MIŠLJENJE NEZAVISNOG ODVJETNIKA
JEANA RICHARDA DE LA TOURA
od 28. listopada 2021.(1)
Predmet C‑275/20
Europska komisija
protiv
Vijeća Europske unije
„Tužba za poništenje – Odluka (EU) 2020/470 – Produljenje razdoblja prava audiovizualnih koprodukcija, kako je predviđeno člankom 5. Protokola o suradnji u području kulture uz Sporazum o slobodnoj trgovini između Europske unije i njezinih država članica, s jedne strane, i Republike Koreje, s druge strane – Postupovna pravna osnova – Članak 218. stavak 7. UFEU‑a – Primjenjivi postupak i pravilo glasovanja”
I. Uvod
1. Europska komisija svojom tužbom traži poništenje Odluke Vijeća (EU) 2020/470 od 25. ožujka 2020. u pogledu produljenja razdoblja prava audiovizualnih koprodukcija, kako je predviđeno člankom 5. Protokola o suradnji u području kulture uz Sporazum o slobodnoj trgovini između Europske unije i njezinih država članica, s jedne strane, i Republike Koreje, s druge strane(2).
2. Tim je protokolom uspostavljen okvir unutar kojeg stranke surađuju kako bi olakšale razmjenu u pogledu kulturnih djelatnosti, dobara i usluga, među ostalim, u audiovizualnom sektoru, kao i kako bi poboljšale uvjete kojima se uređuje ta razmjena. Stranke su u okviru navedenog protokola audiovizualnim koprodukcijama između producenata iz Unije i Republike Koreje odlučile dati pravo da koriste odgovarajuće programe za promicanje lokalnog i regionalnog kulturnog sadržaja. To se pravo obnavlja svake tri godine.
3. Na razini Unije Vijeće Europske unije ovlastilo je Komisiju da ukine predmetno pravo prije isteka svakog razdoblja ili da, suprotno tomu, predloži njegovo produljenje. Sud će u okviru ovog predmeta pojasniti je li to ovlaštenje obuhvaćeno područjem primjene članka 218. stavka 7. UFEU‑a i, ako jest, jesu li uvjeti njegova izvršavanja u skladu s tom odredbom.
II. Pravni okvir
A. Protokol o suradnji u području kulture
4. U Protokolu o suradnji u području kulture(3) uz Sporazum o slobodnoj trgovini između Europske unije i njezinih država članica, s jedne strane, i Republike Koreje, s druge strane(4), predviđa se, u njegovu članku 5., naslovljenom „Audiovizualne koprodukcije”, pravo audiovizualnih koprodukcija da koriste odgovarajuće programe za promicanje regionalnog ili lokalnog kulturnog sadržaja (u daljnjem tekstu: predmetno pravo). Taj članak glasi kako slijedi:
„[…]
3. Stranke u skladu sa svojim zakonodavstvom olakšavaju koprodukciju između producenata iz stranke EU‑a i Koreje uključujući pravo koprodukcije da koriste programe za promicanje lokalnog i regionalnog kulturnog sadržaja.
[…]
8. (a) Pravo koprodukcija da koriste programe za promicanje lokalnog i regionalnog kulturnog sadržaja iz stavaka 4. i 5. uspostavlja se za razdoblje od tri godine od primjene ovog Protokola. Na temelju savjeta domaćih savjetodavnih skupina, šest mjeseci prije isteka, Odbor za suradnju u području kulture koordinirat će kako bi procijenio rezultate provedbe prava u pogledu poboljšanja kulturne raznolikosti i suradnje od zajedničkog interesa na koproduciranim djelima.
(b) Pravo se obnavlja za razdoblje od tri godine, a nakon toga se automatski obnavlja za daljnje razdoblje u istom trajanju, osim ako stranka ukine pravo slanjem pisane obavijesti najmanje tri mjeseca prije isteka početnog ili naknadnog razdoblja. Šest mjeseci prije isteka svakog obnovljenog razdoblja Odbor za suradnju u području kulture provest će procjene na temelju sličnih uvjeta opisanih u podstavku (a).
[…]”
B. Odluka 2011/265/EU
5. U uvodnoj izjavi 6. Odluke Vijeća 2011/265/EU od 16. rujna 2010. o potpisivanju, u ime Europske unije, i privremenoj primjeni Sporazuma o slobodnoj trgovini između Europske unije i njezinih država članica, s jedne strane, i Republike Koreje, s druge strane(5), navodi se:
„(6) Na temelju članka 218. stavka 7. Ugovora primjereno je da Vijeće ovlasti Komisiju za odobravanje određenih ograničenih izmjena Sporazuma [s Republikom Korejom]. Komisiju bi trebalo ovlastiti za ukidanje prava na koprodukciju kako je predviđeno u članku 5. Protokola o suradnji u području kulture, osim ako Komisija utvrdi da to pravo ne bi trebalo ukinuti, a Vijeće to odobri u skladu s posebnim postupkom koji zahtijeva osjetljiva priroda tog elementa Sporazuma i činjenica da Sporazum sklapaju Europska unija i njezine države članice. […]”
6. Člankom 4. stavkom 1. te odluke predviđa se:
„Komisija šalje obavijest Koreji o namjeri Unije da ne produži razdoblje prava na koprodukciju na temelju članka 5. Protokola o suradnji u području kulture, u skladu s postupkom određenim u članku 5. stavku 8., osim, ako Vijeće, na prijedlog Komisije, četiri mjeseca prije isteka tog razdoblja odluči produžiti navedena prava. Ako se Vijeće usuglasi o produženju prava ova odredba postaje ponovno primjenjiva na kraju obnovljenog razdoblja produženja prava. Za posebne svrhe odlučivanja o produženju razdoblja prava Vijeće odlučuje jednoglasno.”
C. Provedbena odluka 2014/226/EU
7. Provedbenom odlukom Vijeća 2014/226/EU od 14. travnja 2014. o produljenju razdoblja prava za audiovizualne koprodukcije, kako je predviđeno u članku 5. Protokola o suradnji u području kulture uz Sporazum o slobodnoj trgovini između Europske unije i njezinih država članica, s jedne strane, i Republike Koreje, s druge strane(6), razdoblje prava za audiovizualne koprodukcije radi korištenja odgovarajućih programa stranaka za promicanje lokalnog i regionalnog kulturnog sadržaja kako je predviđeno u članku 5. stavcima 4. do 7. tog protokola produljuje se na razdoblje od tri godine, od 1. srpnja 2014. do 30. lipnja 2017.
D. Odluka (EU) 2015/2169
8. Odlukom Vijeća (EU) 2015/2169 od 1. listopada 2015. o sklapanju Sporazuma o slobodnoj trgovini između Europske unije i njezinih država članica, s jedne strane, i Republike Koreje, s druge strane(7), taj je sporazum odobren u ime Unije. Tekst uvodne izjave 6. te odluke istovjetan je tekstu uvodne izjave 6. Odluke 2011/265. Isto tako, članak 3. stavak 1. Odluke 2015/2169 sličan je članku 4. stavku 1. Odluke 2011/265.
