PRESUDA OPĆEG SUDA (četvrto vijeće)
od 3. prosinca 2019.(*)
„Javna služba – Dužnosnici – Izvješće o ocjeni – Ispravnost postupka ocjenjivanja i postupka ocjenjivanja žalbe – Obveza nepristranosti ocjenjivača žalbe”
U predmetu T‑808/17,
Ralph Pethke, sa stalnom adresom u Alicanteu (Španjolska), kojeg zastupa H. Tettenborn, odvjetnik,
tužitelj,
protiv
Ureda Europske unije za intelektualno vlasništvo (EUIPO), koji zastupa A. Lukošiūtė, u svojstvu agenta, uz asistenciju B. Wägenbaura, odvjetnika,
tuženika,
povodom zahtjeva na temelju članka 270. UFEU‑a za poništenje izvješća o ocjeni tužitelja za 2016. godinu kao i, po potrebi, poništenje odluke upravnog vijeća EUIPO‑a od 18. listopada 2017. kojom je odbijena tužiteljeva žalba,
OPĆI SUD (četvrto vijeće),
u sastavu: H. Kanninen, predsjednik, C. Iliopoulos i I. Reine (izvjestiteljica), suci,
tajnik: E. Coulon,
donosi sljedeću
Presudu
Pravni okvir
1 U skladu s člankom 43. Pravilnika o osoblju za dužnosnike Europske unije (u daljnjem tekstu: Pravilnik o osoblju):
„Sposobnost, učinkovitost i ponašanje u službi svakog dužnosnika podliježu godišnjem izvješću kako predvidi tijelo za imenovanje svake institucije u skladu s člankom 110. U tom izvješću navodi se je li dužnosnik bio uspješan u obavljanju poslova ili nije. Tijelo za imenovanje svake institucije donosi odredbe kojima se dužnosniku daje pravo da tijekom postupka izvješćivanja podnese pravni lijek, koje se mora iskoristiti prije podnošenja žalbe iz članka 90. stavka 2.
[…]
Izvješće se dostavlja dužnosniku. Dužnosnik ima pravo dodati primjedbe koje smatra potrebnima.”
2 Radi provedbe članka 43. Pravilnika o osoblju, kako je izmijenjen s učinkom od 1. siječnja 2014., Ured Europske unije za intelektualno vlasništvo (EUIPO) od 1. listopada 2014. primjenjuje Odluku Komisije C (2013) 8985 od 16. prosinca 2013. o općim provedbenim odredbama članka 43. Pravilnika o osoblju i na načine primjene članka 44. prvog stavka Pravilnika o osoblju (u daljnjem tekstu: OPO članka 43.).
3 Članak 3. OPO‑a članka 43. pod naslovom „Uloge i položaj različitih sudionika” određuje:
„1. Ocjenjivač je izravno hijerarhijski nadređeni zaposleniku i, u pravilu, njegov načelnik odjela na funkciji od 1. prosinca u referentnom razdoblju.
[…]
2. Drugostupanjski ocjenjivač je izravno hijerarhijski nadređeni ocjenjivaču u trenutku prvog sudjelovanja tog nadređenog u postupku ocjenjivanja iz članka 6.
[…] Ako je glavni direktor ocjenjivač, drugostupanjski ocjenjivač glavni je direktor Glavne uprave za ljudske resurse. […]
Zaposlenik koji je priopćio informaciju iz članka 22.a stavaka 1. i 2. Pravilnika o osoblju može u trenutku svojeg obrazloženog odbijanja izvješća iz članka 7. stavka 1. zatražiti da glavni direktor Glavne uprave za ljudske resurse ili glavni tajnik preuzmu ulogu drugostupanjskog ocjenjivača.
3. U iznimnim slučajevima, opravdanim voljom da se djeluje u interesu zaposlenika ili u slučaju izmjene organigrama jedne službe ili glavne uprave, glavni direktor može odstupiti od odredaba stavaka 1. i 2. s ciljem uzimanja u obzir posebnog konteksta konkretnog slučaja ili izmjene.
[…]”
4 Članak 7. OPO‑a članka 43. uređuje žalbeni postupak na sljedeći način:
„1. Zaposlenikovo obrazloženo odbijanje izvješća […] automatski se upućuje drugostupanjskom ocjenjivaču. […]
2. Na zahtjev zaposlenika iz njegovog obrazloženog odbijanja izvješća, drugostupanjski ocjenjivač će s njime obaviti razgovor u roku od deset radnih dana od datuma obrazloženog odbijanja izvješća. Zaposleniku može tijekom razgovora pomagati drugi zaposlenik koji nije ocjenjivač. Drugostupanjski ocjenjivač može zatražiti da mu drugi zaposlenik, različit od ocjenjivača, pomaže tijekom razgovora.
3. U roku od 20 radnih dana od datuma obrazloženog odbijanja izvješća i nakon dijaloga predviđenog u stavku 2., drugostupanjski ocjenjivač potvrđuje izvješće ili ga mijenja uz obrazloženje svoje odluke.
