PRESUDA SUDA (peto vijeće)
16. lipnja 2016.(*)
„Žalba – Tržišno natjecanje – Članak 81. UEZ‑a – Zabranjeni sporazumi – Tržišta kalcijeva karbida u prahu, granulata kalcijeva karbida i magnezijeva granulata na značajnom dijelu tržišta Europskog gospodarskog prostora – Određivanje cijena, dijeljenje tržišta i razmjena informacija – Odgovornost društva majke za povrede pravila tržišnog natjecanja koje su počinila njezina društva kćeri – Odlučujući utjecaj koji izvršava društvo majka – Oboriva pretpostavka u slučaju držanja 100 % udjela – Uvjet za opovrgavanje te pretpostavke – Nepoštovanje izričite upute”
U predmetu C‑155/14 P,
povodom žalbe na temelju članka 56. Statuta Suda Europske unije, podnesene 3. travnja 2014.,
Evonik Degussa GmbH, sa sjedištem u Essenu (Njemačka),
AlzChem AG, prije AlzChem Trostberg GmbH, sa sjedištem u Trostbergu (Njemačka),
koje zastupaju C. Steinle i I. Bodenstein, Rechtsanwälte,
žalitelji,
a druga stranka postupka je:
Europska komisija, koju zastupaju G. Meessen i R. Sauer, u svojstvu agenata, uz asistenciju A. Böhlkea, Rechtsanwalt,
tuženik u prvom stupnju,
SUD (peto vijeće),
u sastavu: T. von Danwitz, predsjednik četvrtog vijeća, u svojstvu predsjednika petog vijeća, D. Šváby (izvjestitelj), A. Rosas, E. Juhász i C. Vajda, suci,
nezavisni odvjetnik: P. Mengozzi,
tajnik: L. Carrasco Marco, administratorica,
uzimajući u obzir pisani postupak i nakon rasprave održane 4. lipnja 2015.,
saslušavši mišljenje nezavisnog odvjetnika na raspravi održanoj 3. rujna 2015.,
donosi sljedeću
Presudu
1 Svojom žalbom, Evonik Degussa GmbH (u daljnjem tekstu: Degussa) i AlzChem AG, prije AlzChem Trostberg GmbH, zahtijevaju poništenje presude Općeg suda Europske unije od 23. siječnja 2014., Evonik Degussa i AlzChem/Komisija (T‑391/09, neobjavljena, u daljnjem tekstu: pobijana presuda, EU:T:2014:22), kojom je on djelomično odbio njihovu tužbu čiji je predmet bio zahtjev za poništenje Odluke Komisije C (2009) 5791 final od 22. srpnja 2009. koja se odnosi na postupak primjene članka 81. UEZ‑a i članka 53. Sporazuma o EGP‑u (predmet COMP/39.396 – Reagensi na bazi karbida kalcija i magnezija namijenjeni metalurškom i plinskom sektoru) u dijelu koji se odnosi na njih, kao i, podredno, zahtjev za preinaku navedene odluke sa svrhom, s jedne strane, ukidanja novčane kazne koja im je izrečena ili smanjenja njezina iznosa te da se, s druge strane, društvu SKW Stahl Technik GmbH & Co. KG u cijelosti naloži snošenje troškova navedene novčane kazne, solidarno s njima.
Pravni okvir
2 Članak 23. Uredbe Vijeća (EZ) br. 1/2003 od 16. prosinca 2002. o provedbi pravila o tržišnom natjecanju koja su propisana člancima 81. i 82. Ugovora o EZ‑u (SL 2003., L 1, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 1., str. 165.), predviđa sustave novčanih kazni koje Europska komisija može izreći na temelju članaka 81. i 82. UEZ‑a.
Okolnosti spora i sporna odluka
3 Okolnosti spora izložene su u točkama 1. do 4. pobijane presude kako slijedi:
„1. [Spornom odlukom] [Komisija] je utvrdila da su glavni dobavljači kalcijeva karbida i magnezija namijenjenih metalurškom i plinskom sektoru povrijedili članak 81. UEZ‑a i članak 53. Sporazuma o EGP‑u tako što su, od 7. travnja 2004. do 16. siječnja 2007., sudjelovali u jedinstvenoj i neprekinutoj povredi. Povreda se sastojala od dijeljenja tržišta, određivanja kvota, raspodjele kupaca, određivanja cijena i razmjene osjetljivih informacija glede cijena, kupaca i opsega prodaje na Europskom gospodarskom prostoru, uz iznimku Irske, Španjolske, Portugala i Ujedinjene Kraljevine.
2. Postupak je pokrenut nakon zahtjeva za oslobađanje od kazne u smislu Obavijesti Komisije o oslobađanju od kazni i smanjenju kazni u slučajevima kartela (SL 2002., C 45, str. 3., u daljnjem tekstu: Obavijest o oslobađanju od kazne iz 2002.) koji je podnio Akzo Nobel NV.
3. Člankom 1. točkom (f) [sporne] odluke, Komisija je utvrdila da su Degussa i AlzChem Hart GmbH (koji je postao AlzChem Trostberg GmbH, zatim [AlzChem]), žalitelji, sudjelovali u povredi od 22. travnja do 30. kolovoza 2004. Iz uvodnih izjava 226. i 227. [sporne] odluke proizlazi da su ta dva društva smatrana odgovornim za spornu povredu zbog toga što su u njoj izravno sudjelovali članovi osoblja društva SKW Stahl‑Technik GmbH & Co. KG, čiji je naziv tvrtke od 2005. promijenjen u [SKW]. Prema izjavama 227., 228. i 235. [sporne] odluke, u prvom dijelu razdoblja njegova sudjelovanja u spornom zabranjenom sporazumu, SKW je bio društvo kći čijih su 100 % udjela držali žalitelji.
