MIŠLJENJE NEZAVISNOG ODVJETNIKA
MELCHIORA WATHELETA
od 25. srpnja 2018.(1)
Predmet C‑310/17
Levola Hengelo BV
protiv
Smilde Foods BV
(zahtjev za prethodnu odluku koji je sastavio Gerechtshof Arnhem‑Leeuwarden (Žalbeni sud u Arnhem‑Leeuwardenu, Nizozemska))
„Zahtjev za prethodnu odluku – Direktiva 2001/29/EZ – Autorsko pravo i srodna prava – Pojam ‚djelo’ – Okus prehrambenog proizvoda”
1. Ovaj se zahtjev za prethodnu odluku od 23. svibnja 2017., koji je Gerechtshof Arnhem‑Leeuwarden (Žalbeni sud u Arnhem‑Leeuwardenu, Nizozemska) podnio tajništvu Suda 29. svibnja 2017., odnosi na tumačenje članaka 2. do 5. Direktive 2001/29/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 22. svibnja 2001. o usklađivanju određenih aspekata autorskog i srodnih prava u informacijskom društvu(2).
2. Zahtjev je upućen u okviru spora između društva Levola Hengelo BV (u daljnjem tekstu: Levola) i društva Smilde Foods BV (u daljnjem tekstu: Smilde), dvaju društava koja proizvode prehrambene proizvode, o navodnoj povredi autorskog prava društva Levola u vezi s okusom sirnog namaza od vrhnja i začinskog bilja pod nazivom „Heksenkaas” ili „Heks’nkaas” (u daljnjem tekstu: Heksenkaas)(3) koju je počinilo društvo Smilde.
3. Sud koji je uputio zahtjev smatra da, kako bi odlučio o sporu koji se nalazi pred njim, osobito mora znati protivi li se pravu Unije i, preciznije, Direktivi 2001/29 zaštita autorskog prava okusa određene namirnice.
I. Pravni okvir
A. Međunarodno pravo
1. Bernska konvencija
4. Članak 2. Bernske konvencije za zaštitu književnih i umjetničkih djela, potpisane u Bernu 9. rujna 1886. (Pariški akt od 24. srpnja 1971.), u njezinoj verziji nakon izmjene od 28. rujna 1979. (u daljnjem tekstu: Bernska konvencija), propisuje:
„1. Izraz ‚književna i umjetnička djela’ obuhvaća sve tvorevine iz književnog, znanstvenog i umjetničkog područja, bez obzira na način i oblik njihova izražavanja, kao što su knjige, brošure i ostali spisi; predavanja, govori i druga djela iste prirode; dramska ili dramsko‑glazbena djela; koreografska i pantomimska djela; glazbene skladbe s riječima ili bez njih; kinematografska djela, s kojima su izjednačena djela izražena postupkom sličnim kinematografiji; djela iz područja crtanja, slikarstva, arhitekture, kiparstva, rezbarstva, litografije; djela iz područja fotografije, s kojima su izjednačena djela izražena postupkom sličnim fotografiji; djela primijenjene umjetnosti; ilustracije, zemljopisne karte; planovi, skice i plastična djela koja se odnose na zemljopis, topografiju, arhitekturu ili znanost.
2. Ostavljeno je, međutim, zakonodavstvima zemalja Unije propisivanje da [su] književna i umjetnička djela, ili pak jedna ili više kategorija između njih, zaštićena […] samo ako su fiksirana na materijalnoj podlozi.
[…]
5. Zbirke književnih ili umjetničkih djela, kao što su enciklopedije i antologije, koje prema izboru ili rasporedu sadržaja, znače intelektualne tvorevine, zaštićene su kao takve, bez gubitka za prava autora na svako od tih djela koja čine sastavni dio tih zbiraka.
6. Spomenuta djela uživaju zaštitu u svim zemljama iz Unije. Ta se zaštita čini u korist autora i njihovih nosilaca prava.
[…]”.
5. U skladu s člankom 9. stavkom 1. Bernske konvencije:
„Autori književnih i umjetničkih djela zaštićenih ovom konvencijom uživaju isključivo pravo da daju odobrenje za reproduciranje tih djela, bez obzira na koji način i u kojem obliku.”
