MIŠLJENJE NEZAVISNOG ODVJETNIKA
GIOVANNIJA PITRUZZELLE
od 17. rujna 2020.(1)
Predmet C‑490/19
Syndicat interprofessionnel de défense du fromage Morbier
protiv
Société Fromagère du Livradois SAS
(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Cour de cassation (Kasacijski sud, Francuska))
„Zahtjev za prethodnu odluku – Poljoprivreda – Poljoprivredni i prehrambeni proizvodi – Oznake zemljopisnog podrijetla i oznake izvornosti – Zaštita registracije naziva – Zabrana korištenja trećoj strani ili zabrana prezentiranja koje potrošača može dovesti u zabludu a da se pritom ne koristi naziv”
I. Uvod
1. Zahtjevom za prethodnu odluku na koji se odnosi ovo mišljenje, Cour de cassation (Kasacijski sud, Francuska) Sudu upućuje pitanje o tumačenju članka 13. stavka 1. uredbi (EZ) br. 510/2006(2) i (EU) br. 1151/2012(3).
2. To se pitanje ističe u okviru spora između syndicat interprofessionnel de défense du fromage Morbier (Međustrukovno udruženje za sir Morbier) (u daljnjem tekstu: međustrukovno udruženje) i Société Fromagère du Livradois SAS (u daljnjem tekstu: SFL) u pogledu navodnih radnji nepoštenog i parazitskog tržišnog natjecanja koje je potonje društvo počinilo i time nanijelo štetu zaštićenoj oznaci izvornosti (ZOI) „Morbier”.
II. Pravni okvir
A. Pravo Unije
3. Europska unija uvela je zaštitu ZOI‑ja i oznaka zemljopisnog podrijetla (ZOZP) za poljoprivredne i prehrambene proizvode Uredbom Vijeća (EEZ) br. 2081/92 od 14. srpnja 1992.(4), koja je stavljena izvan snage i zamijenjena Uredbom br. 510/2006. U članku 13. stavku 1. te uredbe određuje se:
„Registrirani nazivi zaštićeni su od:
(a) bilo kakvog izravnog ili neizravnog komercijalnog korištenja registriranog naziva za proizvode koji nisu obuhvaćeni registracijom, ako su ti proizvodi usporedivi s proizvodima registriranim pod tim nazivom, ili ako se korištenjem tog naziva iskorištava ugled zaštićenog naziva;
(b) bilo kakve zloupotrebe, oponašanja ili podsjećanja, čak i ako je označeno pravo podrijetlo proizvoda, ili ako je naziv proizvoda preveden, ili ako mu je dodan izraz poput ‚stil’, ‚tip’, ‚metoda’, ‚kako se proizvodi u’, ‚imitacija’ ili slično;
(c) bilo kakve druge lažne oznake ili oznake koja dovodi u zabludu glede izvora, podrijetla, prirode ili bitnih osobina proizvoda na unutarnjoj ili vanjskoj ambalaži, na promidžbenim materijalima ili dokumentima koji se odnose na dotični proizvod, te od pakiranja proizvoda u ambalažu koja stvara pogrešnu predodžbu o njegovu podrijetlu;
(d) bilo kakve druge prakse koja može potrošača dovesti u zabludu glede pravog podrijetla proizvoda.
[…]”
4. Uredba br. 510/2006 stavljena je izvan snage i od 4. siječnja 2013. zamijenjena Uredbom br. 1151/2012. Članak 13. stavak 1. potonje uredbe u biti je jednak odgovarajućoj odredbi Uredbe br. 510/2006, osim što se primjenjuje i na proizvode zaštićenog naziva kad se oni koriste kao sastojak i na „usluge”. Odredbe slične članku 13. stavku 1. uredbi br. 510/2006 i br. 1151/2012 predviđene su u različitim sustavima kvalitete koje je uvela Unija(5).
5. Na temelju Uredbe Komisije (EZ) br. 1241/2002 od 10. srpnja 2002.(6), koja je donesena u skladu s Uredbom br. 2081/92, naziv „Morbier” upisan je u registar ZOI‑a. U specifikaciji povezanoj sa ZOI‑jem „Morbier”, kako je izmijenjena Provedbenom uredbom Komisije (EU) br. 1128/2013 od 7. studenoga 2013.(7), koja se primjenjuje na činjenice u glavnom postupku, vizualni aspekt sira Morbier opisuje se na sljedeći način: „,Morbier’ je sir proizveden od sirovog kravljeg mlijeka, tlačen, nekuhan, plosnatog cilindričnog oblika, promjera 30 do 40 centimetara, visine 5 do 8 centimetara, težine od 5 do 8 kg, ima ravnu gornju i donju plohu i blago zaobljene rubove. Sir ima središnju vodoravnu crnu brazdu, koja je stopljena i neprekinuta po cijelom presjeku. Njegova je kora prirodna, uglačana, jednolika, obložena vlažnim slojem kroz koji se nazire rešetka kalupa. Boja mu je narančastobež s narančastosmeđim, narančastocrvenim i narančastoružičastim nijansama. Tijesto sira je homogeno, boje bjelokosti do blijedožute i često ima nekoliko raspršenih rupica veličine ribiza ili sploštenih mjehurića. […].”
6. Uredbom (EU) br. 1129/2011(8), koja je stupila na snagu 1. lipnja 2013., upotreba biljnog ugljena E 153 izričito je namijenjena sirevima ZOI‑ja „Morbier”(9).
B. Francusko pravo
7. Člankom L. 722‑1 code de la propriété intellectuelle (Zakonik o intelektualnom vlasništvu), koji je proizašao iz loi n° 2007‑1544 du 29 octobre 2007 de lutte contre la contrefaçon(10) (Zakon br. 2007‑1544 od 29. listopada 2007. o borbi protiv krivotvorenja), koji se primjenjuje na činjenice u glavnom postupku, određuje se:
„Svaka povreda oznake zemljopisnog podrijetla podrazumijeva građanskopravnu odgovornost počinitelja.
Za potrebe ovog poglavlja, ,oznaka zemljopisnog podrijetla’ znači:
[…]
(b) zaštićene oznake izvornosti i zaštićene oznake zemljopisnog podrijetla kako su predviđene propisima Zajednice o zaštiti oznaka zemljopisnog podrijetla i oznaka izvornosti za poljoprivredne i prehrambene proizvode;
[…]”
III. Glavni postupak i prethodno pitanje
8. Institut national de l’origine et de la qualité (Nacionalni institut za izvornost i kvalitetu, INAO, Francuska) priznao je međustrukovno udruženje 18. srpnja 2007. kao tijelo za zaštitu sira Morbier. SFL, sa sjedištem u Puy‑de‑Dômeu (Francuska), društvo je koje proizvodi i stavlja na tržište sireve.
