PRESUDA OPĆEG SUDA (prvo vijeće)
3. veljače 2017.(*)
„Institucijsko pravo – Europska građanska inicijativa – Zaštita nacionalnih i jezičnih manjina te osnaživanje kulturne i jezične raznolikosti u Uniji – Odbijanje registracije – Očito nepostojanje zakonodavnih ovlasti Komisije – Obveza obrazlaganja – Članak 4. stavak 2. točka (b) i stavak 3. Uredbe (EU) br. 211/2011”
U predmetu T‑646/13,
Bürgerausschuss für die Bürgerinitiative Minority SafePack – one million signatures for diversity in Europe, koji su u početku zastupali E. Johansson, J. Lund i C. Lund, potom E. Johansson i T. Hieber, odvjetnici,
tužitelj,
koji podupire
Mađarska, koju zastupaju M. Fehér, A. Pálfy i G. Szima, u svojstvu agenata,
intervenijent,
protiv
Europske komisije, koju zastupa H. Krämer, u svojstvu agenta,
tuženika,
koju podupire
Republika Slovačka, koju zastupa B. Ricziová, u svojstvu agenta,
i
Rumunjska, koju zastupaju R. Radu, R. Haţieganu, D. Bulancea i A. Wellman, u svojstvu agenata,
intervenijenti,
povodom zahtjeva na temelju članka 263. UFEU‑a za poništenje odluke Komisije C(2013) 5969 final od 13. rujna 2013. kojom se odbija zahtjev za registraciju prijedloga europske građanske inicijative pod nazivom „Minority SafePack – one million signatures for diversity in Europe”,
OPĆI SUD (prvo vijeće),
u sastavu: H. Kanninen, predsjednik, I. Pelikánová i E. Buttigieg (izvjestitelj), suci,
tajnik: S. Bukšek Tomac, administratorica,
uzimajući u obzir pisani postupak i nakon rasprave održane 16. rujna 2016.,
donosi sljedeću
Presudu
Okolnosti spora
1 Dana 15. srpnja 2013. tužitelj, Bürgerausschuss für die Bürgerinitiative Minority SafePack – one million signatures for diversity in Europe, u čijem su sastavu Hans Heinrich Hansen, Hunor Kelemen, KarlHeinz Lambertz, Jannewietske Annie De Vries, Valentin Inzko, Alois Durnwalder i Anke Spoorendonk, podnio je Europskoj komisiji prijedlog europske građanske inicijative pod nazivom „Minority SafePack – one million signatures for diversity in Europe” (u daljnjem tekstu: prijedlog EGI), čiji je predmet bio, prema minimumu informacija koje su dostavljene primjenom članka 4. stavka 1. prvog podstavka Uredbe (EU) br. 211/2011 Europskog parlamenta i Vijeća od 16. veljače 2011. o građanskoj inicijativi (SL 2011., L 65, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 20., svezak 1., str. 31.), u vezi s Prilogom II. istoj uredbi (u daljnjem tekstu: potrebne informacije), „pozvati Europsku uniju na poboljšanje zaštite osoba koje pripadaju nacionalnim i jezičnim manjinama te osnaživanje kulturne i jezične raznolikosti u Uniji”. Iz istih informacija koje su podnesene kao potrebne informacije proizlazi da su ciljevi kojima teži europska građanska inicijativa (EGI) pozvati Europsku uniju na „usvajanje više zakonskih akata kako bi se poboljšala zaštita osoba koje pripadaju nacionalnim i jezičnim manjinama te osnaživanje kulturne i jezične raznolikosti na njezinu državnom području” i da „ti akti moraju uključivati mjere koje se odnose na regionalne i manjinske jezike, obrazovanje i kulturu, regionalnu politiku, sudjelovanje, jednakost, u medijskim sadržajima kao i u državnoj potpori koju dodjeljuju regionalna tijela”.
2 Osim toga, iz detaljnijih informacija koje su, sukladno Prilogu II., drugom podstavku Uredbe br. 211/2011 priložene informacijama koje su podnesene kao potrebne informacije (u daljnjem tekstu: dodatne informacije), proizlazi da je cilj navedenog prijedloga usvajanje niza pravnih akata koji su navedeni i opisani u odjeljcima 2. do 7. dodatnih informacija. U odjeljku 8. tih informacija, pod nazivom „zaštitna klauzula”, organizatori primjećuju da, za svaki od predmetnih prijedloga pravnih akata, prijedlog EGI sugerira, informativno, pravnu osnovu i vrstu akta koji treba usvojiti koji im se čine najprikladnijima, da bi svaki od prijedloga trebalo odvojeno ispitati te da nedopuštenost jednog ili više od njih ne bi trebala dovesti do nedopuštenosti drugih prijedloga koji su obuhvaćeni područjem nadležnosti Komisije.