[…]
Odluka drugostupanjskog ocjenjivača ne može se temeljiti na činjenicama koje zaposlenik već nije imao mogućnost komentirati tijekom postupka ocjenjivanja ili žalbe, osim ako mu je drugostupanjski ocjenjivač pravodobno pružio tu mogućnost.
4. Nakon odluke drugostupanjskog ocjenjivača, izvješće postaje konačno. […]”
5 Prilog I. OPO‑u članka 43. uređuje posebne slučajeve. U skladu s njegovom točkom 2., ako se tijekom referentnog razdoblja, ali ne manje od četiri mjeseca nakon isteka razdoblja na koje se odnosi prethodni izvještaj ili prethodni prilog unesen u izvještaj, zaposlenik premješta na drugo radno mjesto unutar Komisije ili upućuje u skladu s člankom 37. točkom (a) Pravilnika o osoblju, njegov izravno hijerarhijski nadređeni sastavlja prilog o zaposlenikovom učinku, koji se uključuje u predmetno izvješće.
6 Nakon donošenja OPO‑a članka 43., EUIPO je donio upute za rad u vezi s ocjenjivanjem dužnosnika i osoblja EUIPO‑a u dokumentu naslovljenom „Work Instruction: Appraisals at EUIPO” (u daljnjem tekstu: upute za rad EUIPO‑a). Što se tiče članka 3. OPO‑a članka 43., upute za rad EUIPO‑a predviđaju da, ako je izvršni direktor ocjenjivač, drugostupanjski ocjenjivač je vijeće sastavljeno od zamjenika izvršnog direktora, direktora odjela za ljudske resurse i direktora odjela za pravne poslove.
Okolnosti spora
7 Tužitelj, Ralph Pethke, po zanimanju pravnik, stupio je u službu EUIPO‑a 2000. kao član privremenog osoblja. Godine 2002. imenovan je dužnosnikom na razini AD (administrator).
8 Godine 2006. tužitelj je prošao natječaj za „načelnika odjela” u području upravljanja. Posljedično, raspoređen je za načelnika odjela u odjelu za žigove.
9 U svibnju 2011. tužitelj, koji je u međuvremenu promaknut u razred AD 11, preraspoređen je na mjesto zamjenika direktora u odjelu „Međunarodna suradnja i pravni poslovi”. U listopadu 2012. preraspoređen je na položaj direktora odjela „Osoblje i financije”.
10 U listopadu 2014. tužitelj je preraspoređen na položaj direktora odjela „Osnovne djelatnosti”. Njegov hijerarhijski nadređeni bio je izvršni direktor EUIPO‑a.
11 U godišnjem izvješću o ocjeni tužitelja za 2014. godinu općenito je zaključeno da tužiteljeva sposobnost, učinkovitost i ponašanje u službi odgovaraju razini koja se zahtijeva na tom radnom mjestu. U vezi s izvješćem o ocjeni za 2015. godinu, u njemu je općenito zaključeno da su tužiteljeva sposobnost, učinkovitost i ponašanje u službi iznad razine koja se zahtijeva na tom radnom mjestu. S obzirom na to da uspjesi postignuti u okviru reorganizacije EUIPO‑a provedene tijekom 2014. i 2015. godine nisu bili priznati u njihovoj stvarnoj vrijednosti, tužitelj je ipak odbio potpisati ta izvješća a da pritom nije podnio žalbu.
12 Odlukom od 17. listopada 2016. izvršni direktor EUIPO‑a prerasporedio je tužitelja, tada direktora odjela „Osnovne djelatnosti”, u EUIPO‑ov odjel „Nadzor” kao višeg pravnog stručnjaka te ga je ostavio u njegovoj funkcijskoj skupini, kao i u razredu 12., 2. stupanj. Ta odluka bila je predmet tužbe pred Općim sudom, koja je odbijena presudom od 5. ožujka 2019., Pethke/EUIPO (T‑169/17, neobjavljena, u žalbenom postupku, EU:T:2019:135).
13 Dana 8. ožujka 2017. direktor EUIPO‑ovog odjela „Nadzor” (u daljnjem tekstu: ocjenjivač), koji je od 17. listopada 2016. postao tužiteljev hijerarhijski nadređeni, provodio je godišnji razgovor o ocjenjivanju s tužiteljem za 2016. godinu.
14 Dana 9. ožujka 2017. ocjenjivač je potpisao tužiteljevo izvješće o ocjeni koje se odnosilo na 2016. godinu (u daljnjem tekstu: IO za 2016). Iz tog izvješća proizlazi da je, što se tiče razdoblja od 1. siječnja do 16. listopada 2016., ocjenjivač također konzultirao izvršnog direktora EUIPO‑a, koji je tijekom tog razdoblja bio tužiteljev hijerarhijski nadređeni (u daljnjem tekstu: prijašnji hijerarhijski nadređeni). Potonji je dao svoj pismeni prilog, koji je uključen u IO za 2016., u skladu s točkom 2. Priloga I. OPO‑u članka 43.