9. Morbier je sir sa zaštićenom oznakom izvornosti (ZOI) na temelju décreta du 22 décembre 2000 (Uredba od 22. prosinca 2000.), kojim se, u njegovu članku 8., predviđa prijelazno razdoblje za poduzetnike koji se nalaze izvan referentnog zemljopisnog područja definiranog u toj uredbi, a koji proizvode i stavljaju na tržište sireve pod nazivom Morbier, kako bi im se omogućilo da se nastave koristiti tim nazivom bez navođenja kratice „ZOI” do isteka roka od pet godina nakon što Europska komisija objavi registraciju oznake izvornosti „Morbier” kao zaštićene oznake izvornosti (ZOI), u skladu s člankom 6. Uredbe br. 2081/92(11). Navedena je uredba stavljena izvan snage décretom n° 2011‑441 du 20 avril 2011 (Uredba br. 2011‑441 od 20. travnja 2011).
10. Budući da se ne nalazi na zemljopisnom području za koje je registriran naziv „Morbier”, u skladu s člankom 8. Uredbe od 22. prosinca 2000. SFL‑u, koji proizvodi sir istog naziva od 1979., dopušteno je da se tim nazivom koristi bez navođenja kratice ZOI do 11. srpnja 2007., kada je taj naziv zamijenio nazivom „Montboissié du Haut Livradois”. K tomu, SFL je 5. listopada 2001. u Sjedinjenim Američkim Državama registrirao američki žig „Morbier du Haut Livradois”, koji je produljio 2008. na sljedećih deset godina, te je 5. studenoga 2004. registrirao francuski žig „Montboissier”.
11. Međustrukovno udruženje prigovorilo je SFL‑u da je nanio štetu zaštićenoj oznaci i počinio radnje koje čine nepošteno i parazitsko tržišno natjecanje time što je proizvodio i stavljao na tržište sir koji izgledom nalikuje na proizvod zaštićen ZOI‑jem „Morbier” kako bi stvorio zabludu i okoristio se prepoznatljivošću slike koja se povezuje s tim proizvodom, a da pritom nije poštovao specifikaciju, te je stoga protiv njega 22. kolovoza 2013. Tribunalu de grande instance de Paris (Okružni sud u Parizu, Francuska) podnijelo tužbu kako bi mu se naložio prestanak bilo kakvog izravnog ili neizravnog komercijalnog korištenja naziva ZOI‑ja „Morbier”, bilo kakve zloupotrebe ili oponašanja tog ZOI‑ja ili podsjećanja na njega, bilo kakve druge lažne oznake ili oznake koja dovodi u zabludu glede izvora, podrijetla, prirode ili bitnih osobina proizvoda bilo kojim sredstvima koja bi stvorila pogrešnu predodžbu o podrijetlu proizvoda, bilo kakve druge prakse koja može potrošača dovesti u zabludu glede pravog podrijetla proizvoda i osobito bilo kakvog korištenja crne brazde koja sir dijeli na dva dijela, te je zahtijevalo naknadu pretrpljene štete.
12. Presudom od 14. travnja 2016. tribunal de grande instance de Paris (Okružni sud u Parizu, Francuska) odbio je zahtjeve međustrukovnog udruženja u cijelosti. Tu je presudu cour d’appel de Paris (Žalbeni sud u Parizu, Francuska) potvrdio presudom od 16. lipnja 2017. Cour d’appel de Paris (Žalbeni sud u Parizu) u toj je presudi smatrao, među ostalim, da stavljanje na tržište sira koji ima jednu ili više značajki iz specifikacije sira Morbier i koji mu je stoga sličan ne čini povredu. Nakon što je naveo da se uredbom o ZOI‑ju ne nastoji zaštititi izgled proizvoda ili njegove značajke opisane u njegovoj specifikaciji, nego njegov naziv, na način da njome nije zabranjena proizvodnja proizvoda primjenom istih tehnika kao što su one utvrđene u pravilima primjenjivima na oznaku zemljopisnog podrijetla i nakon što je podsjetio da, ako ne postoji pravo kojim bi se to zabranilo, oponašanje izgleda nekog proizvoda proizlazi iz slobode trgovine i industrije, cour d’appel de Paris (Žalbeni sud u Parizu) presudio je da su značajke na koje se međustrukovno udruženje poziva, među ostalim vodoravna plava brazda, dio povijesne tradicije, drevne tehnike koja se pojavljuje i na drugim sirevima, kojima se SFL koristio čak i prije dobivanja ZOI‑ja te da se ne temelje na ulaganjima međustrukovnog udruženja ili njegovih članova. Smatrao je da, kad bi se biljni ugljen mogao koristiti samo u proizvodnji sira sa ZOI‑jem „Morbier”, SFL bi ga morao, kako bi postupao u skladu s američkim zakonodavstvom, zamijeniti polifenolom iz grožđa, tako da dva sira ne mogu biti slična na temelju te značajke. Istaknuo je da je SFL naveo druge razlike između sira Montboissier i sira Morbier, među ostalim, da se u proizvodnji prvonavedenog sira koristi pasterizirano mlijeko, a u proizvodnji drugonavedenog sira sirovo mlijeko, te je stoga zaključio da su ta dva sira različita i da je međustrukovno udruženje pokušalo proširiti zaštitu oznake „Morbier” za nezakoniti poslovni interes i protivno načelu slobodnog tržišnog natjecanja.
13. Međustrukovno udruženje podnijelo je sudu koji je uputio zahtjev žalbu protiv navedene presude cour d’appel de Paris (Žalbeni sud u Parizu). Tvrdi da je cour d’appel (Žalbeni sud), time što je naveo da samo korištenje naziva Morbier može predstavljati povredu ZOI‑ja „Morbier”, prihvatio analizu protivnu tekstu članaka 13. uredbi br. 510/2006 i br. 1151/2012 te da nije odgovorio na pitanje je li prezentiranje sira Montboissier takve prirode da potrošača može dovesti u zabludu. SFL pak tvrdi da se ZOI‑jem štite proizvodi proizvedeni na određenom području, koji se jedini mogu pozivati na zaštićeni naziv. Njime se ne zabranjuje drugim proizvođačima da proizvode i na tržište stavljaju slične proizvode, pod uvjetom da to stavljanje na tržište nije popraćeno nikakvom praksom koja je takve prirode da potrošača može dovesti u zabludu, osobito zloupotrebom zaštićene oznake ili podsjećanjem na nju. Tvrdi i da se „praks[a] koja može potrošača dovesti u zabludu glede pravog podrijetla proizvoda”, kako se navodi u članku 13. stavku 1. točki (d) uredbi br. 510/2006 i br. 1151/2012, nužno treba odnositi na „podrijetlo” proizvoda; treba stoga biti riječ o praksi kojom se kod potrošača stvara dojam da je riječ o proizvodu s predmetnim ZOI‑jem. Smatra da ta „praksa” ne može proizlaziti iz samog izgleda proizvoda kao takvog, osim bilo kakve oznake na njegovu pakiranju koja upućuje na zaštićeno podrijetlo.
