PRESUDA OPĆEG SUDA (prvo prošireno vijeće)

20. prosinca 2023.(*)

„Zajednička vanjska i sigurnosna politika – Mjere ograničavanja s obzirom na djelovanja kojima se podrivaju ili ugrožavaju teritorijalna cjelovitost, suverenitet i neovisnost Ukrajine – Zamrzavanje financijskih sredstava – Popis osoba, subjekata i tijela na koje se primjenjuje zamrzavanje financijskih sredstava i gospodarskih izvora – Ograničenja u pogledu ulaska na državna područja država članica – Popis osoba, subjekata, i tijela na koja se primjenjuju ograničenja u pogledu ulaska na državna područja država članica – Uvrštenje tužiteljeva imena na popise i njegovo zadržavanje na njima – Pojam ,vodeće poslovne osobe’ – Članak 2. stavak 1. točka (g) Odluke 2014/145/ZVSP – Obveza obrazlaganja – Prava obrane – Pogreška u ocjeni – Proporcionalnost – Jednako postupanje – Pravo na vlasništvo – Sloboda poduzetništva – Pravo na privatan život – Primjena ograničenja na državljanina države članice u pogledu ulaska – Slobodno kretanje građana Unije”

U predmetu T‑313/22,

Roman Arkadijevič Abramovič, sa stalnom adresom u Nemčinovu (Rusija), kojeg zastupaju T. Bontinck, A. Guillerme, S. Bonifassi, M. Brésart, L. Burguin, J. Goffin, J. Bastien, R. Lööf, odvjetnici, i C. Zatschler, SC,

tužitelj,

protiv

Vijeća Europske unije, koje zastupaju M. Bishop i M.-C. Cadilhac, u svojstvu agenata,

tuženik,

koje podupire

Europska komisija, koju zastupaju J.-F. Brakeland, C. Giolito, L. Puccio i M. Carpus Carcea, u svojstvu agenata,

intervenijent,

OPĆI SUD (prvo prošireno vijeće),

u sastavu: D. Spielmann, predsjednik, V. Valančius, R. Mastroianni (izvjestitelj), M. Brkan i I. Gâlea, suci,

tajnik: H. Eriksson, administratorica,

uzimajući u obzir pisani dio postupka, osobito:

–        tužbu podnesenu tajništvu Općeg suda 25. svibnja 2022.;

–        odluku od 16. kolovoza 2022. kojom se Komisiji dopušta intervencija u potporu Vijeću;

–        podneske kojima se provodi prilagodba podnesene tajništvu Općeg suda 24. studenoga 2022., 23. ožujka 2023. i 17. svibnja 2023.;

nakon rasprave održane 12. srpnja 2023.,

uzimajući u obzir, zbog prestanka mandata suca V. Valančiusa 26. rujna 2023., članak 22. i članak 24. stavak 1. Poslovnika Općeg suda,

donosi sljedeću

Presudu

1        Tužitelj, Roman Arkadijevič Abramovič, u svojoj tužbi traži, s jedne strane, na temelju članka 263. UFEU‑a, poništenje, kao prvo, Odluke Vijeća (ZVSP) 2022/429 od 15. ožujka 2022. o izmjeni Odluke 2014/145/ZVSP o mjerama ograničavanja s obzirom na djelovanja kojima se podrivaju ili ugrožavaju teritorijalna cjelovitost, suverenost i neovisnost Ukrajine (SL 2022., L 87 I, str. 44. i ispravak SL 2022., L 105, str. 67.) i Provedbene uredbe Vijeća (EU) 2022/427 od 15. ožujka 2022. o provedbi Uredbe (EU) br. 269/2014 o mjerama ograničavanja u odnosu na djelovanja koja podrivaju ili ugrožavaju teritorijalnu cjelovitost, suverenost i neovisnost Ukrajine (SL 2022., L 87 I, str. 1. i ispravak SL 2022., L 105, str. 66.) (u daljnjem tekstu zajedno nazvane: prvotni akti), kao drugo, Odluke Vijeća (ZVSP) 2022/1530 od 14. rujna 2022. o izmjeni Odluke 2014/145/ZVSP o mjerama ograničavanja s obzirom na djelovanja kojima se podrivaju ili ugrožavaju teritorijalna cjelovitost, suverenitet i neovisnost Ukrajine (SL 2022., L 239, str. 149.) i Provedbene uredbe Vijeća (EU) 2022/1529 od 14. rujna 2022. o provedbi Uredbe (EU) br. 269/2014 o mjerama ograničavanja u odnosu na djelovanja koja podrivaju ili ugrožavaju teritorijalnu cjelovitost, suverenost i neovisnost Ukrajine (SL 2022., L 239, str. 1.) (u daljnjem tekstu zajedno nazvane: akti o zadržavanju iz rujna 2022.), kao treće, Odluke Vijeća (ZVSP) 2023/572 od 13. ožujka 2023. o izmjeni Odluke 2014/145/ZVSP o mjerama ograničavanja s obzirom na djelovanja kojima se podrivaju ili ugrožavaju teritorijalna cjelovitost, suverenitet i neovisnost Ukrajine (SL 2023., L 75 I, str. 134.) i Provedbene uredbe Vijeća (EU) 2023/571 od 13. ožujka 2023. o provedbi Uredbe (EU) br. 269/2014 o mjerama ograničavanja u odnosu na djelovanja koja podrivaju ili ugrožavaju teritorijalnu cjelovitost, suverenost i neovisnost Ukrajine (SL 2023., L 75 I, str. 1.) (u daljnjem tekstu zajedno nazvane: akti o zadržavanju iz ožujka 2023.) i, kao četvrto, Odluke Vijeća (ZVSP) 2023/811 od 13. travnja 2023. o izmjeni Odluke 2014/145/ZVSP o mjerama ograničavanja s obzirom na djelovanja kojima se podrivaju ili ugrožavaju teritorijalna cjelovitost, suverenitet i neovisnost Ukrajine (SL 2023., L 101, str. 67.) i Provedbene uredbe Vijeća (EU) 2023/806 od 13. travnja 2023. o provedbi Uredbe (EU) br. 269/2014 o mjerama ograničavanja u odnosu na djelovanja koja podrivaju ili ugrožavaju teritorijalnu cjelovitost, suverenost i neovisnost Ukrajine (SL 2023., L 101, str. 1.) (u daljnjem tekstu zajedno nazvane: akti o zadržavanju iz travnja 2023., te zajedno s aktima o zadržavanju iz rujna 2022. i ožujka 2023. u daljnjem tekstu nazvani: akti o zadržavanju), u dijelu u kojem se ti akti (u daljnjem tekstu zajedno nazvani: pobijani akti) odnose na njega i, s druge strane, na temelju članka 268. UFEU‑a, naknadu štete koju je pretrpio nakon donošenja prvotnih akata.

 Okolnosti spora

2        Tužitelj je poslovni čovjek koji ima rusko, izraelsko i portugalsko državljanstvo.

3        Vijeće Europske unije 17. ožujka 2014. donijelo je, na temelju članka 29. UEU‑a, Odluku 2014/145/ZVSP o mjerama ograničavanja s obzirom na djelovanja kojima se podrivaju ili ugrožavaju teritorijalna cjelovitost, suverenitet i neovisnost Ukrajine (SL 2014., L 78, str. 16). Istog je dana Vijeće, na temelju članka 215. stavka 2. UFEU‑a, donijelo Uredbu (EU) br. 269/2014 o mjerama ograničavanja u odnosu na djelovanja koja podrivaju ili ugrožavaju teritorijalnu cjelovitost, suverenost i neovisnost Ukrajine (SL 2014., L 78, str. 6. i ispravak SL 2014., L 121., str. 60.).

4        Predsjednik Ruske Federacije potpisao je 21. veljače 2022. dekret kojim se priznaje neovisnost i suverenitet samoproglašene „Donjecke narodne republike” i „Luganske narodne republike” te je ruskim oružanim snagama naredio razmještanje na ta područja.

5        Visoki predstavnik Europske unije za vanjske poslove i sigurnosnu politiku objavio je 22. veljače 2022. izjavu u ime Europske unije u kojoj je osudio ta djelovanja jer je riječ o teškoj povredi međunarodnog prava. Najavio je da će Unija odgovoriti na te najnovije povrede Ruske Federacije hitnim donošenjem dodatnih mjera ograničavanja.

6        Vijeće je 23. veljače 2022. donijelo prvi niz mjera ograničavanja. One su se odnosile, kao prvo, na ograničenja gospodarskih odnosa s regijama Donjecka i Luganska koje nisu pod kontrolom vlade, kao drugo, na ograničenja pristupu tržištu kapitala, osobito zabranom financiranja Ruske Federacije, njezine vlade i njezine središnje banke i, kao treće, dodavanjem članova vlade, banaka, poslovnih osoba, generala kao i 336 članova Gosudarstvennaje Dume Federalnogo Sobranija Rossijskoj Federacii (Državna duma Savezne skupštine Ruske Federacije) na popis osoba, subjekata i tijela na koje se primjenjuju mjere ograničavanja.

7        Predsjednik Ruske Federacije 24. veljače 2022. najavio je vojnu operaciju u Ukrajini i istog su dana ruske oružane snage napale Ukrajinu na više mjesta u zemlji.

8        Vijeće je 25. veljače 2022. donijelo drugi niz mjera ograničavanja. Kao prvo, bila je riječ je o pojedinačnim mjerama koje su se odnosile na političare i poslovne osobe uključene u povredu ukrajinske teritorijalne cjelovitosti. Kao drugo, bila je riječ o mjerama ograničavanja primjenjivima u području financija, obrane, energije, u sektoru avijacije i svemirske industrije. Kao treće, bila je riječ o mjerama kojima se suspendira primjena nekih odredaba sporazuma kojima su predviđene mjere za olakšavanje izdavanja viza u pogledu određenih kategorija građana Ruske Federacije koji traže vizu za kratkotrajni boravak.

9        Istog je dana, s obzirom na ozbiljnost situacije u Ukrajini, Vijeće donijelo, s jedne strane, Odluku (ZVSP) 2022/329 o izmjeni Odluke 2014/145 (SL 2022., L 50, str. 1.), i, s druge strane, Uredbu (EU) 2022/330 o izmjeni Uredbe br. 269/2014 (SL 2022., L 51, str. 1.), osobito kako bi se izmijenili kriteriji na temelju kojih se mogu donijeti mjere ograničavanja o kojima je riječ protiv fizičkih ili pravnih osoba, subjekata ili tijela. U skladu s uvodnom izjavom 11. Odluke 2022/329, Vijeće je smatralo da bi kriterije za uvrštenje na popis trebalo izmijeniti kako bi se uključile osobe i subjekti koji podupiru rusku vladu i imaju koristi od nje, kao i osobe i subjekti koji joj osiguravaju znatan izvor prihoda, te fizičke ili pravne osobe povezane s osobama ili subjektima uvrštenima na popis.

10      Člankom 2. stavcima 1. i 2. Odluke 2014/145, u verziji kako je izmijenjena Odlukom 2022/329, predviđa se sljedeće:

„1.      Zamrzavaju se sva sredstva i gospodarski resursi koji pripadaju ili su u vlasništvu, u posjedu ili pod nadzorom:

[…]

(d)      fizičkih ili pravnih osoba, subjekata ili tijela koji pružaju materijalnu ili financijsku potporu ruskim donositeljima odluka odgovornima za pripojenje Krima ili destabilizaciju Ukrajine ili koji od njih imaju koristi;

[…]

(g)      vodećih poslovnih osoba ili pravnih osoba, subjekata i tijela uključenih u gospodarske sektore koji osiguravaju znatan izvor prihoda Vladi Ruske Federacije, koja je odgovorna za pripojenje Krima i destabilizaciju Ukrajine;

[…]

2.      Fizičkim ili pravnim osobama, subjektima ili tijelima navedenima u Prilogu ne daju se na raspolaganje, niti u njihovu korist, izravno ili neizravno, nikakva sredstva niti gospodarski resursi.”

11      Načini provedbe tog zamrzavanja financijskih sredstava utvrđeni su člankom 2. stavcima 3. do 6. Odluke 2014/145, kako je izmijenjena.

12      Člankom 1. stavkom 1. točkama (b) i (e) Odluke 2014/145, kako je izmijenjena, zabranjuje se ulazak na državno područje države članice ili provoz preko njega fizičkim osobama koje ispunjavaju kriterije koji su u bitnom istovjetni onima iz članka 2. stavka 1. točaka (d) i (g) te odluke.

