PRESUDA SUDA (deveto vijeće)
21. rujna 2017.(*)
„Žalba – Zabranjeni sporazumi – Talijanski proizvođači betonsko‑armaturnih šipki – Utvrđivanje cijena odnosno ograničenje i nadzor proizvodnje i prodaje – Povreda članka 65. UEZUČ-a – Poništenje prvotne odluke presudom Općeg suda Europske unije – Ponovno donesena odluka na temelju Uredbe (EZ) br. 1/2003 – Neizdavanje nove obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku – Neodržavanje saslušanja nakon poništenja prvotne odluke – Vrijeme proteklo u postupku pred Općim sudom”
U spojenim predmetima C‑86/15 P i C‑87/15 P,
povodom dviju žalbi na temelju članka 56. Statuta Suda Europske unije, podnesenih 20. veljače 2015.,
Ferriera Valsabbia SpA, sa sjedištem u Odolu (Italija) (C‑86/15 P),
Valsabbia Investimenti SpA, sa sjedištem u Odolu (C‑86/15 P),
Alfa Acciai SpA, sa sjedištem u Bresci (Italija) (C‑87/15 P),
koje zastupaju D. M. Fosselard, avocat, D. Slater, solicitor i A. Duron, avocate,
žalitelji,
druga stranka u postupku je:
Europska komisija, koju zastupaju L. Malferrari i P. Rossi, u svojstvu agenata, uz asistenciju P. Manzinija, avvocato, s izabranom adresom za dostavu u Luxembourgu,
tuženik u prvom stupnju,
SUD (deveto vijeće),
u sastavu: E. Juhász, predsjednik vijeća, C. Vajda (izvjestitelj) i C. Lycourgos, suci,
nezavisni odvjetnik: N. Wahl,
tajnik: V. Giacobbo‑Peyronnel, administratorica,
uzimajući u obzir pisani postupak i nakon rasprave održane 20. listopada 2016.,
saslušavši mišljenje nezavisnog odvjetnika na raspravi održanoj 8. prosinca 2016.,
donosi sljedeću
Presudu
1 Ferriera Valsabbia SpA i Valsabbia Investimenti SpA (u daljnjem tekstu zajedno: Valsabbia), u predmetu C‑86/15 P, a Alfa Acciai SpA (u daljnjem tekstu: Alfa), u predmetu C‑87/15 P (te se stranke u daljnjem tekstu zajedno navode kao: žalitelji), žalbama zahtijevaju ukidanje presuda Općeg suda Europske unije od 9. prosinca 2014., Ferriera Valsabbia i Valsabbia Investimenti/Komisija (T‑92/10, neobjavljena, EU:T:2014:1032) i od 9. prosinca 2014., Alfa Acciai/Komisija (T‑85/10, neobjavljena, EU:T:2014:1037) (u daljnjem tekstu zajedno: pobijane presude), kojima je taj sud odbio njihove tužbe radi poništenja Odluke Komisije C(2009) 7492 final od 30. rujna 2009. o povredi članka 65. UEZUČ-a (COMP/37.956 – betonsko‑armaturne šipke – ponovno donošenje, u daljnjem tekstu: Odluka od 30. rujna 2009.), u verziji izmijenjenoj Odlukom Komisije C(2009) 9912 final od 8. prosinca 2009. (u daljnjem tekstu: Odluka o izmjeni) (Odluka od 30. rujna 2009., kako je izmijenjena Odlukom o izmjeni, u daljnjem tekstu: sporna odluka).
Okolnosti spora i sporna odluka
2 Okolnosti spora izložene su u točkama 20. do 25. pobijanih presuda:
„20 Od listopada do prosinca 2000. Komisija je, sukladno članku 47. Ugovora o EZUČ-u, obavila provjere kod talijanskih poduzetnika proizvođača betonsko‑armaturnih šipki i kod talijanskog udruženja poduzetnika proizvođača željeza i čelika. Također im je na temelju članka 47. UEZUČ-a uputila zahtjeve za pružanje informacija […]
21 Komisija je 26. ožujka 2002. pokrenula upravni postupak i donijela obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama na temelju članka 36. UEZUČ-a (u daljnjem tekstu: obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama) […] [Žalitelji] su dostavili pisana očitovanja na dodatnu obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama. Saslušanje je održano 13. lipnja 2002. […]
22 Komisija je 12. kolovoza 2002. donijela obavijest o dodatno utvrđenim činjenicama (u daljnjem tekstu: obavijest o dodatno utvrđenim činjenicama), koja je dostavljena istim adresatima kao i obavijest o utvrđenim činjenicama. U obavijesti o dodatno utvrđenim činjenicama, koja se temelji na članku 19. stavku 1. Uredbe Vijeća br. 17 od 6. veljače 1962., Prve uredbe o provedbi članaka [81. i 82. UEZ‑a] (SL 1962., 13, str. 204.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 3., str. 3.), Komisija je obrazložila svoje stajalište u odnosu na vođenje postupka nakon prestanka važenja UEZUČ-a. Dotičnim poduzetnicima određen je rok za podnošenje očitovanja i 30. rujna 2002. provedeno je drugo saslušanje u nazočnosti predstavnika država članica […]
23 Na kraju postupka Komisija je donijela Odluku C(2002) 5087 final od 17. prosinca 2002. o postupku primjene članka 65. UEZUČ-a (COMP/37.956 – Betonsko‑armaturne šipke) (u daljnjem tekstu: Odluka iz 2002.) kojom je utvrdila da su poduzetnici adresati odluke stvorili jedinstven, složen i trajan zabranjeni sporazum na talijanskom tržištu betonsko‑armaturnog željeza u šipkama ili rolama, koji je imao za cilj ili učinak utvrđivanje cijena i koji je također organizirano ograničavao ili nadzirao proizvodnju ili prodaju, suprotno članku 65. stavku 1. UEZUČ-a […] Komisija je u toj odluci izrekla [Valsabbiji, solidarno, i Alfi] novčanu kaznu u iznosu od 10,25 milijuna eura odnosno 7,175 milijuna eura.