4. Člankom 2. [sporne] odluke, Komisija je žaliteljima zbog njihova sudjelovanja u spornoj povredi izrekla s jedne strane novčanu kaznu od 1,04 milijuna eura, odredivši ih solidarno odgovornima s društvom SKW za plaćanje te novčane kazne [članak 2. točka (g)], i s druge strane, novčanu kaznu od 3,64 milijuna eura, za plaćanje koje su određeni kao solidarno odgovorni [članak 2. točka (h)].”
4 U pogledu razdoblja od 1. rujna 2004. do 16. siječnja 2007., tijekom kojeg je SKW u cijelosti držao SKW Stahl‑Metallurgie Holding (u daljnjem tekstu: SKW Holding) i Arques Industrie AG, koji je postao Gigaset AG, a ne više AlzChem i Degussa, Komisija je utvrdila da su SKW, SKW Holding i Gigaset sudjelovali i/ili trebaju odgovarati za povredu o kojoj je riječ. Člankom 2. točkom (f), sporne odluke kako je izmijenjena presudom Gigaset/Komisija (T‑395/09, EU:T:2014:23), solidarno je odredila novčanu kaznu u iznosu od 13 300 000 eura društvima SKW i SKW Holding čiji je jedan dio, to jest 12 300 000 eura, također stavljen na teret društvu Gigaset, koji se smatra solidarno odgovornim za plaćanje tog potonjeg iznosa.
Postupak pred Općim sudom i pobijana presuda
5 Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 5. listopada 2009., žalitelji su zahtijevali poništenje sporne odluke, u dijelu u kojem se odnosi na njih ili, podredno, smanjenje iznosa novčanih kazni koje su im izrečene na temelju članka 2. točaka (g) i (h) te odluke i s druge strane, stavljanje na teret društvu SKW svih tih kazni, solidarno s njima.
6 U prilog osnovanosti svoje tužbe, žalitelji su iznijeli argumentaciju koja nije bila strukturirana u tužbene razloge, ali ju je Opći sud shvatio na način da se odnosi kao prvo, na to što im je pripisana odgovornost za povredu koju je počinilo njihovo društvo kći, SKW, kao drugo, na iznos novčanih kazni koje su im izrečene, kao treće na solidarnu odgovornost društva SKW za plaćanje tih kazni i kao četvrto, na suprotnost sporne odluke s presudom od 3. ožujka 2011., Siemens i VA Tech Transmission & Distribution/Komisija (T‑122/07 do T‑124/07, EU:T:2011:70), taj je posljednji prigovor iznesen prilikom zahtjeva za određivanje mjera upravljanja postupkom kao i na raspravi.
7 Pobijanom presudom Opći je sud djelomično prihvatio tu tužbu. Izreka te presude glasila je ovako:
„1. Članak 2. točke (g) i (h) [sporne] odluke poništava se u dijelu koji se odnosi na [Degussu] i [AlzChem], pri čemu to poništenje nikako ne utječe na učinak oslobađanja od cjelokupnog plaćanja, od strane jednog ili drugog od ova dva društva, na temelju novčane kazne koja im je solidarno određena za povredu utvrđenu u članku 1. točki (f) navedene odluke, u vezi novčane kazne koja je [SKW‑u] izrečena na temelju članka 2. točke (g) iste odluke.
2. Za povredu utvrđenu u vezi s društvima [Degussa] i AlzChem prema članku 1. točki (f) [sporne] odluke, određene su sljedeće novčane kazne:
– solidarno [Degussa] i AlzChem: 2,49 milijuna eura, što znači da se smatra kako su [Degussa] i AlzChem podmirili ovu novčanu kaznu u iznosu u kojem ju je platio [SKW] na temelju novčane kazne koja mu je određena člankom 2. stavcima (f) i (g), iste odluke;
– [Degussa], jedini odgovoran za plaćanje ove novčane kazne u iznosu od 1,24 milijuna eura.
3. Tužba se odbija u preostalom dijelu.
4. [Degussa] i AlzChem snose dvije trećine svojih troškova, kao i dvije trećine troškova [Komisije]. Komisija snosi trećinu svojih troškova i trećinu troškova [Degusse] i AlzChema.”
8 Iz te presude proizlazi da su novčane kazne koje su izrečene društvima koja su bila dio gospodarske jedinice koju je držalo društvo Degussa, holding društvo, zbog sudjelovanja društva SKW u povredi o kojoj je riječ za razdoblje od 22. travnja 2004. do 30. kolovoza 2004. sljedeće:
– SKW: 1,04 milijuna eura, na temelju članka 2. točke (g) sporne odluke;
– solidarno Degussa i AlzChem: 2,49 milijuna eura, pri čemu je Opći sud naveo da će se smatrati da su ta dva društva platila tu novčanu kaznu u visini iznosa koje je platilo društvo SKW u odnosu na novčane kazne koje su mu izrečene na temelju članka 2. točaka (f) i (g) sporne odluke, za razdoblja od 1. rujna 2004. do 16. siječnja 2007. odnosno od 22. travnja 2004. do 30. kolovoza 2004.;
– Degussa: 1,24 milijuna eura.
Zahtjevi stranaka u žalbenom postupku
9 Degussa i AlzChem zahtijevaju od Suda da:
– ukine pobijanu presudu u cijelosti u dijelu koji se odnosi na njih, i poništi spornu odluku u dijelu koji se odnosi na njih;
– podredno, smanji novčane kazne koje su im određene u članku 2. točkama (g) i (h) sporne odluke;
– podredno i tomu, izmijeni članak 2. točke (g) i (h) sporne odluke na način da se društvo SKW proglasi solidarno odgovornim za sveukupne novčane kazne koje su im određene;
– nadalje podredno, da ukine pobijanu presudu i vrati predmet Općem sudu na ponovno suđenje.
– naloži Komisiji snošenje troškova.
10 Komisija od Suda zahtijeva da:
– odbije žalbu, i
– naloži žaliteljima snošenje troškova.