E. Odluka (EU) 2017/1107
9. Odlukom Vijeća (EU) 2017/1107 od 8. lipnja 2017. u pogledu produljenja razdoblja prava na audiovizualne koprodukcije, kako je predviđeno člankom 5. Protokola o suradnji u području kulture uz Sporazum o slobodnoj trgovini između Europske unije i njezinih država članica, s jedne strane, i Republike Koreje, s druge strane(8), razdoblje prava audiovizualnih koprodukcija na ostvarivanje koristi od odgovarajućih programa stranaka za promicanje lokalnog i regionalnog kulturnog sadržaja kako je predviđeno u članku 5. stavcima 4. do 7. Protokola produljuje se na razdoblje od tri godine, od 1. srpnja 2017. do 30. lipnja 2020.
F. Pobijana odluka
10. Pobijanom odlukom, donesenom na temelju članka 3. stavka 1. Odluke 2015/2169, predviđa se da se razdoblje prava audiovizualnih koprodukcija na ostvarivanje koristi od odgovarajućih programa stranaka za promicanje lokalnog i regionalnog kulturnog sadržaja kako je predviđeno u članku 5. stavcima 4. do 7. Protokola o suradnji u području kulture produljuje na razdoblje od tri godine, od 1. srpnja 2020. do 30. lipnja 2023.
III. Zahtjevi stranaka
11. Komisija od Suda zahtijeva da poništi pobijanu odluku i naloži Vijeću snošenje troškova.
12. Vijeće zahtijeva da se tužba odbije i da se Komisiji naloži snošenje troškova. Podredno, ako se pobijana odluka poništi, od Suda zahtijeva da održi na snazi njezine učinke dok se ne isprave razlozi poništenja.
13. Odlukama predsjednika Suda od 7. prosinca 2020. Francuskoj Republici i Kraljevini Nizozemskoj odobrena je intervencija u potporu zahtjevima Vijeća.
IV. Sažetak tužbenih razloga i argumenata stranaka
14. Komisija u prilog tužbi za poništenje ističe jedan tužbeni razlog koji se temelji na tome da je upotreba članka 3. stavka 1. Odluke 2015/2169 kao pravne osnove za pobijanu odluku protivna Ugovoru i sudskoj praksi Suda te stoga nezakonita.
15. Navodi da se ta odredba Odluke 2015/2169 navodi u Prijedlogu odluke Vijeća o sklapanju Sporazuma o slobodnoj trgovini između Europske unije i njezinih država članica, s jedne strane, i Republike Koreje, s druge strane, koji je ona podnijela 9. travnja 2010.(9), ali da je, s obzirom na razvoj sudske prakse Suda od stupanja na snagu Ugovora iz Lisabona, očito da prijedlog koji je bila dužna podnijeti kako bi dobila suglasnost Vijeća za sklapanje tog sporazuma nije u skladu s Ugovorima, zbog čega se od 2015. sustavno odbijala pozivati na navedenu odredbu. Unatoč njezinu izričitu protivljenju, Vijeće je tu odredbu, za koju je potrebna jednoglasna odluka bez sudjelovanja Europskog parlamenta, primijenilo prilikom donošenja Odluke 2017/1107 i pobijane odluke, čiji su se prijedlozi temeljili na članku 167. stavku 3., u vezi s člankom 218. stavkom 6. točkom (a) podtočkom v. UFEU‑a, kojim se predviđa, u vezi s člankom 218. stavkom 8. prvim podstavkom UFEU‑a, glasovanje kvalificiranom većinom Vijeća, uz prethodnu suglasnost Parlamenta.
16. Komisija tvrdi da su bile primjenjive potonje odredbe jer se pobijana odluka odnosi na vremensko produljenje primjene dijela međunarodnog sporazuma. Članak 3. stavak 1. Odluke 2015/2169 predstavlja izvedenu pravnu osnovu čija je upotreba protivna načelu dodijeljenih ovlasti iz članka 13. stavka 2. UEU‑a, kao i načelu institucionalne ravnoteže, a stoga i Ugovoru kako ga tumači Sud(10).
17. Usto, upotreba izvedene pravne osnove kojom se nalaže jednoglasnost Vijeća nezakonita je s obzirom na sudsku praksu Suda(11). Bilo bi uostalom nedosljedno zahtijevati jednoglasnost Vijeća za obnavljanje predmetnog prava s obzirom na to da je o njegovu uvođenju odlučeno kvalificiranom većinom i da je Unija na temelju međunarodnog prava prihvatila da se ono u načelu obnavlja automatski. Primjena strožeg unutarnjeg pravila i zahtjev u skladu s kojim Vijeće treba prihvatiti obnavljanje tog prava protive se cilju automatskog obnavljanja koji su stranke dogovorile u okviru Protokola o suradnji u području kulture, a stoga i sudskoj praksi koja se odnosi na nadređenost međunarodnih sporazuma u odnosu na sekundarno pravo Unije(12).
18. Vijeće, koje podupiru Francuska Republika i Kraljevina Nizozemska, smatra da je prilikom donošenja pobijane odluke djelovalo u granicama svoje nadležnosti, u skladu s postupkom koji je predviđen u Ugovorima, i da je poštovalo načelo institucionalne ravnoteže.
19. Podsjeća na to da je Komisija podnijela prijedlog odluke Vijeća o odobrenju potpisivanja i privremene primjene Sporazuma o slobodnoj trgovini između Europske unije i njezinih država članica, s jedne strane, i Republike Koreje, s druge strane(13), koji obuhvaća Protokol o suradnji u području kulture, kao i prijedlog odluke Vijeća o sklapanju tog sporazuma(14). Komisija je u svojim dvama prijedlozima predložila postupak primjenjiv na unutarnji proces odlučivanja Unije za potrebe produljenja ili ukidanja predmetnog prava na kraju svakog razdoblja od tri godine, pri čemu je taj postupak potom usvojen u okviru Odluke 2015/2169. Komisija je također pružila objašnjenja o pravnoj osnovi navedenog postupka, odnosno o članku 218. stavku 7. UFEU‑a, u uvodnoj izjavi 6. svakog od dvaju prijedloga, koje je Vijeće usvojilo bez izmjene. Parlament je u Zakonodavnoj rezoluciji od 17. veljače 2011.(15) dao svoju suglasnost s odlukom Vijeća o sklapanju navedenog sporazuma.