13      Uredbom br. 269/2014, u verziji kako je izmijenjena Uredbom 2022/330, nalaže se donošenje mjera zamrzavanja financijskih sredstava te se definiraju modaliteti tog zamrzavanja u bitnom na isti način kao i Odlukom 2014/145, kako je izmijenjena. Naime, u članku 3. stavku 1. točkama (a) do (g) te uredbe, kako je izmijenjena, preuzet je u bitnom sadržaj članka 2. stavka 1. točaka (a) do (g) navedene odluke.

14      U tom kontekstu, Vijeće je prvotnim aktima dodalo tužiteljevo ime na popise osoba, subjekata i tijela na koje se primjenjuju mjere ograničavanja navedene u Prilogu Odluci 2014/145, kako je izmijenjena, i Prilogu I. Uredbi br. 269/2014, kako je izmijenjena (u daljnjem tekstu: popisi o kojima je riječ).

15      Razlozi za uvrštenje tužiteljeva imena na popise o kojima je riječ jesu sljedeći:

„[Tužitelj je ruski oligarh] s dugim i bliskim vezama s Vladimirom Putinom. Ima povlašteni pristup predsjedniku i održava vrlo dobre odnose s njim. Ta mu je veza s ruskim vođom pomogla da zadrži svoje veliko bogatstvo. [Većinski] je dioničar metalurške grupe Evraz, jednog od najvećih ruskih poreznih obveznika.

Stoga [je ostvarivao] koristi od ruskih donositelja odluka koji su odgovorni za pripojenje Krima ili destabilizaciju Ukrajine. Ujedno je jedan od vodećih ruskih poslovnih ljudi uključenih u gospodarske sektore koji osiguravaju znatan izvor prihoda Vladi Ruske Federacije, koja je odgovorna za pripojenje Krima i destabilizaciju Ukrajine.”

16      Vijeće je 16. ožujka 2022. u Službenom listu Europske unije objavilo obavijest namijenjenu osobama, subjektima i tijelima na koje se primjenjuju mjere ograničavanja predviđene Odlukom 2014/145, kako je izmijenjena, i Uredbom br. 269/2014, provedenom Provedbenom uredbom 2022/427 (SL 2022., C 121 I, str. 1.). U toj se obavijesti osobito navodi da dotične osobe mogu podnijeti Vijeću zahtjev za preispitivanje odluke kojom su njihova imena uvrštena na popise o kojima je riječ, zajedno s popratnom dokaznom dokumentacijom.

17      Dopisom od 13. travnja 2022. Vijeće je tužitelju dostavilo informacije iz spisa s dokazima pod oznakom WK 3624/2022 od 12. ožujka 2022. (u daljnjem tekstu: prvi spis WK), na kojem je temeljilo svoju odluku.

18      Tužitelj je 25. svibnja 2022. podnio zahtjev za preispitivanje prvotnih akata.

 Činjenice iz razdoblja nakon podnošenja ove tužbe

19      Vijeće je 14. rujna 2022. donijelo akte o zadržavanju iz rujna 2022. kojima su mjere ograničavanja donesene protiv tužitelja produljene do 15. ožujka 2023. U tim je aktima Vijeće opravdalo produljenje navedenih mjera i ponovilo sva obrazloženja prvotnih akata.

20      Dopisom od 22. prosinca 2022., kojem je priložen spis s dokazima pod oznakom WK 17693/2022 od 15. prosinca 2022. (u daljnjem tekstu: drugi spis WK), Vijeće je obavijestilo tužitelja da namjerava produljiti mjere ograničavanja protiv njega i pozvalo ga da iznese svoja očitovanja.

21      Tužitelj je u dopisu od 19. siječnja 2023. iznio svoja očitovanja o novim dokazima.

22      Na temelju akata o zadržavanju iz ožujka 2023. mjere ograničavanja donesene protiv tužitelja produljene su do 15. rujna 2023. Dopisom od 14. ožujka 2023. Vijeće je obavijestilo tužitelja o svojoj odluci.

23      Aktima o zadržavanju iz travnja 2023. uvedena je izmjena u određenim jezičnim verzijama obrazloženja koje se odnosi na tužitelja te u rubrici naslovljenoj „identifikacijski podaci” koja se odnosi na njega.

24      Razlozi za uvrštenje tužiteljeva imena na popise o kojima je riječ izmijenjeni su u aktima o zadržavanju iz travnja 2023. kako slijedi:

„[Tužitelj je ruski oligarh] s dugim i bliskim vezama s Vladimirom Putinom. Ima povlašteni pristup predsjedniku i održava vrlo dobre odnose s njim. Ta mu je veza s ruskim vođom pomogla da zadrži svoje veliko bogatstvo. Najveći je dioničar metalurške grupe Evraz, jednog od najvećih ruskih poreznih obveznika.

Stoga ostvaruje koristi od ruskih donositelja odluka koji su odgovorni za pripojenje Krima ili destabilizaciju Ukrajine. Ujedno je jedan od vodećih ruskih poslovnih ljudi uključenih u gospodarske sektore koji osiguravaju znatan izvor prihoda Vladi Ruske Federacije, koja je odgovorna za pripojenje Krima i destabilizaciju Ukrajine.”

25      Dopisom od 11. svibnja 2023. Vijeće je obavijestilo tužitelja o razlozima navedene izmjene u odgovoru na njegov dopis od 4. svibnja 2023.

 Zahtjevi stranaka

26      Tužitelj od Općeg suda zahtijeva da:

–        poništi pobijane akte u dijelu u kojem se odnose na njega;

–        naloži Vijeću plaćanje privremenog iznosa od 1 milijuna eura u korist dobrotvorne zaklade koja je osnovana u okviru prodaje Chelsea FC za žrtve sukoba kao naknadu nematerijalne štete koju je pretrpio;

–        naloži Vijeću snošenje troškova.

27      Vijeće, koje podupire Europska komisija, od Općeg suda zahtijeva da:

–        odbije tužbu;

–        naloži tužitelju snošenje troškova.

 Pravo

28      Tužitelj u prilog tužbi ističe, u potporu svojem zahtjevu za poništenje, četiri tužbena razloga koji se formalno temelje, prvi, na „povredi prava na djelotvornu sudsku zaštitu i obveze obrazlaganja”, drugi, na „očitoj pogrešci u ocjeni”, treći, na „povredi načelâ jednakog postupanja i proporcionalnosti” i, četvrti, na „povredi temeljnih prava”. Osim toga, tvrdi da je zbog nezakonitog postupanja Vijeća pretrpio štetu koju valja nadoknaditi. U okviru svojih prvih dvaju podnesaka kojima se provodi prilagodba tužitelj ističe i argumente koji se temelje na „povredi prava obrane” i „činjenici da Vijeće nije ispunilo svoju obvezu preispitivanja u okviru donošenja akata o zadržavanju iz rujna 2022. i ožujka 2023.”, koji su u biti povezani s prvim tužbenim razlogom, tako da će se analizirati kao dio tog tužbenog razloga.

 Zahtjev za poništenje

 Prvi tužbeni razlog

29      Prvi tužbeni razlog može se u biti podijeliti na dva dijela, od kojih se prvi dio odnosi na „povredu prava na djelotvornu sudsku zaštitu i obvezu obrazlaganja”, a drugi čine argumenti koje je tužitelj istaknuo u okviru prvih dvaju podnesaka kojima se provodi prilagodba, koji su posebno usmjereni protiv akata o zadržavanju iz rujna 2022. i ožujka 2023.

–       Prvi dio, koji se temelji na „povredi prava na djelotvornu sudsku zaštitu i obveze obrazlaganja”

30      Tužitelj tvrdi da mu informacije koje je dostavilo Vijeće ne omogućuju da se kvalitetno brani. Konkretno, prigovara Vijeću da nije pojasnilo prirodu i doseg „veza” ili „odnosa” koje on održava s predsjednikom Putinom.

31      Prema tužiteljevu mišljenju, Vijeće mu nije priopćilo pouzdane i vjerodostojne informacije koje mu omogućuju da provjeri razloge zbog kojih je njegovo ime uvršteno na popise o kojima je riječ i zadržano na njima, kao ni pojedinačne, posebne i konkretne razloge zbog kojih smatra da su pobijani akti opravdani.

32      U tom pogledu tužitelj naglašava da na temelju dokaza iz spisa, koje čine samo novinski članci ili ulomci i snimke zaslona preuzete s internetskih stranica, nije moguće utvrditi da mu je predsjednik Putin pružio bilo kakvu potporu ili pogodnosti.

33      Usto, tužitelj prigovara Vijeću da nije identificiralo ruske donositelje odluka od kojih je ostvarivao koristi.

34      Osim toga, tužitelj tvrdi da ga tvrdnje Vijeća obvezuju na to da podnese oslobađajuće dokaze, s čime se prebacuje teret dokazivanja.

35      Tužitelj u replici ističe nepostojanje činjenične osnove tijekom donošenja mjera ograničavanja o kojima je riječ. Usto, prigovara Vijeću da nije uzelo u obzir kontekst i okolnosti slučaja jer nije predočilo skup dovoljno konkretnih, preciznih i dosljednih indicija na temelju kojih se može dokazati postojanje dovoljne veze između njega i „stanja protiv kojeg se vodi borba”, odnosno djelovanja kojima se podrivaju ili ugrožavaju teritorijalna cjelovitost, suverenost i neovisnost Ukrajine.

36      Kad je riječ o metalurškoj grupi Evraz (u daljnjem tekstu: Evraz), tužitelj u podnescima kojima se provodi prilagodba tvrdi da ni na temelju jednog elementa nije moguće zaključiti da mu njegov status dioničara društva majke omogućuje da utječe na stanje protiv kojeg se borba vodi primjenom mjera ograničavanja. U tom pogledu naglašava da se Vijeće više ne oslanja na dokaze priložene dopisu od 22. prosinca 2022., koji se općenito odnose na poslovne odnose društva Evraz i konkretno na ugovore koje su njegova društva kćeri sklopila s Rosgvardiom (Nacionalna garda Ruske Federacije). Usto, iako su dokazi iz drugog spisa WK u velikom dijelu prethodili aktima o zadržavanju iz rujna 2022., na njih se nije pozvalo prilikom donošenja tih akata.

37      Vijeće, koje podupire Komisija, osporava tužiteljeve argumente.

38      Prema ustaljenoj sudskoj praksi, pravo na djelotvornu sudsku zaštitu, utvrđeno u članku 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja), zahtijeva da se osobi o kojoj je riječ omogući da se upozna s razlozima na kojima se temelji odluka koja se na nju odnosi čitanjem same odluke ili priopćenjem tih razloga na njezin zahtjev (vidjeti presudu od 18. srpnja 2013., Komisija i dr./Kadi, C‑584/10 P, C‑593/10 P i C‑595/10 P, EU:C:2013:518, t. 100. i navedenu sudsku praksu).

39      Obveza obrazlaganja akta koji negativno utječe na neku osobu, kako je predviđena člankom 296. drugim stavkom UFEU‑a, koja proizlazi iz načela poštovanja prava obrane, ima za cilj, s jedne strane, toj osobi na koju se odnosi dati dostatnu uputu o tome je li mjera osnovana ili sadržava li eventualno neku pogrešku koja omogućuje osporavanje njezine valjanosti pred sudom Unije i, s druge strane, tom sudu omogućiti da izvrši nadzor zakonitosti te mjere (vidjeti u tom smislu presude od 15. studenoga 2012., Vijeće/Bamba, C‑417/11 P, EU:C:2012:718, t. 49. i 50. te od 22. travnja 2021., Vijeće/PKK, C‑46/19 P, EU:C:2021:316, t. 47. i navedenu sudsku praksu).

40      Obrazloženje koje zahtijevaju članak 296. UFEU‑a i članak 41. stavak 2. točka (c) Povelje mora biti prilagođeno prirodi predmetnog akta i kontekstu u kojem je usvojen. Zahtjev za obrazloženje treba ocjenjivati prema okolnostima slučaja, osobito prema sadržaju tog akta, prirodi navedenih razloga i mogućem interesu adresata ili drugih osoba na koje se taj akt izravno i osobno odnosi da dobiju objašnjenja. Osobito, nije nužno da obrazloženje sadržava sve relevantne činjenične i pravne elemente, ni da detaljno odgovara očitovanjima koje je zainteresirana strana uputila tijekom savjetovanja prije donošenja tog akta, i to zato što se njegova dostatnost mora procjenjivati ne samo u odnosu na njegov tekst već i u odnosu na njegov kontekst i skup pravnih pravila koja uređuju predmetnu materiju (vidjeti presude od 15. studenoga 2012., Vijeće/Bamba, C‑417/11 P, EU:C:2012:718, t. 53. i navedenu sudsku praksu te od 22. travnja 2021., Vijeće/PKK, C‑46/19 P, EU:C:2021:316, t. 48. i navedenu sudsku praksu).

