PRESUDA SUDA (treće vijeće)
18. siječnja 2018.(*)
„Zahtjev za prethodnu odluku – Socijalna politika – Direktiva 2000/78/EZ – Jednako postupanje pri zapošljavanju i obavljanju zanimanja – Članak 2. stavak 2. točka (b) podtočka i. – Zabrana diskriminacije na osnovi invaliditeta – Nacionalno zakonodavstvo koje pod određenim pretpostavkama dopušta otkaz radniku zbog ponavljajućih odsutnosti s rada, pa bile one i opravdane – Odsutnosti radnika zbog bolesti uzrokovane njegovim invaliditetom – Različito postupanje na temelju invaliditeta – Neizravna diskriminacija – Opravdanje – Borba protiv odsutnosti s rada – Primjerenost – Proporcionalnost”
U predmetu C‑270/16,
povodom zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU‑a, koji je uputio Juzgado de lo Social n° 1 de Cuenca (Radni sud br. 1 u Cuenci, Španjolska), odlukom od 5. svibnja 2016., koju je Sud zaprimio 13. svibnja 2016., u postupku
Carlos Enrique Ruiz Conejero
protiv
Ferroser Servicios Auxiliares SA,
Ministerio Fiscal,
SUD (treće vijeće),
u sastavu: L. Bay Larsen, predsjednik vijeća, J. Malenovský, M. Safjan (izvjestitelj), D. Šváby i M. Vilaras, suci,
nezavisna odvjetnica: E. Sharpston,
tajnik: M. Ferreira, glavna administratorica,
uzimajući u obzir pisani postupak i nakon rasprave održane 22. ožujka 2017.,
uzimajući u obzir očitovanja koja su podnijeli:
– za C. E. Ruiza Conejera, J. Martínez Guijarro i M. de la Rocha Rubí, abogados,
– za Ferroser Servicios Auxiliares SA, J. A. Gallardo Cubero, abogado,
– za španjolsku vladu, A. Rubio González i V. Ester Casas, u svojstvu agenata,
– za Europsku komisiju, D. Martin i L. Lozano Palacios, u svojstvu agenata,
saslušavši mišljenje nezavisne odvjetnice na raspravi održanoj 19. listopada 2017.,
donosi sljedeću
Presudu
1 Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje Direktive Vijeća 2000/78/EZ od 27. studenoga 2000. o uspostavi općeg okvira za jednako postupanje pri zapošljavanju i obavljanju zanimanja (SL 2000., L 303, str. 16.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5., svezak 1., str. 69.).
2 Zahtjev je upućen u okviru spora između Carlosa Enriquea Ruiza Conejera, s jedne strane, i društva Ferroser Servicios Auxiliares SA te Ministerija Fiscal (državno odvjetništvo, Španjolska), s druge strane, u vezi sa zakonitošću njegova otkaza zbog opravdanih odsutnosti s rada.
Pravni okvir
Pravo Unije
3 Prema uvodnim izjavama 11., 12., 16., 17., 20. i 21. Direktive 2000/78:
„(11) Diskriminacija na temelju vjere ili uvjerenja, invaliditeta, dobi ili spolnog opredjeljenja može ugroziti ostvarivanje ciljeva postavljenih Ugovorom o EZ‑u, a posebice postizanje visoke razine zaposlenosti i socijalne zaštite, podizanje životnog standarda i kvalitete života, gospodarsku i društvenu koheziju i solidarnost te slobodno kretanje osoba.
(12) Stoga bi […] svaka izravna ili neizravna diskriminacija na temelju vjere ili uvjerenja, invaliditeta, dobi ili spolnog opredjeljenja, u pogledu područja koja obuhvaća ova Direktiva, trebala biti zabranjena na cijelom području Zajednice. […]
[…]
(16) Osiguranje mjera kojima se u obzir uzimaju potrebe osoba s invaliditetom na radnom mjestu ima važnu ulogu u borbi protiv diskriminacije na temelju invaliditeta.
(17) Ovom se Direktivom ne zahtijeva zapošljavanje, unapređivanje, zadržavanje na radu ili usavršavanje osobe koja nije stručna, sposobna i raspoloživa za obavljanje osnovnih zadataka odgovarajućeg radnog mjesta ili za provedbu odgovarajućeg usavršavanja, ne dovodeći u pitanje obvezu razumne prilagodbe potrebama osoba s invaliditetom.
[…]
(20) Potrebno je osigurati odgovarajuće, odnosno učinkovite i praktične mjere za prilagodbu radnog mjesta invaliditetu, na primjer, prilagodbom prostorije i opreme, rasporeda radnog vremena, raspodjelom zadataka ili osiguranjem sredstava za osposobljavanje ili uvođenje u rad.
