MIŠLJENJE NEZAVISNOG ODVJETNIKA
MACIEJA SZPUNARA
od 14. srpnja 2022.(1)
Predmeti C‑31/22 P(I), C‑32/22 P(I) i C‑74/22 P(I)
Atlas Copco Airpower,
Atlas Copco AB (C‑31/22 P(I))
Anheuser‑Busch Inbev,
Ampar (C‑32/22 P(I))
Soudal NV,
Esko‑Graphics BVBA (C‑74/22 P(I))
protiv
Magnetrol International
i Europske komisije
„Žalba – Intervencija – Žalba o intervenciji – Dopuštanje intervencija u okviru postupka povodom žalbe protiv presude Općeg suda – Ukidanje te presude i vraćanje predmeta Općem sudu na ponovno suđenje – Prešutno isključenje, od strane Općeg suda, intervenijenata u žalbenom postupku kao stranaka u postupku nakon vraćanja predmeta na ponovno suđenje”
I. Uvod
1. U ovim se predmetima izrijekom pojavljuje novo pitanje zadržavanja svojstva intervenijenta u stadiju koji slijedi nakon vraćanja predmeta Općem sudu na ponovno suđenje, a kojem je Sud dopustio sudjelovanje u stadiju žalbenog postupka. Ono također nudi Sudu priliku da se izjasni o pravilima o dopuštenosti žalbi protiv odluka kojima je odbijen zahtjev za intervenciju.
II. Pravni okvir
A. Statut Suda Europske unije
2. Članak 39. prvi stavak Protokola (br. 3) o Statutu Suda Europske unije (u daljnjem tekstu: Statut Suda Europske unije) predviđa:
„Predsjednik Suda može u skraćenom postupku, koji se može, u mjeri u kojoj je to potrebno, razlikovati od nekih pravila sadržanih u ovom Statutu i koji se utvrđuje u poslovniku, odlučiti o prijedlozima za suspenziju primjene, kako je predviđeno u članku 278. [UFEU‑a] i članku 157. Ugovora o EZAE‑u, ili za određivanje privremenih mjera sukladno članku 279. [UFEU‑a], ili za suspenziju izvršenja sukladno članku 299. četvrtom stavku [UFEU‑a] ili članku 164. trećem stavku Ugovora o EZAE‑u.”
3. Članak 40. prvi, drugi i četvrti stavak Statuta Suda Europske unije određuje:
„Države članice i institucije Unije mogu se uključiti u postupak pred Sudom.
Isto pravo imaju tijela, uredi i agencije Unije te svaka druga osoba koja dokaže svoj pravni interes za ishod postupka pred Sudom. Fizičke ili pravne osobe ne mogu se uključiti u postupke među državama članicama, među institucijama Unije ili između država članica i institucija Unije.
[…]
Prijedlog za uključenje u postupak ograničen je na potporu tužbenog zahtjeva jedne od stranaka.”
4. Članak 56. prvi i treći stavak tog statuta predviđa:
„Protiv konačnih odluka Općeg suda [Europske unije] i protiv njegovih djelomičnih odluka o meritornim pitanjima te odluka o postupovnim pitanjima glede prigovora nenadležnosti ili nedopuštenosti može se podnijeti žalba Sudu u roku od dva mjeseca od dostave pobijane odluke.
[…]
Osim u predmetima koji se odnose na sporove između Unije i njezinih službenika, žalbu mogu podnijeti i države članice i institucije Unije koje se nisu uključile u postupak pred Općim sudom. U tom slučaju te države članice i institucije imaju jednak položaj kao i države članice ili institucije koje su se uključile u postupak u prvom stupnju.”
5. Članak 57. navedenog statuta glasi kako slijedi:
„Ako je Opći sud odbio prijedlog za uključenje u postupak, podnositelj prijedloga može u roku od dva tjedna od dostave odluke kojom se odbija njegov prijedlog podnijeti žalbu Sudu.
Protiv svih odluka Općeg suda donesenih na temelju članka 278., članka 279. ili članka 299. četvrtog stavka [UFEU‑a], ili na temelju članka 157. ili članka 164. trećeg stavka Ugovora o EZAE‑u, stranke u postupku mogu u roku od dva mjeseca od njihove dostave podnijeti žalbu Sudu.
Povodom žalbe iz prva dva stavka ovog članka provodi se postupak i odlučuje se u skladu s postupkom iz članka 39.”
6. Člankom 61. prvim i drugim stavkom istog statuta određuje se:
„Ako je žalba osnovana, Sud ukida odluku Općeg suda. Može sam konačno odlučiti o sporu ako stanje postupka to dopušta ili može vratiti predmet na odlučivanje Općem sudu.
U slučaju vraćanja predmeta Općem sudu taj je sud vezan odlukom Suda glede pravnih pitanja.”
B. Poslovnik Suda
7. Člankom 172. Poslovnika Suda, naslovljenim „Stranke ovlaštene podnijeti odgovor na žalbu”, određeno je:
„Svaka stranka u postupku pred Općim sudom koja ima interes da se žalba prihvati ili odbije može podnijeti odgovor na žalbu u roku od dva mjeseca od njene dostave. Rok za odgovor na žalbu nije moguće produljiti.”
C. Poslovnik Općeg suda
8. Članak 1. stavak 2. točka (c) Poslovnika Općeg suda određuje:
„2. Za potrebe ovog Poslovnika:
[…]
(c) izrazi ‚stranka’ i ‚stranke’, upotrijebljeni bez daljnje naznake, znače svaka stranka u postupku, uključujući intervenijenti;
[…]”
9. Članak 142. tog poslovnika, naslovljen „Cilj i učinci intervencije”, predviđa:
„1. Intervencija može imati za svrhu samo podupiranje, u cijelosti ili djelomično, zahtjeva jedne od glavnih stranaka. Ona ne daje jednaka postupovna prava kakva imaju glavne stranke, a posebice ne pravo zahtijevati održavanje rasprave.
