PRESUDA SUDA (peto vijeće)
16. lipnja 2016.(*)
„Žalba – Tržišno natjecanje – Zabranjeni sporazumi – Članak 81. UEZ‑a – Tržišta kalcijeva karbida u prahu, granulata kalcijeva karbida i magnezijeva granulata na značajnom dijelu tržišta Europskog gospodarskog prostora – Određivanje cijena, dijeljenje tržišta i razmjena informacija – Uredba (EZ) br. 773/2004 – Članci 12. i 14. – Pravo na saslušanje – Saslušanje iza zatvorenih vrata”
U predmetu C‑154/14P,
povodom žalbe na temelju članka 56. Statuta Suda Europske unije, podnesene 2. travnja 2014.,
SKW Stahl‑Metallurgie GmbH, sa sjedištem u Unterneukirchenu (Njemačka),
SKW Stahl‑Metallurgie Holding AG, sa sjedištem u Unterneukirchenu,
koje zastupaju A. Birnstiel i S. Janka, Rechtsanwälte,
žalitelji,
a druge stranke postupka su:
Europska komisija, koju zastupaju G. Meessen i R. Sauer, u svojstvu agenata, uz asistenciju A. Böhlkea, Rechtsanwalt,
tuženik u prvom stupnju,
Gigaset AG, prije Arques Industries AG, sa sjedištem u Münchenu (Njemačka),
intervenijent u prvom stupnju,
SUD (peto vijeće),
u sastavu: T. von Danwitz, predsjednik četvrtog vijeća, u svojstvu predsjednika petog vijeća, D. Šváby (izvjestitelj), A. Rosas, E. Juhász i C. Vajda, suci,
nezavisni odvjetnik: N. Wahl,
tajnik: I. Illéssy, administrator,
uzimajući u obzir pisani postupak i nakon rasprave održane 13. svibnja 2015.,
saslušavši mišljenje nezavisnog odvjetnika na raspravi održanoj 3. rujna 2015.,
donosi sljedeću
Presudu
1 Svojom žalbom SKW Stahl‑Metallurgie GmbH (u daljnjem tekstu: SKW) i SKW Stahl‑Metallurgie Holding AG (u daljnjem tekstu: SKW Holding) zahtijevaju poništenje presude Općeg suda Europske unije od 23. siječnja 2014., SKW Stahl‑Metallurgie Holding i SKW Stahl‑Metallurgie/Komisija (T‑384/09, neobjavljena, u daljnjem tekstu: pobijana presuda, EU:T:2014:27), kojom je on odbio njihovu tužbu kojom se zahtijevalo poništenje Odluke Komisije C (2009) 5791 final od 22. srpnja 2009. koja se odnosi na postupak primjene članka 81. UEZ‑a i članka 53. Sporazuma o EGP‑u (predmet COMP/39.396 ‐ Reagensi na bazi karbida kalcija i magnezija namijenjeni metalurškom i plinskom sektoru) (u daljnjem tekstu: sporna odluka), u dijelu u kojem se ta odluka odnosi na njih, kao i podredno, poništenje ili smanjenje iznosa novčane kazne koja im je izrečena tom odlukom.
Pravni okvir
Uredba (EZ) br. 1/2003
2 Članak 23. stavak 2. Uredbe Vijeća (EZ) br. 1/2003 od 16. prosinca 2002. o provedbi pravila o tržišnom natjecanju koja su propisana člancima 81. i 82. Ugovora o EZ‑u (SL 2003., L 1, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 1., str. 165.) glasi kako slijedi:
„Komisija može poduzetnicima i udruženjima poduzetnika odlukom propisati novčane kazne ako bilo namjerno ili nepažnjom:
a) krše odredbe članka 81. ili 82. Ugovora o [EZ‑u], ili
b) postupaju suprotno odluci kojom se određuju privremene mjere sukladno članku 8. ili
c) propuste uskladiti se s obvezom koja je obvezujuća sukladno odluci iz članka 9.
Za svakog poduzetnika i svako udruženje poduzetnika koje sudjeluje u povredi propisa novčana kazna ne smije prelaziti 10 % njegova ukupnog prihoda u prethodnoj poslovnoj godini.”
Kada se povreda propisa koja nastupa od strane udruženja poduzetnika odnosi na aktivnosti njegovih članova, novčana kazna ne smije prelaziti 10 % zbroja ukupnih prihoda svih članova koji su djelovali na tržištu na kojem je nastupila povreda propisa od strane udruženja poduzetnika.”
Uredba (EZ) br. 773/2004
3 Članak 12. stavak 1. Uredbe Komisije (EZ) br. 773/2004 od 7. travnja 2004. o postupcima koje Komisija vodi na temelju članaka 81. i 82. Ugovora o EZ‑u (SL L 123, str. 18.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 1., str. 298.), kako je izmijenjena Uredbom Komisije (EZ) br. 622/2008 od 30. lipnja 2008. (SL 2008., L 171 str. 3.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 3., str. 243.; u daljnjem tekstu: Uredba br. 773/2004), određuje:
„1. Komisija daje strankama kojima upućuje obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku mogućnost da svoje dokaze predlože na usmenoj raspravi, ako one tako zatraže u svojim pismenim ponudama za nagodbu.”
4 U članku 14. te uredbe stavci 6. do 8. glase kako slijedi:
„6. Saslušanja nisu javna. Svaka se osoba može saslušati odvojeno ili u prisutnosti ostalih pozvanih osoba, uzimajući u obzir opravdan interes poduzetnika za zaštitu svojih poslovnih tajni i ostalih povjerljivih informacija.
7. Službenik zadužen za usmena saslušanja može dopustiti strankama kojima je upućena obavijest o utvrđenim činjenicama, podnositeljima pritužbi, ostalim pozvanim osobama, službama Komisije i tijelima država članica postavljanje pitanja tijekom saslušanja.
