PRESUDA SLUŽBENIČKOG SUDA
EUROPSKE UNIJE (prvo vijeće)
16. srpnja 2015. (*)
„Javna služba – Osoblje EIOPA‑e – Član privremenog osoblja – Obavijest o slobodnom radnom mjestu – Zahtjev minimalnog profesionalnog iskustva od osam godina – Interni kandidat koji je nakon završetka probnog rada već potvrđen kao član privremenog osoblja – Privremeno raspoređivanje na novo radno mjesto koje obuhvaća razvrstavanje u viši razred – Redakcijska pogreška u obavijesti o slobodnom radnom mjestu – Opoziv ponude za zaposlenje – Primjenjivost općih provedbenih odredbi – Savjetovanje s odborom osoblja – Legitimna očekivanja“
U predmetu F‑116/14,
povodom tužbe podnesene na temelju članka 270. UFEU‑a,
Simona Murariu, član privremenog osoblja Europskog nadzornog tijela za osiguranje i strukovno mirovinsko osiguranje, sa stalnom adresom u Frankfurtu na Majni (Njemačka), koju zastupa L. Levi, avocat,
tužiteljica,
protiv
Europskog nadzornog tijela za osiguranje i strukovno mirovinsko osiguranje (EIOPA), koje zastupa C. Coucke, u svojstvu agenta, uz asistenciju F. Tuytschaevera, avocat,
tuženika,
SLUŽBENIČKI SUD (prvo vijeće),
u sastavu: R. Barents, predsjednik, E. Perillo i J. Svenningsen (izvjestitelj), suci,
tajnik: X. Lopez Bancalari, administratorica,
uzimajući u obzir pisani postupak i nakon rasprave održane 28. travnja 2015.,
donosi sljedeću
Presudu
1 Tužbom koju je tajništvo Službeničkog suda zaprimilo 23. listopada 2014. S. Murariu je pokrenula ovaj postupak kojim u biti zahtijeva, s jedne strane, da se poništi odluka od 24. veljače 2014. kojom je, prema njezinim navodima, izvršni direktor Europskog nadzornog tijela za osiguranje i strukovno mirovinsko osiguranje (EIOPA, u daljnjem tekstu: Nadzorno tijelo) opozvao svoju odluku od 7. studenoga 2013. kojom ju je privremeno imenovao na radno mjesto iz obavijesti o slobodnom radnom mjestu, kao i da se poništi odluka od 24. srpnja 2014. kojom se odbija njezina žalba i, s druge strane, da se naloži EIOPA‑i da nadoknadi materijalnu i nematerijalnu štetu koju je tužiteljica navodno pretrpjela.
Pravni okvir
Pravilnik o osoblju
2 Članak 7. stavak 2. Pravilnika o osoblju za dužnosnike Europske unije, u verziji koja je bila na snazi do 31. prosinca 2013. (u daljnjem tekstu: „Pravilnik o osoblju“) koja se primjenjuje na spor, određuje:
„Dužnosnik može biti privremeno raspoređen na radno mjesto u razredu svoje funkcijske skupine koji je viši od njegova vlastitog razreda. Od početka četvrtog mjeseca privremene preraspodjele dužnosnik prima naknadu jednaku razlici između primitaka od rada koji odgovaraju njegovu stvarnom razredu i stupnju te primitaka od rada koja bi primao s obzirom na stupanj na koji bi bio razvrstan da je imenovan u razred koji odgovara privremenoj preraspodjeli.
Trajanje privremene preraspodjele ne smije biti duže od jedne godine, osim u slučaju izravne ili neizravne zamjene dužnosnika koji je u interesu službe upućen na drugo radno mjesto, pozvan na služenje vojnog roka ili je odsutan zbog dugotrajnog bolovanja.“
3 Članak 110. Pravilnika određuje:
„1. Opće odredbe o provedbi ovog Pravilnika o osoblju donosi svaka institucija nakon savjetovanja s vlastitim odborom osoblja i odborom za Pravilnik o osoblju.
Agencije donose odgovarajuća provedbena pravila o provedbi ovog Pravilnika o osoblju nakon savjetovanja s nadležnim odborom osoblja i u dogovoru s [Europskom] [k]omisijom.
[…]
3. Osoblje se obavješćuje o svim tim općim odredbama i o svim pravilima koje su institucije sporazumno donijele.
[…]“
Uvjeti zaposlenja
4 Kad je riječ o privremenom osoblju, članak 10. Uvjeta zaposlenja ostalih službenika Europske unije, u svojoj verziji koja je bila na snazi do 31. prosinca 2013. (u daljnjem tekstu: Uvjeti zaposlenja) i koja se primjenjuje na spor, određuje:
„1. […] [Č]lanak 7. Pravilnika o osoblju analogno se primjenjuj[e].
2. U ugovoru člana privremenog osoblja navodi se razred i stupanj na kojem se član zapošljava.
3. Kad se član privremenog osoblja rasporedi na radno mjesto koje odgovara višem razredu od onoga u kojem je zaposlen, to se navodi u dodatku priloženom uz ugovor o radu.
[…]“
5 Članak 14. Uvjeta zaposlenja među ostalim predviđa da se „[o]d člana privremenog osoblja može […] zatražiti izvođenje probnog rada, koje ne smije biti dulje od šest mjeseci“ i da se „[č]lanu privremenog osoblja čiji rad nije zadovoljavajući da bi opravdao zadržavanje na njegovom radnom mjestu otkazuje […] ugovor“. U svojoj verziji koja je na snazi od 1. siječnja 2014. te koja proizlazi iz Uredbe (EU, Euroatom) br. 1023/2013 Europskog parlamenta i Vijeća od 22. listopada 2013. o izmjeni Pravilnika o osoblju […] i [Uvjeta zaposlenja] (SL L 287, str. 15.), ta odredba od tada određuje da je taj probni rad obvezatan.
6 Članak 15. stavak 1. Uvjeta zaposlenja određuje:
„Privremeno osoblje na početku se razvrstava u odgovarajući razred u skladu s člankom 32. Pravilnika o osoblju.
Ako se član privremenog osoblja rasporedi na radno mjesto koje odgovara višem razredu, kako je predviđeno trećim stavkom članka 10. [Uvjeta zaposlenja], razvrstavanje u razred provodi se u skladu s člankom 46. Pravilnika o osoblju.“
Uredba br. 1094/2010
7 Iz članka 6. Uredbe (EU) br. 1094/2010 Europskog parlamenta i Vijeća od 24. studenoga 2010. o osnivanju Europskog nadzornog tijela [EIOPA], o izmjeni Odluke br. 716/2009/EZ i o stavljanju izvan snage Odluke Komisije 2009/79/EZ [kojom se osniva Odbor europskih nadzornih tijela za osiguranje i strukovno mirovinsko osiguranje (CEIOPS)] (SL L 331, str. 48.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 10., svezak 5., str. 147.) proizlazi da se Nadzorno tijelo sastoji od, među ostalim, „Odbora nadzornika, koji izvršava zadaće iz članka 43.“; „upravljačkog odbora, koji izvršava zadaće iz članka 47.“; „predsjednika, koji izvršava zadaće iz članka 48.“; i „izvršnog direktora, koji izvršava zadaće iz članka 53.“.
8 Prema članku 40. Uredbe br. 1094/2010, „[o]dbor nadzornika sastavljen je od […] predsjednika, bez prava glasa; […] voditelja nacionalnog javnog tijela koje je nadležno za nadzor financijskih institucija u svakoj državi članici, koji osobno prisustvuje sastancima najmanje dva puta godišnje; […] jednog predstavnika [Europske] [k]omisije, bez prava glasa; […] jednog predstavnika E[uropskog odbora za sistemske rizike], bez prava glasa; [i] jednog predstavnika za svako od dva druga Europska nadzorna tijela, bez prava glasa“. Članak 45. stavak 1. prvi podstavak Uredbe br. 1094/2010 sa svoje strane predviđa da je „[u]pravljački odbor sastavljen od predsjednika i šest drugih članova Odbora nadzornika, izabranih od strane i između članova Odbora nadzornika s pravom glasa“.
9 U članku 68. Uredbe br. 1094/2010, naslovljenom „Osoblje“, određeno je:
„1. Na osoblje Nadzornog tijela, uključujući njegovaog izvršnog direktora i predsjednika, primjenjuje se Pravilnik o osoblju […], [U]vjeti zaposlenja […] i pravila koja su zajednički donijele institucije Unije s ciljem […] primjene [Pravilnika o osoblju i Uvjeta zaposlenja].
2. Upravni odbor u suglasnosti s [Europskom] [k]omisijom donosi sve potrebne provedbene mjere u skladu s pravilima predviđenim u članku 110. Pravilnika o osoblju.
[…]“
10 U članku 77. Uredbe br. 1094/2010, naslovljenom „Prijelazne odredbe o osoblju“, određeno je:
„1. Odstupajući od članka 68., svi ugovori o radu i ugovori o privremenom [upućivanju] koje je zaključio CEIOPS ili njegovo tajništvo, a koji su na snazi 1. siječnja 2011., bit će prihvaćeni do datuma njihovog isteka. […]
2. Svim ugovornim zaposlenicima iz stavka 1. ponudit će se mogućnost zaključivanja ugovora za privremene djelatnike iz članka 2(a) Uvjeta zaposlenja […] za različite razrede, kako je predviđeno u planu radnih mjesta Nadzornog tijela.
Nakon stupanja na snagu ove Uredbe, tijelo [nadležno] za zaključivanje ugovora [o radu] dužno je provesti unutarnji postupak odabira koji je ograničen na osoblje koje ima ugovore s CEIOPS‑om ili njegovim tajništvom, kako bi se provjerila sposobnost, učinkovitost i integritet osoba koje će se zaposliti. […]
3. Ovisno o vrsti i razini dužnosti koje je potrebno obavljati, uspješnim kandidatima nude se ugovori za privremene djelatnike čije trajanje odgovara najmanje razdoblju koje je preostalo na temelju prethodnog ugovora.
[…]“
11 Na temelju, redom, članka 47. stavka 2. i članka 53. stavka 3. Uredbe br. 1094/2010, „[u]pravljački odbor [Nadzornog tijela] predlaže godišnji i višegodišnji program rada Odboru nadzornika [Nadzornog tijela] na usvajanje“ dok „[i]zvršni direktor [Nadzornog tijela] poduzima potrebne mjere, posebno donošenje unutarnjih administrativnih uputa i objavljivanje obavijesti za osiguranje funkcioniranja Nadzornog tijela u skladu s ovom Uredbom.“
Odluka od 30. lipnja 2011.
12 Dana 30. lipnja 2011. izvršni direktor EIOPA‑e (u daljnjem tekstu: izvršni direktor) donio je odluku o postupku upravljanja ugovorima u slučaju uspješno provedenog internog postupka zapošljavanja („Decision on Contract Management – Handling of successful internal recruitment […]“, u daljnjem tekstu: Odluka od 30. lipnja 2011.) koja glasi:
„U [P]ravilniku […] i provedbenim pravilima […] EIOPA‑e trenutno postoji praznina u vezi s upravljanjem ugovorima kad interni kandidat uspješno prođe [postupak] zapošljavanja.
Kako bi se riješio prvi slučaj [pred čijim rješavanjem se Agencija nalazi] i sve dok [u tom području] ne bude utvrđena politika [Nadzornog tijela], primjenjivat će se sljedeći kriteriji, koji će služiti kao osnova buduće politike o tom pitanju:
1. To se primjenjuje na interne kandidate koji su uspješno prošli [postupak] zapošljavanja [na drugo radno mjesto] na istoj funkciji.
2. To podrazumijeva dodatak izvornom ugovoru u pogledu, ovisno o slučaju, preimenovanja radnog mjesta, razreda i stupnja.
3. Imenovanje će se izvršiti na stupnju 1. ili 2. [razreda] ovisno o prethodnom stupnju [osobe o kojoj je riječ].
4. Neće [doći do] nikakvih izmjena [prvotnog] ugovora u pogledu datuma stupanja na snagu produženja [ugovora].
5. Obveza [izvršavanja] razdoblja od [šest] mjeseci privremene preraspodjele [na novu funkciju].
6. Po uspješnom završetku razdoblja privremene preraspodjele na radnom mjestu, član osoblja bit će potvrđen na novom radnom mjestu te će [njegova] plaća biti retroaktivno uvećana [u skladu s razredom koji je predložen u predmetnoj obavijesti o slobodnom radnom mjestu].
O tim kriterijima raspravilo se s [o]dborom [o]soblja.“
Opće provedbene odredbe „Zapošljavanje“
13 Dana 10. siječnja 2011., tijekom prvog sastanka upravljačkog odbora („Management Board“) EIOPA‑e, privremeni izvršni direktor je članovima upravljačkog odbora objasnio da pravila za primjenu Pravilnika o osoblju i Uvjeta zaposlenja na osoblje Nadzornog tijela mora najprije odobriti Europska komisija prije njihova konačnog donošenja od strane „Boarda“ EIOPA‑e („before there can be a final approval by the Board of EIOPA“).
14 Tijekom sastanka održanog 15. studenoga 2012. upravljački odbor EIOPA‑e donio je opće provedbene odredbe u smislu članka 110. Pravilnika koje se odnose na postupak zapošljavanja privremenog osoblja. Članak 7. naslovljen „Razvrstavanje [p]rivremenog [o]soblja“ općih provedbenih odredbi „Zapošljavanje“ određuje da je za zapošljavanje na radnom mjestu razreda AD 8 minimalni broj godina profesionalnog iskustva devet.
Opće provedbene odredbe „Prijelazne mjere“
15 Na svojem sastanku od 15. studenoga 2012. upravljački odbor EIOPA‑e također je donio opće provedbene odredbe u vezi s internim postupkom odabira predviđenim prijelaznim odredbama koje se odnose na osoblje iz članka 77. Uredbe br. 1094/2010.
Prva verzija zapisnika sa sastanka upravljačkog odbora od 15. studenoga 2012.
16 Iz prve verzije zapisnika sa sastanka održanog 15. studenoga 2012. proizlazi da je upravljački odbor EIOPA‑e odlučio zatražiti od članova Odbora nadzornika („Board of supervisors“) da u pisanom postupku odobre pravila za primjenu Pravilnika o osoblju i Uvjeta zaposlenja, odnosno opće provedbene odredbe u smislu članka 110. Pravilnika o osoblju koje je Komisija već odobrila.
Činjenice iz kojih proizlazi spor
17 Tužiteljica je bila zaposlena u CEIOPS‑u u svojstvu člana privremenog osoblja. Dana 1. siječnja 2011., kad je EIOPA naslijedila CEIOPS, s tužiteljicom je sklopljen ugovor u skladu s kojim ju je EIOPA zaposlila kao člana privremenog osoblja na temelju članka 2. točke (a) Uvjeta zaposlenja, na neodređeno vrijeme.
18 Dana 1. siječnja 2011. tužiteljica je u EIOPA‑i preuzela svoju funkciju stručnjaka funkcijske skupine administratora (AD) razreda AD 5. Na temelju članka 5. njezina ugovora o radu, odradila je probni rad u trajanju od šest mjeseci, kako je predviđeno člankom 14. Uvjeta zaposlenja.
19 Nakon internog postupka odabira za radno mjesto stručnjaka za sudionike na tržištu („expert on stakeholders“, u daljnjem tekstu: expert on stakeholders) razreda AD 6 po čijem završetku je prihvaćena njezina prijava, tužiteljica je privremeno raspoređena na to radno mjesto na razdoblje od šest mjeseci računajući od 16. listopada 2011. Njezino preuzimanje nove funkcije bilo je uređeno kriterijima utvrđenima u odluci od 30. lipnja 2011.