24 [Žalitelji su] 5. ožujka 2003. [podnijeli] Općem sudu [tužbe] protiv Odluke iz 2002. Presudom od 25. listopada 2007., SP i dr./Komisija (T‑27/03, T‑46/03, T‑58/03, T‑79/03, T‑80/03, T‑97/03 i T‑98/03, [EU:T:2007:317]) Opći je sud poništio Odluku iz 2002. Opći je sud istaknuo da je, s obzirom na činjenicu da se u Odluci iz 2002. nije upućivalo na članak 3. i na članak 15. stavak 2. Uredbe br. 17, ta odluka utemeljena isključivo na članku 65. stavcima 4. i 5. UEZUČ-a […] Budući da su te odredbe prestale važiti 23. srpnja 2002., Komisija više nije mogla temeljiti svoju nadležnost na tim odredbama, koje su prestale važiti u trenutku donošenja odluke iz 2002., za utvrđenje povrede članka 65. stavka 1. UEZUČ-a i za izricanje novčane kazne poduzetnicima koji su sudjelovali u navedenoj povredi […]
25 Dopisom od 30. lipnja 2008. Komisija je obavijestila [žalitelje] i druge dotične poduzetnike o svojoj namjeri da ponovno donese odluku tako da izmijeni pravnu osnovu koju je bila izabrala za svoju Odluku iz 2002. Također je navela da će se, imajući u vidu ograničen doseg presude [od 25. listopada 2007.,] SP i dr./Komisija [(T‑27/03, T‑46/03, T‑58/03, T‑79/03, T‑80/03, T‑97/03 i T‑98/03, EU:T:2007:317)], ponovno donesena odluka temeljiti na dokazima koji su izloženi u obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama i obavijesti o dodatno utvrđenim činjenicama. Dotičnim je poduzetnicima određen rok za podnošenje očitovanja […] [Žalitelji su podnijeli] očitovanja.”
3 U Odluci od 30. rujna 2009. Komisija je, među ostalim, smatrala da Uredbu Vijeća (EZ) br. 1/2003 od 16. prosinca 2002. o provedbi pravila o tržišnom natjecanju koja su propisana člancima [101. i 102. UFEU‑a] (SL 2003., L 1, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 1., str. 165. i ispravak SL 2016., L 1, str. 108.) treba tumačiti na način da joj, nakon 23. srpnja 2002., omogućuje utvrđivanje i sankcioniranje zabranjenih sporazuma u sektoru koji ulazi u područje primjene UEZUČ-a ratione materiae i ratione temporis. Navela je da je ta odluka donesena u skladu s postupovnim pravilima UEZ‑a i navedene uredbe, a da se materijalne odredbe koje više nisu bile na snazi na dan donošenja akta mogu primijeniti na temelju načelâ koja uređuju vremensko važenje pravilâ, uz iznimku općeg načela primjene blažeg zakona (lex mitior).
4 U članku 1. navedene odluke određeno je, među ostalim, da su žalitelji prekršili članak 65. stavak 1. UEZUČ-a time što su od 6. prosinca 1989. do 27. lipnja 2000. sudjelovali u trajnom sporazumu i/ili usklađenom djelovanju koje se odnosi na betonsko‑armaturno željezo u šipkama ili rolama, kojemu je cilj i/ili učinak bio utvrđivanje cijena i ograničenje i/ili nadzor proizvodnje ili prodaje na zajedničkom tržištu. Člankom 2. iste odluke Komisija je Valsabbiji i Alfi izrekla novčanu kaznu u iznosu od 10,25 milijuna eura odnosno 7,175 milijuna eura.
5 Dopisima upućenim između 20. i 23. studenoga 2009. osam od jedanaest društava adresata Odluke od 30. rujna 2009., uključujući žalitelje, upozorili su Komisiju na to da prilog toj odluci, kako je dostavljen adresatima, nije sadržavao tablice o kretanjima cijena.
6 Komisija je 8. prosinca 2009. donijela Odluku o izmjeni koja je u svojem prilogu sadržavala tablice koje su nedostajale te je u osam bilježaka na dnu stranice ispravila redne brojeve u navedenim tablicama na koje se upućivalo. Odluka o izmjeni dostavljena je žaliteljima 9. prosinca 2009.
Postupak pred Općim sudom i pobijane presude
7 Tužbama podnesenim tajništvu Općeg suda 17. i 18. veljače 2010. žalitelji su kao glavni zahtjev zatražili poništenje sporne odluke u dijelu u kojem se odnosi na njih.