15 U IO‑u za 2016. je zaključeno da „općenito, [tužiteljeva] sposobnost, učinkovitost i ponašanje u službi odgovaraju razini koja se zahtijeva na tom radnom mjestu”.
16 Konkretnije, u rubrici „Sposobnosti” ocjenjivač je obrazložio svoju ocjenu tužitelja u cijelosti upućujući na prilog koji je sastavio prijašnji hijerarhijski nadređeni. Osim toga, u rubrici „Ocjenjivačeva ocjena” najprije je spomenuto da je tužitelj bio preraspoređen u odjel „Nadzor” tek od sredine listopada 2016. Nadalje, ocjenjivač upućuje na ocjenu tužitelja u pogledu prvih devet mjeseci 2016., koju je dao njegov hijerarhijski nadređeni u tom razdoblju, odnosno izvršni direktor EUIPO‑a. Ta je ocjena preuzeta kako slijedi:
„[Tužiteljev] [u]činak u [odjelu „Osnovne djelatnosti”] bio je slabiji u pogledu rezultata i gubitka produktivnosti osobito u području prigovora, kao i zbog nedostatka transparentnosti u pogledu učinkovitosti te djelomičnog i nepotpunog izvještavanja o rezultatima [izvršnom direktoru]. Njegovo ponašanje također je bilo kritizirano s obzirom na to da nije na primjeren način dijelio važne informacije.
Kao direktor [odjela „Osnovne djelatnosti”], [tužitelj] nije poduzeo potrebne mjere za rješavanje situacije, što je dovelo EUIPO u složenu situaciju kada je riječ o akumuliranim kašnjenjima i navelo [prijašnjeg hijerarhijski nadređenog] da izgubi povjerenje u tužitelja kao direktora. Iako je [tužitelj] imao vještine i sposobnosti potrebne za menadžersku poziciju, ipak se u 2016. nije pokazao sposobnim poduzeti odgovarajuće mjere za upravljanje izvanrednom situacijom.
Tijekom razgovora radi ocjenjivanja (predsjednik odbora za osoblje je bio prisutan), [tužitelj] je osporio više činjenica, rezultata i brojki poslovanja koji su uključeni u ocjenu izvršnog direktora. Jedini nezadovoljavajući element s kojim se složio [odnosio se] na brzinu donošenja odluka o prigovorima.”
17 Naposljetku, u istoj rubrici „Ocjena ocjenjivača”, ocjenjivač odgovara na kritiku koju je tužitelj izrazio u pogledu svojeg položaja u odjelu „Nadzor”. U tom pogledu on navodi da je taj odjel izrazio zadovoljstvo činjenicom da mu se tužitelj pridružio s obzirom na njegovo veliko iskustvo i njegove sposobnosti u području intelektualnog vlasništva. Također je navedeno da su važne zadaće bile brzo povjerene tužitelju, u dogovoru s njim, i da je njegov učinak bio dobar.
18 Dana 16. ožujka 2017. tužitelj je izrazio svoje neslaganje s IO‑om za 2016. i zatražio razgovor s ocjenjivačem žalbe, odnosno izvršnim direktorom EUIPO‑a, koji je prijašnji hijerarhijski nadređeni. Taj se razgovor održao 27. ožujka 2017.
19 Dopisom od istog dana izvršni direktor EUIPO‑a, u svojstvu ocjenjivača žalbe, pozvao je tužitelja da u pisanom obliku do 30. ožujka 2017. iznese razloge svojeg neslaganja s IO‑om za 2016. kako bi ih se moglo uzeti u obzir u okviru dovršetka tog izvješća.
20 Pismom od 30. ožujka 2017. tužitelj je iznio ocjenjivaču žalbe svoje dodatne komentare na IO za 2016. Tužitelj je osobito istaknuo povrede pravila postupka ocjenjivanja. U tom je pogledu smatrao, s jedne strane, da izvršni direktor EUIPO‑a, kao ocjenjivač žalbe, nije imao pravo odbiti dovršetak usmenog postupka rješavanja spora koji su pokrenuli Komisija i upravno vijeće EUIPO‑a u okviru interne žalbe protiv izvješća o ocjeni. S druge strane, istaknuo je da ocjenjivač nije izvršio osobnu ocjenu za znatan dio razdoblja na koje se odnosi IO za 2016.
21 Ti su se tužiteljevi komentari također odnosili na rubriku „Sposobnosti” izvješća, pri čemu je ono što je tamo bilo navedeno, prema njegovu mišljenju, neopravdano. U tom pogledu tužitelj je napomenuo da su povrede obveza povezane s pitanjima „prioriteta i organizacije”, „prilagodljivosti”, kao i „rada s drugima”, navedeni bez konkretnog pojašnjenja. Što se tiče „kvalitete i rezultata”, tužitelj je naveo da je u trećem tromjesečju 2016. kvaliteta dosegnula razinu prihvatljivosti ili izvrsnosti. Što se tiče rezultata, tužitelj je naveo da su problemi s kašnjenjem donošenja odluka o prigovoru i poništaju nastali zbog premještanja 15 % iskusnog osoblja u druge službe EUIPO‑a u 2014. i 2015., bez obzira na njegova učestala upozorenja i upozorenja njegovih kolega u vezi s posljedicama tog smanjenja broja osoblja.