2. Intervencija je akcesorna glavnom postupku. Ona gubi svoju svrhu ako je predmet brisan iz sudskog upisnika Općeg suda, u slučaju povlačenja tužbe ili sporazuma između glavnih stranaka, ili kad je tužba proglašena nedopuštenom.
3. Intervenijent prihvaća postupak u stanju u kojem se nalazi u trenutku njegove intervencije.”
10. Članak 143. stavak 1. navedenog poslovnika, naslovljen „Zahtjev za intervenciju”, određuje:
„1. Zahtjev za intervenciju podnosi se u roku od šest tjedana od objave iz članka 79.”
11. U članku 217. stavku 1. istog poslovnika navedeno je:
„Kad je odluka koju je Sud naknadno ukinuo donesena nakon zatvaranja pisanog postupka o meritumu pred Općim sudom, stranke u postupku pred Općim sudom mogu u roku od dva mjeseca od dostave odluke Suda podnijeti pisana očitovanja o učincima odluke Suda na rješenje spora. Taj rok ne može se produljiti.”
12. U članku 219. istog poslovnika, naslovljenom „Troškovi”, navedeno je:
„Opći sud odlučuje o troškovima postupka pred Općim sudom i žalbenog postupka pred Sudom.”
III. Okolnosti spora
13. Odlukom Komisije (EU) 2016/1699 оd 11. siječnja 2016. o programu državnih potpora u pogledu izuzeća od oporezivanja viška dobiti SA.37667 (2015/C) (ex 2015/NN) koji je provela Belgija (SL 2016., L 260, str. 61., u daljnjem tekstu: sporna odluka), Europska komisija utvrdila je da izuzeća koja je Kraljevina Belgija odobrila predstavljaju program potpora u smislu članka 107. stavka 1. UFEU‑a koji je nespojiv s unutarnjim tržištem i koji je proveden kršeći članak 108. stavak 3. UFEU‑a. Komisija je naložila povrat tako dodijeljenih potpora od korisnika, čiji konačni popis Kraljevina Belgija mora naknadno utvrditi.
IV. Postupak pred Općim sudom i Sudom te zahtjevi koje su stranke podnijele
14. Kraljevina Belgija i društvo Magnetrol International NV su tužbama podnesenima tajništvu Općeg suda 22. ožujka i 25. svibnja 2016. pokrenuli postupak za poništenje sporne odluke.
15. Opći sud odlučio je spojiti predmete T‑131/16, Belgija/Komisija, i T‑263/16, Magnetrol International/Komisija u svrhu usmenog dijela postupka i donošenja odluke kojom se završava postupak.
16. Presudom od 14. veljače 2019., Belgija i Magnetrol International/Komisija (T‑131/16 i T‑263/16, EU:T:2019:91) Opći sud Europske unije poništio je spornu odluku.
17. Dana 24. travnja 2019. Komisija je podnijela žalbu protiv te presude.
18. Rješenjima predsjednika Suda od 15. listopada 2019. društvima Soudal NV, Esko‑Graphics BVBA, Flir Systems Trading Belgium BVBA, Anheuser‑Busch InBev SA/NV, Ampar BVBA, Atlas Copco Airpower SAS, Atlas Copco AB, Wabco Europe BVBA i Celio International NV dopušteno je intervenirati u potporu zahtjevima društva Magnetrol International.
19. Presudom od 16. rujna 2021., Komisija/Belgija i Magnetrol International (C‑337/19 P, EU:C:2021:741), Sud je:
– ukinuo presudu Općeg suda Europske unije od 14. veljače 2019., Belgija i Magnetrol International/Komisija (T‑131/16 i T‑263/16, EU:T:2019:91);
– odbio prvi i drugi tužbeni razlog u predmetu T‑131/16 te prvi tužbeni razlog i prvi dio trećeg tužbenog razloga u predmetu T‑263/16;
– vratio predmet Općem sudu na ponovno suđenje kako bi odlučio o trećem, četvrtom i petom tužbenom razlogu u predmetu T‑131/16 kao i o drugom tužbenom razlogu, drugom i trećem dijelu trećeg tužbenog razloga te četvrtom tužbenom razlogu u predmetu T 263/16, i
– odredio da će se o troškovima odlučiti naknadno.
20. Društva Soudal i Esko‑Graphics kao i društva Atlas Copco Airpower, Atlas Copco, Anheuser‑Busch Inbev i Ampar uputila su dopisima od 16. i 25. studenoga 2021. Općem sudu očitovanja o učincima presude od 16. rujna 2021., Komisija/Belgija i Magnetrol International (C‑337/19 P, EU:C:2021:741) na rješenje spora.
21. Dana 17. prosinca 2021. društva Atlas Copco Airpower, Atlas Copco, Anheuser‑Busch Inbev, Ampar Soudal i Esko‑Graphics primila su dopis tajništva Općeg suda od 6. prosinca 2021. kojim ih se obavještava da, zato što ta očitovanja nisu dokument predviđen Poslovnikom Općeg suda, predsjednik vijeća Općeg suda pred kojim se vodi postupak odlučio je ne uložiti ih u spis.