20 Dana 19. srpnja 2012., odnosno po završetku razdoblja privremene preraspodjele u trajanju od šest mjeseci tijekom kojeg je i dalje dobivala primitak od rada koji odgovara razredu AD 5 u skladu sa svojim radnim mjestom iz točke 18. ove presude, tužiteljica je bila potvrđena u svojoj novoj funkciji „expert on stakeholders“, pri čemu je ta potvrda podrazumijevala razvrstavanje u razred AD 6, te je retroaktivno u taj razred i razvrstana pa je slijedom toga primala odgovarajuću plaću za razdoblje privremene preraspodjele u trajanju od šest mjeseci, pri tome zadržavši pravo na svoje zaposlenje na neodređeno vrijeme u Nadzornom tijelu.
21 Dana 24. svibnja 2013. EIOPA je objavila obavijest o slobodnom radnom mjestu br. 1237TAAD08 (u daljnjem tekstu: obavijest o slobodnom radnom mjestu) radi popunjavanja radnog mjesta višeg stručnjaka za strukovno mirovinsko osiguranje („senior expert on personal pensions“) razreda AD 8 (u daljnjem tekstu: radno mjesto višeg stručnjaka) za koje se na temelju članka 2. točke (a) Uvjeta zaposlenja uspješnom kandidatu trebao ponuditi ugovor člana privremenog osoblja, u prvotnom trajanju od tri godine. Kad je riječ o kriterijima koje kandidati trebaju ispuniti, obavijest o slobodnom radnom mjestu je među ostalim predviđala da ti kandidati trebaju „dokaz[ati, po isteku roka za podnošenje svoje prijave, odnosno 16. lipnja 2013.], najmanje [osam] godina profesionalnog iskustva u punom radnom vremenu u području koje je relevantno za radno mjesto koje treba popuniti“.
22 Tužiteljica je podnijela svoju prijavu na obavijest o slobodnom radnom mjestu. Dana 17. srpnja 2013. EIOPA ju je porukom elektroničke pošte obavijestila da je prihvaćena na radno mjesto te je od nje zatražila da potvrdi svoj interes za nj. U toj poruci je također navedeno da ako tužiteljica „prihvati [ponudu, bit] će privremeno raspoređena u taj novi razred na razdoblje od šest mjeseci [i ako, po završetku tog razdoblja privremene preraspodjele, ona] zadovolji, bit će potvrđena u taj novi razred“ („In case you accept it, you will be on provisional assignment on that new level for the period of [six] month[s]. If you passed it, you will be confirmed on that new level“). Sljedećeg dana tužiteljica je potvrdila da prihvaća radno mjesto koje joj je ponuđeno.
23 Dopisom od 7. studenoga 2013. i na temelju postupka opisanog u odluci od 30. lipnja 2011. koji je već bio proveden u odnosu na njezino zapošljavanje na radno mjesto „expert on stakeholders“, tužiteljica je raspoređena, ponovno na privremenoj osnovi na razdoblje od šest mjeseci, na radno mjesto višeg stručnjaka s učinkom od 16. rujna 2013. (u daljnjem tekstu: odluka od 7. studenoga 2013.) Iz spisa proizlazi da je tijekom tog razdoblja privremene preraspodjele tužiteljica nastavila dobivati primitak od rada koji odgovara razredu AD 6 koji odgovara njezinu prethodnom radnom mjestu „expert on stakeholders“ i na temelju kojeg je zadržala pravo na svoj ugovor člana privremenog osoblja zaposlenog na neodređeno vrijeme.
24 Po završetku razdoblja privremene preraspodjele od šest mjeseci, koje je isteklo 15. ožujka 2014., bilo je predviđeno da tužiteljica, pod uvjetom da Nadzorno tijelo smatra da je tijekom tog razdoblja uspješno obavljala poslove, može biti potvrđena u svojoj novoj funkciji i stoga razvrstana u razred AD 8 predviđen obaviješću o slobodnom radnom mjestu višeg stručnjaka, koji se na nju primijenio retroaktivno 16. rujna 2013. u skladu s odlukom od 30. lipnja 2011., pri čemu je zadržala radni odnos na neodređeno vrijeme, bez obzira na činjenicu što je radno mjesto ponuđeno obaviješću o slobodnom radnom mjestu predviđalo samo zaposlenje na određeno vrijeme od tri godine.
25 U okviru svoje politike godišnjeg internog nadzora, EIOPA je primijetila pogrešku u obavijesti o slobodnom radnom mjestu. Kao što je izloženo u točki 21. ove presude, ta obavijest je od kandidata zahtijevala da dokažu relevantno profesionalno iskustvo od minimalno osam godina, iako je na temelju općih provedbenih odredbi „Zapošljavanja“, zapošljavanje na radno mjesto razreda AD 8 u Nadzornom tijelu otvoreno samo kandidatima koji dokažu relevantno profesionalno iskustvo od minimalno devet godina. Član tima ljudskih resursa stoga je 3. veljače 2014. tužiteljicu upitao može li dokazati, da je na posljednji dan roka za podnošenje prijava na obavijest o slobodnom radnom mjestu, odnosno 16. lipnja 2013., imala devet godina profesionalnog iskustva kako bi mogla konkurirati za radno mjesto višeg stručnjaka.
26 Porukom elektroničke pošte od 10. veljače 2014. tužiteljičin je nadređeni zatražio od nje da mu pošalje određene podatke kako bi mogao dovršiti svoj izvještaj o ocjeni za 2013. godinu. Tom prigodom tužiteljica je bila obaviještena o činjenici da je „[s uspjehom] zadovoljila na probnom razdoblju.“
27 Tijekom sastanka s direktorom uprave „Propisi“ koji se održao 11. veljače 2014. (u daljnjem tekstu: sastanak od 11. veljače 2014.), tužiteljica je bila obaviještena o činjenici da je Nadzorno tijelo, u odnosu na opće provedbene odredbe „Zapošljavanje“, imalo pitanja u vezi trajanja njezina relevantnog profesionalnog iskustva koje je prethodilo njezinu preuzimanju funkcije višeg stručnjaka.
28 Dana 12. veljače 2014. tužiteljica je bezuspješno pokušala ostvariti pristup tekstu općih provedbenih odredbi „Zapošljavanje“ kako bi se s njima upoznala.
29 Dana 13. veljače 2014. dovršen je izvještaj o ocjeni za tužiteljicu za 2013. Iz njega proizlazi da je zadovoljila na dva radna mjesta na kojima je tijekom predmetne godine obavljala poslove. Taj pozitivni izvještaj bio je u skladu s njezinim ocjenama za dvije prethodne godine.
30 Dana 19. veljače 2014. tužiteljica je, prema vlastitim navodima, konačno dobila pristup općim provedbenim odredbama „Zapošljavanje“. Međutim, navodi da se suočila s dvjema različitim verzijama navedenih općih provedbenih odredbi.
31 Dopisom od 24. veljače 2014. pod naslovom „Rezultat postupka zapošljavanja [za radno mjesto višeg stručnjaka]“, izvršni direktor je tužiteljicu obavijestio da je obavijest o slobodnom radnom mjestu sadržavala pogrešku jer je, protivno onomu što je bilo propisano općim provedbenim odredbama „Zapošljavanje“, odnosno time da se zahtijeva minimalno devet godina relevantnog profesionalnog iskustva za obavljanje poslova u Nadzornom tijelu na radnom mjestu razreda AD 8, u njoj pogrešno naveden zahtjev od osam godina. Izvršni direktor potom je izložio da je, s obzirom na to da je utvrdio da tužiteljica na posljednji dan roka za podnošenje prijava nije imala devet godina relevantnog profesionalnog iskustva, kao prvo, bio obvezan odbiti njezinu prijavu za radno mjesto višeg stručnjaka i, kao drugo, iako je, kako je naglasio, njegova odluka donesena na kraju razdoblja privremene preraspodjele u trajanju od šest mjeseci na radnom mjestu razreda AD 8, koje je započelo 16. rujna 2013. i koje je, prema njegovim saznanjima, bilo zadovoljavajuće, on je nije mogao potvrditi u tom razredu. Posljedično tomu, tužiteljica je i dalje bila razvrstana u razred AD 6, odnosno razred u kojem se nalazila na temelju radnog mjesta „expert on stakeholders“, uključujući razdoblje od 16. rujna 2013. u okviru funkcije višeg stručnjaka, i to primjenom pravila određenih u odluci od 30. lipnja 2011. (u daljnjem tekstu: pobijana odluka).
32 Dana 12. ožujka 2014. održan je sastanak između tužiteljice, direktorâ uprave „Propisi“ i uprave „Aktivnosti“ kao i voditelja odjela „Politike“ kako bi se utvrdilo što bi odsad mogao ili trebao biti položaj radnog mjesta tužiteljice u Nadzornom tijelu, pri čemu iz spisa u biti proizlazi da je ona zadržala status člana privremenog osoblja zaposlenog na neodređeno vrijeme u razredu AD 6 na temelju radnog mjesta „expert on stakeholders“ na kojem je obavljala poslove prije nego što je privremeno raspoređena na radno mjesto višeg stručnjaka.
33 Dana 25. ožujka 2014. tužiteljica je podnijela žalbu protiv pobijane odluke. U toj žalbi je od izvršnog direktora zahtijevala da, s jedne strane, donese novu odluku kojom se formalno potvrđuje da ispunjava uvjete za radno mjesto višeg stručnjaka i, s druge strane, izda jasne upute čiji je cilj retroaktivna isplata u njezinu korist primitaka od rada koji odgovaraju razredu AD 8 od 16. rujna 2013., dana od kojeg je bila privremeno raspoređena na predmetno radno mjesto.
34 U prilog svojoj žalbi tužiteljica je u bitnome navela da, protivno onomu što je izvršni direktor utvrdio u pobijanoj odluci, opće provedbene odredbe „Zapošljavanje“ nisu uopće bile na snazi niti su se u njezinu slučaju primjenjivale jer se nisu redovno ni donosile ni objavljivale niti su osoblje Nadzornog tijela ili kandidati o njima na drugi način bili obaviješteni te da je obavijest o slobodnom radnom mjestu doduše upućivala na vodič za kandidate i na Uvjete zaposlenja, ali ni na koji način nije spominjala opće provedbene odredbe „Zapošljavanje“. Tužiteljica je osobito istaknula da je i sâm izvršni direktor priznao da je obavijest o slobodnom radnom mjestu sadržavala pogrešku u odnosu na minimalno trajanje relevantnog profesionalnog iskustva koje se zahtijeva za radno mjesto višeg stručnjaka.
35 Osim toga, kad je riječ o postupku donošenja općih odredbi o provedbi Pravilnika o osoblju i Uvjeta zaposlenja, u smislu članka 110. Pravilnika o osoblju, tužiteljica je navela da je upravljački odbor Nadzornog tijela u siječnju 2011. naznačio da te odredbe trebaju biti prethodno odobrene od strane Komisije, što je potonja i učinila 3. travnja 2012., prije nego što njihova konačna verzija bude poslana na donošenje „Boardu“ Nadzornog tijela. Ipak, tijekom sastanka tog odbora održanog 15. studenoga 2012. i kao što proizlazi iz zapisnika s tog sastanka, opće odredbe o provedbi Pravilnika o osoblju i Uvjeta zaposlenja bile su ponovno podnesene upravljačkom odboru koji je u navedenom zapisniku naveo da „[će] se od [č]lanova [odbora nadzornika] zatražiti da u pisanom postupku odobre dokumente koji se odnose na [opće odredbe o provedbi Pravilnika o osoblju i Uvjeta zaposlenja]“ („The BoS Members will be asked to approve the HR implementing Rules documents by written procedure“). Tužiteljica je istaknula da sve dok nije došlo do tog donošenja u pisanom postupku od strane odbora nadzornika, upravljački odbor nije mogao donijeti opće odredbe o provedbi Pravilnika o osoblju i Uvjetima zaposlenja, tako da se zahtjev minimalnog relevantnog profesionalnog iskustva od devet godina za mogućnost zapošljavanja na radnom mjestu razreda AD 8, sadržan u onome što je stoga bio samo nacrt općih provedbenih odredbi koje još nisu bile donesene, nije u njezinu slučaju mogao primijeniti umjesto zahtjeva od osam godina koji se, prema njezinim navodima, izričito nalazio u obavijesti o slobodnom radnom mjestu.
36 Dana 10. travnja 2014. izvršni direktor je od tužiteljice zatražio da potvrdi da želi nastaviti raditi u EIOPA‑i na radnom mjestu razreda AD 6 koje je bilo raspoloživo u drugoj službi na temelju interne mobilnosti. Dana 14. travnja 2014. tužiteljica je među ostalim odgovorila da žali što se ne može ponovno zaposliti na svojem prvotnom radnom mjestu unutar tima za vanjske odnose odjela „Politike“. Potom je 22. svibnja 2014. izvršni direktor odlučio ponovno rasporediti tužiteljicu u tim za vanjske odnose odjela „Politike“, što je bilo u skladu s njezinom željom.
37 Odlukom od 24. srpnja 2014., o kojoj je tužiteljica obaviještena istoga dana, izvršni direktor je u svojstvu tijela nadležnog za sklapanje ugovora o radu EIOPA‑e odbio žalbu od 25. ožujka 2014. (u daljnjem tekstu: odluka o odbijanju žalbe).
38 Kao prvo, tijelo nadležno za sklapanje ugovora o radu Nadzornog tijela opovrglo je činjenicu da upravljački odbor na svojem sastanku od 15. studenoga 2012. nije donio opće odredbe o provedbi Pravilnika o osoblju i Uvjeta zaposlenja. Tužiteljica smatra da su zakonski uvjeti za donošenje takvih općih provedbenih odredbi bili poštovani, uključujući one koji se odnose na tijela ovlaštena ili pravno obvezna to činiti jer takve opće provedbene odredbe treba donijeti upravljački odbor, nakon odobrenja Komisije i savjetovanja s odborom osoblja, što je i bio slučaj u ovom predmetu. U stvarnosti, upućivanje u zapisniku sa sastanka upravljačkog odbora od 15. studenoga 2012. na podnošenje teksta članovima odbora nadzornika kako bi ga on na kraju pisanog postupka odobrio, predstavljalo je samo redakcijsku pogrešku jer upravljački odbor nije bio obvezan podnijeti taj tekst odboru nadzornika niti je to bio slučaj ili namjera upravljačkog odbora.
39 Stoga prema tijelu nadležnom za sklapanje ugovora o radu Nadzornog tijela, donošenje i stupanje na snagu općih odredbi o provedbi Pravilnika o osoblju i Uvjeta zaposlenja nisu ovisili o sudjelovanju odbora nadzornika tako da su se opće provedbene odredbe, o kojima je osoblje obaviješteno, u predmetnom slučaju mogle primijeniti. Osim toga, tužiteljica je bila obaviještena o činjenici da je upravljački odbor u međuvremenu 22. srpnja 2014. donio ispravak zapisnika sa svojeg sastanka od 15. studenoga 2012., kako bi pojasnio da je postupak koji je upravljački odbor stvarno slijedio kako bi donio opće provedbene odredbe „Zapošljavanje“ bio doista onaj koji je propisan člankom 68. stavkom 2. Uredbe br. 1094/2010 u vezi s člankom 110. Pravilnika o osoblju (u daljnjem tekstu: ispravak).
Zahtjevi stranaka i postupak
40 Tužiteljica od Službeničkog suda u bitnome zahtijeva da:
– poništi pobijanu odluku,
– poništi odluku o odbijanju žalbe,
– naloži EIOPA‑i da nadoknadi njezinu materijalnu štetu, procijenjenu kao razliku između primitaka za rad za radno mjesto razreda AD 6 i primitaka za rad za radno mjesto razreda AD 8, uvećanu za zatezne kamate izračunate po stopi Europske središnje banke (ESB) uvećanoj za dva postotna boda, počevši od 16. rujna 2013. i, podredno, za razdoblje od 16. rujna 2013. do 24. veljače 2014.;
– u svakom slučaju, da joj nadoknadi nematerijalnu štetu koju je pretrpjela dodjelom iznosa procijenjenog ex aequo et bono na 20 000 eura;
– naloži EIOPA‑i snošenje troškova.
41 EIOPA u bitnome od Službeničkog suda zahtijeva da:
– utvrdi da je tužba neosnovana;
– naloži tužiteljici snošenje svih troškova.
