PRESUDA OPĆEG SUDA (peto vijeće)
28. studenoga 2019.(*)
„Javna služba – Ugovorno osoblje – Primici od rada – Odluka kojom se odbija naknada za život u inozemstvu – Članak 4. stavak 1. točka (a) Priloga VII. Pravilniku o osoblju – Rad za drugu državu – Diplomatski status – Petogodišnje referentno razdoblje”
U predmetu T‑592/18,
Katarzyna Wywiał-Prząda, sa stalnom adresom u Wezembeek‑Oppemu (Belgija), koju zastupaju S. Orlandi i T. Martin, odvjetnici,
tužiteljica,
protiv
Europske komisije, koju zastupaju T. Bohr i D. Milanowska, u svojstvu agenata,
tuženika,
povodom zahtjeva na temelju članka 270. UFEU‑a radi poništenja odluke Komisije od 23. studenoga 2017. kojom je tužiteljici uskraćeno pravo na naknadu za život u inozemstvu,
OPĆI SUD (peto vijeće),
u sastavu: D. Gratsias, predsjednik, A. Marcoulli i R. Frendo (izvjestiteljica), suci,
tajnik: L. Ramette, administrator,
uzimajući u obzir pisani dio postupka i nakon rasprave održane 9. srpnja 2019.,
donosi sljedeću
Presudu
Okolnosti spora
1 Tužiteljica je poljska državljanka. Stigla je u Belgiju 22. rujna 2010. nakon imenovanja njezina supruga kao diplomatskog savjetnika u stalnom predstavništvu Republike Poljske pri Organizaciji sjevernoatlantskog ugovora (NATO).
2 Tužiteljica je od 2. srpnja 2010. imala diplomatsku putovnicu koju je izdalo poljsko Ministarstvo vanjskih poslova.
3 Tužiteljica je od 7. siječnja 2011. do 31. prosinca 2011. obavljala dužnosti tajnika u stalnom predstavništvu Republike Poljske u Europskoj uniji.
4 Od 9. studenoga 2012. do 11. siječnja 2013. vodila je konverzacijske tečajeve u Bruxellesu (Belgija) za račun neprofitne udruge zbog čega su joj naknađeni troškovi.
5 Tužiteljica je vratila svoju diplomatsku putovnicu te je upisana u upisnik stranaca Woluwe‑Saint‑Pierrea (Belgija) počevši od 7. lipnja 2013.
6 Od 16. lipnja 2014. do 31. prosinca 2015. te od 4. siječnja 2016. do 31. kolovoza 2017. tužiteljica je bila zaposlena u dvama belgijskim društvima u okviru pružanja usluga Europskoj komisiji.
7 Dana 9. rujna 2016., po završetku diplomatske misije, tužiteljičin suprug vratio se u Poljsku. Tužiteljica je ostala u Belgiji s njihovim sinom.
8 Komisija je 1. rujna 2017. zaposlila tužiteljicu kao člana ugovornog osoblja.
9 Odlukom od 23. studenoga 2017. tijelo ovlašteno za sklapanje ugovora o radu Komisije (u daljnjem tekstu: TOSU) tužiteljici je uskratilo pravo na naknadu za život u inozemstvu (u daljnjem tekstu: pobijana odluka).
10 Tužiteljica je 21. veljače 2018. podnijela prigovor protiv pobijane odluke. TOSU je odbio prigovor odlukom od 18. lipnja 2018., koja je dostavljena istog dana. TOSU je najprije odredio „razdoblje od pet godina koje istječe šest mjeseci prije stupanja u službu” (u daljnjem tekstu: referentno razdoblje) iz članka 4. stavka 1. točke (a) Priloga VII. Pravilniku o osoblju za dužnosnike Europske unije (u daljnjem tekstu: Pravilnik o osoblju), koji se primjenjuje na članove ugovornog osoblja na temelju članaka 21. i 92. Uvjeta zaposlenja ostalih službenika Europske unije. TOSU je odredio da je to referentno razdoblje od 1. ožujka 2012. do 28. veljače 2017. Nadalje, TOSU je opravdao odbijanje tužiteljičina prigovora time što je boravila u Belgiji od 22. rujna 2010., što je tamo obavljala profesionalne djelatnosti i što je nastavila ondje živjeti nakon odlaska svojeg supruga u rujnu 2016.
Postupak i zahtjevi stranaka
11 Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 28. rujna 2018. tužiteljica je pokrenula ovaj postupak.
12 Komisija je 14. prosinca 2018. podnijela odgovor na tužbu.
13 Tužiteljica je 14. veljače 2019. podnijela repliku.
14 Komisija je 1. travnja 2019. podnijela odgovor na repliku.
15 Na prijedlog sutkinje izvjestiteljice, Opći sud (peto vijeće) odlučio je otvoriti usmeni dio postupka te je u okviru mjera upravljanja postupkom predviđenih u članku 89. svojeg poslovnika postavio strankama pisana pitanja, pozivajući ih da na njih odgovore na raspravi.