22. Dopisom od 29. prosinca 2021. upućenim predsjedniku Općeg suda i njegovim članovima tih je šest društava zahtijevalo, pozivajući se na rješenje predsjednika Suda od 15. listopada 2019., Komisija/Belgija i Magnetrol International (C‑337/19 P, neobjavljeno, EU:C:2019:915) i na sudsku praksu Općeg suda, s jedne strane, ispravak „pogreške” (oversight) koju je Opći sud počinio time što je odbio uložiti njihova očitovanja u spis te, s druge strane, potvrdu njihova statusa intervenijenata pred Općim sudom.
23. U tom je dopisu tih šest društava zatražilo odgovor u roku od pet dana s obzirom na to da će u predviđenim rokovima biti prisiljena podnijeti žalbu protiv bilo kojeg mogućeg prešutnog odbijanja da im se dodijeli status intervenijenata u tom predmetu.
24. Dana 10. siječnja 2022. društva Atlas Copco Airpower i Atlas Copco kao i društva Anheuser‑Busch Inbev i Ampar podnijela su žalbe u predmetima C‑31/22 P i C‑32/22 P.
25. Dopisom od 11. siječnja 2022. tajnik Općeg suda potvrdio je primitak dopisa društava Soudal i d’Esko‑Graphics od 29. prosinca 2021. te im je skrenuo pozornost na činjenicu da podnošenje očitovanja u predmetu T‑263/16 RENV intervenijenata kojima je bilo dopušteno sudjelovati u postupku pred Sudom u predmetu C‑337/19 P nije predviđeno Poslovnikom Općeg suda.
26. Dana 28. siječnja 2022. društva Soudal i Esko‑Graphics podnijela su žalbu u predmetu C‑74/22 P.
27. Društva Atlas Copco Airpower i Atlas Copco od Suda zahtijevaju da:
– ukine odluku sadržanu u dopisu Općeg suda od 6. prosinca 2021. koji im je bio upućen i
– odredi da društva Atlas Copco Airpower i Atlas Copco zadržavaju svojstvo intervenijenta u predmetu T‑263/16 RENV nakon što je Sud vratio taj predmet Općem sudu na ponovno suđenje.
28. Društva Anheuser‑Busch Inbev i Ampar od Suda zahtijevaju da:
– ukine odluku sadržanu u dopisu Općeg suda od 6. prosinca 2021. koji im je bio upućen i
– odredi da društva Anheuser‑Busch Inbev i Ampar zadržavaju svojstvo intervenijenta u predmetu T‑263/16 RENV nakon što je Sud vratio taj predmet Općem sudu na ponovno suđenje.
29. Društva Soudal i Esko‑Graphics od Suda zahtijevaju da:
– ukine odluku sadržanu u dopisu Općeg suda od 6. prosinca 2021. koji im je bio upućen;
– naloži da se njihova pisana očitovanja ulože u spis i
– utvrdi da društva Soudal i Esko‑Graphics zadržavaju svojstvo intervenijenta u predmetu T‑263/16 RENV nakon što je Sud vratio taj predmet Općem sudu na ponovno suđenje.
30. Komisija od Suda zahtijeva da:
– proglasi žalbe nedopuštenima;
– podredno, odbije žalbe kao neosnovane;
– naloži žaliteljima snošenje troškova.
31. Rasprava nije održana.
V. Analiza
A. Dopuštenost
1. Dopuštenost žalbi u predmetima C‑31/22 P i C‑32/22 P
32. Komisija tvrdi da su žalbe u predmetima C‑31/22 P i C‑32/22 P nedopuštene u dijelu u kojem se zasnivaju na članku 57. Statuta Suda Europske unije. Ta odredba dopušta podnošenje žalbe protiv odluke Općeg suda kojom je odbijen zahtjev za intervenciju, no u tim dvama predmetima Opći sud nije donio takvu odluku. Samo je odlučio da u spis predmeta T‑263/16 RENV ne uloži pisana očitovanja koja su podnijela društva Atlas Copco Airpower i Atlas Copco kao i društva Anheuser‑Busch Inbev i Ampar.
33. Ističem na početku, kao i Komisija, da se dopisom Općeg suda od 6. prosinca 2021. htjelo obavijestiti društva Atlas Copco Airpower i Atlas Copco kao i društva Anheuser‑Busch Inbev i Ampar o činjenici da očitovanja koja su podnijela nisu bila uložena u spis jer nije riječ o dokumentima predviđenima Poslovnikom Općeg suda. Usto, točno je da društva Atlas Copco Airpower i Atlas Copco kao i društva Anheuser‑Busch Inbev i Ampar nisu formalno podnijela zahtjev za intervenciju. S formalnog aspekta, odluka sadržana u osporavanom dopisu nije dakle odbijanje zahtjeva za intervenciju i na prvi se pogled ne čini da može biti predmet žalbe na temelju članka 57. Statuta Suda Europske unije.
34. Međutim, ne čini mi se da je formalističko tumačenje te odredbe zadovoljavajuće. Uzimajući u obzir vrlo poseban kontekst tih predmeta, koji obilježava, među ostalim, činjenica da su predmetna društva mogla legitimno vjerovati da zadržavaju svojstvo intervenijenta u stadiju vraćanja predmeta na ponovno suđenje, ne čini mi se da činjenica da se odlukom Općeg suda izričito ne uskraćuje svojstvo intervenijenta može, sama za sebe, isključiti da je to u stvarnosti prešutno bio slučaj.
35. Naime, društva Atlas Copco Airpower i Atlas Copco kao i društva Anheuser‑Busch Inbev i Ampar podnijela su Općem sudu očitovanja „na temelju članka 217. stavka 1. Poslovnika Općeg suda” koji se odnosi na stranke u postupku pred njim. U tom se smislu pozivaju na to svojstvo kao intervenijenti.