8. Izjave svake saslušane osobe se bilježe. Zapisnik saslušanja se na zahtjev stavlja na raspolaganje osobama prisutnima na saslušanju. Uzima se u obzir opravdan interes stranaka za zaštitu svojih poslovnih tajni i ostalih povjerljivih informacija.”
Poslovnik Općeg suda
5 U inačici primjenjivoj na tužbu za poništenje koju su podnijeli žalitelji, članak 48. stavak 2. Poslovnika Općeg suda određuje:
„Tijekom postupka zabranjeno je iznositi nove razloge, osim ako se ne temelje na pravnim ili činjeničnim pitanjima za koja se saznalo tijekom postupka.
Ako tijekom postupka stranka iznese novi razlog u smislu prethodnog podstavka, predsjednik može, nakon isteka redovnih postupovnih rokova, na temelju izvještaja suca izvjestitelja te nakon što sasluša nezavisnog odvjetnika, odrediti drugoj stranci rok za odgovor na taj razlog.
Odluka o dopuštenosti razloga donosi se presudom kojom se završava postupak.”
Okolnosti spora
6 Relevantne okolnosti spora izložene su u točkama 2. do 4., 24. do 33., 43. i 63. pobijane presude, a mogu se sažeti na sljedeći način.
7 Postupak koji je doveo do donošenja sporne odluke pokrenut je nakon zahtjeva za oslobađanje od kazne u smislu Obavijesti Komisije o oslobađanju od kazni i smanjenju kazni u slučajevima kartela (SL 2002., C 45, str. 3., u daljnjem tekstu: Obavijest o oslobađanju od kazne iz 2002.) koji je Akzo Nobel NV podnio 20. studenoga 2006.
8 Nakon pregleda obavljenih 16. siječnja 2007. kao i zahtjeva za informacijama upućenima društvima uključenim u postupak računajući od 11. srpnja 2007., Komisija je 24. lipnja 2008. tim društvima dostavila obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku. U toj obavijesti, Komisija SKW‑u stavlja na teret sudjelovanje u zabranjenom sporazumu o cijenama protivnom članku 81. UEZ‑a na tržištu karbida kalcija i magnezija namijenjenih metalurškom i plinskom sektoru na Europskom gospodarskom prostoru (EGP), s izuzetkom Irske, Španjolske, Portugala i Ujedinjene Kraljevine, tijekom razdoblja od 22. travnja 2004. do 16. siječnja 2007. Nadalje, zbog toga što su društva Evonik Degussa GmbH (u daljnjem tekstu: Degussa) i SKW Holding uzastopno, izravno ili neizravno, držali 100 % kapitala SKW‑a, Komisija je također navela da za ponašanje SKW‑a smatra odgovornima, s jedne strane, Degussu, za razdoblje od 22. travnja 2004. do 30. kolovoza 2004., kada je SKW prenesen SKW Holdingu i, s druge strane, SKW Holding, za razdoblje od 30. kolovoza 2004. do 16. siječnja 2007.
9 U pisanim očitovanjima od 6. listopada 2008. upućenim Komisiji kao odgovor na obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku, žalitelji su tražili mogućnost da na saslušanju iznesu svoje argumente koji se, među ostalim, odnose na nepostojanje stvarnog izvršavanja odlučujućeg utjecaja SKW Holdinga na SKW tijekom razdoblja povrede, uzimajući u obzir nastavak odlučujućeg utjecaja Degusse na SKW, čak i nakon što je potonjeg kupio SKW Holding.
10 Porukom elektroničke pošte od 31. listopada 2008., žalitelji su od savjetnika za saslušanje zatražili mogućnost da svoje argumente o utjecaju koji je Degussa navodno izvršio na SKW iznesu iza zatvorenih vrata. U prilog tom zahtjevu, istaknuli su da je gospodarski opstanak SKW‑a ovisio o Degussi, s obzirom na to da ga je on opskrbljivao gotovo čitavom njegovom trgovinom kalcijeva karbida te da su ta dva društva u to vrijeme pregovarala o novom ugovoru o nabavi. Dodali su da bi iznošenje tog argumenta u prisutnosti društva Degussa ozbiljno ugrozilo poslovne odnose koji postoje između tog društva i SKW‑a te bi moglo dovesti do protumjera od strane društva Degussa.
11 Žalitelji su 5. studenoga 2008. Komisiji uputili novu poruku elektroničke pošte, u kojoj su kao „praktično rješenje” predložili da se društvu Degussa dâ pristup njihovu izlaganju iza zatvorenih vrata po isteku 2008. godine ili nakon sklapanja novog ugovora o nabavi između ta dva poduzetnika. Žalitelji su 6. studenoga 2008. dostavili pojašnjenja o razlozima koji opravdavaju njihov zahtjev da jedan dio svojih argumenata na saslušanju iznesu iza zatvorenih vrata kao i o sadržaju tih argumenata, te su ponovili svoj prijedlog alternativnog rješenja.
12 Dopisom od 6. studenoga 2008., savjetnik za saslušanje odbio je taj zahtjev. Najprije valja primijetiti da se taj zahtjev ne temelji stricto sensu na legitimnom pravu na zaštitu poslovnih tajni ili drugih povjerljivih informacija. On je stoga naveo da će ga ispitati s gledišta njihova prava na saslušanje. S tim u vezi, istaknuo je da se argumentacija žalitelja o kojoj je riječ odnosi na ponašanje društva Degussa i da se, kako bi je Komisija mogla uzeti u razmatranje kao olakotnu okolnost, njezinu dokaznu snagu mora provjeriti usporedbom s izjavom dobivenom od društva Degussa. Osim toga, saslušanjem iza zatvorenih vrata društvu Degussa oduzelo bi se pravo da usmeno odgovori na navode žalitelja koji ga barem neizravno okrivljuju. Kad je riječ o alternativnom rješenju koje su predložili žalitelji, dodao je da ono nije ostvarivo, s obzirom na to da nisu sigurni ni trenutak u kojem će se završiti pregovori između žalitelja i društva Degussa niti njihov ishod.
