PRESUDA OPĆEG SUDA (sedmo vijeće)
16. prosinca 2020.(*)
„Javna služba – Dužnosnici – Nadživjeli bračni drug – Mirovina za nadživjele osobe – Članci 18. i 20. Priloga VIII. Pravilniku o osoblju – Uvjeti prihvatljivosti – Trajanje braka – Prigovor nezakonitosti – Jednako postupanje – Načelo nediskriminacije na temelju dobi – Proporcionalnost – Pojam ‚bračni drug’”
U predmetu T‑442/17 RENV,
RN, koju zastupa F. Moyse, odvjetnik,
tužiteljica,
protiv
Europske komisije, koju zastupaju G. Gattinara i B. Mongin, u svojstvu agenata,
tuženika,
koju podupire
Europski parlament, koji zastupaju M. Ecker i E. Taneva, u svojstvu agenata,
intervenijent,
povodom zahtjeva na temelju članka 270. UFEU‑a za poništenje odluke Komisije od 24. rujna 2014. kojom se odbija tužiteljičin zahtjev za priznavanje mirovine za nadživjele osobe,
OPĆI SUD (sedmo vijeće),
u sastavu: R. da Silva Passos, predsjednik, I. Reine (izvjestiteljica) i L. Truchot, suci,
tajnik: E. Coulon,
donosi sljedeću
Presudu
I. Pravni okvir
1 Članak 79. prvi stavak Pravilnika o osoblju za dužnosnike Europske unije (u daljnjem tekstu: Pravilnik o osoblju) predviđa:
„Nadživjeli bračni drug dužnosnika ili bivšeg dužnosnika ima pravo na mirovinu za nadživjele osobe kako je predviđeno poglavljem 4. Priloga VIII. [Pravilniku o osoblju] u iznosu od 60 % starosne mirovine ili naknade za invalidnost koja [je] isplaćena pokojniku ili koja bi mu bila isplaćena, neovisno o godinama staža u službi ili dobi, da je u trenutku smrti ispunj[a]vao uvjete za to.”
2 U članku 18. Priloga VIII. Pravilniku o osoblju navedeno je sljedeće:
„Ako je bivši dužnosnik primao starosnu mirovinu, nadživjeli bračni drug ima pravo, pod uvjetom da je par bio u braku prije nego što je dužnosnik napustio službu institucije i da je trajao najmanje godinu dana i pridržavajući se odredaba iz članka 22. [ovog priloga], na mirovinu za nadživjele osobe koja iznosi 60 % starosne mirovine koju je primao u trenutku smrti. […]
Trajanje braka ne uzima se u obzir ako dužnosnik ima jedno dijete ili više njih iz braka sklopljenog prije nego što je napustio službu, pod uvjetom da nadživjeli bračni drug uzdržava ili da je uzdržavao tu djecu.”
3 Članak 20. Priloga VIII. Pravilniku o osoblju glasi kako slijedi:
„Za potrebe [članka 18. Priloga VIII. Pravilniku o osoblju] trajanje braka ne uzima se u obzir ako je brak, iako sklopljen nakon prestanka radnog odnosa dužnosnika, trajao najmanje pet godina.”
4 Naposljetku, članak 27. prvi i treći stavak Priloga VIII. Pravilniku o osoblju predviđaju sljedeće:
„Razvedeni bračni drug dužnosnika ili bivšeg dužnosnika ima pravo na mirovinu za nadživjele osobe, kako je definirano ovim poglavljem, pod uvjetom da u slučaju smrti bivšeg bračnog druga može dokazati da ima pravo na uzdržavanje na temelju sudske odluke ili službeno registriranog sporazuma između bivših bračnih drugova.
[…]
Pravo razvedenog bračnog druga [na mirovinu za nadživjele osobe] prestaje teći ako on uđe u novi brak prije smrti bivšeg bračnog druga […]”
II. Okolnosti spora
5 Tužiteljica, RN, i njezin bračni drug, dužnosnik Europske komisije, živjeli su zajedno od 1985. Paru se 10. lipnja 1987. rodilo dijete. Prvi brak sklopili su 7. svibnja 1988. Supružnici su se razveli 29. travnja 1996. Tužiteljica, koja od svojeg razvoda nije sklopila nijedan drugi brak, 20. kolovoza 2012. ponovo se udala za svojeg bivšeg bračnog druga.
6 Između 11. rujna 1998. i 22. prosinca 2011. tužiteljičin bivši bračni drug bio je oženjen s trećom osobom.
7 Tužiteljičin bračni drug stupio je 1991. u službu u Komisiji, a umirovljen je 1. listopada 2007. Preminuo je 2. kolovoza 2014.
8 Nakon što je njezin supružnik preminuo, tužiteljica je u svojem svojstvu nadživjelog bračnog druga bivšeg dužnosnika podnijela 3. rujna 2014. zahtjev za priznavanje mirovine za nadživjele osobe na temelju poglavlja 4. Priloga VIII. Pravilniku o osoblju.
9 Načelnik odjela „Mirovine” pri Komisijinu Uredu za upravljanje individualnim materijalnim pravima i njihovu isplatu (PMO) odbio je 24. rujna 2014. tužiteljičin zahtjev za priznavanje mirovine za nadživjele osobe (u daljnjem tekstu: pobijana odluka). On je smatrao, u biti, da se radi ocjene tužiteljičina prava na mirovinu za nadživjele osobe po osnovi njezina preminulog supružnika ne treba uzeti u obzir datum njezina prvog braka, koji je prestao na temelju presude o razvodu i stoga više ne proizvodi učinke, nego datum njezina drugog braka koji je sklopila 20. kolovoza 2012. Slijedom toga i nakon što je utvrdio da je ovaj potonji brak bio sklopljen nakon što je radni odnos njezina supruga prestao, te da je trajao tek oko dvije godine do dana njegove smrti, načelnik odjela „Mirovine” PMO‑a zaključio je da uvjeti predviđeni u člancima 18. i 20. Priloga VIII. Pravilniku o osoblju nisu ispunjeni, tako da tužiteljica ne može ostvariti pravo na mirovinu za nadživjele osobe.
10 Tužiteljica je 22. prosinca 2014. podnijela žalbu protiv pobijane odluke. Dana 23. prosinca 2014. podnijela je dopunske elemente u prilog svojoj žalbi.
11 Komisijino tijelo za imenovanja je 10. travnja 2015. odbilo tu žalbu i potvrdilo analizu načelnika odjela „Mirovine” PMO‑a (u daljnjem tekstu: odluka o odbijanju žalbe).
III. Postupak pred Službeničkim sudom i pred Općim sudom povodom žalbe
12 Tužbom podnesenom tajništvu Službeničkog suda 17. srpnja 2015. tužiteljica je podnijela tužbu kojom je zahtijevala da se poništi pobijana odluka kao i odluka o odbijanju žalbe te Komisiji naloži snošenje troškova. Tužba je bila upisana pod brojem predmeta F‑104/15.
13 U prilog svojoj tužbi tužiteljica je istaknula tri tužbena razloga od kojih se prvi temeljio na pogrešci koja se tiče prava, odnosno očitoj pogrešci u ocjeni članaka 18. i 20. Priloga VIII. Pravilniku o osoblju, drugi na prigovoru nezakonitosti i povredi načela jednakog postupanja, nediskriminacije na temelju dobi i proporcionalnosti, a treći na pogrešci u tumačenju pojma „bračni drug” u smislu sustava primjenjivog na mirovinu za nadživjele osobe.
14 Komisija je zahtijevala da se tužba odbije i tužiteljici naloži snošenje troškova.
15 Odlukom od 9. studenoga 2015. Europskom parlamentu dopušteno je da intervenira u potporu Komisijinu zahtjevu.
16 Presudom od 20. srpnja 2016., RN/Komisija (F‑104/15, u daljnjem tekstu: prvotna presuda, EU:F:2016:163), Službenički sud poništio je pobijanu odluku. On je također naložio Komisiji snošenje vlastitih troškova i troškova koji su nastali tužiteljici. Parlament je bio dužan snositi vlastite troškove.
17 U prvotnoj presudi Službenički sud je utvrdio, u biti, da iako tužiteljičina posebna situacija nije izričito predviđena člankom 20. Priloga VIII. Pravilniku o osoblju, sam tekst tog članka ne isključuje tumačenje koje bi obvezivalo upravu da u obzir uzme kumulativno trajanje razdoblja predmetnog braka, to jest razdoblje prvog i drugog braka s istim dužnosnikom, radi provjere je li ispunjen uvjet od pet godina braka koji je predviđen tom odredbom, a time i postoji li mogućnost ostvarivanja prava na mirovinu za nadživjele osobe.
