja suradnje i načelnika odsjeka „za ruralni razvoj i sigurnost hrane”.
41 U tom pogledu mora se istaknuti da je obnavljanje osoblja neizostavni dio postupka mobilnosti i samo po sebi ne dovodi u pitanje kontinuitet službe jer je taj kontinuitet osiguran koordinacijom među osobljem na odlasku, osobljem koje ostaje i dolazećem osoblju koje se odabire, među ostalim, na temelju znanja i iskustva na koje se može osloniti za dotičnu vrstu radnog mjesta.
42 Argument koji je tužiteljica istaknula ne narušava vjerodostojnost ocjena ESVD‑a jer je ovaj potonji mogao bez počinjenja očite pogreške u ocjeni zaključiti da je u okviru te koordinacije kontinuitet ovdje osiguran, kao prvo, zadržavanjem zamjenika šefa delegacije koji je već dvije godine bio na tom radnom mjestu i trebao je na njemu ostati još dvije godine, kao drugo, dolaskom novog načelnika političkog odsjeka koji raspolaže odgovarajućim znanjem i iskustvom i, treće, uvrštavanjem radnog mjesta šefa delegacije na popis radnih mjesta koja se moraju popuniti u okviru postupka rotacije za 2017., tako da to radno mjesto ne ostane ni u jednom trenutku nepopunjeno.
43 Isto tako, ESVD je mogao bez počinjenja očite pogreške u ocjeni smatrati da radi osiguranja srednjoročnog kontinuiteta valja imenovati novog šefa delegacije 2017. kako bi se timu omogućilo da pod tim novim rukovodstvom analizira očekivani razvoj u zemlji nakon izbora koji se trebaju održati u njoj.
44 Iz prethodnih elemenata proizlazi da, zato što nije utvrđena nikakva očita pogreška u ocjeni, dio glede kontinuiteta službe treba odbiti, isto kao i prvi tužbeni razlog razmatran u cijelosti jer su odbijena oba dijela od kojih se sastoji.
Drugi tužbeni razlog, koji se temelji na povredi obveze transparentnosti
45 Tužiteljica tvrdi da pravila o transparentnosti nisu bila poštovana jer joj nikakvo stvarno objašnjenje nije dano osim tvrdnje koja je joj usmeno priopćena i prema kojoj politika mobilnosti ne poznaje nikakvu iznimku, a što je tvrdnja koja je, osim toga, pogrešna glede drugih situacija u kojima su iznimke dopuštene.
46 U tom pogledu dovoljno je utvrditi da na temelju ustaljene sudske prakse obveza obrazlaganja predstavlja bitnu postupovnu pretpostavku, koja se mora razlikovati od pitanja osnovanosti obrazloženja, koje se odnosi na materijalnu zakonitost spornog akta (vidjeti presudu od 1. ožujka 2017., Silvan/Komisija, T‑698/15 P, neobjavljena, EU:T:2017:131, t. 17. i navedenu sudsku praksu i presudu od 19. srpnja 2017., Parlament/Meyrl, T‑699/16 P, neobjavljena, EU:T:2017:524, t. 47. i navedenu sudsku praksu).
47 Članak 25. drugi stavak Pravilnika o osoblju, kojim je preuzet tekst članka 296. UFEU‑a, propisuje obvezu koja ima za cilj, s jedne strane, toj osobi na koju se odnosi dati dostatnu uputu o tome je li mjera osnovana ili sadržava li eventualno neku pogrešku koja omogućuje osporavanje njezine valjanosti pred sudom Unije i, s druge strane, tom sudu omogućiti da izvrši nadzor zakonitosti te mjere (vidjeti u tom smislu presudu od 17. siječnja 2017., LP/Europol, T‑719/15 P, neobjavljena, EU:T:2017:7, t. 17.).
48 U ovom slučaju, u pobijanoj je odluci ESVD iznio da se uskrata produljenja zasniva na nužnosti da se osigura redovita rotacija šefova delegacije, pri čemu se općenito slijedi jasna politika mobilnosti nakon najviše četiri godine na radnom mjestu.