16 Na raspravi održanoj 9. srpnja 2019. saslušana su izlaganja stranaka i njihovi odgovori na pisana i usmena pitanja koja je postavio Opći sud.
17 Tužiteljica od Općeg suda zahtijeva da:
– poništi pobijanu odluku;
– Komisiji naloži snošenje troškova.
18 Komisija od Općeg suda zahtijeva da:
– odbije tužbu;
– naloži tužiteljici snošenje troškova.
Pravo
19 Tužiteljica ističe samo jedan tužbeni razlog, koji se temelji na povredi članka 4. stavka 1. točke (a) Priloga VII. Pravilniku o osoblju. On se može podijeliti na dva dijela, prvi se temelji na povredi njezina diplomatskog statusa, a drugi na pogrešci u primjeni pojma uobičajenog boravišta.
Prvi dio, koji se temelji na povredi diplomatskog statusa tužiteljice
20 Tužiteljica tvrdi da je imala diplomatski status u svojstvu supruge diplomatskog agenta od 22. rujna 2010., datuma svojeg dolaska u Belgiju, do 16. lipnja 2013., datuma kada je vratila svoju diplomatsku putovnicu. Zbog tog diplomatskog statusa i na temelju druge rečenice članka 4. stavka 1. točke (a) druge alineje Priloga VII. Pravilniku o osoblju, smatra da je trebala imati pravo na neutralizaciju tog vremenskog razdoblja. Učinak te neutralizacije sastoji se u tome da je referentno razdoblje započelo 1. svibnja 2009., u trenutku u kojem je ona boravila i radila u Poljskoj i kada nije bila ni na koji način povezana s Belgijom. Međutim, član osoblja gubi pravo na naknadu za život u inozemstvu samo ako je imao uobičajeno boravište ili je obavljao svoju glavnu poslovnu djelatnost u državi mjesta rada tijekom cijelog referentnog razdoblja. Kako to nije slučaj, tužiteljica smatra da joj treba dodijeliti naknadu za život u inozemstvu.
21 Članak 4. stavak 1. Priloga VII. Pravilniku o osoblju određuje:
„Na naknadu za život u inozemstvu koja iznosi 16 % zbroja osnovne plaće, naknade za kućanstvo i naknade za uzdržavano dijete, koje se isplaćuju dužnosniku imenovanom na stalno radno mjesto, imaju pravo:
(a) dužnosnici:
– koji nisu državljani i nisu nikad bili državljani države na čijem se državnom području nalazi njihovo mjesto rada i
– koji u razdoblju od pet godina koje je završilo šest mjeseci prije njihova stupanja u službu nisu imali uobičajeno boravište niti su svoju glavnu djelatnost obavljali na europskom području te države. Za potrebe ove odredbe u obzir se ne uzimaju okolnosti koje proizlaze iz rada za drugu državu ili međunarodnu organizaciju[;]
(b) dužnosnici koji su državljani ili su bili državljani države na čijem se državnom području nalazi njihovo mjesto rada, ali koji su tijekom razdoblja od deset godina koje je završilo na datum njihova stupanja u službu imali uobičajeno boravište izvan europskog područja te države zbog razloga koji nisu povezani s radom u nekoj drugoj državnoj službi ili međunarodnoj organizaciji.”
22 Članak 4. stavak 1. točka (a) Priloga VII. Pravilniku o osoblju sastoji se stoga od dvaju dijelova. Prvi definira dva kumulativna uvjeta koje dužnosnik načelno mora ispunjavati da bi ostvario pravo na naknadu za život u inozemstvu: da nikada nije imao državljanstvo države na čijem se državnom području nalazi njegovo mjesto rada i da tijekom razdoblja od pet godina koje ističe šest mjeseci prije nego što je stupio na dužnost, nije imao uobičajeno boravište ili obavljao svoju glavnu profesionalnu djelatnost na europskom državnom području navedene države; drugi dio, kao iznimku od tog načela, predviđa da se okolnosti koje proizlaze iz rada za drugu državu ili međunarodnu organizaciju ne trebaju uzeti u obzir. Razdoblja koja odgovaraju tom radu su tako neutralizirana.
