MIŠLJENJE NEZAVISNE ODVJETNICE
JULIANE KOKOTT
od 10. ožujka 2022.(1)
Predmet C‑804/21 PPU
C,
CD,
uz sudjelovanje:
Syyttäjä
(Zahtjev za prethodnu odluku Korkein oikeusa (Vrhovni sud, Finska))
„Zahtjev za prethodnu odluku – Suradnja u kaznenim stvarima – Europski uhidbeni nalog – Okvirna odluka 2002/584 – Predaja traženih osoba pravosudnom tijelu koje izdaje uhidbeni nalog – Rok za predaju – Spriječenost predaje zbog više sile – Nadležnost za utvrđivanje više sile – Istek roka za predaju – Covid-19 – Zahtjev za azil”
I. Uvod
1. Člankom 23. Okvirne odluke 2002/584(2) uređuje se predaja osoba traženih na temelju europskog uhidbenog naloga nakon što su nadležna tijela države članice koja izvršava nalog donijele pravomoćnu odluku da će te osobe izručiti. Ako se tražena osoba ne preda u vrlo kratkom roku, ona se u skladu s člankom 23. stavkom 5. pušta na slobodu. U slučaju da predaju spriječi viša sila, taj se rok može u skladu s člankom 23. stavkom 3. produljiti. Pritom se u toj odredbi ne razlikuju slučajevi prema tome je li svrha uhidbenog naloga kazneni progon ili izvršenje kazne zatvora.
2. Ovaj zahtjev za prethodnu odluku pruža mogućnost Sudu da precizira tumačenje članka 23. stavka 3. Okvirne odluke 2002/584 u pogledu pitanja mogu li policijska tijela države članice izvršenja utvrditi postojanje više sile. Osim toga, potrebno je pojasniti pitanje značenja koje se pridaje zahtjevu za azil tražene osobe kada je riječ o rokovima za predaju i puštanje na slobodu. Usto se postavlja pitanje u kojim uvjetima je članak 23. uopće primjenjiv.
II. Pravni okvir
A. Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (EKLJP)
3. Člankom 5. EKLJP‑a utvrđeno je pravo na slobodu i pravo na sigurnost:
„1. Svatko ima pravo na slobodu i na osobnu sigurnost. Nitko se ne smije lišiti slobode, osim u sljedećim slučajevima i u postupku propisanom zakonom:
a) ako je zatvoren u skladu sa zakonom nakon presude nadležnog suda;
b) […]
c) ako je zakonito uhićen ili pritvoren radi dovođenja nadležnoj sudbenoj vlasti kad postoji osnovana sumnja da je počinio kazneno djelo ili kad je razumno vjerovati da je to nužno radi sprečavanja izvršenja kaznenog djela ili bijega nakon njegova počinjenja;
[…]
(f) ako se radi o zakonitom uhićenju ili pritvoru neke osobe kako bi je se spriječilo da neovlašteno uđe u zemlju ili osobe protiv koje je u tijeku postupak protjerivanja ili izručenja.
2. […]
3. Svatko uhićen ili pritvoren u uvjetima predviđenim stavkom 1.c) ovoga članka mora se u najkraćem roku izvesti pred suca, ili pred drugo zakonom određeno tijelo sudbene vlasti, i ima pravo u razumnom roku biti suđen ili pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može se uvjetovati davanjem jamstva da će ta osoba pristupiti suđenju.
4. Svatko tko je lišen slobode uhićenjem ili pritvaranjem ima pravo pokrenuti sudski postupak u kojem će se brzo odlučiti o zakonitosti njegova pritvaranja ili o njegovu puštanju na slobodu ako je pritvaranje bilo nezakonito.
5. […]”
B. Okvirna odluka 2002/584
4. Člankom 1. stavkom 1. Okvirne odluke 2002/584 opisuje se područje primjene europskog uhidbenog naloga:
„Europski uhidbeni nalog je sudska odluka koju izdaje država članica s ciljem uhićenja i predaje tražene osobe od strane druge države članice, zbog vođenja kaznenog progona, izvršenja kazne zatvora ili naloga za oduzimanje slobode.”
5. Člankom 6. stavcima 1. i 2. Okvirne odluke 2002/584 utvrđuju se nadležna pravosudna tijela:
„1. Pravosudno tijelo koje izdaje uhidbeni nalog jest pravosudno tijelo države članice koja izdaje uhidbeni nalog, nadležno za izdavanje europskog uhidbenog naloga u skladu s pravom te države.
2. Pravosudno tijelo izvršenja jest pravosudno tijelo države članice izvršenja nadležno za izvršenje europskog uhidbenog naloga u skladu s pravom te države.”
6. Uvodnom izjavom 8. Okvirne odluke 2002/584 objašnjava se uloga pravosudnog tijela izvršenja:
„Odluke o izvršavanju europskog uhidbenog naloga moraju biti podložne dostatnom nadzoru, a to znači da će pravosudno tijelo države članice u kojoj je tražena osoba uhićena morati donijeti odluku o njezinoj predaji.”
7. Člankom 7. Okvirne odluke 2002/584 dopušta se sudjelovanje središnjeg tijela:
1. Svaka država članica može odrediti središnje tijelo ili, ako je to predviđeno u njezinu pravnom sustavu, više središnjih tijela za pružanje pomoći nadležnim pravosudnim tijelima.
2. Država članica može, ako je to nužno zbog unutarnje organizacije njezina pravosudnog sustava, jednom ili većem broju središnjih tijela povjeriti dužnost administrativnog slanja i primanja europskih uhidbenih naloga te ostale službene korespondencije koja se na to odnosi.
[…]”
8. Uvodna izjava 9. Okvirne odluke 2002/584 u tom pogledu utvrđuje sljedeće:
„Uloga središnjih tijela u izvršenju europskog uhidbenog naloga mora biti ograničena na praktičnu i administrativnu pomoć.”
9. Člankom 23. Okvirne odluke 2002/584 uređuju se rokovi za predaju tražene osobe nakon što su nadležna tijela države članice izvršenja donijela pravomoćnu odluku o izvršenju europskog uhidbenog naloga:
„1. Tražena se osoba predaje što je moguće ranije, na datum koji dogovaraju oba tijela o kojima je riječ.
2. Osoba se predaje najkasnije deset dana nakon donošenja pravomoćne odluke o izvršenju europskog uhidbenog naloga.
3. Ako je predaja tražene osobe u roku predviđenom u stavku 2. spriječena okolnostima na koje ne može utjecati nijedna od država članica, pravosudno tijelo izvršenja i pravosudno tijelo koje izdaje uhidbeni nalog odmah međusobno stupaju u kontakt i dogovaraju novi datum za predaju. U tom slučaju, predaja se obavlja u roku od deset dana nakon dogovorenog novog datuma.