18 Usto, Službenički je sud smatrao da ako ih treba tumačiti na način da isključuju uzimanje u obzir kumulativnog trajanja razdoblja braka tužiteljice, članci 18. i 20. Priloga VIII. Pravilniku o osoblju uvode različito postupanje prema nadživjelim bračnim drugovima bivšeg dužnosnika ovisno o tome je li brak bio sklopljen prije ili nakon prestanka radnog odnosa dužnosnika. Stoga je Službenički sud presudio da s obzirom na to da takvo tumačenje nije izričito isključeno tekstom tog članka, članak 20. Priloga VIII. Pravilniku o osoblju valja tumačiti na način usklađen s načelom jednakog postupanja, u tom smislu da on obvezuje tijelo za imenovanja da radi provjere toga je li ispunjen uvjet minimalnog trajanja braka objedini različita razdoblja braka u slučaju u kojem je, kao ovdje, tužiteljica bila dva puta udana za istog dužnosnika, i to prvi put prije prestanka njegova radnog odnosa, a drugi put nakon prestanka radnog odnosa.
19 Stoga je Službenički sud prihvatio prvi tužbeni razlog koji se temeljio na pogrešci koja se tiče prava, i poništio pobijanu odluku.
20 Podneskom podnesenim tajništvu Općeg suda 29. rujna 2016. Komisija je podnijela žalbu protiv prvotne presude, upisanu pod brojem T‑695/16 P. Komisija je od Općeg suda zahtijevala, kao prvo, da ukine prvotnu presudu, kao drugo, da tužbu odbije kao neosnovanu u slučaju da prema stajalištu Općeg suda stanje postupka dopušta odlučivanje o predmetu i, kao treće, da tužiteljici naloži snošenje troškova.
21 Presudom od 18. srpnja 2017., Komisija/RN (T‑695/16 P, neobjavljena, u daljnjem tekstu: presuda povodom žalbe, EU:T:2017:520), Opći sud (žalbeno vijeće) prihvatio je prvi dio drugog žalbenog razloga i treći dio trećeg žalbenog razloga koji su se, u biti, temeljili na pogrešci koja se tiče prava i koju je Službenički sud počinio prilikom tumačenja članka 20. Priloga VIII. Pravilniku o osoblju.
22 Prema stajalištu Općeg suda, Službenički sud je spornu odredbu protumačio posebno široko time što je smatrao da ta odredba ne isključuje tumačenje koje bi u posebnom slučaju poput onoga ovdje obvezivalo upravu da uzme u obzir kumulativno trajanje razdoblja braka radi provjere je li ispunjen uvjet trajanja braka. No takvo je tumačenje suprotno ustaljenoj sudskoj praksi prema kojoj odredbe prava Europske unije koje daju pravo na novčana davanja treba tumačiti usko. Osim toga, prema stajalištu Općeg suda, tim se tumačenjem upravi nameće obveza koja ne proizlazi iz te odredbe i suprotna je načelu pravne sigurnosti.
23 Usto, Opći je sud presudio da bi se tumačenje članka 20. Priloga VIII. Pravilniku o osoblju koje je prihvatio Službenički sud svelo na obvezivanje uprave da za brak, koji je prestao presudom o razvodu, smatra da još može proizvesti učinke na pravo korištenja mirovinom za nadživjele osobe na temelju navedenog članka. No Opći je sud primijetio da takva mogućnost postoji na temelju članka 27. prvog stavka Priloga VIII. Pravilniku o osoblju koji je, međutim, neprimjenjiv u ovom slučaju, u skladu s trećim stavkom te odredbe zbog tužiteljičina ponovnog sklapanja braka sa svojim bračnim drugom 20. kolovoza 2012.
24 Opći je sud dodao da nije potrebno odlučiti o tužiteljičinu argumentu o navodnoj povredi načela proporcionalnosti koji je Službenički sud ispitao jer taj argument počiva na tumačenju članka 20. Priloga VIII. Pravilniku o osoblju koje je prihvaćeno u prvotnoj presudi, a koja sadržava pogrešku koja se tiče prava.
25 Slijedom navedenog, Opći je sud ukinuo prvotnu presudu. Usto, utvrdivši da Službenički sud nije ispitao treći tužbeni razlog koji je tužiteljica istaknula, on je smatrao da spor nije u takvom stanju da se može odlučiti o njemu i predmet je vratio na ponovno suđenje vijeću Općeg suda različitom od onoga koje je odlučivalo o žalbi, ostavljajući za kasnije odluku o troškovima.
26 Ova je tužba stoga upisana pod brojem predmeta T‑442/17 RENV.
IV. Postupak i zahtjevi stranaka nakon vraćanja predmeta na ponovno suđenje
27 Nakon presude povodom žalbe stranke su bile pozvane da podnesu svoja pisana očitovanja o nastavku postupka u skladu s člankom 217. stavkom 1. Poslovnika Općeg suda.
28 Aktom podnesenim tajništvu Općeg suda 6. rujna 2017. tužiteljica je odustala od podnošenja dodatnih pisanih očitovanja. Aktom podnesenim istog dana Parlament je također odustao od podnošenja pisanih očitovanja. Komisija je 4. listopada 2017. nepravodobno podnijela svoja pisana očitovanja. Nakon objašnjenja koja je Komisija dostavila, predsjednik četvrtog vijeća Općeg suda odlučio je navedena očitovanja uložiti u spis.
29 Opći sud je 19. prosinca 2017. pozvao stranke da se u okviru mjera upravljanja postupkom predviđenih u članku 89. Poslovnika izjasne postoji li još uvijek tužiteljičin pravni interes u ovom sporu.
30 Aktom podnesenim tajništvu Općeg suda 4. siječnja 2018. Parlament je obavijestio Opći sud da ne želi podnijeti odgovore na pitanja postavljena 19. prosinca 2017. Tužiteljica i Komisija su 5. siječnja 2018. odnosno 8. siječnja 2018. odgovorile na mjere upravljanja postupkom. Zaključile su da tužiteljičin pravni interes još uvijek postoji.
31 Opći je sud 20. studenoga 2018. strankama uputio nova pitanja na temelju mjera upravljanja postupkom predviđenih u članku 89. Poslovnika. Stranke su na njih odgovorile u za to određenom roku.
32 Predsjednik četvrtog vijeća Općeg suda odlukom od 11. ožujka 2019. odredio je prekid ovog postupka do objave odluke kojom se okončava postupak u predmetu C‑460/18 P, HK/Komisija.
33 Budući da je sastav vijeća Općeg suda izmijenjen, sutkinja izvjestiteljica raspoređena je u sedmo vijeće kojem je, posljedično, dodijeljen ovaj predmet.
34 Tajništvo Općeg suda je dopisima od 23. prosinca 2019. obavijestilo stranke da je nakon objave presude od 19. prosinca 2019., HK/Komisija (C‑460/18 P, EU:C:2019:1119), postupak nastavljen i pozvalo ih da podnesu svoja očitovanja o zaključcima koje za ovaj predmet treba izvesti iz te presude. Stranke su se tom zahtjevu odazvale u za to određenom roku.
35 Budući da stranke nisu podnijele zahtjev za održavanje rasprave, Opći je sud, smatrajući da je na temelju sadržaja spisa predmet dovoljno razjašnjen, odlučio donijeti odluku bez provođenja usmenog dijela postupka, u skladu s člankom 106. stavkom 3. Poslovnika.
36 Tužiteljica od Općeg suda zahtijeva da:
– poništi pobijanu odluku;
– poništi odluku o odbijanju žalbe;
– naloži Komisiji snošenje troškova.
37 Komisija od Općeg suda zahtijeva da:
– odbije tužbu;
– naloži tužiteljici snošenje troškova.
38 Parlament od Općeg suda zahtijeva da odbije tužbu.
V. Pravo
A. Predmet spora i njegov opseg nakon vraćanja predmeta na ponovno suđenje
39 Kao prvo, valja podsjetiti na to da prema ustaljenoj sudskoj praksi, zahtjev za poništenje koji je formalno podnesen protiv odluke o odbijanju žalbe ima za učinak osporavanje pred Općim sudom akta protiv kojeg je podnesena žalba kad, kao takav, on nema autonoman sadržaj (vidjeti presude od 6. travnja 2006., Camós Grau/Komisija, T‑309/03, EU:T:2006:110, t. 43., i od 13. srpnja 2018., Curto/Parlament, T‑275/17, EU:T:2018:479, t. 63. i navedenu sudsku praksu).