8 U prilog tužbama, žalitelji su se formalno pozvali na četiri tužbena razloga koji su se temeljili, kao prvo, na prekoračenju ovlasti Komisije, kao drugo, na povredama članaka 14. i 33. Uredbe br. 1/2003, članaka 10. i 14. Uredbe Komisije (EZ) br. 773/2004 od 7. travnja 2004. o postupcima koje Komisija vodi na temelju članaka [101. i 102. UFEU‑a] (SL 2004., L 123, str. 18.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 1., str. 298.) i pravâ obrane, kao treće, na povredi članka 65. stavka 1. UEZUČ-a i pogrešnom tumačenju pojma jedinstvene i trajne povrede i, kao četvrto, na nezakonitostima počinjenima prilikom određivanja iznosa novčane kazne (određivanje početnog iznosa i priznanje olakotnih okolnosti) i predugom trajanju upravnog postupka. U uvodnom dijelu o „specifičnostima sadržaja [sporne] odluke”, žalitelji su se pozvali i na moguću povredu načela kolegijalnosti.
9 Opći je sud pobijanim presudama odbio tužbe žalitelja.
Zahtjevi stranaka pred Sudom
10 Svojim žalbama žalitelji od Suda zahtijevaju da:
– ukine pobijane presude;
– poništi spornu odluku u dijelu u kojem se odnosi na žalitelje;
– podredno, smanji iznos novčane kazne koja je žaliteljima izrečena spornom odlukom;
– odluku o troškovima ostavi za kasnije i predmete vrati Općem sudu na ponovno suđenje kako bi donio meritornu odluku u skladu s uputama Suda i
– da Komisiji naloži snošenje troškova obaju postupaka.
11 Komisija od Suda zahtijeva da:
– odbije žalbe i
– naloži žaliteljima snošenje troškova.
12 Odlukom predsjednika Suda od 7. lipnja 2016. predmeti C‑86/15 do C‑87/15 spojeni su u svrhu usmenog dijela postupka i donošenja presude.
Zahtjev za ponovno otvaranje usmenog dijela postupka
13 Usmeni dio postupka zatvoren je 8. prosinca 2016. nakon iznošenja mišljenja nezavisnog odvjetnika. Dopisom od 27. siječnja 2017. koji je istog dana podnesen tajništvu Suda Komisija je od suda zatražila da odredi ponovno otvaranje usmenog dijela postupka i da u spis uloži činjenične elemente izložene u njezinu zahtjevu zajedno s dokumentima koji su mu priloženi.
14 U prilog tom zahtjevu Komisija u biti ističe da Sud nije dovoljno razjasnio činjenične okolnosti u vezi sa saslušanjima od 13. lipnja i 30. rujna 2002., na kojima nezavisni odvjetnik temelji svoje mišljenje, s obzirom na to da o tim okolnostima stranke nisu posebno raspravljale.
15 Članak 83. Poslovnika Suda omogućuje mu da, nakon što sasluša nezavisnog odvjetnika, u svakom trenutku odredi ponovno otvaranje usmenog dijela postupka, osobito ako je u predmetu potrebno odlučiti na temelju pravnog argumenta o kojem stranke nisu raspravljale.
16 Valja, međutim, podsjetiti na to da predmet žalbe načelno određuju istaknuti razlozi i argumenti stranaka. U predmetnom slučaju stranke su imale priliku dovoljno raspravljati o tim razlozima i argumentima u svojim podnescima i na zajedničkoj raspravi od 20. listopada 2016. u predmetima C‑85/15 P do C‑89/15 P.
17 Slijedom toga, Sud, nakon što je saslušao nezavisnog odvjetnika, ocjenjuje da ne treba odrediti ponovno otvaranje usmenog dijela postupka.
O žalbama
18 U prilog svojim žalbama žalitelji ističu sedam žalbenih razloga koji se temelje, kao prvo, na povredi članka 10. Uredbe br. 773/2004 i pravâ obrane zbog neizdavanja nove obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama, kao drugo, na povredi članka 14. Uredbe br. 773/2004 i pravâ obrane zbog nenazočnosti predstavnika država članica na saslušanjima, kao treće, na povredi načela kolegijalnosti zbog donošenja nepotpune odluke, kao četvrto, na povredi članka 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja), tumačenog prema članku 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, potpisane u Rimu 4. studenoga 1950., u pogledu prava na suđenje u razumnom roku, kao peto, na povredi članka 65. UEZUČ-a, pogrešnom tumačenju pojma trajnog zabranjenog sporazuma i nepostojanju obrazloženja, kao treće, na povredi članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda te nepostojanju obrazloženja i proturječnom obrazloženju, kao šesto, na povredi članka 47. Povelje jer je Opći sud odbio smanjiti iznos novčane kazne zbog predugog trajanja upravnog postupka te na nepostojanju obrazloženja i proturječnom obrazloženju i, kao sedmo, na povredi članaka 23. i 31. Uredbe br. 1/2003, Smjernica o metodi za utvrđivanje novčanih kazni koje se propisuju u skladu s člankom 15. stavkom 2. Uredbe br. 17 i člankom 65. stavkom 5. Ugovora o EZUČ-u (SL 1998., C 9, str. 3.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 4., str. 6.), načelâ jednakog postupanja i proporcionalnosti i na nepostojanju obrazloženja.