14. U tom je kontekstu Cour de cassation (Kasacijski sud) odlučio prekinuti postupak i postaviti Sudu sljedeće prethodno pitanje:
„Treba li članak 13. stavak 1. Uredbe br. 510/2006 […] i članak 13. stavak 1. Uredbe br. 1151/2012 […] tumačiti na način da se njima zabranjuje jedino to da se treća strana koristi registriranim nazivom ili ih treba tumačiti na način da se njima zabranjuje prezentiranje proizvoda zaštićenog oznakom izvornosti, konkretno, oponašanje njegova karakterističnog oblika ili izgleda, koje potrošača može dovesti u zabludu glede pravog podrijetla proizvoda, čak i ako se ne koristi registrirani naziv?”
15. U ovom predmetu pisana očitovanja podnijeli su međustrukovno udruženje, SFL, francuska i grčka vlada te Komisija. Te su zainteresirane stranke, osim Helenske Republike, iznijele svoja usmena očitovanja na raspravi održanoj pred Sudom 18. lipnja 2020.
IV. Analiza
A. Uvodne napomene
16. Prethodno pitanje koje je uputio Cour de cassation (Kasacijski sud) može se podijeliti na dva dijela. U prvom dijelu tog pitanja sud koji je uputio zahtjev u biti pita Sud treba li članak 13. stavak 1. uredbi br. 510/2006 i br. 1151/2012 tumačiti na način da se njime zabranjuje samo to da se neovlaštena treća strana koristi registriranim nazivom.
17. U drugom dijelu prethodnog pitanja, kojim se pretpostavlja niječan odgovor na prvi dio pitanja, pita se, suprotno tomu, je li, ako se ne upotrebljava zaštićen naziv, također zabranjeno samo oponašanje karakterističnog oblika ili izgleda proizvoda na koji se odnosi registrirani naziv ako se time potrošača može dovesti u zabludu glede pravog podrijetla proizvoda koji oponaša taj oblik ili izgled.
18. Iako se odnosi na članak 13. stavak 1. navedenih uredbi u cijelosti, prethodno se pitanje, kao što to proizlazi iz njegova teksta i obrazloženja odluke kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku, konkretnije odnosi na odredbu točke (d) navedenog članka 13. stavka 1. u pogledu bilo kakve „druge prakse koja može potrošača dovesti u zabludu glede pravog podrijetla proizvoda”. Međutim, kao što to proizlazi iz izlaganja u nastavku, gotovo su sve zainteresirane osobe koje su podnijele pisana očitovanja Sudu analizirale prethodno pitanje i s gledišta članka 13. stavka 1. točke (b) uredbi br. 510/2006 i br. 1151/2012, kojim se zabranjuje, među ostalim, bilo kakvo „podsjećanje” na zaštićenu oznaku izvornosti. Osim toga, jedno od pisanih pitanja na koje se daje usmeni odgovor, koje je Sud postavio zainteresiranim strankama na raspravi, odnosilo se na razliku između odredbi točaka (b) i (d) navedenog članka 13. stavka 1. Stoga ću, radi iscrpnosti, prethodno pitanje razmotriti s gledišta prethodno navedenih točaka (b) i (d).
B. Pregled očitovanja stranaka
19. Međustrukovno udruženje tvrdi da se na prvi dio pitanja koje je postavio sud koji je uputio zahtjev već odgovorilo u sudskoj praksi Suda i, među ostalim, u presudama od 7. lipnja 2018., Scotch Whisky Association(12) (u daljnjem tekstu: presuda Scotch Whisky) i od 2. svibnja 2019., Fundación Consejo Regulador de la Denominación de Origen Protegida Queso Manchego(13) (u daljnjem tekstu: presuda Queso Manchego), u kojima se pojašnjava da se zabranom koja je propisana člankom 13. stavkom 1. uredbi br. 510/2006 i br. 1151/2012 može obuhvatiti i praksa koja se ne sastoji od upotrebe zaštićenog naziva. Što se tiče drugog dijela prethodnog pitanja, međustrukovno udruženje tvrdi da zabrana oponašanja karakterističnog izgleda proizvoda obuhvaćenog registriranom oznakom izvornosti može postojati s gledišta članka 13. stavka 1. točke (b) uredbi br. 510/2006 i br. 1151/2012 i s gledišta točke (d) te odredbe. Stoga je, prema mišljenju međustrukovnog udruženja, oponašanje karakterističnog izgleda proizvoda na temelju članka 13. stavka 1. točke (b) Uredbe br. 510/2006 zabranjeno samo ako sporni izgled može izravno podsjetiti potrošača na proizvode koji nose zaštićeni naziv. Suprotno tomu, takvo je oponašanje zabranjeno na temelju točke (d) navedenog članka 13. stavka 1. ako potrošača može dovesti u zabludu o podrijetlu proizvoda. Što se tiče crne brazde na siru Morbier, međustrukovno udruženje ističe da je riječ o znaku prepoznavanja, odnosno o „potpisu” navedenog sira, koji mu daje identitet, barem kada su ispunjeni i drugi uvjeti u pogledu boje i teksture.
20. SFL tvrdi da ZOI po samoj svojoj prirodi štiti „naziv” proizvoda, na temelju kojeg ga se povezuje s područjem i tehnikom proizvodnje. Suprotno tomu, njime se upotreba takve tehnike ne ograničava samo na proizvode obuhvaćene tim nazivom niti se na temelju njega može dobiti zabrana stavljanja na tržište proizvoda istog izgleda. Takvom bi se širokom zaštitom dodijelio trajni monopol za iskorištavanje jedne ili više karakteristika opisanih u specifikaciji oznake i izgleda proizvoda, koji se kao takav ne može zaštititi pravom intelektualnog vlasništva. SFL ističe da su se presude Scotch Whisky i Queso Manchego odnosile na vizualne elemente pakiranja proizvoda ili na naziv proizvoda, čija je zamjena olakšana i ne sprečava stavljanje na tržište samog proizvoda, za razliku od elemenata koji se odnose na izgled proizvoda, kao što je brazda na sredini sireva koje proizvodi SFL koja je usto posljedica drevne tehnike proizvodnje(14). Upućuje i na sudsku praksu Suda u području mjera s istovrsnim učinkom, iz koje proizlazi da, ako ne postoji nikakvo pravo ili tekst kojim se to zabranjuje, jedan dio proizvođača ne može prisvojiti upotrebu posebnog oblika pakiranja ako ga drugi proizvođači upotrebljavaju na pošten i tradicionalan način. Osim toga, SFL tvrdi, s jedne strane, da nije zabranjeno proizvoditi sireve „feta”, „mozzarella” ili pak „parmezan” koji su prezentirani na isti način i imaju istu ambalažu kao i sirevi obuhvaćeni odgovarajućim zaštićenim nazivima(15) i, s druge strane, da jedan proizvod istog oblika može biti zaštićen na temelju više različitih ZOI‑ja. Upućuje i na „deklasificirane” proizvode, odnosno na proizvode koji zbog svojeg prezentiranja koje nije u skladu sa specifikacijom ZOI‑ja ne ispunjavaju uvjete za taj ZOI, ali ih se ipak stavlja na tržište uz odobrenje stručnih tijela kao što je međustrukovno udruženje. Konačno, SFL navodi da je crna brazda karakteristika koja je prisutna na proizvodima proizvedenima u Francuskoj i inozemstvu (na primjer, Le Cendré des Près, Le Douanier, Le Ratoureux itd.). SFL zaključuje da na prethodno pitanje treba odgovoriti na način da se zaštita koja proizlazi iz ZOI‑ja odnosi samo na naziv proizvoda i da iz nje ne proizlazi nikakva zabrana da proizvod koji nema tu zaštitu ne smije imati nikakvu karakteristiku sličnog oblika.