(21) Kako bi se utvrdilo uzrokuju li određene mjere nerazmjerno opterećenje, posebice je potrebno voditi računa o povezanim financijskim i drugim troškovima, razmjeru i financijskim izvorima organizacije ili poduzeća te o mogućnostima dobivanja pomoći iz javnih sredstava ili kakve druge pomoći.”
4 Članak 1. te direktive, naslovljen „Svrha”, propisuje:
„Svrha ove Direktive je utvrditi opći okvir za borbu protiv diskriminacije na temelju vjere ili uvjerenja, invaliditeta, dobi ili spolnog opredjeljenja u vezi sa zapošljavanjem i obavljanjem zanimanja, kako bi se u državama članicama ostvarila primjena načela jednakog postupanja.”
5 Članak 2. navedene direktive, naslovljen „Pojam diskriminacije”, u stavcima 1. i 2. propisuje:
„1. Za potrebe ove Direktive ‚načelo jednakog postupanja’ znači nepostojanje bilo kakve izravne ili neizravne diskriminacije na temelju bilo kojeg od razloga iz članka 1.
2. Za potrebe stavka 1.:
(a) smatra se da se radi o izravnoj diskriminaciji u slučaju kada se prema jednoj osobi postupa lošije nego prema drugoj osobi ili je došlo do takvog postupanja ili je moglo doći do takvog postupanja u sličnim situacijama, zbog bilo kojeg od razloga iz članka 1.;
(b) smatra se da se radi o neizravnoj diskriminaciji u slučaju kada kakva naizgled neutralna odredba, mjerilo ili postupanje dovede u neravnopravan položaj osobe određene vjere ili uvjerenja, invaliditeta, dobi ili spolnog opredjeljenja, u usporedbi s ostalim osobama, osim u sljedećim slučajevima:
i. ako su ta odredba, mjerilo ili postupanje objektivno opravdani legitimnim ciljem, a sredstva za postizanje tog cilja su primjerena i nužna; ili
ii. ako je, u pogledu osoba s invaliditetom, poslodavac ili bilo koja osoba ili organizacija na koju se ova Direktiva primjenjuje, dužna u skladu s nacionalnim zakonodavstvom, poduzeti odgovarajuće mjere u skladu s načelima iz članka 5., kako bi se uklonili nedostatci koje uzrokuje takva odredba, mjerilo ili postupanje.”
6 Članak 3. te iste direktive, naslovljen „Područje primjene“, u stavku 1. točki (c) propisuje:
„U granicama nadležnosti prenesenih na Zajednicu, ova se Direktiva primjenjuje na sve osobe, bilo u javnom ili privatnom sektoru, uključujući javna tijela, u odnosu na:
[…]
(c) zapošljavanje i uvjete rada, uključujući otkaze i plaće”.
Španjolsko pravo
7 U skladu s člankom 14. Ustava:
„Španjolci su jednaki pred zakonom, pri čemu nije dopuštena nikakva diskriminacija na temelju rođenja, rase, spola, vjere, mišljenja ili bilo kojeg drugog osobnog ili socijalnog položaja ili okolnosti.”
8 Članak 4. Real Decreta Legislativo 1/1995, por el que se aprueba el texto refundido de la Ley del Estatuto de los Trabajadores (Kraljevski zakonodavni dekret 1/1995 kojim se potvrđuje izmijenjeni tekst Zakona o radu) od 24. ožujka 1995. (BOE br. 75 od 29. ožujka 1995., str. 9654.), u verziji primjenjivoj u vrijeme nastanka činjenica iz glavnog postupka (u daljnjem tekstu: Zakon o radu), u stavku 2. točki (c) navodi:
„Radnici u okviru rada imaju pravo:
[…]
(c) ne biti izloženi izravnoj ili neizravnoj diskriminaciji prilikom zapošljavanja ili na radu, na temelju spola, bračnog stanja, dobi u skladu s ograničenjima propisanima ovim Zakonom, rasnog ili etničkog podrijetla, socijalnog položaja, vjere ili uvjerenja, političkog mišljenja, spolne orijentacije, članstva ili nečlanstva u sindikatu ili na temelju jezika na španjolskom državnom području.
Radnici ne smiju biti diskriminirani ni na temelju invaliditeta, pod uvjetom da su sposobni obavljati dotični rad ili posao.”
9 Članak 52. Zakona o radu, koji uređuje otkaz ugovora zbog objektivnih razloga, u točki (d) propisuje:
„Ugovor se može otkazati:
[…]
(d) zbog ponavljajuće, makar i opravdane, odsutnosti s rada u iznosu od 20 % radnih dana u dva uzastopna mjeseca, pod uvjetom da ukupna odsutnost s rada u prethodnih 12 mjeseci iznosi 5 % radnih dana ili 25 % radnih dana u četiri neuzastopna mjeseca unutar razdoblja od 12 mjeseci.