O žalbi
11 U potporu žalbi žalitelji ističu pet žalbenih razloga.
12 Prvi žalbeni razlog temelji se na povredi članka 81. UEZ‑a, načela osobne odgovornosti, pretpostavke nedužnosti i načela odgovornosti na temelju krivnje. Drugim žalbenim razlogom, oni ističu da je Opći sud povrijedio njihovo pravo na saslušanje i članak 296. UFEU‑a jer je odbio prihvatiti njihovu argumentaciju koja se odnosi na to da je sporna odluka u suprotnosti s presudom od 3. ožujka 2011., Siemens i VA Tech Transmission & Distribution/Komisija (T‑122/07 do T‑124/07, EU:T:2011:70). Treći žalbeni razlog odnosi se na to da je Opći sud povrijedio svoju obvezu obrazlaganja i načelo jednakog postupanja. Četvrtim žalbenim razlogom, koji je iznesen podredno, oni tvrde da je Opći sud povrijedio načelo pravne sigurnosti, načelo nulla poena sine lege certa kao i svoju obvezu obrazlaganja. Zaključno, njihov peti žalbeni razlog, koji je također podnesen podredno, temelji se na povredi članka 81. UEZ‑a, njihova prava na saslušanje i članka 23. Uredbe br. 1/2003.
13 Prilikom rasprave, žalitelji su povukli svoj drugi žalbeni razlog.
Prvi žalbeni razlog koji se temelji na povredi članka 81. UEZ‑a, načela osobne odgovornosti, pretpostavke nedužnosti i odgovornosti na temelju krivnje
Argumentacija stranaka
14 Prvim žalbenim razlogom usmjerenim protiv točaka 70. do 119. pobijane presude, žalitelji prigovaraju Općem sudu da je povrijedio članak 81. UEZ‑a kao i načelo osobne odgovornosti, pretpostavku nedužnosti i načelo odgovornosti na temelju krivnje, jer je opovrgavanje pretpostavke njihova stvarnog izvršavanja odlučujućeg utjecaja na društvo SKW podvrgnuo previsokim zahtjevima, čime nije poštovao opozivi karakter te pretpostavke.
15 S jedne strane, oni osporavaju to što je Opći sud odbio, kako je izloženo u točkama 102. do 107. pobijane presude, priznati opovrgavanje navedene pretpostavke iako su istaknuli da je društvo SKW sudjelovalo u zabranjenom sporazumu uz očito nepoštovanje njihovih izričitih uputa, iz točaka 91. i 102. pobijane presude, kojima je jedinom upravitelju SKW‑a naloženo da ne sklapa sporazume s konkurentima glede proizvoda za odsumporavanje lijevanog željeza. Prema žaliteljima, takva situacija pokazuje nepostojanje stvarnog izvršavanja odlučujućeg utjecaja na društvo SKW.
16 Oni Općem sudu također prigovaraju što je smatrao da nije relevantna izjava komercijalnog direktora SKW‑a u vrijeme činjeničnog stanja, iz točke 107. pobijane presude, prema kojoj direktor AlzChema nije imao mogućnosti osigurati poštovanje tih uputa. Ipak, takva izjava je dokaz nepostojanja stvarnog izvršavanja odlučujućeg utjecaja davatelja navedene upute na njezina primatelja.
17 Žalitelji nadalje ističu da, za potrebe pripisivanja odgovornosti za povredu članka 81. UEZ‑a, odlučujući element nije samo mogućnost izvršavanja odlučujućeg utjecaja nego i njegovo stvarno izvršavanje, što je potvrđeno u točki 62. presude od 12. prosinca 2007., Akzo Nobel i dr./Komisija (T‑112/05, EU:T:2007:381). U više prilika, i osobito kad je riječ od prihodu SKW‑a, navedenom u točkama 108. do 113. pobijane presude, Opći sud se zadovoljio s hipotetskim utjecajem koji se temelji na špekulativnim elementima i nije dokazao stvarno izvršavanje odlučujućeg utjecaja žalitelja na to potonje društvo.
18 Žalitelji također prigovaraju Općem sudu da je iz ocjene koja se odnosi na situaciju koja je prethodila razdoblju povrede izveo zaključak o tom istom razdoblju, iako oni navode da nikad nisu izvršavali odlučujući utjecaj. Osim toga, Općem sudu prigovaraju da se ograničio na ocjenu odnosa njih samih i SKW‑a s obzirom na raspodjelu društvenih udjela i upravljačkog osoblja, a da nije konkretno ispitao izvršavaju li oni stvarno odlučujući utjecaj na svoje društvo kćer.
19 S druge strane, žalitelji Općem sudu prigovaraju što je odbio utvrditi nepostojanje njihova stvarnog izvršavanja odlučujućeg utjecaja na SKW, iako je potonji autonomno upravljao svojom djelatnošću dok su se žalitelji bavili njegovom prodajom i da dokazi potvrđuju njegovo nepovjerenje prema društvima majkama, kao što proizlazi iz izjave g. N. iz točke 105. pobijane presude.
20 Konkretno, Opći sud je izvršio pogrešnu ocjenu tereta dokazivanja pri opovrgavanju pretpostavke stvarnog izvršavanja odlučujućeg utjecaja, temeljeći se na eventualnom teorijskom utjecaju žalitelja na SKW, a ne na konkretnoj situaciji. Prema mišljenju žalitelja, na njima je bilo da dokažu ne da općenito nisu mogli izvršavati nikakav odlučujući utjecaj na SKW nego samo da, u konkretnom slučaju, nisu stvarno izvršavali nikakav utjecaj te naravi. Međutim, Opći se sud u točkama 82., 83., 88., 89., 93., 94. do 98. i 108. do 113. pobijane presude temeljio samo na njihovu eventualnom teorijskom utjecaju na SKW.
21 Zaključno, žalitelji ističu da je, time što je iz jednostavne obveze izvještavanja SKW‑a prema Alzchemu zaključio o postojanju stvarnog izvršavanja odlučujućeg utjecaja, Opći sud iskrivio dokaze.