20. Vijeće napominje da Komisija, koja ne objašnjava zašto se „osjećala dužnom” izraditi prijedlog kojem se bila protivila, Vijeću nikad nije podnijela prijedlog o izmjeni postupka predviđenog člankom 3. stavkom 1. Odluke 2015/2169 te da, iako je posljednje razdoblje produljenja trebalo isteći 30. lipnja 2020., nije podnijela prijedlog o ponovnom produljenju predmetnog prava. Nakon što je od Komisije zatražilo da Republiku Koreju obavijesti o ukidanju tog prava ili da podnese prijedlog odluke Vijeću za njezino produljenje na novo razdoblje od tri godine, Vijeće je donijelo pobijanu odluku na temelju Komisijina prijedloga.
21. Vijeće tvrdi, kao prvo, da pobijanu odluku nije donijelo na temelju izvedene pravne osnove, da se postupak koji je primijenilo temelji na članku 218. stavku 7. UFEU‑a i da je taj postupak u skladu s tom odredbom. Iz izričitog upućivanja na članak 218. stavak 7. UFEU‑a u uvodnoj izjavi 6. Odluke 2015/2169 vrlo jasno proizlazi da se članak 3. stavak 1. te odluke temelji na toj odredbi, koja Vijeću omogućuje odstupanje od članka 218. stavaka 5., 6. i 9. UFEU‑a kad se u sporazumu koji je sklopila Unija predviđa pojednostavnjeni postupak izmjene, kao što je onaj predviđen člankom 5. stavkom 8. Protokola o suradnji u području kulture. Tim upućivanjem na članak 218. stavak 7. UFEU‑a također se objašnjava postupak koji je u članku 3. stavku 1. Odluke 2015/2169 uspostavljen za potrebe primjene te odredbe tog protokola.
22. Uvjeti primjenjivosti članka 218. stavka 7. UFEU‑a ispunjeni su ako, s jedne strane, produljenje pravâ predstavlja izmjenu određenog i neovisnog dijela Sporazuma s Republikom Korejom u okviru pojednostavnjenog postupka, pri čemu je Komisija kao pregovarač konkretno ovlaštena izmijeniti predmetno pravo njegovim ukidanjem po isteku razdoblja od tri godine koje je u tijeku i obavijestiti Republiku Koreju o toj odluci. Tim se postupkom stoga provodi pojednostavnjeni postupak izmjene utvrđen u članku 5. stavku 8. Protokola o suradnji u području kulture. S druge strane, postupkom predviđenim člankom 3. stavkom 1. Odluke 2015/2169 određuju se valjani uvjeti za ovlaštenje koje se Komisiji daje u tom kontekstu. Tako se predviđa da Komisija, ako odluči da predmetno pravo treba produljiti na novo razdoblje od tri godine, tu odluku treba podnijeti Vijeću radi dobivanja suglasnosti. Stoga je taj postupak, koji predstavlja pravnu osnovu pobijane odluke, utvrđen u skladu s ovlaštenjem koje se predviđa Ugovorima te pravna osnova te odluke nije izvedena pravna osnova.
23. Kao drugo, Vijeće navodi da Komisija proturječi sama sebi u pogledu postupka koji smatra primjenjivim time što tvrdi da se suglasnost Parlamenta zahtijeva na temelju članka 218. stavaka 5. i 6. UFEU‑a, pri čemu navodi da ne treba primijeniti nikakav unutarnji postupak jer se člankom 5. stavkom 8. Protokola o suradnji u području kulture predviđa automatsko obnavljanje predmetnog prava svake tri godine i da je ta odredba međunarodnog prava nadređena unutarnjem sekundarnom pravu. Međutim, članak 5. stavak 8. tog protokola i članak 3. stavak 1. Odluke 2015/2169 nisu proturječni jer se prvim utvrđuje postupak koji trebaju primjenjivati stranke Sporazuma s Republikom Korejom, dok se drugim utvrđuje postupak odlučivanja u okviru Unije za potrebe primjene tog članka 5. stavka 8. navedenog protokola.
24. Kao treće, Vijeće smatra da Komisijin argument koji se odnosi na nepoštovanje načela institucionalne ravnoteže i načela dodijeljenih ovlasti nije opravdan. Naime, Komisija nikad nije namjeravala zatražiti suglasnost Parlamenta s obzirom na to da je svoj prijedlog odluke Vijeća podnijela manje od jednog mjeseca prije isteka roka za obavješćivanje Republike Koreje o neobnavljanju predmetnog prava, kad više nije bilo moguće materijalno postići dogovor unutar Vijeća ni zatražiti suglasnost Parlamenta.
25. Kao četvrto, Vijeće smatra da je Komisija počinila pogrešku time što je osporavala zahtjev jednoglasnosti unutar Vijeća, iako je ona sama predložila to pravilo glasovanja te nikad nije predložila izmjenu članka 3. stavka 1. Odluke 2015/2169. Produljenje predmetnog prava predstavlja odstupanje od općeg pravila u skladu s kojim se pravo ukida ako nije drukčije odlučeno, čime se opravdavaju stroži uvjeti.
26. Podredno, Vijeće tvrdi da, ako Sud odluči da nije moguće predvidjeti jednoglasnost među uvjetima iz članka 218. stavka 7. UFEU‑a, nije valjana samo obveza jednoglasnog odlučivanja. Međutim, budući da je pobijana odluka donesena jednoglasno, treba je, prema njegovu mišljenju, smatrati valjano donesenom te je ne treba poništiti. Konačno, u slučaju da Sud poništi pobijanu odluku, Vijeće smatra da valja održati na snazi njezine učinke.
27. Komisija u replici najprije odgovara da se slaže s mišljenjem Vijeća prema kojem se pobijana odluka odnosi na izmjenu sporazuma u smislu članka 218. stavka 7. UFEU‑a, u dijelu u kojem se njome produljuje primjena odredbe iz Protokola o suradnji u području kulture. Međutim, tim se protokolom, time što se predviđa automatsko obnavljanje predmetnog prava za daljnja razdoblja u istom trajanju, ne utvrđuje nikakav pojednostavnjeni postupak za obnavljanje tog prava, tako da nije potrebno da Vijeće ovlasti Komisiju za odobravanje obnavljanja navedenog prava. Stoga se ne može smatrati da članak 3. stavak 1. Odluke 2015/2169 predstavlja primjenu članka 218. stavka 7. UFEU‑a. Suprotno tomu, navedenim se protokolom utvrđuje postupak za ukidanje predmetnog prava. Vijeće u tu svrhu može ovlastiti Komisiju da donese odluku o upućivanju obavijesti drugoj stranci Sporazuma s Republikom Korejom te se to ovlaštenje može dati unaprijed u odluci o sklapanju tog sporazuma, podložno odgovarajućim uvjetima.
28. Komisija dodaje da, suprotno onomu što tvrdi Vijeće, postupovni uvjeti kojima podliježe ovlaštenje koje se navodno daje Komisiji nisu u skladu s člankom 218. UFEU‑a jer je Sud presudio da je u situacijama u kojima se primjenjuje članak 218. stavak 9. UFEU‑a upotreba izvedene pravne osnove za koju je potrebna jednoglasnost Vijeća nezakonita(16). To je još očitije u slučajevima u kojima se primjenjuje članak 218. stavak 7. UFEU‑a.