Prvi i drugi žalbeni razlog
Argumentacija stranaka
19 Prvim i drugim žalbenim razlogom, koje treba ispitati zajedno, žalitelji se pozivaju na povredu članaka 10. i 14. Uredbe br. 773/2004 i pravâ obrane jer je Opći sud u pobijanim presudama smatrao da prije donošenja sporne odluke Komisija nije bila dužna uputiti novu obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama i održati novo saslušanje u nazočnosti tijela država članica nadležnih za tržišno natjecanje. Smatraju da je time što je u dopisu od 30. lipnja 2008. najavila svoju namjeru da će donijeti odluku u skladu s postupovnim pravilima uredbi br. 1/2003 i 773/2004 Komisija bila dužna poštovati ta pravila.
20 Što se tiče nedonošenja nove obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama, Komisija tvrdi da je sporna odluka, uključujući i sankciju izrečenu žaliteljima, bila potpuno u skladu s pravnim ocjenama iznesenim u obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama i obavijesti o dodatno utvrđenim činjenicama, o kojima su se žalitelji imali priliku očitovati. Zato je Opći sud u točki 128. pobijanih presuda pravilno naglasio da je Komisija u obavijesti o dodatno utvrđenim činjenicama već izvijestila dotične poduzetnike o tome kako će postupiti nakon prestanka važenja UEZUČ-a, osobito u pogledu odabira pravne osnove, i da su žalitelji imali priliku iznijeti svoja očitovanja u tom pogledu. Prema Komisijinu mišljenju, ta su razmatranja sama po sebi dovoljna kako bi se odbili argumenti prema kojima je Opći sud morao osuditi Komisiju zbog toga što je spornu odluku donijela a da poduzetnicima nije poslala novu obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama.
21 U tom pogledu, Komisija naglašava da je upućivanje u spornoj odluci na članak 23. stavak 2. Uredbe br. 1/2003 – koji je naslijedio članak 15. stavak 2. Uredbe br. 17 naveden u obavijesti o dodatno utvrđenim činjenicama i kojemu je ekvivalent – posljedica poništenja Odluke iz 2002. Zato smatra da je u točkama 133. i 134. pobijanih presuda Opći sud pravilno ocijenio da se, kada Komisija nakon poništenja odluke odluči ispraviti u njoj utvrđene nezakonitosti i donijeti jednaku odluku koja ne sadržava nezakonitosti, ta odluka odnosi na iste utvrđene činjenice o kojima su se poduzetnici već očitovali pa Komisija nije bila dužna pružiti dotičnim poduzetnicima priliku da ih sasluša o odabiru pravne osnove primijenjene za izricanje novčanih kazni određenih u spornoj odluci.
22 U pogledu dopisa od 30. lipnja 2008., Opći je sud navodno priznao da je Komisija zaštitila prava obrane žalitelja i više nego što se zahtijeva Uredbom br. 773/2004. Zato je radi cjelovitosti Opći sud u točki 129. pobijanih presuda dodao to da je navedenim dopisom žaliteljima u svakom slučaju pružena mogućnost da iznesu svoja očitovanja.
23 Prema Komisijinu mišljenju, s obzirom na to da se drugi žalbeni razlog odnosi na to jesu li predstavnici država članica bili pozvani na saslušanja održana u skladu s člankom 14. Uredbe br. 773/2004, taj je žalbeni razlog nedopušten jer se temelji na činjeničnom utvrđenju.
24 U pogledu merituma, Komisija tvrdi da je Opći sud u točkama 147. i 148. pobijanih presuda pravilno potvrdio da je u cijelosti poštovala postupovna pravila na snazi, s obzirom na to da su provedene radnje bile u skladu s pravilima o vremenskom važenju postupovnih propisa. Naime, predstavnici država članica nisu bili na saslušanju od 13. lipnja 2002. u vezi s obaviješću o preliminarno utvrđenim činjenicama zato što njihovo sudjelovanje nije bilo predviđeno pravilima UEZUČ-a. Također, njihovo sudjelovanje na saslušanju od 30. rujna 2002., nakon što je bila upućena obavijest o dodatno utvrđenim činjenicama, u skladu je s postupovnim pravilima UEZ‑a koja su se počela primjenjivati.
25 Komisija nadalje, suprotno navodima žalitelja, ističe da u dopisu od 30. lipnja 2008. nije tvrdila da u postupku, koji se vodio prije prestanka važenja UEZUČ-a, želi primjenjivati i uredbe br. 1/2003 i 773/2004, što je bilo nemoguće. Također tvrdi da nije vodila postupak sui generis, nego se u tom pogledu pridržavala postupka mjerodavnog u trenutku poduzimanja radnje, u skladu s načelom vremenskog važenja postupovnih propisa.
Ocjena Suda
26 Što se tiče prigovora nedopuštenosti koji je Komisija istaknula u pogledu drugog žalbenog razloga, dovoljno je utvrditi da se on ne odnosi na činjenično pitanje o tome jesu li tijela država članica nadležna za tržišno natjecanje bila pozvana na saslušanja od 13. lipnja i 30. rujna 2002., nego na pravno pitanje je li Komisija prekršila članak 14. Uredbe br. 773/2004 time što prije donošenja sporne odluke nije održala saslušanje u skladu s tom odredbom. Slijedom toga, navedeni prigovor nedopuštenosti treba odbiti.