3 Odlukom C(2013) 5969 final od 13. rujna 2013. (u daljnjem tekstu: pobijana odluka) Komisija je odbila registraciju predložene EGI s obrazloženjem da se ona ne odnosi očito na ovlasti koje Komisiji omogućuju da podnese prijedlog za usvajanje pravnog akta Unije za primjenu Ugovorâ.
Postupak i zahtjevi stranaka
4 Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 25. studenoga 2013. tužitelj je pokrenuo ovaj postupak.
5 Tužitelj od Općeg suda zahtijeva da:
– poništi pobijanu odluku;
– Komisiji naloži snošenje troškova.
6 Komisija od Općeg suda zahtijeva da:
– odbije tužbu kao neosnovanu;
– tužitelju naloži snošenje troškova.
7 Rješenjem predsjednika prvog vijeća od 4. rujna 2014. odobrena je intervencija Mađarske u potporu zahtjevu tužitelja, kao i intervencija Republike Slovačke i Rumunjske u potporu zahtjevu Komisije.
Pravo
8 U prilog svojoj tužbi tužitelj ističe dva tužbena razloga, koji se odnose, prvi, na povredu obveze obrazlaganja iz članka 296. stavka 2. UFEU‑a kao i članka 4. stavka 3. drugog podstavka Uredbe br. 211/2011 i, drugi, na povredu članka 11. UEU‑a, članka 24. stavka 1. UFEU‑a i članka 4. stavka 2. točke (b) Uredbe br. 211/2011.
9 Tužitelj, kojeg podupire Mađarska, prigovara Komisiji da je u pobijanoj odluci samo ustvrdila, bez drugih navoda, da su određene teme za koje je bila pozvana, u prilogu prijedlogu EGI, podnijeti prijedloge za pravne akte Unije koji su u okviru njezinih ovlasti, kako bi potom zaključila da registraciju predložene EGI treba odbiti u cijelosti iz razloga što djelomična registracija prijedloga EGI nije bila predviđena Uredbom br. 211/2011. Poštovanje obveze obrazlaganja utoliko je važnije jer je, s jedne strane, EGI instrument demokratskog sudjelovanja građana u zakonodavnom postupku koji bi morao biti dostupan i lako primjenjiv i jer, s druge strane, organizatori prijedloga EGI nisu, općenito govoreći, pravnici po profesiji.
10 Kao prvo, Komisija je morala precizno navesti prijedloge, među onima navedenima u prilogu prijedlogu EGI, koji prema njezinu mišljenju očito izlaze iz okvira njezinih ovlasti. Kao drugo, morala je navesti razloge zbog kojih je došla do tog zaključka u odnosu na svaki od predmetnih prijedloga. U izostanku obrazloženja organizatori nisu mogli saznati koji dijelovi prijedloga EGI pokazuju da je njihov prijedlog osnovan te su u ovom slučaju onemogućeni da prilagode prijedlog EGI stavu Komisije kako bi joj podnijeli novi prijedlog. Osim toga, Komisijin stav imao je za posljedicu da potakne autore prijedloga EGI da izdvojeno iznesu jedanaest obuhvaćenih mjera, što je protivno načelu ekonomičnosti postupka i ne doprinosi poticanju sudjelovanja građana i ne čini Uniju dostupnijom u smislu uvodne izjave 2. Uredbe br. 211/2011.
11 Tužitelj u tom kontekstu ističe da, protivno stavu koji Komisija brani, informacije koje se odnose na predmet prijedloga EGI, što se nalaze u njegovu prilogu, u ovom slučaju informacije koje se odnose na jedanaest konkretnih prijedloga za usvajanje pravnih akata imaju istu važnost kao i informacije podnesene primjenom Priloga II., točke 2. Uredbe br. 211/2011. Naime, sukladno navedenom Prilogu II., opis predmeta uključen u tekst zahtjeva za registraciju može sadržavati „najviše 200 znakova”, dok organizatori prijedloga EGI imaju mogućnost „u prilogu” pružiti „detaljnije informacije”, osobito o njegovu „predmetu”.