22 Zaključno, tužitelj je zahtijevao, kao prvo, brisanje svih upućivanja, u IO‑u za 2016., na prilog prijašnjeg hijerarhijski nadređenog, kao drugo, brisanje tog priloga kao takvog i objašnjenje da je on brisan kao posljedica žalbe u postupku ocjenjivanja i, kao treće, nalaganje ocjenjivaču da provede vlastitu nepristranu ocjenu.
23 Pismom od 30. ožujka 2017. ocjenjivač žalbe obavijestio je tužitelja da je žalbeni razgovor završen i da će biti uzet u obzir s dodatnim tužiteljevim komentarima koje je on poslao u svojoj poruci elektroničke pošte od 30. ožujka 2017. S obzirom na tužiteljev zahtjev za brisanje, u IO‑u za 2016., svih upućivanja na ocjenu prijašnjeg hijerarhijski nadređenog u vezi s razdobljem od 1. siječnja do 16. listopada 2016., potonji je objasnio da je, u skladu s točkom 2. Priloga I. OPO‑u članka 43. i s uputama za rad EUIPO‑a, prilog prethodnog ocjenjivača o radu zaposlenika dio izvještaja i da trenutni ocjenjivač mora uzeti u obzir taj prilog prilikom njegova ocjenjivanja.
24 Odlukom od 10. travnja 2017. izvršni direktor EUIPO‑a je kao ocjenjivač žalbe potvrdio IO za 2016. koji je sastavio ocjenjivač. Zaključio je da nema razloga koji bi opravdali izmjenu opće ocjene ocjenjivača prema kojoj „općenito, [tužiteljeva] sposobnost, učinkovitost i ponašanje u službi odgovaraju razini koja se zahtijeva na tom radnom mjestu”.
25 U tom pogledu izvršni direktor EUIPO‑a, kao ocjenjivač žalbe, najprije je naveo da se tužiteljeva ocjena može valjano temeljiti na rezultatima istrage provedene među osobljem u siječnju 2016. zbog toga što su ti rezultati bili dostupni u veljači 2016., da je tužitelj u to vrijeme bio direktor odjela „Osnovne djelatnosti” i da su rezultati u pogledu cilja razvoja učinkovitosti osoblja bili relevantni. Zatim je naveo da se, unatoč mobilnosti osoblja u navedenom odjelu, između siječnja i rujna 2016., dvadeset članova osoblja pridružilo tom odjelu. Što se tiče produktivnosti, utvrdio je da je isti odjel akumulirao zaostatke u području odluka o prigovorima. Naposljetku, kritizirao je tužiteljev dopis u pogledu brojki koje se odnose na rad i rezultate predmetnog odjela.
26 Dana 19. lipnja 2017. tužitelj je podnio žalbu na temelju članka 90. stavka 2. Pravilnika o osoblju protiv IO‑a za 2016. i odluke ocjenjivača žalbe od 10. travnja 2017. upravnom vijeću EUIPO‑a kao tijelu nadležnom za imenovanja. Argumenti istaknuti u prilog žalbi temeljili su se, s jedne strane, na bitnoj povredi postupka i, s druge strane, na očitoj pogrešci u ocjeni koja je dovela do iskrivljavanja činjenica. Konkretno, što se tiče bitne povrede postupka, tužitelj se pozvao na dvije povrede pravila postupka ocjenjivanja, koje su već navedene u njegovim dodatnim komentarima na IO za 2016., to jest na to, s jedne strane, da je ocjenjivač izričito odbio procijeniti ocjenu prijašnjeg hijerarhijski nadređenog za razdoblje od 1. siječnja do 16. listopada 2016. i, s druge strane, da je ocjenjivač žalbe preuranjeno prekinuo razgovor u okviru postupka koji se pred njim vodio. Povrh toga, kritizirao je EUIPO zbog nepostojanja neovisnog nadzora njegova ocjenjivanja za 2016. godinu zbog činjenice da je njegov ocjenjivač žalbe za tu godinu bio prijašnji hijerarhijski nadređeni, koji je odlučno pridonio izradi IO‑a za 2016., kršeći postupak utvrđen u uputama za rad EUIPO‑a. Također je smatrao da je ocjenjivač žalbe bez razloga odbio velik dio kritika koje je on iznio protiv IO‑a za 2016.