4. Predaja može biti odgođena, u izuzetnim okolnostima, zbog ozbiljnih humanitarnih razloga, npr. ako postoji osnovani razlog za uvjerenje da bi se time ugrozilo zdravlje ili život tražene osobe. Izvršenje europskog uhidbenog naloga obavlja se odmah po nestanku tih razloga. Pravosudno tijelo izvršenja odmah obavještava pravosudno tijelo koje izdaje uhidbeni nalog i dogovara novi datum predaje. U tom slučaju, predaja se obavlja u roku od deset dana od novog dogovorenog datuma.
5. Po isteku rokova iz stavaka 2. i 4., osoba se pušta na slobodu ako se još nalazi u pritvoru.”
C. Finska provedba
10. Finska je Okvirnu odluku 2002/584 prenijela Lakijem rikoksen johdosta tapahtuvasta luovuttamisesta Suomen ja muiden Euroopan unionin jäsenvaltioiden välillä (1286/2003) (Zakon 1286/2003 od 30. prosinca 2003. o predaji zbog kaznenog djela između Finske i drugih država članica Europske unije; u daljnjem tekstu: Zakon o predaji unutar Europske unije). Članak 23. Okvirne odluke prenesen je člancima 46. do 48.
11. Naglasiti treba članak 46. stavak 2. Zakona o predaji unutar Europske unije, kojim se prenosi članak 23. stavak 3. Okvirne odluke 2002/584 i predviđa da „nadležna tijela” (toimivaltaisten viranomaisten) dogovaraju novi datum za predaju. Suprotno tomu, u članku 23. stavku 3. Okvirne odluke se i u finskoj jezičnoj verziji koristi pojam „pravosudno tijelo” (oikeusviranomaisen).
12. Pravosudna tijela koja odlučuju o predaji i zadržavanju u pritvoru su Helsingin käräjäoikeus (Prvostupanjski sud u Helsinkiju) i kao žalbeni sud Korkein oikeus (Vrhovni sud) (članci 11., 19. i 37. Zakona o predaji unutar Europske unije). Međutim, na temelju članka 44. Zakona o predaji unutar Europske unije, za izvršenje odluke o predaji nadležan je Nacionalni ured pravosudne policije.
III. Činjenice i zahtjev za prethodnu odluku
13. Okolnosti spora se u zahtjevu za prethodnu odluku opisuju kako slijedi.
14. Rumunjsko nadležno pravosudno tijelo izdalo je europske uhidbene naloge protiv svojih državljana, osobe C, 19. svibnja 2015. i osobe CD, 27. svibnja 2015. Cilj tih uhidbenih naloga bila je njihova predaja Rumunjskoj radi izvršenja kazni zatvora u trajanju od pet godina i dodatnih kazni u trajanju od tri godine. Te su kazne izrečene za trgovinu opasnim i iznimno opasnim opojnim drogama te za sudjelovanje u organiziranoj kriminalnoj skupini.
15. Prema postojećim informacijama, osobe C i CD boravile su prvo u Švedskoj. Stoga je švedski Vrhovni sud odlukom od 8. travnja 2020. (NJA 2020 str. 430.) naložio predaju osobe C Rumunjskoj. Odlukom od 30. srpnja 2020. švedski žalbeni sud Svea naložio je predaju osobe CD Rumunjskoj. Obje su osobe ipak napustile Švedsku i otišle u Finsku prije izvršenja tih odluka o predaji.
16. Osobe C i CD uhićene su 15. prosinca 2020. u Finskoj na temelju europskog uhidbenog naloga te su smještene u pritvor. Korkein oikeus (Vrhovni sud) naložio je pravomoćnim odlukama od 16. travnja 2021. (KKO 2021:24 i br. 582/2021) predaju osoba C i CD Rumunjskoj. Na zahtjev rumunjskih tijela, keskusrikospoliisi (Nacionalni ured pravosudne policije, Finska) odredio je kao prvi datum predaje 7. svibnja 2021. jer prije tog datuma nije bilo odgovarajućeg leta zbog pandemije bolesti COVID-19.
17. Osobe C i CD podnijele su žalbu Korkein oikeusu (Vrhovni sud) 3. svibnja 2021. za poništenje odluka o predaji. Korkein oikeus (Vrhovni sud) najprije je 4. svibnja 2021. privremeno zabranio izvršenje odluka o predaji, a zatim je 31. svibnja 2021. odbio žalbe. Na temelju toga odluka o zabrani izvršenja više nije vrijedila. Drugi dogovoreni datum za predaju, 11. lipnja 2021., također je odgođen jer nije bilo izravnih zračnih linija za Rumunjsku i nije bilo moguće organizirati zračni prijevoz preko neke druge države članice u skladu s dogovorenim rasporedom. Osobe C i CD podnijele su potom käräjäoikeusu (Prvostupanjski sud) i Korkein oikeusu (Vrhovni sud) nekoliko drugih zahtjeva za odgodu izvršenja odluka o predaji koji nisu bili uspješni.
18. Naposljetku, osobu CD trebalo je predati Rumunjskoj 17. lipnja 2021., a osobu C 22. lipnja 2021. Međutim, obje su osobe spriječile tu predaju podnošenjem zahtjeva za azil u Finskoj. Maahanmuuttovirasto (Nacionalni ured za imigraciju, Finska) odbio je te zahtjeve za azil 12. studenoga 2021., ali su osobe C i CD hallintooikeusu (Upravni sud, Finska) podnijele tužbe protiv tih odluka.
19. Paralelno s postupkom povodom njihovih zahtjeva za azil, osobe C i CD zatražile su od redovnih sudova njihovo puštanje na slobodu. Korkein oikeus (Vrhovni sud) uputio je Sudu na temelju tog postupka 20. prosinca 2021. sljedeća prethodna pitanja:
1. Zahtijeva li se člankom 23. stavkom 3. Okvirne odluke 2002/584/PUP u vezi s člankom 23. stavkom 5. te okvirne odluke da, ako zadržana osoba nije pravodobno predana, pravosudno tijelo izvršenja iz članka 6. stavka 2. Okvirne odluke odredi novi datum predaje i provjeri postoji li viša sila te jesu li ispunjeni potrebni uvjeti za zadržavanje ili je postupak u okviru kojeg sud ispituje te elemente samo na zahtjev stranaka također u skladu s Okvirnom odlukom? Ako se smatra da produljenje roka zahtijeva intervenciju pravosudnog tijela, podrazumijeva li nužno izostanak takve intervencije da su istekli rokovi predviđeni u Okvirnoj odluci te u tom slučaju zadržanu osobu treba pustiti na slobodu u skladu s člankom 23. stavkom 5. te okvirne odluke?