12 Kao treće, pobijana odluka morala je navesti razloge koji su naveli Komisiju da smatra da Uredba br. 211/2011 ne dopušta registraciju samo dijela prijedloga EGI. Naime, ni tekst Uredbe ni Ugovori ne podržavaju slično tumačenje. Tim više je tako jer je u prijedlogu EGI izričito navedeno da njegovi autori žele da Komisija pojedinačno ispita svaki od jedanaest prijedloga navedenih u prilogu i da nedopuštenost dijela tih priloga ne bi trebala imati utjecaja na dopuštenost ostalih prijedloga. Ostvarivanje prava građana koji nisu po struci pravnici i važnost EGI‑ja kao instrumenta izravne demokracije nameće takvu obvezu obrazlaganja Komisiji.
13 Prema Komisiji, koju podupiru Republika Slovačka i Rumunjska, pobijana odluka sadržava glavne razloge za odbijanje registracije u pogledu predmeta prijedloga EGI, kako je formuliran u tekstu prijedloga, odnosno zaštite manjina i promidžbe kulturne i jezične raznolikosti. Iz teksta Priloga II. Uredbe br. 211/2011 proizlazi da je predmet prijedloga konačno određen u njegovu tekstu, dok objašnjenja dana u prijedlogu EGI imaju samo indikativan i informativan značaj, bez mogućnosti proširenja ili ograničavanja toga predmeta. Taj zaključak ne može dovesti u pitanje okolnost da su, u prilogu prijedlogu EGI, njegovi autori pozvali Komisiju da u pogledu svake pojedine od tema navedenih u tom prilogu ispita je li prijedlog očito nedopušten.
14 Nadalje, pobijanom odlukom jasno je naznačeno da se prijedlog EGI ne može registrirati ako je jedan njegov dio, kao u ovom slučaju, izvan okvira ovlasti Komisije, na temelju kojih ona može predložiti donošenje pravnog akta za primjenu Ugovorâ. U tom kontekstu ta institucija nije obvezna iznijeti razloge za tumačenje članka 4. stavka 2. točke (b) Uredbe br. 211/2011 na kojima temelji svoju odluku, osim ako su, za razliku od ovog slučaja, tijekom donošenja pobijane odluke istaknuti protivni pravni argumenti.
15 Prema ustaljenoj sudskoj praksi, cilj obveze obrazlaganja pojedinačne odluke, kako je propisana u članku 296. drugom stavku UFEU‑a, jest davanje zainteresiranoj osobi dostatne naznake za utvrđivanje je li odluka utemeljena, odnosno sadržava li možda pogrešku zbog koje je moguće osporavati njezinu valjanost, i omogućavanje sucu Unije da provede nadzor zakonitosti nadzirane odluke. Članak 4. stavak 3. podstavak 2. Uredbe br. 211/2011, prema kojem Komisija obavješćuje organizatore o razlozima odbijanja registracije prijedloga EGI, jest specifičan izraz navedene obveze obrazlaganja u području europske građanske inicijative (presuda od 30. rujna 2015., Anagnostakis/Komisija, T‑450/12, u žalbenom postupku, EU:T:2015:739, t. 22. i 23.).
16 U skladu s također ustaljenom sudskom praksom, obrazloženje koje se zahtijeva u članku 296. UFEU‑a mora biti prilagođeno naravi predmetnog akta. Zahtjev obrazlaganja mora se ocijeniti s obzirom na okolnosti predmeta, osobito sadržaja akta i naravi razlogâ na koje se poziva. U obrazloženju nije potrebno navesti sve relevantne činjenične i pravne elemente jer se pitanje udovoljava li obrazloženje akta zahtjevima iz članka 296. UFEU‑a mora ocijeniti uzimajući u obzir ne samo njegov tekst, nego i njegov kontekst (presuda od 30. rujna 2015., Anagnostakis/Komisija, T‑450/12, u žalbenom postupku, EU:T:2015:739, t. 24.).
17 U ovom slučaju činjenica da prijedlog EGI nije bio registriran takve je naravi da utječe na samu djelotvornost prava građana da predlažu građansku inicijativu, kao što je to propisano u članku 24. stavku 1. UFEU‑a. Stoga takva odluka mora jasno navesti razloge koji opravdavaju navedeno odbijanje (vidjeti, u tom smislu, presudu od 30. rujna 2015., Anagnostakis/Komisija, T‑450/12, u žalbenom postupku, EU:T:2015:739, t. 25.).