21. Komisija najprije ističe da oznaka izvornosti ne štiti proizvode na koje se odnosi, kao ni nikakvu fizikalnu ili neku drugu karakteristiku tih proizvoda, koja se navodi u specifikaciji ili na proizvodima koje na tržište stavljaju korisnici predmetne oznake zemljopisnog podrijetla. Zaštita se odnosi isključivo na sam registrirani naziv. S obzirom na to, općenito smatra da se ne može prima facie isključiti da oponašanje karakterističnog oblika ili izgleda proizvoda čiji je naziv zaštićen može predstavljati povredu tog naziva, iako je takva mogućnost iznimka. Pozivajući se na presude Scotch Whisky i Queso Manchego, Komisija smatra da članak 13. stavak 1. uredbi br. 510/2006 i br. 1151/2012 treba tumačiti na način da se njime ne zabranjuje samo to da se treća strana koristi registriranim nazivom, nego i svaka druga praksa, konkretno oponašanje karakterističnog oblika ili izgleda proizvoda zaštićenog oznakom ako se ta praksa odnosi na jasno vidljive karakteristike koje obilježavaju isključivo taj proizvod i ako postoji dovoljno izravna i nedvojbena koncepcijska bliskost između te prakse i zaštićene oznake koja potrošača može dovesti u zabludu u pogledu stvarnog podrijetla proizvoda, čak i ako se ne koristi registrirani naziv. Međutim, kako bi se u određenom slučaju moglo zaključiti da postoji takva praksa, oblik ili izgled koji se oponašaju, trebali bi biti karakteristični za proizvode na koje se odnosi zaštićeni naziv te bi ih potrošači trebali doživljavati kao jedinstvene značajke tih proizvoda koje imaju „razlikovnu funkciju”.
22. Što se tiče prvog dijela prethodnog pitanja, francuska vlada tvrdi da iz teksta, smisla i ciljeva članka 13. stavka 1. uredbi br. 510/2006 i br. 1151/2012, kao i iz sudske prakse Suda, proizlazi da se tom odredbom registriranim nazivima odobrava proširena zaštita koja obuhvaća vrlo širok raspon povreda i da stoga nije zabranjeno samo to da se treća strana koristi tim nazivom. Što se tiče drugog dijela prethodnog pitanja, francuska vlada smatra da bi oponašanje karakterističnog oblika ili iznimno razlikovnog znaka proizvoda obuhvaćenog ZOI‑jem moglo, s jedne strane, dovesti do „podsjećanja” koje je protivno članku 13. stavku 1. točki (b) uredbi br. 510/2006 i br. 1151/2012 i, s druge strane, činiti zabranjenu praksu u smislu točke (d) istog članka stavka 1. ako dovodi do toga da se u mislima potrošača kao referentna slika izravno javlja navedeni proizvod.
23. Grčka vlada također smatra da iz teksta i ciljeva članka 13. stavka 1. uredbi br. 510/2006 i br. 1151/2012 proizlazi da njegove odredbe obuhvaćaju puno širi raspon povreda koje se mogu počiniti u pogledu zaštićenih naziva. Konkretno, što se tiče članka 13. stavka 1. točke (d) navedenih uredbi, grčka vlada smatra da je ta odredba opširnija od prethodnih u pogledu vrste i oblika prakse, ali ne i u pogledu rezultata do kojeg ta praksa treba dovesti, odnosno toga da se potrošača dovodi u zabludu. Međutim, prema mišljenju te vlade, oblik ili izgled proizvoda može dovesti potrošača u zabludu i u njegovim mislima izravno podsjećati na proizvod obuhvaćen zaštićenim nazivom, čak i ako se na njega ne upućuje izravno. Stoga se oponašanje izgleda proizvoda čiji je naziv zaštićen može obuhvatiti zabranama iz članka 13. stavka 1. uredbi br. 510/2006 i br. 1151/2012, pod uvjetom da nije posljedica slučajnosti, nego se njime želi iskoristiti ugled zaštićenog naziva.
C. Ocjena
24. Najprije se želim vratiti na tvrdnju Komisije iz njezinih pisanih i usmenih očitovanja, prema kojoj se člankom 13. stavkom 1. uredbi br. 510/2006 i br. 1151/2012 predviđa mehanizam zaštite koji se odnosi na sam registrirani naziv, a ne na proizvod obuhvaćen tim nazivom.
25. Ta je tvrdnja nedvojbeno točna. Tako je u našem slučaju zaštićen naziv „Morbier”, a ne, barem ne izravno, proizvod koji se proizvodi u skladu s pravilima iz specifikacije tog naziva(16) i koji ima fizikalne i senzorske karakteristike opisane u toj specifikaciji, kao ni prezentiranje, izgled ili bilo koja druga karakteristika navedenog proizvoda. Međutim, smatram da takvu tvrdnju treba staviti u kontekst.
26. Naime, kao prvo ističem da se, iako nije dvojbeno da je predmet zaštite predviđene člankom 13. stavkom 1. uredbi br. 510/2006 i br. 1151/2012 registrirani naziv, ipak ne smije zaboraviti da je zakonodavac Unije, time što je uspostavio sustav zaštite oznaka zemljopisnog podrijetla i oznaka izvornosti, namjeravao, s jedne strane, poduprijeti ruralno gospodarstvo, posebno u područjima s težim uvjetima gospodarenja ili u udaljenim područjima, „[p]romicanje[m] proizvoda koji imaju određene karakteristike”(17) i, s druge strane, očuvati „[k]valitet[u] i raznovrsnost proizvodnje u području poljoprivrede […] Unije” koja je „jedna je od njenih važnih prednosti koja proizvođačima Unije daje konkurentnu prednost i uvelike doprinosi njenoj živućoj kulturnoj i gastronomskoj baštini”(18). Stoga je u konačnici krajnji cilj propisa koji se odnose na ZOI i ZOZP zaštita tradicionalnih proizvodnji „koj[e] su posebnim karakteristikama povezan[e] sa zemljopisnim podrijetlom”. Zaštita odobrena tim oznakama samo je instrument koji služi postizanju tog cilja te njezin opseg stoga treba tumačiti s obzirom na taj cilj(19).