40 Budući da se u ovom slučaju odlukom o odbijanju žalbe samo potvrđuje pobijana odluka pojašnjavajući razloge koji joj idu u prilog, valja utvrditi da zahtjev za poništenje odluke o odbijanju žalbe nema autonoman sadržaj i da stoga ne treba posebno odlučivati o njemu. Međutim, prilikom ispitivanja zakonitosti pobijane odluke nužno je uzeti u obzir obrazloženje navedeno u odluci o odbijanju žalbe, jer se smatra da se to obrazloženje poklapa s obrazloženjem pobijane odluke (vidjeti u tom smislu presudu od 30. travnja 2019., Wattiau/Parlament, T‑737/17, EU:T:2019:273, t. 43. i navedenu sudsku praksu).
41 Kao drugo, glede opsega spora nakon vraćanja predmeta na ponovno suđenje, valja podsjetiti na to da prema sudskoj praksi, nakon ukidanja odluke i vraćanja predmeta Općem sudu na ponovno suđenje, postupak pred Općim sudom započinje presudom donesenom povodom žalbe te se on mora ponovno izjasniti o svim razlozima za poništenje koje je istaknuo tužitelj uz isključenje elemenata izreke koji nisu ukinuti presudom povodom žalbe, kao i razmatranja koja čine nužnu osnovu navedenih elemenata, a koji su postali pravomoćni (vidjeti po analogiji presudu od 14. rujna 2011., Marcuccio/Komisija, T‑236/02, EU:T:2011:465, t. 83.).
42 U ovom slučaju, točkom 1. izreke presude povodom žalbe ukinuta je prvotna presuda nakon što je prihvaćen prvi dio drugog žalbenog razloga i treći dio trećeg žalbenog razloga. U okviru njih Komisija je tvrdila, u biti, da je Službenički sud počinio pogrešku koja se tiče prava kada je članak 20. Priloga VIII. Pravilniku o osoblju protumačio na način da uprava mora uzeti u obzir kumulativno trajanje obaju razdoblja braka tužiteljice i da je prihvatio tumačenje suprotno jasnom tekstu te odredbe. S druge strane, u presudi povodom žalbe nije odlučeno o ostalim dijelovima prvog i drugog žalbenog razloga ni o trećem žalbenom razlogu.
43 Stoga je na Općem sudu da o svim tužbenim razlozima za poništenje koje je tužiteljica istaknula ponovno odluči s obzirom na pravna pitanja obrađena u presudi povodom žalbe kojima je Opći sud vezan u okviru ponovnog suđenja.
44 U tom pogledu Komisija ističe da je u presudi povodom žalbe također obrađen drugi žalbeni razlog koji je tužiteljica istaknula i koji se temeljio na povredi načela jednakog postupanja, nediskriminacije na temelju dobi i proporcionalnosti.
45 Točno je da je u točki 63. presude povodom žalbe Opći sud utvrdio da je Službenički sud ispitao tužiteljičine argumente u pogledu načela nediskriminacije radi tumačenja članka 20. Priloga VIII. Pravilniku o osoblju. Međutim, Opći sud je pojasnio da je Službenički sud proveo to ispitivanje tek nakon što je prethodno zaključio da tumačenje, kojim se želi uzeti u obzir kumulativno trajanje razdoblja braka tužiteljice, nije isključeno predmetnom odredbom. Opći sud je stoga presudio da, s obzirom na okolnost da je ta prethodna analiza zahvaćena pogreškom koja se tiče prava i da prvotnu presudu treba ukinuti iz tog razloga, nije nužno odlučiti o tužiteljičinu argumentu o navodnoj povredi načela proporcionalnosti.
46 Tako u presudi povodom žalbe Opći sud nije obradio dijelove drugog žalbenog razloga koji su se temeljili na povredi načela jednakog postupanja, nediskriminacije na temelju dobi i proporcionalnosti.
B. Meritum
1. Prvi tužbeni razlog, koji se temelji na pogrešci koja se tiče prava prilikom tumačenja članaka 18. i 20. Priloga VIII. Pravilniku o osoblju
47 Glede prvog tužbenog razloga koji je tužiteljica istaknula u prilog svojoj tužbi i koji se odnosi na navodnu pogrešku koja se tiče prava prilikom tumačenja članka 18. Priloga VIII. Pravilniku o osoblju, kako je Službenički sud o tome odlučio, a da to pitanje nije obrađeno u presudi povodom žalbe, tužiteljica se ne može valjano pozivati na svoje svojstvo nadživjelog bračnog druga kako bi na temelju te odredbe ostvarivala pravo na mirovinu za nadživjele osobe po osnovi svojeg prvog braka koji je sklopljen 7. svibnja 1988., a prestao je 29. travnja 1996. (vidjeti u tom smislu presudu povodom žalbe, t. 11., i prvotnu presudu, t. 28. i 30.).
48 Glede navodne pogreške koja se tiče prava prilikom tumačenja članka 20. Priloga VIII. Pravilniku o osoblju, a kao što to proizlazi iz točke 42. ove presude, u presudi povodom žalbe Opći je sud presudio da se članak 20. Priloga VIII. Pravilniku o osoblju ne može tumačiti na način da uprava mora uzeti u obzir kumulativno trajanje obaju razdoblja tužiteljičina braka (vidjeti u tom smislu presudu povodom žalbe, t. 49. i 57.).
49 Stoga valja presuditi da, nasuprot onomu što tužiteljica ističe u okviru svojeg prvog tužbenog razloga, Komisija nije počinila pogrešku prilikom tumačenja članka 20. Priloga VIII. Pravilniku o osoblju kada je zaključila da u obzir treba uzeti jedino trajanje drugog braka tužiteljice s njezinim pokojnim bračnim drugom nakon prestanka radnog odnosa ovog potonjeg, i to za potrebe provjere je li ispunjen uvjet minimalnog trajanja braka od pet godina radi ostvarivanja prava na mirovinu za nadživjele osobe, koji je predviđen u članku 20. Priloga VIII. Pravilniku o osoblju.
50 Prema tome, prvi tužbeni razlog je neosnovan.
2. Drugi tužbeni razlog, koji se temelji na prigovoru nezakonitosti članka 20. Priloga VIII. Pravilniku o osoblju iz razloga povrede načela jednakog postupanja, nediskriminacije na temelju dobi i proporcionalnosti
51 Tužiteljica ističe da je članak 20. Priloga VIII. Pravilniku o osoblju, na temelju kojeg je pobijana odluka donesena, nezakonit. Tvrdi, u biti, da taj članak krši načela jednakog postupanja i nediskriminacije na temelju dobi, kako su zajamčena, među ostalim, člancima 20. i 21. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja) kao i člankom 1.d Pravilnika o osoblju.
52 Tužiteljica smatra da članak 20. Priloga VIII. Pravilniku o osoblju propisuje uvjet za starije parove da sklope brak barem na pet godina kako bi nadživjeli bračni drug umirovljenog dužnosnika mogao ostvariti pravo na mirovinu za nadživjele osobe, dok glede mlađih parova u trenutku braka sklopljenog kada je bračni drug dužnosnika još bio u radnom odnosu nadživjeli bračni drug ostvaruje pravo na mirovinu za nadživjele osobe po isteku samo jedne godine braka na temelju članka 18. tog priloga. No takvi su parovi u sličnoj obiteljskoj situaciji neovisno o trenutku u kojem odluče sklopiti brak, to jest prije ili nakon prestanka radnog odnosa dužnosnika. U tom pogledu tužiteljica tvrdi da se predmetno različito postupanje ne može opravdati trajanjem uplata doprinosa u mirovinski sustav Unije.
53 Usto, tužiteljica ističe da se uspostavljeno različito postupanje ne može objektivno i razumno opravdati borbom protiv fiktivnih brakova i protiv prijevare. Različito postupanje prema parovima koje se temelji na trenutku u kojem je brak sklopljen prekoračuje granice onog što je prikladno i nužno za postizanje tog cilja jer se uopće ne uzima u obzir pojedinačna situacija nadživjelog supružnika. Tužiteljica osobito naglašava da ne postoji nikakva mogućnost obaranja predmnjeve o prijevari. Dodaje da se ni ciljem zaštite financijske ravnoteže mirovinskog sustava Unije ne može opravdati predviđeni uvjet od pet godina braka jer Komisija uopće nije dokazala da slučajevi poput onoga ovdje mogu ugroziti tu ravnotežu. U svakom slučaju, Sud ne prihvaća opravdanja koja su isključivo proračunske prirode.