13 Usmeno saslušanje održano je 10. i 11. studenoga 2008.
14 Dopisom od 28. siječnja 2009. žalitelji su, nakon što je savjetnik za saslušanja spomenut u točki 12. ove presude dopisom odbio njihov zahtjev, naveli da su u međuvremenu pregovori između društava SKW i Degussa završili sklapanjem novog ugovora o nabavi, tako da više ne postoji nijedna prepreka za to da oni usmeno, u prisutnosti društva Degussa iznesu dio svojih argumenata u pogledu uloge potonjeg. Oni su stoga od savjetnika za saslušanja zatražili organiziranje novog saslušanja, kako bi im se dala prilika da usmeno iznesu taj dio svojih argumenata, koji nije iznesen na saslušanju 10. i 11. studenoga 2008.
15 Dopisom od 3. veljače 2009. službenik za saslušanje odbio je taj novi zahtjev, uz obrazloženje da pravo na saslušanje nastaje na temelju izdavanja obavijesti o utvrđenim činjenicama te da se pruža samo u jednoj prigodi. Savjetnik za saslušanja je, međutim, žaliteljima dopustio da svoju argumentaciju u pogledu uloge društva Degussa dopune pismeno, u roku koji je odredio.
16 Člankom 1. točkom (f) sporne odluke, Komisija je utvrdila da je SKW Holding sudjelovao u povredi od 30. kolovoza 2004. do 16. siječnja 2007. te da je SKW sudjelovao u povredi od 22. travnja 2004. do 16. siječnja 2007. Kad je riječ o SKW‑u, iz uvodne izjave 226. te odluke proizlazi da je Komisija smatrala da su, tijekom tog posljednjeg razdoblja, zaposlenici tog društva bili izravno uključeni u sporazume i/ili usklađeno djelovanje spornog zabranjenog sporazuma. Kad je riječ o SKW Holdingu, iz uvodne izjave 245. navedene odluke proizlazi da je on od 30. kolovoza 2004. do 16. siječnja 2007., držao 100 % kapitala SKW‑a i da je zbog razloga navedenih u uvodnim izjavama 245. do 250. iste odluke, Komisija ocijenila da je činio dio iste gospodarske jedinice kao SKW i stoga ga se može smatrati odgovornim za povrede pravila tržišnog natjecanja koje je počinio potonji.
17 Člankom 2. točkom (f) sporne odluke, Komisija je žaliteljima kao i društvu Arques Industries AG, koje je postalo Gigaset AG, zbog sudjelovanja u spornoj povredi, za razdoblje od 30. kolovoza 2004. do 16. siječnja 2007. izrekla novčanu kaznu od 13,3 milijuna eura, odredivši ih solidarno odgovornima za plaćanje te novčane kazne. Osim toga, člankom 2. točkom (g) te odluke, ona je za razdoblje od 22. travnja 2004. do 30. kolovoza 2004., društvima Degussa, AlzChem Hart GmbH i SKW, izrekla novčanu kaznu od 1,04 milijuna eura, odredivši ih sve solidarno odgovornima.
Postupak pred Općim sudom i pobijana presuda
18 Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 1. listopada 2009., SKW Holding i SKW zahtijevali su poništenje sporne odluke, u dijelu u kojem se odnosi na njih ili, podredno, poništenje ili smanjenje iznosa novčanih kazni koje su im izrečene tom odlukom.
19 U prilog svojoj tužbi, žalitelji su iznijeli šest tužbenih razloga koji su se temeljili prvi, na povredi njihova prava na saslušanje; drugi, na pogrešnoj primjeni članka 81. UEZ‑a; treći, na povredi obveze obrazlaganja; četvrti, na povredi načela jednakog postupanja; peti, na povredi članaka 7. i 23. Uredbe br. 1/2003 kao i načela proporcionalnosti te načela zakonitosti kazni; i šesti, na povredi članka 23. stavka 2. Uredbe br. 1/2003.
20 Opći sud odbio je tužbu u cijelosti.
Zahtjevi stranaka u žalbenom postupku
21 SKW i SKW Holding zahtijevaju od Suda da:
– pobijanu presudu u cijelosti ukine u dijelu u kojem se odbijaju tužbeni zahtjevi žalitelja, te tužbene zahtjeve istaknute u prvostupanjskom postupku u cijelosti usvoji;
– podredno, djelomično ukine pobijanu presudu;
– nadalje podredno, pravično smanji iznos novčanih kazni koje su žaliteljima izrečene u članku 2. točkama (f) i (g) sporne odluke;
– nadalje podredno, pobijanu presudu ukine i predmet vrati Općem sudu na ponovno odlučivanje;
– protivniku žalitelja naloži snošenje troškova postupka.
22 Komisija od Suda zahtijeva da:
– odbije žalbu;
– naloži žaliteljima snošenje troškova postupka.
O žalbi
23 U prilog svojoj žalbi žalitelji iznose četiri žalbena razloga.
24 Prvi žalbeni razlog temelji se na povredi prava na saslušanje kao i načela proporcionalnosti i „zabrane anticipirane ocjene dokaza”. Drugi žalbeni razlog temelji se na povredi članaka 101. i 296. UFEU‑a. Treći žalbeni razlog temelji se na tome što Komisija nije razdijelila novčanu kaznu između njezinih solidarnih dužnika. Četvrti žalbeni razlog se, u biti, temelji na povredi članka 48. stavka 2. prvog podstavka Poslovnika Općeg suda.
