Predmet T‑319/11

ABN Amro Group NV

protiv

Europske komisije

„Državne potpore – Financijski sektor – Potpora namijenjena otklanjanju ozbiljnog poremećaja u gospodarstvu države članice – Članak 107. stavak 3. točka (b) UFEU‑a – Odluka kojom se potpora proglašava spojivom s unutarnjim tržištem – Uvjeti za odobrenje potpore – Zabrana pristupanja stjecanjima – Sukladnost s komunikacijama Komisije o potporama financijskom sektoru u kontekstu financijske krize – Proporcionalnost – Jednako postupanje – Načelo dobre uprave – Obveza obrazlaganja – Pravo vlasništva“

Sažetak – Presuda Općeg suda (treće vijeće) od 8. travnja 2014.

1.      Potpore koje dodjeljuju države – Zabrana – Odstupanja – Diskrecijska ovlast Komisije – Mogućnost donošenja smjernica – Obvezujući učinak – Sudski nadzor

(čl. 107. st. 3. t. (b) UFEU‑a; komunikacije Komisije 2008/C 270/02, 2009/C 10/03, 2009/C 72/01 i 2009/C 195/04)

2.      Potpore koje dodjeljuju države – Zabrana – Odstupanja – Potpore koje se mogu smatrati spojivima s unutarnjim tržištem – Potpore financijskom sektoru u kontekstu financijske krize – Ograničenje iznosa potpore na strogi potrebni minimum – Zabrana pristupanja stjecanjima poduzetnika – Opseg i trajanje

(čl. 107. st. 3. UFEU‑a; komunikacija Komisije 2009/C 195/04)

3.      Potpore koje dodjeljuju države – Zabrana – Odstupanja – Potpore koje se mogu smatrati spojivima s unutarnjim tržištem – Potpore financijskom sektoru u kontekstu financijske krize – Ovlast staviti izvan snage ili izmijeniti odluku Komisije

(čl. 108. st. 2. UFEU‑a; Uredba Vijeća br. 659/1999, čl. 7.; komunikacija Komisije 2009/C 195/04)

4.      Potpore koje dodjeljuju države – Zabrana – Odstupanja – Potpore financijskom sektoru u kontekstu financijske krize – Zabrana pristupanja stjecanjima poduzetnika – Načelo proporcionalnosti – Sudski nadzor

(čl. 107. st. 3. t. (b) UFEU‑a; komunikacije Komisije 2008/C 270/02, 2009/C 10/03, 2009/C 72/01 i 2009/C 195/04)

5.      Potpore koje dodjeljuju države – Zabrana – Odstupanja – Potpore koje se mogu smatrati spojivima s unutarnjim tržištem  – Ispitivanje mjera restrukturiranja koje je predvidio poduzetnik korisnik potpore – Usporedba s mjerama koje su usvojili drugi poduzetnici u istom sektoru – Teret dokazivanja

(čl. 107. st. 3. t. (b) UFEU‑a; komunikacija Komisije 2009/C 195/04)

6.      Pravo Europske unije – Opća načela prava – Pravo na dobru upravu – Pažljivo i nepristrano postupanje sa spisima – Odluka Komisije o državnim potporama

(čl. 107. st. 3. t. (b) UFEU‑a)

7.      Akti institucija – Obrazloženje – Obveza – Opseg – Odluka Komisije o spojivosti potpore s unutarnjim tržištem – Sažeto obrazloženje – Dopuštenost – Pretpostavke

(čl. 107. st. 3. t. (b) UFEU‑a; komunikacije Komisije 2008/C 270/02, 2009/C 10/03, 2009/C 72/01 i 2009/C 195/04)

8.      Akti institucija – Obrazloženje – Obveza – Opseg – Odluka koja ulazi u kontekst koji je poznat zainteresiranoj osobi i koji joj omogućuje da razumije doseg mjere koja se na nju odnosi – Dopuštenost sažetog obrazloženja

(čl. 296. UFEU‑a)

9.      Europska unija – Sustavi vlasništva – Načelo neutralnosti – Primjena temeljnih pravila Ugovora – Povezanost s odredbama na području državnih potpora

(čl. 107. st. 1. UFEU‑a i čl. 345. UFEU‑a)

1.      Komisija u odnosu na primjenu članka 107. stavka 3. UFEU‑a raspolaže širokom diskrecijskom ovlasti, koja uključuje i složene procjene gospodarskog i društvenog uređenja koje treba izvršavati u kontekstu Unije. U svrhu izvršavanja te ovlasti, ona može usvojiti indikativna pravila pomoću akata kao što su komunikacije, u mjeri u kojoj ta pravila ne odstupaju od odredbi Ugovora. Naime, Komisija, donoseći pravila postupanja za primjenu mjera državne potpore i najavljujući njihovim objavljivanjem da će ih ubuduće primjenjivati na slučajeve na koje se odnose, sama sebe ograničava u izvršavanju svoje diskrecijske ovlasti i ne može odstupiti od primjene tih pravila kako ne bi bila sankcionirana, ako je takav slučaj, zbog povrede općih načela prava kao što je jednako postupanje ili zaštita legitimnih očekivanja. Komisija je tako u specifičnom području državnih potpora vezana okvirima i komunikacijama koje donosi, u mjeri u kojoj one ne odstupaju od odredbi Ugovora i u kojoj su ih države članice prihvatile. Na sucu Unije je da provjeri je li Komisija poštovala pravila koja je usvojila.

(t. 27.‑29.)

2.      Komisija nije povrijedila Komunikaciju o restrukturiranju smatrajući da joj načelo ograničenja državne potpore – dodijeljene poduzetniku iz bankarskog sektora kako bi se otklonio ozbiljni poremećaj u gospodarstvu države članice – na najmanju potrebnu mjeru omogućuje da odredi zabranu pristupanja stjecanjima udjela većeg od 5 %, u maksimalnom trajanju od pet godina, pod niže navedenim uvjetima.