22 Komisija tvrdi da je taj žalbeni razlog nije dopušten jer žalitelji njime osporavaju ocjenu Općeg suda činjenica i dokaza koji su mu podneseni. U svakom slučaju, prema mišljenju Komisije, taj žalbeni razlog valja odbiti kao neosnovan.
Ocjena Suda
– Dopuštenost
23 Valja podsjetiti da, sukladno ustaljenoj sudskoj praksi Suda, proizlazi da je jedino Opći sud nadležan za utvrđivanje i ocjenu činjenica i, načelno, za ispitivanje dokaza koje uzima u prilog tim činjenicama. Naime, ako su ti dokazi ispravno pribavljeni i poštovana su opća načela prava i procesna pravila koja se primjenjuju na dokazivanje i izvođenje dokaza, samo je na Općem sudu da ocjeni dokaznu vrijednost dokaza koji su mu dostavljeni. Ta ocjena stoga ne predstavlja, osim u slučaju iskrivljavanja dokaza, pravno pitanje koje, kao takvo, podliježe nadzoru Suda (presuda od 20. siječnja 2016., Toshiba Corporation/Komisija, C‑373/14 P, EU:C:2016:26, t. 40.). Osim toga, takvo iskrivljavanje mora očito proizlaziti iz dijelova spisa, a da nije potrebno provesti novu ocjenu činjenica i dokaza (presuda od 28. siječnja 2016., Éditions Odile Jacob/Komisija, C‑514/14 P, EU:C:2016:55, t. 73. i navedena sudska praksa).
24 U ovom slučaju, kao što je nezavisni odvjetnik naveo u točki 75. svojeg mišljenja, Opći sud nije iskrivio dokaze koji su mu podneseni kada je u točki 87. pobijane presude, zaključio da obveza upravitelja SKW‑a da podnosi redovne izvještaje direktoru AlzChema predstavlja indiciju u korist tvrdnje prema kojoj je taj potonji na odlučujući način utjecao na odluke prvoga.
25 Stoga, u dijelu u kojem žalitelji osporavaju ocjenu činjenica koju je izvršio Opći sud uključujući one iz točaka 87. i 107. pobijane presude, njihovi su prigovori nedopušteni.
26 Nasuprot tomu, u dijelu u kojem žalitelji osporavaju metodologiju koju je Opći sud koristio za ocjenu dokaznog karaktera elemenata koje su podnijeli žalitelji kako bi opovrgnuli pretpostavku njihova stvarnog izvršavanja odlučujućeg utjecaja na SKW, u dijelu u kojem Općem sudu prigovaraju što je zaključio da ponašanje društva kćeri koje je u očitoj suprotnosti s uputama društva majke ne omogućava opovrgavanje te pretpostavke, i u dijelu u kojem mu također prigovaraju da se vodio prestrogim kriterijem za mogućnost opovrgavanja te pretpostavke, njihovi su prigovori dopušteni. U tom pogledu, važno je naglasiti da je pitanje, postavljeno tim prigovorima, o tome je li Opći sud primijenio ispravne pravne kriterije prilikom ocjene činjenica i dokaza pravno pitanje koje podliježe nadzoru Suda povodom žalbe (vidjeti u tom smislu presudu od 11. srpnja 2013., Komisija/Stichting Administratiekantoor Portielje, C‑440/11 P, EU:C:2013:514, t. 59. i navedenu sudsku praksu).
– Meritum
27 Najprije valja podsjetiti da iz ustaljene sudske prakse proizlazi da se odgovornost za ponašanje društva kćeri može pripisati društvu majci osobito kada to društvo kći, iako ima zasebnu pravnu osobnost, ne donosi samostalne odluke o svojem ponašanju na tržištu nego uglavnom provodi upute koje je dobilo od društva majke, uzimajući u obzir gospodarske, organizacijske i pravne veze između tih dvaju pravnih subjekata. Naime, budući da u takvoj situaciji društvo majka i njegovo društvo kći čine dio iste gospodarske jedinice, a time su i samo jedan poduzetnik u smislu članka 81. UEZ a, Komisija može donijeti odluku kojom izriče kazne društvu majci a da ne mora utvrditi osobnu umiješanost tog društva u povredi (vidjeti u tom smislu presudu od 5. ožujka 2015., Komisija i dr. /Versalis i dr., C‑93/13 P i C‑123/13 P, EU:C:2015:150, t. 40. kao i navedenu sudsku praksu).
28 Iz ustaljene sudske prakse Suda također proizlazi da u specifičnoj situaciji kada društvo majka drži sav ili gotovo sav kapital svojega društva kćeri koje je povrijedilo pravila tržišnog natjecanja Europske unije postoji oboriva pretpostavka prema kojoj spomenuto društvo majka stvarno izvršava takav odlučujući utjecaj nad društvom kćeri (presude od 29. rujna 2011., Elf Aquitaine/Komisija, C‑521/09 P, EU:C:2011:620, t. 56. i navedena sudska praksa, kao i od 5. ožujka 2015., Komisija i dr./Versalis i dr., C‑93/13 P i C‑123/13 P, EU:C:2015:150, t. 41.).
29 U takvoj situaciji dovoljno je da Komisija dokaže da sav ili gotovo sav kapital društva kćeri drži njezino društvo majka kako bi se moglo smatrati da društvo majka stvarno izvršava odlučujući utjecaj na trgovačku politiku tog društva kćeri. Komisija će zatim moći smatrati društvo majku solidarno odgovornim za plaćanje novčane kazne izrečene njezinu društvu kćeri osim ako to društvo majka, na kojem je teret obaranja te pretpostavke, ne pruži dovoljno dokaza da njezino društvo kći samostalno postupa na tržištu (vidjeti u tom smislu presudu od 5. ožujka 2015., Komisija i dr./Versalis i dr., C‑93/13 P i C‑123/13 P, EU:C:2015:150, t. 42. i 43. kao i navedenu sudsku praksu).