36. U tim okolnostima odluka Općeg suda da u spis ne uloži ta očitovanja prešutno, ali nužno, sadržava odluku koja se sastoji od uskraćivanja svojstva intervenijenata društvima Atlas Copco Airpower i Atlas Copco kao i društvima Anheuser‑Busch Inbev i Ampar.
37. Takva prešutna odluka koja prema mojem mišljenju proizvodi iste učinke kao i odluka o odbijanju zahtjeva za intervenciju ili kao odluka kojom se okončava intervencija može na istoj osnovi kao i potonja biti predmet žalbe na temelju članka 57. Statuta Suda Europske unije.
38. To vrijedi tim više jer je tumačenje koje predlažem glede te odredbe u stvarnosti jedino koje može zajamčiti sudsku zaštitu podnositelja zahtjeva za intervenciju čije je svojstvo intervenijenta priznato pred Sudom i u konačnici osigurati djelotvornost prava na intervenciju utvrđenog u članku 40. tog statuta, s obzirom na to da im nije dostupno niti jedno drugo pravno sredstvo.
39. S jedne strane vjerujem da se od stranke koja ima svojstvo intervenijenta pred Sudom ne može zahtijevati da Općem sudu podnese formalni zahtjev za intervenciju samo s ciljem da bi potom mogla podnijeti žalbu protiv odluke o odbijanju tog zahtjeva do kojeg će sustavno doći. Naime, u odnosu na zahtjev i dalje bi nastupila prekluzija jer očito neće biti podnesen unutar šest mjeseci od objave akta kojim se pokreće dotični postupak, kao što to propisuje članak 143. Poslovnika Općeg suda.
40. S druge strane, moguće pravno sredstvo ne predstavlja niti pravni lijek podnesen protiv odluke Općeg suda kojom se postupak završava, s obzirom na to da je takav pravni lijek dostupan samo strankama u postupku pred Općim sudom i, dakle, strankama čije je svojstvo intervenijenta pred njim već bilo priznato.
41. U tim okolnostima mislim da bi žalbe u predmetima C‑31/22 P i C‑32/22 P trebalo smatrati dopuštenima.
2. Dopuštenost žalbe u predmetu C‑74/22 P
42. Komisija tvrdi da je žalba u predmetu C‑74/22 P nedopuštena. Ističe, s jedne strane, da odluka na koju se žalba odnosi ne spada ni u jednu od kategorija predviđenih člankom 56. Statuta Suda Europske unije, tako da svoju žalbu društva Soudal i Esko‑Graphics ne mogu zasnovati na toj odredbi.
43. Ističe, s druge strane, da pod pretpostavkom da se žalba može prekvalificirati u „žalbu podnesenu na temelju članka 57. Statuta Suda Europske unije”, što Komisija osporava, žalbu treba također odbaciti zbog istih razloga kao što su oni izneseni u okviru predmeta C‑31/22 P i C‑32/22 P. Komisija smatra da je takva žalba u svakom slučaju nepravodobna.
44. Mislim da bi žalbu, u dijelu u kojem se temelji na članku 56. Statuta Suda Europske unije, trebalo smatrati nedopuštenom jer se pobijanom odlukom niti ne završava postupak niti konačno odlučuje o postupovnom pitanju u vezi s prigovorom nenadležnosti ili nedopuštenosti.
45. S jedne strane, mora se utvrditi da se ispitivanje predmeta T‑263/16 RENV odvija pred Općim sudom nakon donošenja pobijane odluke u kojoj nije obrađen niti jedan meritorni aspekt spora.
46. S druge strane, iako neslaganja oko zahtjeva za intervenciju jesu postupovno pitanje, ona se, naprotiv, ne odnose na prigovor nedopuštenosti ili nenadležnosti, što su jedina postupovna pitanja obuhvaćena člankom 56. Statuta Suda Europske unije. Naime, prigovori nedopuštenosti ili nenadležnosti podliježu, pred Općim sudom i Sudom, posebnim pravilima(2) i njima se nastoji postići to da sud pred kojim se vodi postupak okonča spor bez ulaženja u raspravu o meritumu. Činjenica da mogu dovesti do završetka postupka opravdava, među ostalim, odabir da se žalbe podnesene protiv tih odluka podvrgnu istom režimu kao što je onaj kojem podliježu žalbe podnesene protiv odluka kojima se postupak završava nakon što je sud odlučio o meritumu odnosnog predmeta.
47. S druge strane, pitanja o intervenciji drukčije su naravi. Kao što je to naglašeno u Poslovniku Općeg suda, intervencija je akcesorna glavnom postupku(3) i on se uopće ne može okončati odlukama koje se na nju odnose.
48. U tim okolnostima mislim da se protiv pobijane odluke ne može podnijeti žalba na temelju članka 56. Statuta Suda Europske unije, tako da bi žalbu u predmetu C‑74/22 P trebalo smatrati nedopuštenom u tom pogledu.
49. Međutim, iz sudske prakse Suda proizlazi također da sud može, kako bi tužbi dao koristan učinak, na temelju njezine cjelokupne ocjene protumačiti pravno sredstvo mimo njegova izričitog naziva koji mu je dao podnositelj(4). Isto tako, Sud je već ispitao dvije alternativne osnove za žalbu, pri čemu se nije ograničio na osnovu koju je žalitelj naveo u žalbi(5).
50. Mišljenja sam, dakle, da Sud može, kako bi žalbi dao koristan učinak, okvalificirati predmetnu žalbu kao „žalbu podnesenu na temelju članka 57. Statuta Suda Europske unije” jer iz tvrdnji stranaka jasno proizlazi da tom žalbom one osporavaju odluku Općeg suda kojom im uskraćeno svojstvo intervenijenata.