41      Stoga, s jedne strane, akt koji negativno utječe na neku osobu dovoljno je obrazložen ako je donesen u kontekstu poznatom toj osobi, a koji joj omogućuje da razumije doseg mjere koja se na nju odnosi. S druge strane, stupanj preciznosti obrazloženja akta mora biti proporcionalan materijalnim mogućnostima, tehničkim uvjetima i roku u kojem akt treba donijeti (vidjeti presudu od 27. srpnja 2022., RT France/Vijeće, T‑125/22, EU:T:2022:483, t. 104. i navedenu sudsku praksu).

42      Usto, u sudskoj je praksi pojašnjeno da obrazloženje akta Vijeća kojim se primjenjuje mjera ograničavanja treba navesti ne samo pravnu osnovu te mjere nego i specifične i konkretne razloge zbog kojih Vijeće u izvršavanju svoje ovlasti diskrecijske ocjene smatra da na pojedinca treba primijeniti takvu mjeru (vidjeti presudu od 27. srpnja 2022, RT France/Vijeće, T‑125/22, EU:T:2022:483, t. 105. i navedenu sudsku praksu).

43      Naposljetku, valja podsjetiti na to da obveza obrazlaganja akta predstavlja formalni preduvjet koji treba razlikovati od pitanja utemeljenosti razloga, koje je pak dio meritorne zakonitosti spornog akta. Naime, obrazloženje akta sastoji se od formalnog navođenja razloga na kojima se taj akt temelji. Ako ti razlozi imaju nedostatke, oni negativno utječu na meritornu zakonitost akta, ali ne i na njegovo obrazloženje, koje može biti zadovoljavajuće iako navodi pogrešne razloge (vidjeti presudu od 5. studenoga 2014., Mayaleh/Vijeće, T‑307/12 i T‑408/13, EU:T:2014:926, t. 96. i navedenu sudsku praksu). Isto vrijedi i za razliku između pitanja obrazlaganja i dokazivanja navodnog postupanja, koje se također odnosi na materijalnu zakonitost predmetnog akta i uključuje ispitivanje stvarnih činjenica navedenih u tom aktu kao i ocjenjivanje tih činjenica kao dokaza na kojima se temelji primjena mjera ograničavanja protiv osobe o kojoj je riječ (vidjeti u tom smislu presudu od 6. listopada 2015., Chyzh i dr./Vijeće, T‑276/12, neobjavljenu, EU:T:2015:748, t. 111. i navedenu sudsku praksu).

44      Najprije valja utvrditi, kao što je to tužitelj priznao na raspravi, da se njegovi argumenti o točnosti i neistodobnosti tvrdnji navedenih u razlozima za uvrštenje i sadržaju drugog spisa WK odnose na osnovanost pobijanih akata, a ne na postojanje ili dostatnost njihova obrazloženja. Isto vrijedi za njegov argument o navodnom prebacivanju tereta dokazivanja koji se odnosi na pitanje osnovanosti razloga.

45      U ovom slučaju, kao prvo, treba istaknuti da je opći kontekst na temelju kojeg je Vijeće donijelo mjere ograničavanja o kojima je riječ jasno naveden u uvodnim izjavama pobijanih akata u kojima se upućuje, među ostalim, na ničim izazvanu i neopravdanu vojnu agresiju Ruske Federacije prema Ukrajini. Isto tako, jasno se navode pravne osnove na temelju kojih su doneseni navedeni akti, odnosno članak 29. UEU‑a i članak 215. UFEU‑a. Obrazloženje pobijanih akata je ono izloženo u točkama 14. i 24. ove presude. Stoga su kontekst i okolnosti donošenja navedenih akata tužitelju bili dobro poznati.

46      Kao drugo, iz čitanja obrazloženja pobijanih akata dovoljno jasno proizlazi da je Vijeće uvrstilo tužiteljevo ime na popise o kojima je riječ na temelju dvaju kriterija koji se izričito navode u razlozima za uvrštenje, odnosno onih iz članka 2. stavka 1. točaka (d) i (g) Odluke 2014/145, kako je izmijenjena (u daljnjem tekstu: kriterij (d) odnosno kriterij (g)) (vidjeti točku 10. ove presude), što tužitelj uostalom ne osporava.

47      Kao treće, razlozi za uvrštenje iz točaka 15. i 24. ove presude omogućili su tužitelju da shvati da je njegovo ime uvršteno na popise o kojima je riječ i zadržano na njima osobito zbog dugotrajnih i bliskih veza koje održava s predsjednikom Putinom koje su mu, neovisno o svojoj prirodi, pomogle da zadrži svoje veliko bogatstvo, tako da je ostvarivao koristi od ruskih donositelja odluka koji su odgovorni za pripojenje Krima ili destabilizaciju Ukrajine. Usto, tužitelj je naveden kao jedan od glavnih dioničara društva majke Evraz, jednog od najvećih poreznih obveznika u Rusiji, tako da se smatra vodećim poslovnim čovjekom uključenim u gospodarski sektor koji osigurava ili predstavlja znatan izvor prihoda za vladu Ruske Federacije.

48      U tom pogledu, kad je konkretnije riječ o navodno nejasnom i općem upućivanju na ruske donositelje odluka, valja istaknuti, poput Vijeća, da je obrazloženje dovoljno precizno jer upućuje na „ruskog vođu” u jednini, zbog čega se lako može utvrditi da je predsjednik Putin ruski donositelj odluka od kojeg je tužitelj ostvarivao koristi.

49      Naposljetku, s obzirom na to da se razlozi za uvrštenje tužiteljeva imena na popise o kojima je riječ i njegova zadržavanja na njima nisu promijenili, tužitelj ne može prigovoriti Vijeću da u obrazloženju akata o zadržavanju nije uputilo na dokaze koje mu je dostavilo uz dopis od 22. prosinca 2022.

50      S obzirom na prethodna razmatranja, valja zaključiti da su u pobijanim aktima dostatno navedeni pravni i činjenični elementi koji, prema mišljenju Vijeća, čine njihovu osnovu.

51      Stoga ovaj dio valja odbiti.

–       Drugi dio, koji se temelji na „povredi prava obrane” i „činjenici da Vijeće nije ispunilo svoju obvezu preispitivanja u okviru donošenja akata o zadržavanju iz rujna 2022. i ožujka 2023.”

52      Tužitelj u biti prigovara Vijeću da mu nije omogućilo da ga se sasluša prije donošenja akata o zadržavanju iz rujna 2022. i ožujka 2023. te da mu nije dalo sadržajan odgovor na određen broj elemenata i argumenata koje je iznio.

53      Usto, tužitelj prigovara Vijeću da nije ponovno procijenilo potrebu da se protiv njega zadrže mjere ograničavanja o kojima je riječ, da je uputilo na elemente koji nisu aktualni i da nije uzelo u obzir promjene okolnosti nastale nakon uvrštenja njegova imena na popise o kojima je riječ, osobito u pogledu uloge koju je imao u različitim humanitarnim naporima i mirenju stranaka te njegovih odnosa s predsjednikom Putinom.

54      Tužitelj smatra da akti o zadržavanju iz rujna 2022. i ožujka 2023. ne bi bili doneseni da je Vijeće preispitalo njegovu situaciju i saslušalo ga.

55      Vijeće, koje podupire Komisija, osporava tužiteljeve argumente.

56      Pravo na saslušanje u svakom postupku, predviđeno člankom 41. stavkom 2. točkom (a) Povelje, koje je sastavni dio poštovanja prava obrane, daje mogućnost svakoj osobi da svrsishodno i djelotvorno iznese svoje stajalište u upravnom postupku, prije donošenja bilo koje odluke koja bi mogla nepovoljno utjecati na njezine interese (vidjeti presudu od 27. srpnja 2022., RT France/Vijeće, T‑125/22, EU:T:2022:483, t. 75. i navedenu sudsku praksu).

57      U okviru postupka donošenja odluke, osobito o zadržavanju imena osobe na popisu iz priloga aktu o mjerama ograničavanja, poštovanje prava obrane i prava na djelotvornu sudsku zaštitu nalaže da nadležno tijelo Unije priopći osobi koje se to tiče dokaze kojima raspolaže protiv te osobe, a na kojima temelji svoju odluku, i to kako bi ta osoba mogla obraniti svoja prava u najboljim mogućim uvjetima i odlučiti, uz potpuno poznavanje činjenica, ima li svrhe obratiti se sudu Unije. U trenutku tog priopćenja nadležno tijelo Unije mora omogućiti toj osobi da se djelotvorno izjasni o tvrdnjama navedenim protiv nje (vidjeti u tom smislu presude od 18. srpnja 2013., Komisija i dr./Kadi, C‑584/10 P, C‑593/10 P i C‑595/10 P, EU:C:2013:518, t. 111. i 112., i od 12. prosinca 2006., Organisation des Modjahedines du peuple d’Iran/Vijeće, T‑228/02, EU:T:2006:384, t. 93.).

58      Postojanje povrede prava obrane mora biti procijenjeno ovisno o okolnostima svojstvenim svakom pojedinom slučaju, osobito o prirodi predmetnog akta, kontekstu njegovog donošenja i pravnim pravilima koja uređuju dotično područje (vidjeti u tom smislu presudu od 18. srpnja 2013., Komisija i dr./Kadi, C‑584/10 P, C‑593/10 P i C‑595/10 P, EU:C:2013:518, t. 102. i navedenu sudsku praksu).

59      Pravo na saslušanje prije donošenja akata kojima se ime osobe ili subjekta zadržava na popisu osoba ili subjekata koji su obuhvaćeni mjerama ograničavanja obvezno je kada je u odluci kojom se zadržava uvrštenje njezina imena na taj popis Vijeće navelo nove dokaze protiv te osobe, odnosno one koji nisu uzeti u obzir u prvotnoj odluci o uvrštenju njezina imena na taj isti popis (vidjeti presudu od 12. veljače 2020., Amisi Kumba/Vijeće, T‑163/18, EU:T:2020:57, t. 54. i navedenu sudsku praksu; vidjeti u tom smislu i presudu od 7. travnja 2016., Central Bank of Iran/Vijeće, C‑266/15 P, EU:C:2016:208, t. 33.).

60      Najprije valja podsjetiti na to da se pravo na saslušanje ne dodjeljuje dotičnim osobama ni propisom o kojem je riječ ni općim načelom poštovanja prava obrane, s obzirom na to da je mogućnost da podnesu svoja pisana očitovanja dovoljna (vidjeti u tom smislu i po analogiji presude od 23. listopada 2008., People’s Mojahedin Organization of Iran/Vijeće, T‑256/07, EU:T:2008:461, t. 93. i od 6. rujna 2013., Bank Melli Iran/Vijeće, T‑35/10 i T‑7/11, EU:T:2013:397, t. 105.).

61      Stoga, kada osoba koje se to tiče sastavi očitovanja na obrazloženje, nadležno tijelo Unije ima obvezu pažljivo i nepristrano ispitati osnovanost navedenih razloga, s obzirom na ta očitovanja i eventualne njima pridružene oslobađajuće dokaze (presuda od 18. srpnja 2013., Komisija i dr./Kadi, C‑584/10 P, C‑593/10 P i C‑595/10 P, EU:C:2013:518, t. 114.).

62      U ovom slučaju, kad je riječ o aktima o zadržavanju iz rujna 2022., Vijeće je 16. ožujka 2022. (vidjeti točku 16. ove presude) objavilo obavijest namijenjenu osobama i subjektima o kojima je riječ kojom ih je obavijestilo o mogućnosti podnošenja zahtjeva za preispitivanje prije 1. lipnja 2022. Prema tome, tužitelj je mogao podnijeti svoj prvi zahtjev za preispitivanje 25. svibnja 2022., tako da je mogao iznijeti svoje stajalište prije donošenja navedenih akata o zadržavanju.

63      Kad je riječ o procjeni potrebe za zadržavanjem mjera protiv tužitelja, u svojem dopisu od 15. rujna 2022. Vijeće nije samo podsjetilo na argumente iznesene u odgovoru na tužbu jer su očitovanja sadržana u tužiteljevu zahtjevu za preispitivanje bila slična tužbenim razlozima navedenima u tužbi, nego je iznijelo i nekoliko dodatnih pojašnjenja o vezama koje tužitelj održava s predsjednikom Putinom te o njegovu statusu većinskog dioničara društva Evraz kojima se opravdava zadržavanje predmetnih mjera ograničavanja protiv njega. Usto, Vijeće je moglo istaknuti da se okolnosti nisu promijenile, što potvrđuje, među ostalim, donošenje akata o zadržavanju iz rujna 2022. na temelju istih dokaza iz prvotnih akata. U tom se smislu tužiteljeva uključenost u dobrotvorne aktivnosti, humanitarne napore i mirenje ne može smatrati promjenom okolnosti s obzirom na prethodno navedeno.