29. Usto, člankom 3. stavkom 1. Odluke 2015/2169 Komisiji se ne daje ovlaštenje da u ime Unije odobrava izmjene Sporazuma s Republikom Korejom u smislu članka 218. stavka 7. UFEU‑a, nego taj članak samo odražava ovlast Komisije da u slučaju odluke koja se protivi obnavljanju predmetnog prava osigura vanjsko predstavljanje Unije u skladu s člankom 17. UEU‑a. Člankom 3. stavkom 1. Odluke 2015/2169 potvrđuje se da Vijeće i dalje zadržava ovlast odlučivanja o tom obnavljanju i da nije došlo do stvarnog prijenosa ovlasti odlučivanja u korist Komisije. Stoga članak 218. stavak 7. UFEU‑a ne predstavlja pravnu osnovu koja Vijeću omogućuje da za obnavljanje predmetnog prava uspostavi posebne uvjete utvrđene u članku 3. stavku 1. Odluke 2015/2169.
30. Konačno, Komisija osporava podredne zahtjeve Vijeća.
31. Vijeće u odgovoru na repliku osporava, kao prvo, Komisijin argument prema kojem Unija može produljiti predmetno pravo a da pritom ne primijeni unutarnji postupak kad ga Komisija ima namjeru obnoviti, dok je za njegovo ukidanje potreban postupak odlučivanja. Prema njegovu mišljenju, Unija treba primijeniti relevantan unutarnji postupak odlučivanja kako bi izmijenila Protokol o suradnji u području kulture, neovisno o tome je li riječ o produljenju ili ukidanju predmetnog prava. Naime, automatska priroda produljenja u odnosu na svaku od stranaka Sporazuma s Republikom Korejom ne može isključiti sve vrste unutarnjih postupaka odlučivanja jer je, u skladu s člankom 5. stavkom 8. tog protokola, trajanje predmetnog prava ograničeno na tri godine te ga je moguće obnoviti za daljnja razdoblja čije je trajanje također ograničeno na tri godine, što podrazumijeva donošenje odluke svake tri godine u skladu s odgovarajućim unutarnjim postupcima odlučivanja. Komisijinim tumačenjem ne nanosi se šteta samo autonomiji pravnog poretka Unije, nego i institucionalnoj ravnoteži s obzirom na to da Komisija može odlučiti isključiti Vijeće iz postupka odlučivanja koji se odnosi na produljenje.
32. Kao drugo, Vijeće smatra da je članak 218. stavak 7. UFEU‑a odgovarajuća pravna osnova za postupak predviđen člankom 3. stavkom 1. Odluke 2015/2169. Suprotno onomu što tvrdi Komisija, člankom 5. stavkom 8. Protokola o suradnji u području kulture utvrđuje se pojednostavnjeni postupak za potrebe produljenja predmetnog prava jer se suglasnost stranaka daje prešutno. Usto, tim se člankom stranci koja želi ukinuti to pravo nalaže slanje prethodne obavijesti. Postupak je stoga dvostruk te se njime utvrđuju dvije postupovne faze koje su dio pojednostavnjenog postupka izmjene navedenog protokola.
33. Kao treće, Vijeće tvrdi da je postupak utvrđen u članku 3. stavku 1. Odluke 2015/2169 prikladan. Njime se utvrđuje automatsko interno stajalište Unije u pogledu izmjene Protokola o suradnji u području kulture za daljnja razdoblja od tri godine do trenutka ukidanja predmetnog prava. To se pravo automatski ukida po isteku razdoblja od tri godine za koje je uspostavljeno te Komisija treba ispuniti zahtjev utvrđen člankom 5. stavkom 8. točkom (b) tog protokola. Međutim, Komisija je ovlaštena smatrati da je obnavljanje navedenog prava prikladno te u tom slučaju odstupiti od automatskog stajališta i pritom zatražiti suglasnost Vijeća koje odlučuje jednoglasno kako se ne bi slala obavijest o ukidanju tog prava.
34. Vijeće osporava tvrdnju prema kojoj pravilo jednoglasne odluke poništava postupak u cijelosti i da zbog toga članak 3. stavak 1. Odluke 2015/2169 predstavlja izvedenu pravnu osnovu. Tom se tvrdnjom ne uzima u obzir činjenica da je Vijeće odobrilo stajalište Unije koje se zahtijeva postupkom predviđenim u članku 5. stavku 8. navedenog protokola, odnosno da se predmetno pravo ukida po isteku razdoblja u tijeku, i da je za produljenje tog prava koje odstupa od tog stajališta donesenog kvalificiranom većinom potrebno strože pravilo glasovanja.
35. Francuska Republika slaže se sa svim zahtjevima Vijeća. Kao i Vijeće, navodi da se pravnom osnovom pobijane odluke definira postupak odlučivanja koji se temelji na članku 218. stavku 7. UFEU‑a i da se tom odlukom provodi taj postupak.
36. Smatra, kao prvo, da načini produljenja predmetnog prava itekako predstavljaju primjenu članka 218. stavka 7. UFEU‑a. Naime, kao prvo, kao što to priznaje Komisija, obnavljanje tog prava doista predstavlja izmjenu Protokola o suradnji u području kulture u smislu te odredbe. Kad bi se smatralo da produljenje navedenog prava ne predstavlja takvu izmjenu jer je automatsko, time bi se oduzeo učinak odredbi tog protokola kojom se za to pravo predviđa ograničeno trajanje u nedostatku prešutne suglasnosti stranaka.
37. Kao drugo, suprotno onomu što tvrdi Komisija, automatsko obnavljanje predmetnog prava dio je postupka utvrđenog Protokolom o suradnji u području kulture, u okviru kojeg Odbor za suradnju u području kulture provodi procjenu. Tumačenje pojma „pojednostavnjeni postupak” u smislu članka 218. stavka 7. UFEU‑a, s obzirom na načela međunarodnog prava, konkretno Bečku konvenciju o pravu međunarodnih ugovora od 23. svibnja 1969.(17), potvrđuje da taj pojam treba primijeniti u ovom slučaju. Naime, odstupajući od stavaka 5., 6. i 9. tog članka, njegov se stavak 7. primjenjuje kad se međunarodnim sporazumom predviđaju odredbe kojima se utvrđuju odstupanja za potrebe njegove izmjene, pod uvjetom da se njima pojednostavnjuje postupak revizije. Međutim, treba smatrati da je automatsko obnavljanje predmetnog prava u slučaju šutnje stranaka obuhvaćeno tom kategorijom odredbi kojima se utvrđuju odstupanja od općeg postupka revizije međunarodnih sporazuma, u odnosu na koji je ono očito jednostavnije.