27 Što se tiče merituma prvog i drugog žalbenog razloga, valja naglasiti da je u postupku donošenja Odluke iz 2002. Komisija 26. ožujka 2002. dotičnim poduzetnicima, uključujući žalitelje, uputila obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama na temelju članka 36. UEZUČ-a. Saslušanje o toj obavijesti održano je 13. lipnja 2002. Nesporno je da predstavnici država članica nisu bili pozvani da sudjeluju na tom saslušanju, s obzirom na to da takvo sudjelovanje nije bilo predviđeno UEZUČ-om koji je tada bio na snazi.
28 Nakon prestanka važenja tog ugovora Komisija je navedenim poduzetnicima 12. kolovoza 2002. poslala obavijest o dodatno utvrđenim činjenicama na temelju članka 19. stavka 1. Uredbe br. 17, u kojoj je iznijela svoje stajalište u vezi s izmjenom pravnog okvira i pozvala ih da podnesu svoja očitovanja u pogledu tih dodatno utvrđenih činjenica. Saslušanje je održano 30. rujna 2002. u nazočnosti predstavnika država članica na temelju članka 11. stavka 2. Uredbe Komisije (EZ) br. 2842/98 od 22. prosinca 1998. o saslušanju stranaka u određenim postupcima prema člancima [81.] i [82.] Ugovora o EZ‑u (SL 1998., L 354, str. 18.).
29 Nakon poništenja Odluke iz 2002. Komisija je dopisom od 30. lipnja 2008. obavijestila žalitelje i ostale dotične poduzetnike o svojoj namjeri ponovnog donošenja te odluke na temelju Uredbe br. 1/2003 kao pravne osnove i u skladu s postupovnim pravilima predviđenima u toj uredbi.
30 Uzimajući u obzir navedeni tijek postupka, valja ispitati je li Komisija – protivno onome što je Opći sud zaključio osobito u točkama 142. i 152. pobijane presude – povrijedila članke 10. i 14. Uredbe br. 773/2004, time što prije donošenja sporne odluke žaliteljima nije uputila novu obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama i što nije održala novo saslušanje u nazočnosti tijela država članica nadležnih za tržišno natjecanje.
31 Prema ustaljenoj sudskoj praksi, općenito se smatra da se postupovna pravila primjenjuju od dana njihova stupanja na snagu (presude od 29. ožujka 2011., ArcelorMittal Luxembourg/Komisija i Komisija/ArcelorMittal Luxembourg i dr., C‑201/09 P i C‑216/09 P, EU:C:2011:190. t. 75. i navedena sudska praksa; od 29. ožujka 2011., ThyssenKrupp Nirosta/Komisija, C‑352/09 P, EU:C:2011:191, t. 88. i od 11. prosinca 2012., Komisija/Španjolska, C‑610/10, EU:C:2012:781, t. 45.), čak i u postupku koji je pokrenut prije tog dana, ali je nakon njega i dalje u tijeku (vidjeti u tom smislu presudu od 11. prosinca 2012., Komisija/Španjolska, C‑610/10, EU:C:2012:781, t. 47.).
32 U ovom slučaju, s obzirom na to da je sporna odluka donesena na temelju članka 7. stavka 1. i članka 23. stavka 2. Uredbe br. 1/2003, postupak donošenja te odluke morao se provesti u skladu s tom uredbom i Uredbom br. 773/2004, kojoj je Uredba br. 1/2003 pravna osnova (vidjeti u tom smislu presudu od 29. ožujka 2011., ThyssenKrupp Nirosta/Komisija, C‑352/09 P, EU:C:2011:191, t. 90.), bez obzira na to što je taj postupak pokrenut prije stupanja na snagu Uredbe br. 1/2003.
33 Člankom 10. stavcima 1. i 2. Uredbe br. 773/2004, u vezi s člankom 27. stavkom 1. Uredbe br. 1/2003 koji se provodi tom odredbom, propisano je da Komisija prije donošenja odluke na temelju, među ostalim, članka 7. potonje uredbe, predmetnim strankama dostavlja obavijest o utvrđenim činjenicama, pri čemu određuje rok u kojem one mogu pisanim putem iznijeti svoje stajalište.
34 Međutim, Opći je sud u točkama 125. i 126. pobijanih presuda pravilno istaknuo da je u ovom slučaju Komisija dotičnim poduzetnicima već bila uputila obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama i obavijest o dodatno utvrđenim činjenicama i da je nesporno da se sporna odluka odnosila isključivo na ponašanja o kojima su se žalitelji već očitovali nastavno na te obavijesti. Nadalje, kao što je to nezavisni odvjetnik naglasio u točki 53. svojeg mišljenja, nema neke veće sadržajne razlike između obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama donesenoj na temelju uređenja prema UEZUČ-u i one donesene u skladu s uredbama br. 17 i 1/2003. Stoga i nije bilo potrebno slati novu obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama.
35 U tom pogledu, Opći je sud pravilno uputio na točku 73. presude od 15. listopada 2002., Limburgse Vinyl Maatschappij i dr./Komisija (C‑238/99 P, C‑244/99 P, C‑245/99 P, C‑247/99 P, C‑250/99 P do C‑252/99 P i C‑254/99 P, EU:C:2002:582), u kojoj je naglašeno da poništenje akta Unije ne utječe nužno na pripremne radnje, s obzirom na to da se postupak koji ima za cilj nadomještanje takvog akta načelno može nastaviti upravo od točke gdje je nezakonitost nastala.