49 To je obrazloženje preuzeto i razrađeno u odluci o odbijanju žalbe tako da su argumenti koje je tužiteljica istaknula bili tada konkretno analizirani kao što to proizlazi iz točke 6. ove presude.
50 U preostalom dijelu argument koji se temelji na pogrešnom obrazloženju pomiješan je s tužbenim razlogom u vezi s jednakim postupanjem koji je obrađen u daljnjem tekstu.
51 Iz prethodno navedenog proizlazi da drugi tužbeni razlog također treba odbiti kao neosnovan.
Treći tužbeni razlog, koji se temelji na povredi načela jednakog postupanja
52 Treći tužbeni razlog podijeljen je na tri dijela.
– Prvi dio, u vezi s rasnom diskriminacijom protiv tužiteljice
53 U prvom dijelu tužiteljica navodi da se odbijanje njezina zahtjeva zasnivalo na antisemitskoj diskriminaciji.
54 Neovisno o općenitosti ovih navoda, valja podsjetiti da članak 91. stavak 2. Pravilnika o osoblju zahtijeva, pod prijetnjom nedopuštenosti, da je tužbeni razlog istaknut pred sudom već bio istaknut u predsudskom postupku, tako da je tijelo za imenovanje moglo saznati za pritužbe koje osoba u pitanju ima protiv osporavane odluke (vidjeti presudu od 25. listopada 2013., Komisija/Moschonaki, T‑476/11 P, EU:T:2013:557, t. 71. i 73. i navedenu sudsku praksu).
55 U ovom slučaju tužiteljica nije u svojoj žalbi uopće spomenula sumnje glede antisemitskih razloga. Osim toga, ona nije navela da okolnosti koje su nastale nakon žalbe mogu dovesti do sumnji u vezi s diskriminacijom spram nje.
56 Stoga prvi dio trećeg tužbenog razloga treba odbaciti kao nedopušten.
– Drugi dio, u vezi s odobrenjem za produljenje mandata drugih šefova delegacije
57 U drugom dijelu tužiteljica zaključuje da je ESVD povrijedio načelo jednakog postupanja time što joj je odbio produljenje mandata, a odobrio ga je drugim šefovima delegacije koji su se nalazili u usporedivoj situaciji.
58 U tom pogledu valja podsjetiti da je obveza u vidu osiguranja jednakog postupanja opće načelo prava Unije koje je utvrđeno u člancima 20. i 21. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (vidjeti presudu od 14. rujna 2010., Akzo Nobel Chemicals i Akcros Chemicals/Komisija, C‑550/07 P, EU:C:2010:512, t. 54. i navedenu sudsku praksu).
59 Prema sudskoj praksi, to načelo zahtijeva da se u usporedivim situacijama ne postupa na različit način i da se u različitim situacijama ne postupa na jednak način, osim ako je takvo postupanje objektivno opravdano (vidjeti presudu od 14. rujna 2010., Akzo Nobel Chemicals i Akcros Chemicals/Komisija i dr., C‑550/07 P, EU:C:2010:512, t. 55. i navedenu sudsku praksu).
60 Ovo se načelo ne krši razlikama koje su opravdane na temelju objektivnog i razumnog kriterija kada su te razlike proporcionalne cilju koji se nastoji postići predmetnim razlikovanjem (vidjeti u tom smislu presude od 16. ožujka 2004., Afari/ESB, T‑11/03, EU:T:2004:77, t. 65., i od 23. siječnja 2007., Chassagne/Komisija, F‑43/05, EU:F:2007:14, t. 91.).
61 U svojoj argumentaciji ESVD naglašava da se odluke o produljenju zasnivaju na interesu službe, pri čemu se načelo jednakosti teško može u njima primijeniti jer su usporedbe složene zbog razlika koje postoje među zemljama.
62 U tom pogledu valja istaknuti da načelo o kojemu je riječ ima opći doseg te se na akte, koje tijelo za imenovanje donese u okviru Pravilnika o osoblju, primjenjuje uvijek kada je usporedba između situacija moguća (vidjeti u tom smislu presudu od 19. listopada 2006., Buendia Sierra/Komisija, T‑311/04, EU:T:2006:329, t. 130.).