Kao prvo, zabrana pristupanja stjecanjima ne odnosi se isključivo na udjele u poduzetnicima koji djeluju u financijskom sektoru ili u državi članici iz koje je poduzetnik korisnik potpore, već se potencijalno može odnositi na svako stjecanje čiji je cilj da se novac banke korisnika potpore koristi za isplatu potpore prije nego što pristupi stjecanjima. Naime, cilj je tih stjecanja osiguranje održivosti subjekta koji prima potporu. Stoga svako stjecanje koje nije povezano s postupkom restrukturiranja može samo za sebe izazvati poremećaje na tržištu. To je slučaj sa stjecanjima koja se financiraju državnim potporama, a koja nisu nužno potrebna za osiguranje povrata održivosti društva korisnika državne potpore i koja stoga krše načelo ograničenja potpore na strogi minimum.

Kao drugo, zabrana stjecanja udjela u drugim poduzetnicima ili ostvarivanja novih ulaganja nije ograničena na kontrolne udjele.

Naposljetku, kad je riječ o trajanju zabrane, iako Komunikacija o restrukturiranju ne određuje konkretno trajanje zabrana pristupanju stjecanjima određenih u cilju osiguranja ograničenja potpore na najmanju potrebnu mjeru, s obzirom na to da se članak 23. Komunikacije o restrukturiranju odnosi na restrukturiranje korisnika, iz toga se može izvesti zaključak da se takvu mjeru može smatrati osnovanom sve dok postoje takve okolnosti.

(t. 40., 42.‑46., 54., 63., 169., 177.)

3.      Ovlast Komisije da odobrava stjecanja, nakon odluke o odobrenju državnih potpora dodijeljenih poduzetniku iz bankarskog sektora kako bi se otklonio ozbiljni poremećaj u gospodarstvu države članice koja uključuje zabranu pristupanja stjecanjima, proizlazi iz njezine opće ovlasti administrativne vlasti koja je donijela pobijanu odluku i koja je nadležna za njezino stavljanje izvan snage ili izmjenu. Činjenica da ta mogućnost nije posebno spomenuta u pobijanoj odluci ne može se stoga ocijeniti povredom Komunikacije o restrukturiranju.

(t. 66.)

4.      Načelo proporcionalnosti, kao opće načelo Unije, kriterij je zakonitosti svih akata institucija Unije, uključujući odluke koje Komisija donosi u svojstvu tijela nadležnog za tržišno natjecanje.

Zakonitost zabrane pristupanja stjecanjima, koja je poduzetniku iz bankarskog sektora određena kao uvjet za dodjelu državne potpore kako bi se otklonio ozbiljni poremećaj u gospodarstvu države članice, ne može se ocjenjivati izdvajanjem te mjere iz njezina konteksta, već je nužno treba ocjenjivati u okviru planova restrukturiranja koje je podnijela dotična država članica.

Među ostalim, Komisija u pogledu prirode ispitivanja spojivosti državne potpore s unutarnjim tržištem raspolaže širokim diskrecijskim pravom, posebice u odnosu na procjenu omogućuje li joj neka kombinacija mjera da potporu smatra spojivom s unutarnjim tržištem, tako da je nadzor Općeg suda u tom pogledu nužno ograničen.

(t. 75., 80., 81.)

5.      Kako bi se ocijenilo poštovanje načela jednakog postupanja u slučaju odluka kojima se odobrava državna potpora u bankarskom sektoru na temelju plana restrukturiranja, podvrgnutih raznim uvjetima, iako se ne može isključiti mogućnost uspoređivanja posebnih mjera restrukturiranja s uvjetima koje in abstracto predviđaju različite odluke, ostaje činjenica da restrukturiranje nekog poduzetnika i uvjeti koje dodijeljena potpora mora ispuniti trebaju biti usmjereni na unutarnje probleme tog poduzetnika, a da iskustva drugih poduzetnika u različitim kontekstima mogu biti irelevantna. U svakom slučaju, kada Opći sud može biti pozvan ispitati usporedivost tužiteljeve situacije sa situacijama o kojima je riječ u drugim Komisijinim odlukama, na tužitelju je teret dokazivanja činjenice jesu li one usporedive ili nisu.

(t. 113., 114., 184., 185.)

6.      Vidjeti tekst odluke.

(t. 128., 213., 214.)

7.      Na području državnih potpora, obrazloženje koje je relativno sažeto i koje se u velikom dijelu poziva na načela iz Komunikacije o restrukturiranju dopušteno je ako na jasan i nedvosmislen način odražava Komisijine zaključke, posebice zato što je potonja primijenila načelo iz navedene komunikacije. Usto, činjenica da alternativne mjere koje je tužitelj predložio nisu ispitane opravdana je jer iz obrazloženja proizlazi da je nužna stroga primjena navedenih načela, poput načela ograničenja potpore na strogi minimum, a to isključuje prilagodljivija alternativna rješenja.

Usto, iako su njezine komunikacije o potporama financijskom sektoru u kontekstu financijske krize dovele do oblikovanja nove politike, Komisija ipak nema obvezu opširnijeg obrazlaganja.

Naposljetku, opseg obrazloženja u nekoj drugoj odluci u svakom je slučaju od malog značenja za procjenu Općeg suda o tome je li pobijana odluka obrazložena u skladu s pravnim standardima.

(t. 135., 136., 139., 141.)

8.      Vidjeti tekst odluke.

(t. 138.)

9.      Vidjeti tekst odluke.

(t. 147., 148., 153.)