U odsutnosti s rada u smislu prethodne točke ne uračunavaju se: odsutnosti zbog zakonitog štrajka za vrijeme trajanja tog štrajka, odsutnosti zbog obavljanja poslova predstavnika radnika, odsutnosti zbog ozljeda na radu, rodiljnog dopusta, trudnoće i dojenja, bolesti uzrokovanih trudnoćom, rođenjem djeteta ili dojenjem, očinskog dopusta, dopusta i odmora, odsutnosti zbog bolesti ili ozljede koja nije u vezi s radom koju je odobrila službena zdravstvena služba i koja traje više od 20 uzastopnih dana ili kada je odsutnost uzrokovana fizičkim ili psihološkim stanjem koje je posljedica rodnog nasilja, uz potvrdu službe socijalne skrbi ili zdravstvene službe, ovisno o okolnostima.
Također se ne uračunavaju ni odsutnosti zbog liječenja raka ili druge ozbiljne bolesti.”
10 Članak 2. Real Decreta Legislativo 1/2013 por el que se aprueba el Texto Refundido de la Ley General de derechos de las personas con discapacidad y de su inclusión social (Kraljevski zakonodavni dekret 1/2013 kojim se potvrđuje konsolidirani tekst Općeg zakona o pravima osoba s invaliditetom i njihovoj društvenoj integraciji) od 29. studenoga 2013. (BOE br. 289 od 3. prosinca 2013., str. 95635.) sadržava sljedeće definicije:
„Za potrebe ovog zakona pojedini pojmovi imaju sljedeće značenje:
(a) invaliditet označava situaciju u kojoj se nalaze osobe koje imaju dugotrajna oštećenja, koja u međudjelovanju s različitim preprekama mogu sprečavati njihovo puno i učinkovito sudjelovanje u društvu na ravnopravnoj osnovi s drugima.
[…]
(d) neizravna diskriminacija postoji kada zakonska ili regulatorna odredba, sporazumna ili ugovorna klauzula, individualni sporazum, jednostrana odluka, kriterij ili praksa ili pak okoliš, proizvod ili usluga koji su naizgled neutralni mogu uzrokovati konkretnu nepogodnost za jednu osobu u odnosu na drugu zbog razloga njezina invaliditeta, u mjeri u kojoj objektivno ne odgovara zakonitoj svrsi i ako sredstva za njezino postizanje nisu prikladna i nužna.”
11 Članak 40. tog zakona, koji se odnosi na donošenje mjera za sprečavanje odnosno nadoknađivanje nepogodnosti uzrokovanih invaliditetom kao jamstva potpune ravnopravnosti na radu, propisuje:
„1. Kako bi se zajamčila potpuna ravnopravnost na radu, načelo jednakog postupanja ne sprečava države članice da zadrže ili donesu posebne mjere za sprečavanje ili nadoknađivanje nepogodnosti uzrokovanih invaliditetom.
2. Poslodavci su dužni poduzeti prikladne mjere da prilagode mjesto rada i povećaju dostupnost poduzeću s obzirom na potrebe svakog pojedinačnog slučaja kako bi osobama s invaliditetom omogućili pristup zapošljavanju i obavljanju njihova rada, napredovanje i pristup osposobljavanju, osim ako bi takve mjere predstavljale prekomjeran teret za poslodavca.
Prilikom utvrđivanja postoji li prekomjeran teret potrebno je razmotriti je li dovoljno umanjen javnim mjerama, pomoći i potporama koje se primjenjuju na osobe s invaliditetom i uzeti u obzir financijske i druge troškove koje te mjere obuhvaćaju kao i veličinu poduzeća ili organizacije i njezin ukupan prihod.”
Glavni postupak i prethodno pitanje
12 C. E. Ruiz Conejero zaposlen je 2. srpnja 1993. za rad na poslovima čistača u bolnici u Cuenci (Španjolska), koja potpada pod regiju Kastilja – La Mancha (Španjolska). Na tom je radnom mjestu naposljetku bio zaposlen u okviru poduzeća za čišćenje Ferroser Servicios Auxiliares.
13 C. E. Ruiz Conejero radio je bez incidenata za to poduzeće, kao i za poduzeća u kojima je prethodno bio zaposlen. Nikada nije imao teškoća u vezi s radom niti je ikada bio disciplinski sankcioniran.