Drugi tužbeni razlog, koji se temelji na povredi članaka 101. i 296. UFEU‑a
Argumentacija stranaka
25 Prvim dijelom drugog žalbenog razloga, koji prvo valja ispitati, žalitelji prigovaraju Općem sudu da je povrijedio članak 101. UFEU‑a, jer nije ispunio svoju obvezu, koja proizlazi iz točke 74. presude od 10. rujna 2009., Akzo Nobel i dr./Komisija (C‑97/08 P, EU:C:2009:536) da uzme u obzir sve relevantne elemente koji se odnose na gospodarske, organizacijske i pravne veze koje povezuju društva SKW Holding i SKW kako bi prvom pripisao odgovornost za ponašanja drugoga.
26 Konkretno, Općem sudu se prigovara što nije dovoljno uzeo u obzir bitne gospodarske okolnosti predmeta, to jest nepostojanje gospodarskog interesa SKW Holdinga u zabranjenom sporazumu, narav odnosa između žalitelja i društva Degussa i još činjenicu što je, čak i nakon prodaje SKW‑a društvu SKW Holding, društvo Degussa zadržalo gospodarske interese i sredstva nadzora nad SKW‑om, što je predstavljalo glavnu indiciju da je društvo Degussa bilo u mogućnosti izvršavati odlučujući utjecaj na SKW.
27 Drugim dijelom drugog žalbenog razloga, žalitelji tvrde da je Opći sud povrijedio članak 296. UFEU‑a, utvrdivši, osobito u točkama 117. do 119. i 140. pobijane presude, da je Komisija počinila pogrešku jer nije odgovorila na argumentaciju koju su žalitelji iznijeli kako bi osporili pripisivanje ponašanja SKW‑a društvu SKW Holding, a da pritom nije poništila spornu odluku, iz razloga što predmetno obrazloženje sporne odluke nije bilo potrebno.
28 Prema mišljenju žalitelja, nije moguće smatrati da to obrazloženje nije bilo potrebno, jer se njime navodi bitna okolnost za potrebe opće ocjene utjecaja koji je izvršilo društvo majka na društvo kćer.
29 Usto, način obrade te argumentacije pokazatelj je da Opći sud nije pridao dovoljno važnosti osnovnom pravu poduzetnika na to da Komisija posveti dovoljno pažnje oslobađajućim dokazima koje navode kako bi se opovrgnula pretpostavka odlučujućeg utjecaja. Naime, bilo je bitno da Komisija temeljito ocijeni sve te oslobađajuće okolnosti, kao što je to podsjetio Sud u presudi od 20. siječnja 2011., General Química i dr./Komisija (C‑90/09 P, EU:C:2011:21).
30 U ovom je slučaju Opći sud morao utvrditi da Komisija, jer se ograničila na to da ukratko utvrdi da je SKW Holding izvršavao odlučujući utjecaj na SKW tijekom razdoblja od 30. kolovoza 2004. do 16. siječnja 2007., nije uzela u razmatranje i nije temeljito ocijenila sve relevantne elemente koji se odnose na gospodarske, organizacijske i pravne veze koje povezuju društvo SKW i njegovo prijašnje društvo majku, društvo Degussa.
31 Komisija ističe da je drugi žalbeni razlog nedopušten jer žalitelji njime osporavaju to kako je Opći sud ocijenio dokaze koji su mu podneseni. Komisija dodaje da žalbeni razlog, u svakom slučaju, nije osnovan.
Ocjena Suda
32 Prvim dijelom drugog žalbenog razloga, žalitelji u biti prigovaraju Općem sudu da nije dovoljno uzeo u obzir određene činjenične elemente u ocjeni odlučujućeg utjecaja SKW Holdinga na SKW, i osobito gospodarski interes koji je društvo Degussa zadržalo u upravljanju svojim prijašnjim društvom kćeri, društvom SKW.
33 S tim u vezi valja podsjetiti da je, prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, Opći sud jedini nadležan za utvrđivanje i ocjenu činjenica i, načelno, za ispitivanje dokaza za koje smatra da dokazuju te činjenice. Naime, ako su ti dokazi ispravno pribavljeni i poštovana su opća načela prava i procesna pravila koja se primjenjuju na dokazivanje i izvođenje dokaza, samo je na Općem sudu da ocjeni dokaznu vrijednost dokaza koji su mu dostavljeni. Ta ocjena, dakle, osim u slučaju iskrivljavanja tih elemenata, ne predstavlja pitanje prava, koje bi samo po sebi bilo podvrgnuto kontroli Suda (presuda od 9. srpnja 2015., InnoLux/Komisija, C‑231/14 P, EU:C:2015:451, t. 59. i navedena sudska praksa).
34 U ovom slučaju, potrebno je utvrditi da se žalitelji ograničavaju na osporavanje ocjene činjeničnih elemenata koju je izvršio Opći sud u pogledu izvršavanja odlučujućeg utjecaja SKW Holdinga na SKW, a da mu ne prigovaraju da je iskrivio dokaze.
35 U tim okolnostima prvi dio prvog žalbenog razloga treba odbaciti kao nedopušten.
36 Drugim dijelom drugog žalbenog razloga, žalitelji prigovaraju Općem sudu da je povrijedio članak 296. UFEU‑a jer nije poništio spornu odluku, iako Komisija nije iznijela razloge zbog kojih je smatrala da dokazi koje su iznijeli žalitelji nisu dovoljni za opovrgavanje pretpostavke izvršavanja odlučujućeg utjecaja SKW Holdinga na SKW.