23 Osim toga, naknada za život u inozemstvu odbija se samo dužnosniku ili članu osoblja u pitanju na temelju članka 4. stavka 1. točke (a) Priloga VII. Pravilniku o osoblju ako je tijekom cijelog referentnog razdoblja imao svoje uobičajeno boravište ili je svoju glavnu poslovnu djelatnost obavljao u državi u kojoj je njegovo mjesto rada (vidjeti, u tom smislu, presudu od 18. lipnja 2015., Pondichie/Komisija, F‑50/14, EU:F:2015:62, t. 35.). Međutim, u ovom je slučaju neutralizacija razdoblja od 22. rujna 2010. do 16. lipnja 2013., tijekom kojeg je tužiteljica živjela u Belgiji u diplomatskom statusu supruge diplomatskog agenta, dovela do toga da je referentno razdoblje počelo 6. lipnja 2009., a ne 1. svibnja 2009., kao što to tvrdi tužiteljica, to jest trenutka u kojem je boravila i radila u Poljskoj i nije ni na koji način bila povezana s Belgijom.
24 Stoga treba odlučiti o pitanju treba li pojam „okolnosti koje proizlaze iz rada za drugu državu”, koji se koristi u članku 4. stavku 1. točki (a) drugoj alineji Priloga VII. Pravilniku o osoblju, tumačiti na način da obuhvaća razdoblje u kojem je tužiteljica imala diplomatski status kao supruga diplomatskog agenta.
25 Neutralizacija razdoblja u odnosu na okolnosti koje proizlaze iz rada u državi mjesta rada za drugu državu ili međunarodnu organizaciju može se objasniti činjenicom da obavljanje tog rada ima za posljedicu održavanje posebne poveznice zainteresirane osobe s tom drugom državom ili tom međunarodnom organizacijom, što sprječava stvaranje trajne poveznice s državom rada i time dovoljnu integraciju navedene zainteresirane osobe u društvo potonje države (presuda od 13. srpnja 2018., Quadri di Cardano/Komisija, T‑273/17, EU:T:2018:480, t. 49.).
26 Nakon što je to pojašnjeno, tužiteljica tvrdi da je, u svojstvu supruge diplomatskog agenta, uživala različite povlastice i imunitete na temelju Bečke konvencije o diplomatskim odnosima od 18. travnja 1961. (u daljnjem tekstu: Bečka konvencija). Prema mišljenju tužiteljice, taj diplomatski status sam po sebi predstavlja prepreku stvaranju trajnih veza sa zemljom rada. Stoga bi ga trebalo kvalificirati kao „okolnosti koje proizlaze iz rada za drugu državu” u smislu druge rečenice članka 4. stavka 1. točke (a) druge alineje Priloga VII. Pravilniku o osoblju.
27 Međutim, u točki 14. svoje presude od 2. svibnja 1985., De Angelis/Komisija (246/83, EU:C:1985:165), Sud je presudio da se ta odredba odnosi samo na okolnosti koje su proizašle iz rada koji je izvršio sam dužnosnik koji stupa u službu te da se ne može proširiti na drugu osobu.
28 Tužiteljica međutim tvrdi da se ta sudska praksa ne primjenjuje na nju jer u predmetu u kojem je donesena presuda od 2. svibnja 1985., De Angelis/Komisija (246/83, EU:C:1985:165), zainteresirana osoba, koja je u Belgiju došla sa svojim suprugom, dužnosnikom Europske zajednice, nije na temelju toga imala nikakav diplomatski status.
29 Međutim, valja utvrditi da u presudi od 2. svibnja 1985., De Angelis/Komisija (246/83, EU:C:1985:165), Sud uopće nije izveo argument tog nepostojanja diplomatskog statusa da bi zainteresiranoj osobi uskratio pravo na naknadu za život u inozemstvu.
30 Točno je da je Sud u svojoj presudi od 21. lipnja 2007., Komisija/Hosman‑Chevalier (C‑424/05 P, EU:C:2007:367, t. 42. i 43.), koju navodi tužiteljica, naveo povlastice, imunitete i poseban status koji je zainteresirana osoba imala, kako bi priznao da je imala osobitu vezu s drugom državom koja sprječava njezinu integraciju u zemlji rada. Međutim, rješavanje pitanja u tom predmetu jest bilo to je li tužiteljica, koja je radila u uredu za vezu Ländera Republike Austrije, obavljala rad u toj državi i na taj način s njome bila vezana. Sud je u toj presudi iz niza elemenata zaključio da postoji poveznica. Prvi od tih elemenata sastojao se u okolnosti da se osoblje stalnog predstavništva mora smatrati u službi predmetne države članice i, posljedično, u situaciji života u inozemstvu, zbog njegova pripadanja strukturama tog predstavništva. Drugi element bio je činjenica da je, unatoč tomu što je bila zaposlena u uredu za vezu Ländera, zainteresirana osoba bila član osoblja u stalnom predstavništvu Republike Austrije i hijerarhijski bila podređena austrijskom veleposlaniku na način da se trebalo smatrati da radi za austrijsku državu. Naposljetku, treći element proizlazi iz toga što je njezin položaj bio isti kao i onaj drugih dužnosnika koji su radili u navedenom predstavništvu (presuda od 21. lipnja 2007., Komisija/Hosman‑Chevalier, C‑424/05 P, EU:C:2007:367, t. 41. i 42.). Također, ne može se shvatiti da poseban status koji je Sud naveo u točki 43. te presude proizlazi samo iz povlastica i imuniteta koje je zainteresirana osoba imala. Naprotiv, Sud je naglasio i činjenicu da je ona radila za Republiku Austriju u okviru njezina stalnog predstavništva.