27 Odlukom od 18. listopada 2017. upravno vijeće EUIPO‑a odbilo je tužiteljevu žalbu, podnesenu u skladu s člankom 90. stavkom 2. Pravilnika o osoblju kao neosnovanu (u daljnjem tekstu: odluka kojom se odbija žalba). Što se tiče tužiteljeva prigovora o nepostojanju neovisnog nadzora IO‑a za 2016., upravno vijeće EUIPO‑a smatralo je da upute za rad EUIPO‑a na koje se poziva tužitelj nisu relevantne jer se odnose na slučaj u kojem prijašnji hijerarhijski nadređeni djeluje kao ocjenjivač, što ovdje nije slučaj. Ono je također navelo da primjenjiva pravila ne predviđaju da ocjenjivač žalbe provodi neovisnu reviziju, s obzirom na to da je on ocjenjivačev izravno nadređeni i, prema tome, tužiteljev neizravno nadređeni. Dodalo je da je tužitelj prije svega osporavao opću ocjenu koja se nalazi na stranici 3. IO‑a za 2016., prema kojoj, općenito, sposobnost, učinkovitost i ponašanje u službi odgovaraju razini koja se zahtijeva na tom radnom mjestu. U tom je pogledu podsjetilo da je tu opću ocjenu samostalno i neovisno sastavio ocjenjivač, a ne i prijašnji hijerarhijski nadređeni.
Postupak i zahtjevi stranaka
28 Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 11. prosinca 2017. tužitelj je pokrenuo ovaj postupak.
29 EUIPO je 27. veljače 2018. podnio odgovor na tužbu.
30 Odlukom od 8. ožujka 2018. predsjednik četvrtog vijeća pozvao je tužitelja da podnese repliku, usredotočivši se na tvrdnju EUIPO‑a iz točke 121. odgovora na tužbu, prema kojoj je tužbeni razlog koji se temelji na očitoj pogrešci u ocjeni djelomično nedopušten. Tužitelj je podnio repliku 16. travnja 2018., izjašnjavajući se također i o osnovanosti tužbe. EUIPO je podnio odgovor na repliku 28. svibnja 2018.
31 Opći sud (četvrto vijeće) odlučio je na prijedlog suca izvjestitelja postaviti pitanja strankama u okviru mjera upravljanja postupkom. Nakon što su na njih odgovorile u određenom roku, Opći sud je pozvao stranke da podnesu svoja eventualna očitovanja na te odgovore. Stranke su podnijele svoja očitovanja u određenom roku. Nakon tužiteljeva očitovanja od 1. travnja 2019. Opći sud donio je novu mjeru upravljanja postupkom, postavljajući mu dodatno pitanje. Uzimajući u obzir tužiteljev odgovor podnesen 2. svibnja 2019., Opći sud pozvao je EUIPO da podnese svoja očitovanja na tužiteljeve odgovore koje je podnio u svojem očitovanju od 1. travnja 2019. i u onome od 2. svibnja 2019.
32 Opći sud (četvrto vijeće) odlučio je, na temelju prijedloga suca izvjestitelja, donijeti odluku bez provođenja usmenog dijela postupka.
33 Tužitelj od Općeg suda zahtijeva da:
– poništi IO za 2016., u verziji koja mu je dostavljena 10. travnja 2017.;
– u mjeri u kojoj je to potrebno, poništi odluku kojom se odbija žalba;
– naloži EUIPO‑u snošenje troškova.
34 EUIPO od Općeg suda zahtijeva da:
– odbije tužbu;
– naloži tužitelju snošenje troškova.
Pravo
35 U prilog tužbi tužitelj ističe šest tužbenih razloga, koji se temelje, kao prvo, na odbijanju ocjenjivača da osobno ispita njegove podatke o učinku za razdoblje od 1. siječnja do 16. listopada 2016., kao drugo, na nenadležnosti ocjenjivača žalbe, kao treće, na nedostatku neovisnosti tog ocjenjivača, kao četvrto, na proizvoljnom prekidu dijaloga u okviru postupka pred ocjenjivačem žalbe, kao peto, na nepostojanju obrazloženja odluke kojom se potvrđuje IO za 2016. i odluke kojom se odbija žalba i, kao šesto, na očitoj pogrešci u ocjeni zbog toga što se njegov IO za 2016. temelji na nepotpunim i proizvoljno odabranim podacima o učinku. U svojoj replici, kao odgovor na točku 12. odgovora na tužbu, među ostalim se poziva na nezakonitost koja proizlazi iz činjenice da je prilog godišnjoj ocjeni za razdoblje od 1. siječnja do 16. listopada 2016. sastavio predstavnik izvršnog direktora EUIPO‑a, a ne sam spomenuti izvršni direktor. Naposljetku, u svojim očitovanjima od 1. travnja 2019. na EUIPO‑ov odgovor na mjere upravljanja postupkom tužitelj se također žali na retroaktivnu i nezakonitu primjenu u odnosu na sebe verzije 6.7 od 19. prosinca 2016. uputa za rad EUIPO‑a u vezi s provedbom članka 43. i članka 44. stavka prvog Pravilnika o osoblju.
36 U odgovoru na pitanje koje je Opći sud postavio u okviru mjera upravljanja postupkom tužitelj je, među ostalim, pojasnio doseg trećeg tužbenog razloga, koji se temelji na nedostatku neovisnosti ocjenjivača žalbe, te je potvrdio da ga treba razumjeti na način da se, u biti, temelji na nedostatku nepristranosti ocjenjivača žalbe. Treba stoga smatrati da se trećim tužbenim razlogom u biti osporava nepristranost ocjenjivača žalbe te ga je potrebno ispitati prvog.