14 Iz odluke o upućivanju zahtjeva proizlazi da je odlukom od 15. rujna 2014. lokalni ured Consejería de Salud y Asuntos Sociales de la Junta de Comunidades de Castilla‑La Mancha (Područno ministarstvo zdravlja i socijalnih pitanja autonomne vlade Kastilje – La Manche) u Cuenci utvrdio invaliditet C. E. Ruiza Conejera. Njegov stupanj invaliditeta utvrđen je visini od 37 %, od čega je 32 % bilo posljedica fizičkog invaliditeta uzrokovanog bolešću endokrino‑metaboličkog sustava (pretilost) i funkcijskim ograničenjem kralježnice, a 5 % posljedica drugih povezanih socijalnih čimbenika.
15 U 2014. i 2015. C. E. Ruiz Conejero bio je nesposoban za rad u sljedećim razdobljima:
– od 1. do 17. ožujka 2014. zbog akutnih boli koje su zahtijevale bolničko liječenje od 26. veljače do 1. ožujka 2014.;
– od 26. do 31. ožujka 2014. zbog vrtoglavica/mučnina;
– od 26. lipnja do 11. srpnja 2014. zbog lumbaga;
– od 9. do 12. ožujka 2015. zbog lumbaga;
– od 24. ožujka do 7. travnja 2015. zbog lumbaga;
– od 20. do 23. travnja 2015. zbog vrtoglavica/mučnina.
16 Prema nalazu i mišljenju Servicios Médicos de la Sanidad Pública (Zdravstvena služba javnog zdravstva, Španjolska), te su teškoće bile uzrokovane degenerativnim osteoartritisom i poliartritisom, koje je pogoršala pretilost C. E. Ruiza Conejera. U nalazu i mišljenju te službe zaključeno je da su ta ograničenja bila posljedica bolesti koje su uzrokovale invaliditet C. E. Ruiza Conejera.
17 C. E. Ruiz Conejero obavještavao je svojeg poslodavca u propisanom razdoblju i na propisani način o svim zdravstvenim stanjima navedenima u točki 15. ove presude, dostavljajući mu liječničke potvrde koje su potvrđivale razlog i trajanje tih stanja.
18 Dopisom od 7. srpnja 2015. društvo Ferroser Servicios Auxiliares otkazalo je primjenom članka 52. točke (d) Zakona o radu C. E. Ruizu Conejeru jer je ukupno bio odsutan, makar i opravdano, više od maksimuma predviđenog u toj odredbi, odnosno više od 20 % radnih dana u ožujku i travnju 2015. te više od 5 % radnih dana u prethodnih 12 mjeseci.
19 C. E. Ruiz Conejero podnio je tužbu protiv te odluke o otkazu pred Juzgadom de lo Social n° 1 de Cuenca (Radni sud br. 1 u Cuenci).
20 C. E. Ruiz Conejero ne osporava istinitost i točnost informacija o svojim odsutnostima kao ni njihov postotni udio, ali ističe činjenicu postojanja izravne veze između navedenih odsutnosti i svoje situacije kao osobe s invaliditetom. On traži poništenje otkaza koji mu je uručen jer predstavlja diskriminaciju na temelju invalidnosti.
21 Sud koji je uputio zahtjev navodi da je C. E. Ruiz Conejero svojevoljno odbijao periodične liječničke preglede koje je organiziralo zdravstveno osiguravajuće društvo s kojim je njegov poslodavac imao sklopljenu policu, tako da poslodavac nije znao da je C. E. Ruiz Conejero u trenutku otkazivanja bio radnik s invaliditetom.
22 Prema navodu suda koji je uputio zahtjev, radnici s invaliditetom izloženiji su od drugih radnika opasnosti da se na njih primijeni članak 52. točka (d) Zakona o radu, neovisno o tome je li poslodavac imao ili nije imao saznanja o invaliditetu. Na taj način postoji različito postupanje koje sadržava neizravnu diskriminaciju na temelju invaliditeta, u smislu članka 2. stavka 2. točke (b) Direktive 2000/78, pri čemu se takvo različito postupanje ne može objektivno opravdati legitimnim ciljem, kao što to zahtijeva podtočka i. te odredbe.
23 Sud koji je uputio zahtjev navodi da se pita o tumačenju Direktive 2000/78 zbog njezina tumačenja koje je Sud dao u presudi od 11. travnja 2013., HK Danmark (C‑335/11 i C‑337/11, EU:C:2013:222). On naglašava da je u predmetu povodom kojeg je donesena ta presuda danski propis bio dio politike uključivanja radnika s invaliditetom te da je imao za cilj potaknuti poslodavce na zapošljavanje radnika za koje postoji osobita opasnost da će morati opetovano uzimati bolovanje. To nije slučaj u predmetu u glavnom postupku, gdje ne postoji nikakav zakonodavni cilj uključivanja radnika s invaliditetom. Stoga sud koji je uputio zahtjev smatra da članak 52. točka (d) Zakona o radu nije usklađen s Direktivom 2000/78 pa bi tu odredbu trebalo izmijeniti kako bi se uzeo u obzir invaliditet.