37 S tim u vezi, valja podsjetiti da je pitanje je li Opći sud mogao pravilno zaključiti da Komisija nije povrijedila svoju obvezu obrazlaganja pitanje prava podložnog nadzoru Suda u okviru žalbe (vidjeti u tom smislu presude od 6. studenoga 2008., Nizozemska/Komisija, C‑405/07 P, EU:C:2008:613, t. 44.; od 3. rujna 2009., Moser Baer India/Vijeće, C‑535/06 P, EU:C:2009:498, t. 34., kao i od 16. veljače 2012., Vijeće i Komisija/Interpipe Niko Tube i Interpipe NTRP, C‑191/09 P i C‑200/09 P, EU:C:2012:78, t. 108.).
38 Stoga je drugi dio ovog žalbenog razloga dopušten.
39 Valja podsjetiti da obveza obrazlaganja propisana člankom 296. drugim stavkom UFEU‑a predstavlja bitnu procesnu pretpostavku koja se mora razlikovati od pitanja osnovanosti obrazloženja, koje se odnosi na materijalnu zakonitost osporenog akta. Naime, obrazloženje odluke sastoji se od formalnog navođenja razloga na kojima se ta odluka temelji. Ako ti razlozi imaju nedostatke, oni negativno utječu na materijalnu zakonitost odluke, ali ne i na njezino obrazloženje, koje može biti zadovoljavajuće čak i kad navodi pogrešne razloge. Iz toga slijedi da prigovori i argumenti kojima se osporava osnovanost akta nisu relevantni u okviru razloga koji se odnosi na povredu članka 296. UFEU‑a (presuda od 18. lipnja 2015., Ipatau/Vijeće, C‑535/14 P, EU:C:2015:407, t. 37. i navedena sudska praksa).
40 Također valja podsjetiti da obrazloženje Unijina akta koje se zahtijeva u skladu s člankom 296. drugim stavkom UFEU‑a, iako mora na jasan i nedvosmislen način odražavati zaključke institucije koja je donijela akt, kako bi se zainteresiranim osobama omogućilo upoznavanje s razlozima poduzimanja mjere kao i Sudu izvršavanje njegove nadzorne ovlasti, ne mora sadržavati napomenu o svim pravnim ili činjeničnim elementima koji su relevantni. Poštovanje obveze obrazlaganja mora se, s druge strane, ocjenjivati ne samo s obzirom na tekst akta nego i na njegov kontekst te na sva pravna pravila kojima se uređuje dotično područje (presuda od 16. lipnja 2015., Gauweiler i dr., C‑62/14, EU:C:2015:400, t. 70. kao i navedena sudska praksa).
41 U ovom slučaju, valja zaključiti da je Opći sud, utvrdivši u točkama 139. do 144. pobijane presude da Komisija nije povrijedila obvezu obrazlaganja koju je imala, pravilno primijenio načela navedena u točkama 39. i 40. ove presude.
42 Iz sporne odluke naime proizlazi da je Komisija u njezinoj uvodnoj izjavi 245. pripisala SKW Holdingu odgovornost za ponašanje SKW‑a temeljeći se na tome što prvi drži 100 % kapitala drugoga, istodobno navodeći u uvodnoj izjavi 246. te iste odluke, da pretpostavku prema kojoj je zbog tog udjela SKW Holding stvarno izvršavao odlučujući utjecaj na SKW potvrdilo više drugih elemenata.
43 Komisija je zatim u uvodnim izjavama 247. do 250. sporne odluke odbila svaki od argumenata koje su žalitelji iznijeli u svojim pisanim očitovanjima kao odgovor na obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku kako bi opovrgnuli pretpostavku stvarnog izvršavanja odlučujućeg utjecaja. Komisija je tako za argument koji se odnosi na to da SKW Holding nije znao za povredu u uvodnoj izjavi 247. te odluke, uputila na detaljno obrazloženje već navedeno u uvodnoj izjavi 224. te odluke, prema kojem se pozivanje na odlučujući utjecaj za koji se pretpostavlja da je SKW Holding izvršavao nad SKW‑om ne može shvatiti u smislu da mu se stavlja na teret da je koristio svoj utjecaj da bi svoje društvo kćer potaknuo na sudjelovanje u povredi ili, barem, da nije iskoristio taj utjecaj kako bi spriječio to sudjelovanje. Kad je riječ o argumentu koji se odnosi na to da društvo SKW Holding nije imalo nikakav gospodarski interes u zabranjenom sporazumu o kojemu je riječ uz objašnjenje da je ono osiguravalo ulogu trgovačkog zastupnika za društvo Degussa, Komisija je u uvodnoj izjavi 248. sporne odluke, odbila taj argument oslanjajući se na tekst ugovora o isporuci i uslugama, iz uvodnih izjava 28. i 31. te odluke, prema kojem ni jedna od stranaka nije pregovarala za račun druge. Što se tiče argumenta prema kojem se uloga društva SKW Holding kod društva SKW ograničila samo na financijskog ulagatelja, Komisija je u uvodnoj izjavi 250. te odluke zaključila da, s obzirom na sudsku praksu Suda navedenu u toj istoj odluci, taj argument ne može dovesti u pitanje pretpostavku stvarnog izvršavanja odlučujućeg utjecaja SKW Holdinga na SKW.
44 Stoga, Opći sud je u točki 145. pobijane presude utvrdio, a da nije počinio pogrešku koja se tiče prava, da je Komisija ispunila svoju obvezu obrazlaganja.
45 Takvom se zaključku ne može suprotstaviti okolnost koju navode žalitelji, prema kojoj Komisija, kad je donijela spornu odluku, nije uzela u obzir njihova očitovanja koja se odnose na poruku elektroničke pošte koju je sastavio član osoblja SKW‑a i na koju se Komisija pozvala u obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku kako bi potvrdila da je osoblje SKW Holdinga znalo za zabranjeni sporazum o kojem je riječ.