36 Naime, kao što je to Opći sud utvrdio u točki 141. pobijanih presuda, Odluka iz 2002. poništena je zbog Komisijine nenadležnosti za donošenje te odluke na temelju odredaba UEZUČ-a, koji više nije bio na snazi na dan njezina donošenja, pa je nezakonitost počinjena baš na taj dan. Slijedom toga, to poništenje nije utjecalo na obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama i obavijest o dodatno utvrđenim činjenicama.
37 Suprotno onome što tvrde žalitelji, sudska praksa navedena u točki 35. ove presude u ovom slučaju nije postala neprimjenjiva zbog izmjene pravne osnove za izricanje novčanih kazni, s obzirom na to da su se posljedice te izmjene pravne osnove već očekivale u pripremnim radnjama. Naime, kao što to proizlazi iz točaka 22. i 128. pobijanih presuda, Komisija je u obavijesti o dodatno utvrđenim činjenicama na temelju članka 19. stavka 1. Uredbe br. 17 izvijestila žalitelje o tome kako će postupiti nakon prestanka važenja UEZUČ-a i oni su imali priliku iznijeti svoja očitovanja u tom pogledu.
38 Usto, nesporno je da se s tim u vezi ništa nije mijenjalo zbog stavljanja izvan snage Uredbe br. 17 i stupanja na snagu Uredbe br. 1/2003, iz koje određene odredbe čine pravnu osnovu sporne odluke. U svakom slučaju, kao što je to nezavisni odvjetnik istaknuo u točki 50. svojeg mišljenja, člankom 34. stavkom 2. Uredbe br. 1/2003 i člankom 19. Uredbe br. 773/2004 kao prijelaznim odredbama predviđeno je da se postupovne radnje i mjere izvršene sukladno uredbi br. 17 i 2842/98 primjenjuju i dalje za potrebe primjene prvonavedenih uredbi.
39 Također treba odbiti argument žalitelja prema kojem poništenje Odluke iz 2002. zbog pravne osnove na kojoj se temeljila nužno podrazumijeva to da je u obavijesti o dodatno utvrđenim činjenicama odabran pogrešan pristup u tom pogledu. Dovoljno je naglasiti da se ta odluka temeljila isključivo na članku 65. stavcima 4. i 5. UEZUČ-a, a navedena obavijest na Uredbi br. 17.
40 Slijedom toga, Opći sud nije počinio pogrešku koja se tiče prava time što je u točkama 141. i 142. pobijanih presuda zaključio da Komisija nije bila dužna donijeti novu obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama.
41 Međutim, kao što je to nezavisni odvjetnik istaknuo u točki 55. svojeg mišljenja, u skladu s člankom 12. Uredbe br. 773/2004, strankama kojima je uputila obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama Komisija mora pružiti mogućnost da iznesu svoje argumente na saslušanju ako su to zatražile u svojim pisanim očitovanjima. Zato, budući da – kao što to proizlazi iz točke 36. ove presude – poništenje Odluke iz 2002. nije utjecalo na obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama i obavijest o dodatno utvrđenim činjenicama, valja ispitati je li Komisija navedenim strankama dala priliku da izlože svoje argumente na saslušanju provedenom u skladu s postupovnim zahtjevima uredbi br. 1/2003 i 773/2004, a osobito onima iz članka 14. potonje uredbe, što je bila dužna učiniti.
42 U tom pogledu, što se tiče saslušanja održanih tijekom 2002., nesporno je da se ono od 13. lipnja 2002. – na kojem nisu sudjelovali predstavnici država članica, s obzirom na to da takvo sudjelovanje nije bilo predviđeno UEZUČ-om koji je tada bio na snazi – ticalo merituma predmeta, odnosno ponašanja koja je Komisija stavljala na teret poduzetnicima kojima je uputila obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama. To osobito proizlazi iz točaka 379. do 382. sporne odluke i točke 148. pobijanih presuda.
43 Nasuprot tomu, saslušanje od 30. rujna 2002., na koje su zastupnici država članica bili pozvani u skladu s tada već primjenjivim pravilima UEZ‑a – konkretno u skladu s člankom 11. stavkom 2. Uredbe br. 2842/98 – odnosilo se na predmet obavijesti o dodatno utvrđenim činjenicama, odnosno pravnim posljedicama koje je za vođenje postupka imao prestanak važenja UEZUČ-a. To, s jedne strane, proizlazi iz te obavijesti kojom su njezini adresati izričito pozvani da iznesu svoje stajalište o dodatno utvrđenim činjenicama. S druge strane, Komisija je u točki 382. sporne odluke izjavila da ne smatra potrebnim ponoviti saslušanje od 13. lipnja 2002., na temelju odredaba uredbi br. 17 i 1/2003, s obzirom na to da je to saslušanje na kojem nisu sudjelovali zastupnici država članica bilo provedeno u skladu s tada primjenjivim pravilima UEZUČ-a. Usto, na zajedničkoj raspravi u predmetima C‑85/15 P do C‑89/15 P, Komisija je na upit Suda potvrdila da obavijest o dodatno utvrđenim činjenicama nije ništa mijenjala u pogledu činjenica i dokaza koji su predmet postupka.