42 Dopisom tajništva Službeničkog suda od 14. siječnja 2015. sudac izvjestitelj u ovom predmetu je na temelju mjera upravljanja postupkom Nadzornom tijelu postavio pitanja na koja je ono uredno odgovorilo u okviru svojeg odgovora na tužbu.
43 Nadzorno tijelo je među ostalim navelo da niti jedan drugi kandidat s popisa uspješnih kandidata utvrđenog po završetku postupka zapošljavanja otvorenog obaviješću o slobodnom radnom mjestu, nije bio imenovan na radno mjesto višeg stručnjaka te da ono ni nije objavilo novu obavijest o slobodnom radnom mjestu kako bi se popunilo to radno mjesto jer, uslijed okolnosti smanjenja proračuna za 7,5 % u proračunskoj godini 2015., to radno mjesto u EIOPA‑i više nije trebalo biti raspoloživo te je trebalo biti preraspoređeno kako bi bile zadovoljene druge potrebe.
44 Kad je riječ o načinu na koji je osoblje obaviješteno o općim odredbama o provedbi Pravilnika i Uvjeta zaposlenja, Nadzorno tijelo je objasnilo da je, kao prvo, tijekom opće informativne sjednice koja je održana 12. studenoga 2012. osoblje bilo obaviješteno o nadolazećem donošenju općih provedbenih odredbi „Zapošljavanje“ od strane upravljačkog odbora. Dnevni red tog informativnog sastanka koji je podijeljen svim članovima osoblja sadržavao je u tom pogledu točku naslovljenu „Ažuriranje […] općih odredbi o provedbi [Pravilnika o osoblju i Uvjeta zaposlenja]“. Osim toga, Nadzorno tijelo je objasnilo da je 18. prosinca 2012. osoblje obaviješteno o općim provedbenim odredbama „Zapošljavanje“ putem objave na internetskoj stranici EIOPA‑e naslovljene „Allegro“ za koju je u Nadzornom tijelu bilo poznato da joj je osoblje moglo pristupiti pomoću preglednika Firefox, a ne pomoću preglednika Internet Explorer. Nadzorno tijelo je pojasnilo da je nacrt općih provedbenih odredbi „Zapošljavanje“ također bio stavljen na raspolaganje osoblju na internetskoj stranici Allegro. Nadzorno tijelo priznalo je da je nacrt općih provedbenih odredbi „Zapošljavanje“ bio različit od konačnih općih provedbenih odredbi „Zapošljavanje“. Unatoč tomu, ono je podsjetilo da su u svakom slučaju oba teksta jednako predviđala da treba dokazati najmanje devet godina relevantnog profesionalnog iskustva kako bi se moglo zaposliti na radnom mjestu razreda AD 8.
45 U cilju održavanja rasprave, stranke su u pripremnom izvještaju za raspravu bile pozvane da pisanim putem odgovore na mjere upravljanja postupkom. Tomu su se uredno odazvale u određenom roku te je sa svoje strane EIOPA podnijela pisano očitovanje na odgovore tužiteljice o gore navedenim mjerama upravljanja postupkom. Sa svoje je strane tužiteljica tijekom rasprave podnijela očitovanje na pisane odgovore EIOPA‑e o tim mjerama.
46 U tim okolnostima Nadzorno tijelo je potvrdilo da s tužiteljicom formalno nije sklopljen nikakav dodatak ugovoru u vezi s radnim mjestom višeg stručnjaka jer se na temelju odluke od 30. lipnja 2011. smatra da potpisivanje takvog dodatka ugovoru o radu treba nastupiti tek po završetku razdoblja privremene raspoređenosti u trajanju od šest mjeseci na novom radnom mjestu. Dakle, ni u jednom trenutku prethodni ugovor tužiteljice nije bio izmijenjen. Osim toga, Nadzorno tijelo je Službeničkom sudu naznačilo da je tužiteljica na svoj zahtjev dobila dopust za osobne potrebe u trajanju od jedne godine radi zapošljavanja na radnom mjestu u nacionalnom javnom tijelu za nadzor financijskih institucija te je EIOPA u tom pogledu pojasnila da je tužiteljica imala pravo na takav dopust samo na temelju svojeg statusa člana privremenog osoblja zaposlenog na neodređeno vrijeme koji je mogla zadržati zahvaljujući režimu uspostavljenom odlukom od 30. lipnja 2011., čiju valjanost ona sada osporava. U nedostatku takvog režima, tužiteljica je bila zaposlena u svojstvu člana privremenog osoblja na određeno vrijeme na radnom mjestu razreda AD 8 od 16. rujna 2013. te je dakle mogla dobiti osobni dopust samo u maksimalnom trajanju od tri mjeseca, što bi je prisililo da podnese ostavku EIOPA‑i, da je htjela prihvatiti ponudu za zaposlenje spomenutog nacionalnog nadzornog tijela na radnom mjestu u trajanju od jedne godine.
47 Naposljetku, budući da EIOPA na raspravi nije mogla odgovoriti na pitanje koje je postavio član Službeničkog suda o tome je li odbor osoblja bio saslušan ne samo o prvoj verziji općih provedbenih odredbi „Zapošljavanje“, nego i, nakon mišljenja Komisije, o drugoj verziji navedenih odredbi, Službenički sud je odlučio ne zatvoriti usmeni dio postupka po završetku rasprave kako bi EIOPA‑i pružio mogućnost da podnese dokaze u potporu svojem stajalištu, što je ona i učinila 12. svibnja 2015. Tužiteljica je sa svoje strane 22. svibnja 2015. podnijela očitovanje na odgovor i dokaze koje je EIOPA podnijela u tim okolnostima.
48 Službenički sud zatvorio je usmeni dio postupka 27. svibnja 2015.
Pravo
Predmet tužbe
49 Najprije je potrebno podsjetiti na to da, sukladno načelu ekonomičnosti postupka, sud Unije može odlučiti da nije potrebno posebno odlučivati o zahtjevu usmjerenom protiv odluke koja se odnosi na odbijanje žalbe, ako zaključi da taj zahtjev nema samostalan sadržaj, već je zapravo isti kao onaj upućeni protiv odluke protiv koje je uložena žalba. To osobito može biti slučaj ako utvrdi da odluka o odbijanju žalbe samo potvrđuje odluku koja je predmet žalbe i da stoga poništenje odluke o odbijanju žalbe ne bi proizvelo učinak na pravni položaj osobe u pitanju koji bi se razlikovao od učinka poništenja odluke koja je predmet žalbe (presuda od 21. rujna 2011., Adjemian i dr./Komisija, T‑325/09 P, EU:T:2011:506, t. 33. i presuda od 19. studenoga 2014., EH/Komisija, F‑42/14, EU:F:2014:250, t. 85.).
50 U predmetnom slučaju, iako odluka kojom se odlučuje o žalbi potvrđuje pobijanu odluku te stoga ne treba posebno odlučivati o zahtjevu za poništenje odluke kojom se odbija žalba, obrazloženje koje sadržava potonja odluka detaljno pojašnjava određene razloge pobijane odluke. Posljedično tomu, uzevši u obzir evolutivni karakter predsudskog postupka, to obrazloženje mora se također uzeti u obzir prilikom ispitivanja zakonitosti pobijane odluke jer se pretpostavlja da se ono poklapa s tim posljednjim aktom (vidjeti presudu od 19. studenoga 2014., EH/Komisija, F‑42/14, EU:F:2014:250, t. 86. i navedenu sudsku praksu).
Zahtjev za poništenje
51 U prilog svojem zahtjevu za poništenje, tužiteljica u bitnome navodi pet tužbenih razloga:
– prvi, koji se odnosi na povredu načela zakonitosti i pravne sigurnosti;
– drugi, koji se odnosi na povredu načela legitimnih očekivanja;
– treći, koji se odnosi na nezakonitost općih provedbenih odredbi „Zapošljavanje“ zbog neprovođenja savjetovanja s odborom osoblja;
– četvrti, koji se odnosi na povredu prava na obranu i članka 41. Povelje Europske unije o temeljnim pravima;
– peti, koji se odnosi na nezakonitost pravila sadržanih u odluci od 30. lipnja 2011. i, podredno, na nepoštovanje područja primjene te odluke.
Dopuštenost određenih tužbenih razloga
52 Nadzorno tijelo se prvotno, u odnosu na pravilo podudarnosti žalbe i tužbe, pozvalo na nedopuštenost drugog, četvrtog i petog tužbenog razloga, prije nego je tijekom rasprave odustalo od osporavanja dopuštenosti četvrtog tužbenog razloga.
53 Nadzorno tijelo navodi da su drugi i peti tužbeni razlog nedopušteni jer tužiteljica u svojoj žalbi nije postavila ni pitanje povrede načela legitimnih očekivanja ni zakonitosti pravila iz odluke od 30. lipnja 2011., isto kao što nije istaknula argumente koji su usko povezani s tim pitanjima.
54 U tom pogledu Službenički sud podsjeća da, s jedne strane, budući da predsudski postupak ima neformalan karakter i da stranke, kao što je to bilo i u konkretnom slučaju, općenito u tom stadiju postupaju bez asistencije odvjetnika, uprava ne smije restriktivno tumačiti žalbe, već ih nasuprot tomu treba ispitati otvorena uma. S druge strane, cilj članka 91. Pravilnika o osoblju nije rigorozno i definitivno vezati eventualni sudski postupak, s obzirom na to da sudska tužba ne mijenja ni pravni temelj ni predmet žalbe (presuda od 25. listopada 2013., Komisija/Moschonaki, T‑476/11 P, EU:T:2013:557, t. 76.).
55 Iz žalbe proizlazi da je tužiteljica navela da, na temelju obavijesti o slobodnom radnom mjestu i vodiču za kandidate, odnosno dokumentu EIOPA‑e s objašnjenjima koji je stavljen na raspolaganje kako internim tako i vanjskim kandidatima, ona nije očekivala da se na predmetni postupak odabira primjenjuju druga pravila od onih sadržanih u Uvjetima zaposlenja. U tim okolnostima Nadzorno tijelo se u sudskom stadiju nije moglo opravdano pozivati na to da u žalbenom stadiju nije moglo dovoljno precizno razumjeti da se zainteresirana osoba namjeravala pozvati na načelo legitimnih očekivanja (vidjeti, u tom smislu, presudu od 25. listopada 2013., Komisija/Moschonaki, T‑476/11 P, EU:T:2013:557, t. 78.).
56 Slijedom toga, prigovor nedopuštenosti drugog tužbenog razloga zbog nepoštovanja pravila o podudarnosti valja odbiti.
57 Kad je riječ o petom tužbenom razlogu, Službenički sud smatra da nije u biti izričito istaknut u žalbi, iako pravilo o podudarnosti žalbe i tužbe u načelu zahtijeva da je tužbeni razlog istaknut pred sudom Unije to već bio u okviru predsudskog postupka, inače će biti nedopušten, na način da je uprava bila u mogućnosti upoznati se s prigovorima koje osoba u pitanju navodi protiv sporne odluke (vidjeti presudu od 25. listopada 2013., Komisija/Moschonaki, T‑476/11 P, EU:T:2013:557, t. 71.).
58 Ipak, kad je riječ, s jedne strane, o petom tužbenom razlogu koji se, u glavnom dijelu, odnosi na nezakonitost odluke od 30. lipnja 2011., Službenički sud smatra da iako je tužiteljica priznala da je prihvatila obvezu izvršavanja razdoblja privremene preraspodjele u okviru postupka zapošljavanja na radno mjesto višeg stručnjaka, ona je u svojoj žalbi zahtijevala da tijekom tog razdoblja dobiva primitak od rada koji odgovara razredu AD 8, što je osporilo mogućnost, koja je ipak predviđena odlukom od 30. lipnja 2011., uvjetovanja takve isplate potvrđivanjem osobe o kojoj je riječ na njezinoj novoj funkciji po završetku razdoblja privremene preraspodjele i razmatranja takve isplate samo na retroaktivnoj osnovi.
59 S druge strane, i u svakom slučaju, Službenički sud je već presudio da tužitelj može istaknuti prigovor nezakonitosti prvi put u sudskom postupku, bez obzira na pravilo o podudarnosti (vidjeti presude od 12. ožujka 2014., CR/Parlament, F‑128/12, EU:F:2014:38, t. 32., i od 18. rujna 2014., Cerafogli/ESB, F‑26/12, EU:F:2014:218, t. 39., koja je predmet žalbe pred Općim sudom Europske unije, predmet T‑787/14 P). U konačnici, i prema ustaljenoj sudskoj praksi, prigovor nezakonitosti pretpostavlja samo, kako bi bio dopušten, da se opći akt čija se nezakonitost ističe primjenjuje izravno ili neizravno na slučaj koji je predmet tužbe i da postoji izravna pravna veza između pobijane pojedinačne odluke i općeg akta čija se nezakonitost ističe (vidjeti presude od 6. lipnja 2007., Walderdorff/Komisija, T‑442/04, EU:T:2007:161, t. 47., i navedenu sudsku praksu, kao i presudu od 11. srpnja 2007., Wils/Parlament, F‑105/05, EU:F:2007:128, t. 36.).
60 Budući da su dva uvjeta koja su spomenuta u prethodnoj točki bila u predmetnom slučaju ispunjena u odnosu kako na opće provedbene odredbe „Zapošljavanje“, tako i na odluku od 30. lipnja 2011., prigovori nezakonitosti koji se svaki odnose na ta dva opća akta moraju stoga također, u svakom slučaju i zbog tog posljednjeg razloga, biti proglašeni dopuštenima.
61 Naposljetku, iako Nadzorno tijelo nije dovelo u pitanje dopuštenost tog tužbenog razloga, Službenički sud smatra da je u odnosu na sudsku praksu spomenutu u točki 59. ove presude, dopušten treći tužbeni razlog koji se odnosi na nezakonitost općih provedbenih odredbi „Zapošljavanje“ iz razloga neprovođenja savjetovanja s odborom osoblja, što je aspekt koji nije istaknut u žalbi.
Prvi tužbeni razlog koji se odnosi na povredu načela zakonitosti i pravne sigurnosti
– Argumenti stranaka
62 Kao prvo, kad je riječ o načelu zakonitosti, tužiteljica smatra da sve dok odbor nadzornika nije, u skladu s onim što je upravljački odbor EIOPA‑e odlučio na svojem sastanku održanom 15. studenoga 2012., odobrio opće provedbene odredbe „Zapošljavanje“, potonje nisu mogle činiti pravnu osnovu koja bi omogućila odbacivanje uvjeta relevantnog profesionalnog iskustva od minimalno osam godina koji se nalazio u obavijesti o slobodnom radnom mjestu i stoga, opravdanje pobijane odluke. U tom pogledu tužiteljica navodi da time što je odlučio zatražiti odobrenje odbora nadzornika, upravljački odbor ipak nije povrijedio Uredbu br. 1094/2010.
63 Okolnost da je upravljački odbor ocijenio potrebnim ispraviti zapisnik sa svojeg sastanka od 15. studenoga 2012. kako bi pojasnio da su opće provedbene odredbe „Zapošljavanje“ bile redovno donošene, predstavlja dokaz nedosljednog pristupa. Tužiteljica stoga smatra da su za razdoblje između 15. studenoga 2012., dana gore spomenutog sastanka upravljačkog odbora, i 22. srpnja 2013., dana donošenja ispravka, opće provedbene odredbe „Zapošljavanje“ trebale još biti odobrene od strane odbora nadzornika kako bi se mogle smatrati donesenima i time stupiti na snagu. U svakom slučaju, tužiteljica osporava „zakonitost i postojanje ispravka“.
64 Kao drugo, kad je riječ o načelu pravne sigurnosti, tužiteljica navodi da, s jedne strane, obavijest o slobodnom radnom mjestu, koja predstavlja obvezujući pravni okvir za Nadzorno tijelo i u okviru kojeg je ona podnijela svoju prijavu, uopće nije upućivao na opće provedbene odredbe „Zapošljavanje“. S druge strane, budući da Nadzorno tijelo o njima nije obavijestilo svoje osoblje u skladu s člankom 110. stavkom 3. Pravilnika o osoblju, barem na dan dostave pobijane odluke, smatra da se opće provedbene odredbe „Zapošljavanje“ nisu na nju mogle primijeniti niti joj se suprotstaviti.