64      Stoga Vijeće nije povrijedilo obvezu preispitivanja tužiteljeve situacije prije donošenja akata o zadržavanju iz rujna 2022.

65      Kad je riječ o aktima o zadržavanju iz ožujka 2023., valja istaknuti da je Vijeće dopisom od 22. prosinca 2022. obavijestilo tužitelja da namjerava zadržati njegovo ime na popisima o kojima je riječ na temelju istog obrazloženja te ga je pozvalo da podnese očitovanja, što je on učinio dopisom od 19. siječnja 2023.

66      Stoga je tužitelj mogao podnijeti svoja očitovanja o novim dokazima koje mu je Vijeće dostavilo dopisom od 22. prosinca 2022. kojem je priložen drugi spis WK.

67      Iz toga slijedi da je Vijeće dostavilo tužitelju nove elemente prije donošenja akata o zadržavanju iz ožujka 2023. i da je tužitelj mogao iznijeti svoje stajalište o njima prije zadržavanja mjera ograničavanja o kojima je riječ donesenima protiv njega.

68      Usto, valja istaknuti da, iako je Vijeće odbilo drugi zahtjev za preispitivanje i odlučilo zadržati navedene predmetne mjere protiv tužitelja, time se ne može dokazati da je povrijedilo svoju obvezu preispitivanja. Naime, s jedne strane, nije došlo ni do kakve promjene okolnosti u pogledu donošenja prvotnih akata i, s druge strane, ništa nije sprečavalo tužitelja da prilikom podnošenja drugog zahtjeva za preispitivanje podnese nove dokaze u potporu argumentu o navodnim promjenama okolnosti do kojih je došlo nakon što je njegovo ime uvršteno na popise o kojima je riječ. Usto, u dopisu od 14. ožujka 2023. Vijeće je pojasnilo razloge kojima opravdava zadržavanje tužiteljeva imena na navedenim popisima, odnosno, s jedne strane, njegov status vodećeg poslovnog čovjeka i, s druge strane, njegove veze s predsjednikom Putinom.

69      Kad je riječ o navodnom nepostojanju sadržajnog odgovora na određene tužiteljeve argumente, treba istaknuti da, iako poštovanje prava obrane i prava na saslušanje podrazumijeva da institucije Unije moraju osobi na koju akt negativno utječe omogućiti da djelotvorno iznese svoja stajališta, one ih nisu obvezne prihvatiti (vidjeti u tom smislu presude od 7. srpnja 2017., Arbuzov/Vijeće, T‑221/15, neobjavljenu, EU:T:2017:478, t. 84. i od 27. rujna 2018., Ezz i dr./Vijeće, T‑288/15, EU:T:2018:619, t. 330.).

70      Stoga sama činjenica da Vijeće nije zaključilo da je produljenje mjera ograničavanja neosnovano niti je čak smatralo korisnim izvršiti provjere s obzirom na očitovanja koja je podnio tužitelj ne može značiti da nije znalo za takva očitovanja (vidjeti u tom smislu presudu od 27. rujna 2018., Ezz i dr./Vijeće, T‑288/15, EU:T:2018:619, t. 330. i 331.).

71      Naposljetku, kad je riječ o tužiteljevu argumentu o neistodobnosti novih dokaza, valja smatrati da se, s obzirom na to da se odnosi na pogrešku u ocjeni, ne može uspješno iznijeti u prilog ovom dijelu.

72      S obzirom na prethodna razmatranja, valja zaključiti da je Vijeće ispunilo svoje obveze u pogledu poštovanja tužiteljeva prava na saslušanje tijekom postupka koji je doveo do donošenja akata o zadržavanju iz rujna 2022. i ožujka 2023. Stoga ovaj dio valja odbiti, a slijedom toga i prvi tužbeni razlog u cijelosti.

 Drugi tužbeni razlog, koji se temelji na „očitoj pogrešci u ocjeni”

73      Tužitelj u biti tvrdi da Vijeće ne daje konkretne, precizne i dosljedne elemente koji mogu predstavljati dovoljno čvrstu činjeničnu osnovu kako bi potkrijepilo uvrštenje njegova imena na popise o kojima je riječ i njegovo zadržavanje na njima na temelju kriterija (d) i (g).

74      Vijeće, koje podupire Komisija, osporava tužiteljeve argumente.

–       Uvodna razmatranja

75      Najprije je važno istaknuti da treba smatrati da se drugi tužbeni razlog temelji na pogrešci u ocjeni, a ne na očitoj pogrešci u ocjeni. Naime, iako je točno da Vijeće ima određeno diskrecijsko pravo za utvrđivanje, od slučaja do slučaja, jesu li pravni kriteriji na kojima se temelje predmetne mjere ograničavanja ispunjeni u konkretnom slučaju, sudovi Unije ipak trebaju osigurati načelno cjelovit nadzor zakonitosti svih akata Unije (vidjeti presudu od 26. listopada 2022., Ovsyannikov/Vijeće, T‑714/20, neobjavljenu, EU:T:2022:674, t. 61. i navedenu sudsku praksu).

76      Djelotvornost sudskog nadzora koju jamči članak 47. Povelje zahtijeva, među ostalim, da se sud Unije uvjeri u to da se odluka kojom su donesene ili zadržane mjere ograničavanja, a koja se osobno odnosi na dotičnu osobu ili subjekt, temelji na dovoljno čvrstoj činjeničnoj osnovi. To podrazumijeva provjeru navedenih činjenica u obrazloženju koje podupire navedenu odluku, tako da sudski nadzor nije ograničen na ocjenu apstraktne vjerojatnosti navedenih razloga, nego se odnosi na pitanje jesu li ti razlozi, ili barem jedan od njih ako ga se smatra dovoljnim kako bi podržao tu istu odluku, dokazani (vidjeti u tom smislu presude od 18. srpnja 2013., Komisija i dr./Kadi, C‑584/10 P, C‑593/10 P i C‑595/10 P, EU:C:2013:518, t. 119. i od 5. studenoga 2014., Mayaleh/Vijeće, T‑307/12 i T‑408/13, EU:T:2014:926, t. 128.).

77      Takvu ocjenu treba provesti tako da se dokazi i podaci ispitaju ne odvojeno, nego u kontekstu u kojem su smješteni. Naime, Vijeće je ispunilo obvezu u pogledu tereta dokazivanja ako je sudu Unije predočilo skup dovoljno konkretnih, preciznih i dosljednih indicija na temelju kojih se može dokazati postojanje dovoljne veze između osobe ili subjekta koji podliježe mjeri zamrzavanja svojih financijskih sredstava i režima ili općenito stanja protiv kojega se vodi borba (vidjeti presudu od 20. srpnja 2017., Badica i Kardiam/Vijeće, T‑619/15, EU:T:2017:532, t. 99. i navedenu sudsku praksu i presudu od 26. listopada 2022., Ovsyannikov/Vijeće, T‑714/20, neobjavljenu, EU:T:2022:674, t. 63. i 66.).

78      Na nadležnom tijelu Unije je da u slučaju osporavanja utvrdi osnovanost razloga iznesenih protiv osobe ili subjekta kojih se to tiče, a ne na njima samima da pruže negativan dokaz o neosnovanosti spomenutih razloga. U tu svrhu nije potrebno da Vijeće podnese sudu Unije sve podatke i dokaze neodvojive od razloga navedenih u osporavanom aktu. Važno je međutim da pruženi podaci ili dokazi podrže razloge protiv osobe ili subjekta o kojima je riječ (presude od 18. srpnja 2013., Komisija i dr./Kadi, C‑584/10 P, C‑593/10 P i C‑595/10 P, EU:C:2013:518, t. 121. i 122. te od 28. studenoga 2013., Vijeće/Fulmen i Mahmoudian, C‑280/12 P, EU:C:2013:775, t. 67.; vidjeti i presudu od 1. lipnja 2022., Prigozhin/Vijeće, T‑723/20, neobjavljenu, EU:T:2022:317, t. 73. i navedenu sudsku praksu).

79      U tom je slučaju na sucu Unije da provjeri točnost sadržaja navedenih činjenica u odnosu na te podatke ili dokaze te utvrdi njihovu dokaznu snagu ovisno o okolnostima u tom slučaju i s obzirom na eventualna podnesena očitovanja, osobito od osobe ili subjekta kojeg se ona tiču (vidjeti u tom smislu presudu od 18. srpnja 2013., Komisija i dr./Kadi, C‑584/10 P, C‑593/10 P i C‑595/10 P, EU:C:2013:518, t. 124.).

80      Kad je konkretnije riječ o nadzoru zakonitosti akata o zadržavanju imena osobe o kojoj je riječ na popisima o kojima je riječ, valja podsjetiti na to da su mjere ograničavanja preventivne i po definiciji privremene prirode, te su uvijek valjane samo toliko dugo dok postoje činjenične i pravne okolnosti koje su dovele do njihova donošenja kao i dok postoji potreba njihova održavanja na snazi radi ostvarenja cilja s kojim su povezane. Stoga je prilikom povremenog preispitivanja tih mjera na Vijeću da dâ aktualnu ocjenu situacije i odredi koji je učinak takvih mjera kako bi utvrdilo jesu li se njima mogli postići ciljevi zadani prvotnim uvrštenjem imena dotičnih osoba i subjekata na sporni popis odnosno je li i dalje moguće izvesti isti zaključak u vezi s navedenim osobama i subjektima (vidjeti presudu od 27. travnja 2022., Ilunga Luyoyo/Vijeće, T‑108/21, EU:T:2022:253, t. 55. i navedenu sudsku praksu; presuda od 26. listopada 2022., Ovsyannikov/Vijeće, T‑714/20, neobjavljena, EU:T:2022:674, t. 67.).

81      Iz toga proizlazi da, kako bi se opravdalo zadržavanje imena osobe na popisu osoba i subjekata na koje se primjenjuju mjere ograničavanja, Vijeću nije zabranjeno pozivanje na iste dokaze koji su opravdali prvotno uvrštenje, ponovno uvrštenje ili prethodno zadržavanje tužiteljeva imena na navedenom popisu, pod uvjetom da su, s jedne strane, razlozi za uvrštenje neizmijenjeni i, s druge strane, da se kontekst nije promijenio na način da ti dokazi više nisu relevantni (vidjeti u tom smislu presudu od 23. rujna 2020., Kaddour/Vijeće, T‑510/18, EU:T:2020:436, t. 99.). U tom pogledu promjena konteksta uključuje uzimanje u obzir, s jedne strane, situacije zemlje u pogledu koje je sustav mjera ograničavanja uspostavljen, kao i posebne situacije dotične osobe (presuda od 26. listopada 2022., Ovsyannikov/Vijeće, T‑714/20, neobjavljena, EU:T:2022:674, t. 78.; vidjeti u tom smislu i presudu od 23. rujna 2020., Kaddour/Vijeće, T‑510/18, EU:T:2020:436, t. 101.), i, s druge strane, svih relevantnih okolnosti te osobito ciljeva zadanih mjerama ograničavanja (presuda od 27. travnja 2022., Ilunga Luyoyo/Vijeće, T‑108/21, EU:T:2022:253, t. 56.; vidjeti u tom smislu i po analogiji presudu od 12. veljače 2020., Amisi Kumba/Vijeće, T‑163/18, EU:T:2020:57, t. 82. do 84. i navedenu sudsku praksu).

82      S obzirom na ta načela valja provjeriti je li Vijeće počinilo pogrešku u ocjeni time što je odlučilo na popise o kojima je riječ uvrstiti, a potom na njima zadržati tužiteljevo ime, počevši od ispitivanja primjene kriterija (g) na tužitelja.

–       Primjena kriterija (g) na tužitelja

83      Tužitelj općenito osporava da činjenica da je većinski dioničar društva Evraz može podrazumijevati znatan doprinos poreznim prihodima Ruske Federacije u pogledu pripojenja Krima ili destabilizacije Ukrajine ili bliskih veza s ruskom vladom.

84      Kao prvo, tužitelj pojašnjava da društvo Evraz ne predstavlja znatan izvor prihoda za Rusku Federaciju zbog raspodjele poreza koji uplaćuje u regionalni proračun, koji ne ovisi o saveznom proračunu.

85      Kao drugo, tužitelj ističe negativne učinke koje su na društvo Evraz imala djelovanja ruske vlade u Ukrajini.

86      Kao treće, tužitelj ističe da drži samo 28,64 % dioničkog kapitala društva majke Evraz, što mu ne daje status većinskog dioničara ni mogućnost da određuje transakcije tog društva.

87      Kao četvrto, tužitelj tvrdi da djelatnosti društva Evraz nisu ograničene na Rusiju, nego se obavljaju i u Sjedinjenim Američkim Državama i Kanadi te u Češkoj Republici i Kazahstanu.