18 Naime, građanin koji je podnio prijedlog građanske inicijative mora biti u mogućnosti shvatiti razloge zbog kojih Komisija tu inicijativu nije registrirala, tako da je Komisija, kada postupa povodom tog prijedloga, dužna ocijeniti tu inicijativu, ali i obrazložiti svoju odluku o odbijanju s obzirom na njezin utjecaj na djelotvorno ostvarivanje prava koje je propisano u Ugovoru. To proizlazi iz same naravi tog prava koje, kao što to navodi uvodna izjava 1. Uredbe br. 211/2011, jača status građana Unije i poboljšava demokratsko funkcioniranje Unije osiguravanjem sudjelovanja građana u demokratskom životu Unije (presuda od 30. rujna 2015., Anagnostakis/Komisija, T‑450/12, u žalbenom postupku, EU:T:2015:739, t. 26.).
19 U pobijanoj je odluci Komisija tvrdila da je glavni cilj prijedloga EGI usvajanje više pravnih akata kako bi se poboljšala zaštita osoba koje pripadaju nacionalnim i jezičnim manjinama te osnaživanje kulturne i jezične raznolikosti u Uniji. Komisija osim toga ističe da prijedlog EGI u tu svrhu predlaže kao moguće pravne osnove članke 19. do 20., 25., 62., 79., 107. do 109., 118., 165., 167., 173., 177. do 178. i 182. UFEU‑a, članke 2. i 3. UEU‑a i članke 21. i 22. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja).
20 Pobijana odluka u tom pogledu navodi da, iako poštovanje prava osoba koje pripadaju manjinama predstavlja vrijednost Unije na koju se poziva članak 2. UEU‑a, nijedna odredba ugovora ne daje pravnu osnovu za usvajanje zakonodavnih akata čiji cilj je promoviranje tih prava. Nadalje, iako, sukladno članku 3. stavku 3. UFEU‑a, institucije Unije moraju poštovati kulturnu i jezičnu raznolikost i prema članku 21. stavku 1. Povelje obvezne su izbjeći svaku diskriminaciju koja se temelji na pripadnosti nacionalnoj manjini, nijedna od tih odredaba ne daje pravnu osnovu za bilo kakvu aktivnost institucija u te svrhe.
21 Komisija dodaje da neki od akata koji se zahtijevaju u prilogu predložene inicijative, koji mogu doprinijeti ostvarivanju glavnog cilja zaštite osoba koje pripadaju manjinama, mogu, pojedinačno gledano, biti u okviru ovlasti na temelju kojih ona može podnijeti prijedlog pravnog akta Unije za primjenu Ugovorâ, ali da uredba koja se odnosi na građansku inicijativu ne predviđa registraciju jednog ili više dijelova prijedloga inicijative. Komisija stoga zaključuje da Ugovori ne daju nikakvu pravnu osnovu u cilju podnošenja cijelog niza prijedloga kako je definirano u zahtjevu za registraciju te da, stoga, prijedlog EGI očito ne ulazi u okvir ovlasti na temelju kojih ona može podnijeti prijedlog pravnog akta Unije za primjenu Ugovorâ.
22 Iako iz pobijane odluke jasno proizlazi da je Komisija odbila registraciju prijedloga EGI zbog nepoštovanja uvjeta koji predviđa članak 4. stavak 2. točka (b) Uredbe br. 211/2011 i da je u tu svrhu pružila obrazloženje, treba zaključiti da je to obrazloženje očito nedostatno s obzirom na sudsku praksu navedenu u točkama 17. i 18. gore, uzimajući u obzir, posebno, dodatne informacije koje su dali organizatori, u prilogu prijedloga EGI, radi donošenja specifičnih pravnih akata Unije u različitim područjima nabrojenima u navedenom prilogu kako bi ostvarili cilj spornog prijedloga.
23 Naime, prilog prijedloga EGI sadržava detaljne dodatne informacije, podijeljene na osam dijelova, o konkretnom dosegu toga prijedloga, koji su podneseni primjenom Priloga II., zadnjeg podstavka Uredbe br. 211/2011, koji predviđa da organizatori mogu u prilogu pružiti detaljnije informacije o predmetu, ciljevima i pozadini prijedloga EGI, te da mogu, ako to žele, podnijeti nacrt pravnog akta.