2. Ugovor o autorskom pravu WIPO‑a
6. Svjetska organizacija za intelektualno vlasništvo (WIPO) usvojila je u Ženevi 20. prosinca 1996. Ugovor o autorskom pravu WIPO‑a (u daljnjem tekstu: Ugovor o autorskom pravu), koji je stupio na snagu 6. ožujka 2002. i koji je u ime Europske zajednice odobren Odlukom 2000/278/EZ(4).
7. U skladu s člankom 1. stavkom 4. Ugovora o autorskom pravu pod nazivom „Odnos prema Bernskoj konvenciji”:
„Ugovorne će se stranke pridržavati članaka od 1. do 21. i Dodatka Bernskoj konvenciji.”
8. Članak 2. Ugovora o autorskom pravu naslovljen „Opseg zaštite autorskog prava” određuje:
„Zaštita autorskog prava proteže se na izražaje, a ne na ideje, postupke, metode rada ili matematičke koncepte kao takve.”
9. Članak 4. Ugovora o autorskom pravu naslovljen „Računalni programi” predviđa:
„Računalni programi zaštićeni su kao književna djela u smislu članka 2. Bernske konvencije. Ta se zaštita primjenjuje na računalne programe, bez obzira na način ili oblik njihova izražaja.”
10. U skladu s člankom 5. Ugovora o autorskom pravu WIPO‑a naslovljenim „Kompilacije podataka (baze podataka)”:
„Kompilacije podataka ili druge građe, u bilo kojem obliku, koje prema izboru ili rasporedu svoga sadržaja čine intelektualne tvorevine, zaštićene su kao takve. Ta se zaštita ne proteže na same podatke ili građu i ne šteti bilo kojem autorskom pravu koje postoji na podacima ili građi sadržanoj u toj kompilaciji.”
3. Sporazumi WTO i TRIPS
11. Sporazum o trgovinskim aspektima prava intelektualnog vlasništva (TRIPS) od 15. travnja 1994. (SL 1994., L 336, str. 214.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 11., svezak 74., str. 228.; u daljnjem tekstu: sporazum TRIPS), koji čini dodatak 1C Sporazumu o osnivanju Svjetske trgovinske organizacije (WTO) (SL 1994., L 336, str. 3.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 11., svezak 74., str. 5.; u daljnjem tekstu: Sporazum o WTO‑u), potvrđen je Odlukom Vijeća 94/800/EZ od 22. prosinca 1994. o sklapanju u ime Europske zajednice, s obzirom na pitanja iz njezine nadležnosti, sporazuma postignutih u Urugvajskom krugu multilateralnih pregovora (1986.‑1994.)(5).
12. Članak 9. Sporazuma TRIPS naslovljen „Odnos prema Bernskoj konvenciji” navodi:
„1. Članice [WTO‑a] su dužne pridržavati se članaka 1. do 21. Bernske konvencije (1971.) i njezinog [d]odatka […].
2. Zaštita autorskog prava proteže se na način izražavanja, a ne na ideje, postupke, metode rada ili matematičke koncepte kao takve.”
13. Članak 10. Sporazuma TRIPS, naslovljen „Računarski programi i zbirke podataka”, propisuje:
„1. Računarski programi, bilo u izvornom ili objektnom kodu, zaštićuju se kao književna djela prema Bernskoj konvenciji (1971.).
2. Zbirke podataka ili druge građe, bilo čitljive strojno ili u drugom obliku, koje zbog odabira ili uređenja njihova sadržaja čine intelektualne tvorevine, zaštićene su kao takve. Takva zaštita, koja se ne proteže na same podatke ili građu, ne dovodi u pitanje niti jedno autorsko pravo koje postoji u samim podacima ili građi.”
B. Pravo Unije
14. Članak 2. Direktive 2001/29, naslovljen „Pravo reproduciranja”, propisuje:
„Države članice moraju predvidjeti isključivo pravo davanja ovlaštenja ili zabrane za izravno ili neizravno, privremeno ili trajno reproduciranje bilo kojim sredstvima i u bilo kojem obliku, u cijelosti ili u dijelovima:
(a) autorima, njihovih djela;
[…]”.