2. Treba li članak 23. stavak 3. Okvirne odluke 2002/584 tumačiti na način da pojam više sile uključuje i pravne prepreke predaji koje se temelje na nacionalnom zakonodavstvu države članice izvršenja, kao što su zabrana izvršenja izrečena za vrijeme trajanja sudskog postupka ili pravo tražitelja azila da ostane u državi izvršenja dok se ne donese odluka o njegovu zahtjevu za azil?
20. Sudu su osobe C i CD, Rumunjska i Europska komisija podnijele pisana očitovanja. Na raspravi održanoj 2. ožujka 2022. sudjelovale su osobe C i CD, Republika Finska, Kraljevina Nizozemska i Europska komisija.
IV. Pravna ocjena
21. Člankom 23. Okvirne odluke 2002/584 određeni su strogi rokovi za predaju osobe tražene na temelju europskog uhidbenog naloga. Predaja mora uslijediti što je moguće ranije (stavak 1.), ali u pravilu najkasnije deset dana nakon donošenja pravomoćne odluke o izvršenju europskog uhidbenog naloga (stavak 2.). Člankom 23. stavkom 3. predviđeno je, međutim, da se dogovori novi datum predaje ako predaja tražene osobe u roku navedenom u članku 23. stavku 2. nije moguća zbog više sile(3).
22. Postupkom povodom zahtjeva za prethodnu odluku otvaraju se tri pitanja u kontekstu pojma više sile koji treba uzeti u obzir prilikom primjene članka 23. stavka 3. Okvirne odluke 2002/584.
23. Prvim dijelom prvog pitanja potrebno je razjasniti mora li pravosudno tijelo uvijek prilikom primjene članka 23. stavka 3. Okvirne odluke 2002/584 provjeriti postojanje više sile i dogovoriti novi datum predaje ili te mjere prvo može poduzeti policijsko tijelo ako to sud ispituje na zahtjev stranaka (odjeljak C).
24. Drugo se pitanje odnosi na tumačenje pojma više sile u smislu treba li zahtjev za azil tražene osobe i s time povezana odgađanja predaje smatrati višom silom (odjeljak D).
25. Ta su dva pitanja u ovom predmetu relevantna jer se člankom 23. stavkom 5. Okvirne odluke 2002/584 bez daljnjeg ograničenja predviđa da se osoba pušta na slobodu ako se nakon isteka rokova navedenih u članku 23. stavcima 2. do 4. još nalazi u pritvoru. Stoga Korkein oikeus (Vrhovni sud) drugim dijelom svojeg prvog pitanja želi doznati je li puštanje na slobodu potrebno već kada sud nije ispitao postoji li viša sila, zbog koje rok počinje ponovno teći. Premda taj sud navedeno pitanje postavlja samo u slučaju da je uistinu potrebno da sud provede ispitivanje, prije dva druga pitanja razmotrit ću mora li u slučaju isteka roka zaista uslijediti puštanje na slobodu jer se time pojašnjavaju predmetni interesi i pravne situacije (odjeljak B).
26. Međutim, prije svega valja razmotriti argument Komisije na usmenoj raspravi prema kojem članak 23. Okvirne odluke 2002/584 nije primjenjiv dok god se vodi postupak povodom pravnog sredstva protiv predaje.
A. Primjenjivost članka 23. Okvirne odluke 2002/584
27. Iz članka 23. stavka 2. Okvirne odluke proizlazi da rokovi iz toga članka počinju teći tek donošenjem pravomoćne odluke o izvršenju europskog uhidbenog naloga.
28. Članak 23. stavljen je na kraj prilično složenog postupka predaje koji je propisan u poglavlju 2. Okvirne odluke. On se primjenjuje nakon što je pravosudno tijelo izvršenja već poduzelo sve druge nužne korake, uključujući odluku o izvršenju EUN‑a sukladno članku 15.(4).
29. Na prvi pogled taj trenutak nastupio je u ovom slučaju pravomoćnom odlukom Korkein oikeusa od 16. travnja 2021.
30. Međutim, Komisija uvjerljivo navodi da takva odluka gubi svoju pravomoćnost čim se podnese pravno sredstvo protiv predaje. Takvo pravno sredstvo, naime, može biti učinkovito samo ako se protivi predaji. I ako nacionalno pravo predviđa takva pravna sredstva, mora biti barem teoretski moguće da u slučaju uspjeha sprečavaju predaju, barem privremeno. Time odluka o predaji koja mu prethodi gubi svoju pravomoćnost. Stoga članak 23. Okvirne odluke 2002/584 može postati ponovno primjenjiv tek nakon odbijanja tog pravnog sredstva.
31. Ako je ovaj zahtjev za prethodnu odluku postavljen s pitanjima o članku 23. Okvirne odluke 2002/584 iz postupka o takvom pravnom sredstvu, on zbog toga ne bi bio važan za odluku i na njega se ne bi moralo odgovoriti. Bilo bi dovoljno priopćiti Korkein oikeusu da članak 23. nije primjenjiv.
32. No, glavni postupak zapravo se ne odnosi na pravne lijekove protiv predaje nego je pokrenut postupcima azila traženih osoba. Ti postupci imaju drukčiji predmet spora od pravnog sredstva protiv predaje. Usto je Sud već odlučio da pravo na azil na temelju Protokola br. 24 o azilu za državljane država članica Europske unije nije razlog za odbijanje izvršenja europskog uhidbenog naloga(5). Tada bi odluka o predaji ostala konačna.
33. Međutim, de facto se u ovom slučaju postupak azila protivi predaji i za malo vjerojatan slučaj uspjeha zahtjeva za azil dovodi u pitanje odluku o izvršenju europskog uhidbenog naloga. Stoga on za primjenu članka 23. Okvirne odluke mora imati jednak učinak kao pravno sredstvo protiv predaje.
34. Slijedom toga članak 23. Okvirne odluke 2002/584 nije primjenjiv ako predaja nije moguća zbog postupka azila.
35. S obzirom na ovaj zaključak za odluku u glavnom postupku nije važan odgovor na pitanja koja je postavio Korkein oikeus. Ja ću ih ipak razmotriti za slučaj da Sud ne dijeli moje mišljenje.
B. Puštanje tražene osobe na slobodu
36. Drugi dio prvog pitanja odnosi se na puštanje tražene osobe na slobodu. U tom ću smislu ponajprije analizirati normativne uvjete i posljedice puštanja na slobodu, a potom ću razmotriti neke dvojbe u pogledu primjerenosti puštanja na slobodu. Naposljetku ću ta razmatranja uvrstiti u kontekst temeljnog prava na slobodu u skladu s člankom 6. Povelje Europske unije o temeljnim slobodama.