65 EIOPA zahtijeva da se prvi tužbeni razlog odbije navodeći, među ostalim, da pozivanje u zapisniku sa sastanka upravljačkog odbora od 15. studenoga 2012. na odobrenje općih provedbenih odredbi „Zapošljavanje“ od strane odbora nadzornika predstavlja samo redakcijsku pogrešku i da je, uostalom, ona nakon toga bila otklonjena putem ispravka, kao što je tužiteljici bilo objašnjeno u odluci o odbijanju žalbe.
– Ocjena Službeničkog suda
66 Kad je riječ, kao prvo, o načelu zakonitosti, valja pojasniti da, u skladu s člankom 110. Pravilnika o osoblju, u vezi s člankom 68. stavkom 2. Uredbe br. 1094/2010, pravila o primjeni Pravilnika o osoblju i Uvjeta zaposlenja, poput općih provedbenih odredbi „Zapošljavanje“, treba donijeti upravljački odbor nakon savjetovanja s odborom osoblja i u dogovoru s Komisijom te se s njima mora upoznati osoblje.
67 Nesporno je da je 3. travnja 2012. Komisija formalno odobrila nacrt općih provedbenih odredbi „Zapošljavanje“. Neovisno o pitanju je li ili nije došlo do savjetovanja s odborom osoblja, koje će se razmotriti u okviru ispitivanja trećeg tužbenog razloga, u okviru ovog razloga valja provjeriti je li upravljački odbor bio tijelo ovlašteno za donošenje općih provedbenih odredbi „Zapošljavanje“ i, osobito, je li to mogao učiniti bez sudjelovanja odbora nadzornika.
68 U tom pogledu iz članka 68. stavka 2. Uredbe br. 1094/2010 jasno proizlazi da opće provedbene odredbe „Zapošljavanje“, koje čine pravila o primjeni Pravilnika o osoblju i Uvjeta zaposlenja na osoblje Nadzornog tijela, spadaju u područje primjene te odredbe. Članak 68. stavak 2. Uredbe br. 1094/2010 određuje da donošenje tih općih provedbenih odredbi spada u nadležnost upravljačkog odbora.
69 Tužiteljica nastoji osporiti da se iz same činjenice da je predsjednik upravljačkog odbora potpisao verziju općih provedbenih odredbi „Zapošljavanje“ može izvesti zaključak da je upravljački odbor stvarno odobrio tu verziju. U tom pogledu, kako to u biti ističe Nadzorno tijelo, potpis u tom slučaju služi samo kao potvrda općih provedbenih odredbi kao akta koji je donio upravljački odbor. Ipak, to ne znači da ih je donio predsjednik Nadzornog tijela djelujući pojedinačno.
70 Kad je riječ o napomeni u zapisniku sa sastanka upravljačkog odbora od 15. studenoga 2012. tijekom kojeg su odobrene opće provedbene odredbe „Zapošljavanje“, u kojoj je naznačeno da njihovo donošenje podliježe odobrenju članova odbora nadzornika, a ne samo upravljačkog odbora, ona ne može utjecati na zaključak da je opće provedbene odredbe „Zapošljavanje“ donio upravljački odbor na navedenom sastanku, niti na njihovu zakonitost ili čak primjenjivost na predmetni slučaj. Upravljački odbor bio je u svakom slučaju, na temelju propisa koji se primjenjuju na Nadzorno tijelo, što je u predmetnom slučaju Uredba br. 1094/2010 i osobito članak 68. stavak 2. te uredbe, jedini nadležan za njihovo donošenje te u tom pogledu tužiteljica nije dokazala da su opće provedbene odredbe „Zapošljavanje“ također osporile ili povrijedile ovlasti odlučivanja odbora nadzornika. Osim toga, niti jedan element iz spisa podnesenog Službeničkom sudu ne proturječi niti čak samo dovodi u sumnju objašnjenje Nadzornog tijela prema kojemu je to upućivanje u zapisniku sa sastanka od 15. studenoga 2012. na odobrenje od strane odbora nadzornika činilo samo redakcijsku pogrešku u navedenom zapisniku.
71 Kad je riječ i dalje o istom pitanju, tumačenje čitavog zapisnika s prvog sastanka upravljačkog odbora održanog 10. siječnja 2011. potvrđuje da upravljački odbor, kad je odlučio i najavio koji će postupak u tom pogledu primijeniti, nije namjeravao ni predvidio stvarno donošenje općih provedbenih odredbi „Zapošljavanje“ učiniti ovisnim o suglasnosti članova odbora nadzornika. Budući da se kratica „BoS“ odnosi na odbor nadzornika („Board of Supervisors“), jasno je da, kako to smatra EIOPA, upućivanje u točki 7. potonjeg zapisnika na odobrenje od strane „Boarda“ EIOPA‑e, a ne „BoS‑a“ čini upućivanje na upravljački odbor EIOPA‑e, a ne na odbor nadzornika. Stoga sadržaj navedenog zapisnika potvrđuje da je, naknadno, napomena u zapisniku sa sastanka upravljačkog odbora održanog 15. studenoga 2012. o sudjelovanju članova odbora nadzornika bila samo pogreška te se ni na koji način u tom kontekstu ne može logički tumačiti kao izraz iznenadne namjere upravljačkog odbora da usvajanje teksta općih odredbi o provedbi Pravilnika o osoblju i Uvjeta zaposlenja učini ovisnim o prethodnom odobrenju od strane odbora nadzornika.
72 U tim okolnostima valja odbiti argument tužiteljice prema kojemu je, ispravivši zapisnik od 15. studenoga 2012., Nadzorno tijelo postupilo na nedosljedan način, rezultat čega je bila neprimjenjivost na predmetni slučaj općih provedbenih odredbi „Zapošljavanje“. Naime, Službenički sud smatra da je upravljački odbor svojim ispravkom samo ispravio utvrđenu redakcijsku pogrešku kako bi sadržaj zapisnika sa sastanka održanog 15. studenoga 2012. odražavao stvarni postupak koji je taj odbor primijenio kako bi donio opće provedbene odredbe „Zapošljavanje“, odnosno postupak predviđen člankom 110. stavkom 1. Pravilnika o osoblju, u vezi s člankom 68. Uredbe br. 1094/2010, a koji nije podrazumijevao sudjelovanje odbora nadzornika.
73 Kao drugo, kad je riječ o načelu pravne sigurnosti, valja podsjetiti da, prema ustaljenoj sudskoj praksi, navedeno načelo zahtijeva od uprave pružanje mogućnosti osobama u pitanju da se s točnošću upoznaju s opsegom obveza koje su im nametnute ili prava kojima raspolažu (vidjeti, u tom smislu, presude od 21. lipnja 2007., ROM‑projecten, C‑158/06, EU:C:2007:370, t. 25.; od 11. prosinca 2007., Skoma‑Lux, C‑161/06, EU:C:2007:773, t. 28., i od 10. ožujka 2009., Heinrich, C‑345/06, EU:C:2009:140, t. 44.). Slijedom toga, i prema jednako ustaljenoj sudskoj praksi, načelo pravne sigurnosti nalaže da pravilo koje je uspostavila uprava i koje utvrđuje prava i obveze članova njezina osoblja bude predmet prikladne objave na način i u obliku koji je na upravi da odredi (presude od 30. studenoga 2009., Wenig/Komisija, F‑80/08, EU:F:2009:160, t. 90.; od 14. travnja 2011., Šimonis/Komisija, F‑113/07, EU:F:2011:44, t. 73., i od 15. listopada 2014., Moschonaki/Komisija, F‑55/10 RENV, EU:F:2014:235, t. 41.).
74 Posebice, kad je riječ o pravilima koja se tiču postupka zapošljavanja privremenog osoblja, tijelo institucije ili agencije nadležno za sklapanje ugovora o radu dužno je u najtočnijoj mogućoj mjeri u obavijesti o slobodnom radnom mjestu navesti potrebne uvjete za predmetno radno mjesto, kako bi omogućilo osobama da ocijene mogu li se prijaviti na natječaj (vidjeti, u tom pogledu, presude od 30. listopada 1974., Grassi/Vijeće, 188/73, EU:C:1974:112, t. 40., i od 2. listopada 1996., Vecchi/Komisija, T‑356/94, EU:T:1996:136, t. 50.). Naravno, navedeno tijelo ne može biti dužno ponovno navesti uvjete izričito propisane Pravilnikom o osoblju jer se pretpostavlja da su kandidati upoznati s njima, ali bi obavijest o slobodnom radnom mjestu bila lišena svoje svrhe, koja je informirati kandidate o uvjetima koje treba ispuniti kako bi se moglo zaposliti na radnom mjestu, kad bi uprava mogla odbiti kandidata iz razloga koji nije izričito naveden u toj obavijesti ili u Pravilniku o osoblju, ili koji nije bio predmet objave dostupne ili poznate kandidatu o kojem je riječ (vidjeti presude od 14. travnja 2011., Šimonis/Komsija, F‑113/07, EU:F:2011:44, t. 74., i od 15. listopada 2014., Moschonaki/Komisija, F‑55/10 RENV, EU:F:2014:235, t. 42.).
75 U predmetnom slučaju, razlog zbog kojeg tužiteljica nije mogla biti potvrđena na kraju razdoblja privremene preraspodjele na radno mjesto iz obavijesti o slobodnom radnom mjestu, odnosno zbog kojeg nije dokazala trajanje traženog relevantnog profesionalnog iskustva od najmanje devet godina za zapošljavanje na takvom radnom mjestu razreda AD 8, nije se naravno nalazio u obavijesti o slobodnom radnom mjestu jer je u njoj pogrešno naveden zahtjev od minimalno osam godina relevantnog profesionalnog iskustva. Službenički sud ipak smatra da, u odnosu na sudsku praksu spomenutu u prethodnoj točki ove presude, institucija ili agencija u načelu ima mogućnost, odnosno čak obvezu, kako bi osigurala poštovanje načela jednakosti postupanja prilikom vođenja različitih postupaka odabira za radna mjesta istog razreda, odbiti kandidata zbog neispunjavanja uvjeta koji se, zbog redakcijske pogreške, kao takav ne nalazi u jednoj od njezinih obavijesti o slobodnom radnom mjestu, ali koji, kao što je to slučaj u ovom predmetu, na jasan i nedvosmislen način proizlazi iz općih odredbi o provedbi Pravilnika o osoblju i Uvjeta zaposlenja koje je donijela navedena institucija ili agencija i koje su na prikladan način objavljene te se stoga smatra da je uobičajeno pažljiv kandidat koji pripada osoblju predmetne institucije ili agencije s njima upoznat.
76 U tom pogledu Službenički sud utvrđuje da su opće provedbene odredbe „Zapošljavanje“ u njihovoj konačnoj verziji priopćene osoblju Nadzornog tijela 18. prosinca 2012. putem objave na internetskoj stranici „Allegro“ i to, štoviše, nakon održavanja informativnog sastanka za osoblje 12. studenoga 2012. Taj način objave poštuje zahtjev iz članka 110. stavka 3. Pravilnika o osoblju koji upravi ostavlja široki prostor kad je riječ o izboru načina priopćavanja informacije iz članka 110. Pravilnika o osoblju (vidjeti, samo u odnosu na priopćavanje odboru osoblja, presudu od 25. studenoga 1976., Küster/Parlament, 123/75, EU:C:1976:162, t. 7.).
77 Valja dodati da tijekom rasprave tužiteljica nije mogla na uvjerljiv način objasniti zbog čega 12. veljače 2014. ili prije toga nije mogla pristupiti općim provedbenim odredbama „Zapošljavanje“ prilikom spajanja na internetsku stranicu Allegro koja se, kao što to ističe Nadzorno tijelo, ne otvara putem Internet Explorera, već zahtijeva korištenje drugog preglednika, a za što se smatra, kao što je također istaknulo Nadzorno tijelo a da taj njegov navod tužiteljica nije osporila, da je poznato svom osoblju Nadzornog tijela. Nadalje, tužiteljica ne osporava da se svaka odluka koja se poput općih provedbenih odredbi „Zapošljavanje“ podnosi na donošenje upravljačkom odboru, pohranjuje na zajednički informatički poslužitelj Nadzornog tijela te je stalno dostupna svom osoblju. Ona ne osporava ni to da su dvije verzije općih provedbenih odredbi „Zapošljavanje“, kojima je navodno prvi put mogla pristupiti tek 19. veljače 2014., bile u svemu identične u pogledu zahtjeva od minimalno devet godina relevantnog profesionalnog iskustva potrebnog za zapošljavanje u Nadzornom tijelu na radnom mjestu razreda AD 8.
78 Iz toga slijedi da prvi tužbeni razlog treba odbiti kao neosnovan.
Treći tužbeni razlog koji se odnosi na nezakonitost općih provedbenih odredbi „Zapošljavanje“ zbog nepostojanja savjetovanja s odborom osoblja.
– Argumenti stranaka
79 Navodeći da je odbor osoblja u Nadzornom tijelu osnovan tek odlukom od 15. studenoga 2012., tužiteljica ističe u prilog svojem trećem tužbenom razlogu, koji valja ispitati prije drugoga, da je u takvim okolnostima u kojima nije postojao odbor osoblja očito da se, protivno članku 110. stavku 1. Pravilnika o osoblju, s tim odborom nije moglo savjetovati prije sastanka od 15. studenoga 2012. tijekom kojeg je upravljački odbor, kao što to tvrdi Nadzorno tijelo, navodno donio opće provedbene odredbe „Zapošljavanje“.
80 Prema EIOPA‑i, s odborom osoblja se valjano savjetovalo o tekstu općih provedbenih odredbi „Zapošljavanje“ koji je odobrila Komisija, a potom ga je usvojio upravljački odbor Nadzornog tijela.
– Ocjena Službeničkog suda
81 Kao prvo, iz spisa jasno proizlazi da je, protivno onomu što navodi tužiteljica, odbor osoblja uspostavljen prije 15. studenoga 2012. Naime, rezultati prvih izbora tri člana odbora osoblja bili su objavljeni 13. travnja 2011.
82 Kad je riječ o poštovanju zahtjeva, koji se analogno primjenjuje na agencije poput EIOPA‑e i koji se nalazi u članku 110. stavku 1. Pravilnika o osoblju, prema kojemu opće provedbene odredbe donosi tijelo za imenovanje ili tijelo nadležno za sklapanje ugovora o radu svake institucije ili agencije nakon savjetovanja s odborom osoblja, iz dokumenata koje je podnijelo Nadzorno tijelo u prilogu svojem odgovoru na tužbu proizlazi da je 19. rujna 2011. održan sastanak između odbora osoblja i uprave EIOPA‑e i da je tijekom njega odlučeno da će odbor osoblja poslati svoje prijedloge izmjena triju serija općih provedbenih odredbi koje se odnose, redom, na privremeno osoblje, ugovorno osoblje i srednje rukovodeće osoblje. U tom pogledu je 14. listopada 2011. koordinator za ljudske resurse poslao poruku elektroničke pošte odboru osoblja tražeći od njega da podnese svoje komentare na gore navedene opće provedbene odredbe, dok je 14. studenoga 2011. odbor osoblja odgovorio da nema komentara na različite opće provedbene odredbe koje su mu podnesene na razmatranje.
83 Stoga uvodni tekst općih provedbenih odredbi „Zapošljavanje“ na valjanoj osnovi nedvosmisleno upućuje na činjenicu da je doista došlo do savjetovanja s predstavničkim tijelom osoblja, navodeći da je „[u]pravljački odbor EIOPA‑e [usvojio opće provedbene odredbe „Zapošljavanje“] u skladu s [č]lankom 110. [P]ravilnika o osoblju nakon savjetovanja s [o]dborom [o]soblja EIOPA‑e“.