51. No, na temelju te prekvalifikacije ne može se, prema mojem mišljenju, priznati dopuštenost žalbe u predmetu C‑74/22 P. Kao i Komisija, mislim da je ta žalba u svakom slučaju nepravodobna.
52. U skladu s člankom 57. Statuta Suda Europske unije, društva Soudal i Esko‑Graphics morala su podnijeti svoju žalbu u roku od dva tjedna od odluke kojom se odbija zahtjev za intervenciju ili okončava intervencija, produljenom zbog udaljenosti za deset dana.
53. Predmetna odluka o odbijanju je pak sadržana u dopisu Općeg suda od 6. prosinca 2021. i strankama dostavljena 17. prosinca 2021. Naime, tim je dopisom Opći sud prešutno, ali nužno, uskratio društvima Soudal i Esko‑Graphics svojstvo intervenijenta, tako da je žalba morala biti podnesena najkasnije 10. siječnja 2022.
54. Žalba je, dakle, prema mojem mišljenju nedopuštena zbog svoje nepravodobnosti.
55. Taj zaključak nije doveden u pitanje nijednim od argumenata stranaka koji se odnose, s jedne strane, na to da početak roka za podnošenje žalbe nije dopis od 6. prosinca 2021., nego dopis od 11. siječnja 2022., te, s druge strane, na postojanje ispričive zablude kod društava Soudal i d’Esko‑Graphics.
56. Kao prvo, kad je riječ o početku roka za podnošenje žalbe, ističem da je drugi dopis Općeg suda od 11. siječnja 2022. isključivo potvrdan. Ustaljena je sudska praksa da se odlukom samo potvrđuje prethodna odluka ako ne sadržava nikakav novi element u odnosu na prethodni akt te ako joj nije prethodilo preispitivanje situacije adresata tog ranijeg akta(6).
57. Dopis od 11. siječnja 2022. odgovor je na zahtjev društava Soudal i Esko‑Graphics da se potvrdi da oni i dalje sudjeluju u postupku kao intervenijenti i u njemu se Opći sud zadovoljio ponavljanjem zaključaka sadržanih u dopisu od 6. prosinca 2021. Usto, ističem da društva Soudal i Esko‑Graphics u svojim očitovanjima sama naglašavaju da je „drugi dopis potvrdio sadržaj prvog”.
58. Dopis od 11. siječnja 2022. jest, dakle, samo odluka kojom se potvrđuje dopis od 6. prosinca 2021. i, slijedom toga, ne može se smatrati početkom roka za podnošenje žalbe.
59. Kad je riječ, kao drugo, o postojanju ispričive zablude glede roka za podnošenje žalbe na temelju članka 57. Statuta Suda Europske unije, ustaljena je sudska praksa Suda da se u kontekstu pravila o rokovima za podnošenje pravnih sredstava pojam ispričive zablude, koji omogućava da se od tih rokova odstupi, odnosi samo na iznimne okolnosti, osobito, kada predmetna institucija postupi na način koji je sam po sebi ili u odlučujućoj mjeri izazvao opravdanu zabludu kod stranke koja je postupala u dobroj vjeri i s pažnjom koja se traži od uobičajeno obaviještenoga subjekta(7).
60. Smatram da takve okolnosti ne postoje. Točno je da je odluka Općeg suda sadržana u dopisu od 6. prosinca 2021. dvosmislena po tome što izričito ne odbija svojstvo intervenijenta društava Soudal i Esko‑Graphics. No, sama ta dvosmislenost ne može biti dovoljna da stvori opravdanu zabludu kod stranke koja je postupala u dobroj vjeri i s pažnjom koja se traži od uobičajeno obaviještenoga subjekta.
61. Konkretno, ističem da su u odgovoru na dopis Općeg suda od 6. prosinca 2021. društva Soudal i Esko‑Graphics uputila tom sudu zahtjev da ispravi propust koji je doveo do neprihvaćanja njihovih očitovanja i potvrdi njihovo svojstvo intervenijenta.
62. Još važnije, naglašavam da su svojim dopisom upućenim Općem sudu 29. prosinca 2021. društva Soudal i Esko‑Graphics zamolila Opći sud da u roku od pet dana odgovori na njihov zahtjev za potvrđivanje njihova svojstva zainteresirane stranke, s obzirom na to da će, u slučaju da Opći sud to odbije, ona biti „prisiljena podnijeti žalbu u propisanim rokovima protiv prešutne odluke o odbijanju da im se dodijeli status intervenijenta”.
63. Iz tih elemenata valja zaključiti, dakle, da ne samo da su društva Soudal i Esko‑Graphics pravilno protumačila dopis Općeg suda od 6. prosinca 2021. na način da im je prešutno, ali nužno, uskraćeno svojstvo zainteresirane stranke nego i, nadasve, da su u potpunosti znala za rokove koji vrijede za podnošenje žalbe protiv takve odluke, pri čemu je njihova prva namjera bila da to učine u propisanim rokovima.
64. Činjenica da je ta žalba bila podnesena izvan tih rokova ne proizlazi, dakle, iz ispričive zablude do koje je došlo zbog dvosmislenosti odluke Općeg suda sadržane u dopisu od 6. prosinca 2021., nego samo iz postupanja društava Soudal i Esko‑Graphics.