63 Njegovu primjenu kao takvu ne sprečava činjenica da se odluke u vezi sa zahtjevima za produljenje zasnivaju na interesu službe jer se taj interes nalazi među objektivnim i razumnim kriterijima koji mogu opravdati razliku u postupanju prema dužnosnicima (vidjeti u tom smislu presudu od 19. listopada 2006., De Smedt/Komisija, F‑59/05, EU:F:2006:105, t. 76.).
64 Iz pismena koja su stranke podnijele i izlaganja koja su uslijedila na raspravi proizlazi da je odgovore dane na zahtjeve za produljenje moguće usporediti čak i ako to nije lako, jer se u odluci o odbijanju sam ESVD upušta u takvu usporedbu nastojeći istaknuti po čemu su se to šefovi delegacije koje je tužiteljica spomenula nalazili u situacijama koje su drukčije od njezine.
65 Tako se u odluci o odbijanju žalbe analiziraju argumenti koje je tužiteljica iznijela glede četiriju zahtjeva koji su prihvaćeni, iako su se dotične osobe nalazile u situacijama usporedivima s njezinom s obzirom na dob za umirovljenje i političku nestabilnost koja vlada u zemlji primateljici.
66 Ovaj se argument mora ispitati na temelju sudske prakse kojom je upravi dodijeljena široka margina diskrecije za odlučivanje o mjerama koje treba poduzeti u interesu službe, pri čemu tada sud Unije mora u okviru svojeg nadzora provjeriti je li razlikovanje proizvoljno ili je počinjena očita pogreška u ocjeni (presuda od 25. veljače 2010., Pleijte/Komisija, F‑91/08, EU:F:2010:13, t. 58.).
67 Iz raspravljanja između stranaka proizlazi da su se među slučajevima, na koje se tužiteljica poziva, dva zahtjeva odnosila na postupak rotacije tijekom kojeg je tužiteljica podnijela zahtjev za produljenje mandata, to jest na postupak za 2017.
68 U jednom je slučaju produljenje, prema mišljenju ESVD‑a, bilo odobreno kako bi se diplomat zadržao na radnom mjestu dok je bio raspoređen u inozemstvo u uobičajenom trajanju, to jest na četiri godine, jer je on izvorno bio raspoređen u trajanju ograničenom na tri godine zato što se radilo o raspoređivanju u „problematičnu” zemlju. U tom je predmetu ESVD želio trajanje raspoređivanja te osobe uskladiti s praksom koja se primjenjuje u službi, to jest s raspoređivanjem od najviše četiri godine. ESVD smatra da je ta situacija drukčija od one koju tužiteljica poznaje jer je ona na svoje mjesto šefice delegacije bila od početka raspoređena u trajanju od četiri godine.
69 ESVD tvrdi da je u drugom slučaju odluka bila obrazložena potrebom da se šefa delegacije ostavi na radnom mjestu kako bi se timu omogućilo da pod njegovim rukovodstvom prati razvoj događaja povezan s održavanjem izbora u zemlji primateljici.
70 Tužiteljica tvrdi da su se izbori održavali također u zemlji u koju je ona bila raspoređena, zbog čega je, na temelju istovjetnih razloga, njezin zahtjev trebao biti prihvaćen.
71 ESVD smatra da se te dvije situacije ne mogu, međutim, usporediti jer se izbori uzeti u obzir u odlukama nisu održavali u istom trenutku u odnosu na mogući odlazak šefa delegacije. U zemlji u kojoj je produljenje odobreno, oni su održani prije provedbe postupka rotacije, zbog čega je bilo poželjno zadržati šefa delegacije na radnom mjestu kako bi analizirao razvoj događaja koji slijedi. Drukčije je bilo u tužiteljičinoj zemlji zaposlenja, u kojoj su izbori uslijedili nakon odlaska šefice delegacije, zbog čega je promjenu trebalo radije odmah učiniti tako da tim tada može slijediti cjelokupan postupak pod novim rukovodstvom.