84 Kao drugo, iako je u potporu svojeg trećeg tužbenog razloga tužiteljica navela samo jedan argument, odnosno činjenicu da prije 15. studenoga 2012. nije bio uspostavljen odbor osoblja, koji je odbijen kao očito neosnovan, diskusije tijekom rasprave su se također odnosile na pitanje, koje je postavio jedan od članova Službeničkog suda, o tome je li došlo do ponovnog savjetovanja s odborom osoblja o nacrtu općih provedbenih odredbi „Zapošljavanje“ kako je izmijenjen nakon što je Komisija podnijela očitovanja kojima se njezino odobrenje teksta uvjetuje na temelju članka 68. stavka 2. Uredbe br. 1094/2010.
85 U tom pogledu, kao što je navedeno u točki 66. ove presude, članak 110. Pravilnika o osoblju određuje da agencije donose opće provedbene odredbe nakon savjetovanja s vlastitim odborom osoblja i u dogovoru s Komisijom, dok članak 68. stavak 2. Uredbe br. 1094/2010, koji upućuje na članak 110. Pravilnika o osoblju, navodi da opće odredbe o provedbi Pravilnika o osoblju i Uvjeta zaposlenja moraju biti donesene od strane „[u]pravn[og] odbor[a] [EIOPA‑e] u suglasnosti s Komisijom“.
86 Iako opće odredbe o provedbi članka 110. Pravilnika o osoblju agencija ne može donijeti bez dogovora s Komisijom, što potonjoj dodjeljuje određenu ovlast nadzora, s druge je strane s odborom osoblja predviđeno samo savjetovanje, odnosno oblik umjerenog sudjelovanja u odlučivanju, koje ni u kojem slučaju ne podrazumijeva obvezu uprave da uvaži primjedbe koje je iznio odbor osoblja u okviru tog savjetovanja. S obzirom na navedeno, kako ne bi ugrozila korisni učinak obveze savjetovanja, uprava je mora poštovati svaki put kad je savjetovanje s odborom osoblja takve naravi da može imati utjecaj na sadržaj akta koji se donosi (vidjeti, u tom smislu, presudu od 20. studenoga 2003., Cerafogli i Poloni/ESB, T‑63/02, EU:T:2003:308, t. 23., i navedenu sudsku praksu).
87 Navedene odredbe iz članka 110. Pravilnika o osoblju ne utvrđuju kronologiju stadija postupka donošenja općih provedbenih odredbi od strane agencije, osobito ne kad je riječ o tome može li ili treba li njezin odbor osoblja biti saslušan prije ili nakon što je Komisija dala svoju suglasnost. U tom pogledu Službenički sud ipak ističe da je u zakonskom kontekstu poput onoga u ovom predmetu ovlast donošenja općih provedbenih odredbi, koja je formalno dodijeljena upravljačkom odboru Nadzornog tijela, uvjetovana suglasnošću Komisije iako u stvarnosti i Nadzorno tijelo i Komisija imaju ovlast odlučivanja u ovom području. Stoga valja utvrditi da se s odborom osoblja agencije može, kao u ovom predmetu, provesti savjetovanje prije nego što Komisija odobri nacrt općih provedbenih odredbi, pod uvjetom da se tekst koji je kasnije formalno donijela agencija u bitnome ne razlikuje, zbog izmjena izvršenih na zahtjev Komisije, od teksta koji je prvotno podnesen odboru osoblja.
88 Stoga u okolnostima ovog slučaja Nadzorno tijelo nije bilo obvezno ponovno se savjetovati s odborom osoblja prije donošenja općih provedbenih odredbi „Zapošljavanje“ osim ako je odlučilo prihvatiti izmjene na svoj prvotni prijedlog koje je zahtijevala Komisija, a koje su na bitan način utjecale na strukturu tog prijedloga. Takva obveza s druge strane ne postoji u odnosu na neznatne izmjene koje imaju ograničeni učinak, s obzirom na to da se sama bit izmjene treba ocjenjivati sa stajališta svrhe i položaja izmijenjenih odredbi u cjelokupnom režimu, a ne sa stajališta pojedinačnih posljedica koje bi one mogle imati za dužnosnike ili članove osoblja o kojima je riječ (vidjeti, u tom smislu, presudu od 22. prosinca 2008., Centeno Mediavilla i dr./Komisija, C‑443/07 P, EU:C:2008:767, t. 52.).
89 U tom pogledu Službenički sud zaključuje da je odlukom C(2012) 2272 final od 3. travnja 2012. Komisija odobrila opće odredbe o provedbi Pravilnika o osoblju i Uvjeta zaposlenja koje su donijele različite agencije, među kojima i EIOPA‑ine opće provedbene odredbe „Zapošljavanje“. Ipak, valja utvrditi da iz teksta te odluke koji je sastavilo Nadzorno tijelo ne proizlazi da je Komisija zahtijevala izmjenu, neznatnu ili bitnu, teksta općih provedbenih odredbi „Zapošljavanje“ koji joj je podnesen na suglasnost. Naprotiv, u gore navedenoj odluci o odobrenju Komisija je u četvrtoj uvodnoj izjavi navela da je „[d]etaljno ispitivanje dovelo do zaključka da su [n]acrti općih provedbenih odredbi u velikoj mjeri slijedili relevantne odredbe koje je Komisija donijela za vlastito osoblje [i da] su različitosti u odnosu na odredbe Komisije [bile] ograničene na specifičnosti [a]gencija [o kojima je riječ]“.
90 Slijedom toga, na temelju načela utvrđenih u točkama 87. i 88. ove presude, nije postojala a priori obveza EIOPA‑e da se ponovno savjetuje s odborom osoblja o nacrtu općih provedbenih odredbi „Zapošljavanje“ nakon što je Komisija donijela odluku kojom ih je odobrila.
91 Osim toga, iz spisa proizlazi da je, u okviru postupka za donošenje općih odredbi o provedbi Pravilnika o osoblju i Uvjeta zaposlenja od strane Nadzornog tijela, više tekstova općih provedbenih odredbi bilo zajedno podneseno odboru osoblja i Komisiji. U tom pogledu 9. studenoga 2012. koordinator za ljudske resurse je odboru osoblja poslao poruku elektroničke pošte u kojoj je uputio na rasprave s potonjim o nacrtima općih odredbi o provedbi Pravilnika o osoblju i Uvjeta zaposlenja, uključujući opće provedbene odredbe „Zapošljavanje“ koje je Komisija već odobrila i koji su bili podneseni na donošenje upravljačkom odboru na njegovu sastanku od 15. studenoga 2012. Iz te poruke elektroničke pošte proizlazi da dana 9. studenoga 2012. samo jedan tekst još nije bio podnesen odboru osoblja te da je potonji u poruci elektroničke pošte od 14. studenoga 2012. izričito naveo da nema nikakvih komentara u odnosu na navedeni tekst.
92 Prethodna činjenična utvrđenja s jedne strane potvrđuju da nije došlo ni do jedne bitne izmjene u nacrtima općih provedbenih odredbi o kojima je s odborom osoblja već provedeno savjetovanje. S druge strane i u svakom slučaju, ona potvrđuju da je potonji već uvelike bio uključen u postupak donošenja različitih općih odredbi o provedbi članka 110. Pravilnika o osoblju i da nije želio dodati primjedbe na tekst općih provedbenih odredbi „Zapošljavanje“ čiji prijenos upravljačkom odboru mu je najavljen u gore navedenoj poruci elektroničke pošte od 9. studenoga 2012. i čiji je sadržaj poznavao, a koji je, pod pretpostavkom da se mogao razlikovati od sadržaja nacrta općih provedbenih odredbi „Zapošljavanje“ koji mu je prvotno podnesen, mogao sadržavati samo neznatne izmjene ograničenog učinka u smislu sudske prakse iz točke 88. ove presude.
93 Iz prethodno navedenoga proizlazi da prigovor nezakonitosti općih provedbenih odredbi „Zapošljavanje“ zbog toga što nije provedeno savjetovanje s odborom osoblja mora biti odbijen kao neosnovan.
Drugi tužbeni razlog, koji se odnosi na povredu načela legitimnih očekivanja
– Argumenti stranaka
94 Tužiteljica kao prvo navodi da je pobijanom odlukom Nadzorno tijelo retroaktivno odbilo njezinu prijavu za postupak zapošljavanja koji je otvoren obaviješću o slobodnom radnom mjestu i osobito da su joj njome oduzeta njezina subjektivna prava koja su joj bila dodijeljena odlukom od 7. studenoga 2013. kojom je imenovana na predmetno radno mjesto s učinkom od 16. rujna 2013. Takvim postupanjem Nadzorno tijelo nije poštovalo njezina legitimna očekivanja glede zakonitosti njezina zaposlenja do kojeg je došlo 7. studenoga 2013. Prema stajalištu tužiteljice, nijedna objektivna okolnost nije je mogla navesti da postane svjesna pogreške koja se nalazila u obavijesti o slobodnom radnom mjestu ili pak čimbenika koji mogu dovesti u sumnju zakonitost odluke od 7. studenoga 2013.
95 Kao drugo, tužiteljica navodi da je Nadzorno tijelo djelovalo u očito nerazumnim rokovima ako se vodi računa o tome da je do pobijane odluke došlo 18. srpnja 2013., odnosno sedam mjeseci nakon što je prihvatila radno mjesto višeg stručnjaka, i 24. svibnja 2013., odnosno devet mjeseci nakon objave obavijesti o slobodnom radnom mjestu.
96 Nadzorno tijelo zahtijeva da se drugi tužbeni razlog odbije navodeći da tužiteljici nije mogla promaknuti nezakonitost njezina zapošljavanja jer su opće provedbene odredbe „Zapošljavanje“ bile objavljene na internetskoj stranici EIOPA‑e. Osim toga, u okviru četrnaest postupaka zapošljavanja koji su organizirani između 1. siječnja 2011. i 24. svibnja 2013., dana objave obavijesti o slobodnom radnom mjestu, uvijek se zahtijevao uvjet dokazivanja najmanje devet godina relevantnog profesionalnog iskustva kako bi se popunila radna mjesta razreda AD 8, što, s obzirom na skromnu veličinu EIOPA‑e, tužiteljica nije opravdano mogla zanemariti.
– Ocjena Službeničkog suda
97 Kao prvo, prema ustaljenoj sudskoj praksi, načelo zaštite legitimnih očekivanja, koje spada u temeljna načela prava Unije (vidjeti, osobito, presudu od 5. svibnja 1981., Dürbeck, 112/80, EU:C:1981:94, t. 48.), podrazumijeva da svaki dužnosnik ili drugi član osoblja ima pravo pozvati se na to načelo kad se nalazi u situaciji iz koje proizlazi da je uprava Unije dajući mu precizna jamstva kod njega stvorila utemeljena nadanja. Pružena jamstva moraju, osim toga, biti u skladu s primjenjivim pravilima (presuda od 18. srpnja 2007., AER/Karatzoglou, C‑213/06 P, EU:C:2007:453, t. 33., i navedena sudska praksa).
98 Iako načelo zaštite legitimnih očekivanja može ograničiti pravo uprave da s retroaktivnim učinkom opozove nezakoniti akt u slučaju u kojem se osoba na koju se akt odnosi mogla pouzdati u njegovu prividnu zakonitost, taj se uvjet ne smatra ispunjenim ako postoje objektivne okolnosti koje su osobu o kojoj je riječ morale navesti da postane svjesna predmetne pogreške ili, drugim riječima, ako postoje elementi koji mogu dovesti u sumnju zakonitost akta. Osoba u pitanju stoga se ne može pouzdati u prividnu zakonitost opozvanog akta, osobito ne kad navedeni akt nema pravnu osnovu ili je donesen očitom povredom primjenjivih pravnih pravila (presuda od 12. svibnja 2010., Bui Van/Komisija, T‑491/08 P, EU:T:2010:191, t. 44., i navedena sudska praksa).
99 U predmetnom slučaju obavijest o slobodnom radnom mjestu doista nije sadržavala nijednu uputu na opće provedbene odredbe „Zapošljavanje“, pa time a fortiori nikakvo prešutno upućivanje na članak 7. navedenih općih provedbenih odredbi kojim se zahtijeva relevantno profesionalno iskustvo od najmanje devet godina za zapošljavanje na radnom mjestu razreda AD 8. Ipak, Službenički sud ocjenjuje da u okolnostima ovog slučaja tužiteljica nije mogla valjano zanemariti da su se te opće provedbene odredbe nužno primjenjivale na njezin slučaj.
100 Naime, nije nerazumno tvrditi da se iskusan član privremenog osoblja, poput tužiteljice, koji je već bio zaposlen na radnom mjestu razreda AD 6 u Nadzornom tijelu, trebao zapitati o minimalnom trajanju profesionalnog iskustva potrebnog za zapošljavanje i/ili razvrstavanje na radno mjesto razreda AD 8 poput onog iz obavijesti o radnom mjestu. To tim više vrijedi u predmetnom slučaju jer je, s jedne strane, dobivanje radnog mjesta višeg stručnjaka u tužiteljičinu slučaju podrazumijevalo napredovanje za dva razreda u odnosu na njezinu razvrstanost u razredu AD 6 na radnom mjestu „expert on stakeholders“. S druge strane, valja voditi računa o posebnom kontekstu u kojem agencije Unije općenito djeluju, a koji osobito karakterizira činjenica da imaju ograničen broj zaposlenika i posebne operativne zahtjeve (vidjeti, u tom smislu, presude od 4. prosinca 2013., ETF/Schuerings, T‑107/11 P, EU:T:2013:624, t. 97. i 100., kao i od 10. rujna 2014., Tzikas/ERA, F‑120/13, EU:F:2014:197, t. 93.). Prije popunjavanja radnog mjesta višeg stručnjaka, Nadzorno tijelo, administrativno tijelo skromne veličine koje je imalo samo 13 radnih mjesta iz funkcijske skupine asistenata i 70 radnih mjesta iz funkcijske skupine administratora, među kojima samo 11 radnih mjesta razreda AD 8, objavilo je čak četrnaest obavijesti o slobodnom radnom mjestu kako bi popunilo radna mjesta razreda AD 8 te je za svako od tih radnih mjesta od kandidata bilo uvijek zahtijevano minimalno devet godina profesionalnog iskustva.
101 Unatoč tomu, valja opet podsjetiti da se prema jednako ustaljenoj sudskoj praksi, osnova radnog odnosa člana privremenog osoblja s predmetnom institucijom ili agencijom uspostavlja ugovorom o radu (presude od 18. listopada 1977., Schertzer/Parlament, 25/68, EU:C:1977:158, t. 40., i od 19. lipnja 1992., V./Parlament, C‑18/91 P, EU:C:1992:269, t. 39.). Kad je riječ o mogućnosti raskida ugovornog odnosa jednom kad je uspostavljen očitovanjem volja stranaka, tijelo nadležno za sklapanje ugovora o radu ne djeluje jednostrano kao tijelo za imenovanje, već ga obvezuju relevantne ugovorne odredbe koje ga vežu za njegova člana osoblja i, u svakom slučaju, za poštovanje odredbi Uvjeta zaposlenja, osobito njihovih članaka 14. i 47.
102 U tom pogledu, u okolnostima poput onih u ovom slučaju, u kojima je EIOPA u svojim pisanim i usmenim odgovorima izričito potvrdila da se ne namjerava pozivati ni na jednu od gore navedenih odredbi, već se osloniti jedino na svoju odluku od 30. lipnja 2011., Službenički sud smatra da, neovisno o razmatranjima u vezi s poštovanjem načela legitimnih očekivanja, tijelo nadležno za sklapanje ugovora o radu Nadzornog tijela nije moglo jednostrano odlučiti opozvati svoju ponudu za zaposlenje, reguliranu uvjetima iz odluke od 30. lipnja 2011., poput one istaknute u poruci elektroničke pošte od 17. srpnja 2013. kojom se formalizira ta ponuda, i retroaktivno odbiti tužiteljičinu prijavu.