54 Komisija osporava dopuštenost prigovora nezakonitosti članka 20. Priloga VIII. Pravilniku o osoblju jer u žalbi nije bilo istaknuto pitanje diskriminacije na temelju dobi ni pitanje povrede načela proporcionalnosti. Prema tome, tužiteljica nije poštovala pravilo o podudarnosti između žalbe i tužbe.
55 Podredno, Komisija tvrdi da predmetni prigovor nezakonitosti nije osnovan. Smatra da predmetno različito postupanje ne počiva na dobi dužnosnika, nego na tome je li on umirovljen. Štoviše, dužnosnik i bivši dužnosnik, kao i njihovi bračni drugovi, ne nalaze se u usporedivom položaju jer u prvom slučaju navedeni dužnosnik mora napredovati u svojoj karijeri i nastaviti raditi te uplaćivati doprinose za svoju mirovinu, dok u drugom slučaju to više nije tako. Ta je razlika u položaju priznata u presudi od 17. lipnja 1993., Arauxo‑Dumay/Komisija (T‑65/92, EU:T:1993:47).
56 U svakom slučaju, predmetno različito postupanje je opravdano jer se mirovina za nadživjele osobe stječe neizravno zahvaljujući doprinosima koje je u mirovinski sustav dužnosnik uplaćivao prije nego što se umirovio. Komisija smatra da Pravilnik o osoblju zahtijeva da prethodno postoji financijska veza između institucije i nadživjelog bračnog druga koji potražuje pravo na mirovinu za nadživjele osobe, a koja nastaje kada je zbog braka bračni drug preminulog dužnosnika neizravno snosio udio doprinosa iz plaće ovog potonjeg za trajanja njegova radnog odnosa.
57 Štoviše, različito je postupanje opravdano s obzirom na sam cilj mirovine za nadživjele osobe, to jest osiguranje materijalne dobrobiti dužnosnikova nadživjelog bračnog druga. Rizik da se ta dobrobit ugrozi bio bi veći u slučaju da nadživjelog bračnog druga dužnosnika iznenadi smrt dužnosnika dok je on još bio u radnom odnosu, nego u slučaju nadživjelog bračnog druga bivšeg dužnosnika čiji je bračni drug imao vremena poduzeti potrebne mjere kako bi osigurao takvu financijsku sigurnost.
58 Osim toga, uvjetom minimalnog trajanja braka od pet godina koji je nametnut nadživjelom bračnom drugu, kada je brak sklopljen nakon prestanka dužnosnikova radnog odnosa, nastoji se odvratiti od prijevara i zaštititi financijsku ravnotežu mirovinskog sustava. Komisija smatra da je rizik od prijevare veći kada je brak sklopljen nakon prestanka radnog odnosa, i to zbog veće predvidljivosti smrti. Uvjet od pet godina braka mogao bi tako spriječiti brakove in extremis čiji je glavni cilj da nadživjeli bračni drug bivšeg dužnosnika ostvari pravo na mirovinu za nadživjele osobe.
59 Parlament dodaje da se uvjetom minimalnog trajanja braka od pet godina može izbjeći da mlađa osoba zloupotrijebi slabost starijeg dužnosnika koji je korisnik mirovine u nadi da će na brzinu ostvariti doživotno pravo na mirovinu nadživjele osobe.
a) Dopuštenost prigovora nezakonitosti članka 20. Priloga VIII. Pravilniku o osoblju
60 Iz ustaljene sudske prakse proizlazi da se načelno zbog strukture uzgrednog pravnog puta prigovora nezakonitosti može opravdati to da se takav prigovor koji je prvi put istaknut pred sudom Unije proglasi dopuštenim, odstupajući od pravila podudarnosti između tužbe i žalbe (vidjeti u tom smislu presudu od 27. listopada 2016., ESB/Cerafogli, T‑787/14 P, EU:T:2016:633, t. 47.). Prema tome, sama činjenica da je prigovor nezakonitosti članka 20. Priloga VIII. Pravilniku o osoblju prvi put bio istaknut u stadiju tužbe ne dovodi do nedopuštenosti tog prigovora.
61 Ipak, mogućnost isticanja prigovora nezakonitosti u okviru spora između dužnosnika i institucije ovisi o poštovanju više uvjeta dopuštenosti. Što se tiče uzgrednog pravnog puta, kao prvo, on podrazumijeva da je podnesena glavna tužba, kao drugo, da je ona usmjerena protiv odluke kojom se dužnosniku nanosi šteta, kao treće, da je ta glavna tužba dopuštena, kao četvrto, da službenik nije mogao zahtijevati poništenje općeg akta koji je temelj odluke kojom mu je nanesena šteta i, kao peto, da postoji dovoljna uzročna veza između općeg akta i pojedinačne pobijane odluke (presuda od 27. listopada 2016., ESB/Cerafogli, T‑787/14 P, EU:T:2016:633, t. 67.).
62 U ovom slučaju valja utvrditi da je prigovor nezakonitosti članka 20. Priloga VIII. Pravilniku o osoblju tužiteljica istaknula prilikom dopuštene glavne tužbe. Tom se tužbom traži poništenje pobijane odluke kojom se tužiteljici nanosi šteta jer joj je njome uskraćeno priznavanje mirovine za nadživjele osobe. Štoviše, tužiteljica kao pojedinac nije bila u mogućnosti izravno zahtijevati poništenje članka 20. Priloga VIII. Pravilniku o osoblju. Naposljetku, očito postoji dovoljna uzročna veza između članka 20. Priloga VIII. Pravilniku o osoblju i pobijane odluke s obzirom na to da se ona zasniva na toj odredbi.
63 Uzimajući u obzir prethodno navedeno, valja zaključiti da je prigovor nezakonitosti koji je tužiteljica istaknula protiv članka 20. Priloga VIII. Pravilniku o osoblju dopušten.
b) Osnovanost prigovora nezakonitosti članka 20. Priloga VIII. Pravilniku o osoblju
64 Valja podsjetiti na to da načelo jednakog postupanja, sadržano u članku 20. Povelje, predstavlja opće načelo prava Unije čiji je poseban izraz načelo nediskriminacije sadržano u članku 21. stavku 1. Povelje. To opće načelo zahtijeva da se u usporedivim situacijama ne postupa na različit način i da se u različitim situacijama ne postupa na jednak način, osim ako je takvo postupanje objektivno opravdano (vidjeti presudu od 5. srpnja 2017., Fries, C‑190/16, EU:C:2017:513, t. 29. i 30. i navedenu sudsku praksu).
65 Prema sudskoj praksi, kako bi se zakonodavcu Unije moglo predbaciti da je povrijedio načelo jednakog postupanja, potrebno je da je na različit način uredio usporedive situacije i time određene osobe stavio u nepovoljniji položaj u odnosu na druge (vidjeti u tom smislu presudu od 14. prosinca 2018., FV/Vijeće, T‑750/16, EU:T:2018:972, t. 89. i navedenu sudsku praksu).
66 Glede zahtjeva koji se odnosi na usporedivost situacija, ona se utvrđuje s obzirom na sve elemente koji ih obilježavaju. Te elemente valja utvrđivati i ocjenjivati osobito vodeći računa o predmetu i cilju akta Unije kojim se provodi razlikovanje u pitanju. Usto se moraju uzeti u obzir načela i ciljevi područja u koje ulazi predmetni akt (vidjeti presudu od 19. prosinca 2019., HK/Komisija, C‑460/18 P, EU:C:2019:1119, t. 67. i navedenu sudsku praksu).
67 Štoviše, radi utvrđivanja ugrožava li se postupanjem, na osnovi Pravilnika o osoblju, sa situacijama koje treba usporediti načelo jednakog postupanja, valja se osloniti na analizu koja je usredotočena na sva pravna pravila kojima je uređen svaki od položaja koje treba usporediti, imajući u vidu osobito predmet osporene odredbe (vidjeti po analogiji presudu od 9. ožujka 2017., Milkova, C‑406/15, EU:C:2017:198, t. 58.).