31 U svojoj naknadnoj presudi od 29. studenoga 2007., Salvador García/Komisija (C‑7/06 P, EU:C:2007:724, t. 51.), koju također navodi tužiteljica, Sud se pozvao na svoju presudu od 21. lipnja 2007., Komisija/Hosman‑Chevalier (C‑424/05 P, EU:C:2007:367), kako bi utvrdio da se poseban položaj zainteresirane osobe kao člana osoblja stalnog predstavništva, temelji na njezinoj posebnoj povezanosti s dotičnom državom članicom, i da taj privilegirani status, koji joj je omogućio da koristi različite povlastice i imunitete, čini sam po sebi prepreku koja onemogućava zainteresiranoj osobi da ostvari trajnu vezu s državom rada i da se stoga u dovoljnoj mjeri integrira u društvo te države. Međutim, u točki 50. presude od 29. studenoga 2007., Salvador García/Komisija (C‑7/06 P, EU:C:2007:724) Sud je pojasnio, opet s obzirom na presudu od 21. lipnja 2007., Komisija/Hosman‑Chevalier (C‑424/05 P, EU:C:2007:367), da funkcionalna integracija u okviru stalnog predstavništva predstavlja odlučujući element kako bi se smatralo da je zaposleni radio za drugu državu (vidjeti također, u tom smislu, presudu od 24. siječnja 2008., Adam/Komisija, C‑211/06 P, EU:C:2008:34, t. 45.).
32 Naposljetku, slijedom presude od 29. studenoga 2007., Salvador García/Komisija (C‑7/06 P, EU:C:2007:724), Sud je u svojoj presudi od 24. siječnja 2008., Adam/Komisija (C‑211/06 P, EU:C:2008:34, t. 49.), presudio da, za potrebe tumačenja izraza „rad za drugu državu” iz članka 4. stavka 1. točke (a) druge alineje Priloga VII. Pravilniku o osoblju, samu činjenicu rada u stalnom predstavništvu države koja nije država rada treba smatrati relevantnom.
33 Iz toga proizlazi da, čak i u sudskoj praksi koju navodi tužiteljica, jedini element koji sprječava stvaranje poveznice s državom rada jest obavljanje rada u okolnostima funkcionalne integracije u diplomatskom predstavništvu druge države ili međunarodne organizacije.
34 Međutim, tužiteljica prigovara da izraz „okolnosti koje proizlaze iz rada za drugu državu ili međunarodnu organizaciju” iz druge rečenice članka 4. stavka 1. točke (a) druge alineje Priloga VII. Pravilniku o osoblju obuhvaća druge okolnosti osim onih koje proizlaze iz samog obavljanja službe za takvu državu ili za takvu organizaciju.
35 Sudska je praksa doista utvrđena u smislu da se ta odredba ne može ograničiti samo na osobe koje su bile dio osoblja druge države osim države rada ili države međunarodne organizacije jer se odnosi na sve „okolnosti koje proizlaze iz rada” za takvu državu ili takvu organizaciju (presude od 25. listopada 2005., Salazar Brier/Komisija, T‑83/03, EU:T:2005:371, t. 45. i od 25. listopada 2005., De Bustamante Tello/Vijeće, T‑368/03, EU:T:2005:372, t. 42.). Kao što to tužiteljica ističe, ta sudska praksa se objašnjava okolnošću da taj izraz ima širi doseg od izraza „rad u službi” iz članka 4. stavka 1. točke (b) Priloga VII. Pravilniku o osoblju (presuda od 30. ožujka 1993., Vardakas/Komisija, T‑4/92, EU:T:1993:29, t. 36.).
36 Iz toga slijedi da posljednja rečenica članka 4. stavka 1. točke (a) druge alineje Priloga VII. Pravilniku o osoblju ne obuhvaća samo slučajeve u kojima se zainteresirana osoba nalazila u radnom odnosu u užem smislu (vidjeti, u tom smislu, presudu od 3. svibnja 2001., Liaskou/Vijeće, T‑60/00, EU:T:2001:129, t. 50.). I dalje je točno da, prema istoj sudskoj praksi, pojam „okolnosti koje proizlaze iz rada za drugu državu ili međunarodnu organizaciju” odgovara samo okolnostima u kojima rad proizlazi iz izravne pravne veze između zainteresirane osobe i predmetne države ili međunarodne organizacije u okviru primjerice prakse ili stručnog ugovora (vidjeti, u tom smislu, presude od 25. listopada 2005., Salazar Brier/Komisija, T‑83/03, EU:T:2005:371, t. 45. i od 25. listopada 2005., De Bustamante Tello/Vijeće, T‑368/03, EU:T:2005:372, t. 42.).