15. U članku 3. Direktive 2001/29, naslovljenom „Pravo priopćavanja autorskog djela javnosti i pravo stavljanja drugih predmeta zaštite na raspolaganje javnosti”, određeno je:
„1. Države članice moraju predvidjeti autorima isključivo pravo davanja ovlaštenja ili zabrane za svako priopćavanje njihovih djela javnosti, žicom ili bežičnim putem, uključujući stavljanje njihovih djela na raspolaganje javnosti tako da im pripadnici javnosti mogu pristupiti s mjesta i u vrijeme koje sami odaberu.
[…]”.
16. Članak 4. Direktive 2001/29, naslovljen „Pravo distribucije”, propisuje:
„1. Države članice moraju predvidjeti autorima isključivo pravo davanja ovlaštenja ili zabrane za bilo koji oblik distribucije javnosti izvornika ili primjeraka njihovih djela prodajom ili na koji drugi način.
[…]”.
C. Nizozemsko pravo
17. U članku 1. Auteursweta (nizozemski Zakon o autorskom pravu, u daljnjem tekstu: Zakon o autorskom pravu) propisano je:
„Autorsko pravo isključivo je pravo autora književnog, znanstvenog ili umjetničkog djela ili njegovih sljednika da to djelo objave i reproduciraju, uz ograničenja predviđena zakonom.”
18. Članak 10. Zakona o autorskom pravu glasi kako slijedi:
„1. Književnim, znanstvenim ili umjetničkim djelima ovim se zakonom smatraju:
1) knjige, brošure, novine, časopisi i ostala pisana djela;
2) dramska ili dramsko‑glazbena djela;
3) predavanja i govori;
4) koreografska i pantomimska djela;
5) glazbene skladbe s riječima ili bez njih;
6) djela crtanja, slikarstva, arhitekture, kiparstva, litografije, urezivanja i druge zbirke;
7) zemljopisne karte;
8) planovi, skice i plastična djela koja se odnose na arhitekturu, zemljopis, topografiju ili druge znanosti;
9) fotografska djela;
10) kinematografska djela;
11) djela primijenjenih umjetnosti i industrijski dizajn (modeli i uzorci);
12) računalni programi i pripremni materijal,
i općenito sve tvorevine iz književnoga, znanstvenoga ili umjetničkoga područja, bez obzira na način ili oblik njihova izražaja.
[…]”
II. Glavni postupak i prethodna pitanja
19. Heksenkaas je sirni namaz od vrhnja i začinskog bilja. Proizveo ga je 2007. nizozemski trgovac povrćem i svježim proizvodima. Ugovorom sklopljenim 2011. i kao protučinidbu za primitke u vezi s prihodom ostvarenim od njegove prodaje, njegov je tvorac prenio svoja prava intelektualnog vlasništva na tom proizvodu na društvo Levola.
20. Patent za način proizvodnje Heksenkaasa priznat je 10. srpnja 2012., a verbalni žig „Heksenkaas” prijavljen je sredinom 2010.
21. Od siječnja 2014. društvo Smilde proizvodi za lanac supermarketa u Nizozemskoj proizvod pod nazivom „Witte Wievenkaas”.
22. Budući da je društvo Levola smatralo da proizvodnja i prodaja Witte Wievenkaasa ugrožavaju njegova autorska prava na „okusu” Heksenkaasa, podnijelo je tužbu protiv društva Smilde pred rechtbank Gelderland (Sud u Gelderlandu, Nizozemska). Društvo Levola definiralo je autorsko pravo na okusu kao „ukupni dojam koji stvara uživanje prehrambenog proizvoda na osjetilnim organima okusa, uključujući osjećaj u ustima koji se ostvaruje osjetilom dodira.”
23. Društvo Levola zatražilo je od rechtbank Gelderland (Sud u Gelderlandu) da presudi, s jedne strane, da je okus Heksenkaasa vlastita intelektualna tvorevina njegova proizvođača te da stoga uživa zaštitu autorskim pravom u svojstvu „djela” u smislu članka 1. Zakona o autorskom pravu i, s druge strane, da je okus proizvoda koji je proizvelo društvo Smilde reprodukcija tog „djela”. Od istog suda također je zatražilo da se društvu Smilde naloži prestanak i zabrana svake povrede njegova autorskog prava, uključujući proizvodnju, kupnju, prodaju i svaku drugu komercijalizaciju proizvoda pod nazivom „Witte Wievenkaas”.