46 Naime, kao što je pravilno zaključio Opći sud u točkama 118., 119. i 140. pobijane presude, takva okolnost ne bi mogla značiti da je Komisija povrijedila obvezu obrazlaganja, s obzirom na to da se ona, kako bi zaključila da je SKW Holding stvarno izvršavao odlučujući utjecaj na ponašanje SKW‑a na tržištu, s jedne strane temeljila na tome što prvo društvo drži 100 % kapitala drugoga i s druge strane, na činjenici da je ta institucija spomenula, u uvodnim izjavama 246. sporne odluke, više drugih okolnosti, koje su se pokazale točnima i koje su, same po sebi dovoljne da se može zaključiti da je SKW Holding izvršavao odlučujući utjecaj na SKW.
47 Imajući sve navedeno u vidu, drugi žalbeni razlog treba odbiti, dijelom kao nedopušten, a dijelom kao neosnovan.
Treći i četvrti žalbeni razlog, koji se temelje na tome što Komisija nije razdijelila udjele izrečene novčane kazne između solidarnih dužnika i na povredi članka 48. stavka 2. prvog podstavka Poslovnika Općeg suda
48 Trećim žalbenim razlogom, žalitelji ističu da je Opći sud povrijedio načela transparentnosti sankcija i individualnog odmjeravanja kazne i sankcije jer nije poništio spornu odluku, unatoč tomu što Komisija nije odredila solidarne udjele kazne koju su trebala snositi sva predmetna društva u svojim odnosima sa svojim solidarnim sudužnicima, i time je povrijedila načela navedena u točkama 153. i 164. presude od 3. ožujka 2011., Siemens i VA Tech Transmission & Distribution/Komisija (T‑122/07 do T‑124/07, EU:T:2011:70).
49 Četvrtim žalbenim razlogom, usmjerenim protiv točaka 126. do 130. pobijane presude, žalitelji Općem sudu prigovaraju što je zaključio da je argumentacija koja je o tome iznesena pred Općim sudom bila nova i stoga, nedopuštena, u smislu članka 48. stavka 2. prvog podstavka Poslovnika Općeg suda u njegovoj inačici na snazi prije 1. srpnja 2015.
50 S tim u vezi, kad je riječ o trećem žalbenom razlogu, Sud je već presudio, povodom žalbe protiv presude od 3. ožujka 2011., Siemens i VA Tech Transmission & Distribution/Komisija (T‑122/07 do T‑124/07, EU:T:2011:70), na koju se žalitelji pozivaju, da Komisijina ovlast sankcioniranja ne obuhvaća određivanje udjela novčane kazne koje moraju platiti solidarni sudužnici u okviru svojeg uzajamnog odnosa, nego je na nacionalnim sudovima da to učine, uz poštovanje prava Unije (vidjeti, u tom smislu, presudu od 10. travnja 2014. Komisija i dr./Siemens Österreich i dr., C‑231/11 P do C‑233/11 P, EU:C:2014:256, t. 58. i 67.).
51 Stoga, Općem se sudu ne može prigovoriti što nije poništio spornu odluku zato što Komisija nije odredila udjele novčane kazne svakog od solidarnih dužnika u okviru njihovih uzajamnih odnosa.
52 Treći žalbeni razlog valja, dakle, odbiti kao neosnovan.
53 Uzimajući u obzir prethodno navedeno, četvrti žalbeni razlog, kojim žalitelji prigovaraju Općem sudu što je na temelju članka 48. stavka 2. prvog podstavka svojeg Poslovnika odbacio kao nedopuštenu njihovu argumentaciju koja se odnosi na to da u spornoj odluci nisu određeni spomenuti udjeli, ne može, u bilo kojem slučaju dovesti do ukidanja pobijane presude i prema tome ga treba odbiti kao bespredmetan.
Prvi žalbeni razlog, koji se temelji na povredi prava na saslušanje kao i načela proporcionalnosti i „zabrane anticipirane ocjene dokaza”
Argumentacija stranaka
54 Prvim žalbenim razlogom, usmjerenim protiv točaka 35. do 63. pobijane presude, žalitelji Općem sudu prigovaraju da je počinio pogrešku koja se tiče prava jer je presudio da to što je savjetnik za saslušanja odbio organizirati saslušanje iza zatvorenih vrata tijekom upravnog postupka nije povreda njihova prava na saslušanje.
55 Oni tvrde da takvo odbijanje predstavlja povredu procesnog prava da im se korisno i temeljito prizna njihovo stajalište o činjenicama kako pisano tako i usmeno na saslušanju, pravo koje vrijedi od faze upravnog postupka. Naime, Komisija je dužna prihvatiti zahtjev za saslušanje iza zatvorenih vrata, osobito kada, kao u predmetnom slučaju, s jedne strane predmetno društvo nastoji dovesti u pitanje utvrđenje svojeg odlučujućeg utjecaja na svoje društvo kćer i kada bi, s druge strane, samo postojanje tog društva bilo dovedeno u opasnost ako bi ga se saslušalo u prisutnosti drugih društava protiv kojih se također vodi postupak.
56 Žalitelji smatraju da, iako je Opći sud, nakon Komisije, pravilno izvršio odvagivanje uključenih interesa, to jest, s jedne strane interesa poduzetnika čije se povjerljive informacije ne smiju otkriti i s druge strane, interesa drugih poduzetnika, da se mogu braniti protiv eventualnih inkriminirajućih dokaza, on je u ovom slučaju ipak izvršio potpuno neproporcionalnu ocjenu tih interesa na njihovu štetu.
