Predmet C-385/17

Torsten Hein

protiv

Albert Holzkamm GmbH & Co. KG

(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Arbeitsgericht Verden)

„Zahtjev za prethodnu odluku – Socijalna politika – Organizacija radnog vremena – Direktiva 2003/88/EZ – Pravo na plaćeni godišnji odmor – Članak 7. stavak 1. – Propis države članice koji dopušta da se kolektivnim ugovorom predvidi da se za potrebe izračuna naknade plaće za vrijeme godišnjeg odmora uzimaju u obzir razdoblja rada sa skraćenim radnim vremenom – Vremenski učinci presuda o tumačenju”

Sažetak – Presuda Suda (četvrto vijeće) od 13. prosinca 2018.

1.        Socijalna politika – Zaštita sigurnosti i zdravlja radnika – Organizacija radnog vremena – Pravo na plaćeni godišnji odmor – Nacionalni propis koji omogućuje da se kolektivnim ugovorom predvidi da se za potrebe izračuna naknade plaće za vrijeme navedenog odmora uzimaju u obzir razdoblja rada sa skraćenim radnim vremenom – Naknada plaće za vrijeme najkraćeg godišnjeg odmora koja je niža od redovne plaće koju radnik prima u razdobljima rada – Nedopuštenost – Obveza tumačenja nacionalnog propisa u skladu s pravom Unije – Ograničenje vremenskih učinaka te presude – Nepostojanje – Prednost tumačenja prava Unije o zaštiti legitimnih očekivanja poslodavaca

(Povelja Europske unije o temeljnim pravima, čl. 31. st. 2.; Direktiva 2003/88 Europskog parlamenta i Vijeća, čl. 7. st. 1.)

2.        Prethodna pitanja – Tumačenje – Vremenski učinci presuda o tumačenju – Retroaktivni učinak – Ograničavanje od strane Suda – Pretpostavke

(čl. 267. UFEU-a)

1.      Članak 7. stavak 1. Direktive 2003/88/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 4. studenoga 2003. o određenim vidovima organizacije radnog vremena, kao i članak 31. stavak 2. Povelje Europske unije o temeljnim pravima treba tumačiti na način da se protive nacionalnom propisu, poput onog o kojem je riječ u glavnom postupku, koji za potrebe izračuna naknade plaće za vrijeme godišnjeg odmora dopušta da se kolektivnim ugovorom uzmu u obzir smanjenja plaće koja su posljedica činjenice da je tijekom referentnog razdoblja bilo dana u kojima se uopće nije stvarno radilo zbog rada sa skraćenim radnim vremenom, što je rezultiralo time da radnik za vrijeme najkraćeg godišnjeg odmora na koji ima pravo na temelju tog članka 7. stavka 1. prima naknadu plaće za vrijeme godišnjeg odmora nižu od redovne plaće koju prima tijekom razdoblja u kojima radi. Na sudu koji je uputio zahtjev je da nacionalni propis protumači u najvećoj mogućoj mjeri u svjetlu teksta i svrhe Direktive 2003/88, tako da naknada plaće za vrijeme godišnjeg odmora koja se radnicima isplaćuje za najkraći odmor predviđen tim člankom 7. stavkom 1. ne bude niža od prosjeka redovne plaće koju su oni primali tijekom razdoblja u kojima su stvarno radili.

U tom pogledu, povećanje prava na plaćeni godišnji odmor preko minimuma koji se zahtijeva člankom 7. stavkom 1. Direktive 2003/88 ili mogućnost dobivanja prava na neprekinuti plaćeni godišnji odmor su mjere povoljne za radnike koje nadilaze minimalne zahtjeve propisane tom odredbom i stoga nisu njome uređene. Te mjere ne mogu služiti kompenziranju negativnih učinaka koje po radnika ima smanjenje plaće za taj odmor a da se ne dovede u pitanje pravo na plaćeni godišnji odmor na temelju navedene odredbe, čiji je sastavni dio pravo radnika da tijekom razdoblja odmora i opuštanja uživa gospodarske uvjete usporedive s onima koji se odnose na obavljanje njegova rada.

U tom pogledu treba podsjetiti da je svrha dobivanja redovne plaće tijekom razdoblja plaćenog godišnjeg odmora ta da se radniku omogući da stvarno iskoristi dane odmora na koje ima pravo (vidjeti u tom smislu presude od 16. ožujka 2006., Robinson Steele i dr., C-131/04 i C-257/04, EU:C:2006:177, t. 49. i od 22. svibnja 2014., Lock, C-539/12, EU:C:2014:351, t. 20.). Međutim, ako je naknada plaće isplaćena na temelju prava na plaćeni godišnji odmor predviđenog člankom 7. stavkom 1. Direktive 2003/88, kao što je to posrijedi u glavnom postupku, niža od redovne plaće koju radnik prima u razdobljima u kojima stvarno radi, to bi ga moglo potaknuti da ne uzme svoj plaćeni godišnji odmor, barem u razdobljima takvog rada, ako bi to tijekom tih razdoblja dovelo do smanjenja njegove plaće.

Ne treba vremenski ograničiti učinke ove presude, a pravo Unije treba tumačiti na način da mu se protivi to da nacionalni sudovi na temelju nacionalnog prava štite legitimna očekivanja poslodavaca u pogledu opstanka sudske prakse najviših nacionalnih sudova, kojom je potvrđena zakonitost odredaba o plaćenim odmorima iz kolektivnog ugovora za građevinarstvo.

(t. 43., 44., 53., 63. i t. 1. i t. 2. izreke)

2.      Vidjeti tekst odluke.

(t. 56., 57.)