24. Presudom od 10. lipnja 2015. rechtbank Gelderland (Sud u Gelderlandu) utvrdio je da zahtjeve društva Levola u svakom slučaju treba odbiti, a da pritom nije potrebno donijeti odluku o tome je li okus Heksenkaasa mogao biti zaštićen autorskim pravom, s obzirom na to da društvo Levola nije navelo koji su to elementi ili kombinacija elemenata u okusu Heksenkaasa koji mu daju vlastito originalno svojstvo i osobni pečat.
25. Društvo Levola podnijelo je žalbu sudu koji je uputio zahtjev.
26. Sud koji je uputio zahtjev smatra da je glavno pitanje koje se postavlja u ovom predmetu to može li okus prehrambenog proizvoda biti zaštićen autorskim pravom. Dodaje da stranke u postupku pred njim brane dijametralno suprotna stajališta o tom pitanju.
27. Prema mišljenju društva Levola, okus prehrambenog proizvoda može se kvalificirati kao književno, znanstveno ili umjetničko djelo zaštićeno autorskim pravom. Društvo Levola osobito se poziva na presudu od 16. lipnja 2006. što ju je donio Hoge Raad der Nederlanden (Vrhovni sud Nizozemske), Lancôme (ECLI:NL:HR:2006:AU8940), u kojoj je potonji sud načelno prihvatio mogućnost priznavanja autorskog prava na mirisu parfema.
28. Nasuprot tomu, prema mišljenju društva Smilde, zaštita okusâ nije u skladu sa sustavom autorskog prava koji se odnosi samo na vizualne i zvučne tvorevine. Osim toga, kvarljivost prehrambenog proizvoda i subjektivnost doživljaja okusa sprečavaju kvalifikaciju okusa namirnice kao djela zaštićenog autorskim pravom. Štoviše, isključiva prava autora na djelo intelektualnog vlasništva i njihova ograničenja gotovo da se i ne mogu primijeniti na okuse.
29. Sud koji je uputio zahtjev ističe da je Kasacijski sud (Francuska) kategorički odbio mogućnost zaštite mirisa autorskim pravom, osobito u svojoj presudi od 10. prosinca 2013.(6). Sudska praksa nacionalnih vrhovnih sudova unutar Unije stoga se razlikuje kad je riječ o pitanju zaštite mirisa autorskim pravom, koje je slično onome koje je bit predmeta koji se nalazi pred sudom koji je uputio zahtjev.
30. U tim je okolnostima Gerechtshof Arnhem‑Leeuwarden (Žalbeni sud u Arnhem‑Leuvardeu, Nizozemska) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:
„1. a) Protivi li se pravu Unije zaštita okusa prehrambenog proizvoda autorskim pravom kao vlastite intelektualne tvorevine autora? Osobito:
b) Protivi li se zaštiti autorskim pravom činjenica da pojam ‚književna i umjetnička djela’ iz članka 2. stavka 1. Bernske konvencije, koja je obvezujuća za sve države članice Europske unije, obuhvaća ‚sve tvorevine iz književnoga, znanstvenoga i umjetničkoga područja, bez obzira na način i oblik njihova izražavanja’, ali se primjeri navedeni u toj odredbi odnose samo na vizualne i/ili zvučne tvorevine?
c) Protivi li se (moguća) kvarljivost prehrambenog proizvoda i/ili subjektivnost doživljaja okusa tome da se okus prehrambenog proizvoda smatra djelom zaštićenim autorskim pravom?
d) Protivi li se sustav isključivih prava i ograničenja iz članaka 2. do 5. Direktive 2001/29 zaštiti okusa prehrambenog proizvoda autorskim pravom?
2. U slučaju niječnog odgovora na prvo pitanje pod a):
a) Koje uvjete treba ispuniti kako bi okus prehrambenog proizvoda mogao uživati zaštitu autorskim pravom?
b) Temelji li se zaštita određenog okusa autorskim pravom samo na okusu kao takvom ili (također) i na recepturi predmetnog proizvoda?
c) Što mora dokazati stranka koja u postupku (zbog povrede prava) tvrdi da je stvorila okus prehrambenog proizvoda zaštićenog autorskim pravom? Je li dovoljno da ta stranka prehrambeni proizvod tijekom postupka podnese nacionalnom sudu kako bi on, mirisanjem i kušanjem, ocijenio ispunjava li okus prehrambenog proizvoda uvjete za zaštitu autorskim pravom? Ili tužitelj mora (također) opisati kreativne odluke koje se odnose na sastav okusa i/ili recepturu, na temelju kojih se taj okus može smatrati vlastitom intelektualnom tvorevinom autora?