72 U svojim pismenima tužiteljica još analizira dva druga slučaja u kojima je prema njezinu mišljenju produljenje mandata bilo odobreno kršenjem jednakog postupanja.
73 U tom pogledu valja istaknuti da su se predmetni slučajevi odnosili na prethodne postupke rotacije, uslijed čega su usporedbe, čak i ako su i dalje moguće, manje izravne jer se prioriteti i ograničenja mogu promijeniti s vremenom.
74 U jednom je slučaju produljenje bilo prema ESVD‑ovu mišljenju odobreno zbog činjenice da delegacija, za razliku od one kojom je tužiteljica upravljala, nije imala zamjenika šefa delegacije. U drugom slučaju ono je bilo odobreno kako bi se izbjeglo da se odlazak šefa delegacije dogodi u isto vrijeme kao i odlazak načelnika političkog odsjeka, što se ne bi činilo poželjnim jer je delegaciju činio smanjeni tim u okviru kojeg preostali članovi nisu mogli osigurati kontinuitet.
75 Ni u jednom od tih dvaju predmeta, niti u onima koji su ispitani u gornjim točkama, odluka da se odobri produljenje mandata u svakom slučaju nije bila donesena kako bi se dotičnoj osobi omogućilo da okonča svoju karijeru na radnom mjestu na koje je bila raspoređena, nego je odluka bila, naprotiv, zasnovana na procjeni učinjenoj glede interesa službe i koristi u vidu zadržavanja dotične osobe uzimajući u obzir prednost koja se mogla izgubiti dolaskom novog rukovodstva.
76 Opći sud smatra da su ta razmatranja iznesena u odluci o odbijanju žalbe kako bi se objasnilo razlikovanje učinjeno između tih predmeta uvjerljiva, pri čemu tužiteljica nije iznijela elemente koji upućuju na to da je došlo do proizvoljne diskriminacije ili da je počinjena očita pogreška u ocjeni.
77 Glede značaja koji se može pridati osobnim razlozima kao što je želja za okončanjem svoje karijere na određenom mjestu, valja podsjetiti da se odluke moraju zasnivati na interesu službe te da takvi razlozi, čak i ako ih tijelo može uzeti u obzir, ne mogu prevladati nad drugim elementima koji se smatraju važnijima s obzirom na taj interes.
78 Uzimajući u obzir ova razmatranja, drugi dio trećeg tužbenog razloga treba odbiti.
– Treći dio, u vezi s mjerama koje treba poduzeti spram žena
79 U okviru trećeg dijela tužiteljica smatra da se njezin zahtjev morao prihvatiti na temelju članka 1.d stavaka 2. i 3. Pravilnika o osoblju, koji prema njezinu mišljenju podrazumijeva donošenje mjera kojima se nadoknađuje nedovoljna zastupljenost žena na upravljačkim dužnostima u javnoj službi Unije.
80 ESVD kritizira ovo stajalište.
81 Prema članku 1.d stavku 2. Pravilnika o osoblju, potpuna jednakost između muškaraca i žena u radnom okružju bitan je element koji se mora uzeti u obzir pri provedbi svih aspekata Pravilnika o osoblju.
82 U skladu s istom odredbom, načelo jednakog postupanja ne sprečava institucije Unije da zadrže ili donesu mjere kojima se osiguravaju posebne prednosti kako bi se pripadnicima nedovoljno zastupljenog spola olakšalo bavljenje strukom ili kako bi se spriječio, odnosno nadoknadio, nepovoljan položaj u njihovoj profesionalnoj karijeri.
83 Na temelju članka 1.d stavka 3. Pravilnika o osoblju, tijela za imenovanje institucija, nakon savjetovanja s odborom za Pravilnik o osoblju, sporazumno utvrđuju mjere i djelovanja za promicanje jednakih mogućnosti za muškarce i žene u područjima obuhvaćenima Pravilnikom o osoblju te donose odgovarajuće odredbe, posebno kako bi se otklonile de facto nejednakosti kojima se ometaju mogućnosti žena u tim područjima.