24 U tim je okolnostima Juzgado de lo Social n° 1 de Cuenca (Radni sud br. 1 u Cuenci) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeće prethodno pitanje:
„Protivi li se Direktivi 2000/78 primjena nacionalnog pravnog pravila u skladu s kojim poduzetnik može dati otkaz radniku iz objektivnih razloga, zbog ponavljajućih odsutnosti s rada, pa bile one i opravdane, i dosežu 20 % radnih dana u dva uzastopna mjeseca, dok ukupni izostanci u prethodnih 12 mjeseci dosežu 5 % radnih dana ili 25 % u četiri neuzastopna mjeseca unutar razdoblja od 12 mjeseci, ako je riječ o radniku kojeg treba smatrati osobom s invaliditetom u smislu direktive, a odsutnost s rada prouzročena je invaliditetom?”
O prethodnom pitanju
25 Svojim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 2. stavak 2. točku (b) Direktive 2000/78 tumačiti na način da mu je protivan nacionalni propis koji propisuje da poslodavac može otkazati radniku zbog njegovih ponavljajućih odsutnosti s rada, pa bile one i opravdane, uključujući situaciju u kojoj su te odsutnosti posljedica bolesti uzrokovanih invaliditetom tog radnika.
26 Sud koji je uputio zahtjev tim pitanjem postavlja upit o tumačenju članka 2. stavka 2. točke (b) podtočke i. Direktive 2000/78 u vezi s presudom od 11. travnja 2013., HK Danmark (C‑335/11 i C‑337/11, EU:C:2013:222) i stoga o usklađenosti članka 52. točke (d) Zakona o radu s pravom Unije.
27 Uvodno valja istaknuti da je svrha Direktive 2000/78, kao što to proizlazi iz njezina članka 1., utvrditi opći okvir za borbu protiv diskriminacije u vezi sa zapošljavanjem i obavljanjem zanimanja na temelju razloga navedenih u tom članku, među kojima se nalazi invaliditet. Na temelju članka 3. stavka 1. točke (c), ta se direktiva primjenjuje, u granicama nadležnosti prenesenih na Europsku uniju, na sve osobe, bilo u javnom ili privatnom sektoru, osobito u odnosu na uvjete otkaza.
28 Prema sudskoj praksi Suda, pojam „invaliditet” u smislu Direktive 2000/78 mora se shvatiti kao ograničenje sposobnosti koje proizlazi osobito iz trajnih tjelesnih, mentalnih ili psihičkih oštećenja čije međudjelovanje s različitim preprekama može sprečavati puno i učinkovito sudjelovanje predmetne osobe u profesionalnom životu na ravnopravnoj osnovi s drugim radnicima (vidjeti u tom smislu presudu od 9. ožujka 2017., Milkova, C‑406/15, EU:C:2017:198, t. 36. i navedenu sudsku praksu).
29 U tom pogledu, u slučaju da u danim okolnostima stanje pretilosti dotičnog radnika dovodi do ograničenja sposobnosti kao što je to ono navedeno u prethodnoj točki ove presude, takvo je stanje obuhvaćeno pojmom „invaliditet” u smislu Direktive 2000/78 (vidjeti u tom smislu presudu od 18. prosinca 2014., FOA, C‑354/13, EU:C:2014:2463, t. 59.).
30 To bi osobito bio slučaj kada bi pretilost radnika stvarala prepreku njegovu punom i učinkovitom sudjelovanju u profesionalnom životu na ravnopravnoj osnovi s drugim radnicima zbog smanjene pokretljivosti ili zbog nastanka kod te osobe medicinskih okolnosti koje bi je onemogućavale u obavljanju njezina posla ili joj uzrokovale prepreke u obavljanju njezine profesionalne djelatnosti (presuda od 18. prosinca 2014., FOA, C‑354/13, EU:C:2014:2463, t. 60.).
31 U ovom slučaju sud koji je uputio zahtjev navodi da je C. E. Ruizu Conejeru priznat status osobe s invaliditetom u smislu nacionalnog prava prije nego što mu je otkazano. U tom se pogledu navodi da on boluje, među ostalim, od bolesti endokrino‑metaboličkog sustava, odnosno pretilosti, i funkcijskog ograničenja kralježnice.