37 Tužitelj u biti tvrdi da prijašnji hijerarhijski nadređeni ne može biti nepristrani ocjenjivač žalbe u okviru postupka ocjenjivanja koji se odnosio na 2016. godinu jer je on već na odlučujući način pridonio izradi izvješća o ocjeni za tu istu godinu. On smatra da taj način postupanja povređuje članak 3. OPO‑a iz članka 43. i upute za rad EUIPO‑a te je doveo do sprječavanja neovisnog nadzora priloga prijašnjeg hijerarhijski nadređenog, i stoga bolje ocjene i odgovarajuće konačne ocjene. Prema njegovu mišljenju, iz uputa za rad EUIPO‑a proizlazi da žalbeni odbor mora odlučivati o tvrdnjama koje se odnose na ocjene izvršnog direktora.
38 EUIPO osporava tužiteljeve argumente. Smatra da upute za rad EUIPO‑a na koje se tužitelj poziva nisu relevantne jer se odnose na pretpostavku prema kojoj izvršni direktor djeluje kao ocjenjivač, što ovdje nije slučaj. EUIPO također navodi da primjenjiva pravila ne predviđaju da ocjenjivač žalbe provodi nezavisnu reviziju s obzirom na to da je on ocjenjivačev izravno nadređeni i, prema tome, tužiteljev neizravno nadređeni.
Uvodna očitovanja o opsegu sudskog nadzora
39 Valja podsjetiti da, prema ustaljenoj sudskoj praksi u području ocjenjivanja dužnosnika, ocjenjivači imaju šire diskrecijsko pravo u presudama koje su donesene u vezi s radom osoba koje su zadužene za ocjenjivanje, i nije na sucu da intervenira u tu ocjenu i da provjerava njezinu osnovanost, osim u slučaju očite pogreške ili prekoračenja (vidjeti u tom smislu presude od 21. listopada 1992., Maurissen/Revizorski sud, T‑23/91, EU:T:1992:106, t. 40. i od 4. svibnja 2005., Schmit/Komisija, T‑144/03, EU:T:2005:158, t. 70. i navedenu sudsku praksu). Prema tome, sudski nadzor nad sadržajem izvješća o ocjeni ograničava se na nadzor postupovnih pravilnosti, materijalne točnosti činjenica kao i nepostojanja očite pogreške u ocjeni ili zloporabe ovlasti (vidjeti u tom smislu presudu od 26. listopada 1994., Marcato/Komisija, T‑18/93, EU:T:1994:255, t. 45.).
40 Što se tiče nadzora postupovnih pravilnosti, Sud i Opći sud su općenito presudili da u slučaju kad neka institucija Europske unije raspolaže diskrecijskom ovlasti, poštovanje postupovnih jamstava koja jamči pravni poredak Unije od temeljne je važnosti (vidjeti u tom smislu presude od 21. studenoga 1991., Technische Universität München, C‑269/90, EU:C:1991:438, t. 14.; od 6. studenoga 2008., Nizozemska/Komisija, C‑405/07 P, EU:C:2008:613, t. 56. i 57., i od 9. studenoga 1995., France‑Aviation/Komisija, T‑346/94, EU:T:1995:187, t. 32. do 34.). Među tim jamstvima nalazi se osobito obveza nadležne institucije da pažljivo i nepristrano ispita sve relevantne elemente konkretnog slučaja (presude od 21. studenoga 1991., Technische Universität München, C‑269/90, EU:C:1991:438, t. 14., i od 30. rujna 2003., Atlantic Container Line i dr./Komisija, T‑191/98, T‑212/98 do T‑214/98, EU:T:2003:245, t. 404.).
41 Iz toga valja zaključiti da osobito široka diskrecijska ovlast koju uživaju ocjenjivači u svrhu ocjenjivanja dužnosnika mora biti uravnotežena iznimno strogim poštovanjem pravila o organizaciji tog ocjenjivanja i odvijanju postupka predviđenog u tu svrhu (vidjeti u tom smislu i po analogiji presude od 24. rujna 2002., Girardot/Komisija, T‑92/01, EU:T:2002:220, t. 24., i od 5. travnja 2005., Christensen/Komisija, T‑336/02, EU:T:2005:115, t. 38.).
Uvodne napomene o dužnosti nepristranosti dužnosnika
42 Valja podsjetiti da je obveza nepristranosti dužnosnika utvrđena u članku 11. stavku prvom Pravilnika o osoblju, na temelju kojeg dužnosnik ispunjava funkcije koje su mu povjerene objektivno i nepristrano.
43 Također je važno istaknuti da su institucije, tijela, uredi i agencije Unije obvezni poštovati temeljna prava zajamčena pravom Unije, što obuhvaća i pravo na dobru upravu, sadržano u članku 41. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (vidjeti u tom smislu presudu od 11. srpnja 2013., Ziegler/Komisija, C‑439/11 P, EU:C:2013:513, t. 154.).