88      Kao peto, tužitelj napominje da njegovi osobni porezni doprinosi u Rusiji nisu znatni i da ga se stoga ne može smatrati velikim poreznim obveznikom za Rusku Federaciju. U tom pogledu osporava primjenu kriterija „sektor djelatnosti” koji je diskriminirajući u svrhu određivanja znatnog izvora prihoda. Dodaje da činjenica da je društvo Evraz dobavljač čelika za nacionalno željezničko poduzeće ne može biti odlučujuća u dokazivanju da ruskoj vladi donosi znatan izvor prihoda.

89      Kao šesto i posljednje, tužitelj osporava svoju kvalifikaciju kao „vodećeg poslovnog čovjeka” u Rusiji i podsjeća na to da je svoju imovinu u velikom dijelu uložio izvan navedene zemlje, odnosno, među ostalim, u Izraelu, Ujedinjenoj Kraljevini, Sjedinjenim Američkim Državama i Kanadi te da se, osim toga, istaknuo kao poznati filantrop čije dobrotvorne akcije obuhvaćaju sve zemlje u kojima posluje.

90      Vijeće, koje podupire Komisija, osporava tužiteljeve argumente.

91      U ovom slučaju razlog koji se tužitelju stavlja na teret i koji je povezan s kriterijem (g) odnosi se na činjenicu da je on, s obzirom na to da je većinski dioničar ili jedan od glavnih dioničara društva Evraz, koje je jedan od najvećih poreznih obveznika u Rusiji, vodeći poslovni čovjek uključen u gospodarske sektore koji osiguravaju ili predstavljaju znatan izvor prihoda za vladu Ruske Federacije.

92      U kriteriju (g) upotrebljava se pojam „vodeće poslovne osobe” u vezi s obavljanjem „djelatnosti u gospodarskim sektorima koji osiguravaju znatan izvor prihoda [ruskoj] vladi”, bez drugih uvjeta koji se odnose na izravnu ili neizravnu vezu s navedenom vladom. Cilj koji se tim kriterijem želi postići jest, naime, izvršavanje najvećeg pritiska na ruske vlasti kako bi one okončale svoja djelovanja i politike kojima se destabilizira Ukrajina, kao i vojnu agresiju prema toj zemlji.

93      U tom pogledu postoji logična veza između, s jedne strane, ciljanih vodećih poslovnih osoba uključenih u gospodarske sektore kojima se osiguravaju znatni prihodi ruskoj vladi i, s druge strane, cilja mjera ograničavanja o kojima je riječ, koji se, među ostalim, sastoji od povećanja pritiska na Rusku Federaciju i povećanja troškova njezina djelovanja usmjerenog na podrivanje teritorijalne cjelovitosti, suvereniteta i neovisnosti Ukrajine (vidjeti u tom smislu presudu od 13. rujna 2018., Rosneft i dr./Vijeće, T‑715/14, neobjavljenu, EU:T:2018:544, t. 157. i navedenu sudsku praksu).

94      Međutim, ništa u uvodnim izjavama ili odredbama Odluke 2014/145, kako je izmijenjena, i Uredbe br. 269/2014, kako je izmijenjena, ne dopušta zaključak da je Vijeće dužno dokazati postojanje bliskih veza ili odnosa međuovisnosti između osobe čije je ime uvršteno na popise o kojima je riječ i ruske vlade ili njezinih djelovanja kojima se podrivaju teritorijalna cjelovitost, suverenitet i neovisnost Ukrajine.

95      Takvo bi tumačenje bilo protivno ne samo tekstu kriterija (g), nego i cilju koji se želi postići.

96      Naime, s jedne strane, s obzirom na tekst kriterija (g), valja smatrati da osobe o kojima je riječ treba smatrati vodećima zbog njihove važnosti u gospodarskom sektoru u kojem obavljaju svoju djelatnost i važnosti koju taj sektor ima za rusko gospodarstvo (vidjeti u tom smislu presudu od 13. rujna 2018., Rosneft i dr./Vijeće, T‑715/14, neobjavljenu, EU:T:2018:544, t. 157. i navedenu sudsku praksu). Stoga pojam „vodeće poslovne osobe” treba shvatiti na način da se odnosi na važnost tih osoba s obzirom na, ovisno o slučaju, njihove profesionalne statuse, važnost njihovih gospodarskih aktivnosti, opseg njihova vlasništva kapitalnih udjela ili njihove funkcije unutar jednog ili više poduzetnika u kojima obavljaju te djelatnosti.

97      S druge strane, cilj mjera ograničavanja o kojima je riječ nije sankcionirati određene osobe ili subjekte zbog njihove povezanosti sa situacijom u Ukrajini ili njihovih veza s ruskom vladom, nego, kao što je to navedeno u točki 93. ove presude, izvršiti najveći pritisak na ruska tijela kako bi ona okončala svoja djelovanja i svoje politike destabiliziranja Ukrajine, kao i povećati troškove djelovanja Ruske Federacije usmjerenog na podrivanje teritorijalne cjelovitosti, suvereniteta i neovisnosti Ukrajine i promicati završetak krize (vidjeti u tom smislu presudu od 27. srpnja 2022., RT France/Vijeće, T‑125/22, EU:T:2022:483, t. 163. i navedenu sudsku praksu).

98      U konačnici, kriterij (g) treba tumačiti na način da se, s jedne strane, može primijeniti na „vodeće poslovne osobe” u smislu opisanom u točki 96. ove presude i da, s druge strane, upravo gospodarski sektori u kojima posluju te osobe moraju pružiti znatan izvor prihoda ruskoj vladi.

99      Stoga osnovanost razloga navedenih u pobijanim aktima valja ocijeniti s obzirom na to tumačenje kriterija (g).

100    U ovom slučaju, s obzirom na to da se ti razlozi za uvrštenje tužiteljeva imena na popise o kojima je riječ i njegovo zadržavanje na njima nisu promijenili, nije potrebno praviti razliku između, s jedne strane, prvotnih akata i, s druge strane, akata o zadržavanju jer se provjera informacija navedenih u obrazloženju i dokazima, koji su sadržani u prvom i drugom spisu WK, u biti odnosi na iste činjenične okolnosti.

101    Razlozi utvrđeni u pogledu tužitelja, kad je riječ o kriteriju (g), odnose se na činjenicu da je on u trenutku donošenja prvotnih akata i akata o zadržavanju bio većinski dioničar ili jedan od glavnih dioničara društva Evraz, jednog od najvećih ruskih poreznih obveznika, i da posluje, među ostalim, u gospodarskom sektoru koji osigurava ili predstavlja znatan izvor prihoda za rusku vladu.

102    Međutim, iz elemenata u spisu predmeta proizlazi da tužitelj izravno drži 28,64 % dioničkog kapitala društva majke Evraz i da samo trojica drugih dioničara tog društva drže udio veći od 5 %.

103    Iako tužitelj osporava svoj status većinskog dioničara društva Evraz i ovlast da određuje transakcije navedenog društva ili da ga kontrolira, nesporno je ne samo to da je on jedan od najvećih dioničara društva majke Evraz, nego i to da je, u skladu s prospektom tog društva koji je tužitelj uložio u spis predmeta, njegov glavni dioničar.

104    Naime, tužitelj u društvu majci Evraz ima najveći postotak glasačkih prava među četirima glavnim dioničarima, uključujući i njega samog, koji zajedno imaju 63,35 % tih prava, dok je ostatak dioničkog kapitala društva u slobodnoj prodaji, i mogu nadzirati izbor direktora, isplaćivanje dividendi, imenovanje uprave i donošenje ostalih političkih odluka navedenog društva majke. U tom pogledu, kao što to naglašava Vijeće, valja istaknuti da upravni odbor tog društva majke čini jedanaest članova, uključujući šest nezavisnih neizvršnih direktora, i da tužitelj ima pravo sam imenovati do tri direktora. U svakom slučaju, valja istaknuti da, iako tužiteljevo sudjelovanje u predmetnom društvu majci kao običnog ulagača čini manjinski udio koji mu ne omogućuje da na bilo koji način kontrolira to društvo, ono je i dalje znatno osobito s obzirom na činjenicu da je društvo Evraz jedna od glavnih ruskih grupa u području čelika i rudarstva. Iz toga slijedi da se tužitelj, kao glavni dioničar predmetnog društva majke tijekom više godina, može kvalificirati kao vodeći poslovni čovjek na temelju kriterija (g).

105    Kad je konkretnije riječ o tužiteljevu „vodećem” karakteru, valja pojasniti da, kako bi ušao u kategoriju „vodećih poslovnih osoba”, kao što se to navodi u točkama 96. do 97. ove presude, kriterijem (g) ne zahtijeva se postojanje bliskih veza ili odnosa međuovisnosti s ruskom vladom ili s predsjednikom Ruske Federacije. Ne ovisi ni o nekoj vrsti pripisivosti tužitelju odluke o nastavku invazije na Ukrajinu ili o izravnoj ili neizravnoj vezi s pripojenjem Krima ili destabilizacijom Ukrajine, tako da tužiteljev argument o nepostojanju koristi od djelovanja ruske vlade u Ukrajini treba odbiti kao neosnovan.

106    Iz toga slijedi da je Vijeće pravilno smatralo da je tužitelj vodeći poslovni čovjek osobito zbog njegova profesionalnog statusa, važnosti njegovih gospodarskih aktivnosti, opsega njegova vlasništva kapitalnih udjela u društvu Evraz i, konkretnije, zbog njegova statusa glavnog dioničara društva majke navedene grupe društava (vidjeti točku 96. ove presude).

107    Usto, tužitelj u biti osporava da obavlja djelatnost u gospodarskim sektorima koji osiguravaju znatan izvor prihoda ruskoj vladi u smislu kriterija (g).

108    U tom pogledu valja istaknuti, poput Vijeća, da se, suprotno onomu što tvrdi tužitelj, izraz „koji osiguravaju znatan izvor prihoda Vladi Ruske Federacije” iz kriterija (g), s obzirom na tekst tog kriterija, odnosi na prihode koji proizlaze iz važnih gospodarskih sektora Ruske Federacije, a ne samo na poreze koje plaćaju vodeće poslovne osobe. Naime, iako se u uvodnoj izjavi 11. Odluke 2022/329 navodi da kriterije za uvrštenje na popis treba izmijeniti kako bi se uključile „osobe i subjekti koji […] Vlad[i] Ruske Federacije] […] osiguravaju znatan izvor prihoda”, to ipak ne može opravdati tumačenje navedenog kriterija na način koji je protivan njezinu tekstu koji je vrlo jasan. Osim toga, valja istaknuti da je tumačenje koje zagovara tužitelj protivno cilju koji se nastoji postići mjerama ograničavanja o kojima je riječ, a to je oslabiti sposobnost Ruske Federacije da vodi agresivan rat protiv Ukrajine.

109    Usto, iako je točno da se pojam „znatan izvor prihoda” ne definira ni u Odluci 2014/145, kako je izmijenjena, ni u Uredbi br. 269/2014, kako je izmijenjena, upotreba opisnog pridjeva „znatan”, koji se odnosi na riječ „izvor”, ipak podrazumijeva da taj izvor treba biti znatan, a stoga i nezanemariv.

110    Nadalje, iako vlastiti doprinos društva Evraz proračunu Ruske Federacije može biti koristan za određivanje ekonomske važnosti tog društva, osobito kako bi se utvrdio vodeći karakter poslovnog čovjeka koji je glavni dioničar njegova društva majke, on nije odlučujuć u svrhu odgovora na pitanje osigurava li gospodarski sektor u kojem tužitelj posluje znatan izvor prihoda ruskoj vladi.

111    U ovom slučaju, kad je riječ o pitanju osigurava li gospodarski sektor u kojem tužitelj posluje posredstvom društva Evraz znatan izvor prihoda ruskoj vladi, ne može se valjano tvrditi da to nije slučaj sa sektorom čelika i rudarstva.

112    Naime, o takvom znatnom izvoru prihoda koji sektor čelika i rudarstva osigurava ruskoj vladi može se zaključiti iz konteksta i dokumenta br. 2 iz prvog spisa WK u kojem se navodi da je 2016. taj sektor bio treći gospodarski sektor u smislu poreznih prihoda u Rusiji i da je među prvih 50 ruskih poreznih obveznika njih 10, uključujući društvo Evraz, obuhvaćeno navedenim sektorom. Iz navedenog dokumenta proizlazi i da se, iako se 2016. ukupno porezno opterećenje ruskog gospodarstva smanjilo, za te porezne obveznike povećalo s 12,4 % na 12,9 %.