24 Nakon prvog dijela koji je posvećen značaju koji Unija pridaje zaštiti manjina i poštovanju kulturne i jezične raznolikosti kroz, osobito, određeni broj odredbi u Ugovorimâ, kao što su članci 1. do 3. UEU‑a kao i članci 9. i 10. UFEU‑a, dijelovi 2. do 7. priloga prijedloga EGI ističu jedanaest područja u kojima bi institucije Unije trebale razraditi prijedloge akata i time daju, u tu svrhu, precizne naznake o vrstama akata koje je potrebno usvojiti, sadržaju tih akata i odgovarajućim pravnim osnovama u Ugovoru o FEU‑u.
25 Prijedlog EGI konkretno predviđa donošenje:
– preporuke Vijeća o „zaštiti i promoviranju kulturne i jezične raznolikosti u Uniji” na temelju članka 167. stavka 5. druge alineje UFEU‑a i članka 165. stavka 4. druge alineje UFEU‑a [odjeljak 2.1];
– prijedlog odluke ili uredbe Europskog parlamenta i Vijeća na temelju članka 167. stavka 5. prve alineje UFEU‑a i članka 165. stavka 4. prve alineje UFEU‑a, čiji predmet je prilagodba „programa financiranja kako bi se olakšao pristup manjim regionalnim i manjinskim jezicima” [odjeljak 2.2];
– prijedlog odluke ili uredbe Europskog parlamenta i Vijeća, primjenom članka 167. stavka 5. prve alineje UFEU‑a i članka 165. stavka 4. prve alineje UFEU‑a, čiji predmet je stvaranje centra za jezičnu raznolikost koji će osnažiti svijest o važnosti regionalnih i manjinskih jezika te promovirati raznolikost na svim razinama i koji će u bitnom financirati Unija [odjeljak 2.3];
– prijedlog uredbe Europskog parlamenta i Vijeća, na temelju članaka 177. i 178. UFEU‑a, čiji predmet je prilagodba zajedničkih odredbi o regionalnim fondovima Unije na način da se kao tematski ciljevi uključe zaštita kulturne i jezične raznolikosti [odjeljak 3.1];
– prijedlog uredbe Europskog parlamenta i Vijeća na temelju članka 173. stavka 3. UFEU‑a i članka 182. stavka 1. UFEU‑a, čiji predmet je izmjena uredbe koja se odnosi na program „Obzor 2020” radi poboljšanja istraživanja o dodanoj vrijednosti koju nacionalne manjine i kulturna raznolikost mogu donijeti društvenom i ekonomskom razvoju u regijama Unije [odjeljak 3.2];
– prijedlog direktive, uredbe ili odluke Vijeća, na temelju članka 20. stavka 2. i članka 25. UFEU‑a, s ciljem osnaženja unutar Unije položaja građana koji pripadaju nacionalnoj manjini, s ciljem osiguravanja da će njihova opravdana zabrinutost biti uzeta u obzir prilikom izbora zastupnika Europskog parlamenta [odjeljak 4];
– prijedloge učinkovitih mjera za borbu protiv diskriminacije i promociju jednakog postupanja, uključujući i što se tiče nacionalnih manjina, i to, osobito, revizijom postojećih direktiva Vijeća u području jednakog postupanja, na temelju članka 19. stavka 1. UFEU‑a [odjeljak 5.1];
– prijedloge izmjena zakonodavstva Unije kako bi se jamčilo gotovo jednako postupanje između apatrida i građana Unije, na temelju članka 79. stavka 2. UFEU‑a [odjeljak 5.2];
– prijedlog uredbe Europskog parlamenta i Vijeća na temelju članka 118. UFEU‑a s ciljem uvođenja ujednačenog autorskog prava koje bi omogućilo da se cijelu Uniju smatra unutarnjim tržištem autorskih prava [odjeljak 6.1];
– prijedlog izmjena Direktive 2010/13/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 10. ožujka 2010. o koordinaciji određenih odredaba utvrđenih zakonima i drugim propisima u državama članicama o pružanju audiovizualnih medijskih usluga (SL 2010., L 95, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 6., svezak 7., str. 160.) radi osiguranja slobodnog pružanja usluga i prijema audiovizualnih sadržaja u regijama u kojima prebivaju nacionalne manjine, na temelju članka 53. stavka 1. UFEU‑a i članka 62. UFEU‑a [odjeljak 6.2], i
– prijedlog uredbe Vijeća ili Komisije ili prijedlog odluke Vijeća u pogledu skupnog izuzeća projekata koji promoviraju nacionalne manjine i njihovu kulturu na temelju članka 109. UFEU‑a, članka 108. stavka 4. UFEU‑a ili članka 107. stavka 3. točke (e) UFEU‑a [odjeljak 7].