37 Stoga se posljednja rečenica članka 4. stavka 1. točke (a) druge alineje Priloga VII. Pravilniku o osoblju ne može proširiti na suprugu diplomatskog agenta koji je u tom svojstvu imao određene povlastice i imunitete na temelju Bečke konvencije, ali koji se ne može pozivati na takvu izravnu pravnu vezu. U tom pogledu, Komisija pravilno ističe da pravo tužiteljice na diplomatski status nije bilo vlastito pravo, nego izvedeno pravo, namijenjeno olakšavanju obiteljskog života diplomatskih agenata, koje je imala na temelju službe svojega supruga.
38 Tužiteljica nadalje tvrdi da se prilikom ispitivanja njezina stupnja integracije u Belgiji, koji u konačnici određuje dodjelu naknade za život u inozemstvu, ne može zanemariti okolnost da na temelju Bečke konvencije i jedne okružnice belgijske države od 15. svibnja 2014. o profesionalnoj ili gospodarskoj djelatnosti koju obavljaju karijerni članovi diplomatskih misija i konzularnih službi ili članovi njihovih obitelji (u daljnjem tekstu: okružnica belgijske države), nije mogla obavljati nikakvu profesionalnu djelatnost u Belgiji, osim u slučaju da vrati svoju diplomatsku putovnicu i da se time također odrekne diplomatskog statusa dodijeljenog članovima obitelji diplomatskog agenta.
39 U tom pogledu valja podsjetiti da pojam života u inozemstvu ovisi osobito o osobnim okolnostima dužnosnika, odnosno stupnju njegove integracije u državi rada koji proizlazi iz, primjerice, prethodne profesionalne djelatnosti u toj državi članici (vidjeti, u tom smislu, presude od 24. siječnja 2008., Adam/Komisija, C‑211/06 P, EU:C:2008:34, t. 38. i od 13. srpnja 2018., Quadri di Cardano/Komisija, T‑273/17, EU:T:2018:480, t. 44.). Stoga bi nemogućnost obavljanja takve profesionalne djelatnosti, ako bi bila dokazana, mogla biti element koji po naravi proturječi toj integraciji te, a contrario, dokazuje postojanje života u inozemstvu.
40 Međutim, valja istaknuti da članak 42. Bečke konvencije predviđa da „diplomatski agent neće u državi primateljici obavljati bilo kakvu profesionalnu ili gospodarsku djelatnost radi osobne koristi” i da nijedna odredba ne proširuje područje primjene te zabrane na članove obitelji tog agenta. Stoga, za razliku od diplomatskih agenata, oni mogu obavljati profesionalnu ili gospodarsku djelatnost u državi primateljici u okviru zakona i propisa te države, dakle uz, po potrebi, odobrenja koja se traže od svih stranaca istog državljanstva, kao što je, na primjer, dozvola za rad. Međutim, tužiteljica je u svojstvu državljanke države članice Unije čak bila oslobođena te obveze. K tomu, unatoč obavljanju profesionalne ili gospodarske djelatnosti, članovi obitelji diplomatskog agenta u načelu zadržavaju svoje povlastice i imunitete koji su predviđeni i definirani člancima 29. do 36. navedene konvencije, koji su na njih primjenjivi na temelju članka 37. stavka 1. te konvencije. Zapravo, na temelju članka 31. stavka 1. točke (c) Bečke konvencije, samo su imunitet građanske i upravne nadležnosti ukinuti za sve radnje koje se odnose na profesionalnu ili gospodarsku djelatnost. Kazneni imunitet kao takav nije unaprijed ukinut.
41 Iako izdana nakon proteka razdoblja koje je trebalo neutralizirati prema mišljenju tužiteljice, okružnica belgijske države potvrđuje prethodno navedeno.
42 Također je potrebno utvrditi da s obzirom na sve prethodno navedeno, za razliku od tužiteljice, njezin suprug ni u kojem slučaju nije mogao obavljati profesionalnu ili gospodarsku djelatnost u Belgiji. Tako se tužiteljica i njezin suprug nisu nalazili u istoj pravnoj situaciji.
43 Tužiteljica se još poziva na članak 57. Bečke konvencije o konzularnim odnosima od 24. travnja 1963. Međutim, zainteresirana je opisala dužnosti svojega supruga kao one diplomatskog agenta i, preciznije, kao one „savjetnika u stalnoj delegaciji Republike Poljske pri NATO‑u”. Stoga, u nedostatku dokazivanja u čemu te dužnosti proizlaze iz te konvencije, valja smatrati da ta konvencija u predmetnom slučaju nije relevantna.