38. Kao drugo, Francuska Republika smatra da se mehanizmom predviđenim člankom 3. stavkom 1. Odluke 2015/2169 pravilno provodi članak 218. stavak 7. UFEU‑a jer se njime predviđa da Vijeće treba odobriti odluku Komisije o tome da se ne šalje obavijest o ukidanju predmetnog prava. Tom se odlukom Komisiju ovlašćuje da Republiku Koreju bez suglasnosti Vijeća obavijesti o namjeri Unije da ne produlji to pravo. Međutim, ako Komisija odluči da navedeno pravo treba i dalje primjenjivati, treba dobiti suglasnost Vijeća. Stoga su za ovlaštenje Komisije uspostavljeni posebni uvjeti u smislu članka 218. stavka 7. UFEU‑a, što je legitimno s obzirom na to da ta odredba predstavlja odstupanje od stavaka 5., 6. i 9. tog članka. Te uvjete treba predvidjeti s obzirom na institucionalnu ravnotežu utvrđenu Ugovorom i, konkretno, članak 16. stavak 6. treći podstavak UEU‑a. Međutim, odluku o prihvaćanju produljenja valjanosti predmetnog prava treba smatrati dijelom akata kojima se definiraju politike Unije i oblikuje njezino vanjsko djelovanje. Stoga Vijeće može predvidjeti, kao dio posebnih uvjeta, da odluci koju Komisija može donijeti na temelju članka 3. stavka 1. Odluke 2015/2169 treba prethoditi suglasnost Vijeća u tom smislu kako bi ono moglo provjeriti je li predmetno pravo i dalje u interesu Unije. Primjena jednoglasne odluke samo je jedan način izvršavanja te suglasnosti Vijeća čija zakonitost ili nezakonitost ne utječe na valjanost zahtjeva takve suglasnosti.
39. Kao treće i posljednje, Francuska Republika smatra da se u svakom slučaju, s gledišta prava Unije, predmetno pravo ne može valjano obnoviti samo na temelju prešutnog postupka obnavljanja koji se predviđa Protokolom o suradnji u području kulture kad ne postoji akt Unije kojim je on konkretno odobren. Naime, u skladu s načelom autonomije pravnog poretka Unije, međunarodnim se sporazumom ne mogu odrediti unutarnji postupci Unije.
40. Kraljevina Nizozemska izjavljuje da se u potpunosti slaže sa stajalištem Vijeća i sa svim argumentima istaknutima u prilog tom stajalištu.
V. Analiza
A. Jedini tužbeni razlog koji ističe Komisija
41. U području izmjene međunarodnog sporazuma koji je Unija sklopila na temelju redovnog postupka predviđenog člankom 218. stavkom 6. UFEU‑a, općenito vrijedi paralelizam oblika, što znači da je za takvu izmjenu načelno potrebno provesti taj redovni postupak.
42. Iznimno, člankom 218. stavkom 7. UFEU‑a predviđa se pojednostavnjeni postupak(18) za izmjenu sporazuma koji je sklopila Unija, koji može zamijeniti redovni postupak za sklapanje takvog sporazuma.
43. U skladu s člankom 218. stavkom 7. UFEU‑a, „[p]ri sklapanju sporazuma Vijeće može, odstupajući od stavaka 5., 6. i 9., ovlastiti pregovarača da odobri izmjene sporazuma u ime Unije ako je njime predviđeno da se one usvajaju pojednostavnjenim postupkom ili ako ih usvaja tijelo osnovano sporazumom. Vijeće za takvo ovlaštenje može postaviti posebne uvjete”.
44. Svojim jedini tužbenim razlogom Komisija tvrdi da je pobijana odluka pogrešno donesena na temelju članka 3. stavka 1. Odluke 2015/2169, koji predstavlja izvedenu pravnu osnovu koja nije navedena u UFEU‑u. Vijeće je time povrijedilo načelo dodijeljenih ovlasti iz članka 13. stavka 2. UEU‑a i načelo institucionalne ravnoteže koje je Sud utvrdio u svojoj sudskoj praksi(19).
45. Člankom 3. stavkom 1. Odluke 2015/2169 pojašnjavaju se načini i uvjeti ovlaštenja koje se daje Komisiji.
46. U uvodnoj izjavi 6. Odluke 2015/2169 navodi se da se to ovlaštenje temelji na članku 218. stavku 7. UFEU‑a, na temelju kojeg Vijeće može ovlastiti Komisiju da odobri određene izmjene sporazuma. Predmet navedenog ovlaštenja pojašnjava se u uvodnoj izjavi 6. i članku 3. stavku 1. te odluke. Riječ je o ovlaštenju Komisije da u ime Unije ukine pravo dodijeljeno koprodukcijama na temelju članka 5. Protokola o suradnji u području kulture i da o tome obavijesti Republiku Koreju. Komisija je stoga ovlaštena obavijestiti tu državu o namjeri Unije da ne produlji razdoblje predmetnog prava u skladu s postupkom predviđenim člankom 5. stavkom 8. tog protokola.
47. U tom pogledu podsjećam na to da se u članku 5. stavku 8. točki (b) navedenog protokola uspostavlja pravilo u skladu s kojim se, nakon početnog razdoblja od tri godine, pravo dodijeljeno koprodukcijama obnavlja za razdoblje od tri godine, a nakon toga se automatski obnavlja za daljnje razdoblje u istom trajanju, osim ako stranka ukine pravo slanjem pisane obavijesti najmanje tri mjeseca prije isteka početnog ili naknadnog razdoblja.
48. S gledišta Unije, Komisija je stoga institucija koja je u ime Unije ovlaštena ukinuti pravo dodijeljeno koprodukcijama koje se u protivnom obnavlja automatski.
49. Međutim, za to ovlaštenje koje ima Komisija uspostavljeni su posebni uvjeti, kao što se to predviđa člankom 218. stavkom 7. UFEU‑a.
50. Naime, kao što to proizlazi iz uvodne izjave 6. Odluke 2015/2169, Komisija je ovlaštena ukinuti predmetno pravo, osim ako „odluči da bi se pravo trebalo zadržati, a Vijeće to odobri u skladu s posebnim postupkom” ili, drugim riječima, ako se preuzme tekst članka 3. stavka 1. te odluke, „osim ako se Vijeće, na prijedlog Komisije, odluči zadržati pravo četiri mjeseca prije kraja takvog razdoblja prava”. U potonjem slučaju, tom se odredbom predviđa da Vijeće odlučuje jednoglasno. Primjena tog „posebnog postupka” opravdana je, u skladu s uvodnom izjavom 6. Odluke 2015/2169, „zbog osjetljive naravi tog elementa Sporazuma [s Republikom Korejom] i zbog toga što [taj s]porazum treba sklopiti Unija i njezine države članice”.