113    Usto, iz dokumenta br. 10 iz prvog spisa WK i povijesnog pregleda društva Evraz, koji je tužitelj uložio u spis, proizlazi da je društvo majka te grupe društava jedan od najvećih vertikalno integriranih rudarskih i metalurških poduzetnika na svijetu te da ima nekoliko društava kćeri.

114    To potkrepljuje i godišnje izvješće društva majke Evraz za 2021. koje je tužitelj uložio u spis i u kojem se prihodi navode po sektorima djelatnosti. Konkretno, iz tog izvješća proizlazi da su djelatnosti u sektoru čelika donijele 12,5 milijardi američkih dolara (USD), pri čemu su uzeti u obzir prihodi tog sektora na području Sjeverne Amerike (koji odgovaraju iznosu od 2,3 milijarde američkih dolara). Konkretnije, iako navedeno društvo majka obavlja svoju djelatnost u nekoliko sektora ruskog gospodarstva, prihodi samo za sektor čelika, koji su se u Rusiji povećali za 48,3 % u razdoblju od 2020. do 2021., čine 66,3 % njezina ukupnog prihoda. U skladu s navedenim izvješćem, to društvo majka je „predvodnik na građevinskom tržištu i tržištu željezničkih proizvoda u Rusiji”. Naime, drži udjele od 28 % na ruskom tržištu željezničkih kotača i 97 % na tržištu vlakova.

115    Osim toga, iz prospekta o društvu Evraz proizlazi da je 2018. bilo četvrti proizvođač sirovog čelika u Rusiji i najveći proizvođač po količini dugačkih proizvoda za izgradnju i željezničku industriju u toj zemlji i Zajednici neovisnih država (ZND). U godišnjem izvješću društva majke Evraz za 2021. navodi se i da je 94,8 % od 71 210 zaposlenika društva Evraz zaposleno u Rusiji i ZND‑u.

116    Na temelju svih tih elemenata može se utvrditi da gospodarski sektor o kojem je riječ, odnosno sektor čelika i rudarstva, u kojem posluje, među ostalim, društvo Evraz, osigurava znatan izvor prihoda ruskoj vladi.

117    Okolnost, čak i ako se pokaže utvrđenom, da se porezni prihodi iz sektora čelika i rudarstva uglavnom uplaćuju u proračune lokalnih saveznih jedinica nije relevantna. Naime, s obzirom na cilj mjera ograničavanja o kojima je riječ, naveden u točki 93. ove presude, pojam „prihodi za vladu Ruske Federacije” ne može se usko tumačiti, tako da se odnosi samo na porezne prihode uplaćene u savezni proračun te države. Osim toga i u svakom slučaju, čak i ako taj izvor prihoda nije namijenjen saveznom proračunu niti ga navedena vlada izravno upotrebljava kako bi financirala svoje vojne izdatke, ipak omogućuje toj vladi kao cjelini da, neovisno o tome potječu li ti prihodi iz saveznog proračuna ili regionalnih proračuna, osigura dodatna sredstva za svoje djelovanje usmjereno na podrivanje teritorijalne cjelovitosti, suvereniteta i neovisnosti Ukrajine.

118    Usto, tužiteljeve argumente koji se temelje na osobnijim okolnostima, odnosno njegovim humanitarnim aktivnostima i njegovoj ulozi u mirovnim pregovorima, treba odbiti kao bespredmetne. Naime, takvi elementi nisu relevantni kako bi se ocijenilo jesu li u ovom slučaju ispunjeni uvjeti iz kriterija (g), koji se pojašnjava u točkama 92. do 97. ove presude.

119    Naposljetku, ne može se prihvatiti prigovor koji je tužitelj istaknuo u okviru drugog podneska kojim se provodi prilagodba u skladu s kojim je Vijeće, oslanjajući se na dokaze iz drugog spisa WK, prilikom donošenja akata o zadržavanju počinilo pogreške u pogledu ocjene ugovora između društava kćeri društva Evraz i Nacionalne garde Ruske Federacije i postojanja nacrta zakona o ratnom gospodarstvu kojim bi se obvezalo poduzetnike poput Evraza da vojsci isporuče materijale i pruže usluge. Naime, valja utvrditi da Vijeće samo podredno upućuje na te elemente i da, s obzirom na to da ih nije upotrijebilo kako bi potkrijepilo akte o zadržavanju jer oni nisu izravno povezani s kriterijem (g), navedeni prigovor treba odbiti kao bespredmetan.

120    Stoga valja zaključiti da je Vijeće podnijelo skup dovoljno konkretnih, preciznih i dosljednih indicija na temelju kojih se može dokazati da gospodarski sektor u kojem tužitelj posluje osigurava znatan izvor prihoda ruskoj vladi.

121    S obzirom na sve prethodno navedeno, valja zaključiti da je razlog uvrštenja tužiteljeva imena na popise o kojima je riječ, koji se temelji na statusu vodećeg poslovnog čovjeka koji djeluje u gospodarskim sektorima koji ruskoj vladi osiguravaju znatan izvor prihoda, što odgovara kriteriju (g), dovoljno potkrijepljen, tako da Vijeće nije počinilo pogrešku u ocjeni s obzirom na taj kriterij time što je odlučilo na predmetne popise uvrstiti, a potom na njima zadržati tužiteljevo ime.

122    Međutim, prema sudskoj praksi, u pogledu nadzora zakonitosti odluke o određivanju mjera ograničavanja, s obzirom na njihovu preventivnu narav, ako sud Unije smatra da je barem jedan od spomenutih razloga dovoljno precizan i konkretan, da je dokazan i predstavlja dovoljnu osnovu za tu odluku, tada okolnost da ostali razlozi to nisu ne opravdava poništenje spomenute odluke (vidjeti presudu od 28. studenoga 2013., Vijeće/Manufacturing Support & Procurement Kala Naft, C‑348/12 P, EU:C:2013:776, t. 72. i navedenu sudsku praksu).

123    Stoga drugi tužbeni razlog treba odbiti kao neosnovan a da pritom nije potrebno ispitati osnovanost drugih prigovora koje je tužitelj istaknuo i kojima se nastoji dovesti u pitanje ocjena Vijeća s obzirom na kriterij (d).

 Treći tužbeni razlog, koji se temelji na povredi načelâ jednakog postupanja i proporcionalnosti

124    Treći tužbeni razlog dijeli se na dva dijela koji se temelje, s jedne strane, na povredi načelâ nediskriminacije i jednakog postupanja i, s druge strane, na povredi načela proporcionalnosti.

–       Prvi dio, koji se temelji se na povredi načelâ nediskriminacije i jednakog postupanja

125    Tužitelj u biti tvrdi da su mjere ograničavanja o kojima je riječ diskriminirajuće. Prema njegovu mišljenju, kao prvo, Vijeće preširoko tumači kriterij (g) jer se njime omogućuje da se sve poslovne osobe, bez obzira na njihovo podrijetlo, koje obavljaju ili su obavljale znatnu gospodarsku djelatnost u Rusiji i poštuju svoje porezne obveze, kažnjavaju samo na toj osnovi. Kao drugo, diskriminirajuće je da Vijeće primjenjuje taj kriterij jer se navedeni kriterij odnosi na poslovne osobe i poduzetnike s ruskim državljanstvom, pri čemu se ne uzimaju u obzir strani poduzetnici, iako i oni posluju na ruskom državnom području i uplaćuju iznose na ime poreza i davanja u proračun Ruske Federacije. Kao treće, tužitelj smatra da je kažnjen zbog elemenata nad kojima nema nikakav nadzor, bilo da je riječ o iznosima poreza koje treba platiti, raspodjeli poreznih prihoda između regija i savezne vlade ili korištenju proračuna koji joj je dodijeljen. Budući da nema nikakav instrument za utjecanje na rusku poreznu politiku i raspodjelu prihoda od djelatnosti društva Evraz, nijedna mjera ograničavanja koja se na njega odnosi ne može promijeniti njegove obveze kao ruskog poreznog obveznika.

126    Vijeće, koje podupire Komisija, osporava tužiteljeve argumente.

127    Valja podsjetiti na to da, prema sudskoj praksi, načelo jednakog postupanja, koje predstavlja temeljno načelo prava, zabranjuje da se u usporedivim situacijama postupa na različite načine odnosno da se u različitim situacijama postupa na isti način, osim ako je takvo postupanje objektivno opravdano (vidjeti presude od 31. svibnja 2018., Kaddour/Vijeće, T‑461/16, EU:T:2018:316, t. 152. i navedenu sudsku praksu te od 13. rujna 2018., Vnesheconombank/Vijeće, T‑737/14, neobjavljenu, EU:T:2018:543, t. 161. i navedenu sudsku praksu).

128    U ovom slučaju, kao prvo, kad je riječ o tužiteljevu argumentu koji se temelji na činjenici da Vijeće preširoko tumači kriterij (g) jer se njime u biti omogućuje da se sve poslovne osobe, bez obzira na njihovo podrijetlo, koje obavljaju ili su obavljale znatnu gospodarsku djelatnost u Rusiji i poštuju svoje porezne obveze, kažnjavaju samo na toj osnovi, valja istaknuti da tužitelj ne pojašnjava na koji način ili u odnosu na koje je osobe to navodno preširoko tumačenje navedenog kriterija diskriminirajuće. Suprotno onomu što tvrdi tužitelj, to se ne odnosi na sve poslovne osobe koje obavljaju znatnu gospodarsku djelatnost u Rusiji i plaćaju ili su platile poreze u toj zemlji na toj osnovi jer se taj kriterij može odnositi samo na one koje djeluju u gospodarskom sektoru koji ruskoj vladi osigurava znatan izvor prihoda. U svakom slučaju, razlozi na koje se Vijeće oslonilo prilikom donošenja pobijanih akata temelje se na utvrđenju prema kojem je tužitelj većinski dioničar društva Evraz, jednog od najvećih poreznih obveznika Ruske Federacije. Stoga su protiv tužitelja, suprotno onomu što tvrdi, mjere ograničavanja o kojima je riječ donesene nakon pojedinačne procjene, koja se temeljila na konkretnim dokazima koji se odnose na njega.

129    Osim toga, u okviru kriterija (g) utvrđeno je da znatan izvor prihoda ruskoj vladi osigurava upravo gospodarski sektor, a ne poslovne osobe kao takve ni društva čiji su one dioničari (vidjeti točku 98. ove presude). Stoga se taj kriterij sam po sebi ne odnosi na porez koji plaćaju tužitelj, društvo majka Evraz ili njegova društva kćeri. Navedeni kriterij odnosi se na sve prihode ostvarene u gospodarskom sektoru u kojem posluju poslovne osobe o kojima je riječ i stoga osobito uključuje, ali ne isključivo, porezne prihode ostvarene u tom sektoru.

130    Kao drugo, kad je riječ o tužiteljevu argumentu prema kojem je diskriminirajuće to što Vijeće primjenjuje kriterij (g) jer se navedeni kriterij odnosi na poslovne osobe i poduzetnike s ruskim državljanstvom, pri čemu se ne uzimaju u obzir strani poduzetnici, dovoljno je utvrditi, poput Vijeća, da se taj kriterij ne odnosi na državljanstvo uvrštenih osoba, nego na svaku fizičku osobu koja ima status vodeće poslovne osobe u smislu navedenog kriterija. Stoga osobe na koje se odnose mjere ograničavanja o kojima je riječ mogu imati bilo koje državljanstvo ako ispunjavaju predmetni kriterij.

131    U tim okolnostima, čak i pod pretpostavkom da Vijeće nije donijelo mjere zamrzavanja financijskih sredstava u pogledu određenih osoba koje ispunjavaju kriterij (g) te brižljivo i nepristrano ispitalo sve relevantne elemente koji se odnose na te osobe, tužitelj se ne može valjano pozvati na takvu okolnost jer načela jednakog postupanja i nediskriminacije moraju biti u skladu s načelom zakonitosti (vidjeti u tom smislu presudu od 3. svibnja 2016., Post Bank Iran/Vijeće, T‑68/14, neobjavljenu, EU:T:2016:263, t. 135. i navedenu sudsku praksu). U svakom slučaju valja istaknuti da iz ispitivanja drugog tužbenog razloga proizlazi da je Vijeće odlučilo, a da pritom nije počinilo pogrešku u ocjeni, u okviru diskrecijske ovlasti kojom raspolaže kako bi utvrdilo jesu li ispunjeni kriteriji za uvrštenje na popis, uvrstiti tužiteljevo ime na popise o kojima je riječ i zadržati ga na njima.

132    Kao treće, valja istaknuti da tužitelj ne objašnjava razloge zbog kojih bi navodno nepostojanje utjecaja na raspodjelu ruskih poreznih prihoda i raspodjelu prihoda od djelatnosti društva Evraz moglo predstavljati povredu načela jednakog postupanja, tako da taj argument treba odbiti kao nepotkrijepljen.