26 U završnom odjeljku organizatori navode da usvajanje svih prijedloga pravnih akata navedenih u prethodnim odjeljcima predstavlja značajno poboljšanje zaštite manjina u Uniji i da su prijedlozi vezani uz vrste akata i pravnu osnovu samo informativnog karaktera. Organizatori tvrde da čak i ako, prema njihovu viđenju, svi ti prijedlozi ulaze u područje nadležnosti Komisije, oni očekuju da će svaki prijedlog biti pojedinačno ispitan te da, odluči li Komisija o eventualnoj nedopuštenosti nekog od prijedloga, to neće imati utjecaja na druge prijedloge koje ocijeni dopuštenima.
27 Iz pobijane odluke proizlazi da Komisija nije identificirala ni na koji način koji od jedanaest prijedloga pravnih akata očito nije u okviru njezinih ovlasti na temelju kojih je ona ovlaštena podnijeti prijedlog pravnog akta Unije, kao i dati određeno obrazloženje u prilog toj ocjeni, unatoč preciznim navodima organizatora o vrsti predloženog akta kao i o pravnim osnovama i sadržaju tih akata.
28 Naime, čak i ako, kao što proizlazi iz točke 19. ove presude, pobijana odluka podsjeća na različite pravne osnove koje su organizatori naveli u dodatnim informacijama u prilog svojem prijedlogu EGI te nadalje navodi da za određene akte navedene u tim informacijama ona može biti ovlaštena podnijeti prijedlog akta Unije, navedena odluka samo navodi članak 2. i članak 3. stavak 3. UEU‑a, kao i članak 21. stavak 1. Povelje, navedene u odjeljku 1. priloga navedenog prijedloga, kako bi nadalje zaključila da, s obzirom na to da ona može registrirati samo dijelove prijedloga EGI, zahtjev treba u cijelosti odbiti.
29 Na taj način, čak i pretpostavljajući da bi meritorni stav koji Komisija brani, prema kojemu se prijedlog EGI ne može registrirati, neovisno o svojem sadržaju, ako ga je ta institucija ocijenila djelomično nedopuštenim, bio osnovan, organizatori u svakom slučaju nisu bili u mogućnosti prepoznati prijedloge iz priloga prijedloga EGI koji su, prema toj instituciji, bili izvan okvira njezinih ovlasti, u smislu članka 4. stavka 2. točke (b) Uredbe br. 211/2011, ni saznati za razloge koji su doveli do takve ocjene te su stoga bili spriječeni osporavati utemeljenost navedene ocjene, kao što je Opći sud spriječen provesti svoj nadzor zakonitosti Komisijine ocjene. Povrh toga, u izostanku cjelovitog obrazloženja, eventualno podnošenje novog prijedloga EGI, vodeći računa o Komisijinim primjedbama o dopuštenosti određenih prijedloga, bilo bi ozbiljno ugroženo, iz istog razloga kao i ostvarivanje ciljeva navedenih u uvodnoj izjavi 2. Uredbe br. 211/2011, a ti su potaknuti sudjelovanje građana u demokratskom životu i učiniti Uniju dostupnijom.
30 To je slučaj, posebno, kao što je i sama Komisija priznala tijekom rasprave, kada informacije sadržane u tekstu zahtjeva za registraciju, odnosno one koje su podnesene kao potrebne informacije, nisu jedine koje ta institucija mora uzeti u obzir kako bi provjerila ispunjava li sporni prijedlog uvjete za registraciju navedene u članku 4. stavku 2. točki (b) Uredbe br. 211/2011.