57 Prema mišljenju žalitelja, s obzirom na to da je upravni postupak mogao imati drukčiji ishod da su svoju argumentaciju o ulozi društva Degussa mogli iznijeti na saslušanju iza zatvorenih vrata, Opći sud je morao poništiti spornu odluku.
58 Naime, navodeći u točki 53. pobijane presude, da ta argumentacija nije takva da je žalitelje mogla osloboditi odgovornosti, Opći je sud povrijedio „načelo zabrane anticipirane ocjene dokaza” i temeljio se na pogrešnim dokazima, što je dovelo do toga da je počinio pogrešku u ocjeni u pogledu dokazne vrijednosti navedene argumentacije.
59 Komisija tvrdi da taj žalbeni razlog valja odbiti ili kao nedopušten, jer njime žalitelji žele osporiti činjenična utvrđenja Općeg suda kao i njegovu ocjenu dokaza, ili, u svakom slučaju, kao neosnovan, s obzirom na to da su žalitelji imali dovoljno prilika, tijekom upravnog postupka, da iznesu svoje stajalište u pogledu uloge društva Degussa u zabranjenom sporazumu. S tim u vezi, Komisija također ističe da je prilikom saslušanja dužna dozvoliti svakom poduzetniku koji može biti okrivljen da bude prisutan kako bi mu omogućila, s jedne strane da se upozna s elementima zbog kojih mu Komisija može uputiti dodatne prigovore i s druge strane, da se brani.
Ocjena Suda
60 Prvim žalbenim razlogom, žalitelji prigovaraju Općem sudu što je u točki 63. pobijane presude zaključio da su Komisija i savjetnik za saslušanja dovoljno uzeli u obzir potrebu poštovanja njihovih prava na saslušanje kada su odbili njihov zahtjev koji se odnosi na to da se saslušanje organizira iza zatvorenih vrata, uzimajući u obzir elemente koje su potonji željeli iznijeti vezano za položaj SKW‑a u odnosu na društvo Degussa.
61 Najprije i kao što proizlazi iz točke 56. ove presude, valja istaknuti da žalitelji ne osporavaju, to da je savjetnik za saslušanja dužan, kao što je to naveo Opći sud u točki 39. pobijane presude, kada mora ocijeniti svrsishodnost organiziranja saslušanja iza zatvorenih vrata, pomiriti zaštitu prava obrane poduzetnika protiv kojeg se vodi postupak zbog navodne povrede pravila tržišnog natjecanja prava Unije s legitimnim interesima trećih, osoba ili poduzetnika, koji su dostavili informacije ili dokaze u vezi s tom navodnom povredom, radi zaštite njihovih poslovnih tajni i drugih povjerljivih informacija.
62 U okviru tog žalbenog razloga kritiziraju se, dakle, samo način na koji je Opći sud izvršio odvagivanje uključenih interesa.
63 S tim u vezi, točka 62. pobijane presude glasi kako slijedi:
Zaključno, valja istaknuti da se čini da tužitelji ne poštuju činjenicu da je za njihovu argumentaciju u pogledu uloge društva Degussa u zabranjenom sporazumu, kao i za njihov zahtjev da društvo Degussa ne smije saznati za tu argumentaciju, potrebno pomiriti zahtjeve koji proizlaze iz prava obrane tužitelja i prava obrane društva Degussa, kao i odvagivanje odnosnih interesa tih poduzetnika. Činjenice iznesene u točkama 24. do 32. [pobijane presude] pokazuju da je savjetnik za saslušanja izvršio takvo odvagivanje tek nakon što je saslušao objašnjenja tužitelja u pogledu sadržaja te argumentacije i navodnog značenja za njihovu obranu. Osim toga, iz gore navedenih razmatranja proizlazi da je savjetnik za saslušanja pravilno zaključio da nije opravdano dati prednost zaštiti prava obrane tužitelja i tako prihvatiti eventualnu povredu istovrsnih prava društva Degussa. [...]”
64 Iz točke 62. pobijane presude proizlazi da je, prilikom odvagivanja uključenih interesa, Opći sud, u biti, smatrao da prava obrane žalitelja ne mogu imati prednost pred pravima obrane društva Degussa. S tim u vezi, u točkama 58. i 59. te presude, ocijenio je da poštovanje prava obrane društva Degussa pretpostavlja da potonje bude u mogućnosti, na saslušanju, odmah se upoznati s optužbama koje se na njega odnose, koje mogu istaknuti žalitelji, i na njih usmeno odgovoriti.
65 Iz točke 55. pobijane presude kao i iz točaka 9. i 10. ove presude proizlazi da se argumentacija koju su žalitelji željeli iznijeti iza zatvorenih vrata odnosi na ulogu društva Degussa u razdoblju nakon što je ono prenijelo SKW na SKW Holding. Ni na dan saslušanja pa čak niti nakon toga, Komisija nije u pogledu tog razdoblja vodila postupak protiv društva Degussa.
66 Posljedično, valja utvrditi da je savjetnik za saslušanja, kako bi odbio zahtjev žalitelja za saslušanje iza zatvorenih vrata, uzeo u obzir prava obrane društva Degussa, iako se ono na njih nije moglo pozivati zbog svojeg svojstva treće osobe u postupku na temelju navedenog razdoblja.
67 S tim u vezi, činjenica da su određeni elementi koji su dostavljeni Komisiji, u slučaju da je ona prihvatila zahtjev za saslušanje iza zatvorenih vrata, mogli nakon toga omogućiti Komisiji da društvo Degussa smatra odgovornim za dotičnu povredu za razdoblje koje je duže od onog koje je prvotno navedeno nije relevantna, s obzirom na to da je u svakom slučaju, kao i što je naveo nezavisni odvjetnik u točki 60. svojeg mišljenja, Komisija, u takvom slučaju, potonjem dužna uputiti dodatnu obavijest o utvrđenim činjenicama u postupku kako bi tom društvu omogućila da o tim elementima iznese svoja očitovanja.