65. U tim okolnostima smatram da žalbu u predmetu C‑74/22 P valja odbaciti kao nedopuštenu zbog njezine nepravodobnosti.
B. Meritum
66. Najprije naglašavam da razmatranja o meritumu koja ću sada iznijeti vrijede samo za predmete C‑31/22 P i C‑32/22 P, s obzirom na to da smatram da bi žalbu podnesenu u predmetu C‑74/22 P trebalo proglasiti nedopuštenom. Pojašnjavam, međutim, da bi se, u slučaju da se Sud ne slaže s mojom analizom, razmatranja koja slijede mogla primijeniti na taj predmet.
67. U prilog svojim žalbama društva Atlas Copco Airpower, Atlas Copco, Anheuser‑Busch Inbev i Ampar (u daljnjem tekstu: žalitelji) ističu samo jedan žalbeni razlog koji je podijeljen u dva dijela. U okviru prvog dijela jedinog žalbenog razloga navode da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava kada je zanemario vlastitu sudsku praksu na temelju koje stranke kojima je dopušteno intervenirati u žalbeni postupak zadržavaju svoj status u postupku povodom vraćanja predmeta Općem sudu na ponovno suđenje. U okviru drugog dijela jedinog tužbenog razloga žalitelji ističu, usto, da je Opći sud prekršio članak 217. stavak 1. Poslovnika Općeg suda. Smatraju da iz sudske prakse Općeg suda proizlazi da tu odredbu treba tumačiti na način da izraz „stranke u postupku pred Općim sudom”, koji se odnosi na stranke ovlaštene podnijeti svoja očitovanja nakon vraćanja Suda na ponovno suđenje, podrazumijeva također stranke kojima je bilo dopušteno intervenirati u žalbeni postupak.
68. Budući da se u oba dijela jedinog žalbenog razloga pojavljuje pitanje kontinuiteta statusa intervenijenta, ispitat ću ih zajedno.
69. Svoju analizu započet ću naglaskom na to da iako odredbe primjenjive na intervenciju nisu nedvosmislene glede pitanja kontinuiteta svojstva intervenijenta (1. odjeljak), sudska praksa o intervenciji puža međutim korisne smjernice u korist daljnjeg postojanja svojstva intervenijenta u stadiju vraćanja predmeta na ponovno suđenje (2. odjeljak). Izložit ću da, prema mojem mišljenju, to daljnje postojanje proizlazi također iz funkcionalnog kontinuiteta postupaka povodom žalbe i vraćanja predmeta na ponovno suđenje (3. odjeljak). Naposljetku ću dodati određena razmatranja o odnosu između rješenja koje predlažem i prakse takozvanih oglednih predmeta (4. odjeljak).
1. Dvosmislenost propisa o intervenciji
70. Pitanje kontinuiteta statusa intervenijenta priznatog pred Sudom u stadiju postupka povodom vraćanja predmeta na ponovno suđenje izravno je povezano s tumačenjem članka 217. stavka 1. Poslovnika Općeg suda koji uređuje postupak povodom vraćanja predmeta na ponovno suđenje nakon ukidanja.
71. Ta odredba ovlašćuje „stranke u postupku pred Općim sudom” da podnesu svoja pisana očitovanja o učincima odluke Suda o vraćanju predmeta na ponovno suđenje(8) kada je pisani postupak o meritumu bio zatvoren prije žalbenog postupka. Iako izraz „stranke pred Općim sudom” obuhvaća također intervenijente pred Općim sudom(9), ostaje pitanje označava li on intervenijente kojima je Sud dopustio sudjelovati u stadiju žalbe.
72. Odredbe kojima je uređena intervencija ne daju jasan odgovor na to pitanje te uslijed nepostojanja izričite odredbe kojom je predviđen kontinuitet intervencije dopuštene u stadiju žalbe, može se postaviti pitanje ne bi li šutnju propisa trebalo protumačiti kao prešutnu potvrdu njezina prestanka nakon okončanja postupka pred Sudom.
73. To bi se tumačenje moglo podupijeti činjenicom da relevantne odredbe potvrđuju expressis verbis kontinuitet intervencije u sličnim slučajevima. S jedne strane, nema nikakve dvojbe da su, u skladu s člankom 217. stavkom 1. Poslovnika Općeg suda, stranke kojima je dopuštena intervencija u postupak o meritumu pred Općim sudom ovlaštene intervenirati u žalbeni postupak. S druge strane, članak 172. Poslovnika Suda predviđa da stranke koje su intervenirale u postupak o meritumu pred Općim sudom mogu intervenirati u žalbeni postupak pod uvjetom da za to imaju interes. Nepostojanje odgovarajuće odredbe u obrnutoj situaciji, koja bi nedvosmisleno potvrdila kontinuitet intervencije koju je Sud dopustio u stadiju žalbe, moglo bi se protumačiti a contrario na način da potvrđuje njezin prestanak.
74. Međutim, smatram da je takvo tumačenje sporno. Prije svega, iz članka 40. drugog stavka Statuta Suda Europske unije jasno proizlazi da je pravo na intervenciju uvjetovano postojanjem pravnog interesa za ishod postupka kod intervenijenta. Ako takav interes postoji u stadiju žalbenog postupka, što je izričito predviđeno člankom 172. Poslovnika Suda, nema razloga za pretpostavku da on nestaje u trenutku vraćanja predmeta na ponovno suđenje, u trenutku kad je ishod postupka i dalje po definiciji neodređen(10).
75. Potom, iako je točno da u skladu s objedinjenim odredbama članka 40. i članka 56. trećeg stavka Statuta Suda Europske unije „privilegirani” intervenijenti, a to su države članice i institucije Unije, uvijek mogu intervenirati u žalbeni postupak(11), iz te se odredbe ne može zaključiti a contrario da neprivilegirane stranke ne mogu nikada intervenirati, nego samo da je ta intervencija uvjetovana postojanjem pravnog interesa za ishod postupka.