44 Prema tome, u ovim predmetima predstavnici država članica nisu sudjelovali na saslušanju u vezi s meritumom predmeta, nego samo na onom koje se ticalo pravnih posljedica prestanka važenja UEZUČ-a.
45 Međutim, u skladu sa sudskom praksom navedenom u točkama 31. i 32. ove presude, kada se odluka donosi na temelju Uredbe br. 1/2003, postupak njezina donošenja mora biti u skladu s postupovnim pravilima koja su u njoj predviđena, čak i ako je taj postupak započeo prije njezina stupanja na snagu.
46 Prema tome, prije donošenja sporne odluke Komisija je na temelju članaka 12. i 14. Uredbe br. 773/2004 bila dužna dati priliku strankama da izlože svoje argumente na saslušanju na koje je pozvala tijela država članica nadležna za tržišno natjecanje. Zato se ne može smatrati da je saslušanje od 13. lipnja 2002., koje se ticalo merituma predmeta, ispunilo postupovne zahtjeve u pogledu donošenja odluka na temelju Uredbe br. 1/2003.
47 Slijedom toga, Opći je sud počinio pogrešku koja se tiče prava time što je u točkama 147. i 148. pobijanih presuda utvrdio da Komisija prije donošenja sporne odluke nije bila dužna održati novo saslušanje prema članku 14. Uredbe br. 773/2004 jer je saslušanje od 13. lipnja 2002., na kojem predstavnici država članica nisu sudjelovali, provedeno u skladu s pravilima UEZUČ-a koji je tada bio na snazi, što je u skladu s načelima vremenskog važenja propisa.
48 Kao što je to nezavisni odvjetnik naglasio u točkama 56. i 57. svojeg mišljenja, uzimajući u obzir važnost koju u postupcima koji su predviđeni uredbama br. 1/2003 i 773/2004 ima održavanje saslušanja na zahtjev dotičnih stranaka, na koje se prema članku 14. stavku 3. drugonavedene uredbe pozivaju tijela država članica nadležna za tržišno natjecanje, neodržavanje takvog saslušanja čini bitnu povredu postupka.
49 Budući da se nije poštovalo pravo na takvo saslušanje predviđeno Uredbom br. 773/2004, poduzetnik kojemu su na taj način povrijeđena prava ne mora dokazati da je ta povreda mogla na njegovu štetu utjecati na tijek postupka i sadržaj sporne odluke.
50 Slijedom toga, neovisno o mogućim štetnim posljedicama koje bi mogle nastati žaliteljima iz takve povrede, navedeni je postupak svakako zahvaćen pogreškom (vidjeti u tom smislu presude od 6. studenoga 2012., Komisija/Éditions Odile Jacob, C‑553/10 P i C‑554/10 P, EU:C:2012:682, t. 46. do 52. i od 9. lipnja 2016., CEPSA/Komisija, C‑608/13 P, EU:C:2016:414, t. 36.).
51 Na temelju prethodnih razmatranja proizlazi da treba prihvatiti prvi i drugi žalbeni razlog žalitelja i, shodno tomu, ukinuti pobijane presude, pri čemu nije potrebno ispitati treći i peti do sedmog žalbenog razloga.
Četvrti žalbeni razlog
Argumentacija stranaka
52 Četvrtim žalbenim razlogom žalitelji smatraju da je Opći sud povrijedio članak 47. stavak 2. Povelje, s obzirom na to da je postupak pred Općim sudom trajao četiri godine i deset mjeseci, od čega su tri godine prošle između završetka pisanog dijela postupka i najave otvaranja usmenog dijela postupka.
53 Što se tiče složenosti predmetâ, žalitelji naglašavaju da je Opći sud već bio upoznat s njima prilikom postupaka povodom tužbi protiv Odluke iz 2002., da četiri tada istaknuta tužbena razloga nisu bila osobito složena, pri čemu su dva bila postupovne naravi, da je Opći sud već bio ispitao žalbeni razlog o prekoračenju ovlasti zbog oslanjanja na Uredbu br. 1/2003 kao pravnu osnovu, a to je potvrdio i Sud, da je protiv sporne odluke bilo podneseno devet tužbi i da je u svim postupcima bio isti jezik postupka.
54 Što se tiče ponašanja stranaka, one u postupku uopće nisu zahtijevale produljenja. Usto, Opći sud nije odredio nijednu mjeru upravljanja postupkom. Iako su tijekom postupka dvojica sudaca zamijenjeni, sudac izvjestitelj nije se mijenjao.
55 Slijedom toga, žalitelji od Suda zahtijevaju da ukine pobijane presude u dijelu u kojem im se nalaže plaćanje novčane kazne ili, podredno, da smanji njezin iznos. Budući da je takav zahtjev Sud odbio u presudi od 26. studenoga 2013., Gascogne Sack Deutschland/Komisija (C‑40/12 P, EU:C:2013:768), tvrde da u ovom slučaju Sud može postupiti drukčije ako prihvati i druge žalbene razloge pored ovoga. Žalitelji također zahtijevaju da Sud utvrdi povredu članka 47. drugog stavka Povelje i da je riječ o dovoljno ozbiljnoj povredi pravnog pravila koje ima za cilj dodijeliti prava pojedincima.