d) Kako bi nacionalni sud u postupku zbog povrede trebao utvrditi je li okus tuženikova prehrambenog proizvoda do te mjere sličan okusu tužiteljeva prehrambenog proizvoda da postoji povreda autorskih prava? Je li u tom smislu (također) odlučujuće da ukupni dojmovi dvaju okusa budu slični?”
III. Postupak pred Sudom
31. Pisana očitovanja podnijeli su društva Levola i Smilde, francuska i talijanska vlada te vlada Ujedinjene Kraljevine kao i Europska komisija. Društva Levola i Smilde, nizozemska i francuska vlada te vlada Ujedinjene Kraljevine iznijeli su usmena očitovanja tijekom rasprave koja je održana 4. lipnja 2018.
IV. Analiza
32. Svojim prvim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u bitnome pita čini li okus neke namirnice „djelo” i može li biti zaštićen autorskim pravom na temelju Direktive 2001/29(7).
A. Dopuštenost
33. Društvo Smilde ističe da je ovaj zahtjev za prethodnu odluku nedopušten. Ističe da se, osim činjenice da društvo Levola nije ispunilo svoju obvezu navođenja i dokazivanja u glavnom postupku, ovaj predmet također već može zaključiti na temelju činjenice da okus proizvoda Heksenkaas nije originalan.
34. Prema mojem mišljenju, prigovor nedopuštenosti koji ističe društvo Smilde ne može se prihvatiti zbog sljedećih razloga.
35. Samo je na nacionalnim sudovima pred kojima je spor pokrenut i koji moraju preuzeti odgovornost za buduću sudsku odluku da, s obzirom na specifične okolnosti svakog predmeta, procijene i potrebu za prethodnom odlukom kako bi mogli donijeti vlastitu odluku i relevantnost pitanja koja upućuju Sudu. Posljedično, s obzirom na to da se postavljena pitanja odnose na tumačenje prava Unije, Sud je načelno dužan donijeti odluku. Iz navedenog proizlazi da pitanja koja se odnose na pravo Unije uživaju presumpciju relevantnosti. Sud može odbiti zahtjev koji je podnio nacionalni sud samo ako je očito da zatraženo tumačenje prava Unije nema nikakve veze s činjeničnim stanjem ili predmetom spora u glavnom postupku, ako je problem hipotetski ili ako Sud ne raspolaže činjeničnim i pravnim elementima potrebnima za davanje korisnog odgovora na pitanja koja su mu postavljena(8).
36. Valja istaknuti da se ovaj zahtjev za prethodnu odluku odnosi na tumačenje prava Unije i, preciznije, na tumačenje članaka 2. do 5. Direktive 2001/29. Zbog nepostojanja indicije pa čak ni tvrdnje o tome da zatraženo tumačenje prava Unije nema nikakve veze s činjeničnim stanjem ili predmetom spora u glavnom postupku ili o tome da je problem hipotetske naravi, smatram da se prethodna pitanja koja je postavio sud koji je uputio zahtjev i koja se odnose na tumačenje te direktive i pojam „djelo” ne mogu smatrati nedopuštenima samo zbog činjenice da jedna od stranaka u glavnom postupku smatra da se odluka u glavnom postupku treba donijeti na temelju drugih tužbenih razloga i argumenata.
B. Meritum
1. Pojam „djelo” – „ujednačen i autonoman [pojam] prava Unije”
37. Pojam „djelo” u smislu članka 2. točke (a), članka 3. stavka 1. i članka 4. stavka 1. Direktive 2001/29 nije definiran tom direktivom(9). Osim toga, te odredbe ničime ne upućuju na nacionalno pravo što se tiče pojma „djelo”(10).
38. U takvim okolnostima, u skladu s ustaljenom sudskom praksom Suda, iz zahtjeva za ujednačenu primjenu prava Unije kao i iz načela jednakosti proizlazi da se izrazi odredbe prava Unije koja ničime izravno ne upućuje na pravo država članica radi utvrđenja njezina smisla i dosega moraju u pravilu autonomno i ujednačeno tumačiti u cijeloj Europskoj uniji uzimajući u obzir kontekst odredbe i cilj koji se želi postići propisom o kojem je riječ(11).