84 Iz ovih odredaba proizlazi, kao prvo, da je jednakost između muškaraca i žena „bitan” element za provedbu Pravilnika o osoblju, kao drugo, da ta dimenzija mora doći do izražaja u „svim” aspektima povezanima s tom provedbom, kao treće, da institucije mogu donijeti mjere kako bi se nadoknadila nedovoljna zastupljenost žena na određenim dužnostima i, kao četvrto, da one moraju sporazumno utvrditi mjere koje mogu otkloniti nejednakosti kojima se ometaju mogućnosti žena.
85 ESVD smatra da se rod ne može uzeti u obzir u odlukama u vezi s produljenjem u okviru raspoređivanja na mjesto šefa delegacije jer se takve odluke moraju isključivo zasnivati na interesu službe.
86 To je stajalište potvrđeno u odluci o odbijanju žalbe u kojoj je ESVD naveo da „zato što je produljenje raspoređivanja osoblja u Delegaciju motivirano samo interesom službe, njezino svojstvo žene ne može se uzeti u obzir da se razmotri moguće produljenje njezina raspoređivanja na to mjesto”.
87 Ono je također potvrđeno u odgovoru koji je ESVD dao na pisana pitanja koja je Opći sud postavio prije rasprave, pri čemu je tada naglasio, s jedne strane, „da nije bilo veze između politike jednakih mogućnosti i politike mobilnosti unutar ESVD‑a” i, s druge strane, da je „razmatranje takvog zahtjeva [za produljenje] dio politike mobilnosti, a ne […] politike jednakih mogućnosti između muškaraca i žena”.
88 Na raspravi je zastupnik ESVD‑a naveo u istom smislu da je „politika mobilnosti politika koja se razlikuje od politike jednakih mogućnosti”. U odgovoru na pitanja, koja su nakon rasprave postavljena na temelju mjera upravljanja postupkom, ESVD je također pojasnio da su „zahtjevi za produljenje razmotreni s obzirom na interes službe u svakom pojedinačnom slučaju, neovisno o pitanju je li podnositelj zahtjeva muškarac ili žena”.
89 U tom pogledu valja primijetiti da je donoseći predmetne odredbe donositelj Pravilnika o osoblju izrazio svoju volju da jednakosti rodova, a osobito zastupljenosti žena na određenim dužnostima, dodijeli „bitno” mjesto kada se odlučuje o provedbi „svih” aspekata Pravilnika o osoblju.
90 Ta se volja ne odražava u stajalištima koja je usvojio ESVD koji je u okviru izjava, koje je iznio tijekom upravnog i sudskog postupka, naveo, naprotiv, da je što se njega tiče za razloge glede roda smatrao da su nepovezani s interesom službe.
91 ESVD tvrdi da prema sadašnjem stanju stvari nije obvezan nikakvom odredbom koja bi mu nalagala da nadoknadi nedovoljnu zastupljenost žena na određenim dužnostima jer se takve odredbe mogu donijeti samo na temelju članka 1.d stavaka 2. ili 3. Pravilnika o osoblju koji još nije proveden.
92 U tom kontekstu treba utvrditi može li se njima, kako to tvrdi ESVD i u očekivanju mjera koje institucije trebaju tako donijeti, iz odluka kojima se provode aspekti Pravilnika o osoblju isključiti razloge u vezi s rodom, a osobito one u vezi sa zastupljenošću žena na određenim dužnostima.
93 U tom se pogledu mora utvrditi da se u članku 1.d stavku 2. Pravilnika o osoblju donositelj tog pravilnika nije ograničio na to da najavi donošenje mjera od strane institucija. On također izjavljuje, pri čemu se ta izjava ne može vezati ni uz kakav rok ili uvjet, niti je ona podvrgnuta donošenju određenih mjera, da jednakost rodova čini „bitnu” dimenziju koju treba uzeti u obzir kod „svih” aspekata kojima se provodi Pravilnik o osoblju.
94 Proizlazi da je ESVD povrijedio odredbe Pravilnika o osoblju koje je tužiteljica navela time što je jednakost rodova isključio iz razloga u vezi s donošenjem odluke o zahtjevu za produljenje koji je tužiteljica podnijela, iako je ta dimenzija bitna u očima donositelja Pravilnika o osoblju.