30 Stoga, kada je prihvaćena, što žalitelji u ovom slučaju ne osporavaju, takva pretpostavka znači, osim ako je se ne opovrgne, da se stvarno izvršavanje odlučujućeg utjecaja društva majke na njezino društvo kćer smatra utvrđenim na temelju čega Komisija prvo smatra odgovornim za ponašanje drugoga, a da nije morala podnijeti bilo koji dodatni dokaz.
31 Naime, ako je pretpostavka odlučujućeg utjecaja prihvaćena, samo je na društvu majci koje u cijelosti ili gotovo u cijelosti drži kapital svojeg društva kćeri da je opovrgne.
32 Kako bi opovrgnulo tu pretpostavku, društvo majka mora, u okviru tužbe usmjerene protiv odluke Komisije, podnijeti na ocjenu sudu Unije sve dokaze koji se odnose na organizacijske, gospodarske i pravne veze između njega i njegova društva kćeri koji mogu pokazati da oni nisu jedna gospodarska jedinica (vidjeti u tom smislu presudu od 20. siječnja 2011., General Química i dr./Komisija, C‑90/09 P, EU:C:2011:21, t. 51. kao i navedenu sudsku praksu).
33 Kako bi ocijenio odlučuje li to društvo kći samostalno o svojem ponašanju na tržištu ili u bitnome provodi upute koje joj daje njezino društvo majka (vidjeti u tom smislu presudu od 11. srpnja 2013., Komisija/Stichting Administratiekantoor Portielje, C‑440/11 P, EU:C:2013:514, t. 38. i navedenu sudsku praksu), sud Unije mora uzeti u obzir sve relevantne elemente, koji se mogu razlikovati ovisno o slučaju i dakle, ne mogu biti predmet taksativnog nabrajanja (presuda od 26. rujna 2013., The Dow Chemical Company/Komisija, C‑179/12 P, neobjavljena, EU:C:2013:605, t. 54.).
34 U okviru toga Opći sud mora izvršiti ocjenu koja se odnosi na činjenice istodobne razdoblju povrede, ne dovodeći, međutim, u pitanje mogućnost da se temelji na dokazima koji se odnose na razdoblje koje prethodi toj povredi, ako može utvrditi relevantnost tih dokaza za razdoblje povrede i ako na to razdoblje automatski ne prenosi zaključke koji proizlaze iz ocjene dokaza koji su prethodili tom razdoblju.
35 U ovom slučaju, iz zajedničkog čitanja točaka 100. do 107. pobijane presude proizlazi da je Opći sud izvršio ocjenu u skladu s tim zahtjevima.
36 Stoga, nakon što je u točki 99. pobijane presude zaključio da žalitelji nisu uspjeli dokazati da oni stvarno nisu izvršavali, prije 1. siječnja 2004. odlučujući utjecaj na komercijalnu politiku SKW‑a, Opći sud je u točki 100. te presude naveo da valja provjeriti nameće li se slično utvrđenje kad je riječ o razdoblju povrede i općenitije, o razdoblju nakon 1. siječnja 2004. U tom kontekstu, u točkama 106. i 107. te presude naglasio je da se iz tvrdnji žalitelja, navedenih u točkama 102. do 105. te presude, koje ili nisu osporene ili nisu valjano osporene u okviru ove žalbe, ne može dokazati da oni stvarno više nisu, tijekom 2004. izvršavali takav utjecaj, što je ocjena koja, kao što je naveo u točki 23. ove presude, potpada pod njegovu nadležnost.
37 Posljedično, Opći sud je, a da nije počinio pogrešku koja se tiče prava, mogao uzeti u obzir situaciju prije 1. siječnja 2004. kako bi odbio argumentaciju žalitelja kojom su oni željeli opovrgnuti pretpostavku njihova stvarnog izvršavanja odlučujućeg utjecaja na SKW.
38 S obzirom na to da žalitelji Općem sudu prigovaraju da je pogrešno odbio, među ostalim, u točkama 84. do 87., 88. i 89., 93. do 98. kao i 108. do 113., opovrgavanje pretpostavke njihova stvarnog izvršavanja odlučujućeg utjecaja na SKW i što se oslanjao na postojanje potencijalnog ili teoretskog utjecaja, valja utvrditi da taj prigovor proizlazi iz pogrešnog čitanja presude i stoga ga treba odbiti. Naime, suprotno onomu što tvrde žalitelji, iz te presude proizlazi da se Opći sud nije oslanjao na postojanje njihova potencijalnog ili teoretskog utjecaja na SKW, nego je samo utvrdio da njihovi argumenti ne pokazuju nepostojanje njihova stvarnog izvršavanja odlučujućeg utjecaja na SKW i prema tome, nisu dovoljni za opovrgavanje pretpostavke većinskog udjela u kapitalu.
39 Kad je riječ o prigovoru koji se odnosi na to što je Opći sud odbio uzeti u obzir činjenicu da je SKW sudjelovao u dotičnoj povredi u očitoj suprotnosti s izričitim uputama žalitelja kako su navedene u točkama 106. i 107. pobijane presude, valja podsjetiti, kao što je spomenuto u točkama 32. i 33. ove presude, da je sud Unije dužan, kada ispituje je li pretpostavka stvarnog izvršavanja odlučujućeg utjecaja opovrgnuta, uzeti u obzir sve dokaze koji su mu podneseni.
40 U okviru te sveukupne ocjene, iako postojanje izričite upute koju je društvo majka dalo društvu kćeri, da ne sudjeluje u protutržišnoj praksi na određenom tržištu može predstavljati indiciju koja dokazuje stvarno izvršavanje odlučujućeg utjecaja prvog na drugo, činjenicu da to drugo društvo nije postupalo prema toj uputi, Opći sud ne može smatrati, kao što proizlazi iz točaka 90. do 92. pobijane presude, indicijom koja dokazuje stvarno izvršavanje takvog utjecaja.