32 Međutim, valja pojasniti da činjenica da je C. E. Ruizu Conejeru priznat status osobe s invaliditetom u smislu nacionalnog prava ne pretpostavlja da on ima invaliditet u smislu Direktive 2000/78.
33 U tom je pogledu radi utvrđenja obuhvaća li u glavnom postupku područje primjene Direktive 2000/78 situaciju u kojoj se nalazi C. E. Ruiz Conejero na sudu koji je uputio zahtjev provjera treba li se njegovo ograničenje sposobnosti smatrati invaliditetom u smislu te direktive, kako je definiran u točki 28. ove presude.
34 Nadalje, valja podsjetiti da, u skladu s člankom 2. stavkom 1. Direktive 2000/78, „načelo jednakog postupanja” znači „nepostojanje bilo kakve izravne ili neizravne diskriminacije na temelju bilo kojeg od razloga iz članka 1.”.
35 U ovom slučaju članak 52. točka (d) Zakona o radu navodi da ugovor o radu može biti otkazan zbog ponavljajuće odsutnosti s rada, pa bila ona i opravdana, ako iznosi 20 % radnih dana u dva uzastopna mjeseca, pod uvjetom da ukupna odsutnost s rada u prethodnih 12 mjeseci iznosi 5 % radnih dana ili 25 % radnih dana u četiri neuzastopna mjeseca unutar razdoblja od 12 mjeseci.
36 Valja podsjetiti da je nepovoljno postupanje na temelju invaliditeta protivno zaštiti iz Direktive 2000/78 samo pod uvjetom da predstavlja diskriminaciju u smislu njezina članka 2. stavka 1. Naime, radnik s invaliditetom koji je obuhvaćen tom direktivom mora biti zaštićen od diskriminacije u odnosu na radnika bez invaliditeta. Stoga se postavlja pitanje može li nacionalno zakonodavstvo u glavnom postupku dovesti do diskriminacije osoba s invaliditetom (vidjeti u tom smislu presudu od 11. travnja 2013., HK Danmark, C‑335/11 i C‑337/11, EU:C:2013:222, t. 71.).
37 U tom se pogledu članak 52. točka (d) Zakona o radu jednako primjenjuje na osobe s invaliditetom i na osobe bez invaliditeta, a bile su odsutne s rada. U tim se okolnostima ne može smatrati da je tom odredbom uspostavljeno različito postupanje koje se izravno temelji na invaliditetu u smislu članka 1. u vezi s člankom 2. stavkom 2. točkom (a) Direktive 2000/78, s obzirom na to da se ona temelji na kriteriju koji nije neodvojivo povezan s invaliditetom (vidjeti u tom smislu presude od 11. travnja 2013., HK Danmark, C‑335/11 i C‑337/11, EU:C:2013:222, t. 72. i 74. i od 9. ožujka 2017., Milkova, C‑406/15, EU:C:2017:198, t. 42.).
38 Kad je riječ o pitanju može li članak 52. točka (d) Zakona o radu dovesti do neizravnog različitog postupanja na temelju invaliditeta, valja navesti da je prilikom uzimanja u obzir dana odsutnosti zbog bolesti u vezi s invaliditetom, radi izračuna dana odsutnosti zbog bolesti, bolest u vezi s invaliditetom izjednačena s općim pojmom bolesti. Međutim, kao što je to Sud utvrdio u točki 44. presude od 11. srpnja 2006., Chacón Navas (C‑13/05, EU:C:2006:456), isključeno je jednostavno i obično izjednačavanje pojmova „invaliditet” i „bolest” (vidjeti u tom smislu presudu od 11. travnja 2013., HK Danmark, C‑335/11 i C‑337/11, EU:C:2013:222, t. 75.).
39 U tom pogledu valja navesti da je radnik s invaliditetom u načelu izloženiji opasnosti da se na njega primijeni članak 52. točka (d) Zakona o radu nego što je to radnik bez invaliditeta. Naime, u usporedbi s radnikom bez invaliditeta, radnik s invaliditetom izložen je dodatnoj opasnosti od odsutnosti zbog bolesti u vezi sa svojim invaliditetom. On je na taj način izložen većoj opasnosti od prikupljanja dana odsutnosti zbog bolesti i stoga od dosezanja granica propisanih u članku 52. točki (d) Zakona o radu. Dakle, iz toga proizlazi da pravilo sadržano u toj odredbi može staviti u nepovoljniji položaj radnike s invaliditetom i na taj način dovesti do neizravnog različitog postupanja na temelju invaliditeta u smislu članka 2. stavka 2. točke (b) Direktive 2000/78 (vidjeti u tom smislu presudu od 11. travnja 2013., HK Danmark, C‑335/11 i C‑337/11, EU:C:2013:222, t. 76.).