95 Ta je pogreška očita s obzirom na razliku između, s jedne strane, činjenice da su u odluci o odbijanju žalbe isključeni razlozi u vezi s rodom i, s druge strane, ključne prirode koju je donositelj Pravilnika o osoblju pripisao tim razlozima.
96 Međutim, prema sudskoj praksi, poništenje upravne odluke zbog pogreške nije opravdano kada ta pogreška nije odlučujuće utjecala na sadržaj te odluke (vidjeti u tom smislu presudu od 9. lipnja 2015., Navarro/Komisija, T‑556/14 P, EU:T:2015:368, t. 26.).
97 U ovom slučaju, izreka pobijane odluke mogla je biti drukčija da jednakost rodova nije bila odmah načelno isključena iz ocjene ESVD‑a, iako odluke koje se odnose na organizaciju njegovih službi moraju biti dio pravnog okvira utvrđenog Pravilnikom o osoblju.
98 Iz tog razloga valja prihvatiti treći dio trećeg tužbenog razloga i poništiti pobijanu odluku.
Zahtjev za naknadu štete
99 Tužiteljica zahtijeva da se ESVD‑u naloži da joj po osnovi naknade neimovinske štete isplati paušalni iznos, i to kao prvo 250 000 eura, podredno 200 000 eura ili, podredno tome, 150 000 eura, 100 000 eura ili 50 000 eura.
100 Na temelju članka 76. točke (d) Poslovnika, svaka tužba mora sadržavati predmet spora i sažeti prikaz tužbenih razloga. Taj prikaz mora biti dovoljno jasan i precizan da bi omogućio tuženiku da pripremi svoju obranu, a Općem sudu da prema potrebi odluči o tužbi bez dodatnih informacija. Kako bi se zajamčila pravna sigurnost i dobro sudovanje nužno je, da bi tužba bila dopuštena, da bitni činjenični i pravni elementi na kojima se tužba temelji proizlaze, makar i sažeto, ali na smislen i razumljiv način, iz samog njezina teksta. Što se konkretnije tiče tužbe za naknadu štete koju je navodno nanijela institucija Unije, takva tužba mora sadržavati elemente na temelju kojih je moguće utvrditi postupanje koje tužitelj prigovara instituciji, razloge zbog kojih tužitelj smatra da postoji uzročna veza između postupanja i štete koju je navodno pretrpio kao i karakter i opseg te štete (vidjeti rješenje od 16. siječnja 2004., Arizona Chemical i dr./Komisija, T‑369/03 R, EU:T:2004:9, t. 120. i navedenu sudsku praksu).
101 No mora se utvrditi da glede određivanja navodne štete i uzročne veze između navodno nezakonitog postupanja i te štete tužiteljica nije ispunila uvjete utvrđene u članku 76. točki (d) Poslovnika.
102 Naime, tužiteljica ne iznosi nikakav dokaz na temelju kojeg bi se moglo utvrditi postojanje štete, odrediti njezin opseg ili dokazati prisutnost uzročne veze.
103 Stoga ovaj zahtjev za naknadu štete valja odbaciti kao nedopušten.
Troškovi
104 U skladu s člankom 134. stavkom 1. Poslovnika, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove.
105 Budući da u ovom slučaju ESVD u bitnome nije uspio u postupku, treba mu naložiti snošenje troškova sukladno tužiteljičinu zahtjevu.
Slijedom navedenog,
OPĆI SUD (prvo vijeće)
proglašava i presuđuje:
1. Poništava se odluka Europske službe za vanjsko djelovanje (ESVD) od 30. lipnja 2016. o odbijanju zahtjeva Chantal Hebberecht da se njezino raspoređivanje kao šefice delegacije Europske unije u Etiopiji produlji za godinu dana.
2. U preostalom dijelu tužba se odbija.
3. ESVD‑u nalaže se snošenje troškova.
Pelikánová | Nihoul | Svenningsen |
Objavljeno na javnoj raspravi u Luxembourgu 27. studenoga 2018.
Potpisi