27. Kao drugo, nastavno na ono što sam upravo naveo, podsjećam da, u skladu sa samim tekstom članka 5. stavka 1. točaka (a) i (b) Uredbe br. 1151/2012, „oznaka izvornosti” znači „naziv kojim se označava proizvod […] koji potječe iz određenog mjesta, regije ili, u iznimnim slučajevima, države”, „čija kvaliteta ili karakteristike u bitnom ili isključivo nastaju pod utjecajem posebnih prirodnih i ljudskih čimbenika određene zemljopisne sredine”(20). ZOI je stoga zaštićen u dijelu u kojem označava proizvod koji ima određenu „kvalitetu” ili određene „karakteristike”, odnosno fizička obilježja kao što su okus, miris i izgled, koji su svojstveni tom proizvodu i povezani s njegovim zemljopisnim podrijetlom. Općenito, osnovu za zaštitu ZOI‑ja čini povezanost s područjem kao elementom na temelju kojeg se proizvod može kvalitativno razlikovati od ukupne ponude dostupne na tržištu. Postupkom registracije ZOI‑ja, koji je trenutačno predviđen člancima 49. do 52. Uredbe br. 1151/2012, upravo se nastoji provjeriti jesu li ispunjeni zahtjevi primjenjivi na oznake izvornosti, koji su predviđeni člankom 5. te uredbe. U tu svrhu zahtjev za registraciju treba sadržavati, u skladu s člankom 8. navedene uredbe, specifikaciju proizvoda koja uključuje, među ostalim, „opis proizvoda uključujući, ako je primjereno, sirovine te glavne fizikalne, kemijske, mikrobiološke i senzorske karakteristike proizvoda”, definiciju referentnog zemljopisnog područja i detalje koji uspostavljaju vezu između kvalitete ili karakteristika proizvoda i tog područja(21). Taj zahtjev također treba biti popraćen jedinstvenim dokumentom koji sadržava, među ostalim, „glavne točke specifikacije proizvoda: naziv, opis proizvoda, uključujući, gdje je to primjereno, specifična pravila koja se odnose na pakiranje i označivanje” i „opis povezanosti između proizvoda i zemljopisnog okruženja ili zemljopisnog podrijetla […], uključujući, ovisno o slučaju, specifične elemente opisa proizvoda ili metode proizvodnje koji opravdavaju ovu povezanost”(22). Predviđa se i postupak prigovora, koji trećim stranama omogućuje da se protive registraciji, među ostalim, kada se dokaže da nisu ispunjeni zahtjevi primjenjivi na ZOI, koji se definiraju u članku 5. Uredbe br. 1151/2012, ili uvjeti predviđeni člankom 7. stavkom 1. te uredbe u pogledu specifikacije(23).
28. Konačno, valja istaknuti da, u slučaju da Sud treba odlučiti da se oponašanjem razlikovne karakteristike proizvoda obuhvaćenog registriranim nazivom može povrijediti članak 13. stavak 1. uredbi br. 510/2006 i br. 1151/2012, predmet zaštite ne bi bila ta karakteristika, kao takva, ni proizvod na koji se odnosi. Naime, takvo oponašanje zabranjeno je samo ako je, ovisno o slučaju, riječ o podsjećanju na zaštićeni naziv ili praksu koje proizvođačima ili poljoprivrednicima čiji su proizvodi obuhvaćeni takvim nazivom onemogućuje da „informira[ju] kupce i potrošače o karakteristikama svojih proizvoda pod uvjetima pravednog tržišnog natjecanja” i „pravilno identificira[ju] svoje proizvode na tržištu”(24), odnosno, ako ometa ostvarivanje posebnih ciljeva zaštite ZOI‑ja i ZOZP‑a. Ti se ciljevi utvrđuju u uvodnoj izjavi 18. Uredbe br. 1151/2012 i navode u njezinu članku 4. te se njima nastoji, među ostalim, proizvođačima i poljoprivrednicima osigurati ostvarivanje pravednog povrata za kvalitetu njihovih proizvoda povezanu sa zemljopisnim područjem i potrošačima osigurati jasne informacije o svojstvima takvih proizvoda.
29. I dalje uvodno, valja istaknuti da su oznake zemljopisnog podrijetla, iako su prava industrijskog vlasništva, predmet propisa sui generis u kojemu se elementi javnog prava miješaju s elementima privatnog prava te imaju prednost u odnosu na njih. S tog se gledišta razlikuju i od žigova, koji čine pravo industrijskog vlasništva koje je najbliže oznakama zemljopisnog podrijetla. Stoga, kao prvo, pravno postojanje ZOI‑ja (kao uostalom i ZOZP‑a) ovisi o normativnom aktu (uredba Komisije). U tom se aktu detaljno utvrđuju „glavne fizikalne, kemijske, mikrobiološke i senzorske karakteristike proizvoda”, kao i metoda proizvodnje i, po potrebi, njegovo pakiranje. Kao drugo, uveden je sustav nadzora kako bi se provjerilo poštovanje pravnih zahtjeva povezanih sa ZOI‑jem. Taj se sustav temelji na službenim kontrolama koje provodi odgovorno tijelo koje imenuje svaka država članica i kojima se, osobito u okviru „provjer[e] je li proizvod sukladan odgovarajućoj specifikaciji proizvoda”(25), nastoji osigurati održavanje kvalitativnih standarda proizvoda koji se stavljaju na tržište pod registriranim nazivom(26). Kao treće, propisi u području registriranih naziva popraćeni su snažnom konotacijom cilja zaštite interesa potrošača, koji se uzimaju u obzir s gledišta njihovih očekivanja o razini kvalitete proizvoda obuhvaćenih tim nazivima i s gledišta njihova prava da budu obaviješteni na temelju točnih trgovačkih specifikacija i da ih se ne dovede u zabludu prilikom odlučivanja o kupnji(27). Kao četvrto, iako se oznakama zemljopisnog podrijetla dodjeljuje isključivo pravo, to pravo nije pojedinačno s obzirom na to da se svi proizvođači na predmetnom zemljopisnom području smiju koristiti povezanim nazivom, pod jedinim uvjetom da poštuju odgovarajuću specifikaciju(28). I u ovom slučaju prednost ima javni interes da oznake izvornosti slobodno prisvajaju svi proizvođači koji ispunjavaju potrebne uvjete. Konačno, cilj isključivog prava koje se dodjeljuje registriranim oznakama zemljopisnog podrijetla nije nagraditi inovaciju, inovativnost ili jednostavno pojedinačnu poduzetničku sposobnost. Cilj nije ni nadoknaditi ulaganja proizvođača koji se smiju koristiti tim nazivima, suprotno onomu što je cour d’appel de Paris (Žalbeni sud u Parizu) tvrdio u presudi donesenoj u glavnom postupku. Naime, djelatnost tih proizvođača po samoj je definiciji ograničena na nastavak tradicije lokalne proizvodnje, ponekad drevne, povezane s prirodnim i ljudskim okolišem regije u kojoj posluju, odnosno s čimbenicima koji ne ovise o njihovoj inicijativi i poslovnim odlukama. Kao što se to već prethodno navodi, propisi u području zaštite oznaka zemljopisnog podrijetla temelje se na ciljevima agrarne politike, zaštite potrošača, kao i zaštite zajedničke kulturne baštine. Stoga se tim propisima promiče model poticanja koji je izravno povezan s navedenim ciljevima i koji se razlikuje od modela usmjerenog na konkurentne inovacije.