41 Međutim, činjenica da društvo kći ne slijedi uputu svojeg društva majke nije sama po sebi dovoljna da se utvrdi da ono nije stvarno izvršilo utjecaj na nju, s obzirom na to da je Sud već imao priliku pojasniti da nije potrebno da društvo kći slijedi sve upute svojeg društva majke osim ako je nepoštovanje izdanih uputa pravilo, kako bi se dokazalo postojanje odlučujućeg utjecaja (vidjeti, u tom smislu, presudu od 24. lipnja 2015., Fresh Del Monte Produce/Komisija i Komisija/Fresh Del Monte Produce, C‑293/13 P i C‑294/13 P, EU:C:2015:416, t. 96. i 97.).
42 Posljedično, Opći sud je, a da nije počinio pogrešku koja se tiče prava, u točkama 106. i 107. pobijane presude mogao smatrati, unatoč uputama koje su žalitelji dali SKW‑u, da ne sudjeluje u protutržišnim sporazumima na predmetnom tržištu, da žalitelji nisu dovoljno pravno dokazali da tijekom razdoblja povrede nisu izvršavali odlučujući utjecaj na SKW.
43 Zaključno, žalitelji Općem sudu prigovaraju što se vodio pretjerano strogim kriterijem čime je pretpostavku stvarnog izvršavanja odlučujućeg utjecaja učinio neoborivom.
44 S tim u vezi, činjenica da je teško podnijeti protudokaz potreban za opovrgavanje te pretpostavke ne podrazumijeva, sama po sebi, da je pretpostavka neoboriva, osobito ako su subjekti prema kojima je ta pretpostavka upravljena u najboljem položaju da pronađu taj dokaz u vlastitom području djelatnosti (presuda od 5. ožujka 2015., Komisija i dr./Versalis i dr., C‑93/13 P i C‑123/13 P, EU:C:2015:150, t. 46. kao i navedena sudska praksa).
45 Isto tako, činjenica da je Opći sud, u okviru svoje ocjene činjenica i dokaza, u ovom predmetu utvrdio da žalitelji nisu opovrgnuli pretpostavku stvarnog izvršavanja odlučujućeg utjecaja ne može omogućiti zaključak da je on počinio pogrešku koja se tiče prava dajući toj pretpostavci neoborivi karakter.
46 Stoga se ovaj prigovor ne može prihvatiti.
47 Budući da su svi prigovori koje su istaknuli žalitelji odbijeni, a ocjena činjenica i dokaza potpada pod nadležnost Općeg suda, prvi žalbeni razlog treba odbiti dijelom kao nedopušten i dijelom kao neosnovan.
Treći žalbeni razlog, koji se temelji na tome da je Opći sud počinio povredu načela jednakog postupanja, prava žalitelja na saslušanje kao i svoje obveze obrazlaganja
Argumentacija stranaka
48 Trećim žalbenim razlogom usmjerenim protiv točaka 287. do 289. pobijane presude, žalitelji tvrde da je, time što nije smanjio kaznu koja im je izrečena, Opći sud povrijedio načelo jednakog postupanja, njihovo pravo na saslušanje kao i svoju obvezu obrazlaganja.
49 S tim u vezi, oni ističu da se smanjenje njihove kazne nameće zbog dvaju razloga. Kao prvo, Opći je sud morao izvesti zaključak iz vlastitog utvrđenja izvršenog u točkama 272. do 275. pobijane presude, prema kojem je Komisija, u okviru izračuna opće solidarne odgovornosti SKW‑a, pogrešno propustila uzeti u obzir iznos predviđen u točki 25. Smjernica o metodi za izračun kazni izrečenih na temelju članka 23. stavka 2. točke (a) Uredbe br. 1/2003 (SL 2006., C 210, str. 2.), tzv. „ulazne naknade” i posljedično, povrijedio načelo jednakog postupanja kao i načela koja uređuju određivanje solidarnih novčanih kazni.
50 Kao drugo, oni tvrde da, kao što proizlazi iz presude od 23. siječnja 2014., SKW Stahl‑Metallurgie Holding i SKW Stahl‑Metallurgie/Komisija (T‑384/09, neobjavljena, EU:T:2014:27), koja se odnosi na razdoblje povrede od 1. rujna 2014. do 16. siječnja 2007., Komisija nije smjela u korist SKW‑a izvršiti smanjenje njegove novčane kazne na temelju Obavijesti o oslobođenju od novčane kazne, jer zahtjev za oslobođenje od kazne koji su podnijeli žalitelji nije vrijedio za SKW i da taj potonji nije u vlastito ime i za vlastiti račun podnio takav zahtjev. Žalitelji iz toga zaključuju da bi, da Komisija nije počinila te pogreške, novčana kazna izrečena SKW‑u za prvi dio povrede koji se odnosi na razdoblje od 22. travnja 2004. do 30. kolovoza 2004. morala biti znatno viša.
51 Međutim, time što nije smanjio novčane kazne izrečene žaliteljima kako bi popravio nezakoniti nerazmjer između novčanih kazni izrečenih žaliteljima i novčane kazne izrečene SKW‑u na temelju članka 2. točke (g) sporne odluke, Opći sud je povrijedio načelo jednakog postupanja, i to iako je, u presudi od 23. siječnja 2014. Gigaset/Komisija (T‑395/09, neobjavljena, EU:T:2014:23), koja se odnosi na tužbu usmjerenu protiv članka 2. točke (f) te odluke, u sličnoj situaciji, smanjio iznos novčane kazne izrečene Gigasetu, društvu majci SKW‑a nakon što su ga žalitelji prodali i koje je Komisija smatrala odgovornim za ponašanje SKW‑a za razdoblje od 1. rujna 2004. do 16. siječnja 2007.