103 Iako nijedna odredba Uvjeta zaposlenja ne zabranjuje da tijelo nadležno za sklapanje ugovora o radu, putem ugovornih odredbi koje su za članove osoblja povoljnije, u interesu navedenih članova osoblja ograniči svoju ovlast raskidanja valjano sklopljenih ugovora o radu utvrđenu člankom 47. Uvjeta zaposlenja (presude od 30. studenoga 1994., Düchs/Komisija, T‑558/93, EU:T:1994:279, t. 43., i od 7. srpnja 2004., Schmitt/AER, T‑175/03, EU:T:2004:214, t. 53.), ono se ipak, izvan pretpostavki predviđenih Uvjetima zaposlenja ne može jednostrano osloboditi svojeg ugovornog odnosa s predmetnim članom osoblja. Osobito, ponuda za zaposlenje upućena kandidatu radi njegova zapošljavanja u svojstvu člana privremenog osoblja zasigurno predstavlja samo namjeru te, na toj osnovi, pripremni akt, a ne akt koji stvara prava, odnosno akt koji se može opozvati, primjerice kad tijelo nadležno za sklapanje ugovora o radu otkrije, nakon stavljanja ponude za zaposlenje, da osoba u pitanju nije ispunila jedan od uvjeta zapošljavanja predviđen Uvjetima zaposlenja, obaviješću o slobodnom radnom mjestu ili internim odredbama (vidjeti, u tom smislu, presudu od 23. listopada 2012., Eklund/Komisija, F‑57/11, EU:F:2012:145, t. 66., i rješenje od 10. srpnja 2014., Mészáros/Komisija, F‑22/13, EU:F:2014:189, t. 73.). Ipak, situacija je drugačija kad je takva ponuda bila prihvaćena, kad je bila konkretizirana odlukom tijela nadležnog za sklapanje ugovora o radu poput one od 7. studenoga 2013. i kad je novi ugovorni odnos u praksi već počeo biti izvršavan. U takvoj situaciji, očitovanje volja ugovornih stranaka stvara nove obveze ugovorne naravi koje ograničavaju ovlast tijela nadležnog za sklapanje ugovora o radu da djeluje jednostrano izvan pretpostavki izričito predviđenih Uvjetima zaposlenja poput onih iz njihova članka 47. te, u svakom slučaju, da djeluje retroaktivno.
104 U predmetnom slučaju Službenički sud ističe, kao prvo, da je tužiteljica 18. srpnja 2013. izričito prihvatila ponudu za posao koju joj je prethodnog dana poslalo Nadzorno tijelo pod uvjetima sadržanima u poruci elektroničke pošte od 17. srpnja 2013. upućenoj tužiteljici. U tom pogledu, iz sadržaja te poruke proizlazi da ona sadržava dva aspekta: prvi, definitivna ponuda za „privremenu preraspodjelu“ pružena je tužiteljici kojom se zadržava njezino zaposlenje na neodređeno vrijeme u razredu AD 6, dok joj je dana druga ponuda koja je bila uvjetovana uspješnošću obavljanja poslova koju će osoba u pitanju pokazati tijekom razdoblja privremene preraspodjele. Ta poruka elektroničke pošte stoga nije sadržavala ponudu za neposredno zaposlenje u uvjetima iz obavijesti o slobodnom radnom mjestu, koja je upućivala samo na radno mjesto člana privremenog osoblja na određeno vrijeme od tri godine u smislu članka 9. Uvjeta zaposlenja. Kao drugo, Službenički sud navodi da je definitivna ponuda za „privremenu preraspodjelu“ bila u predmetnom slučaju konkretizirana u odluci od 7. studenoga 2013., iako se formalno nije radilo o dodatku ugovoru o radu koji su potpisale obje strane. Kao treće, Službenički sud navodi da je tužiteljica stvarno izvršavala svoje funkcije višeg stručnjaka tijekom gotovo šest mjeseci i, kao četvrto, da je EIOPA tijekom rasprave istaknula da pravna osnova pobijane odluke nije bila odredba Uvjeta zaposlenja, već odluka od 30. lipnja 2011. koju je donio izvršni direktor Nadzornog tijela kako bi popunio prazninu u Pravilniku o osoblju i Uvjetima zaposlenja.
105 U takvim okolnostima, tijelo nadležno za sklapanje ugovora o radu Nadzornog tijela nije moglo 24. veljače 2014., s retroaktivnim učinkom i bez konkretne pravne osnove, jednostrano odlučiti odbiti tužiteljičinu prijavu za radno mjesto višeg stručnjaka, što je drugim riječima značilo opoziv njegove ponude za zaposlenje od 17. srpnja 2013. u njezinoj definitivnoj komponenti koja se odnosila na privremenu preraspodjelu, koju je tužiteljica već prihvatila i koja je stoga ostala bez učinaka. To vrijedi unatoč tomu što se radilo samo o ponudi za privremenu preraspodjelu za razdoblje od šest mjeseci s mogućnošću da na kraju tog razdoblja tužiteljica, prihvaćajući drugu ponudu u slučaju njezine realizacije, osigura svoj radni odnos na neodređeno vrijeme koji proizlazi iz njezina važećeg ugovora za razred AD 6, na radnom mjestu višeg stručnjaka koje se obično popunjava na određeno vrijeme od tri godine.
106 Valja stoga utvrditi da je pobijana odluka nezakonita u dijelu u kojem retroaktivno odbija tužiteljičinu prijavu za radno mjesto višeg stručnjaka.
107 Kad je riječ o pitanju je li, kao što smatra tužiteljica, osobito u formulaciji svojeg tužbenog zahtjeva, tijelo nadležno za sklapanje ugovora o radu Nadzornog tijela stvarno opozvalo odluku od 7. studenoga 2013. kojom se tužiteljica privremeno raspoređuje na radno mjesto višeg stručnjaka, valja utvrditi da se pobijana odluka izričito ne odnosi na opoziv te odluke od 7. studenoga 2013. Službenički sud utvrđuje da je potonja odluka previđala samo privremenu preraspodjelu tužiteljice počevši od 16. rujna 2012. i najavila, u slučaju da bude potvrđena u novim preuzetim funkcijama, odluku koju će donijeti tijelo nadležno za sklapanje ugovora o radu, odnosno konkretno ponudu konačne preraspodjele kojom će biti potvrđena u razredu AD 8 predviđenom za radno mjesto višeg stručnjaka, i to retroaktivno od 16. rujna 2013. U konačnici, budući da je na temelju provođenja te odluke od 7. studenoga 2013. tužiteljica dobivala primitak od rada za razred AD 6 tijekom razdoblja privremene preraspodjele i budući da ona nije, zbog naknadnog odbijanja tijela nadležnog za sklapanje ugovora o radu Nadzornog tijela da je potvrdi u njezinoj funkciji, retroaktivno dobivala primitak od rada od 16. rujna 2013. za razred AD 8, valja utvrditi da odluka od 7. studenoga 2013. nije pobijanom odlukom bila opozvana niti na koji drugi način ukinuta, već je, naprotiv, izgubila sve svoje učinke.
108 U odnosu na prethodna razmatranja, valja djelomično prihvatiti drugi tužbeni razlog utvrđujući nezakonitost pobijane odluke u dijelu u kojem se njome kršenjem, u okviru ugovornog odnosa, stečenih prava i ugovornih odredbi, retroaktivno odbija tužiteljičina prijava za radno mjesto višeg stručnjaka i prešutno opoziva ponuda za zaposlenje od 17. srpnja 2013., a koju je tužiteljica već prihvatila.
Četvrti tužbeni razlog koji se odnosi na povredu prava na obranu i članka 41. Povelje
– Argumenti stranaka
109 Tužiteljica navodi da je time što joj nije dalo mogućnost da se valjano očituje prije donošenja pobijane odluke, Nadzorno tijelo povrijedilo njezino pravo na saslušanje prije donošenja odluke kojom je oštećena. Da je mogla iznijeti svoje stajalište o pitanju je li Nadzorno tijelo imalo pravo donijeti navedenu odluku, smatra da je mogla utjecati na njezin sadržaj.
110 EIOPA zahtijeva odbijanje tužbenog razloga primjećujući, među ostalim, da je tužiteljica saslušana u okviru razgovora kojima je prisustvovala 3. i 11. veljače 2014. s članom tima ljudskih resursa i direktorom uprave „Propisi“.
– Ocjena Službeničkog suda
111 Kad je riječ o pitanju je li Nadzorno tijelo u predmetnom slučaju potpuno poštovalo tužiteljičino pravo na saslušanje u vezi s time je li imala najmanje devet godina relevantnog profesionalnog iskustva kad je podnijela svoju prijavu za radno mjesto višeg stručnjaka, iz spisa i rasprava održanih tijekom rasprave proizlazi da je, s jedne strane, tužiteljica bila obaviještena, tijekom razgovora kojem je prisustvovala 3. veljače 2014. s članom tima ljudskih resursa, da je Nadzorno tijelo tada bilo u postupku provjere je li ona ispunjavala uvjet od minimalno devet godina profesionalnog iskustva koje se zahtijevalo za zapošljavanje na radnom mjestu razreda AD 8 i da su, s druge strane, na sastanku održanom 11. veljače 2014. s direktorom uprave „Propisi“ oboje nastojali utvrditi, konkretno, je li ili nije ispunjavala gore spomenuti uvjet od najmanje devet godina profesionalnog iskustva.
112 Iz spisa osobito proizlazi da je na sastanku održanom 11. veljače 2014. direktor uprave „Propisi“ tužiteljici pružio mogućnost osporavanja izračuna broja godina profesionalnog iskustva koji je izvršila uprava, a koji valja ubrojiti u njezinu aktivnu službu. Posljedično tomu, kad je riječ o njezinu ranijem profesionalnom iskustvu, tužiteljica je imala mogućnost valjano se pozvati na svoje stajalište kod navedenog direktora prije nego je izvršni direktor donio pobijanu odluku.
113 Osim činjenice da je tužiteljica bila saslušana u okviru provjere trajanja njezina profesionalnog iskustva, Službenički sud smatra da u činjeničnim okolnostima koje su upravo opisane, tužiteljica ne samo da nije mogla zanemariti važnost koju je Nadzorno tijelo pripisivalo pitanju je li ona dokazala minimalno devet godina relevantnog profesionalnog iskustva potrebnog za zapošljavanje na radnom mjestu razreda AD 8, već i da je tužiteljica bila obaviještena o tome da se, uz žaljenje Nadzornog tijela, nije mogla nadati da će biti potvrđena na radnom mjestu višeg stručnjaka razreda AD 8 zbog toga što nije dokazala da je na dan predviđen u obavijesti o slobodnom radnom mjestu imala minimalno devet godina relevantnog profesionalnog iskustva.
114 Osim toga, tužiteljica je još uvijek, tijekom trinaest dana koji su dijelili sastanak od 11. veljače 2014. i donošenje pobijane odluke 24. veljače 2014., mogla dovršiti iznošenje svojeg stajališta o načinu izračuna njezina profesionalnog iskustva i pravnim posljedicama koje su iz toga proizlazile (vidjeti presudu od 10. rujna 2014., Tzikas/ERA, F‑120/13, EU:F:2014:197, t. 59.).
115 U tim okolnostima Službenički sud utvrđuje da je prije nego je pobijanom odlukom odlučilo ne potvrditi tužiteljicu na radnom mjestu višeg stručnjaka, Nadzorno tijelo poštovalo tužiteljičino pravo na saslušanje prema članku 41. stavku 2. točki (a) Povelje.
116 S obzirom na prethodna razmatranja, četvrti tužbeni razlog valja odbiti.
Peti tužbeni razlog koji se odnosi na nezakonitost pravila sadržanih u odluci od 30. lipnja 2011. i, podredno, povredu područja primjene te iste odluke
– Argumenti stranaka
117 Tužiteljica u biti navodi da je odluka od 30. lipnja 2011. nezakonita zbog četiriju razloga.
118 Kao prvo, izvršni direktor nije bio ovlašten donijeti odluku od 30. lipnja 2011. jer, prema mišljenju tužiteljice, ta ovlast pripada upravljačkom odboru koji je mogao donijeti istovrstan tekst na temelju članka 47. stavka 2. Uredbe br. 1094/2010. U tom pogledu tužiteljica u bitnome osporava da odluka od 30. lipnja 2011. može činiti „administrativnu uputu“ u smislu članka 53. stavka 3. te uredbe.
119 Kao drugo, tužiteljica osporava zakonitost razloga koji je činio osnovu donošenja odluke od 30. lipnja 2011., odnosno postojanje pravne praznine koju treba popuniti između Pravilnika o osoblju i općih odredbi o provedbi Pravilnika o osoblju i Uvjeta zaposlenja koje je donijelo Nadzorno tijelo za slučaj ponovne preraspodjele, na radna mjesta članova privremenog osoblja, članova osoblja već zaposlenih od strane Nadzornog tijela pod istim režimom, iako u nižem razredu. Tužiteljica smatra da, u slučaju uzastopnih preraspodjela istog člana osoblja na različita radna mjesta u Nadzornom tijelu i u istom statusu člana privremenog osoblja, samo prvo radno mjesto treba dovesti do probnog razdoblja u obliku probnog rada poput onog predviđenog u članku 14. Uvjeta zaposlenja. Uvjeti zaposlenja ne predviđaju da u situaciji u kojoj je član privremenog osoblja već bio potvrđen u svojoj funkciji u agenciji po završetku probnog rada iz te odredbe, taj član osoblja može biti podvrgnut obvezi izvršavanja novog probnog rada kad je raspoređen na drugo radno mjesto člana privremenog osoblja unutar iste agencije i to čak ako je pozvan izvršavati drugu funkciju ili to činiti u višem razredu.
120 Kao treće, tužiteljica navodi da odluka od 30. lipnja 2011. može dovesti do zlouporabe kad, kao u njezinu slučaju, isti član privremenog osoblja ostaje na „probnom radu“ tijekom 18 mjeseci i to, u predmetnom slučaju, u okviru radnog odnosa u trajanju od samo tri godine.
121 Kao četvrto, tužiteljica navodi da je Nadzorno tijelo trebalo staviti izvan snage odluku od 30. lipnja 2011. jer je njezina jedina svrha bila upravljanje prvim slučajem uzastopnih preraspodjela člana privremenog osoblja i to do uspostavljanja politike upravljanja ugovorima privremenog osoblja. Međutim, budući da su opće provedbene odredbe „Zapošljavanje“ donesene, smatra da se odluka od 30. lipnja 2011. nije više mogla primjenjivati na predmetni slučaj.
122 Podredno, tužiteljica navodi da je odluka od 30. lipnja 2011. u odnosu na nju bila pogrešno primijenjena. Osobito, tužiteljica navodi da u obavijesti o slobodnom radnom mjestu nije spomenuto ni probno razdoblje ni postojanje odluke od 30. lipnja 2011. Tužiteljica je na raspravi ipak priznala da je time što je 18. srpnja 2013. prihvatila ponudu za zaposlenje na radnom mjestu višeg stručnjaka, prihvatila biti podvrgnuta režimu privremene preraspodjele predviđenom u odluci od 30. lipnja 2011.
123 Nadzorno tijelo zahtijeva odbijanje petog tužbenog razloga navodeći da je odluka od 30. lipnja 2011. „unutarnja administrativna uputa“ koju je izvršni direktor mogao donijeti na temelju nadležnosti koja mu je u tom pogledu dodijeljena člankom 53. stavkom 3. Uredbe br. 1094/2010. Kad je riječ o njezinu cilju, Nadzorno tijelo pojašnjava da je cilj te odluke, koja je donesena u korist osoblja, pružiti mogućnost internim kandidatima EIOPA‑e da započnu raditi na radnom mjestu višeg razreda bez gubitka prava iz njihova prethodnog ugovora koji je sklopljen na određeno ili neodređeno vrijeme i koji, konačno, i dalje ostaje na snazi te se ne raskida niti postaje ništav povodom privremene preraspodjele na radno mjesto višeg razreda.