44 Tužiteljica također tvrdi da ne postoji objašnjenje činjenice da bi agent koji u zemlji rada obavlja dužnosti za državu ili međunarodnu organizaciju bio više odvojen od svoje zemlje nego njegov bračni drug, koji je također ondje živio a da pritom nije obavljao takav rad, ali je isto tako imao diplomatski status.
45 Kao što je već navedeno (točka 39. ove presude), pojam naknade za život u inozemstvu ovisi osobito o stupnju integracije zainteresirane osobe u zemlji rada. Međutim, iako se može pretpostaviti da osoba zadržava posebnu poveznicu sa svojom državom porijekla kada ona služi u okviru svoje delegacije ili veleposlanstva i kada ta situacija sprječava stvaranje trajne poveznice s državom rada (vidjeti, u tom smislu, presude od 21. lipnja 2007., Komisija/Hosman‑Chevalier, C‑424/05 P, EU:C:2007:367, t. 38. i od 13. srpnja 2018., Quadri di Cardano/Komisija, T‑273/17, EU:T:2018:480, t. 49.), isto nužno ne vrijedi za njezina bračnog druga, koji ne dijeli isto profesionalno okruženje posvećeno službi navedene države i koji stoga raspolaže širim rasponom mogućnosti da se integrira u društvo zemlje primateljice.
46 Naposljetku, tužiteljica uzalud navodi da bi, da je njezin suprug bio zaposlen u institucijama Unije s istim datumom kao i ona, razdoblje tijekom kojeg je imao diplomatski status bilo neutralizirano. Naime, suprotno onomu što tužiteljica tvrdi, iz točaka 27. do 37., 40. i 45. ove presude proizlazi da se ona i njezin suprug nisu nalazili u istom pravnom i činjeničnom položaju.
47 Zaključno, život osobe u inozemstvu, koji daje pravo na naknadu za život u inozemstvu, ne ovisi o diplomatskom statusu na koji ona ima pravo na temelju međunarodnog prava (vidjeti, u tom smislu, presudu od 30. ožujka 1993., Vardakas/Komisija, T‑4/92, EU:T:1993:29, t. 40.). Isto se a fortiori primjenjuje kada ta osoba ima taj status, kao i tužiteljica u ovom slučaju, a da pritom nije član osoblja međunarodne organizacije ili predstavništva države koja nije država rada.
48 Stoga je TOSU, bez da je povrijedio posljednju rečenicu članka 4. stavka 1. točke (a) druge alineje Priloga VII. Pravilniku o osoblju, odredio referentno razdoblje od 1. ožujka 2012. do 28. veljače 2017., a ne od 6. lipnja 2009.
49 Slijedom toga, iz svega prethodno navedenog proizlazi da prvi dio tužiteljičina tužbenog razloga treba odbiti.
Drugi dio, koji se temelji na pogrešci prilikom primjene pojma uobičajenog boravišta
50 Tužiteljica podredno tvrdi da, čak i ako razdoblje tijekom kojeg je ona imala poseban diplomatski status ne može biti neutralizirano, ona tijekom tog razdoblja nije imala volju svojem boravku u Belgiji dati stabilan karakter nužan za primjenu prve rečenice članka 4. stavka 1. točke (a) druge alineje Priloga VII. Pravilniku o osoblju. U tom pogledu navodi materijalne elemente kao dokaz života u inozemstvu.
51 Kao prvo, tužiteljica tvrdi da je njezin boravak u Belgiji neodvojivo povezan s diplomatskom misijom njezina supruga i da je njezina prisutnost na belgijskom državnom području stoga neizvjesna i privremena. Zbog te neizvjesnosti i privremenog karaktera nije bilo interesa za bilo kakav pokušaj stvaranja trajne veze s Belgijom.
52 Međutim, budući da primjena članka 4. stavka 1. točke (a) druge alineje Priloga VII. Pravilniku o osoblju ovisi o stupnju integracije dotične osobe u zemlji rada prije njezina stupanja u službu (točka 39. ove presude) i s obzirom na to da je stupanj integracije neovisan o diplomatskom statusu koji je imala na temelju međunarodnog prava (točka 47. ove presude), okolnost da je povod za boravak tužiteljice u Belgiji bila diplomatska misija njezina supruga sama po sebi nije relevantna.
53 Po pitanju navodne neizvjesne i privremene prirode toga boravka, treba podsjetiti da je na tužiteljici da dokaže da su pretpostavke iz članka 4. stavka 1. točke (a) Priloga VII. Pravilniku o osoblju ispunjene (vidjeti presudu od 13. srpnja 2018., Quadri di Cardano/Komisija, T‑273/17, EU:T:2018:480, t. 51. i navedenu sudsku praksu). Međutim, činjenica da je diplomatsko osoblje povremeno dužno promijeniti mjesto zaposlenja ne može biti pretpostavka nepostojanja integracije. Osim u iznimnim okolnostima, diplomatski agenti ostaju na radnom mjestu nekoliko godina u jednoj zemlji. U ovom je slučaju tužiteljičin suprug tako ostao raditi u Bruxellesu šest godina.