68 Kako bi različito postupanje moglo biti u skladu s općim načelima jednakog postupanja i nediskriminacije, ta se razlika mora opravdati na temelju objektivnog, razumnog i proporcionalnog kriterija u odnosu na cilj koji se tom razlikom želi postići (vidjeti u tom smislu presudu od 15. veljače 2005., Pyres/Komisija, T‑256/01, EU:T:2005:45, t. 61.). U tom pogledu, prema članku 52. stavku 1. Povelje, svako ograničenje pri ostvarivanju njome priznatih prava i sloboda mora biti predviđeno zakonom i mora poštovati bit tih prava i sloboda. Podložno načelu proporcionalnosti, ograničenja su moguća samo ako su potrebna i ako zaista odgovaraju ciljevima od općeg interesa koje priznaje Unija ili potrebi zaštite prava i sloboda drugih osoba.
69 Iz sudske prakse proizlazi da načelo proporcionalnosti zahtijeva da akti institucija Unije ne prekoračuju granice onoga što je prikladno i nužno za ostvarenje zadanih legitimnih ciljeva predmetnog propisa, pri čemu, kad je moguće odabrati između više prikladnih mjera, valja primijeniti onu koja je najmanje ograničavajuća i prouzročeni nepovoljni učinci ne smiju biti nerazmjerni zadanim ciljevima (vidjeti presudu od 26. veljače 2016., Bodson i dr./EIB, T‑240/14 P, EU:T:2016:104, t. 116. i navedenu sudsku praksu).
70 Valja ipak dodati da zakonodavac Unije u svrhu borbe protiv zlouporaba ili čak prijevara raspolaže marginom prosudbe kada utvrđuje tko ima pravo na mirovinu za nadživjele osobe (presuda od 19. prosinca 2019., HK/Komisija, C‑460/18 P, EU:C:2019:1119, t. 89.). Priznavanje takve diskrecijske ovlasti zakonodavca podrazumijeva nužnost provjere nije li nerazumno da zakonodavac Unije smatra da uvedeno različito postupanje može biti primjereno i nužno za potrebe postizanja zadanog cilja (vidjeti u tom smislu i po analogiji presudu od 14. prosinca 2018., FV/Vijeće, T‑750/16, EU:T:2018:972, t. 114. i navedenu sudsku praksu).
71 S obzirom na sva ta načela, valja provjeriti je li uvjet minimalnog trajanja braka predviđen u članku 20. Priloga VIII. Pravilniku o osoblju suprotan općim načelima jednakog postupanja i nediskriminacije na temelju dobi, a s obzirom na ciljeve koji su zadani tim uvjetom. Valja, dakle, ispitati je li taj uvjet predviđen zakonom i poštuje li bit prava na jednako postupanje i zabranu svake diskriminacije ako su situacije iz članaka 18. i 20. Priloga VIII. Pravilniku o osoblju usporedive i, u slučaju potvrdnog odgovora, nastoji li se uvjetom minimalnog trajanja braka od pet godina predviđenim u članku 20. Priloga VIII. Pravilniku o osoblju ostvariti cilj od općeg interesa. U tom pogledu valja provjeriti nije li nerazumno da zakonodavac Unije smatra da uvedeno različito postupanje može biti primjereno i nužno za potrebe postizanja takvog cilja.
1) Postojanje različitog postupanja
72 Valja podsjetiti na to da je u svojoj presudi od 19. prosinca 2019., HK/Komisija (C‑460/18 P, EU:C:2019:1119, t. 68.), Sud presudio da je cilj mirovine za nadživjele osobe taj da se nadživjelom bračnom drugu dodijeli zamjenski prihod koji bi djelomično nadoknadio gubitak prihoda preminulog bračnog druga. Prema stajalištu Suda, to pravo ne podliježe uvjetima koji se odnose na sredstva ili imovinu, a tiču se nemogućnosti nadživjelog bračnog druga da zadovolji svoje potrebe, čime se dokazuje njegova prethodna financijska ovisnost o preminuloj osobi (vidjeti u tom smislu presudu od 19. prosinca 2019., HK/Komisija, C‑460/18 P, EU:C:2019:1119, t. 69.).
73 S druge strane, priznavanje mirovine za nadživjele osobe ovisi isključivo o pravnoj prirodi veza koje su postojale između dotične osobe i preminulog dužnosnika (vidjeti u tom smislu presudu od 19. prosinca 2019., HK/Komisija, C‑460/18 P, EU:C:2019:1119, t. 70.). Tom uvjetu valja dodati uvjet minimalnog trajanja braka, u ovom slučaju trajanja od godinu dana prema članku 18. Priloga VIII. Pravilniku o osoblju i pet godina prema članku 20. Priloga VIII. Pravilniku o osoblju.
74 Nakon što je to pojašnjeno, valja utvrditi da članci 18. i 20. Priloga VIII. Pravilniku o osoblju različito tretiraju nadživjele bračne drugove bivših dužnosnika, ovisno o tome je li brak sklopljen prije ili nakon prestanka radnog odnosa potonjih. Kao što to Opći sud također navodi u točki 47. presude povodom žalbe, datum braka jest dakle kriterij koji je zakonodavac prihvatio kako bi se te dvije situacije razlikovale.
75 No, pravna priroda veza koje su postojale između nadživjelog bračnog druga i preminulog dužnosnika jest istovjetna, neovisno o tome je li brak sklopljen prije ili nakon prestanka radnog odnosa ovog potonjeg. Ta se pravna priroda ne razlikuje prema tome obavljaju li dužnosnici profesionalnu djelatnost i prema iznosu doprinosa za mirovinski sustav Unije koji su plaćeni ili bi se još morali platiti.
76 Štoviše, bračnom drugu koji je nadživio bivšeg dužnosnika koji više nije u radnom odnosu i koji, slijedom toga, više ne uplaćuje doprinose za mirovinski sustav Unije članci 18. i 20. Priloga VIII. Pravilniku o osoblju priznaju pravo na mirovinu za nadživjele osobe u trenutku njegove smrti.
77 Stoga se Komisija ne može pozivati na presudu od 17. lipnja 1993., Arauxo‑Dumay/Komisija (T‑65/92, EU:T:1993:47), kako bi dokazala da su situacije obuhvaćene člancima 18. i 20. Priloga VIII. Pravilniku o osoblju različite. Naime, kao što proizlazi iz točke 33. te presude, Opći je sud u njoj usporedio, s jedne strane, situaciju nadživjelog bračnog druga bivšeg dužnosnika koji je preminuo nakon što mu je prestao radni odnos i nakon što je primio isplate i davanja predviđena posebnom uredbom kojom je ta situacija uređena i, s druge strane, situaciju nadživjelog bračnog druga dužnosnika koji je preminuo dok je još bio u radnom odnosu, situaciju koja je uređena člankom 17. Priloga VIII. Pravilniku o osoblju.
78 Proizlazi da treba odbiti Komisijine argumente prema kojima je predmetno različito postupanje povezano s napretkom u karijeri dužnosnika i uplatom doprinosa u mirovinski sustav.
79 Usto, cilj mirovine za nadživjele osobe, sustav koje je utvrđen člancima 18. i 20. Priloga VIII. Pravilniku o osoblju, jest taj da se u korist nadživjelog bračnog druga nadoknadi gubitak prihoda koji proizlazi iz smrti bivšeg dužnosnika. Radi se dakle o dodjeli zamjenskog prihoda nadživjelom bračnom drugu (vidjeti točku 72. ove presude). Tako okolnost da se preminuli dužnosnik vjenčao prije ili nakon prestanka svojeg radnog odnosa ne može bitno izmijeniti položaj nadživjelog bračnog druga glede njegovih imovinskih prava. Osim toga i kao što proizlazi iz točke 72. ove presude, Sud je presudio da razina financijskih potreba nadživjelog bračnog druga i njegova moguća financijska ovisnost u odnosu na preminulog dužnosnika ili bivšeg dužnosnika nisu kriterij koji treba uzeti u obzir.
80 Stoga valja utvrditi da se u svrhu priznavanja mirovine za nadživjele osobe na temelju članka 18. ili članka 20. Priloga VIII. Pravilniku o osoblju situacija nadživjelih bračnih drugova bivšeg dužnosnika koji su sklopili brak prije prestanka njegova radnog odnosa ne razlikuje od situacije nadživjelih bračnih drugova bivšeg dužnosnika koji su sklopili brak nakon tog prestanka.
81 Iz svega prethodno navedenog proizlazi da postoji različito postupanje prema usporedivim situacijama ovisno o datumu sklapanja braka jer se radi o jedinom elementu koji određuje primjenu različitih uvjeta minimalnog trajanja braka u skladu s člancima 18. i 20. Priloga VIII. Pravilniku o osoblju.