51. Ukratko, svrha postupka ovlaštenja Komisije koji je opisan u članku 3. stavku 1. Odluke 2015/2169 jest omogućiti Uniji da po isteku svakog razdoblja od tri godine ukine predmetno pravo u skladu s mogućnošću koju u tom smislu ima svaka stranka na temelju članka 5. stavka 8. točke (b) Protokola o suradnji u području kulture. Primjerenost ukidanja ili obnavljanja predmetnog prava stoga se procjenjuje svake tri godine u okviru postupka koji provodi Komisija. Samo ako ona smatra da predmetno pravo treba obnoviti, Vijeće treba donijeti odluku u tom smislu, i to jednoglasnu.
52. Pobijana odluka upravo je izraz volje Vijeća da prihvati produljenje razdoblja primjene predmetnog prava na razdoblje od tri godine, od 1. srpnja 2020. do 30. lipnja 2023.
53. Iz teksta pobijane odluke jasno proizlazi da se ona temelji na članku 3. stavku 1. Odluke 2015/2169.
54. Stoga se tužbeni razlog koji Komisija navodi u potporu svojoj tužbi može prihvatiti samo ako se utvrdi nezakonitost te odredbe. To bi bio slučaj kad bi se smatralo da postupak koji je uspostavila radi donošenja mjera kao što je pobijana odluka odstupa od onog što se dopušta člankom 218. stavkom 7. UFEU‑a.
55. U tom pogledu iz sudske prakse Suda proizlazi da, „s obzirom na to da su pravila koja se odnose na formiranje volje institucija Unije određena Ugovorima i nisu na diskreciji ni država članica ni samih institucija, samo Ugovori mogu u određenim slučajevima ovlastiti instituciju da izmijeni postupak donošenja odluka koji je njima određen. Stoga bi priznati instituciji mogućnost da uspostavi izvedene pravne temelje koji omogućuju donošenje zakonodavnih akata ili provedbenih mjera, u smislu otežanja ili pojednostavnjenja načina donošenja nekog akta, značilo da joj se daje zakonodavna ovlast koja prelazi ono što je predviđeno Ugovorima”(20).
56. Stoga valja provjeriti je li postupak predviđen člankom 3. stavkom 1. Odluke 2015/2169 u skladu s člankom 218. stavkom 7. UFEU‑a, koji se njime nastoji provesti.
57. U tu svrhu valja ispitati jesu li ispunjeni uvjeti primjene članka 218. stavka 7. UFEU‑a. To znači da najprije treba odrediti sadržava li članak 3. stavak 1. Odluke 2015/2169 ovlaštenje Komisije da u ime Unije odobri izmjenu Sporazuma s Republikom Korejom, zatim, predviđa li se potonjim sporazumom da takvu izmjenu treba usvojiti pojednostavnjenim postupkom ili je usvaja tijelo osnovano sporazumom i, konačno, predstavljaju li pravila predviđena tom odredbom „posebne uvjete” u smislu članka 218. stavka 7. UFEU‑a.
58. Kao prvo, što se tiče pitanja sadržava li članak 3. stavak 1. Odluke 2015/2169 ovlaštenje Komisije da u ime Unije odobri izmjenu Sporazuma s Republikom Korejom, ističem da se stranke slažu u tom pogledu. Komisija ne daje objašnjenja u tom pogledu. Vijeće pak smatra da produljenje predmetnog prava predstavlja izmjenu posebnog i neovisnog dijela tog sporazuma, pri čemu konkretno navodi da je Komisija kao pregovarač ovlaštena izmijeniti to pravo njegovim ukidanjem po isteku razdoblja od tri godine. Francuska Republika smatra da se obnavljanjem produljuje primjena odredbi navedenog sporazuma koje se odnose na pravo dodijeljeno koprodukcijama i da ono stoga predstavlja izmjenu tog sporazuma.
59. Priznajem da imam dvojbe u pogledu mogućnosti da se obnavljanje predmetnog prava kvalificira kao „izmjena sporazuma” s obzirom na to da se samim Protokolom o suradnji u području kulture uspostavlja načelo prešutnog i automatskog obnavljanja tog prava, osim u slučaju protivljenja jedne od stranaka. Međutim, pobijanom se odlukom ne nastoji izmijeniti taj protokol u tom pogledu, nego se njome, naprotiv, na razini Unije ponovno izražava volja Unije da se predmetno pravo nastavi primjenjivati.
60. Suprotno tomu, priznajem da bi, s obzirom na to da se ovlaštenjem Komisije sadržanim u članku 3. stavku 1. Odluke 2015/2169 u ime Unije nastoji ukinuti predmetno pravo, Komisijina provedba takvog ovlaštenja imala za učinak da članak 5. stavak 8. Protokola o suradnji u području kulture i odredbe potonjeg protokola kojima se uvodi to pravo postanu bespredmetni, što bi dovelo do pravnog učinka istovjetnog ukidanju tih odredbi. Kao što se to nalaže u tekstu članka 218. stavka 7. UFEU‑a, kojim se predviđa da „[p]ri sklapanju sporazuma Vijeće može […] ovlastiti pregovarača da odobri izmjene sporazuma u ime Unije”(21), tada upravo na temelju analize dosega ovlaštenja sadržanog u članku 3. stavku 1. Odluke 2015/2169 valja smatrati da je predmet takvog ovlaštenja izmjena Sporazuma s Republikom Korejom. U ovom je predmetu to slučaj jer se tim ovlaštenjem nastoji izmijeniti normativni sadržaj Protokola o suradnji u području kulture time što se pravu dodijeljenom koprodukcijama i pravilu u skladu s kojim se to pravo načelno automatski obnavlja svake tri godine potencijalno oduzima pravni učinak.
61. U ovoj fazi svojih razmatranja čini mi se zanimljivim napraviti usporedbu s delegiranim aktima koji su uređeni člankom 290. UFEU‑a, iako ne tvrdim da ovlaštenje predviđeno člankom 218. stavkom 7. UFEU‑a treba u cijelosti poistovjetiti s delegiranjem u smislu članka 290. UFEU‑a. Podsjećam na to da mogućnost delegiranja ovlasti uređena tim člankom ima za cilj zakonodavcu Unije omogućiti da se usredotoči na ključne elemente zakonodavstva, kao i na elemente koji nisu ključni, a za koje smatra da je o njima svrhovito odlučivati, dajući pritom Komisiji zadaću da dopuni pojedine elemente donesenog zakonodavnog akta koji nisu ključni ili da takve elemente izmijeni u okviru delegiranja koje joj je povjereno(22).
62. Kao i upotreba delegiranih akata, ovlaštenje Komisije na temelju članka 218. stavka 7. UFEU‑a odgovara ciljevima učinkovitosti i žurnosti, čime se nastoji ubrzati proces odlučivanja u Uniji(23).
63. U tom se pogledu, uzimajući u obzir posebnosti koje obilježavaju ovlaštenje Komisije da odobri izmjene međunarodnog sporazuma, može poći od definicije pojma „izmjena” iz članka 290. stavka 1. UFEU‑a, koju je utvrdio Sud.