1. Normativni uvjeti i posljedice puštanja na slobodu
37. U skladu s člankom 23. stavkom 5. Okvirne odluke 2002/584 osoba se pušta na slobodu ako se po isteku rokova iz članka 23. stavaka 2. i 4. još nalazi u pritvoru.
38. Člankom 23. stavkom 2. Okvirne odluke 2002/584 određuje se vrlo kratki rok. S tim u skladu, osoba se predaje najkasnije deset dana nakon donošenja pravomoćne odluke o izvršenju europskog uhidbenog naloga. Točan datum predaje u tom roku dogovaraju oba tijela o kojima je riječ (članak 23. stavak 1.).
39. Suprotno tomu, u slučaju primjene članka 23. stavka 3. ili 4. Okvirne odluke 2002/584, kraj roka ne može se automatski odrediti. Premda je u objema odredbama riječ o roku od deset dana, taj rok počinje teći tek na dogovoreni novi datum predaje.
40. Dogovor takvog novog datuma predaje moguć je ako se prvotno dogovorenom datumu predaje protivi viša sila (članak 23. stavak 3. Okvirne odluke 2002/584) ili zbog ozbiljnih humanitarnih razloga (članak 23. stavak 4.).
41. Trenutak tog novog datuma predaje u članku 23. stavcima 3. i 4. Okvirne odluke 2002/584 nije pobliže određen. Međutim, iz članka 23. stavka 1. i u pogledu tih slučajeva proizlazi da se osoba predaje što je moguće ranije. Stoga je, kako je Sud u tom pogledu presudio, daljnje zadržavanje osobe dopušteno samo ako je postupak predaje, u skladu s člankom 6. Povelje(6), vođen dovoljno pažljivo i, slijedom toga, ako trajanje zadržavanja nije prekomjerno(7).
42. U pogledu novog datuma predaje u skladu s člankom 23. stavcima 3. i 4. Okvirne odluke 2002/584 u svakom se slučaju ne primjenjuje rok od deset dana iz članka 23. stavka 2. To je vidljivo već iz toga da je zakonodavac u tim dvjema odredbama odredio izričito kratke rokove od deset dana, koji počinju teći tek od dogovorenog novog datuma predaje, a predmet tih odredaba nije određivanje tog datuma. Rok za novi datum predaje ne bi ni imao smisla s obzirom na to da se u slučajevima iz članka 23. stavaka 3. i 4. ne može predvidjeti koliko dugo dotična prepreka postoji.
43. Međutim, ako su rokovi istekli, tražena se osoba, ako se još nalazi u pritvoru, u skladu s člankom 23. stavkom 5. Okvirne odluke 2002/584 mora pustiti na slobodu. Izuzeća od tog pravila nisu predviđena.
44. Taj zaključak koji je Sud potvrdio u presudi Vilkas(8) iznenađuje jer se njime stvara rizik da tražena osoba bijegom izbjegne daljnje izvršenje uhidbenog naloga.
45. Nezavisni odvjetnik M. Bobek u tom je smislu čak zastupao stajalište da je puštanje na slobodu u skladu s člankom 23. stavkom 5. Okvirne odluke 2002/584 stvarno i bezuvjetno puštanje na slobodu kojim se isključuju mjere za sprječavanje bijega tražene osobe na temelju europskog uhidbenog naloga(9).
46. Međutim, utvrđenja Suda iz presude Vilkas osobno shvaćam na način da je država izvršenja i nakon puštanja na slobodu u skladu s člankom 23. stavkom 5. Okvirne odluke 2002/584 obvezna poduzimati druge nužne mjere kako bi se osigurala predaja sve dok traženu osobu u tu svrhu ne zadrži u pritvoru. Naime, pravosudna tijela te države članice i dalje su obvezna nastaviti postupak izvršenja europskog uhidbenog naloga i provesti predaju tražene osobe. U tu svrhu moraju dogovoriti novi datum predaje(10). Da bi ispunila svoju obvezu, država izvršenja mora biti osobito ovlaštena za poduzimanje nužnih prisilnih mjera izravno povezanih s predajom. Bilo bi suprotno obvezi nastavka postupka(11) ako bi država sve do predaje bila spriječena u tome da poduzme druge mjere ograničenja slobode kako bi spriječila bijeg kojima se ne doseže prag mjera oduzimanja slobode(12).
47. Prema članku 12. Okvirne odluke 2002/584 u vezi s člankom 6. i člankom 52. stavkom 1. Povelje Europske unije o temeljnim pravima pritvaranje tražene osobe dopušteno je samo ako je nužno(13). Stoga mora biti riječ o situaciji u kojoj se izvršenje europskog uhidbenog naloga ne može osigurati manje ograničavajućim sredstvima. Okolnost da se tražene osobe u državi izvršenja često pritvaraju stoga pokazuje da alternativne mjere u određenim okolnostima nisu jednako odgovarajuće sredstvo za sprječavanje bijega(14).
2. Primjerenost puštanja na slobodu
48. Stoga okolnosti predmetnog slučaja bude sumnju u primjerenost puštanja na slobodu u skladu s člankom 23. stavkom 5. Okvirne odluke 2002/584.
49. Kao prvo, postoje ozbiljni elementi koji idu u prilog tomu da postoji velika opasnost od bijega. Naime, tražene osobe su već pobjegle iz Švedske da bi izbjegle izvršenje europskog uhidbenog naloga, a možda su pobjegle već i prije iz Rumunjske. U kontekstu rokova za donošenje odluke o izvršenju europskog uhidbenog naloga Sud je, međutim, već presudio da puštanje na slobodu nije u skladu s Okvirnom odlukom 2002/584 ako se postojeća opasnost od bijega ne može smanjiti na prihvatljivu razinu određivanjem odgovarajućih mjera(15).
50. Kao drugo, odgađanja predaje u glavnom postupku barem su dijelom prouzročena ponašanjem traženih osoba jer su one prvo podnijele žalbu protiv predaje, a kasnije su zatražile azil, premda prima facie ne postoji ni jedan od malobrojnih preostalih slučajeva izuzeća prema Protokolu br. 24 o azilu za državljane država članica Europske unije u kojima je moguće odobravanje azila. Prema navodima Rumunjske, te su osobe čak pridonijele tomu da se nisu mogle prevladati prepreke za predaju zbog bolesti Covid-19 jer su odbile potrebno testiranje. Njihovo bi puštanje na slobodu stoga bilo primjereno za poticanje prakse odugovlačenja, s ciljem sprječavanja izvršenja europskih uhidbenih naloga(16).