82 To različito postupanje dovodi, u smislu sudske prakse navedene u točki 65. ove presude, do nepovoljnijeg položaja za nadživjele bračne drugove bivšeg dužnosnika koji su se vjenčali nakon prestanka njegova radnog odnosa i na koje se primjenjuje sustav iz članka 20. Priloga VIII. Pravilniku o osoblju u odnosu na nadživjele bračne drugove bivšeg dužnosnika koji su brak sklopili nakon tog prestanka i koji su obuhvaćeni člankom 18. tog priloga.
83 U tom pogledu valja također istaknuti da uvjet minimalnog trajanja braka od pet godina koji je predviđen člankom 20. Priloga VIII. Pravilniku o osoblju dovodi do posebnog nepovoljnog položaja nadživjelih bračnih drugova koji su sklopili brak s bivšim dužnosnikom, zbog činjenice da je on stariji od dužnosnika u radnom odnosu, s obzirom na to da u velikoj većini slučajeva prestanak radnog odnosa dužnosnika odgovara umirovljenju tog dužnosnika, glede kojeg je dob utvrđena Pravilnikom o osoblju. Tako su se bivši dužnosnici obuhvaćeni člankom 20. Priloga VIII. Pravilniku o osoblju obično vjenčali u starijoj dobi od bivših dužnosnika obuhvaćenih člankom 18. Priloga VIII. Pravilniku o osoblju koji su se vjenčali prije prestanka svojeg radnog odnosa. Slijedom navedenog, nadživjelim bračnim drugovima koji su sklopili brak s bivšim dužnosnikom općenito je teže ispuniti uvjet minimalnog trajanja braka predviđen navedenim člankom 20., a koje iznosi pet godina, nego nadživjelim bračnim drugovima koji su sklopili brak s dužnosnikom prije prestanka radnog odnosa i za koje članak 18. Priloga VIII. Pravilniku o osoblju predviđa minimalno trajanje braka od samo godinu dana.
84 Tako je, zbog minimalnog trajanja braka od pet godina koje nameće, postupanje predviđeno u članku 20. Priloga VIII. Pravilniku o osoblju za nadživjele bračne drugove koji su sklopili brak s bivšim dužnosnikom nakon prestanka njegova radnog odnosa nepovoljnije od postupanja predviđenog u članku 18. navedenog priloga za nadživjele bračne drugove koji su se vjenčali dok je dužnosnik još bio u radnom odnosu i općenito mlađi od bivšeg dužnosnika.
85 Postoji, dakle, i različito postupanje prema usporedivim situacijama koje se neizravno temelji na dobi bivšeg dužnosnika na dan na koji je sklopio brak.
2) Poštovanje kriterija utvrđenih u članku 52. stavku 1. Povelje i opravdanje za različito postupanje
86 Uvodno valja utvrditi da je različito postupanja uvedeno člankom 20. Priloga VIII. Pravilniku o osoblju predviđeno „zakonom” u smislu članka 52. stavka 1. Povelje s obzirom na to da ta odredba potječe iz Pravilnika o osoblju.
87 Osim toga, kako bi se opravdalo predmetno različito postupanje, kao prvo, Komisija ističe da postoji povećani rizik ugrožavanja dobrobiti nadživjelog bračnog druga u slučaju da nadživjelog bračnog druga dužnosnika iznenadi njegova smrt dok je još bio u radnom odnosu, u odnosu na slučaj da nadživjelog bračnog druga bivšeg dužnosnika koji je imao vremena poduzeti potrebne mjere kako bi osigurao takvu financijsku sigurnost.
88 U tom je pogledu dovoljno utvrditi da se i članak 18. i članak 20. Priloga VIII. Pravilniku o osoblju odnose na isplatu mirovine za nadživjele osobe nadživjelom bračnom drugu bivšeg dužnosnika koji je korisnik starosne mirovine. Tako u oba slučaja nadživjeli bračni drug traži mirovinu za nadživjele osobe kada je radni odnos njegova bračnog druga već prestao. Komisijin argument da je nadživjeli bračni drug više iznenađen smrću dužnosnika u radnom odnosu nego smrću umirovljenog bivšeg dužnosnika stoga je irelevantan.
89 Kao drugo, Komisija, koju podupire Parlament, smatra da se uvjetom minimalnog trajanja braka od pet godina koji je predviđen člankom 20. Priloga VIII. Pravilniku o osoblju nastoji, s jedne strane, spriječiti prijevare i, s druge strane, zaštititi financijsku ravnotežu mirovinskog sustava Unije. Oba ta cilja valja uzastopno ispitati s obzirom na sudsku praksu navedenu u točki 70. ove presude.
i) Cilj kojim se nastoje spriječiti prijevare
90 Uvodno valja podsjetiti na to da je prema stajalištu Suda načelo zabrane prijevare i zlouporabe prava opće načelo prava Unije čije se poštovanje zahtijeva od pojedinaca (presuda od 19. prosinca 2019., HK/Komisija, C‑460/18 P, EU:C:2019:1119, t. 88. i 89.). Borba protiv prijevare jest, dakle, cilj od općeg interesa.
91 U tom pogledu iz presude od 19. prosinca 2019., HK/Komisija (C‑460/18 P, EU:C:2019:1119, t. 89. i 90.), proizlazi, u biti, da je uvjet minimalnog trajanja braka od godinu dana, kako je predviđen u članku 17. Priloga VIII. Pravilniku o osoblju, namijenjen tomu da se osigura postojanje stvarne i stabilne veze između dotičnih osoba i po toj osnovi nije očito neprimjeren s obzirom na cilj borbe protiv prijevare.
92 Stoga pravo nadživjelog bračnog druga dužnosnika ili bivšeg dužnosnika da prima mirovinu za nadživjele osobe nije nerazumno uvjetovati time da je brak ispunio uvjet minimalnog trajanja. Na temelju takvog se uvjeta može, naime, osigurati da taj brak ne počiva isključivo na razlozima koji nisu povezani s planiranjem zajedničkog života, poput isključivo financijskih razloga ili razloga povezanih s ishođenjem prava na boravak.
93 Međutim, valja naglasiti da članak 20. Priloga VIII. Pravilniku o osoblju, koji se primjenjuje kada je brak bio sklopljen nakon prestanka dužnosnikova radnog odnosa, određuje uvjet minimalnog trajanja braka koje je pet puta duže od onog predviđenog člankom 18. Priloga VIII. Pravilniku o osoblju koji se primjenjuje kada je brak bio sklopljen prije tog prestanka dužnosnikova radnog odnosa.
94 Stoga valja još provjeriti ne prekoračuje li uvjet trajanja braka propisan člankom 20. Priloga VIII. Pravilniku o osoblju, koji se primjenjuje bez ikakve moguće iznimke, očito ono što je nužno da se zajamči nepostojanje prijevare.
95 U tom pogledu valja prije svega utvrditi da spis ne sadržava nikakvo uvjerljivo obrazloženje niti ikakav dokaz na temelju kojih bi se mogla potkrijepiti pretpostavka koju Komisija i Parlament iznose i prema kojoj se vjerojatnost sklapanja fiktivnog braka povećava nakon prestanka radnog odnosa dužnosnika, tako da, primjerice, u slučaju braka koji dužnosnik sklopi dan prije prestanka radnog odnosa postoji manja mogućnost da se radi o fiktivnom braku nego u slučaju braka koji dužnosnik sklopi dan nakon takvog prestanka. Komisija i Parlament također nisu objasnili zbog kojeg bi razloga dužnosnik kojemu je prestao radni odnos bio manje sposoban zaštititi se od prijevarnih namjera osobe koja želi sklopiti brak s njim nego dužnosnik koji je još u radnom odnosu, tako da je nužno odrediti minimalno trajanje braka koje je pet puta duže kada je brak sklopljen nakon prestanka dužnosnikova radnog odnosa.
96 Potom, prema vrlo ustaljenoj sudskoj praksi, opća predmnjeva prijevare nije dovoljna za opravdanje mjere koja ugrožava ciljeve UFEU‑a (vidjeti presudu od 19. prosinca 2012., Komisija/Belgija, C‑577/10, EU:C:2012:814, t. 53. i navedenu sudsku praksu).