– Ocjena Službeničkog suda
124 Svojim petim tužbenim razlogom, tužiteljica ustvari želi istaknuti prigovor nezakonitosti odluke od 30. lipnja 2011. U tom pogledu, tužiteljica nije u žalbi izričito dovela u pitanje zakonitost te odluke niti, osobito, sâmo načelo da iznova bude podvrgnuta obvezi izvršavanja probnog razdoblja, istovrsnoj obvezi probnog rada previđenoj u članku 14. Uvjeta zaposlenja. Ipak, kao što je izloženo u točkama 58. do 60. ove presude, ovaj prigovor nezakonitosti treba proglasiti dopuštenim.
125 Kad je riječ o nadležnosti ratione personae izvršnog direktora za donošenje odluke od 30. lipnja 2011., valja utvrditi da ta odluka može spadati u kategoriju „unutarnjih administrativnih uputa“ čije donošenje na temelju članka 53. stavka 3. Uredbe br. 1094/2010 spada u nadležnost izvršnog direktora. Stoga prigovor nezakonitosti odluke od 30. lipnja 2011. treba biti odbijen u mjeri u kojoj obuhvaća nedostatak koji se odnosi na nenadležnost ratione personae.
126 Kad je riječ o nedostatku koji se odnosi na nenadležnost ratione materiae, najprije valja ispitati je li, kao što se na to pozvao izvršni direktor u odluci od 30. lipnja 2011., na taj dan stvarno postojala „pravna praznina“ između Pravilnika o osoblju i Uvjeta zaposlenja i internih pravila Nadzornog tijela kojima se potonji provode, a koja bi opravdala provođenje posebne administrativne prakse u pogledu zapošljavanja – na određeno vrijeme na radno mjesto za člana privremenog osoblja iz obavijesti o slobodnom radnom mjestu objavljene izvan i unutar Nadzornog tijela – člana osoblja koji je već zaposlen na neodređeno vrijeme u Nadzornom tijelu u tom istom svojstvu člana privremenog osoblja, ali u razredu koji je niži od razreda radnog mjesta koje treba popuniti.
127 Ponajprije, Službenički sud smatra da odluka od 30. lipnja 2011. faktički i pod naslovom „privremena preraspodjela“ („provisional assignement“) predviđa uvjetovanje i odgodu zapošljavanja, odnosno konačne preraspodjele, osobe o kojoj je riječ na radno mjesto višeg razreda, do dokazivanja, po završetku probnog razdoblja od šest mjeseci uređenog u obliku privremene preraspodjele, uspješnog obavljanja poslova na novoj funkciji koja je stoga popunjena privremeno. Taj režim „privremene preraspodjele“ za člana privremenog osoblja u biti znači njegovo iskorištavanje mogućnosti privremenog zaposlenja na radnom mjestu višeg razreda, kako je predviđeno člankom 7. stavkom 2. Pravilnika o osoblju, koji se analogijom primjenjuje na temelju članka 10. Uvjeta zaposlenja, pri čemu mu nalaže probno razdoblje koje je po svojem cilju istovrsno probnom radu iz članka 14. Uvjeta zaposlenja. U takvom režimu, koji nije predviđen Pravilnikom o osoblju ni Uvjetima zaposlenja, koji ne upućuje ni na članak 14. Uvjeta zaposlenja i za koji se stoga čini da predstavlja rješenje sui generis, do zaposlenja ili nove preraspodjele konačno dolazi tek na kraju probnog razdoblja tijekom kojeg je član privremenog osoblja, nositelj ugovora koji se odnosi na drugo radno mjesto i niži razred, raspoređen samo privremeno na radno mjesto višeg razreda koje treba popuniti i koje je predmet obavijesti o slobodnom radnom mjestu.
128 U tom pogledu, članak 10. stavak 3. Uvjeta zaposlenja zasigurno, za slučaj nove „preraspodjele“, čak i ako je „privremena“, prema terminologiji koja se koristi u odluci od 30. lipnja 2011., nalaže sklapanje dodatka ugovoru o radu čije se sklapanje mora izvršiti istodobno s promjenom preraspodjele. Ipak, Službenički sud u predmetnom slučaju utvrđuje, s jedne strane, da su Nadzorno tijelo i tužiteljica svojim porukama elektroničke pošte od 17. i 18. srpnja 2013., koje su se odnosile na ponudu i prihvaćanje zaposlenja na radnom mjestu iz obavijesti o slobodnom radnom mjestu, ugovorno odlučili o privremenoj preraspodjeli a da nisu predvidjeli stvarne okolnosti konačne preraspodjele, i da te poruke elektroničke pošte treba zajedno smatrati dodatkom ugovoru o radu u smislu članka 10. stavka 3. Uvjeta zaposlenja. Službenički sud s druge strane smatra da ugovaranje takvog dodatka nije lišilo tijelo nadležno za sklapanje ugovora o radu Nadzornog tijela mogućnosti da po završetku razdoblja privremene preraspodjele tužiteljice odluči ugovoriti novi dodatak kojim bi bilo odlučeno o njezinoj konačnoj preraspodjeli na novu funkciju i u novi razred.
129 S obzirom na ta utvrđenja, Službenički sud smatra da nijedna odredba Pravilnika o osoblju ili Uvjeta zaposlenja posebno ne naznačuje može li uprava, što tužiteljica osporava, u obliku privremene preraspodjele nametnuti novo probno razdoblje članu privremenog osoblja koji je u predmetnom slučaju zaposlen na temelju ugovora na neodređeno vrijeme, a koji je na temelju članka 14. Uvjeta zaposlenja već potvrđen u svojoj funkciji kad ga uprava želi na kraju rasporediti ili stalno zaposliti na drugom radnom mjestu koje odgovara višem razredu.
130 U najboljem slučaju, članak 10. stavak 3. Uvjeta zaposlenja predviđa da „[k]ad se član privremenog osoblja rasporedi na radno mjesto koje odgovara višem razredu od onoga u kojem je zaposlen, to se navodi u dodatku priloženom uz ugovor o radu“. Ipak, iz formulacije ili strukture članaka 10. i 14. Uvjeta zaposlenja ne proizlazi da se oni protive tomu da uprava može od člana osoblja u pitanju zahtijevati da izvrši novi probni rad u smislu članka 14. Uvjeta zaposlenja ili bilo koji drugi oblik probnog razdoblja za potrebe te nove preraspodjele.
131 Stoga, kad uprava na jedno od svojih drugih radnih mjesta zaposli jednog od svojih članova privremenog osoblja koji je već potvrđen, na temelju ugovora na određeno ili neodređeno vrijeme, u svojoj funkciji koja prethodi završetku probnog rada u smislu članka 14. Uvjeta zaposlenja, tijelo nadležno za sklapanje ugovora o radu može odlučiti osloboditi osobu u pitanju izvršavanja novog probnog rada ako utvrdi da ona u tom svojstvu člana privremenog osoblja nastavlja svoj radni odnos sa svojim poslodavcem i to čak u slučaju u kojem je nastavak radnog odnosa praćen napretkom u razredu ili promjenama u izvršavanju funkcije i u kojem se obavijest o slobodnom radnom mjestu vezana za novopopunjeno radno mjesto odnosi samo na zapošljavanje na određeno vrijeme.
132 Nasuprot tomu, kad novi ugovor o radu s istim tijelom nadležnim za sklapanje ugovora o radu obuhvaća drugu kategoriju radnog mjesta ili predstavlja prekid u karijeri člana privremenog osoblja koji je već potvrđen na temelju probnog rada iz članka 14. Uvjeta zaposlenja, koji se očituje, primjerice, bitnom izmjenom naravi funkcije koju član osoblja u pitanju izvršava ili čak razlikom od dva razreda kao u predmetnom slučaju, tijelo nadležno za sklapanje ugovora o radu može, u izvršavanju svoje ovlasti ocjene i organizacije svojih službi, odlučiti utvrditi, za potrebe članka 14. Uvjeta zaposlenja, da se ugovor o radu osobe o kojoj je riječ, uključujući onaj koji ima oblik dodatka prethodnom ugovoru, odnosi na različito radno mjesto, što znači da rad i ponašanje osobe u pitanju, poput kandidata izvan institucije ili agencije kao što su članovi privremenog osoblja drugih institucija ili agencija ili čak osobe koje ne rade za Uniju, budu ocijenjeni kao zadovoljavajući za novu funkciju, opravdavajući tako potvrđivanje na njezinu funkciju i razvrstavanje u razred koji je viši od prethodnoga.
133 Posljedično tomu, Službenički sud smatra da je Nadzorno tijelo moglo u odluci od 30. lipnja 2011. predvidjeti da kandidat za radno mjesto koje treba popuniti u Nadzornom tijelu, koji je već na funkciji u službi Nadzornog tijela kao potvrđeni član privremenog osoblja, ali u nižem razredu od razreda radnog mjesta u pitanju, može biti podvrgnut, poput kandidata izvan Nadzornog tijela koji podliježe, kao takav, probnom radu u smislu članka 14. Uvjeta zaposlenja na radnom mjestu u pitanju, novom obliku probnog razdoblja u trajanju od šest mjeseci, čiji rezultati uvjetuju kasnije pojavljivanje konačnog zaposlenja na novoj funkciji i u novom, višem razredu na temelju dodatka njegovu ugovoru koji predviđa njegovu trajnu preraspodjelu na predmetno radno mjesto. Takvo tumačenje, inspirirano analognom primjenom članka 14. Uvjeta zaposlenja na člana privremenog osoblja koji nije novozaposlen u instituciji ili agenciji, nego je već zaposlen na određeno ili neodređeno vrijeme u okviru te institucije nakon obavljenog probnog rada na temelju članka 14. Uvjeta zaposlenja, također omogućuje da se ne kažnjava privremeno osoblje koje je u agenciji već potvrđeno, jer bi, u slučaju potrebe, agencija mogla biti primorana dati prednost zapošljavanju kandidata od kojih će moći zahtijevati ocjenu obavljanja poslova po završetku probnog razdoblja, u predmetnom slučaju u uvjetima iz članka 14. Uvjeta zaposlenja, na štetu upravo internih kandidata u agenciji kod kojih nije moguć novi probni rad.
134 Sada treba ispitati je li, kao što to navodi tužiteljica, Nadzorno tijelo moglo uvjetovati njezin primitak od rada za razred AD 8 završetkom razdoblja privremene preraspodjele.
135 U tom pogledu, u okolnostima predmetnog slučaja koje se odnose na zapošljavanje privremenog osoblja na temelju članka 2. točke (a) Uvjeta zaposlenja, Službenički sud najprije navodi da u pravilu svaki uspješni kandidat po završetku postupka odabira mora biti zaposlen na razdoblje i u razredu predviđenima u obavijesti o slobodnom radnom mjestu, što u ovom slučaju odgovara razredu AD 8 na određeno vrijeme od tri godine. U tom pogledu Nadzorno tijelo je potvrdilo da bi svaki vanjski kandidat bio zaposlen u tom razredu i na takvo razdoblje, neovisno o tome je li prethodno bio član privremenog osoblja koji je već bio podvrgnut probnom radu na temelju članka 14. Uvjeta zaposlenja u drugoj instituciji ili agenciji. Službenički sud ipak navodi da je u ovom slučaju tužiteljičina želja bio nastavak njezina zaposlenja na neodređeno vrijeme, u okviru kojeg je, prije nego što je bila privremeno raspoređena na radno mjesto višeg stručnjaka, obavljala poslove na radnom mjestu „expert on stakeholders“.
136 Osim toga, članak 7. stavak 2. Pravilnika o osoblju koji se analogijom primjenjuje na privremeno osoblje na temelju članka 10. stavka 1. Uvjeta zaposlenja, predviđa mogućnost da dužnosnik ili član osoblja koji privremeno izvršava, najviše tijekom jedne godine, funkciju koja obično zahtijeva razvrstavanje u razred koji je viši od razreda njegova prvotnog radnog mjesta, ne dobiva odmah primitak od rada koji odgovara višem razredu. Taj članak dakle predviđa mogućnost privremene preraspodjele, koju ipak ograničava na maksimalno trajanje od četiri mjeseca, nakon kojega osoba u pitanju u biti treba dobivati primitak od rada za viši razred. U predmetnom slučaju i neovisno o činjenici da se Nadzorno tijelo nije pozvalo na tu odredbu, razdoblje u maksimalnom trajanju od četiri mjeseca bilo je očito premašeno.
137 S obzirom na ta utvrđenja, Službenički sud navodi da režim uspostavljen odlukom od 30. lipnja 2011. nije izričito predviđen ni Uvjetima zaposlenja ni Pravilnikom o osoblju koji se primjenjuje analogijom. Taj režim konkretno Nadzornom tijelu dopušta da pruži mogućnost pojedinom od svojih članova privremenog osoblja da, pritom ne gubeći svoje prethodno zaposlenje na određeno ili neodređeno vrijeme, na srednji rok primi viši razred predviđen za radno mjesto na koje se prijavio, na koje neće biti konačno raspoređen prije završetka probnog razdoblja od šest mjeseci ostvarenog u obliku gore navedene privremene preraspodjele. Taj je režim u načelu iznimno povoljan, osobito u okolnostima poput onih u kojima se nalazi tužiteljica, jer može osobama o kojima je riječ omogućiti stjecanje nekoliko razreda na temelju razvrstavanja a da ih ne izlaže obvezi prekida prethodnog ugovora, a koja se, nasuprot tomu, nalaže kandidatu koji nije zaposlen u Nadzornom tijelu.
138 Imajući rečeno u vidu, Nadzorno tijelo je namjeravalo, s jedne strane, osigurati da član privremenog osoblja u pitanju dokaže da su njegov rad i ponašanje zadovoljavajući za njegovo potvrđivanje i trajnu i konačnu preraspodjelu na novo radno mjesto iz objavljene obavijesti o slobodnom radnom mjestu te kako bi mogao retroaktivno, po završetku privremenog razdoblja preraspodjele, imati pravo na plaću za viši razred koji je predviđen za izvršavanje nove funkcije. S druge strane, Nadzorno tijelo je željelo osigurati određenu zaštitu svojeg privremenog osoblja koje je već potvrđeno u svojim funkcijama u sklopu tog tijela, konkretno tako da mu ne nalaže raskid prethodnog ugovora na, eventualno, neodređeno vrijeme, omogućujući mu time da se, za razliku od privremenog osoblja iz drugih agencija ili institucija, ponovno ne nađe bez zaposlenja ako po završetku razdoblja privremene preraspodjele ne dokaže da su njegov rad i ponašanje, koji se ocjenjuju u odnosu na novu funkciju, zadovoljavajući.
139 Unatoč tomu, Službenički sud smatra da su interni kandidati iz Nadzornog tijela, koji su raspoređeni na radno mjesto višeg razreda u uvjetima iz odluke od 30. lipnja 2011., pozvani izvršavati funkciju koju podrazumijeva navedeno radno mjesto. Stoga u situaciji poput one u ovom predmetu, u kojoj se uprava ne namjerava pozvati na primjenu članka 7. stavka 2. Pravilnika o osoblju u odnosu na privremeno izvršavanje funkcija višeg razreda, ni a fortiori na mogućnost privremenog raspoređivanja člana osoblja, tijekom četiri mjeseca, na radno mjesto višeg razreda i pri tomu mu isplaćivati plaću za njegovo prvotno radno mjesto nižeg razreda, čini se da nema objektivnog i pravnog razloga koji bi opravdao da tužiteljica, kao interni kandidat Nadzornog tijela, nije odmah mogla primati plaću za razred koji je najavljen za radno mjesto iz obavijesti o slobodnom radnom mjestu za koje se prijavila i na kojem se zaposlila na temelju privremene preraspodjele.