40 U skladu s člankom 2. stavkom 2. točkom (b) podtočkom i. Direktive 2000/78, valja provjeriti je li različito postupanje između radnika s invaliditetom i radnika bez invaliditeta, koje proizlazi iz članka 52. točke (d) Zakona o radu, objektivno opravdano legitimnim ciljem, jesu li sredstva za njegovo postizanje prikladna i nužna te prekoračuju li ono što je nužno za ostvarenje cilja koji nastoji postići španjolski zakonodavac.
41 Kad je riječ o cilju članka 52. točke (d) Zakona o radu, španjolska vlada u svojim pisanim očitovanjima navodi da španjolski zakonodavac, radi povećanja produktivnosti i učinkovitosti rada, već dugo smatra da je odsutnost s rada razlog za prestanak radnog odnosa, kako bi se izbjeglo neopravdano povećanje troškova rada za poduzeća.
42 U tom pogledu, prema mišljenju španjolske vlade, poduzeća moraju kao posljedicu te excesiva morbilidad intermitente (pretjerana ponavljajuća neaktivnost) snositi ne samo izravne troškove odsutnosti s posla – što se očituje u plaćanju davanja iz socijalne sigurnosti za privremenu nesposobnost tijekom prvih petnaest dana neaktivnosti, za što nemaju mogućnost tražiti povrat iz opće riznice za socijalnu sigurnost, a čemu valja pridodati i troškove zamjene – nego i neizravne troškove koji se očituju u osobitoj teškoći pronalaženja zamjena za kratkotrajne odsutnosti.
43 Valja podsjetiti da države članice imaju široku marginu prosudbe ne samo u izboru određenog cilja u području socijalne politike i zapošljavanja nego i u definiranju mjera kojima se taj cilj može ostvariti (presuda od 11. travnja 2013., HK Danmark, C‑335/11 i C‑337/11, EU:C:2013:222, t. 81. i navedena sudska praksa).
44 U ovom slučaju valja smatrati da se borba protiv odsutnosti s rada može priznati kao legitiman cilj u smislu članka 2. stavka 2. točke (b) podtočke i. Direktive 2000/78 jer se radi o mjeri politike zapošljavanja (vidjeti u tom smislu presudu od 11. travnja 2013., HK Danmark, C‑335/11 i C‑337/11, EU:C:2013:222, t. 82.).
45 Međutim, treba provjeriti jesu li provedbena sredstva koja nacionalni propis predviđa za ostvarenje tog cilja prikladna i nužna za njegovo postizanje.
46 U tom je pogledu, s jedne strane, sud koji je uputio zahtjev prilikom ispitivanja prikladnosti provedbenih sredstava dužan provjeriti odgovaraju li brojčani pragovi propisani u članku 52. točki (d) Zakona o radu na djelotvoran način cilju borbe protiv odsutnosti s rada a da pritom ne obuhvaćaju samo povremene i sporadične odsutnosti.
47 Sud koji je uputio zahtjev radi te provjere također mora uzeti u obzir druge relevantne elemente, među ostalim, izravne i neizravne troškove koje moraju snositi poduzeća zbog odsutnosti s rada.
48 Također je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri ima li u pogledu poslodavaca članak 52. točka (d) Zakona o radu, time što propisuje pravo na otkazivanje radnicima koji su opetovano odsutni zbog bolesti tijekom određenog broja dana, poticajni učinak na zapošljavanje i zadržavanje na radu (vidjeti u tom smislu presudu od 11. travnja 2013., HK Danmark, C‑335/11 i C‑337/11, EU:C:2013:222, t. 88.).
49 S druge strane, radi ispitivanja prekoračuju li sredstva propisana u članku 52. točki (d) Zakona o radu ono što je nužno za ostvarenje zadanog cilja, tu odredbu valja smjestiti u kontekst u kojem se nalazi i uzeti u obzir štetu koju ona može uzrokovati osobama na koje se odnosi (vidjeti u tom smislu presudu od 11. travnja 2013., HK Danmark, C‑335/11 i C‑337/11, EU:C:2013:222, t. 89. i navedenu sudsku praksu).
50 U vezi s time, na sudu koji je uputio zahtjev jest da ispita je li španjolski zakonodavac propustio uzeti u obzir relevantne elemente koji se osobito odnose na radnike s invaliditetom (vidjeti u tom smislu presudu od 11. travnja 2013., HK Danmark, C‑335/11 i C‑337/11, EU:C:2013:222, t. 90.).