76. Naposljetku, s obzirom na dokazani pravni interes intervenijenta za ishod postupka, koji je Sud potvrdio u stadiju žalbe, nemogućnost učinkovitog podnošenja novog zahtjeva za intervenciju u postupak povodom vraćanja predmeta na ponovno suđenje zbog prekluzije(12) može se protumačiti kao prešutna potvrda trajnosti intervencije.
77. U tim mi se okolnostima čini da odredbe same za sebe ne omogućavaju da se pruži odgovor na pitanje kontinuiteta svojstva intervenijenta u stadiju postupka povodom vraćanja predmeta na ponovno suđenje. Stoga ću problematiku o trajanju intervencije ispitati s obzirom na sudsku praksu koja, prema mojem mišljenju, sadržava elemente korisne za rješavanje pitanja podnesenog Sudu.
2. Sudska praksa o trajanju intervencije
78. Na prvi se pogled rješenja usvojena u sudskoj praksi mogu činiti proturječnima. Ona su, međutim, međusobno usklađena s obzirom na pravni interes za ishod postupka na kojem se temelji pravo na intervenciju.
79. Prvo od tih rješenja proizlazi iz sudske prakse Općeg suda na koju se žalitelji pozivaju i prema kojoj stranke kojima je dopušteno intervenirati u žalbeni postupak zadržavaju svoj status u postupku povodom vraćanja predmeta na ponovno suđenje, što im omogućuje, među ostalim, da podnesu očitovanja o učincima presude Suda. Suprotno onomu što Komisija tvrdi u svojim pisanim očitovanjima, to rješenje ne počiva na dvjema zasebnim presudama u kojima je ono utvrđeno i izričito potvrđeno(13), nego se također može izvesti iz postupanja prema intervenijentima u brojim predmetima koji su vraćeni Općem sudu na ponovno suđenje(14). U skladu s razlozima koje je Opći sud iznio u predmetu povodom kojeg je donesena presuda Španjolska i dr./Komisija(15), to rješenje počiva na razmatranjima o dobrom sudovanju jer zagovara kontinuitet rasprave nakon što je Sud vratio predmet na ponovno suđenje.
80. Drugo od tih rješenja iz sudske prakse omogućava strankama u sporu da istaknu prigovor nedopuštenosti intervencije koja je dopuštena u ranijem stadiju postupka. Prethodnom dopuštanju intervenijentu da sudjeluje u sporu ne protivi se tako provedba novog ispitivanja dopuštenosti njegove intervencije, bilo to prilikom postupka o meritumu(16) ili pak u okviru žalbenog postupka(17). Iz toga slijedi da se pravo na intervenciju nikada ne stječe konačno te se može dovesti u pitanje u slučaju promjene okolnosti koja dovede do gubitka pravnog interesa za ishod spora(18).
81. Naglašavam da ta rješenja iz sudske prakse ne proizlaze izrijekom iz odredbi kojima je uređen postupak pred sudovima Unije. Ona se, naprotiv, temelje na logici koja je u osnovi prava na intervenciju čije priznanje počiva na postojanju izravnog i stvarnog pravnog interesa za ishod spora(19). Naime, ako Opći sud u postupku povodom vraćanja predmeta na ponovno suđenje može prihvatiti intervenijente kojima je dopušteno sudjelovati u žalbenom postupku, to je zato što taj interes u načelu i dalje postoji do konačnog ishoda spora. Zbog mogućeg pak gubitka tog interesa tijekom postupka uzrokovanog eventualnom promjenom okolnosti stranke mogu u svakom trenutku u postupku osporavati dopuštenost prethodno dopuštene intervencije.
82. Stoga iz odredbi i sudske prakse o intervenciji proizlazi da status intervenijenta dodjeljuje zainteresiranoj osobi postupovno pravo i povezana postupovna jamstva koja odražavaju njezin pravni interes za ishod spora te da se taj status može dovesti u pitanje u slučaju u kojem zbog naknadne promjene okolnosti ona izgubi predmetni pravni interes.
83. U slučaju djelomičnog ukidanja odluke Općeg suda nakon kojeg uslijedi vraćanje predmeta na ponovno suđenje razvidno je, prema mojem mišljenju, da bi stranka kojoj je dopušteno sudjelovanje u stadiju žalbe trebala u načelu zadržati svoju procesnu legitimaciju za intervenciju s obzirom na to da pravni interes koji ona ima po završetku žalbenog postupka nužno i dalje postoji do konačnog rješavanja predmeta.
3. Funkcionalni kontinuitet postupka prilikom vraćanja predmeta na ponovno suđenje Općem sudu
84. To daljnje postojanje pravnog interesa za ishod spora proizlazi, usto, iz funkcionalnog kontinuiteta između žalbenog postupka i postupka povodom vraćanja predmeta na ponovno suđenje, pri čemu drugi služi izvođenju posljedica iz prvog.
85. S jedne strane, članak 219. Poslovnika Općeg suda otkriva taj kontinuitet jer Općem sudu pridržava odluku o troškovima koji su nastali intervenijentu u žalbenom postupku, s obzirom na to da se opravdanost intervencije može u cijelosti ocijeniti tek u trenutku konačnog rješenja spora.