52 S tim u vezi, žalitelji podsjećaju da je u točki 192. presude od 23. siječnja 2014. Gigaset/Komisija (T‑395/09, EU:T:2014:23), Opći sud, nakon što je naveo „da je jednako postupanje u nejednakim situacijama [Gigaseta] i SKW za posljedicu imalo da im je naložena novčana kazna u istom iznosu, iako [je] razlika između iznosa novčane kazne određene tim dvama društvima trebala biti milijun eura”, odlučio „kako bi popravio nejednako postupanje utvrđeno na štetu [Gigaseta]”, u izvršavanju svoje neograničene nadležnosti, „smanjiti za milijun eura iznos novčane kazne izrečene [Gigasetu] u [spornoj] odluci”.
53 Osim toga, ne odgovorivši na argumente, koje je smatrao nepravodobnima zbog toga što su prvi put istaknuti u replici, koji su se na temelju toga odnosili na povredu načela jednakog postupanja, Opći sud povrijedio njihovo pravo na saslušanje i svoju obvezu obrazlaganja. Naime, žalitelji objašnjavaju da nisu mogli istaknuti te argumente u ranijoj fazi postupka.
54 Komisija smatra da je taj žalbeni razlog nedopušten jer prelazi predmet prvostupanjskog postupka i u svakom slučaju, nije osnovan.
Ocjena Suda
55 Najprije valja podsjetiti da je žalitelj ovlašten podnijeti žalbu u kojoj će pred Sudom istaknuti žalbene razloge koji proizlaze iz same presude koja je predmet pobijanja i kojima je cilj osporavanje osnovanosti te presude u pogledu primjene prava (vidjeti u tom smislu presude od 10. travnja 2014., Komisija i dr./Siemens Österreich i dr., C‑231/11 P do C‑233/11 P, EU:C:2014:256, t. 102., kao i od 10. travnja 2014., Areva i dr./Komisija, C‑247/11 P i C‑253/11 P, EU:C:2014:257, t. 118. i 170. kao i navedenu sudsku praksu).
56 Nesporno je da žalitelji ističu da je Opći sud počinio pogreške koje se tiču prava prilikom ponovne ocjene iznosa novčanih kazni koje su im izrečene, ocjene koju je Opći sud izvršio, kao što proizlazi iz točke 269. pobijane presude, u izvršavanju svoje neograničene nadležnosti u smislu članka 261. UFEU‑a.
57 Posljedično, suprotno onomu što tvrdi Komisija ovaj je žalbeni razlog dopušten.
58 S obzirom na to, prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, načelo jednakog postupanja koje ističu žalitelji, mora se pomiriti s poštovanjem zakonitosti, prema kojem se nitko ne može u svoju korist pozivati na nezakonitost počinjenu u korist drugoga (presuda od 10. studenoga 2011., The Rank Group, C‑259/10 i C‑260/10, EU:C:2011:719, t. 62. i navedena sudska praksa).
59 Stoga, s obzirom na to da se oni u svoju korist, kako proizlazi iz točaka 49. i 50. ove presude, pozivaju na navodne nezakonitosti počinjene u određivanju iznosa novčane kazne izrečene SKW‑u, žalitelji se u svakom slučaju ne mogu pozivati na načelo jednakog postupanja i presudu od 23. siječnja 2014. Gigaset/Komisija (T‑395/09, neobjavljena, EU:T:2014:23) kako bi osporili iznose novčanih kazni koje im je Opći sud stavio na teret.
60 Zaključno, i s obzirom na sva prethodna razmatranja, ne mogu se prihvatiti prigovori žalitelja, čak i ako se pretpostavi da su osnovani, koji se odnose na povredu njihova prava na saslušanje s jedne i obveze obrazlaganja s druge strane, koji proizlaze iz toga što Opći sud nije ispitao njihovu argumentaciju vezanu za povredu načela jednakog postupanja.
61 Posljedično, treći žalbeni razlog valja odbiti dijelom kao bespredmetan i dijelom kao neosnovan.
Četvrti žalbeni razlog koji se temelji na povredi načela pravne sigurnosti, načela nulla poena sine lege certa kao i obveze obrazlaganja
Argumentacija stranaka
62 Četvrtim žalbenim razlogom, iznesenim podredno i usmjerenim i protiv točke 288. pobijane presude i točke 2. prve alineje, zadnjeg dijela rečenice izreke te presude, žalitelji tvrde da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava jer nije izričito naveo da će plaćanje SKW‑a imati dvostruki učinak oslobađanja od cjelokupnog plaćanja ne samo u odnosu na njih nego i odnosu na Gigaset te su dodali da taj propust može navesti Komisiju da prilikom naplate novčanih kazni koje su im izrečene, u korist Gigaseta ospori učinak otplate eventualnog plaćanja SKW‑a. S tim u vezi, oni ističu da, u slučaju da Komisija zaključi da će plaćanje SKW‑a imati učinak oslobađanja od cjelokupnog plaćanja samo u njihovu korist, a ne u korist Gigaseta, oni neće biti u mogućnosti odrediti iznos koji će u stvarnosti morati platiti, a nacionalni sud koji će rješavati u eventualnom sporu o toj stvari o tome neće moći odlučiti.
63 Opći sud je time povrijedio ne samo načelo pravne sigurnosti koje vrijedi u području solidarnog plaćanja novčanih kazni nego također i načelo nulla poena sine lege certa, obvezu obrazlaganja koju ima kao i članak 296. UFEU‑a.
64 Komisija ističe da je taj žalbeni razlog nov i stoga, nedopušten i u svakom slučaju, neosnovan.
Ocjena Suda
65 Najprije valja podsjetiti da, ovim žalbenim razlogom koji je usmjeren i protiv točke 288. pobijane presude i točke 2. prve alineje, zadnjeg dijela rečenice izreke te presude, žalitelji tvrde da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava jer je naveo da bi na temelju iznosa koje bi SKW eventualno platio u vezi s novčanim kaznama koje su mu izrečene u članku 2. točkama (f) i (g) sporne odluke plaćanja bili oslobođeni samo žalitelji.