51 Pri ocjeni proporcionalnosti sredstava predviđenih u članku 52. točki (d) Zakona o radu također se ne smije zanemariti opasnost kojoj su izložene osobe s invaliditetom, koje se općenito susreću s više teškoća prilikom povratka na tržište rada od radnika bez invaliditeta i koje imaju posebne potrebe povezane sa zaštitom koju zahtijeva njihovo stanje (vidjeti u tom smislu presudu od 11. travnja 2013., HK Danmark, C‑335/11 i C‑337/11, EU:C:2013:222, t. 91.).
52 Doista, u tom pogledu treba navesti da se, u skladu s člankom 52. točkom (d) Zakona o radu, bolovanja zbog bolesti ili nezgode koje nisu posljedica rada ne smatraju ponavljajućim odsutnostima s rada na temelju kojih se može raskinuti ugovor o radu ako je bolovanje odobrila službena zdravstvena služba i traje dulje od 20 uzastopnih dana. Također, odsutnostima se ne smatraju ni odsutnosti zbog liječenja raka ili druge ozbiljne bolesti.
53 Prema mišljenju španjolske vlade, nacionalni zakonodavac na taj način nastojao je zadržati ravnotežu između interesa poduzeća te zaštite i sigurnosti radnika, izbjegavajući nastanak nepravednih situacija odnosno izobličenih učinaka kao posljedica te mjere. To je razlog zašto određene odsutnosti, poput onih zbog bolesti navedenih u prethodnoj točki ove presude, ne mogu biti temelj odluke o otkazu zbog ponavljajućih odsutnosti s rada. Tijekom 2012. španjolski zakonodavac na popis odsutnosti koje ne mogu predstavljati razlog za otkaz dodao je odsutnosti zbog liječenja raka ili druge ozbiljne bolesti. Doista, radnici s invaliditetom općenito se nalaze u nekim od tih kategorija pa se u takvim slučajevima odsutnosti zbog invaliditeta ne uzimaju u obzir prilikom otkazivanja zbog ponavljajućih odsutnosti s rada.
54 Valja utvrditi da, iako članak 52. točka (d) Zakona o radu propisuje da se određene odsutnosti ne mogu smatrati ponavljajućim odsutnostima s rada na temelju kojih se može otkazati ugovor, odsutnosti s rada zbog bolesti radnika ne obuhvaćaju sve situacije „invaliditeta” u smislu Direktive 2000/78.
55 Dakle, kao što je to navela španjolska vlada, među elementima koje treba uzeti u obzir prilikom ocjenjivanja iz točke 49. ove presude jesu odredbe španjolskog pravnog poretka kojima se nastoji posebno zaštititi osobe s invaliditetom, među kojima osobito članak 40. Zakonodavnog dekreta 1/2013, navedenog u točki 11. ove presude. Naime, takve odredbe mogu spriječiti ili nadoknaditi nepogodnosti uzrokovane invaliditetom, uključujući mogući nastanak bolesti povezanih s invaliditetom.
56 S obzirom na te elemente, na sudu koji je uputio zahtjev jest ocjena, kad je riječ o osobama s invaliditetom, prekoračuju li sredstva propisana u članku 52. točki (d) Zakona o radu ono što je nužno za ostvarenje zadanog cilja.
57 S obzirom na prethodna razmatranja, na postavljeno pitanje valja odgovoriti da članak 2. stavak 2. točku (b) podtočku i. Direktive 2000/78 treba tumačiti na način da mu je protivan nacionalni propis koji propisuje da poslodavac može otkazati radniku zbog njegovih ponavljajućih odsutnosti s rada, pa bile one i opravdane, u situaciji u kojoj su te odsutnosti posljedica bolesti uzrokovanih invaliditetom tog radnika, osim ako taj propis, slijedeći legitiman cilj borbe protiv odsutnosti s rada, ne prekoračuje ono što je nužno za ostvarenje tog cilja, a što je na sudu koji je uputio zahtjev da ocijeni.
Troškovi
58 Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.
Slijedom navedenog, Sud (treće vijeće) odlučuje:
Članak 2. stavak 2. točku (b) podtočku i. Direktive Vijeća 2000/78/EZ od 27. studenoga 2000. o uspostavi općeg okvira za jednako postupanje pri zapošljavanju i obavljanju zanimanja treba tumačiti na način da mu je protivan nacionalni propis koji propisuje da poslodavac može otkazati radniku zbog njegovih ponavljajućih odsutnosti s rada, pa bile one i opravdane, u situaciji u kojoj su te odsutnosti posljedica bolesti uzrokovanih invaliditetom tog radnika, osim ako taj propis, slijedeći legitiman cilj borbe protiv odsutnosti s rada, ne prekoračuje ono što je nužno za ostvarenje tog cilja, a što je na sudu koji je uputio zahtjev da ocijeni.
Potpisi