54 Kao drugo, tužiteljica svoj argument temelji na posebnoj naravi njezina boravka u Belgiji, s obzirom na to da je sa svojom obitelji bila smještena u stanu koji im je dalo na raspolaganje stalno predstavništvo Republike Poljske pri NATO‑u, koje je plaćalo najamninu i račune za potrošnju energije.
55 S tim u vezi valja podsjetiti da se pojam uobičajenog boravišta u sudskoj praksi dosljedno tumači kao mjesto na kojem je zainteresirana osoba odredila, s namjerom da se u njemu stalno nastani, stalno ili uobičajeno središte svojih interesa. Osim toga, neovisno o količini vremena koje je osoba provela na državnom području jedne ili druge zemlje, pojam boravišta podrazumijeva, osim činjenice fizičkog boravka na određenom mjestu, namjeru da tomu prida kontinuitet koji je rezultat životne navike i održavanja uobičajenih društvenih odnosa (presuda od 13. srpnja 2018., Quadri di Cardano/Komisija, T‑273/17, EU:T:2018:480, t. 48.).
56 U ovom slučaju valja utvrditi da tužiteljica boravi u Belgiji od 22. rujna 2010. Okolnost da je imala materijalne koristi koja se sastoji od službenog smještaja za koji je najamninu i potrošnju energije plaćalo stalno predstavništvo Republike Poljske u NATO‑u ne može biti dokaz o održavanju veze sa svojom zemljom porijekla na način da ta poveznica isključuje svaku integraciju u Belgiji. Drugim riječima, preuzimanje plaćanja tih troškova od strane Republike Poljske ne znači da taj smještaj nije mogao trajno biti stalno ili uobičajeno središte interesa tužiteljice u Belgiji.
57 To preuzimanje plaćanja nije sprječavalo tužiteljicu da uspostavlja društvene odnose s Belgijom. Stoga činjenica da je tužiteljica, nakon povratka svojeg supruga u Poljsku, ostala u Belgiji sa svojim sinom kako bi nastavio školovanje, predstavlja pokazatelj integracije. Pokazatelj integracije također je i činjenica da je tužiteljica, čak i ako je i dalje imala diplomatski status, privremeno surađivala s udrugom u Bruxellesu aktivnom u području osposobljavanja i da je tako sudjelovala u mreži udruga svoje buduće zemlje rada.
58 U tom pogledu i kao treće, tužiteljica upravo ističe da vođenje konverzacijskih tečajeva nije predstavljalo profesionalnu djelatnost u smislu članka 4. stavka 1. točke (a) Priloga VII. Pravilniku o osoblju i da na temelju toga nije moguće pretpostaviti njezinu volju da premjesti stalno središte svojih interesa u Belgiju. Ta je djelatnost bila vrlo ograničena te je samo dovela do isplate naknade troškova. Komisija pak smatra da je riječ o plaćenoj djelatnosti.
59 Međutim, ne može se zanemariti da je profesionalna djelatnost zasigurno objektivan kriterij naveden u članku 4. stavku 1. točki (a) Priloga VII. Pravilniku o osoblju za shvaćanje situacije dužnosnika i novozaposlenog osoblja (vidjeti, u tom smislu, presudu od 28. veljače 2019., Pozza/Parlament, T‑216/18, neobjavljenu, EU:T:2019:118, t. 25.), ali da on vrijedi samo kao primjer (presude od 21. lipnja 2007., Komisija/Hosman‑Chevalier, C‑424/05 P, EU:C:2007:367, t. 35. i od 13. srpnja 2018., Quadri di Cardano/Komisija, T‑273/17, EU:T:2018:480, t. 44.). Dakle, u određenim okolnostima doprinos dužnosnika ili člana osoblja djelovanju subjekata u svijetu udruga u zemlji budućeg zaposlenja može biti pokazatelj, među ostalim pokazateljima, integracije zainteresirane osobe.
60 Kao četvrto, tužiteljica ističe da je tek nakon što je vratila svoju diplomatsku putovnicu, 16. lipnja 2013., registrirana u belgijskom popisu stanovništva.
61 Međutim, iako upis u svojstvu rezidenta u općini pokazuje volju zainteresirane osobe i njezinu namjeru da u tom mjestu utvrdi stabilno i trajno središte svojeg boravišta i interesa (rješenje od 26. rujna 2007., Salvador Roldán/Komisija, F‑129/06, EU:F:2007:166, t. 60.), taj je upis i dalje formalni element na temelju kojeg se ne može zaključiti, u ovom slučaju, da tužiteljica nije ranije imala stvarno boravište u Belgiji, posebno u okolnostima predmetnog slučaja, u kojima postojanje tog boravišta uostalom nije osporavano.