51. Kao treće, rumunjski sudovi, dakle sudovi države članice, pravomoćno su osudili tražene osobe na dugogodišnje kazne zatvora. Unatoč mogućim mjerama za smanjenje rizika od bijega, puštanje traženih osoba na slobodu povećava rizik da se ta kazna neće moći izvršiti. Takav bi ishod bio protivan povjerenju između država članica i načelu uzajamnog priznavanja koji se ostvaruju Okvirnom odlukom 2002/584(17). Suprotno tomu, u slučaju postojećih uhidbenih naloga u svrhu izvršenja kazni zatvora teret nametnut traženim osobama u slučaju zadržavanja u pritvoru bio bi vrlo ograničen, ako čak ne bi u cijelosti i otpao, jer država koja izdaje uhidbeni nalog uračunava vrijeme zadržavanja na temelju izvršenja uhidbenog naloga u skladu s člankom 26. Okvirne odluke 2002/584(18).
52. Unatoč tomu, Sud je u presudi Vilkas i za takve slučajeve ostao pri puštanju na slobodu(19).
53. Opasnost od bijega u predmetu Vilkas mogla se barem pretpostaviti jer je otpor predaji upućivao na to da tražena osoba nije bila spremna odslužiti izrečenu joj kaznu zatvora te se podvrći daljnjem kaznenom progonu.
54. U tom predmetu nastala odgađanja prouzročena su, osim toga, i ponašanjem tražene osobe jer je ona uspješno pružila otpor predaji korištenjem komercijalnog leta(20), što bi Sud samo u rijetkim iznimnim slučajevima smatrao višom silom(21).
55. Naposljetku, u presudi Vilkas bila je riječ o, kao i u ovom predmetu, o uhidbenom nalogu zbog izvršenja kazne zatvora. Točno je da se ni u mišljenju nezavisnog odvjetnika(22) ni u presudi(23) ili zahtjevu za prethodnu odluku u tom predmetu ne spominje razlog za oba u tom predmetu sporna uhidbena naloga. Međutim, Irska je u tom postupku navela da je svrha jednog od uhidbenih naloga bio kazneni progon zbog, među ostalim, teške tjelesne ozljede, a drugog izvršavanje kazne zatvora među ostalim, zbog krađe i narušavanja javnog reda(24). Sud stoga nije mogao smatrati da su uhidbeni nalozi imali za cilj samo kazneni progon. U najmanju ruku, argumentacija nezavisnog odvjetnika M. Bobeka, da se mogućnost predviđanja narušavanja od strane tražene osobe treba cijeniti uzimajući u obzir „kaznena djela za koja se osoba traži ili je osuđena”(25) i „spis i činjenica[e] pojedinačnog predmeta”(26), ide u prilog tomu da je Sud bio svjestan osnove obaju uhidbenih naloga.
56. Međutim, potrebno je uzeti u obzir da Sud u presudi Vilkas nije izričito utvrdio da se puštanje na slobodu u skladu s člankom 23. stavkom 5. Okvirne odluke 2002/584 nakon isteka roka neograničeno zahtijeva i u slučaju europskog uhidbenog naloga u svrhu izvršenja kazne zatvora. Stoga ne bi predstavljalo odstupanje od te presude ako bi Sud u ovom predmetu primjenu članka 23. stavka 5. protumačio ograničavajući se na takve uhidbene naloge. To je potrebno ocijeniti i s obzirom na temeljno pravo na slobodu u skladu s člankom 6. Povelje Europske unije o temeljnim pravima.
3. Temeljno pravo na slobodu
57. U skladu s člankom 6. Povelje, svatko, dakle i počinitelj kaznenog djela osuđen na kaznu zatvora koji je, međutim, u bijegu, ima pravo na slobodu i osobnu sigurnost.
58. Člankom 52. stavkom 1. Povelje dopušteno je da se ostvarivanje prava kakva su ona iz njezina članka 6. može podvrgnuti ograničenjima ako su ta ograničenja predviđena zakonom, ako poštuju bit tih prava i sloboda, te ako su – u skladu s načelom proporcionalnosti – potrebna i ako doista odgovaraju ciljevima od općeg interesa koje priznaje Unija ili potrebi zaštite prava i sloboda drugih osoba(27).
59. Osim toga, iz članka 52. stavka 3. Povelje proizlazi da su, u onoj mjeri u kojoj ona sadržava prava koja odgovaraju pravima zajamčenima Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, značenje i opseg primjene tih prava jednaki onima iz spomenute Konvencije. Članak 53. Povelje u tom smislu navodi još i to da se nijedna njezina odredba ne smije tumačiti kao ograničavanje ili nepovoljno utjecanje na ljudska prava koja priznaje, osobito, EKLJP(28).
60. U skladu sa sudskom praksom ESLJP‑a za ograničenje prava na slobodu potrebna je stoga osobito pravna osnova koja je pristupačna, precizna i predvidljiva u pogledu svoje primjene kako bi se izbjegla opasnost od arbitrarnosti(29). To se mora osobito primjenjivati u odnosu na osuđene počinitelje kaznenih djela koji su u pritvoru jer je u toj situaciji opasnost od arbitrarnog postupanja osobito snažno izražena.
61. U postupku izručenja pravnu osnovu zadržavanja u pritvoru treba tražiti ponajprije u odredbama Okvirne odluke 2002/584 kao i nacionalnim propisima donesenim u svrhu njezina prenošenja(30). Međutim, člankom 23. stavkom 5. Okvirne odluke 2002/584 i člankom 48. finskog Zakona o predaji unutar Europske unije predviđeno je bez ikakva ograničenja da se tražena osoba nakon isteka rokova iz članka 23. Okvirne osobe mora pustiti na slobodu. Tumačenje ove odredbe na temelju kojeg se unatoč isteka rokova dopušta zadržavanje u pritvoru više ne bi bilo predvidljivo, odnosno, bilo bi čak contra legem. Stoga je dvojbeno bi li ograničenje primjene članka 23. stavka 5. Okvirne odluke u slučaju europskih uhidbenih naloga u svrhu izvršenja kazne zatvora bilo u skladu s temeljnim pravom na slobodu u skladu s člankom 6. Povelje i člankom 5. EKLJP‑a.
62. U slučaju uhidbenog naloga u svrhu izvršenja kazne zatvora moglo bi se, osim toga, pomisliti i na to da ta presuda zajedno s primijenjenim kaznenim propisima predstavlja pravnu osnovu za daljnje zadržavanje u pritvoru. Međutim, Okvirna odluka 2002/584 u tom pogledu ne sadržava nikakvu posebnu odredbu.