133    Stoga ovaj dio valja odbiti.

–       Drugi dio, koji se temelji na povredi načela proporcionalnosti

134    Tužitelj tvrdi da su mjere ograničavanja o kojima je riječ donesene protiv njega neprikladne i neproporcionalne jer se njima ne izvršava nikakav pritisak na ruska tijela niti mogu imati koristan učinak s obzirom na to da on ne sudjeluje ni u kakvoj radnji povezanoj s pripojenjem Krima ili destabilizacijom Ukrajine.

135    U tom pogledu tužitelj smatra, s jedne strane, da mjere o kojima je riječ donesene protiv njega nisu nužne za postizanje postavljenih ciljeva jer nije sudjelovao niti je bio uključen u donošenje bilo koje odluke koja se odnosi na pripojenje Krima ili destabilizaciju Ukrajine. Štoviše, tvrdi da su navedene mjere daleko od svojeg navodnog cilja da utječu na politiku Ruske Federacije u Ukrajini s obzirom na neznatan doprinos saveznom proračunu i da mogu imati negativne posljedice za djelatnosti izvan Rusije. Usto, ističe da su te mjere poduzete zbog njegova statusa dioničara društva majke Evraz, na koje se ne odnosi nijedna slična mjera. Naposljetku, tvrdi da su predmetne mjere neproporcionalne jer ga sprečavaju da učinkovito posreduje u komunikaciji u okviru mirovnih pregovora.

136    Vijeće, koje podupire Komisija, osporava tužiteljeve argumente.

137    Načelom proporcionalnosti, koje je dio općih načela prava Unije i koje je navedeno u članku 5. stavku 4. UEU‑a, zahtijeva se da su sredstva stavljena na raspolaganje odredbom prava Unije takve prirode da omogućuju ostvarivanje legitimnih ciljeva koji se nastoje postići propisom o kojem je riječ i da ne prekoračuju ono što je nužno za ostvarivanje navedenih ciljeva (presude od 15. studenoga 2012., Al‑Aqsa/Vijeće i Nizozemska/Al‑Aqsa, C‑539/10 P i C‑550/10 P, EU:C:2012:711, t. 122. te od 1. lipnja 2022., Prigozhin/Vijeće, T‑723/20, neobjavljena, EU:T:2022:317, t. 133.).

138    Dakle, u slučaju izbora između više prikladnih mjera potrebno je pribjeći najmanje opterećujućoj i neugodnosti koje stvara ne smiju biti nerazmjerne u odnosu na ciljeve (vidjeti u tom smislu presudu od 30. studenoga 2016., Rotenberg/Vijeće, T‑720/14, EU:T:2016:689, t. 178. i navedenu sudsku praksu).

139    U pogledu sudskog nadzora poštovanja načela proporcionalnosti, zakonodavcu Unije potrebno je priznati široku diskrecijsku ovlast u područjima koja uključuju njegovo sudjelovanje u odlukama političke, gospodarske i socijalne naravi, i u kojima on treba izvršiti složene ocjene. Iz toga slijedi da samo očita neprikladnost mjere donesene u tim područjima, u odnosu na cilj koji nadležna institucija želi postići, može utjecati na zakonitost te mjere (vidjeti u tom smislu presudu od 30. studenoga 2016., Rotenberg/Vijeće, T‑720/14, EU:T:2016:689, t. 179. i navedenu sudsku praksu).

140    U ovom slučaju valja istaknuti da, s obzirom na temeljnu važnost ciljeva koji se žele postići mjerama ograničavanja o kojima je riječ, odnosno zaštite teritorijalne cjelovitosti, suvereniteta i neovisnosti Ukrajine te promicanja mirnog rješenja krize u toj zemlji, koji su dio šireg cilja održavanja mira, sprečavanja sukoba i jačanja međunarodne sigurnosti u skladu s ciljevima vanjskog djelovanja Unije koji su navedeni u članku 21. stavku 2. točki (c) UEU‑a, negativne posljedice koje za tužitelja proizlaze iz njihove primjene nisu očito neproporcionalne (vidjeti u tom smislu i po analogiji presudu od 28. ožujka 2017., Rosneft, C‑72/15, EU:C:2017:236, t. 150.).

141    Valja istaknuti i da je Vijeće u uvodnim izjavama 2. do 10. Odluke 2022/329 izvijestilo o kontinuiranom pogoršanju situacije u Ukrajini koje je 24. veljače 2022. dovelo do agresije Ruske Federacije prema Ukrajini uz očitu povredu teritorijalne cjelovitosti, suvereniteta i neovisnosti te države. Stoga je Vijeće smatralo da zbog pogoršanja situacije u Ukrajini, koju obilježava agresivan rat koji je pokrenula Ruska Federacija, treba proširiti krug osoba i subjekata na koje se odnose mjere ograničavanja o kojima je riječ u svrhu postizanja postavljenih ciljeva. Naime, iz takvog pristupa, koji se temelji na progresivnosti zadiranja u prava s obzirom na učinkovitost mjera, proizlazi da je i proporcionalnost tih mjera uspostavljena (vidjeti po analogiji presude od 28. studenoga 2013., Vijeće/Manufacturing Support & Procurement Kala Naft, C‑348/12 P, EU:C:2013:776, t. 126. i od 25. siječnja 2017., Almaz‑Antey Air and Space Defence/Vijeće, T‑255/15, neobjavljenu, EU:T:2017:25, t. 104.).

142    S obzirom na razvoj situacije u Ukrajini, time što je uključilo i poslovne osobe koje obavljaju djelatnosti u gospodarskim sektorima koji osiguravaju znatan izvor prihoda ruskoj vladi, Vijeće je moglo opravdano očekivati da će takva djelovanja prestati ili da će se povećati njihovi troškovi za one koji ih poduzimaju kako bi se promicao prestanak očite povrede teritorijalne cjelovitosti, suvereniteta i neovisnosti Ukrajine (vidjeti po analogiji presudu od 13. rujna 2018., Rosneft i dr./Vijeće, T‑715/14, neobjavljenu, EU:T:2018:544, t. 157.).

143    U ovom je slučaju, u okviru drugog tužbenog razloga utvrđeno da su mjere ograničavanja protiv tužitelja opravdane zato što je njegova situacija upućivala na zaključak da ispunjava uvjete za primjenu kriterija (g). Naime, uvrštenjem tužitelja na popis kao glavnog dioničara društva majke Evraz uzima se u obzir sektor djelatnosti u kojem to društvo posluje, neovisno o tome primjenjuju li se na njega i pojedinačne sankcije kao na pravnu osobu i koliki je porezni doprinos koji bi ruska vlada primila.

144    Uostalom, činjenica da tužitelj nije sudjelovao u donošenju bilo koje odluke povezane s pripojenjem Krima ili destabilizacijom Ukrajine nije relevantna jer mu mjere ograničavanja nisu naložene zbog toga, nego zato što je, među ostalim, jedna od vodećih poslovnih osoba uključenih u gospodarske sektore koji osiguravaju znatan izvor prihoda ruskoj vladi, koja je odgovorna za pripojenje Krima i destabilizaciju Ukrajine. U tom pogledu valja podsjetiti na to da važnost ciljeva koji se žele postići aktom Unije kojim se utvrđuje sustav mjera ograničavanja opravdava negativne, čak znatne posljedice za određene subjekte, uključujući one koji nisu ni na koji način odgovorni za situaciju zbog koje su donesene predmetne mjere (vidjeti po analogiji presude od 3. rujna 2008., Kadi i Al Barakaat International Foundation/Vijeće i Komisija, C‑402/05 P i C‑415/05 P, EU:C:2008:461, t. 361., i od 28. ožujka 2017., Rosneft, C‑72/15, EU:C:2017:236, t. 150.).

145    Kad je riječ o prikladnosti mjera ograničavanja donesenih protiv tužitelja, valja istaknuti da se, s obzirom na ciljeve u općem interesu koji su jednako značajni za međunarodnu zajednicu kao i oni navedeni u točki 140. ove presude, navedene mjere ne mogu kao takve smatrati neprikladnima (vidjeti u tom smislu i po analogiji presudu od 2. prosinca 2020., Kalai/Vijeće, T‑178/19, neobjavljenu, EU:T:2020:580, t. 171. i navedenu sudsku praksu).

146    Kad je riječ o nužnosti predmetnih mjera ograničavanja, valja utvrditi da druge manje obvezujuće mjere ne omogućuju tako učinkovito postizanje ciljeva kojima teže, odnosno vršenje pritiska na ruske donositelje odluka koji su odgovorni za situaciju u Ukrajini, osobito u odnosu na mogućnost zaobilaženja ograničenja koja su određena (vidjeti u tom smislu presudu od 30. studenoga 2016., Rotenberg/Vijeće, T‑720/14, EU:T:2016:689, t. 182. i navedenu sudsku praksu). Uostalom, tužitelj nije dokazao da je Vijeće moglo razmotriti donošenje mjera koje su manje ograničavajuće, ali jednako prikladne kao one koje su predviđene.

147    Kad je riječ o tužiteljevu argumentu o posljedicama njegova sudjelovanja u mirovnim pregovorima, treba podsjetiti na to da se člankom 2. stavcima 3. i 4. Odluke 2014/145, kako je izmijenjena, i člankom 4. stavkom 1., člankom 5. stavkom 1. i člankom 6. stavkom 1. Uredbe br. 269/2014, kako je izmijenjena, predviđa mogućnost, s jedne strane, odobrenja da se zamrznuta financijska sredstva koriste za zadovoljavanje osnovnih potreba ili za ispunjenje određenih obveza i, s druge strane, dobivanja posebnih odobrenja za oslobađanje zamrznutih financijskih sredstava, druge financijske imovine ili drugih gospodarskih izvora. U skladu s člankom 1. stavkom 6. navedene odluke, nadležno tijelo države članice također može odobriti ulazak osoba na koje se odnosi na svoje državno područje, osobito zbog nužnih i neizbježnih humanitarnih potreba ili radi sudjelovanja u međuvladinim sastancima te onima koje promiče ili ugošćuje Unija ili čiji je domaćin država članica koja predsjedava Organizacijom za europsku sigurnost i suradnju (OESS), gdje se odvija politički dijalog koji izravno promiče političke ciljeve mjera ograničavanja, uključujući potporu teritorijalnoj cjelovitosti, suverenitetu i neovisnosti Ukrajine.

148    Uostalom, kao što to pravilno naglašava Vijeće, sudjelovanje u mirovnim pregovorima i, općenitije, pružanje humanitarne pomoći ne mogu utjecati na ocjenu Vijeća o nužnosti da se protiv tužitelja ili drugih ruskih vodećih poslovnih osoba donesu mjere ograničavanja radi povećanja pritiska na predsjednika Putina i njegovu vladu.

149    S obzirom na prethodno navedeno, valja zaključiti da predmetne mjere ograničavanja nisu diskriminirajuće ni neproporcionalne.

150    Stoga ovaj dio valja odbiti, kao i treći tužbeni razlog u cijelosti.

 Četvrti tužbeni razlog, koji se temelji na povredi temeljnih prava

151    Prema tužiteljevu mišljenju, uvrštenje njegova imena na popise o kojima je riječ i njegovo zadržavanje na njima predstavlja neopravdanu i neproporcionalnu povredu njegovih temeljnih prava, u koja su osobito svrstana pravo na vlasništvo, pravo na poštovanje privatnog života i pravo na slobodu poduzetništva te pravo na slobodno kretanje na državnom području država članica. Smatra da je donošenje mjera ograničavanja o kojima je riječ dovelo i do povrede njegova prava na pretpostavku nedužnosti te mu je nanesena nematerijalna šteta zbog povrede njegova ugleda.

152    Vijeće, koje podupire Komisija, osporava tužiteljeve argumente.

153    Najprije valja istaknuti da su pravo na poštovanje privatnog života, pravo na slobodu poduzetništva, pravo na vlasništvo i pravo kretanja i boravka dio općih načela prava Unije i propisana su, redom, u člancima 7., 16., 17. i 45. Povelje.

154    Točno je da mjere ograničavanja koje sadržavaju pobijani akti, unatoč svojoj privremenoj prirodi, dovode do ograničenja u tužiteljevu ostvarivanju temeljnih prava iz točke 153. ove presude.

155    Međutim, temeljna prava na koja se poziva tužitelj ne predstavljaju apsolutna prava i njihovo se ostvarivanje može ograničiti, u uvjetima navedenima u članku 52. stavku 1. Povelje, u skladu s kojim, s jedne strane, „[s]vako ograničenje pri ostvarivanju prava i sloboda priznatih […] Poveljom mora biti predviđeno zakonom i mora poštovati bit tih prava i sloboda” i, s druge strane, „[p]odložno načelu proporcionalnosti, ograničenja su moguća samo ako su potrebna i ako zaista odgovaraju ciljevima od općeg interesa koje priznaje Unija ili potrebi zaštite prava i sloboda drugih osoba”.