44 U članku 41. stavku 1. Povelje o temeljnim pravima navodi se osobito da svatko ima pravo da institucije, tijela, uredi i agencije Unije njegove predmete obrađuju nepristrano.
45 U tom pogledu, valja istaknuti da se zahtjevom nepristranosti, koji se institucijama, tijelima, uredima i agencijama nalaže u izvršavanju njihovih zadaća, nastoji osigurati jednako postupanje na kojem se Unija temelji. Tim se zahtjevom osobito nastoje izbjeći moguće situacije sukoba interesa u pogledu dužnosnika i službenika koji djeluju za račun institucija, tijela, ureda i agencija. Uzimajući u obzir temeljnu važnost jamstva neovisnosti i integriteta u pogledu kako unutarnjeg funkcioniranja tako i vanjske slike institucija, tijela, ureda i agencija Unije, zahtjev nepristranosti obuhvaća sve okolnosti koje dužnosnik ili član osoblja koji mora odlučiti o predmetu treba razumno shvatiti da su takve naravi da bi se u očima trećih mogle činiti pogodnima da mogu utjecati na njegovu neovisnost u tom području (vidjeti u tom smislu presudu od 25. listopada 2007., Komninou i dr./Komisija, C‑167/06 P, neobjavljena, EU:C:2007:633, t. 57.).
46 Na tim institucijama, tijelima, uredima i agencijama je osobito da ispune zahtjev nepristranosti u oba njegova vida, a to su, s jedne strane, subjektivna nepristranost, na temelju koje nijedan član institucije u pitanju ne smije pokazati pristranost ili osobne predrasude, i, s druge strane, objektivna nepristranost, sukladno kojoj ta institucija mora pružiti dovoljno jamstva da isključi svaku opravdanu sumnju o mogućoj predrasudi (vidjeti u tom smislu presudu od 20. prosinca 2017., Španjolska/Vijeće, C‑521/15, EU:C:2017:982, t. 91. i navedenu sudsku praksu).
47 S obzirom na sva prethodna razmatranja valja ispitati osnovanost tužbenog razloga koji se u biti temelji na nedostatku nepristranosti ocjenjivača žalbe.
Osnovanost tužbenog razloga koji se u biti temelji na nedostatku nepristranosti ocjenjivača žalbe
48 U ovom slučaju, kao prvo, direktor odjela „Nadzor”, koji je od 17. listopada 2016. postao tužiteljev hijerarhijski nadređeni, konzultirao je prijašnjeg hijerarhijski nadređenog u vezi s razdobljem od 1. siječnja do 16. listopada 2016., što čini tri četvrtine razdoblja ocjenjivanja o kojem je riječ (vidjeti točku 14. ove presude). Kao drugo, prilog prijašnjeg hijerarhijski nadređenog uključen je u IO za 2016. (vidjeti točku 14. ove presude). Kao treće, tužiteljev hijerarhijski nadređeni od 17. listopada 2016. potpisao je IO za 2016. u svojstvu ocjenjivača (vidjeti točke 13. i 14. ove presude).
49 Štoviše, u svojim primjedbama na IO za 2016. tužitelj je ponajprije kritizirao rubriku „sposobnosti” IO‑a za 2016. (vidjeti točku 21. ove presude), koja se u potpunosti temelji na prilogu prijašnjeg hijerarhijski nadređenog za razdoblje od 1. siječnja do 16. listopada 2016., također uključenom u rubriku „Ocjene ocjenjivača”, čiji je ona glavni dio (vidjeti točku 16. ove presude).
50 Naposljetku, u okviru postupka pred ocjenjivačem žalbe, IO za 2016. pregledao je prijašnji hijerarhijski nadređeni kao ocjenjivač žalbe, koji je, nakon što je ispitao tužiteljeve kritike koje su navedene u točki 49. ove presude u vezi s prilogom prijašnjeg hijerarhijski nadređenog, zaključio da nema razloga koji bi opravdavali izmjenu „opće ocjene” koju je dao ocjenjivač (vidjeti točku 24. ove presude).
51 U tom pogledu Sud je odlučio da interni žalbeni postupak protiv izvješća o ocjeni može pridonijeti objektivnosti ocjene i spriječiti pokretanje sudskog postupka samo ako službeniku koji osporava svoje izvješće o ocjeni nudi osiguranje da će se provesti pravo preispitivanje (presuda od 3. travnja 2019., CJ/ECDC, C‑139/18 P, neobjavljena, EU:C:2019:281, t. 44.).
52 Međutim, to nije tako u ovom predmetu, u kojem je ocjenjivač žalbe koji je prijašnji hijerarhijski nadređeni i autor priloga uključenog u IO za 2016. bio pozvan preispitati tužiteljevu opću ocjenu na temelju očitovanja potonjeg, koja su se, glede sadržaja, ograničila na kritiziranje njegova vlastitog priloga, koji je činio bitan dio ocjenjivačeve ocjene.