63. Štoviše, u pogledu izvršenja kazni zatvora izrečenih u drugoj državi članici bila bi relevantna Okvirna odluka 2008/909(31). Međutim, ni zahtjev za prethodnu odluku, ni podnesena očitovanja ne sadržavaju naznaku o tome da su ispunjeni uvjeti za takvo izvršenje. Isto tako, nema elemenata koji ukazuju na odgovarajuće odredbe finskog prava.
64. Stoga i u slučaju europskih uhidbenih naloga u svrhu izvršenja kazni zatvora treba smatrati da se tražene osobe moraju pustiti na slobodu ako se nakon isteka rokova navedenih u članku 23. stavcima 2. do 4. još nalaze u pritvoru sve dok zakonodavac ne izmijeni članak 23. stavak 5. Okvirne odluke.
65. Tim je veće značenje dvaju drugih pitanja s ciljem dobivanja odgovora na pitanje u kojim okolnostima nastupa produljenje rokova u skladu s člankom 23. stavkom 3. Okvirne odluke.
C. Sudjelovanje pravosudnog tijela
66. Prvim dijelom prvog pitanja Korkein oikeus (Vrhovni sud) pita nastupa li produljenje roka u skladu s člankom 23. stavkom 3. Okvirne odluke 2002/584 samo ako pravosudno tijelo utvrdi da je pravodobna predaja spriječena višom silom.
67. To se pitanje temelji na činjenici da su prema finskom pravu zadaće povezane s izvršenjem predaje povjerene Nacionalnom uredu pravosudne policije nakon što odluka o predaji koju je donio sud postane pravomoćna. Taj je ured zadužen za praktičnu provedbu odluke o predaji, on osigurava povezanost s nadležnim tijelima države članice koja je izdala nalog i dogovara novi datum predaje ako ona, kao u ovom predmetu, nije provedena u roku od deset dana.
68. Osoba koju treba predati uvijek ima pravo sudu uputiti pitanje je li njezino zadržavanje u pritvoru i dalje opravdano ili je treba pustiti na slobodu zbog prekomjernog trajanja pritvora. Stoga je na sudu da ocijeni, među ostalim, je li predaja neizvršena zbog slučaja više sile u smislu članka 23. stavka 3., kojim se omogućuje produljenje roka predaje i zadržavanje u pritvoru osobe koju treba predati, neovisno o članku 23. stavku 5. Međutim, ni Nacionalni ured pravosudne policije ni druga tijela ne postavljaju sustavno pitanje sudu o zadržavanju u pritvoru.
69. Međutim, kao što Korkein oikeus (Vrhovni sud) naglašava, člankom 23. stavkom 3. prvom rečenicom Okvirne odluke 2002/584 izričito se predviđa da pravosudno tijelo izvršenja i pravosudno tijelo koje izdaje uhidbeni nalog odmah međusobno stupaju u kontakt i dogovaraju novi datum za predaju ako je predaja tražene osobe u roku predviđenom člankom 23. stavkom 2. spriječena zbog više sile(32).
70. Premda tom odredbom nije utvrđeno koje tijelo ispituje postojanje više sile, ipak se barem prema tekstu te odredbe za dogovaranje novog datuma predaje zahtijeva utvrđenje više sile. Stoga pravosudno tijelo izvršenja i pravosudno tijelo koje izdaje uhidbeni nalog to mogu dogovoriti samo ako je prema njihovu uvjerenju postojala viša sila.
71. Međutim, finska pravosudna policija ne može se smatrati pravosudnim tijelom.
72. U slučaju pojma „pravosudno tijelo” u smislu Okvirne odluke riječ je o autonomnom pojmu prava Unije(33). Taj pojam obuhvaća ili suca, odnosno sud ili pravosudno tijelo poput državnog odvjetništva države članice, koje sudjeluje u njezinu sudovanju i raspolaže potrebnom neovisnošću o izvršnoj vlasti(34). Odluke o izvršavanju europskog uhidbenog naloga, a osobito o predaji tražene osobe prema uvodnoj izjavi 8. Okvirne odluke 2002/584 donosi pravosudno tijelo izvršenja.
73. Suprotno tomu, ministarstva ili službe policije nisu pravosudna tijela jer su dio izvršne vlasti(35). Za takva je tijela člankom 7. Okvirne odluke 2002/584 predviđeno samo da im se kao „središnjim tijelima” može povjeriti dužnost administrativnog slanja i primanja europskih uhidbenih naloga te ostale službene korespondencije koja se na to odnosi. Njihova uloga u izvršenju europskog uhidbenog naloga u skladu s uvodnom izjavom 9. mora biti ograničena na praktičnu i administrativnu pomoć.
74. Puko dogovaranje načina predaje moglo bi se zamisliti kao dio praktične i administrativne pomoći.
75. U okviru primjene članka 23. stavka 3. Okvirne odluke 2002/584 taj je praktični aspekt, međutim, povezan s odlukom o zadržavanju u pritvoru: prvo je potrebna odluka o tome postoje li uvjeti za primjenu te odredbe, osobito, dakle, viša sila. Kasnijim određivanjem novog datuma predaje određuje se i dodatno trajanje zadržavanja u pritvoru. Pritom se mora konkretno izvršiti nadzor nad predmetnom situacijom, vodeći računa o svim relevantnim elementima, kako bi se uvjerilo u to da je postupak predaje vođen dovoljno pažljivo i, slijedom toga, da trajanje zadržavanja nije prekomjerno(36).
76. Kao što i Komisija ističe, to je odluka o izvršenju europskog uhidbenog naloga koju u skladu s uvodnom izjavom 8. donose pravosudna tijela. S tim u skladu, prema navodima tamošnje vlade, u Rumunjskoj zadržavanje u pritvoru u slučajevima više sile nalažu sudovi.
77. Navedena zaštita u skladu s člankom 23. stavkom 3. Okvirne odluke 2002/584 šira je od one koja se zahtijeva člankom 5. EKLJP‑a. Člankom 5. stavkom 3. EKLJP‑a zahtijeva se samo da pritvor u smislu članka 5. stavka 1. točke (c) podliježe trenutačnom sudskom nadzoru. Suprotno tomu, u slučaju pritvora u svrhu izručenja prema članku 5. stavku 1. točki (f) dovoljno je ako dotična osoba može zatražiti da sud brzo odluči o zakonitosti njezina pritvaranja ili o njezinu puštanju na slobodu ako je pritvaranje nezakonito.