56 Komisija ističe da je taj žalbeni razlog nedopušten jer proturječi onome što su žalitelji tvrdili pred Općim sudom, to jest kako proizlazi iz točke 362. presude od 9. prosinca 2014., Ferriera Valsabbia i Valsabbia Investimenti/Komisija (T‑92/10, neobjavljena, EU:T:2014:1032) i iz točke 345. presude od 9. prosinca 2014., Alfa Acciai/Komisija (T‑85/10, neobjavljena, EU:T:2014:1037) da predugim smatraju samo trajanje postupka pred Komisijom, a ne i onog pred Općim sudom.
57 U pogledu merituma, Komisija zahtijeva da se ovaj žalbeni razlog odbije.
Ocjena Suda
58 Komisijin prigovor nedopuštenosti treba odbiti. Naime, kao što je Sud već imao priliku utvrditi, što se tiče prekoračenja razumnog roka za suđenje od strane Općeg suda, tužitelj koji smatra da to prekoračenje pred Općim sudom šteti njegovim interesima nije dužan odmah istaknuti tu povredu. Ako je to potrebno, može pričekati kraj postupka kako bi saznao njegovu ukupnu duljinu i raspolagao na taj način svim elementima potrebnim za utvrđivanje povrede koju smatra da je pretrpio (presuda od 26. studenoga 2013., Gascogne Sack Deutschland/Komisija, C‑40/12 P, EU:C:2013:768, t. 78.). Prema tome, navodi žalitelja u postupku pred Općim sudom o njegovu trajanju ne sprečavaju ih u tome da nerazumnost njegova trajanja istaknu nakon tog postupka.
59 Što se tiče zahtjeva žalitelja u pogledu ukidanja pobijanih presuda ili smanjenja novčane kazne zbog navodno predugog trajanja tog postupka ili pak u pogledu toga da Sud utvrdi povredu članka 47. stavka 2. Povelje, treba podsjetiti da povreda obveze suda Unije, koja proizlazi iz te odredbe, da u predmetima koji su mu podneseni presudi u razumnom roku treba biti sankcionirana u postupku za naknadu štete pokrenutom pred Općim sudom jer upravo takva tužba predstavlja djelotvorni pravni lijek. Slijedi da se zahtjev usmjeren na ostvarivanje popravljanja štete koju je Opći sud prouzročio nepoštovanjem razumnog roka za suđenje ne može podnijeti izravno Sudu u okviru žalbe, nego se mora podnijeti samom Općem sudu. Opći sud, koji je nadležan na temelju članka 256. stavka 1. UFEU‑a, dužan je odlučiti o takvim zahtjevima za naknadu štete postupajući u drukčijem sastavu od onog u predmetu u kojem se vodio postupak čije je trajanje predmet kritika (presuda od 9. lipnja 2016., Repsol Lubricantes y Especialidades i dr./Komisija, C‑617/13 P, EU:C:2016:416, t. 98. i 99. i navedena sudska praksa).
60 Slijedom toga, treba odbiti četvrti žalbeni razlog žalitelja.
O tužbi pred Općim sudom
61 U skladu s člankom 61. prvim stavkom Statuta Suda Europske unije, ako je žalba osnovana, Sud ukida odluku Općeg suda. On tada može sam konačno odlučiti o sporu ako stanje postupka to dopušta.
62 U ovom slučaju Sud raspolaže potrebnim elementima kako bi konačno odlučio o tužbama za poništenje sporne odluke koju su žalitelji podnijeli Općem sudu.
63 U tom pogledu dovoljno je istaknuti da se, zbog razloga koji su navedeni u točkama 27. do 50. ove presude, sporna odluka – u dijelu u kojem se odnosi na žalitelje – mora poništiti zbog bitnih povreda postupka.
Troškovi
64 Na temelju članka 184. stavka 2. Poslovnika, kad je žalba osnovana i Sud sam konačno odluči o sporu, Sud odlučuje o troškovima.
65 U skladu s člankom 138. stavkom 1. istog Poslovnika, koji se na temelju članka 184. stavka 1. tog Poslovnika primjenjuje na žalbeni postupak, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove. Budući da su žalitelji uspjeli u žalbenom postupku i da su tužbe pred Općim sudom usvojene, Komisiji valja sukladno zahtjevima žalitelja naložiti snošenje svojih troškova i onih koji su žaliteljima nastali i u prvostupanjskom i u žalbenom postupku.
Slijedom navedenoga, Sud (deveto vijeće) proglašava i presuđuje:
1. Ukidaju se presude Općeg suda Europske unije od 9. prosinca 2014., Ferriera Valsabbia i Valsabbia Investimenti/Komisija (T‑92/10, neobjavljena, EU:T:2014:1032) i od 9. prosinca 2014., Alfa Acciai/Komisija (T‑85/10, neobjavljena, EU:T:2014:1037).
2. Poništava se Odluka Komisije C(2009) 7492 final od 30. rujna 2009. o povredi članka 65. UEZUČ-a (COMP/37.956 – betonsko‑armaturne šipke – ponovno donošenje), u verziji izmijenjenoj Odlukom Komisije C(2009) 9912 final od 8. prosinca 2009., u dijelu u kojem se odnosi na društva Ferriera Valsabbia SpA, Valsabbia Investimenti SpA i Alfa Acciai SpA.
3. Europskoj komisiji nalaže se snošenje vlastitih troškova i onih koji su društvima Ferriera Valsabbia SpA, Valsabbia Investimenti SpA i Alfa Acciai SpA nastali na ime prvostupanjskog i žalbenog postupka.
Potpisi