39. Iz te sudske prakse proizlazi da se mora smatrati da pojam „djelo” odgovara autonomnom pojmu prava Unije, čiji smisao i doseg moraju biti istovjetni u svim državama članicama. Prema tome, na Sudu je da daje ujednačeno tumačenje tog pojma u pravnom poretku Unije(12).
40. Iz toga slijedi da pojam „djelo” kao autonoman pojam prava Unije državama članicama ne dopušta da u tom pogledu predvide drukčija ili dodatna pravila. Posljedično, pravu Unije protivi se nacionalni propis koji, izvan okvira predviđenog Direktivom 2001/29(13), predviđa mogućnost zaštite okusa prehrambenih proizvoda(14) autorskim pravom.
2. Pojam „djelo” i zahtjev za intelektualnu tvorevinu
41. Francuska vlada smatra da, kako bi se utvrdilo može li okus prehrambene namirnice uživati zaštitu dodijeljenu autorskim pravom na temelju Direktive 2001/29, valja utvrditi može li ga se smatrati djelom, odnosno predmetom koji je originalan u tom smislu da je vlastita intelektualna tvorevina autora.
42. Sud je u točki 34. presude od 16. srpnja 2009., Infopaq International (C‑5/08, EU:C:2009:465), naveo da „iz opće strukture Bernske konvencije, osobito iz njezina članka 2. petog i osmog stavka, proizlazi da zaštita određenih predmeta kao književnih ili umjetničkih djela pretpostavlja da oni čine intelektualne tvorevine”(15). Osim toga, Sud je presudio da se autorsko pravo u smislu članka 2. točke (a) Direktive 2001/29 može primjenjivati samo u odnosu na predmet koji je originalan u smislu da je vlastita intelektualna tvorevina autora(16).
43. U točki 88. presude od 1. prosinca 2011., Painer (C‑145/10, EU:C:2011:798), Sud je presudio da je intelektualna tvorevina vlastita tvorevina autora kada odražava njegovu osobnost. U skladu s točkom 39. presude od 1. ožujka 2012., Football Dataco i dr. (C‑604/10, EU:C:2012:115), kriterij originalnosti nije ispunjen kada sadržaj baze podataka određuju tehnički razlozi, pravila ili obveze koje ne ostavljaju prostora za stvaralačku slobodu. Osim toga, u točki 42. navedene presude Sud je presudio da činjenica da je sadržaj baze podataka zahtijevao, neovisno o tvorevini podataka koju sadržava, znatan rad te znanje i iskustvo njegova autora, kao takva ne može opravdati zaštitu autorskim pravom ako taj rad i to znanje i iskustvo ne izražavaju nikakvu originalnost u izboru ili rasporedu navedenih podataka.
44. Međutim, smatram da, iako je činjenica da je neki predmet originalan nužan uvjet za dodjelu zaštite autorskim pravom, ona mi se ne čini dovoljnom. Uz to što predmetni objekt mora biti originalan, on mora biti „djelo”.
45. U točki 33. presude od 16. srpnja 2009., Infopaq International (C‑5/08, EU:C:2009:465), Sud je presudio da „[č]lanak 2. točka (a) Direktive 2001/29 predviđa da autori imaju isključivo pravo odobriti ili zabraniti cjelovite ili djelomične reprodukcije svojih djela. Iz toga proizlazi da je ‚djelo’ predmet zaštite autorova prava odobravanja ili zabrane reprodukcije”(17).
46. Iz te sudske prakse jasno proizlazi da članak 2. točka (a) Direktive 2001/29, s jedne strane, zahtijeva postojanje „djela”(18) a, s druge strane, zahtijeva da to djelo bude originalno. Bitno je ne spajati i ne miješati ta dva pojma koja su različita.
47. Posljedično, slažem se s Komisijom da se činjenica da neko „djelo može biti zaštićeno autorskim pravom na temelju članka 2. točke (a) Direktive 2001/29 samo ako ispunjava kriterij originalnosti ipak ne može tumačiti na način da podrazumijeva da se u obrnutom slučaju svaki predmet koji ispunjava taj kriterij mora ‚automatski’, na temelju te činjenice, smatrati ‚djelom’ koje je zaštićeno autorskim pravom u smislu navedene direktive”(19).