156    Dakle, da bi bilo u skladu s pravom Unije, ograničenje ostvarivanja temeljnih prava i sloboda treba ispunjavati četiri uvjeta. Kao prvo, mora biti „predviđeno zakonom” na način da institucija Unije koja donosi mjere kojima se mogu ograničiti temeljna prava fizičke ili pravne osobe mora za to imati pravni temelj. Kao drugo, tim se ograničenjem mora poštovati bit tih prava. Kao treće, mora se odnositi na cilj u općem interesu koji Unija priznaje kao takav. Kao četvrto, mora biti proporcionalno (vidjeti presudu od 27. srpnja 2022., RT France/Vijeće, T‑125/22, EU:T:2022:483, t. 145. i 222. te navedenu sudsku praksu).

157    Naime, valja utvrditi da su ta četiri uvjeta u ovom slučaju ispunjena.

158    Kao prvo, ograničenja o kojima je riječ „predviđena su zakonom” jer su propisana aktima koji imaju ponajprije opći doseg i jasan pravni temelj u pravu Unije kao i dovoljnu predvidljivost, što tužitelj uostalom ne osporava.

159    Kao drugo, kad je riječ o pitanju poštuju li predmetna ograničenja „bit” temeljnih prava na koja se poziva tužitelj, valja istaknuti da su mjere ograničavanja o kojima je riječ vremenski ograničene i reverzibilne. Naime, s jedne strane, primjenjuju se šest mjeseci i redovito se preispituju, kako se predviđa člankom 6. trećim stavkom Odluke 2014/145, kako je izmijenjena, i, s druge strane, moguće je odobriti izuzeća od primijenjenih mjera ograničavanja u pogledu zamrzavanja financijskih sredstava i ograničenja u pogledu ulaska na državna područja država članica (vidjeti točku 147. ove presude).

160    Kao treće, predmetna ograničenja odgovaraju cilju u općem interesu koji Unija priznaje kao takav. Naime, njihov je cilj, među ostalim, izravno i neizravno vršiti pritisak na donositelje odluka i rusku vladu koji su odgovorni za invaziju na Ukrajinu kako bi se smanjila njihova sposobnost da nastave svoja djelovanja kojima se podrivaju teritorijalna cjelovitost, suverenitet i neovisnost Ukrajine te da ih se okonča s ciljem očuvanja europske i globalne stabilnosti. Međutim, riječ je o cilju koji pripada ciljevima koji se ostvaruju u okviru ZVSP‑a, a navedeni su u članku 21. stavku 2. točkama (b) i (c) UEU‑a, kao što je, među ostalim, očuvanje mira, sprečavanje sukoba, jačanje međunarodne sigurnosti i zaštita civilnog stanovništva (vidjeti u tom smislu presudu od 27. srpnja 2022., RT France/Vijeće, T‑125/22, EU:T:2022:483, t. 226.).

161    Kao četvrto, kad je riječ o proporcionalnosti ograničenja o kojima je riječ, valja istaknuti da se, s obzirom na ciljeve u općem interesu koji su jednako značajni za međunarodnu zajednicu kao i oni navedeni u točki 140. ove presude, mjere zamrzavanja financijskih sredstava ne mogu kao takve smatrati neprikladnima. Kada je riječ o nužnosti mjera ograničavanja o kojima je riječ, treba navesti da druge manje obvezujuće mjere ne omogućuju tako učinkovito postizanje ciljeva kojima teže, odnosno vršenje pritiska na ruske donositelje odluka koji su odgovorni za situaciju u Ukrajini, osobito u odnosu na mogućnost zaobilaženja ograničenja koja su određena (vidjeti u tom smislu presudu od 30. studenoga 2016., Rotenberg/Vijeće, T‑720/14, EU:T:2016:689, t. 182. i navedenu sudsku praksu).

162    Nadalje, treba podsjetiti na to da se člankom 2. stavcima 3. i 4. Odluke 2014/145, kako je izmijenjena, i člankom 4. stavkom 1., člankom 5. stavkom 1. i člankom 6. stavkom 1. Uredbe br. 269/2014, kako je izmijenjena, predviđa mogućnost, s jedne strane, odobrenja da se zamrznuta financijska sredstva koriste za zadovoljavanje osnovnih potreba ili za ispunjenje određenih obveza i, s druge strane, dobivanja posebnih odobrenja za oslobađanje zamrznutih financijskih sredstava, druge financijske imovine ili drugih gospodarskih izvora.

163    Konkretnije, kad je riječ o tome da je člankom 1. Odluke 2014/145, kako je izmijenjena, navodno povrijeđeno tužiteljevo pravo kao portugalskog državljanina, a time i građanina Unije na slobodno kretanje na njezinu području, propisano člankom 21. UFEU‑a i člankom 45. stavkom 1. Povelje, valja istaknuti da tužitelj ne osporava da se donošenjem akata u području ZVSP‑a, koje je predviđeno Ugovorima, može ograničiti pravo na slobodno kretanje građana Unije. Naime, tužitelj samo tvrdi da je ograničenje njegove slobode kretanja neproporcionalno.

164    Međutim, valja utvrditi da tužitelj ne objašnjava zašto bi takvo ograničenje bilo neproporcionalno s obzirom na cilj koji se želi postići. Naime, u svojim pismenima samo općenito upućuje na svoju argumentaciju u tužbenom razlogu koji se temelji na povredi načela proporcionalnosti a da pritom ne navodi razloge zbog kojih su argumenti izneseni u okviru navedenog tužbenog razloga relevantni za potkrepljivanje neproporcionalne povrede njegove slobode kretanja unutar Unije. Stoga tužiteljevu argumentaciju koja se temelji na neproporcionalnoj povredi slobodnog kretanja građana Unije valja odbiti kao nepotkrijepljenu.

165    Kad je riječ o tvrdnji kojom tužitelj dovodi u pitanje mogućnost da Vijeće uvede ograničenje slobodnog kretanja na temelju članka 215. UFEU‑a, pod pretpostavkom da takva tvrdnja predstavlja samostalnu argumentaciju, valja utvrditi da ni ta tvrdnja nije potkrijepljena i stoga je valja odbiti. U svakom slučaju valja istaknuti da se ograničenja slobode kretanja predviđaju samo člankom 1. Odluke 2014/145, kako je izmijenjena, i da se ne navode u Uredbi br. 269/2014, kako je izmijenjena. Naime, kao što to proizlazi iz pozivanja navedene odluke, ona nije donesena na temelju članka 215. UFEU‑a, nego na temelju članka 29. UEU‑a.

166    Osim toga, valja istaknuti i da tužitelj ni na koji način ne potkrepljuje kako mjere ograničavanja koje su donesene protiv njega povređuju pravo na poštovanje njegova privatnog života.

167    Naposljetku, kad je riječ o navodnoj povredi tužiteljeva prava na pretpostavku nedužnosti, koju navodi u svojim pismenima a da je pritom ne potkrepljuje posebnim argumentima, valja istaknuti da, s obzirom na to da mjere ograničavanja donesene protiv njega ne dovode do toga da mu se oduzme imovina, nego samo da je se preventivno zamrzne, valja smatrati da takve mjere nisu kaznene prirode i stoga ne povređuju pravo na pretpostavku nedužnosti, priznato u članku 48. stavku 1. Povelje, kojim se zahtijeva da se svaka osoba optužena za kazneno djelo smatra nedužnom sve dok joj se ne dokaže krivnja u skladu sa zakonom. Kad je riječ o navodnoj nematerijalnoj šteti zbog povrede njegova ugleda, koja se također navodi u okviru tog prigovora, ne može se uspješno pozvati na nju kako bi se utvrdila povreda tužiteljeva prava na pretpostavku nedužnosti.

168    Valja zaključiti da ograničenja o kojima je riječ, koja proizlaze iz mjera ograničavanja donesenih protiv tužitelja u pobijanim aktima, nisu neproporcionalna i ne dovode do nezakonitosti navedenih akata.

169    S obzirom na prethodno navedeno, valja odbiti četvrti tužbeni razlog, a stoga i zahtjev za poništenje u cijelosti.

 Zahtjev za naknadu štete

170    Tužitelj traži naknadu štete nanesene njegovu ugledu, koja je procijenjena na privremeni iznos od 1 milijun eura.

171    Vijeće, koje podupire Komisija, osporava tužiteljeve argumente.

172    Iz sudske prakse proizlazi da je nastanak izvanugovorne odgovornosti Unije, u smislu članka 340. drugog stavka UFEU‑a, zbog nezakonitog postupanja njezinih institucija ili tijela, uvjetovan ispunjenjem nekoliko uvjeta, odnosno postojanjem dovoljno ozbiljne povrede pravnog pravila kojemu je predmet dodjela prava pojedincima, postojanjem stvarne štete i postojanjem uzročne veze između povrede obveze autora akta i štete koju je pretrpjela oštećena osoba (vidjeti presudu od 10. rujna 2019., HTTS/Vijeće, C‑123/18 P, EU:C:2019:694, t. 32. i navedenu sudsku praksu).

173    Uvjeti za utvrđivanje izvanugovorne odgovornosti Unije, koje sud Unije nije dužan ispitati određenim redoslijedom, kumulativni su, tako da je dovoljno da jedan od njih nije ispunjen da se tužba odbije u cijelosti (presuda od 1. veljače 2023., Klymenko/Vijeće, T‑470/21, neobjavljena, EU:T:2023:26, t. 62.; vidjeti u tom smislu i presudu od 13. prosinca 2018., Europska unija/Kendrion, C‑150/17 P, EU:C:2018:1014, t. 118. i navedenu sudsku praksu).

174    Naime, iz svega prethodno navedenog proizlazi da argumente koje je tužitelj istaknuo kako bi dokazao nezakonitost pobijanih akata na temelju kojih je njegovo ime uvršteno na popise o kojima je riječ treba odbiti, tako da uvjet koji se odnosi na nezakonito postupanje koje se prigovara Vijeću u ovom slučaju nije ispunjen. Prema tome, s obzirom na to da jedan od uvjeta navedenih u točki 172. ove presude nije ispunjen, ne može se utvrditi odgovornost Unije.

175    Stoga zahtjev za naknadu štete treba odbiti kao neosnovan a da pritom nije potrebno ispitati postojanje stvarne štete i postojanje uzročne veze između te štete i povrede obveze o kojoj je riječ. Stoga tužbu valja odbiti u cijelosti.

 Troškovi

176    U skladu s člankom 134. stavkom 1. Poslovnika Općeg suda, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove. Budući da tužitelj nije uspio u postupku, valja mu naložiti snošenje troškova, u skladu sa zahtjevom Vijeća.

177    U skladu s člankom 138. stavkom 1. Poslovnika, države članice i institucije koje su intervenirale u postupak snose vlastite troškove. Stoga će Komisija snositi vlastite troškove.

Slijedom navedenog,

OPĆI SUD (prvo prošireno vijeće)

proglašava i presuđuje:

1.      Tužba se odbija.

2.      Roman Arkadijevič Abramovič snosit će vlastite troškove i troškove Vijeća Europske unije.

3.      Europska komisija snosit će vlastite troškove.

Spielmann Mastroianni

Brkan      

Objavljeno na javnoj raspravi u Luxembourgu 20. prosinca 2023.

Potpisi      

Sadržaj

Okolnosti spora

Činjenice iz razdoblja nakon podnošenja ove tužbe

Zahtjevi stranaka

Pravo

Zahtjev za poništenje

Prvi tužbeni razlog

– Prvi dio, koji se temelji na „povredi prava na djelotvornu sudsku zaštitu i obveze obrazlaganja”

– Drugi dio, koji se temelji na „povredi prava obrane” i „činjenici da Vijeće nije ispunilo svoju obvezu preispitivanja u okviru donošenja akata o zadržavanju iz rujna 2022. i ožujka 2023.”

Drugi tužbeni razlog, koji se temelji na „očitoj pogrešci u ocjeni”

– Uvodna razmatranja

– Primjena kriterija (g) na tužitelja

Treći tužbeni razlog, koji se temelji na povredi načelâ jednakog postupanja i proporcionalnosti

– Prvi dio, koji se temelji se na povredi načelâ nediskriminacije i jednakog postupanja

– Drugi dio, koji se temelji na povredi načela proporcionalnosti

Četvrti tužbeni razlog, koji se temelji na povredi temeljnih prava

Zahtjev za naknadu štete

Troškovi

*      Jezik postupka: francuski