140 Iz prethodno navedenoga proizlazi da je odluka od 30. lipnja 2011. nevaljana u mjeri u kojoj u svojoj točki 6. predviđa da se član privremenog osoblja, koji je privremeno raspoređen na radno mjesto za koje je inače predviđen viši razred od razreda njegova trenutnog radnog mjesta, ne razvrstava odmah u razred najavljen u obavijesti o slobodnom radnom mjestu, već retroaktivno po završetku probnog razdoblja od šest mjeseci, jer vodi do toga da se, u slučajevima poput tužiteljičina, interni kandidat Nadzornog tijela privremeno rasporedi na radno mjesto koje je bilo predmet objavljenog postupka odabira a da ne bude razvrstan u razred predviđen za radno mjesto iz obavijesti o slobodnom radnom mjestu, i to čak ako je osoba u pitanju bila pozvana u potpunosti izvršavati funkciju koju podrazumijeva predmetno radno mjesto u razdoblju dužem od četiri mjeseca.
141 Stoga prigovor nezakonitosti treba djelomično prihvatiti, a pobijanu odluku poništiti u dijelu u kojem tužiteljicu lišava plaće za razred AD 8 tijekom probnog razdoblja izvršavanja funkcije u obliku privremene preraspodjele, počevši od 16. rujna 2013. do 24. veljače 2014.
Zahtjev za naknadu štete
Argumenti stranaka
142 Tužiteljica navodi da ju je, uzimajući u obzir nezakonitost pobijane odluke, Nadzorno tijelo trebalo zaposliti u razred AD 8 počevši od 16. rujna 2013. Stoga zahtijeva isplatu razlike u plaći između razreda AD 6 i AD 8 od toga dana ili, podredno, za razdoblje između 16. rujna 2013. i 24. veljače 2014. Osim toga, ona navodi da je pretrpjela nematerijalnu štetu. Uzimajući u obzir njezinu uspješnost u obavljanju poslova kao i njezin stupanj profesionalnosti i sudjelovanja u aktivnostima Nadzornog tijela, tužiteljica je iskusila vrlo veliku nepravdu što konkretno opravdava to da joj se dodijeli iznos od 20 000 eura na ime naknade te nematerijalne štete.
143 Nadzorno tijelo navodi da s obzirom na to da nije naveden u žalbi, odštetni zahtjev, barem što se tiče navodno pretrpljene nematerijalne štete, mora biti odbačen kao nedopušten. U svakom slučaju, odštetni zahtjev koji se odnosi kako na materijalnu tako i na nematerijalnu štetu treba biti odbijen kao neosnovan.
Ocjena Službeničkog suda
144 Kad je riječ o zahtjevu za naknadu štete, prema ustaljenoj sudskoj praksi smatra se da kad postoji, kao u ovom predmetu, izravna veza između tužbe za poništenje i zahtjeva za naknadu štete, potonja je dopuštena kao dodatak tužbi za poništenje a da joj nije nužno trebao prethoditi zahtjev kojim se uprava poziva na popravljanje navodno pretrpljene štete, i žalba kojom se osporava osnovanost prešutnog ili izričitog odbijanja zahtjeva (presuda od 28. travnja 2009., Violetti i dr./Komisija, F‑5/05 i F‑7/05, EU:F:2009:39, t. 120., i navedena sudska praksa). U svakom slučaju, Službenički sud navodi da u ovom predmetu tužiteljica u svojoj žalbi nije zahtijevala samo to da bude potvrđena u svojoj funkciji višeg stručnjaka, već i to da Nadzorno tijelo naloži isplatu, u njezinu slučaju, primitaka od rada za razred AD 8 počevši od 16. rujna 2013. Takav zahtjev je odštetne naravi.
145 Kad je riječ o meritumu, u pogledu materijalne štete koju tužiteljica navodi, Službenički sud smatra da, u vezi s razdobljem privremene preraspodjele koje je tužiteljica stvarno izvršila, odnosno razdobljem između 16. rujna 2013. i 24. veljače 2014., iz obrazloženja ove presude, koje ide u prilog poništenju pobijane odluke, proizlazi da je tužiteljica tijekom tog razdoblja pretrpjela određenu i stvarnu štetu jer je, neovisno o razdoblju od četiri mjeseca iz članka 7. stavka 2. Pravilnika o osoblju koji se primjenjuje na slučaj privremenog izvršavanja funkcije u višem razredu, trebala biti plaćena za razred AD 8, a ne AD 6. Stoga njezin zahtjev za naknadu štete treba prihvatiti u mjeri u kojoj se njime zahtijeva naknada materijalne štete pretrpljene tijekom razdoblja privremene preraspodjele, kao i njezin zahtjev da iznos te naknade bude uvećan za zatezne kamate po stopi refinanciranja ESB‑a uvećanoj za dva postotna boda.
146 Nasuprot tomu, kad je riječ o razdoblju nakon 24. veljače 2014., danu kad je donesena pobijana odluka i od kojeg tužiteljica više nije izvršavala funkciju višeg stručnjaka, Službenički sud navodi to da je tužiteljica, kao što to sama tvrdi, bila odmah i konačno zaposlena na radnom mjestu višeg stručnjaka, što je u načelu morala biti prema uvjetima iz obavijesti o slobodnom radnom mjestu, odnosno, u razredu AD 8, ali na određeno vrijeme od tri godine. U takvoj situaciji tijelo nadležno za sklapanje ugovora o radu moglo je zahtijevati raskid prethodnog zaposlenja zbog bitno različite naravi funkcija i višeg razreda koji je bio predviđen za novo radno mjesto u pitanju.
147 Ipak, iz spisa proizlazi, a posebno iz poruka elektroničke pošte Nadzornog tijela i tužiteljice od 17. i 18. srpnja 2013., koji važe kao dodatak ugovoru o radu koji je tada bio na snazi, pri čemu je taj dodatak bio formaliziran odlukom od 7. studenoga 2013., da su stranke u početku ugovorile samo „privremenu preraspodjelu“ tužiteljice na radno mjesto višeg stručnjaka, a ne stalnu preraspodjelu. U tim okolnostima, kao što to valjano navodi Nadzorno tijelo, tijelo nadležno za sklapanje ugovora o radu moglo je odgoditi, do dana nakon izvršavanja predmetnih funkcija u obliku privremene preraspodjele, sklapanje i potpisivanje novog dodatka kojim, naknadno, predviđa novu preraspodjelu tužiteljice koja će tada biti utvrđena konačno i koja će ugovorno zamijeniti njezinu raniju na radnom mjestu „expert on stakeholders“.
148 Iz toga slijedi da je u predmetnom slučaju tijelo nadležno za sklapanje ugovora o radu Nadzornog tijela moglo, pobijanom odlukom, odbiti potvrditi tužiteljicu u njezinoj funkciji višeg stručnjaka što bi u konačnici značilo odustanak od toga da joj predloži novi dodatak njezinu ugovoru s ponudom za stalnu i konačnu preraspodjelu na funkciju višeg stručnjaka, i to zbog legitimnog razloga da 16. lipnja 2013. nije ispunila uvjet dokazivanja najmanje devet godina relevantnog profesionalnog iskustva, kao što je to predviđeno općim provedbenim odredbama „Zapošljavanje“, što bi imalo za posljedicu to da je ipak mogla ponovno preuzeti funkciju „expert on stakeholders“ ili drugu funkciju u odnosu na koju je još uvijek bila zaposlena u Nadzornom tijelu, u predmetnom slučaju na neodređeno vrijeme, odnosno funkciju koja odgovara razredu AD 6.
149 Posljedično tomu, u dijelu u kojem se odnosi na materijalnu štetu nastalu nakon 24. veljače 2014. nastalu kao posljedica razlike u plaći između razreda AD 6 i AD 8, zahtjev za naknadu štete valja odbiti.
150 Kad je riječ o navodnoj nematerijalnoj šteti, valja podsjetiti da prema ustaljenoj sudskoj praksi poništenje akta koji sadržava nezakonitost, poput pobijane odluke, samo po sebi predstavlja odgovarajuće i u načelu dovoljno popravljanje ukupne nematerijalne štete koju je taj akt mogao prouzročiti, osim ako tužitelj ne dokaže da je pretrpio nematerijalnu štetu koja je odvojiva od nezakonitosti na kojoj se temelji poništenje te koja se tim poništenjem ne može u potpunosti popraviti (vidjeti u tom smislu presudu od 6. lipnja 2006., Girardot/Komisija, T‑10/02, EU:T:2006:148, t.131., i od 19. studenoga 2009., Michail/Komisija, T‑49/08 P, EU:T:2009:456, t. 88.).
151 U ovom predmetu tužiteljica je u biti istaknula svoje ponašanje, učinkovitost i kvalitetu svojeg rada kako bi dokazala da je pretrpjela nematerijalnu štetu koja se sastoji od osjećaja pretrpljene nepravde i nepriznavanja prave vrijednosti rada koji je izvršila, kao i dojma, odnosno uvjerenja, da je nazadovala.
152 Iz sudske prakse proizlazi da osjećaj pretrpljene nepravde i boli uzrokovan time što je osoba morala voditi predsudski, a potom i sudski postupak kako bi joj se priznala njezina prava, u određenim okolnostima može činiti štetu koja može proizaći iz same činjenice da je uprava počinila nezakonitost (vidjeti, u tom smislu, presudu od 7. veljače 1990., Culin/Komisija, C‑343/87, EU:C:1990:49, t. 27. i 28.).
153 U tom pogledu Službenički sud navodi da poseban režim privremene preraspodjele na radno mjesto višeg razreda, koji je Nadzorno tijelo uspostavilo u obliku „administrativne upute“ kao što je odluka od 30. lipnja 2011., zasigurno nije, za razliku od slučaja općih odredbi o provedbi Pravilnika o osoblju i Uvjeta zaposlenja, bio usvojen na temelju zajedničkog dogovora s institucijom nadležnom za nadzor EIOPA‑e, odnosno Komisijom, te se, iz prethodno izloženih razloga, ne pokazuje potpuno usklađenim sa zahtjevima Pravilnika o osoblju i Uvjeta zaposlenja.
154 Ipak, čini se da je taj posebni režim osmišljen kako bi privremeno osoblje koje je već potvrđeno u svojim funkcijama u Nadzornom tijelu, poput tužiteljice, moglo koristiti način brzog pristupa radnim mjestima viših razreda a da pritom ne izgubi svoje prvotno zaposlenje u slučaju u kojem, po završetku probnog razdoblja od šest mjeseci tijekom kojeg se nova funkcija izvršava u okviru privremene preraspodjele, ne dokaže da novu funkciju može izvršavati na zadovoljavajući način, tako da prvotno zaposlenje ponovno proizvodi puni učinak, odnosno da ne bude ukinuto.
155 U posebnim okolnostima ovog slučaja čini se da je tužiteljica imala koristi od posebnog režima privremene preraspodjele koji je EIOPA predvidjela za radno mjesto „expert on stakeholders“ i za radno mjesto višeg stručnjaka, kad je riječ o potonjem radnom mjestu, ali je u konačnici pretrpjela i nedostatke navedenog režima. Navedeni režim joj je među ostalim omogućio, za razliku od kandidata izvan Nadzornog tijela koji bi vjerojatno bili dužni dati ostavku na svoju funkciju kako bi se zaposlili na radnom mjestu višeg stručnjaka, zadržati vlastito zaposlenje na neodređeno vrijeme u razredu AD 6. U tim okolnostima, neovisno o zaslugama predmetne osobe u obavljanju svojih funkcija, Službenički sud ne smatra da je tužiteljica dokazala postojanje nematerijalne štete odvojive od nezakonitosti na kojoj se temelji poništenje pobijane odluke, kao ni to da se ta šteta ne može u potpunosti popraviti tim poništenjem.
156 Iz prethodnih razmatranja proizlazi da:
– pobijanu odluku treba poništiti u dijelu u kojem se:
– ne poštujući, u ugovornom odnosu, stečena prava i ugovorne odredbe, retroaktivno odbija prijava tužiteljice za radno mjesto višeg stručnjaka i prešutno opoziva ponuda za zaposlenje u režimu privremene preraspodjele koju je tužiteljica već prihvatila, a koja joj je dana 17. srpnja 2013.;
– tužiteljicu lišava prava na plaću za razred AD 8 tijekom razdoblja privremene preraspodjele od 16. rujna 2013. do 24. veljače 2014.;
– zahtjev za poništenje u preostalom dijelu treba odbiti;
– EIOPA‑i treba naložiti da nadoknadi materijalnu štetu koju je tužiteljica pretrpjela između 16. rujna 2013. i 24. veljače 2014. u iznosu koji odgovara razlici u primitku od rada između razreda AD 6 i AD 8, uvećanom za zatezne kamate koje počinju teći 16. rujna 2013. po stopi koju utvrđuje ESB za glavne operacije refinanciranja za predmetno razdoblje i uvećanoj za dva postotna boda;
– zahtjev za naknadu štete u preostalom dijelu treba odbiti.
Troškovi
157 Sukladno članku 101. Poslovnika, ne dovodeći u pitanje ostale odredbe Poglavlja 8. odjeljka 2. navedenog poslovnika, stranka koja ne uspije u postupku snosi vlastite troškove i dužna je na zahtjev druge stranke snositi troškove koje joj je prouzročila. Sukladno članku 102. stavku 1. istog poslovnika, Službenički sud može odlučiti da, ako to zahtijeva pravičnost, stranka koja ne uspije u postupku snosi vlastite troškove, ali da je dužna samo djelomično snositi troškove druge stranke odnosno da uopće nije dužna snositi troškove po toj osnovi.
158 Iz razloga navedenih u ovoj presudi proizlazi da je Nadzorno tijelo stranka za koju treba smatrati da je djelomično uspjela u postupku. K tomu, tužiteljica je u svojem zahtjevu izričito zatražila da se EIOPA‑i naloži snošenje troškova. Osim toga, okolnosti ovog slučaja, osobito činjenica da se tužiteljica nalazi u toj situaciji djelomično zbog redakcijske pogreške u sastavljanju obavijesti o slobodnom radnom mjestu i da joj je zbog toga Nadzorno tijelo pogrešno uputilo ponudu za zaposlenje koju je potom nezakonito opozvalo po završetku probnog razdoblja, opravdavaju to da, u svakom slučaju, na temelju članka 102. stavka 2. Poslovnika, EIOPA snosi vlastite troškove te da joj se naloži snošenje svih troškova tužiteljice, unatoč tomu što je Službenički sud samo djelomično prihvatio tužbu.
Slijedom navedenoga,
SLUŽBENIČKI SUD (prvo vijeće)
proglašava i presuđuje:
1. Poništava se odluka Europskog nadzornog tijela za osiguranje i strukovno mirovinsko osiguranje od 24. veljače 2014. u dijelu u kojem se njome:
– ne poštujući, u ugovornom odnosu, stečena prava i ugovorne odredbe, retroaktivno odbija prijava S. Murariu za radno mjesto višeg stručnjaka za strukovno mirovinsko osiguranje („senior expert on personal pensions“) i prešutno opoziva ponuda za zaposlenje u režimu privremene preraspodjele koju je S. Murariu već prihvatila, a koja joj je dana 17. srpnja 2013.;
– S. Murariu lišava prava na plaću za razred AD 8 tijekom razdoblja privremene preraspodjele od 16. rujna 2013. do 24. veljače 2014.
2. Zahtjev za poništenje se u preostalom dijelu odbija.
3. Europskom nadzornom tijelu za osiguranje i strukovno mirovinsko osiguranje nalaže se da nadoknadi materijalnu štetu koju je pretrpjela S. Murariu između 16. rujna 2013. i 24. veljače 2014. u iznosu koji odgovara razlici u primitku od rada između razreda AD 6 i AD 8, uvećanom za zatezne kamate koje počinju teći od 16. rujna 2013. po stopi koju utvrđuje Europska središnja banka za glavne operacije refinanciranja za predmetno razdoblje i uvećanoj za dva postotna boda.
4. Zahtjev za naknadu štete se u preostalom dijelu odbija.
5. Europsko nadzorno tijelo za osiguranje i strukovno mirovinsko osiguranje snosit će vlastite troškove te mu se nalaže snošenje troškova S. Murariu.
Barents | Perillo | Svenningsen |
Objavljeno na javnoj raspravi u Luxembourgu 16. srpnja 2015.