31 Naime, u Prilogu II. Uredbe br. 211/2011 naslovljenom „Informacije potrebne za registriranje predložene građanske inicijative”, na koji upućuje članak 4. stavak 2. te uredbe i koji je jednako obvezujući kao navedena uredba (presuda od 10. svibnja 2016., Izsák i Dabis/Komisija, T‑529/13, u žalbenom postupku, EU:T:2016:282, t. 45.), propisano je da informacije koje je potrebno podnijeti radi registracije prijedloga građanske inicijative u internetskom registru Komisije sadržavaju, osobito „predmet inicijative, u najviše 200 znakova” i „opis ciljeva predložene građanske inicijative zbog kojih se Komisija poziva na djelovanje, u najviše 500 znakova”, precizirajući i da organizatori „mogu u prilogu pružiti detaljnije informacije o predmetu, ciljevima i pozadini predložene građanske inicijative” te da „također mogu, ako to žele, podnijeti nacrt pravnog akta”.
32 Protivno stavu koji zastupa Komisija u svojim podnescima, „informacije utvrđene u Prilogu II.” Uredbe br. 211/2011, na koje upućuje članak 4. potonje, ne uključuju samo minimalne informacije koje, na temelju tog istog priloga, moraju biti podnesene u registar zahtjeva (presuda od 10. svibnja 2016., Izsák i Dabis/Komisija, T‑529/13, u žalbenom postupku, EU:T:2016:282, t. 48.). Naime, pravo priznato u Prilogu II. Uredbi br. 211/2011 da organizatori predložene inicijative podnesu dodatne informacije, odnosno nacrt pravnog akta Unije, u vezi je s obvezom Komisije da razmotri navedene informacije, na istom temelju kao sve druge informacije podnesene primjenom navedenog priloga, u skladu s načelom dobre uprave koje uključuje obvezu nadležne institucije da preispita, brižljivo i nepristrano, sve relevantne elemente u predmetnom slučaju (vidjeti, u tom smislu, presudu od 10. svibnja 2016., Izsák i Dabis/Komisija, T‑529/13, u žalbenom postupku, EU:T:2016:282, t. 49., 50., 56. i 57.) i, stoga, da obrazloži, poštujući zahtjeve iz točaka 17. i 18. ove presude, pod nadzorom suda Unije, svoju odluku s obzirom na sve te informacije.
33 U skladu s prethodnim razmatranjima, treba zaključiti da pobijana odluka očito ne sadržava dovoljno elemenata koji bi tužitelju omogućili da sazna razloge za odbijanje registracije prijedloga EGI u pogledu različitih informacija sadržanih u tom prijedlogu te da u skladu s time postupi, i koji bi Općem sudu omogućili da izvrši svoj nadzor zakonitosti odbijanja registracije.
34 Slijedom navedenog, bez potrebe za odgovorom na prigovor tužitelja prema kojemu je Komisija trebala, osim toga, iznijeti razloge u prilog svojem tumačenju, prema kojemu nije moguće registrirati prijedlog EGI ako dio predloženih mjera ne ulazi u ovlasti te institucije da podnese prijedlog pravnog akta Unije za provedbu Ugovorâ, treba zaključiti da je Komisija povrijedila svoju obvezu obrazlaganja jer nije naznačila mjere koje, među onima navedenima u prilogu prijedlogu EGI, nisu obuhvaćene njezinim ovlastima, ni razloge u prilog tome zaključku, te da stoga, samo iz tog razloga, tužbu treba usvojiti bez potrebe za ispitivanjem drugog tužbenog razloga.
Troškovi
35 Sukladno članku 134. stavku 1. Poslovnika Općeg suda, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove. Budući da Komisija nije uspjela u postupku, treba joj se naložiti da, osim vlastitih troškova, snosi i troškove tužitelja, u okviru njegova zahtjeva. Primjenom članka 138. stavka 1. Poslovnika, države članice koje su intervenirale u postupak snose vlastite troškove.
Slijedom navedenog,
OPĆI SUD (prvo vijeće),
proglašava i presuđuje:
1. Poništava se Odluka Komisije C(2013) 5969 final od 13. rujna 2013. kojom se odbija zahtjev za registraciju prijedloga europske građanske inicijative pod nazivom „Minority SafePack – one million signatures for diversity in Europe”.
2. Europska komisija snosit će vlastite troškove kao i troškove Bürgerausschuss für die Bürgerinitiative Minority SafePack – one million signatures for diversity in Europe.
3. Mađarska, Republika Slovačka i Rumunjska snosit će vlastite troškove.
Kanninen | Pelikánová | Buttigieg |
Objavljeno na javnoj raspravi u Luxembourgu 3. veljače 2017.
Potpisi