30. S obzirom na sve prethodno navedeno, sada ću ispitati prvi dio prethodnog pitanja, kojim sud koji je uputio zahtjev pita Sud zabranjuje li se člankom 13. stavkom 1. uredbi br. 510/2006 i br. 1151/2012 samo to da se treća strana koristi registriranim nazivom.
31. Kao što su to priznale sve zainteresirane osobe koje su podnijele svoja očitovanja u ovom postupku, odgovor na to pitanje već se nalazi u sudskoj praksi Suda.
32. Tako je Sud u presudi Scotch Whisky, koja je donesena nakon presude cour d’appel de Paris (Žalbeni sud u Parizu) protiv koje je sudu koji je uputio zahtjev podnesena žalba, jasno razlikovao situacije izravne ili neizravne upotrebe registrirane oznake zemljopisnog podrijetla iz članka 16. točke (a) Uredbe br. 110/2008(29), čiji je tekst u biti identičan tekstu članka 13. stavka 1. uredbi br. 510/2006 i br. 1151/2012, od situacija obuhvaćenih, među ostalim, točkom (b) tog članka 16. Iako se prvom odredbom, prema mišljenju Suda, nastoji zabraniti „poslovnim subjektima […] da za proizvode koji nisu obuhvaćeni registracijom u komercijalne svrhe koriste registriranu oznaku zemljopisnog podrijetla, posebno s ciljem nezakonitog iskorištavanja te oznake”(30) te ona obuhvaća slučajeve u kojima se sporni znak koristi registriranom oznakom zemljopisnog podrijetla „na jednak ili barem na fonetski i/ili vizualno vrlo sličan način”(31), točka (b) navedenog članka obuhvaća „slučajeve u kojima se sporni znak ne koristi samom oznakom zemljopisnog podrijetla, nego je sugerira na način da se potrošač navodi na zaključak da između tog znaka i registrirane oznake zemljopisnog podrijetla postoji dovoljno bliska veza”(32).
33. Sud je, ponovno u presudi Scotch Whisky, pojasnio da ni „djelomično ugrađivanje zaštićene oznake zemljopisnog podrijetla u sporni znak” ni „utvrđivanje fonetske i vizualne sličnosti spornog naziva sa zaštićenom oznakom zemljopisnog podrijetla”(33) nisu nužan uvjet za primjenu članka 16. točke (b) Uredbe br. 110/2008 i da je pri ocjenjivanju postojanja „aluzije” u smislu te odredbe „na nacionalnom […] sudu […] da provjeri javlja li se u mislima potrošača koji se susreće s imenom dotičnog proizvoda kao referentna slika proizvod sa zaštićenom oznakom zemljopisnog podrijetla”. Upućujući na točku 35. presude od 21. siječnja 2016., Viiniverla (C‑75/15, EU:C:2016:35), Sud je naveo da, u slučaju potrebe, treba uzeti u obzir i „koncepcijsku bliskost” koja postoji između pojmova iz različitih jezika jer takva bliskost može također dovesti do toga da se u mislima potrošača koji se susretne s usporedivim proizvodom sa spornim nazivom kao referentna slika javlja proizvod sa zaštićenom oznakom zemljopisnog podrijetla(34) te je zaključio da nacionalni sud mora provjeriti postoji li aluzija, „po potrebi vodeći računa o djelomičnom ugrađivanju zaštićene oznake zemljopisnog podrijetla u sporni naziv, o fonetskoj i/ili vizualnoj sličnosti tog naziva s navedenom oznakom ili o koncepcijskoj bliskosti između tog naziva i navedene oznake”(35). Ta se načela potvrđuju u presudi Queso Manchego, u kojoj je Sud pojasnio da se široka formulacija članka 13. stavka 1. točke (b) Uredbe br. 510/2006 „može […] shvatiti na način da ne upućuje samo na izraze kojima se na registrirani naziv može podsjetiti, nego također i svaki figurativni znak kojim se potrošača može podsjetiti na proizvode koji nose takav naziv” i da upotreba izraza „bilo kakve” u tekstu te odredbe odražava želju zakonodavca Unije da „zaštiti registrirane nazive predviđajući da do podsjećanja može doći posredstvom verbalnog elementa ili figurativnog znaka”(36). Naime, prema mišljenju Suda, „ne može [se] u načelu isključiti da figurativni znakovi mogu izravno podsjećati potrošača, kao referentna slika, na proizvode koji nose registrirani naziv zbog njihove konceptualne sličnosti s takvim nazivom”(37).
34. Što se tiče članka 16. točke (c) Uredbe br. 110/2008, Sud je pojasnio da „širi opseg zaštite uključivanjem ,svake oznake’, odnosno informacije koja se potrošaču daje kod opisivanja, prezentiranja ili označivanja predmetnog proizvoda, koja se, iako ne podsjeća na zaštićenu oznaku zemljopisnog podrijetla, kvalificira kao ,lažna ili [koja] dovodi u zabludu’ glede povezanosti proizvoda s tom oznakom” i da izraz „svak[a] oznak[a]” korišten u toj odredbi „uključuje informacije koje se u bilo kojem obliku mogu navoditi kod opisivanja, prezentiranja ili označivanja konkretnog proizvoda, uključujući u obliku teksta, slike ili ambalaže koja može pružati informacije o izvornosti, podrijetlu, svojstvima ili bitnim značajkama tog proizvoda”(38).
35. Općenito, Sud je odlučio da se članak 16. točke (a) do (d) Uredbe br. 110/2008(39) odnosi na različite situacije u kojima je stavljanje na tržište proizvoda popraćeno izričitim ili prešutnim upućivanjem na oznaku zemljopisnog podrijetla u okolnostima koje mogu bilo javnost dovesti u zabludu ili u najmanju ruku kod nje stvoriti asocijaciju u odnosu na porijeklo proizvoda bilo omogućiti gospodarskom subjektu da neopravdano iskorištava ugled predmetne oznake zemljopisnog podrijetla.