97 Usto valja istaknuti da trajanje braka nije nužno jedini element koji je pokazatelj njegove istinitosti (vidjeti po analogiji presude od 20. lipnja 2013., Giersch i dr., C‑20/12, EU:C:2013:411, t. 72. i 73. i navedenu sudsku praksu, i od 18. srpnja 2013., Prinz i Seeberger, C‑523/11 i C‑585/11, EU:C:2013:524, t. 36. i 37. i navedenu sudsku praksu).
98 No članak 20. Priloga VIII. Pravilniku o osoblju koristi isključivo uvjet minimalnog trajanja braka od pet godina, a da ne predviđa nikakvu iznimku, tako da je nadživjelom bračnom drugu koji je brak sklopio nakon prestanka radnog odnosa bivšeg dužnosnika nemoguće isticati da je brak bio sklopljen u dobroj vjeri, i to neovisno o objektivnim dokazima koje bi mogao podnijeti u tom pogledu. Time ta odredba uvodi opću i neoborivu predmnjevu prijevare spram brakova koji su trajali kraće od pet godina.
99 S druge strane, članak 18. drugi stavak Priloga VIII. Pravilniku o osoblju predviđa objektivne okolnosti u kojima se ne zahtijeva nikakvo minimalno trajanje braka, to jest rođenje djeteta u braku dužnosnika prije nego što je napustio službu, pod uvjetom da ga nadživjeli bračni drug uzdržava ili da ga je uzdržavao. Zakonodavac je, dakle, smatrao da u slučaju braka sklopljenog prije prestanka radnog odnosa bivšeg dužnosnika postoje objektivne okolnosti na temelju kojih se može oboriti predmnijeva prijevare.
100 Objektivne okolnosti navedene u prethodnoj točki su jasni kriteriji kojima se omogućuje učinkovito upravljanje mirovinama za nadživjele osobe poštujući načelo pravne sigurnosti.
101 U ovom slučaju, iako je tužiteljičin drugi brak bio sklopljen nakon prestanka radnog odnosa njezina bračnog druga, postoji više objektivnih elemenata kojima se može dokazati da se ne radi o fiktivnom braku. Naime, tužiteljica i njezin bračni drug živjeli su zajedno od 1985. Dana 10. lipnja 1987. rodilo im se dijete. Prvi brak sklopili su 7. svibnja 1988. Doduše, razveli su se 29. travnja 1996., ali su od 2002. godine ponovno počeli živjeti zajedno i ponovno su se vjenčali 20. kolovoza 2012. Osim toga, ni Komisija ni Parlament nisu tvrdili da u konkretnom slučaju postoji prijevara.
102 Usto, tužiteljica se nakon razvoda nije ponovno udala za treću osobu. Stoga bi, kao što je to Opći sud osobito istaknuo u točki 56. presude povodom žalbe, da se nije ponovno udala za svojeg bivšeg supružnika ona u svojem svojstvu razvedenog bračnog druga mogla ostvariti pravo na mirovinu za nadživjele osobe, u skladu s člankom 27. Priloga VIII. Pravilniku o osoblju, a koje je izgubila zbog svoje ponovne udaje.
103 Osim toga, s obzirom na općenito višu dob bivših dužnosnika iz članka 20. Priloga VIII. Pravilniku o osoblju, zahtjev minimalnog trajanja braka od pet godina posebno je teško ispuniti nadživjelim bračnim drugovima koji su sklopili brak s takvim bivšim dužnosnikom. Stoga se njime iz prava na mirovinu za nadživjele osobe može isključiti znatan broj tih bračnih drugova koji bi ipak mogli dokazati nepostojanje prijevare.
104 Naposljetku, valja podsjetiti na to da u Pravilniku o osoblju zakonodavac još uvijek nije isključio mogućnost bilo kakve pojedinačne ocjene. Tako članak 1. stavak 1. točka (d) Priloga VII. Pravilniku o osoblju predviđa da pravo na naknadu za kućanstvo može imati dužnosnik koji, iako ne ispunjava uvjete predviđene za dodjelu te naknade, stvarno uzdržava obitelj, „o čemu tijelo za imenovanje na temelju popratne dokumentacije donosi posebnu obrazloženu odluku”.
105 Iz svega prethodno navedenog proizlazi da je nerazumno zaključiti da uvjet minimalnog trajanja braka od pet godina predviđen člankom 20. Priloga VIII. Pravilniku o osoblju, što je pet puta duže od onoga predviđenog člankom 18. Priloga VIII. Pravilniku o osoblju, uvjet koji ne dopušta nikakvu iznimku na temelju koje bi se moglo utvrditi nepostojanje prijevare, neovisno o podnesenim objektivnim dokazima, može biti nužan za postizanje cilja borbe protiv prijevare.
ii) Cilj kojim se nastoji zaštititi financijska ravnoteža mirovinskog sustava Unije
106 Uvodno valja pojasniti da je presuđeno da se cilj koji se sastoji od zaštite financijske ravnoteže mirovinskog sustava Unije može smatrati legitimnim (vidjeti u tom smislu presudu od 15. veljače 2005., Pyres/Komisija, T‑256/01, EU:T:2005:45, t. 64. i 65.). Međutim, valja dodati da takav cilj, koji se temelji na proračunskim razlozima, ne može sam za sebe opravdati odstupanje od općeg načela jednakog postupanja (vidjeti u tom smislu i po analogiji presudu od 21. srpnja 2011., Fuchs i Köhler, C‑159/10 i C‑160/10, EU:C:2011:508, t. 74.).
107 No, kao što je to zaključeno u točki 105. ove presude, uvjet minimalnog trajanja braka predviđen u članku 20. Priloga VIII. Pravilniku o osoblju ne može se opravdati ciljem borbe protiv prijevare. Slijedom navedenog, različito postupanje uspostavljeno tom odredbom ne može se opravdati samo zaštitom financijske ravnoteže mirovinskog sustava Unije.
108 U svakom slučaju, valja utvrditi da Komisija i Parlament nisu predočili ni najmanju naznaku dokaza na temelju kojeg bi se moglo dokazati da bi financijska ravnoteža mirovinskog sustava Unije bila ugrožena da nadživjeli bračni drugovi bivših dužnosnika, koji su sklopili brak nakon prestanka radnog odnosa ovog potonjeg, mogu ostvariti pravo na mirovinu za nadživjele osobe a da nisu bili vjenčani tijekom barem pet godina. Nije dokazano niti da se ta financijska ravnoteža ne bi mogla postići da članak 20. Priloga VIII. Pravilniku o osoblju predviđa iznimke od uvjeta prema kojem je brak trebao trajati barem pet godina.
109 Osim toga, glede Komisijina argumenta da nadživjeli bračni drug bivšeg dužnosnika koji se vjenčao nakon prestanka radnog odnosa ovog potonjeg nije sudjelovao u naporu doprinošenja mirovinskom sustavu Unije, valja istaknuti da ni iz teksta ni iz konteksta kojega je članak 20. Priloga VIII. Pravilniku o osoblju dio ne proizlazi da je mirovina za nadživjele osobe uvjetovana dovoljno čvrstom financijskom vezom između nadživjelog bračnog druga i institucije u čijoj se službi dužnosnik odnosno bivši dužnosnik nalazio. Naprotiv, dovoljno je da je brak sklopljen prije prestanka radnog odnosa dužnosnika trajao godinu dana kako bi nadživjeli bračni drug mogao ostvariti pravo na takvu mirovinu čak i ako smrt nastupi, primjerice, na početku dužnosnikove karijere (na temelju članka 17. Priloga VIII. Pravilniku o osoblju), ili ako je brak bio sklopljen nekoliko dana prije prestanka dužnosnikova radnog odnosa (na temelju članka 18. Priloga VIII. Pravilniku o osoblju).
110 Slijedom navedenog, članak 20. Priloga VIII. Pravilniku o osoblju uspostavlja različito postupanje između nadživjelih bračnih drugova bivših dužnosnika koje nije opravdano ni ciljem borbe protiv prijevare, jer nije nužno za ostvarivanje tog cilja, ni ciljem kojim se nastoji zaštititi financijska ravnoteža mirovinskog sustava Unije.
111 Usto, s obzirom na to da uspostavlja opću i neoborivu predmnjevu prijevare spram parova čiji je brak trajao kraće od pet godina, iako opća predmnjeva prijevare nije dovoljna za opravdanje mjere koja ugrožava ciljeve UFEU‑a, članak 20. Priloga VIII. Pravilniku o osoblju ne poštuje bit prava na jednako postupanje i zabrane svake diskriminacije.