78. Pritom nije potrebno odgovoriti na pitanje ograničava li se članak 6. Povelje na taj minimalni zahtjev ili se u smislu članka 52. stavka 3. druge rečenice Povelje pruža šira zaštita. U svakom slučaju, Okvirnom odlukom 2002/584, a osobito člankom 23. stavkom 3. izričito je propisana takva šira zaštita.
79. Odstupi li država članica od tog pravila na način da odluku o postojanju okolnosti na koje se ne može utjecati i novom datumu predaje prepusti policijskom tijelu, tada ta država članica proturječi članku 23. stavku 3. Okvirne odluke. U slučaju takvog proturječja, produljenje trajanja pritvora povezano s produljenjem roka više ne bi bilo dovoljno pristupačno, precizno i predvidljivo te stoga ne bi bilo u skladu s člankom 6. Povelje Europske unije o temeljnim pravima.
80. Produljenje roka za predaju u skladu s člankom 23. stavkom 3. Okvirne odluke 2002/584 i zadržavanje u pritvoru nakon isteka roka iz članka 23. stavka 2. stoga je dopušteno samo ako pravosudno tijelo utvrdi da predaja u roku od deset dana nakon donošenja pravomoćne odluke o izvršenju europskog uhidbenog naloga zbog postojanja više sile nije bila moguća te se suglasi s novim datumom predaje.
81. Međutim, nepostojanje takvog utvrđenja pravosudnog tijela ne rezultira obvezom da se tražena osoba odmah pusti na slobodu. Policijsko tijelo, naime, ne može odlučiti ni o puštanju tražene osobe na slobodu i time možda spriječiti da se tražena osoba izruči, što je zapravo cilj Okvirne odluke 2002/584.
82. Ako najprije policijsko tijelo mora odlučiti je li viša sila spriječila predaju i možda je čak već dogovorilo novi datum predaje, ono se štoviše u svrhu otklanjanja te pogreške odmah mora obratiti sudu da se to ispita. Ovisno o tome kako će taj sud ocijeniti to pitanje, on mora naložiti ili zadržavanje u pritvoru ili puštanje na slobodu.
D. Učinak zahtjeva za azil
83. Predmet drugog pitanja Korkein oikeusa (Vrhovni sud) učinak je zahtjeva za azil obiju traženih osoba na rokove iz članka 23. Okvirne odluke 2002/584. Sud koji je uputio zahtjev pita treba li s time povezanu zabranu izvršenja izrečenu za vrijeme trajanja sudskog postupka ili pravo tražitelja azila da ostane u državi izvršenja dok se ne donese odluka o njegovu zahtjevu za azil smatrati višom silom.
1. Tumačenje članka 23. stavka 3. Okvirne odluke
84. Neke jezične verzije članka 23. stavka 3. Okvirne odluke 2002/584 sugeriraju taj zaključak. S tim u skladu dovoljna je spriječenost provedbe predaje zbog okolnosti koje nisu pod nadzorom dotičnih država članica(37) da bi se omogućio dogovor novog datuma predaje. Hoće li tražene osobe podnijeti zahtjev za azil, u pravilu nije pod nadzorom država članica.
85. Druge jezične verzije, međutim, rabe pojam više sile(38).
86. S obzirom na različite jezične verzije, Sud se u presudi Vilkas složio s nezavisnim odvjetnikom M. Bobekom(39) i odlučio da se članak 23. stavak 3. Okvirne odluke zbog svoje povijesti nastanka(40) primjenjuje samo u slučajevima kada postoji viša sila(41).
87. Pojam „više sile”, kao i u drugim područjima prava Unije, treba tumačiti tako da se odnosi na neuobičajene i nepredvidljive okolnosti, nepoznate onomu tko se na njih poziva, a čije se posljedice ni uz svu potrebnu pažnju ne bi mogle izbjeći(42). Pritom doseg tog odstupanja treba tumačiti usko(43), tako da su njime obuhvaćeni samo pravi slučajevi spriječenosti, a ne jednostavno otežana predaja(44).
88. Međutim, sumnjam da je to tumačenje članka 23. stavka 3. Okvirne odluke 2002/584 u skladu s ciljevima Okvirne odluke ili da se zahtijeva s obzirom na članak 6. Povelje. U predmetnom se slučaju spriječenost predaje temelji na zahtjevu za azil čiji su izgledi za uspješnost na temelju Protokola (br. 24) o azilu za državljane država članica Europske unije iznimno dvojbeni. Ta okolnost, ali i ponašanje tražene osobe u predmetu Vilkas jasno ukazuju na rizik da tražena osoba zlouporabnim ponašanjem spriječi predaju, a da pritom ne postoji viša sila. U skladu s ustaljenom sudskom praksom, međutim, prijevarno ili zlouporabno pozivanje na pravo Unije nije dopušteno(45).
89. Stoga smatram da je potrebno tumačenje članka 23. stavka 3. prve rečenice Okvirne odluke 2002/584 precizirati na način da su tom odredbom obuhvaćene sve okolnosti koje unatoč svoj potrebnoj pažnji(46) sprječavaju predaju te na njih ne može utjecati nijedna od država članica.
90. Međutim, tražene osobe u skladu s člancima 18., 47. i 48. Povelje načelno imaju pravo na to da se njihov zahtjev za azil primjereno ispita kao i na djelotvoran pravni lijek. Premda Protokol br. 24 o azilu za državljane država članica Europske unije znatno ograničava pravo azila građana Unije u drugim državama članicama te zahtjev za azil ne omogućava odbijanje izručenja(47), njime se to pravo ipak ne otklanja definitivno. Tijela stoga ni primjenom najveće pažnje ne raspolažu sredstvom da tražene osobe spriječe u tome da na taj način odgode predaju.
2. Podredno: prekid roka zbog zahtjeva za azil
91. Ako bi Sud, međutim, ostao pri tome da članak 23. stavak 3. Okvirne odluke 2002/584 ostane ograničen samo na slučajeve više sile, onda uvjeti te odredbe u predmetnom slučaju nisu ispunjeni.
92. U pravilu država članica izvršenja nema nikakav utjecaj na to hoće li tražena osoba podnijeti zahtjev za azil. Država članica ne može izbjeći odgađanje predaje do kojeg potom dolazi čak ni primjenom zahtijevane pažnje(48). U određenim okolnostima takav zahtjev može biti i iznenađujući.
93. U slučaju uskog tumačenja pojma više sile ipak nije riječ o neuobičajenom i nepredvidljivom događaju. Pokaže li se da tražene osobe na taj način mogu spriječiti svoju predaju i postići puštanje na slobodu, takvi će se zahtjevi vjerojatno čak redovito podnositi. Najkasnije bi u slučaju takve prakse bilo isključeno zahtjev za azil i s time povezanu prepreku za izručenje smatrati višom silom.