36. Ta se načela primjenjuju i na članak 13. stavak 1. točke (a) do (d) uredbi br. 510/2006 i br. 1151/2012. Tim se člankom stoga dodjeljuje široka zaštita koja se odnosi, s jedne strane, na korištenje i zloupotrebu zaštićenog naziva te podsjećanje na njega i, općenito, bilo kakvu parazitsku praksu kojom se nastoji iskoristiti ugled tog naziva asocijacijom na taj naziv i, s druge strane, na bilo kakvo ponašanje koje može dovesti do mogućnosti dovođenja u zabludu između proizvoda s takvim nazivom i konvencionalnih proizvoda(40). Njime se nastoji spriječiti zloupotreba zaštićenih oznaka zemljopisnog podrijetla, i to ne samo u interesu kupaca, nego i u interesu proizvođača koji su uložili napore kako bi jamčili kvalitetu koja se očekuje od proizvoda koji zakonito nose takve oznake(41).
37. Stoga na prvi dio prethodnog pitanja treba odgovoriti da se člankom 13. stavkom 1. uredbi br. 510/2006 i br. 1151/2012 ne zabranjuje samo to da se treća strana koristi registriranim nazivom.
38. Drugim dijelom svojeg prethodnog pitanja sud koji je uputio zahtjev želi znati zabranjuje li se člankom 13. stavkom 1. uredbi br. 510/2006 i br. 1151/2012 i oponašanje karakterističnog oblika ili izgleda proizvoda obuhvaćenog registriranim nazivom. Kao što sam to već najavio u točki 18. ovog mišljenja, razmotrit ću pitanje s gledišta točke (b) te odredbe i s gledišta točke (d), iako se prethodno pitanje ne odnosi na potonju točku.
39. Kao i Komisija, smatram da se članak 13. stavak 1. točka (b) uredbi br. 510/2006 i br. 1151/2012 u načelu ne može tumačiti na način da „podsjećanje” na registrirani naziv u smislu te odredbe može postojati samo zbog oponašanja oblika ili izgleda proizvoda obuhvaćenog takvim nazivom.
40. Točno je da se, s obzirom na sudsku praksu navedenu u točkama 32. i 33. ovog mišljenja, kojom se priznaje mogućnost isključivo koncepcijskog podsjećanja na registrirane nazive, ne može isključiti da u određenim iznimnim slučajevima takvo podsjećanje može nastati ako je potrošač suočen s konvencionalnim proizvodom koji oblikom ili izgledom u cijelosti ili djelomično oponaša sličan proizvod obuhvaćen zaštićenim nazivom.
41. To bi, na primjer, mogao biti slučaj ako zaštićeni naziv izričito upućuje na tipični oblik proizvoda koji označava(42). Naime, u takvom bi slučaju oblik ili izgled proizvoda mogli u mislima javnosti stvoriti „izravnu i nedvojbenu”(43) asocijaciju na taj naziv, kao što je to Sud odlučio u presudi Queso Manchego u pogledu figurativnih elemenata koji se nalaze na etiketi konvencionalnog proizvoda i koji upućuju na zemljopisno područje s kojim je povezan ZOI čiju bitnu sastavnicu čini upućivanje na to zemljopisno područje(44).
42. Prema mojem mišljenju, kako bi takva asocijacija mogla činiti „podsjećanje” u smislu članka 13. stavka 1. uredbi br. 510/2006 i br. 1151/2012, trebala bi ispuniti tri uvjeta.
43. Kao prvo, element koji se oponaša treba se nalaziti u specifikaciji registriranog naziva kao razlikovna karakteristika proizvoda obuhvaćenog tim nazivom. Takvim se zahtjevom, s jedne strane, može osigurati da je navedeni element stvarno dio tradicije lokalne proizvodnje obuhvaćene registriranim nazivom te se njime, s druge strane, nastoji postići cilj pravne sigurnosti.
44. Kao drugo, kao što je to, prema mojem mišljenju pravilno, naglasila Komisija, element koji se oponaša ne mora biti suštinski povezan s postupkom proizvodnje o kojem, kao takvom, svaki proizvođač treba moći slobodno odlučivati.
45. Konačno, i u skladu s pristupom koji sam predložio u točki 29. svojeg mišljenja u predmetu u kojem je donesena presuda Queso Manchego (C‑614/17, EU:C:2019:11), postojanje podsjećanja treba proizlaziti iz ocjene provedene u svakom slučaju zasebno, kojom se, osim spornog elementa, u ovom slučaju elementa oblika ili izgleda proizvoda sa zaštićenim nazivom koji se oponaša, uzimaju u obzir svi drugi elementi koji se smatraju relevantnima jer mogu dovesti do podsjećanja ili, suprotno tomu, jer se njima isključuje ili smanjuje mogućnost da potrošač može izravno i nedvojbeno povezati konvencionalni proizvod s proizvodom koji nosi zaštićeni naziv(45). Prema mojem mišljenju, treba utvrditi i postojanje parazitske namjere(46).
46. U toj fazi želim pojasniti da tumačenje članka 13. stavka 1. točke (b) uredbi br. 510/2006 i br. 1151/2012 koje se predlaže u prethodnim točkama općenito ne znači da se oblik, izgled ili pak pakiranje konvencionalnog proizvoda ne mogu uzeti u obzir kao elementi konteksta za potrebe opće ocjene u pogledu postojanja podsjećanja u smislu članka 13. stavka 1. točke (b) uredbi br. 510/2006 i br. 1151/2012 i, među ostalim, kako bi se utvrdilo postojanje parazitske namjere, kao što je to Sud uostalom priznao u svojim presudama od 4. ožujka 1999., Consorzio per la tutela del formaggio Gorgonzola(47) i od 26. veljače 2008., Komisija/Njemačka(48), i kao što sam ja to naveo u točki 29. svojeg mišljenja u predmetu Queso Manchego (C‑614/17, EU:C:2019:11).
47. Iako članak 13. stavak 1. točka (b) uredbi br. 510/2006 i br. 1151/2012 može samo iznimno obuhvaćati ponašanja kao što je ono o kojem je riječ u glavnom postupku, ona se po potrebi mogu, suprotno tomu, biti obuhvaćena točkom (d) tog članka.
48. Kao što je to Sud tvrdio u pogledu članka 16. Uredbe br. 110/2008(49), članak 13. stavak 1. uredbi br. 510/2006 i br. 1151/2012(50) sadržava postupno nabrajanje zabranjenih djelovanja na temelju kojeg se svaka točka te odredbe razlikuje od prethodnih točaka(51). Kao što sam na to podsjetio u točkama 32. do 34. ovog mišljenja, Sud je već imao priliku izjasniti se o odnosu između točaka (a), (b) i (c) članka 16. Uredbe br. 110/2008. Suprotno tomu, još nikad nije tumačio točku (d) tog članka ni članak 13. stavak 1. točku (d) uredbi br. 510/2006 i br. 1151/2012 ili slične odredbe koje se nalaze u uredbama kojima se uvode sustavi kvalitete.
