Žalba koju je 6. studenoga 2020. podnijela Europska komisija protiv presude Općeg suda (osmo prošireno vijeće) od 23. rujna 2020. u predmetu T-411/17, Landesbank Baden-Württemberg/Jedinstveni sanacijski odbor

(predmet C-584/20 P)

Jezik postupka: njemački

Stranke

Žalitelj: Europska komisija (zastupnici: D. Triantafyllou, A. Nijenhuis, A. Steiblytė, V. Di Bucci, u svojstvu agenata)

Druge stranke u postupku: Landesbank Baden-Württemberg, Jedinstveni sanacijski odbor

Zahtjevi

Žalitelj od Suda zahtijeva da:

ukine presudu Općeg suda;

tuženiku naloži snošenje troškova postupka.

Žalbeni razlozi i glavni argumenti

Žalitelj smatra da pobijanu presudu kojom je Opći sud poništio odluku sjednice Predsjedništva Jedinstvenog sanacijskog odbora (SRB) od 11. travnja 2017. o izračunavanju ex ante doprinosa Jedinstvenom sanacijskom odboru za 2017. (SRB/ES/SRF/2017/05), u dijelu u kojem se odnosi na Landesbank Baden-Württemberg (pobijana odluka), valja ukinuti zbog sljedećih razloga.

Kao prvo, kvalifikacija priloga pobijanoj odluci manjkava je u dijelu u kojem Opći sud smatra da taj prilog s tom odlukom „nije neodvojivo povezan”. To, smatra žalitelj, predstavlja iskrivljavanje činjenica. Osim toga, Opći sud je u tom kontekstu povrijedio načelo kontradiktornosti i prava obrane Jedinstvenog sanacijskog odbora. Prilog pobijane odluke čini njezin sastavni dio. Taj je prilog zajedno s tekstom odluke elektronskim putem podnesen Predsjedništvu SRB-a koje ga je odobrilo. Na dostavnom obrascu uz vlastoručni potpis odluke taj prilog je unesen pod istim kodnim brojem. Opći sud to nije uzeo u obzir i Jedinstvenom sanacijskom odboru nije dao priliku da dokaže povezanost oba dokumenta, iako se radilo o pravnom nedostatku koji je po službenoj dužnosti istaknuo Opći sud.

Kao drugo, Opći sud je nezakonito i bez obrazloženja proglasio dopuštenim prigovor nezakonitosti istaknut u prvom stupnju u pogledu Delegirane uredbe (EU) 2015/63¹ . Opći sud nije uzeo u obzir to da navodna nezakonitost Delegirane uredbe proizlazi iz Uredbe (EU) br. 806/2014² i Direktive 2014/59³ . Budući da zakonitost posljednja dva zakonodavna akta nije bila predmet spora, Opći sud nije mogao ispitivati povredu Delegirane uredbe koja se u konačnici temelji na jednom od dva pravna akta višeg ranga. Opći sud nije pojasnio ni u kojoj se mjeri utvrđena pogreška koja se tiče prava u Delegiranoj Uredbi temelji na nadređenom pravu.

Kao treće, Opći sud je pogrešno protumačio članak 69. stavak 1. i članak 70. stavak 2. Uredbe br. 806/2014 u pogledu ciljane razine i osnovnog godišnjeg doprinosa. Opći sud polazi od toga da se ciljanu razina i osnovni godišnji doprinos može premašiti odnosno ne doseći. Opći sud pritom ne uzima u obzir činjenicu da agencija poput Jedinstvenog sanacijskog odbora nema nikakvu ovlast za utvrđivanje takvih iznosa. Fiksni referentni iznos sa sobom povlači nužnost proporcionalnog raspoređivanja tereta na sve obveznike plaćanja doprinosa.

Kao četvrto, Opći sud je Delegiranu uredbu, osobito njezine članke 4. do 7., njezin članak 9. te njezin Prilog I., pogrešno smatrao „međuovisnima”, pri čemu je pogrešno kvalificirao prilagođavanje doprinosa profilu rizičnosti. Opći sud svoju tezu o „međuovisnosti” doprinosa temelji na prilagođavanju pojedinačnih doprinosa profilu rizičnosti institucija koje su obveznici plaćanja doprinosa. Međutim, to prilagođavanje je rezultat uspoređivanja pojedine institucije s njezinim konkurentima, što se ne smije zamijeniti s „međuovisnošću”.

Kao peto, Opći sud je pogrešno protumačio obvezu obrazlaganja koju Europska komisija ima na temelju članka 296. UFEU-a. Opći sud je kritizirao metodu izračuna doprinosa kao netransparentnu tako što je općenito kritizirao više kombiniranih odredbi Delegirane uredbe, iako je priznao povjerljivost podataka konkurentskih institucija. Međutim, žalitelj smatra da bi trebalo biti dovoljno da se primijenjena metoda, njezina svrha i opseg objasne u odgovarajućoj odluci kako bi je svaki obveznik plaćanja doprinosa mogao povezati s relevantnim podacima koji se na njega odnose. Podaci njegovih brojnih konkurenata u tom pogledu nisu relevantni. U sudskoj praksi postoji nekoliko primjera u kojima je povjerljivost podataka konkurentskih osoba bila zaštićena a da predmetni propisi nisu poništeni. Zaključno, Opći sud nije primijenio svoja postupovna pravila koja se odnose na pristup povjerljivim informacijama.

____________

¹ Delegirana uredba (EU) 2015/63 Europske komisije od 21. listopada 2014. o dopuni Direktive 2014/59/EU Europskog parlamenta i Vijeća u vezi s ex ante doprinosima aranžmanima financiranja sanacije (SL 2015., L 11, str. 44.)

² Uredba (EU) br. 806/2014 Europskog parlamenta i Vijeća od 15. lipnja 2014. o utvrđivanju jedinstvenih pravila i jedinstvenog postupka za sanaciju kreditnih institucija i određenih investicijskih društava u okviru jedinstvenog sanacijskog mehanizma i jedinstvenog fonda za sanaciju te o izmjeni Uredbe (EU) br. 1093/2010 (SL 2014., L 225, str. 1.)

³ Direktiva 2014/59/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 15. lipnja 2014. o uspostavi okvira za oporavak i sanaciju kreditnih institucija i investicijskih društava te o izmjeni Direktive Vijeća 82/891/EEZ i direktiva 2001/24/EZ, 2002/47/EZ, 2004/25/EZ, 2005/56/EZ, 2007/36/EZ, 2011/35/EU, 2012/30/EU i 2013/36/EU te uredbi (EU) br. 1093/2010 i (EU) br. 648/2012 Europskog parlamenta i Vijeća (SL 2014., L 173, str. 190.)