66 U skladu s ustaljenom sudskom praksom Suda, pravni interes predstavlja uvjet dopuštenosti koji mora postojati sve dok sud ne odluči o meritumu. Takav pravni interes postoji ako ishod žalbe može priskrbiti korist za stranku koja ju je podnijela (presuda od 24. ožujka 2011., Ferrero/OHIM, C‑552/09 P, EU:C:2011:177, t. 39. i navedena sudska praksa).
67 Takav uvjet dopuštenosti nameće se kako za žalbu u cijelosti tako i za svaki od žalbenih razloga navedenih u prilog osnovanosti žalbe.
68 U ovom slučaju, kao što je naveo nezavisni odvjetnik u točkama 96. i 98. svojeg mišljenja, Opći sud je izričito predvidio u točki 288. pobijane presude kao i u točki 2. prve alineje, zadnjeg dijela rečenice izreke te presude, da će plaćanje iznosa koje izvrši SKW u vezi s novčanim kaznama koje su mu izrečene u članku 2. točkama (f) i (g) sporne odluke imati učinak otplate za novčane kazne koje su naložene žaliteljima. Prema tome, ovim žalbenim razlogom želi se postići da Sud, u korist trećega, u ovom slučaju Gigaseta, prizna učinak otplate tih plaćanja, od čega žalitelji ne mogu imati nikakve koristi.
69 Stoga se četvrti žalbeni razlog mora odbaciti kao nedopušten.
Peti žalbeni razlog koji se temelji na povredi članka 81. UEZ‑a, članka 23. Uredbe br. 1/2003 kao i načela jednakog postupanja, prava žalitelja na saslušanje kao i obveze obrazlaganja
Argumentacija stranaka
70 Petim žalbenim razlogom, iznesenim podredno i usmjerenim i protiv točke 288. pobijane presude kao i točke 2. prve alineje, zadnjeg dijela rečenice izreke pobijane presude, žalitelji prigovaraju Općem sudu da je povrijedio članak 81. UEZ‑a, članak 23. Uredbe br. 1/2003 kao i načelo jednakog postupanja, pravo na saslušanje i obvezu obrazlaganja, prilikom ponovne ocjene iznosa novčanih kazni izrečenih žaliteljima, jer je iz dijela novčane kazne za koji bi se smatralo da su platili žalitelji u slučaju da ga je platio SKW, izveo smanjenje koje im je nezakonito dodijeljeno na temelju Obavijesti o oslobođenju od kazne, a da nije odgovorio na njihove argumente s tim u vezi.
71 U tom smislu, žalitelji ističu da je, u nepostojanju smanjenja kazne koje je SKW nezakonito koristio na temelju zahtjeva za oslobođenje od kazne koji su oni postavili samo u svoju korist, a ne u korist SKW‑a, udio novčane kazne određene žaliteljima, u točki 2., prvoj alineji izreke pobijane presude – to jest 2,49 milijuna eura – u pogledu kojeg plaćanje koje izvrši SKW ima učinak otplate, trebao biti veći i iznositi 3,47 milijuna eura. Iz toga proizlazi da je Opći sud na štetu žalitelja tako neizravno uzeo u obzir nezakonito smanjenje novčane kazne koje je koristio SKW.
72 Stoga, žalitelji zahtijevaju od Suda da odredi učinak oslobađanja od plaćanja za društvo Degussa kada SKW plati iznos od 3,47 milijuna eura.
Ocjena Suda
73 Ovim žalbenim zahtjevom, žalitelji prigovaraju Općem sudu da je u biti, u pogledu novčane kazne od 2,49 milijuna eura koju im je Opći sud izrekao solidarno u točki 2. prvoj alineji izreke pobijane presude, utvrdio iznos od 2,49 milijuna eura, a ne 3,47 milijuna eura kao učinak otplate za društvo Degussa za plaćanje koje izvrši SKW u vezi s novčanim kaznama koje su potonjem određene u članku 2. točkama (f) i (g) sporne odluke.
74 S tim u vezi, valja navesti da je na temelju mehanizma novčane kazne koju je žaliteljima solidarno izrekao Opći sud u točki 2. prvoj alineji izreke pobijane presude, SKW već može, na temelju plaćanja izvršenih u vezi s novčanim kaznama koje su mu stavljene na teret člankom 2. točkama (f) i (g) sporne odluke, osloboditi žalitelje plaćanja cijelog iznosa novčane kazne od 2,49 milijuna eura koja im je solidarno određena.
75 Kao što je nezavisni odvjetnik naveo u točki 106. svojeg mišljenja, SKW ne može biti dužan platiti, čak ni u dijelu, iznos od 1,24 milijuna eura predviđen u točki 2. drugoj alineji izreke pobijane presude. Naime, kao što proizlazi iz točke 289. presude i iz točke 2. druge alineje njezine izreke, koje se ovom žalbom ne osporavaju, taj iznos je izrečen isključivo društvu Degussa zbog ponovne povrede i stoga na njega ne mogu utjecati plaćanja koja eventualno izvrši SKW na način da se oslobodi novčane kazne koja je potonjem stavljena na teret.
76 Posljedično, peti žalbeni razlog treba odbiti.
77 Stoga tužbu valja odbiti u cijelosti.
Troškovi
78 Na temelju članka 184. stavka 2. Poslovnika Suda, kad žalba nije osnovana, Sud odlučuje o troškovima.
79 U skladu s člankom 138. stavkom 1. istog Poslovnika, koji se na temelju članka 184. stavka 1. tog Poslovnika primjenjuje na žalbeni postupak, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove.
80 Budući da Degussa i AlzChem nisu uspjeli u postupku, a Komisija je zahtijevala da im se naloži snošenje troškova, oni će snositi vlastite troškove i troškove Komisije.
Slijedom navedenoga, Sud (peto vijeće) proglašava i presuđuje:
1. Žalba se odbija.
2. Evonik Degussa GmbH i AlzChem AG snosit će vlastite troškove i nalaže im se snošenje troškova Europske komisije.
Potpisi