49. Kao što su to navele sve zainteresirane stranke koje su sudjelovale u ovom postupku, članak 13. stavak 1. točka (d) uredbi br. 510/2006 i br. 1151/2012(52) sveobuhvatna je odredba kojom se nastoji upotpuniti sustav zaštite registriranih naziva. To osobito proizlazi iz njegova teksta, u kojem se upućuje na „bilo kakv[u] drug[u] praks[u]”, odnosno bilo kakvo djelovanje koje već nije obuhvaćeno drugim odredbama istog članka.
50. Cilj koji se nastoji postići tom odredbom jasno se navodi u njezinu tekstu: izbjeći dovođenje potrošača u zabludu glede pravog podrijetla proizvoda.
51. Za razliku od članka 13. stavka 1. točke (b) uredbi br. 510/2006 i br. 1151/2012, kojim se isključuje postojanje vjerojatnosti dovođenja u zabludu(53), a nastoje zabraniti, među ostalim, parazitska ponašanja(54), točka (d) tog članka tako obuhvaća prakse koje potrošača mogu dovesti u zabludu kako bi se istodobno izbjeglo da potrošač ne pogriješi prilikom kupnje i zaštitilo poljoprivrednike i proizvođače koji se koriste registriranim nazivom od mogućih odvraćanja klijenata.
52. U tom pogledu valja naglasiti da, s jedne strane, iz izraza „prakse koja može”, koji se nalazi u tekstu članka 13. stavka 1. točke (d) uredbi br. 510/2006 i br. 1151/2012, proizlazi da se tom odredbom samo zahtijeva dokaz o postojanju „vjerojatnosti” da osporavana praksa potrošača dovede u zabludu i da se, s druge strane, zabluda treba odnositi na „podrijetlo” proizvoda, što je izraz koji treba shvatiti u smislu „zemljopisnog podrijetla” i u smislu „izvorne proizvodnje”, pri čemu se potrošača treba navesti da pogrešno smatra da proizvod dolazi iz referentnog zemljopisnog područja registriranog naziva ili da je dobiven proizvodnjom koja je obuhvaćena registriranim nazivom.
53. Cilj izbjegavanja dovođenja potrošača u zabludu u pogledu pravog podrijetla proizvoda uspostavljen je samo pod uvjetom primjene članka 13. stavka 1. točke (d) uredbi br. 510/2006 i br. 1151/2012. Tako se tom odredbom ne definiraju zabranjena djelovanja, nego se ona njome samo kvalificiraju s obzirom na njihovu posljedicu.
54. Iz toga slijedi da bilo koja praksa može biti obuhvaćena zabranom, uključujući, u načelu, oponašanje oblika ili izgleda proizvoda obuhvaćenog registriranim nazivom ili oponašanje njegove posebne i razlikovne karakteristike, pod uvjetom da potrošača može dovesti u zabludu.
55. Ocjenu postojanja vjerojatnosti dovođenja u zabludu također treba provesti u svakom slučaju zasebno i s obzirom na sve relevantne elemente. Na primjer, što se tiče prakse kao što je ona koju se osporava u okviru glavnog postupka, koja uključuje oponašanje elementa izgleda proizvoda obuhvaćenog registriranim nazivom, valja, među ostalim, uzeti u obzir važnost predmetnog elementa u očima potrošača za identifikaciju navedenog proizvoda. Naime, ocjena vjerojatnosti dovođenja u zabludu može ovisiti o tome je li ono što se oponaša isključiva ili posebno razlikovna karakteristika proizvoda s registriranim nazivom ili karakteristika koja se redovito upotrebljava u predmetnom poljoprivredno‑prehrambenom sektoru.
56. U tom kontekstu valja ocijeniti i izgled proizvoda u cijelosti. Naime, kao što se to pravilno navelo na raspravi, čak ni oponašanje tipične i isključive karakteristike u pogledu oblika ili izgleda proizvoda obuhvaćenog registriranim nazivom ne može dovesti potrošača u zabludu ako se izgled konvencionalnog proizvoda općenito razlikuje od izgleda proizvoda koji nosi navedeni naziv.
57. Isto će tako trebati uzeti u obzir načine prezentiranja predmetnog proizvoda javnosti kako bi se ocijenilo, s jedne strane, uviđa li potrošač prilikom kupnje konkretno spornu karakteristiku(55) i, s druge strane, mogu li drugi elementi povezani s tim načinima povećati vjerojatnost dovođenja potrošača u zabludu(56).
58. Općenito, valja naglasiti da, za razliku od članka 13. stavka 1. točke (c) uredbi br. 510/2006 i br. 1151/2012, za čiju se primjenu ne uzima u obzir kontekst u kojem se nalazi „oznaka koja je lažna ili dovodi u zabludu”(57), točkom (d) tog članka zahtijeva se ocjena tog konteksta kako bi se konkretno utvrdilo postojanje vjerojatnosti dovođenja potrošača u zabludu.
59. Sam je nacionalni sud dužan provesti tu ocjenu, polazeći od percepcije prosječnog europskog potrošača koji je uobičajeno obaviješten, razumno pažljiv i oprezan(58).
60. Na temelju svih prethodnih razmatranja, na drugi dio prethodnog pitanja valja odgovoriti da oponašanje karakterističnog oblika ili izgleda proizvoda obuhvaćenog registriranim nazivom može činiti zabranjenu praksu u smislu članka 13. stavka 1. točke (d) uredbi br. 510/2006 i br. 1151/2012 ako potrošača može dovesti u zabludu o podrijetlu proizvoda.
V. Zaključak
61. S obzirom na sva prethodna razmatranja, predlažem Sudu da na prethodno pitanje koje je uputio Cour de cassation (Kasacijski sud, Francuska) odgovori na sljedeći način:
Članak 13. stavak 1. Uredbe Vijeća (EZ) br. 510/2006 od 20. ožujka 2006. o zaštiti oznaka zemljopisnog podrijetla i oznaka izvornosti poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda i Uredbe (EU) br. 1151/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 21. studenoga 2012. o sustavima kvalitete za poljoprivredne i prehrambene proizvode treba tumačiti na način da se njime ne zabranjuje samo to da se treća strana koristi registriranim nazivom.
Oponašanje karakterističnog oblika ili izgleda proizvoda obuhvaćenog registriranim nazivom može činiti zabranjenu praksu u smislu članka 13. stavka 1. točke (d) uredbi br. 510/2006 i br. 1151/2012 ako potrošača može dovesti u zabludu o pravom podrijetlu proizvoda. Na nacionalnom je sudu da u svakom slučaju zasebno ocijeni nezakonitu prirodu takve prakse s obzirom na sve relevantne elemente, polazeći od percepcije prosječnog europskog potrošača koji je uobičajeno obaviješten, razumno pažljiv i oprezan.