3. Je li okus djelo?
48. Budući da direktiva 2001/29 ne definira pojam djela, smatram da je potrebno uzeti u obzir odredbe Bernske konvencije. Naime, unatoč tome što Unija nije ugovorna stranka Bernske konvencije, ona je „ipak obvezna, na temelju članka 1. stavka 4. Ugovora o autorskom pravu WIPO‑a kojega je ugovorna stranka i koji je dio njezina pravnog poretka i čijoj je provedbi namijenjena Direktiva 2001/29, uskladiti se s člancima 1. do 21. Bernske konvencije”(20).
49. Posljedično, Unija se mora uskladiti osobito s člankom 2. stavkom 1. Bernske konvencije kojim se određuje opseg „književnih i umjetničkih” djela koja mogu biti zaštićena autorskim pravom. Prema toj odredbi, izrazi „književna i umjetnička djela” „obuhvaćaju sve tvorevine iz književnoga, znanstvenoga i umjetničkoga područja, bez obzira na način i oblik njihova izražavanja”. Osim toga, članak 2. stavak 1. Bernske konvencije sadržava netaksativan popis(21) zaštićenih „književnih i umjetničkih djela”(22).
50. U tom se popisu uopće ne navode okusi, ni djela slična okusima kao što su mirisi ili parfemi, ali ih i ne izričito isključuje.
51. Ipak, ističem da, unatoč činjenici da, u skladu s člankom 2. stavkom 1. Bernske konvencije, „[i]zrazi ,književna i umjetnička djela’ obuhvaćaju sve tvorevine iz književnoga, znanstvenoga i umjetničkoga područja, bez obzira na način i oblik njihova izražavanja”, ta se odredba odnosi samo na djela koja se doživljavaju vizualnim ili zvučnim osjetilima, kao što su knjige i glazbene skladbe, a ne na tvorevine koje se mogu doživljavati drugim osjetilima, kao što su okus, miris ili dodir.
52. Osim toga, u slučaju trajnih sumnji u pogledu zaštite određenih tvorevina autorskim pravom međunarodna zajednica redovito je intervenirala kako bi se jasno utvrdilo da su ta „djela” zaštićena autorskim pravom – pod uvjetom da su originalna – bilo donošenjem izmjena Bernske konvencije bilo donošenjem višestranih sporazuma(23).
53. Tako je Ugovor o autorskom pravu WIPO‑a, koji je poseban sporazum u smislu Bernske konvencije, donesen osobito kako bi se zaštitila djela u digitalnom svijetu(24), kao što su računalni programi i kompilacije podataka ili druge građe (baze podataka)(25).
54. Okus prehrambenog proizvoda ne može se približiti nijednom od „djela” koja su zaštićena tim ugovorom i, prema mojem saznanju, nijednom se drugom odredbom međunarodnog prava autorskim pravom ne štiti okus prehrambenog proizvoda(26).
55. Osim toga, smatram da, u skladu s očitovanjima francuske vlade i Komisije, iako postupak izrade okusa prehrambene namirnice ili parfema zahtijeva rad i proizlazi iz znanja i iskustva, oni čine predmete čija se zaštita može osigurati autorskim pravom samo ako su originalni(27). Zaštita autorskim pravom proteže se na originalne izražaje, a ne na ideje, postupke, metode rada ili matematičke koncepte kao takve(28). Smatram da, iako se oblik u kojem se izražava receptura (izražaj) može zaštititi autorskim pravom jer je taj izražaj originalan, autorsko pravo ne štiti recepturu kao takvu (ideju). Ta se razlika na engleskom naziva „idea/expression dichotomy”.
56. Štoviše, te bi originalne izraze moralo biti moguće prepoznati s dovoljno preciznosti i objektivnosti. Tako je u presudi od 12. prosinca 2002., Sieckmann (C‑273/00, EU:C:2002:748, t. 55.), koja se odnosi na pitanjemože li znak, u ovom slučaju miris koji se ne može doživjeti vizualno, činiti žig, Sud presudio da je to moguće „ako taj znak može biti prikazan grafički, osobito pomoću slika, linija ili znakova, koji je jasan, precizan, sam po sebi potpun, lako dostupan, razumljiv, trajan i objektivan(29)”.