64. Prema sudskoj praksi Suda, iz članka 290. stavka 1. UFEU‑a proizlazi da se Komisiji zakonodavnim aktom može delegirati ovlast za donošenje nezakonodavnih akata opće primjene radi dopune ili izmjene određenih elemenata zakonodavnog akta koji nisu ključni(24). Članak 290. stavak 1. UFEU‑a predviđa dvije kategorije delegiranih ovlasti, i to onu koja omogućuje dopunu te onu koja omogućuje izmjenu zakonodavnog akta(25). Delegacija ovlasti izmjene zakonodavnog akta podrazumijeva odobrenje Komisiji da izmijeni ili stavi izvan snage elemente koji nisu ključni koje je u tom aktu odredio zakonodavac(26). Postojanje izmjene utvrđeno je kad se Komisiji da ovlast da izmijeni normativni sadržaj zakonodavnog akta(27), što može dovesti do umetanja nove odredbe u taj akt(28).
65. Ako se prihvati da tumačenje pojma „izmjene sporazuma” u smislu članka 218. stavka 7. UFEU‑a nije ograničeno samo na njegov formalni aspekt time što se, u sadržajnijem smislu, smatra da taj pojam treba obuhvaćati i situaciju u kojoj se odredbama sporazuma oduzeo pravni učinak u slučaju provedbe ovlaštenja dodijeljenog Komisiji, tada se može smatrati da se člankom 3. stavkom 1. Odluke 2015/2169 tu instituciju doista ovlašćuje da u ime Unije odobri „izmjene sporazuma” u smislu članka 218. stavka 7. UFEU‑a.
66. Kao drugo, što se tiče pitanja predviđa li se Sporazumom s Republikom Korejom da se izmjene tog sporazuma usvajaju pojednostavnjenim postupkom ili ih usvaja tijelo osnovano sporazumom, odmah valja isključiti tu drugu mogućnost jer je jedina zadaća Odbora za suradnju u području kulture da u skladu s člankom 5. stavkom 8. točkom (a) Protokola o suradnji u području kulture, „[n]a temelju savjeta domaćih savjetodavnih skupina, šest mjeseci prije isteka [roka od tri godine], […] [koordinira] kako bi procijenio rezultate provedbe prava u pogledu poboljšanja kulturne raznolikosti i suradnje od zajedničkog interesa na koproduciranim djelima”. Taj odbor stoga nije zadužen za izmjenu navedenog sporazuma u pogledu predmetnog prava. Međutim, intervencija navedenog odbora šest mjeseci prije isteka svakog razdoblja od tri godine odražava činjenicu da, iako je automatsko obnavljanje tog prava pravilo u skladu s člankom 5. stavkom 8. točkom (b) tog protokola, to pravilo nije prepreka tomu da se smatra, suprotno onomu što tvrdi Komisija, da se tom odredbom doista uvodi postupovna faza radi obnavljanja ili ukidanja navedenog prava.
67. Usto mi se čini da je moguće smatrati da se Sporazumom s Republikom Korejom predviđa pojednostavnjeni postupak, kao što se to zahtijeva člankom 218. stavkom 7. UFEU‑a, za ukidanje predmetnog prava jer je dovoljno da ga jedna stranka ukine slanjem obavijesti najmanje tri mjeseca prije isteka početnog ili bilo kojeg naknadnog razdoblja. Osim toga, ako u skladu s osobito širokim tumačenjem treba smatrati da obnavljanje tog prava predstavlja izmjenu tog sporazuma, što ja ne smatram, nedvojbeno je da bi automatska priroda tog obnavljanja, koja stoga ne zahtijeva da stranke poduzimaju ikakve mjere, omogućila da ga se kvalificira kao „pojednostavnjeni postupak” u smislu članka 218. stavka 7. UFEU‑a.
68. Kao treće, što se tiče pitanja može li se suglasnost Vijeća s obnavljanjem predmetnog prava smatrati posebnim uvjetom koji je uspostavljen za ovlaštenje koje je Komisiji dodijeljeno člankom 3. stavkom 1. Odluke 2015/2169, čini mi se da to jest slučaj jer se ukidanje tog prava može izbjeći samo ako Vijeće na prijedlog Komisije jednoglasno odluči obnoviti navedeno pravo za novo razdoblje od tri godine. Drugim riječima, ovlaštenje koje se Komisiji dodjeljuje za ukidanje predmetnog prava može se provesti samo ako ta institucija ne odluči pokrenuti posebni postupak koji može dovesti do toga da Vijeće donese odluku o produljenju tog prava.
69. Međutim, smatram da članak 3. stavak 1. Odluke 2015/2169, time što se njime obnavljanje predmetnog prava podvrgava takvom posebnom postupku u okviru kojeg je potrebna jednoglasna odluka Vijeća, nije u skladu s člankom 218. stavkom 7. UFEU‑a.
70. Podsjećam na to da se u uvodnoj izjavi 6. te odluke navodi da zadržavanje predmetnog prava treba odobriti Vijeće u skladu s posebnim postupkom, zbog osjetljive naravi tog elementa Sporazuma s Republikom Korejom i zbog toga što potonji sporazum trebaju sklopiti Unija i njezine države članice.
71. Iako mogu pojmiti da obnavljanje predmetnog prava na razdoblje od tri godine s gledišta Unije može dovesti do odluke Vijeća prije svakog isteka, suprotno tomu, teško mi je pojmiti zašto bi se pravilo glasovanja koje se zahtijeva za donošenje te odluke trebalo razlikovati od pravila koje se primijenilo kad je Vijeće donijelo odluku o sklapanju sporazuma s Republikom Korejom, a to je bilo pravilo kvalificirane većine. Budući da su predmetno pravo i načelo u skladu s kojim se ono obnavlja automatski svake tri godine bili predmet suglasnosti Unije koja je izglasana kvalificiranom većinom, smatram da i ponavljanje obveze Unije na internoj razini usporedno s time treba biti predmet glasovanja kvalificiranom većinom.
72. U tom pogledu ističem da ništa u tekstu članka 218. stavka 7. UFEU‑a ne upućuje na to da pravilo glasovanja primjenjivo na odluke koje se odnose na postupak ovlaštenja predviđen tom odredbom, uključujući uspostavljanje posebnih uvjeta za predmetno ovlaštenje, treba odstupati od pravila glasovanja kvalificiranom većinom koje čini načelo u okviru članka 218. UFEU‑a(29).
73. Čini mi se da u tom smjeru ide sudska praksa Suda koja se odnosi na drugi pojednostavnjeni postupak, odnosno onaj predviđen člankom 218. stavkom 9. UFEU‑a.