62 Kao peto, tužiteljica tvrdi da je tijekom razdoblja u kojem je njezin suprug u Belgiji obnašao dužnost službenika veleposlanstva, ona održala trajne veze s Poljskom.
63 Tužiteljica tako tvrdi da je ostala vlasnik nekretnine u Poljskoj te da je zadržala poljski telefonski broj. Tamo je čak i zadržala profesionalnu djelatnost kao profesorica jezika i ovlaštena prevoditeljica do 2013. te je nastavila plaćati poreze.
64 Ipak, činjenica da je imala porezno prebivalište u zemlji porijekla i činjenica da je tamo imala interese i imovinu nisu dovoljne za dokazivanje da je uobičajeno boravište tužiteljice u toj zemlji (vidjeti, u tom smislu, rješenje od 26. rujna 2007., Salvador Roldán/Komisija, F‑129/06, EU:F:2007:166, t. 59.). Tim više je tako kada prijavljeni porezni dohodak u zemlji porijekla proizlazi iz profesionalne djelatnosti koja se obavlja u inozemstvu. Tužiteljica je na raspravi upravo izložila da je obavljala samostalnu djelatnost ovlaštene prevoditeljice za poljske sudove iz Belgije i da je na temelju toga za 2012. godinu prijavila profesionalni prihod od 2664,64 poljskih zlota (PLN) (oko 650 eura). Tužiteljica je također izložila, na raspravi, da je zatražila brisanje iz poljskog trgovačkog registra 2014. i da je iznos od 54 289,16 PLN (oko 12 700 eura), prijavljen za tu godinu, predstavljao plaću koju je primala u Belgiji zbog svojeg zaposlenja te godine u belgijskom društvu koje pruža usluge Komisiji.
65 Činjenica da je zadržala poljski telefonski broj također ne omogućava zaključak da je tužiteljica zadržala središte svojih interesa u Poljskoj, a fortiori s obzirom na to da je, kao što je to tužiteljica navela na raspravi, bila riječ o broju mobilnog telefona, koji se stoga mogao koristiti na belgijskom području.
66 Kao šesto, tužiteljica navodi da je uvijek radila u međunarodnom javnom okruženju, najprije u stalnom predstavništvu Republike Poljske u Uniji, od 7. siječnja do 31. prosinca 2011., a zatim u Komisiji od 16. lipnja 2014. do 31. kolovoza 2017. Navodi da bi činjenica da je tako radila u međunarodnom okruženju i da nije obavljala nikakvu djelatnost u privatnom sektoru ublažila svaku pretpostavku integracije u belgijsko društvo.
67 Međutim, kao što priznaje i sama tužiteljica, profesionalnu je djelatnost u Komisiji obavljala samo posredstvom dvaju uzastopnih ugovora s dvama belgijskim društvima koja djeluju za tu instituciju u okviru pružanja usluga. Međutim, sudska praksa je isključila iz područja primjene zadnje rečenice članka 4. stavka 1. točke (a) druge alineje Priloga VII. Pravilniku o osoblju, trostrane situacije u kojima je novi dužnosnik ili novi službenik doista prije radio u okviru institucija Unije, ali za račun privatnih društava kod kojih je on bio zaposlen (presuda od 28. veljače 2019., Pozza/Parlament, T‑216/18, neobjavljena, EU:T:2019:118, t. 51.). Također, ne može se smatrati da činjenica da je u tim okolnostima obavljala profesionalnu djelatnost u Komisiji ukazuje na nepostojanje integracije tužiteljice u Belgiji tijekom referentnog razdoblja.
68 Kad je riječ o tužiteljičinu radu u stalnom predstavništvu Republike Poljske u Uniji, on je prethodio referentnom razdoblju. Stoga nije mogao imati odlučujući utjecaj na ocjenu TOSU‑a o tome je li tijekom navedenog razdoblja tužiteljica bila integrirana u Belgiji.
69 S obzirom na prethodno navedeno, drugi dio tuženog razloga nije osnovan i treba ga u cijelosti odbiti.
70 Slijedom navedenog, tužbu treba odbiti.
Troškovi
71 Sukladno članku 134. stavku 1. Poslovnika, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove. Budući da tužiteljica nije uspjela u postupku, treba joj naložiti snošenje troškova u skladu sa zahtjevom Komisije.
Slijedom navedenog,
OPĆI SUD (peto vijeće)
proglašava i presuđuje:
1. Tužba se odbija.
2. Katarzyni Wywiał-Prząda nalaže se snošenje troškova.
Objavljeno na javnoj raspravi u Luxembourgu 28. studenoga 2019.
Potpisi