57. Međutim, čini se da prema trenutnom stanju tehnike, precizno i objektivno prepoznavanje okusa ili mirisa zasad nije moguće. U tom pogledu talijanska vlada ističe da „unatoč znanstvenim naporima uloženima do danas kako bi se nedvojbeno definirala organoleptička svojstva prehrambenih proizvoda, prema sadašnjem stanju stvari ‚okus’ je u bitnome kvalitativni element, koji se prije svega veže uz subjektivnost okusnog iskustva. Organoleptička svojstva namirnica su, naime, namijenjena tome da ih se doživljava i ocjenjuje osjetilnim organima, osobito okusom i mirisom, ali također i dodirom, na temelju subjektivnog iskustva i dojmova koje namirnica izaziva na navedenim osjetilnim organima. Objektivna karakterizacija takvih iskustava još uvijek ne postoji(30)”. Ne isključujem mogućnost da se u budućnosti razviju tehnike za precizno i objektivno prepoznavanje okusa ili mirisa, što bi moglo navesti zakonodavca da intervenira i zaštiti ih autorskim pravom ili drugim sredstvima.
58. Prema mojem mišljenju, mogućnost da se sudu ili vještaku kojega sud imenuje povjeri prepoznavanje okusa, kao što to predlaže društvo Levola u svojim pisanim očitovanjima, ni na koji način ne umanjuje činjenicu da je to prepoznavanje(31) po samoj svojoj prirodi subjektivno(32). Međutim, mogućnost prepoznavanja nekog djela s dovoljno preciznosti i objektivnosti i, posljedično, opsega njegove zaštite autorskim pravom nužna je zato da bi se poštovalo načelo pravne sigurnosti u interesu nositelja autorskog prava i, preciznije, trećih koji mogu biti izloženi pravnim radnjama, osobito kaznenom progonu i tužbama zbog krivotvorenja(33), na temelju povrede autorskog prava.
59. Činjenica da su prehrambeni proizvodi potencijalno kvarljivi nije sama po sebi uvjerljiva. Naime, valja istaknuti da, osim činjenice da Direktiva 2001/29 ne predviđa nijednu obvezu za fiksiranje djela(34), podloga na kojoj ili u kojoj je to djelo fiksirano nije ta koja je predmet autorskog prava, nego je to samo djelo.
60. Međutim, činjenica da su sami okusi prolazni, promjenjivi i nestabilni prema mojem mišljenju protivi se njihovu preciznom i objektivnom prepoznavanju kao i, posljedično, njihovoj kvalifikaciji kao djelâ za potrebe autorskog prava.
61. Posljedično, smatram da okus prehrambenog proizvoda nije „djelo” u smislu Direktive 2001/29. Iz toga slijedi da okus ne može uživati pravo reproduciranja(35), pravo priopćavanja autorskog djela javnosti i pravo stavljanja drugih predmeta zaštite na raspolaganje javnosti(36) te pravo distribucije u smislu(37) Direktive 2001/29 koja se odnose samo na djela. Osim toga, valja istaknuti da se iznimke i ograničenja predviđena člankom 5. Direktive 2001/29 odnose samo na djela koja su zaštićena tim pravima.
62. Iz prethodnih razmatranja slijedi da se Direktivi 2001/29 protivi zaštita okusa prehrambenog proizvoda autorskim pravom. Budući da je drugo pitanje postavljeno samo u slučaju da se Direktivi 2001/29 ne protivi zaštita okusa prehrambenog proizvoda autorskim pravom i s obzirom na to da se ono odnosi na uvjete uživanja te zaštite i njezin opseg, nije potrebno na njega odgovoriti.
V. Zaključak
63. S obzirom na sva prethodna razmatranja, predlažem Sudu da na prethodna pitanja koja je postavio Gerechtshof Arnhem‑Leeuwarden (Žalbeni sud u Arnhem‑Leeuwardenu, Nizozemska) odgovori na sljedeći način:
Direktivi 2001/29/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 22. svibnja 2001. o usklađivanju određenih aspekata autorskog i srodnih prava u informacijskom društvu protivi se zaštita okusa prehrambenog proizvoda autorskim pravom.