112 Prema tome, članak 20. Priloga VIII. Pravilniku o osoblju krši opće načelo jednakog postupanja kao i načelo nediskriminacije na temelju dobi. Valja dakle prihvatiti prigovor nezakonitosti koji je tužiteljica istaknula.
113 Posljedično, pobijana odluka, donesena na temelju članka 20. Priloga VIII. Pravilniku o osoblju, nema pravnu osnovu, tako da je valja poništiti.
3. Treći tužbeni razlog, koji se temelji na pogrešci u tumačenju pojma „bračni drug” u smislu sustava primjenjivog na mirovinu za nadživjele osobe
114 Tužiteljica ističe da se pojam para ne može svesti samo na odnos koji se temelji na braku, uzimajući u obzir opći društveni razvoj koji je uslijedio s tim u vezi unazad više godina. Taj razvoj potkrepljuje, s jedne strane, članak 1.d stavak 1. drugi podstavak Pravilnika o osoblju, koji izvanbračnu zajednicu izjednačava s brakom, i, s druge strane, prošireno priznanje registriranog partnerstva unutar Unije. Slijedom navedenog, ne može se zanemariti trajanje životne zajednice tužiteljice i njezina pokojnog bračnog druga, kako je potvrđeno većim brojem dokumenata.
115 Komisija, koju Parlament podupire, osporava tužiteljičine argumente.
116 Valja podsjetiti na to da članak 20. Priloga VIII. Pravilniku o osoblju nadživjelom „bračnom drugu” pridržava pravo na mirovinu za nadživjele osobe. To podrazumijeva da korisnik mirovine za nadživjele osobe mora biti povezan s bivšim dužnosnikom građanskim odnosom iz kojeg se rađa ukupnost prava i obveza (vidjeti u tom smislu presudu od 19. prosinca 2019., HK/Komisija, C‑460/18 P, EU:C:2019:1119, t. 71.).
117 U tom je pogledu Sud podsjetio da iako faktična zajednica i zakonom priznata zajednica, poput braka, mogu u određenim aspektima biti slične, te sličnosti ne znače nužno da te dvije vrste zajednice treba izjednačiti. Naime, brak odlikuje strogi formalizam i on između bračnih drugova stvara uzajamna prava i obveze visokog stupnja, među kojima su i dužnosti pomoći i solidarnosti (presuda od 19. prosinca 2019., HK/Komisija, C‑460/18 P, EU:C:2019:1119, t. 72. i 73.).
118 Zakonodavac Unije izričito je proširio primjenu odredbi Pravilnika o osoblju koje se odnose na vjenčane osobe, pod određenim uvjetima, na osobe u registriranoj izvanbračnoj zajednici. U tom pogledu iz članka 1.d stavka 1. drugog podstavka Pravilnika o osoblju proizlazi da, kako bi se registrirana izvanbračna zajednica izjednačila s brakom u smislu Pravilnika o osoblju, dužnosnik registriran kao partner u stabilnoj izvanbračnoj zajednici mora zadovoljavati zakonske uvjete postavljene u spomenutoj odredbi (presuda od 19. prosinca 2019., HK/Komisija, C‑460/18 P, EU:C:2019:1119, t. 74. i 76.).
119 Suprotno tomu, Sud smatra da faktična zajednica nema takva obilježja s obzirom na to da načelno nije uređena zakonom (presuda od 19. prosinca 2019., HK/Komisija, C‑460/18 P, EU:C:2019:1119, t. 78.).
120 U ovom slučaju tužiteljica tvrdi da je s preminulim bivšim dužnosnikom živjela zajedno od 2002. godine prije nego što se par ponovno vjenčao 2012. Međutim, tužiteljica ne tvrdi da je prije ponovnog vjenčanja par sklopio registrirano partnerstvo. Štoviše, među strankama je nesporno da je preminuli bivši dužnosnik bio vjenčan s trećom osobom između 11. rujna 1998. i 22. prosinca 2011.
121 Slijedom navedenog, tužiteljica se ne može pozivati na članak 1.d stavak 1. drugi podstavak Pravilnika o osoblju.
122 Usto valja istaknuti da uzimajući u obzir društveni kontekst u kojem je ova tužba podnesena nije na Općem sudu da proširi područje primjene Pravilnika o osoblju s obzirom na izraz „bračni drug”. Takva je izmjena na zakonodavcu (vidjeti u tom smislu presudu od 17. lipnja 1993., Arauxo‑Dumay/Komisija, T‑65/92, EU:T:1993:47, t. 30. i 31.).
123 Štoviše, kao što je to Komisija primijetila, prilikom reforme Pravilnika o osoblju, zakonodavac je uzeo u obzir društveni razvoj. Konkretno, Uredbom Vijeća (EZ, Euratom) br. 723/2004 od 22. ožujka 2004. o izmjeni Pravilnika o osoblju za dužnosnike Europskih zajednica i Uvjeta zaposlenja ostalih službenika tih Zajednica (SL 2004., L 124, str. 1.), zakonodavac je izmijenio članak 1.d stavak 1. drugi podstavak Pravilnika o osoblju kako bi obuhvatio slučajeve izvanbračnih zajednica.
124 Slijedom navedenog, treći tužbeni razlog treba odbiti kao neosnovan.
125 Iz svega prethodno navedenog proizlazi da prvi i treći tužbeni razlog treba odbiti kao neosnovane i pobijanu odluku poništiti na temelju drugog tužbenog razloga.
Troškovi
126 U skladu s člankom 133. Poslovnika Suda, odluka o troškovima donosi se u presudi kojom se završava postupak. Na temelju članka 219. navedenog Poslovnika, koji se po analogiji primjenjuje na ovaj postupak nakon vraćanja predmeta na ponovno suđenje, te s obzirom na to da je u presudi povodom žalbe Opći sud ostavio za kasnije odluku o troškovima, na Općem je sudu da odluči o troškovima koji se odnose, s jedne strane, na postupke pokrenute na temelju članka 270. UFEU‑a pred Službeničkim sudom i Općim sudom i, s druge strane, na žalbeni postupak pred Općim sudom.
127 U tom pogledu, u skladu s člankom 134. stavkom 1. Poslovnika, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove.
128 Iz gore navedenih razloga proizlazi da je Komisija stranka koja u konačnici nije uspjela u postupku. Slijedom navedenog, njoj se mora naložiti snošenje troškova koji se odnose, s jedne strane, na prvotni postupak pokrenut pred Službeničkim sudom u predmetu F‑104/15 kao i, s druge strane, na ovaj postupak nakon vraćanja predmeta na ponovno suđenje.
129 Glede žalbenog postupka u predmetu T‑695/16 P, u skladu s člankom 211. stavkom 3. Poslovnika, Komisija mora snositi vlastite troškove. Usto, s obzirom na to da je Opći sud prihvatio žalbu koju je Komisija podnijela, tužiteljici valja prepustiti snošenje troškova koji su joj nastali u okviru navedenog postupka.
130 Naposljetku, prema članku 138. stavku 1. Poslovnika, institucije koje su intervenirale u postupak snose vlastite troškove. Valja, dakle, odlučiti da će Parlament snositi vlastite troškove koji se odnose na predmet F‑104/15 i ovaj postupak nakon vraćanja predmeta na ponovno suđenje. Osim toga, budući da Parlament nije podnio podnesak u okviru žalbenog postupka i da je u navedenom postupku Opći sud odlučio bez usmenog dijela postupka, Parlament nije sudjelovao u žalbenom postupku u smislu članka 211. stavka 5. Poslovnika i stoga mu nisu nastali troškovi povezani s navedenim postupkom.
Slijedom navedenog,
OPĆI SUD (sedmo vijeće)
proglašava i presuđuje:
1. Poništava se odluka Europske komisije od 24. rujna 2014. kojom se odbija zahtjev osobe RN za priznavanje mirovine za nadživjele osobe.
2. Komisija će, osim vlastitih troškova, snositi i troškove osobe RN koji su povezani s predmetom F‑104/15 i ovim postupkom nakon vraćanja predmeta na ponovno suđenje.
3. Komisija i osoba RN snosit će svaki vlastite troškove povezane s postupkom u predmetu T‑695/16 P.
4. Europski parlament snosit će vlastite troškove koji se odnose na predmet F‑104/15 i ovaj postupak nakon vraćanja predmeta na ponovno suđenje.
da Silva Passos | Reine | Truchot |
Objavljeno na javnoj raspravi u Luxembourgu 16. prosinca 2020.
Potpisi