94. Takav bi zaključak stoga tražene osobe mogao potaknuti na zlouporabno ponašanje, no Sud je to u presudi Vilkas u načelu prihvatio. Naime, Sud, osim rijetkih izuzetaka(49), činjenicu da tražene osobe pružaju otpor svojoj predaji nije smatrao nepredvidljivom, a time ni okolnostima na koje se ne može utjecati(50). A u slučaju da se okolnosti na koje se ne može utjecati ne mogu utvrditi, Sud je naglasio da se tražena osoba treba pustiti na slobodu(51).
95. Međutim, ova utvrđenja temelje se na promišljanju da dotična tijela primjenjujući dužnu pažnju raspolažu sredstvima koja im najčešće omogućuju da svladaju otpor koji pruža neka tražena osoba(52).
96. Suprotno tomu, kako je već navedeno(53), tijela u slučaju zahtjeva za azil ne raspolažu takvim sredstvima. Time se opravdava da se zbog takvih odgađanja rokovi iz članka 23. Okvirne odluke prekinu, a da se zahtjev za azil u tu svrhu ne mora smatrati višom silom. To proizlazi iz tumačenja članka 23. s obzirom na ciljeve Okvirne odluke i općih načela prava Unije.
97. Naime, različite odredbe prava Unije kojima se predviđa da se radnjama izvršavanja, istrage i progona(54) prekidaju zastarni rokovi pokazuju da se tim prekidom izražava opće načelo.
98. To načelo izraženo je i u spomenutom Komisijinu stajalištu da pravna sredstva protiv predaje isključuju primjenu članka 23. Okvirne odluke 2002/584(55).
99. U tom je smislu Sud odlučio da kratki nacionalni rokovi zastare za pravo na naknadu štete utemeljeno pravom Unije u slučaju povreda odredaba tržišnog natjecanja koji ne predviđaju prekid zbog sudskog postupka u svrhu utvrđenja sporne povrede u načelu nisu u skladu s načelom djelotvornosti(56).
100. Okolnostima u ovom predmetu bliža je presuda Arslan u kojoj je Sud odlučio da zadržavanje u pritvoru državljanina treće zemlje koji se zbog opasnosti od bijega već nalazi u pritvoru radi protjerivanja može biti u skladu s relevantnim odredbama prava Unije ako taj državljanin to protjerivanje odgađa podnošenjem zahtjeva za azil(57).
101. Točno je da bi bilo u skladu sa zahtjevima za postojanje zakonske osnove za oduzimanje slobode taj prekid izričito urediti na način sličan slučajevima više sile i humanitarnih razloga u skladu s člankom 23. stavcima 3. i 4. Okvirne odluke 2002/584 ili poput upravo spomenutih prekida zastare. Ali ako tražene osobe vlastitim odlukama svjesno prouzroče pravne prepreke za predaju, ne mogu tvrditi da nisu mogle predvidjeti odgađanje i nužnost dužeg zadržavanja u pritvoru.
102. Stoga se rokovi iz članka 23. Okvirne odluke ponovno primjenjuju tek nakon konačnog dovršetka postupka u vezi sa zahtjevom za azil i s otklanjanjem dotičnih prepreka za predaju.
103. Pritom, međutim, nema smisla da rok prekinut podnošenjem zahtjeva za azil jednostavno i dalje teče. Naime, moguće je da u preostalom roku nema više dovoljno vremena za predaju ako je tražena osoba trenutak za podnošenje zahtjeva za azil spretno odabrala.
104. Isto se tako čini da nije primjerena ponovna primjena roka od deset dana u skladu s člankom 23. stavkom 2. Okvirne odluke 2002/584. Taj rok se odnosi na pravosudno tijelo izvršenja, odnosno na tijela koja mu pomažu, koja neposredno sudjeluju u postupku donošenja odluke o izvršenju europskog uhidbenog naloga. Ta tijela stoga neće biti iznenađena početkom roka i mogu poduzimati nužne mjere kako bi se predaja pravodobno izvršila.
105. Suprotno tomu, odluka o zahtjevu za azil na drugim je tijelima. Okončanje tog postupka stoga je puno više usporedivo s prestankom prepreke koja se temelji na višoj sili. Stoga je u skladu s člankom 23. stavkom 3. potrebno ponovno dogovoriti datum za predaju.
106. Slijedom navedenog, zabrana izvršenja europskog uhidbenog naloga povezana sa zahtjevom za azil izrečena za vrijeme trajanja sudskog postupka ili pravo tražitelja azila da ostane u državi izvršenja dok se ne donese odluka o njegovu zahtjevu prekidaju tijek rokova propisanih člankom 23. Okvirne odluke 2002/584. Ako se zahtjev za azil konačno odbije, u skladu s člankom 23. stavkom 3. ponovno se mora dogovoriti datum predaje.
107. Zaključno treba napomenuti da se obveza pažnje, prema kojoj faza predaje treba biti što je moguće kraća(58), odnosi i na tijela i sudove koji odlučuju o zahtjevu za azil. To, međutim, ne znači da oni tom postupku moraju dati apsolutnu prednost u odnosu na sve druge postupke koji su u tijeku. Dovoljno je ako se primjereno uzme u obzir specifična hitnost tog postupka u usporedbi s hitnošću drugih postupaka.
V. Zaključak
108. Slijedom navedenog predlažem Sudu da na prethodna pitanja odgovori na sljedeći način:
Članak 23. Okvirne odluke 2002/584 nije primjenjiv ako predaja nije moguća zbog postupka azila.
109. Ako Sud ne dijeli moje mišljenje, predlažem da na zahtjev za prethodnu odluku odgovori kako slijedi:
1. Produljenje roka za predaju u skladu s člankom 23. stavkom 3. Okvirne odluke 2002/584 i zadržavanje u pritvoru nakon isteka roka iz članka 23. stavka 2. dopušteno je samo ako pravosudno tijelo utvrdi da je predaja u roku od deset dana nakon donošenja pravomoćne odluke o izvršenju europskog uhidbenog naloga bila spriječena zbog više sile i suglasi se s novim datumom za predaju. Ako o tim pitanjima prvo mora odlučiti policijsko tijelo, ono se u svrhu otklanjanja te pogreške mora odmah obratiti sudu kako bi se te odluke ispitale.
2. Člankom 23. stavkom 3. prvom rečenicom Okvirne odluke 2002/584 obuhvaćene su sve okolnosti zbog kojih je predaja unatoč zahtijevanoj pažnji spriječena i na koje ne može utjecati ni jedna država članica.