74. Potonjom se odredbom predviđa pojednostavnjeni postupak osobito za određivanje stajališta koje treba zauzeti u ime Unije u okviru njezina sudjelovanja u donošenju – unutar tijela koje odlučuje, a uspostavljeno je dotičnim međunarodnim sporazumom – akata o njegovoj primjeni ili provođenju(30). Prema mišljenju Suda, budući da se člankom 218. stavkom 9. UFEU‑a ne predviđa „nikakvo pravilo glasovanja za donošenje, od strane Vijeća, kategorija odluka koje su njime obuhvaćene, primjenjivo pravilo glasovanja mora se odrediti u svakom pojedinačnom slučaju polazeći od članka 218. stavka 8. UFEU‑a”(31). Stoga valja smatrati da „Vijeće u pravilu odlučuje kvalificiranom većinom i da samo u slučajevima navedenim u [drugom podstavku te odredbe] odlučuje jednoglasno. U tim okolnostima, primjenjivo pravilo glasovanja treba u svakom pojedinom slučaju utvrditi ovisno o tome je li obuhvaćeno tim potonjim slučajevima”(32). Kako bi se u tom kontekstu odredilo odnosi li se odluka donesena u okviru članka 218. stavka 9. UFEU‑a na područje za koje se zahtijeva jednoglasnost, relevantna je njezina materijalna pravna osnova(33).
75. Prema mojem mišljenju, na pojednostavnjeni postupak predviđen člankom 218. stavkom 7. UFEU‑a valja po analogiji primijeniti rasuđivanje koje je Sud razvio u pogledu pojednostavnjenog postupka predviđenog člankom 218. stavkom 9. UFEU‑a.
76. Iz toga slijedi da je, s obzirom na to da se pobijana odluka ne odnosi na područje za koje se zahtijeva jednoglasnost(34), primjenjivo pravilo glasovanja bilo pravilo predviđeno člankom 218. stavkom 8. prvim podstavkom UFEU‑a, odnosno kvalificirana većina.
77. Osim toga, što se tiče argumenta prema kojem je posebni postupak u okviru kojeg je potrebna jednoglasna odluka Vijeća opravdan zbog osjetljive prirode obnavljanja predmetnog prava i zbog toga što Sporazum s Republikom Korejom sklapaju Unija i njezine države članice, smatram da ga treba odbiti. Naime, točno je da je Sud već priznao da, „kada je očito da područje sporazuma ulazi djelomično u nadležnost Unije a djelomično u nadležnost država članica, treba osigurati blisku suradnju između potonjih i institucija Unije, kako u postupku pregovaranja o sporazumima i njihova sklapanja tako i u izvršavanju preuzetih obveza”(35). Međutim, Sud je presudio da „to načelo ne može opravdati da Vijeće prekorači poštovanje postupovnih pravila i načina glasovanja predviđenih člankom 218. UFEU‑a”(36).
78. Dodajem da se, kao što je to Sud već presudio, „[n]i donošenje izvedenih pravnih osnova ne može opravdati na temelju razmatranja povezanih s političkom osjetljivošću predmetnog područja ili s nastojanjem da se osigura učinkovitost djelovanja Zajednice”(37).
79. Na kraju valja odbiti argument prema kojem bi se pobijana odluka, s obzirom na to da ju je Vijeće donijelo u skladu s pravilom o jednoglasnosti, a fortiori donijela kvalificiranom većinom da je takvo pravilo glasovanja bilo na snazi, tako da tu odluku zbog toga ne treba poništiti. Taj se argument temelji na tome da odluka koja je donesena jednoglasno nužno ispunjava zahtjev kvalificirane većine. Međutim, čini mi se da je takvo rasuđivanje pogrešno. Naime, pravilo o jednoglasnosti ne može se primijeniti jer može dovesti do nedonošenja odluke Vijeća kojom se odobrava obnavljanje predmetnog prava. Iz toga slijedi, prema mojem mišljenju, da pobijanu odluku treba poništiti samo zbog toga što je donesena u skladu s pravilom glasovanja koje je protivno članku 218. UFEU‑a(38).
80. Iz svih prethodnih razmatranja proizlazi da članak 3. stavak 1. Odluke 2015/2169, time što predviđa da Vijeće u svrhu donošenja odluke o produljenju razdoblja predmetnog prava odlučuje jednoglasno, nezakonito uvodi načine donošenja mjera, kao što je pobijana odluka, koji su pojačani u odnosu na postupak koji u tu svrhu treba primijeniti na temelju članka 218. UFEU‑a(39).
81. Prema mojem mišljenju, iz toga slijedi da je tužbeni razlog koji ističe Komisija osnovan i da pobijanu odluku stoga treba poništiti.
B. Održavanje na snazi učinaka pobijane odluke
82. Vijeće od Suda zahtijeva da, u slučaju da poništi pobijanu odluku, održi na snazi njezine učinke dok se ne isprave razlozi poništenja.
83. U skladu s člankom 264. drugim stavkom UFEU‑a Sud može, ako to smatra potrebnim, navesti koji se učinci akta koji je proglasio ništavim smatraju konačnima.
84. U tom pogledu, iz sudske prakse Suda proizlazi da, uzimajući u obzir razloge pravne sigurnosti, učinci takvog akta mogu biti održani osobito ako bi trenutačni učinci njegova poništavanja doveli do ozbiljnih negativnih posljedica za uključene stranke(40).
85. U ovom slučaju poništenje pobijane odluke a da se pritom ne održe na snazi njezini učinci može dovesti u pitanje obveze Unije u pogledu produljenja razdoblja predmetnog prava na razdoblje od tri godine, od 1. srpnja 2020. do 30. lipnja 2023., te time spriječiti pravilnu provedbu Sporazuma s Republikom Korejom(41).
86. Stoga, prema mojem mišljenju, zbog razloga pravne sigurnosti valja održati na snazi učinke pobijane odluke ako je Sud, kao što to predlažem, proglasi poništenom.
VI. Troškovi
87. U skladu s člankom 138. stavkom 1. Poslovnika Suda, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove. Budući da je Komisija podnijela zahtjev da se Vijeću naloži snošenje troškova i da ono nije uspjelo u postupku, Vijeću se nalaže snošenje troškova.
88. U skladu s člankom 140. stavkom 1. Poslovnika, države članice koje su intervenirale u postupak snose vlastite troškove. Stoga valja odlučiti da Francuska Republika i Kraljevina Nizozemska snose vlastite troškove.
VII. Zaključak
89. S obzirom na sva prethodna razmatranja, Sudu predlažem da:
1. poništi Odluku Vijeća (EU) 2020/470 od 25. ožujka 2020. u pogledu produljenja razdoblja prava audiovizualnih koprodukcija, kako je predviđeno člankom 5. Protokola o suradnji u području kulture uz Sporazum o slobodnoj trgovini između Europske unije i njezinih država članica, s jedne strane, i Republike Koreje, s druge strane;
2. održi na snazi učinke Odluke 2020/470;
3. naloži Vijeću Europske unije snošenje troškova; i
4. odluči da će Francuska Republika i Kraljevina Nizozemska snositi vlastite troškove.