68 Stoga, Opći sud je počinio pogrešku koja se tiče prava i povrijedio prava žalitelja na saslušanje, smatrajući da savjetnik za saslušanja može odbiti održavanje saslušanja iza zatvorenih vrata uz obrazloženje da bi takvo saslušanje ugrozilo prava obrane društva Degussa.
69 Međutim, prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda kako bi povreda prava obrane izazvala poništenje pobijanog akta potrebno je da bi navedeni postupak bez te nepravilnosti mogao imati drukčiji ishod (vidjeti, u tom smislu, presudu od 3. srpnja 2014., Kamino International Logistics i Datema Hellmann Worldwide Logistics, C‑129/13 i C‑130/13, EU:C:2014:2041, t. 79. kao i navedenu sudsku praksu), što mora dokazati dotični poduzetnik (vidjeti, u tom smislu, presudu od 29. lipnja 2006., SGL Carbon/Komisija, C‑308/04 P, EU:C:2006:433, t. 98.).
70 S tim u vezi, valja istaknuti da je u točki 53. pobijane presude Opći sud utvrdio da tvrdnje žalitelja glede utjecaja društva Degussa na ponašanje SKW‑a, čak i ako se pretpostavi da su točne, nisu relevantne u odnosu na pitanje njihove odgovornosti za spornu povredu.
71 Žalitelji osporavaju to utvrđenje ističući da je dokaz nastavka nadzora društva Degussa nad SKW‑om nakon njegove prodaje SKW Holdingu u potpunosti mogao dovesti u pitanje odlučujući utjecaj potonjeg na SKW, osobito s obzirom na to da je SKW Holding bio samo vanjski financijski ulagatelj u toj grani industrije koji je stekao gospodarskog poduzetnika specijaliziranog u području kemije.
72 Navedeni se argumenti ne mogu prihvatiti. Kako, u biti, proizlazi iz točaka 43., 119. i 120. pobijane presude, Opći je sud utvrdio, u okviru svoje ocjene činjenica, da se pripisivanje odgovornosti za spornu povredu društvu SKW Holding u svakom slučaju moglo temeljiti na više okolnosti koje su, prema mišljenju Općeg suda, same po sebi bile dovoljne da se moglo zaključiti da je SKW Holding izvršavao odlučujući utjecaj na SKW. S obzirom na to utvrđenje, Opći je sud mogao zaključiti, a da nije počinio pogrešku koja se tiče prava, osobito u točkama 48., 49. i 52. pobijane presude, na koje upućuje njezina točka 53., da je, kako bi osporilo to pripisivanje odgovornosti, društvo SKW Holding moralo dokazati da ono sâmo nije izvršavalo takav utjecaj, tako da pitanje je li drugi subjekt, poput društva Degussa, izvršavao odlučujući utjecaj nije relevantno.
73 U mjeri u kojoj žalitelji Općem sudu još prigovaraju da je povrijedio načelo zabrane anticipirane ocjene dokaza, njihova se argumentacija također ne može prihvatiti. Naime, utvrdivši da tvrdnje žalitelja glede utjecaja društva Degussa na ponašanje društva SKW, čak i ako se pretpostavi da su točne, nisu relevantne u odnosu na pitanje njihove odgovornosti za spornu povredu, Opći sud nije izvršio anticipiranu ocjenu dokaza, nego je samo odbio njihovu argumentaciju o utjecaju društva Degussa na ponašanje društva SKW, pretpostavivši, u korist žalitelja, da je taj utjecaj utvrđen.
74 Osim toga, valja istaknuti da je u točkama 214. do 218. pobijane presude na koje upućuje točka 56. iste presude, Opći sud odbio prihvatiti tužbeni razlog žalitelja koji se temelji na navodnom nezakonitom odbijanju Komisije da u pogledu njih prizna olakotne okolnosti, koje su oni, kao što proizlazi iz točke 53. navedene presude, željeli iznijeti iza zatvorenih vrata.
75 Posljedično, žalitelji nisu dokazali da je postupak koji je pokrenut protiv njih mogao, bez počinjene nepravilnosti, imati drukčiji ishod.
76 Usto, iz točaka 31., 33. i 62. pobijane presude, čiji je sadržaj naveden u točki 15. ove presude proizlazi da su, nakon sklapanja novog ugovora o nabavi između društva SKW i društva Degussa, to jest u trenutku kada više nije bilo prepreka za žalitelje da iznesu svoju argumentaciju glede uloge društva Degussa, oni mogli Komisiji podnijeti pisana očitovanja.
77 Iz toga proizlazi da se prvi žalbeni razlog mora odbiti.
78 Iz svega navedenoga proizlazi da žalbu treba odbiti u cijelosti.
Troškovi
79 Na temelju članka 184. stavka 2. Poslovnika Suda, kad žalba nije osnovana, Sud odlučuje o troškovima.
80 Na temelju članka 138. stavka 1. navedenog poslovnika, koji se primjenjuje na žalbeni postupak na temelju članka 184. stavka 1. istog poslovnika, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove.
81 Budući da je Komisija podnijela zahtjev da SKW Stahl‑Metallurgie Holdingu AG i SKW Stahl‑Metallurgieu GmbH naloži snošenje troškova i da oni nisu uspjeli u svojem žalbenom zahtjevu, treba im, osim vlastitih troškova, naložiti snošenje troškova Komisije.
Slijedom navedenoga, Sud (peto vijeće) proglašava i presuđuje:
1. Žalba se odbija.
2. SKW Stahl‑Metallurgie Holdingu AG i SKW Stahl‑Metallurgieu GmbH nalaže se, osim vlastitih troškova, snošenje troškova Europske komisije.
Potpisi