86. S druge strane, čini mi se da takav kontinuitet također proizlazi iz mogućnosti Suda da na kraju žalbenog postupka meritorno riješi predmet jer se predmet vraća Općem sudu na ponovno suđenje samo ako stanje postupka ne dopušta da to učini Sud. Takvo vraćanje predmeta na ponovno suđenje ovisi, dakle, u cijelosti o stadiju u kojem je postupanje u predmetu pred Općim sudom i ne može se, prema mojem mišljenju, smatrati da se predmet koji se vraća na ponovno suđenje razlikuje od žalbe povodom koje je određeno njegovo vraćanje na ponovno suđenje, kada se postupak nužno smatra jedinstvenim kada ga rješava Sud.
87. Ističem u tom pogledu da ako se daljnje postojanje svojstva intervenijenta u stadiju žalbe treba odbiti, iz toga bi nužno proizašla asimetrija u postupanju prema strankama kojima je dopušteno intervenirati pred Sudom, ovisno o stanju u kojem se predmet nalazi na kraju žalbenog postupka. U slučaju da Sud odluči o meritumu na kraju žalbenog postupka, stranke kojima je dopušteno sudjelovati u žalbenom postupku bile bi time ovlaštene intervenirati do konačnog rješavanja spora. U suprotnom slučaju one bi izgubile svoj status u postupku povodom vraćanja predmeta na ponovno suđenje. Smatram da ništa ne opravdava takvo razlikovanje prava priznatih intervenijentima. Osim toga, u slučaju druge žalbe nakon vraćanja predmeta na ponovno suđenje, to bi rješenje moglo dovesti do dvije uzastopne intervencije pred Sudom, isključujući zainteresiranu stranku iz raspravljanja koje bi u međuvremenu uslijedilo pred Općim sudom. Čini se da bi se razdvajanje statusa u sporu koje bi proizašlo iz toga teško opravdalo s obzirom na opću strukturu prava na intervenciju koje počiva na razmatranju pravnog interesa intervenijenta za ishod spora i na funkcionalnom kontinuitetu između žalbenog postupka i potom postupka povodom vraćanja predmeta na ponovno suđenje.
88. U tim okolnostima sustavna razmatranja koja se temelje na dosljednosti rješenja usvojenih u sudskoj praksi i na kontinuitetu uspostavljenom između žalbenog postupka i naknadnog vraćanja predmeta na ponovno suđenje idu, prema mojem mišljenju, u korist zadržavanju intervencije nakon vraćanja predmeta na ponovno suđenje od strane Suda, podložno mogućem gubitku pravnog interesa za intervenciju koji bi proizašao iz kasnije promjene okolnosti.
4. Dodatna razmatranja o praksi „oglednih predmeta”
89. Podsjećam na to da se praksa takozvanih oglednih predmeta sastoji od davanja prednosti rješavanju odnosnog predmeta, dok se postupci u tijeku u sličnim predmetima prekidaju do njegova rješavanja. Time što zagovara koncentraciju rasprave, tom se praksom nastoji osigurati jednako i učinkovito rješavanje svih sličnih predmeta, čime se omogućuje ušteda sredstava koja Opći sud upotrebljava.
90. Postupanje u konkretnom slučaju prema žaliteljima može se, dakle, objasniti voljom Općeg suda da spriječi moguća kašnjenja koja proizađu iz dopuštanja intervencija u stadiju vraćanja predmeta na ponovno suđenje. Međutim, čini mi se da rješenje koje predlažem ne može utjecati na prioritetan status koji je u ovom slučaju priznat predmetu Magnetrol International/Komisija (T‑263/16), koji je Opći sud odredio kao ogledni predmet i u koji žalitelji nastoje intervenirati.
91. Konkretno, teško mi je pridružiti se Komisijinoj argumentaciji prema kojoj bi se dopuštanje intervencija u ogledni predmet koji je vraćen na ponovno suđenje svelo na „zaobilaženje” prekida postupka u predmetima T‑278/16 i T‑370/16, koji su pokrenuti tužbama koje su podnijeli žalitelji. Dopuštenost intervencije ocjenjuje se neovisno o sudbini zainteresirane osobe u svojstvu glavne stranke u drugom sporu, osim ako ishod tog spora ne utječe na njezin pravni interes za intervenciju. Konkretno, ustaljena je sudska praksa da se prekluziji tužitelja koja ga sprečava da pobija odluku čiji je adresat putem izravne tužbe ne protivi mogućnost da intervenira u okviru postupka koji je pokrenuo drugi adresat iste odluke(20). Ako se zahtjev za intervenciju dopušten u tim okolnostima ne smatra pokušajem zaobilaženja roka, to je zato što se dopuštenost intervencije ocjenjuje uzimajući u obzir isključivo pravni interes podnositelja zahtjeva za ishod spora.
92. S obzirom na prethodna opažanja, čini mi se da briga za to da se osigura učinkovito rješavanje oglednog predmeta(21) ne opravdava lišavanje statusa intervenijenta čije priznanje daje zainteresiranoj stranci pravo na sudjelovanje u sporu i jamstva koja iz toga proizlaze.
93. U situaciji poput one u ovom predmetu, u kojoj se intervenijenti nalaze među adresatima odluke osporavane u oglednom predmetu, čini se, usto, svrsishodnim koncentrirati raspravu tako da se dopusti intervencija stranaka koje se pozivaju na izravni pravni interes za ishod spora jer je ona odlučujuća za postupanje u predmetima u kojima je postupak prekinut.
VI. Zaključak
94. S obzirom na prethodna razmatranja, predlažem Sudu da:
– odbaci žalbu u predmetu C‑74/22 P kao nedopuštenu;
– ukine odluku Općeg suda Europske unije sadržanu u dopisu od 6. prosinca 2021. u predmetima C‑31/22 P i C‑32/22 P.