53 Na taj način, interni žalbeni postupak poput onog provedenog u posebnim okolnostima ovog slučaja nije takve naravi da pruža dovoljna jamstva za isključenje svake opravdane sumnje o nepristranosti ocjenjivača žalbe.
54 U tim okolnostima nije relevantna činjenica na koju se poziva EUIPO, da nije prijašnji hijerarhijski nadređeni bio onaj koji je predložio tužiteljevu opću ocjenu i da nije on označio, među mogućnostima koje se nalaze na stranici 3. IO‑a za 2016., slučaj prema kojem „[su] općenito, sposobnost, učinkovitost i ponašanje u službi [tužitelja] odgovara[li] razini koja se zahtijeva na tom radnom mjestu”. Naime, te okolnosti ne dovode u pitanje činjenicu da je ocjenjivač žalbe, ispitujući tužiteljevu opću ocjenu, bio doveden u položaj da zauzme stajalište o tužiteljevim kritikama koje su bile iznesene isključivo protiv elemenata sadržanih u njegovu prilogu IO‑u za 2016. kao prijašnjeg hijerarhijski nadređenog i na koje je uputio ocjenjivač.
55 Ni drugim EUIPO‑ovim argumentima ne može se osporiti zaključak izveden u točki 53. ove presude.
56 Kao prvo, EUIPO navodi da ocjenjivač žalbe izvršava svoju zadaću osobe koja poznaje zaposlenika koji treba biti ocijenjen i u tom svojstvu preispituje ocjenu koju je dao ocjenjivač, koja nužno sadržava subjektivne elemente.
57 Točno je da se, prema sudskoj praksi, ocjenjivači ne mogu smatrati pristranima i neobjektivnima samo zato što su, u svojstvu hijerarhijski nadređenih, odgovorni za rad dužnosnika koji su stavljeni pod njihovu nadležnost i koji su stoga uključeni u njihove profesionalne djelatnosti jer im prije svega sama takva uključenost omogućuje da provedu najprimjereniju moguću ocjenu djelatnosti osoba koje postupaju po njihovim nalozima (presuda od 13. srpnja 2006., Andrieu/Komisija, T‑285/04, EU:T:2006:215, t. 68.).
58 Međutim, iz spisa ne proizlazi da tužitelj osporava uključenost prijašnjeg hijerarhijski nadređenog u postupku ocjenjivanja žalbe kao takvom. On kritizira njegovu uključenost u žalbeni postupak zbog posebnog razloga, to jest da je, kao izravno hijerarhijski nadređeni tijekom tri četvrtine razdoblja o kojem je riječ, odlučno pridonio izradi IO‑a za 2016. i potom odlučivao o navedenom izvješću u svojstvu ocjenjivača žalbe, s obzirom na tužiteljeva očitovanja koja se odnose na elemente sadržane u njegovu vlastitom prilogu.
59 Kao drugo, kada je riječ o EUIPO‑ovu argumentu, prema kojem opća ocjena tužitelja ne sadržava ništa negativno jer odgovara onome što se očekuje od svakog člana osoblja, u svakom slučaju riječ je o subjektivnim ocjenama EUIPO‑a, a ne samog tužitelja. U vezi s tim dovoljno je napomenuti, kao prvo, da tužiteljeva opća ocjena za 2016. godinu nije bila najbolja od ponuđenih mogućnosti u obrascu za ocjenjivanje. Kao drugo, tužiteljeva opća ocjena za 2016. godinu niža je od one za 2015. (vidjeti točku 11. ove presude). Kao treće, tužitelj je odbio potpisati izvješća o ocjeni za 2014. i 2015. godinu, kada je njegova opća ocjena bila jednaka ili čak viša od one odabrane u IO‑u za 2016. (vidjeti točku 11. ove presude).
60 Usto, iako se može smatrati da tužiteljeva opća ocjena za 2016. ne sadržava ništa negativno, treba utvrditi da tužitelj osporava nadležnost prijašnjeg hijerarhijski nadređenog i njegovu nepristranost, kao ocjenjivača žalbe, ne samo u pogledu provjere opće ocjene uključene u IO za 2016., nego i ocjena koje su u njemu iznesene.
61 Međutim, za ocjene iznesene u IO‑u za 2016. ne može se smatrati da ne sadržavaju ništa negativno. Naime, te se ocjene gotovo u potpunosti temelje na ocjeni prijašnjeg hijerarhijski nadređenog za prvih devet mjeseci 2016. godine, koja sadržava sljedeće kritike u odnosu na tužitelja. Kao prvo, protiv tužitelja su izneseni prigovori u pogledu njegova učinka u odjelu „Osnovne djelatnosti” glede rezultata i gubitka produktivnosti u području prigovora, kao i glede nedostatka transparentnosti u vezi s učinkovitošću te djelomičnog i nepotpunog izvještavanja o rezultatima izvršnom direktoru. Kao drugo, tužitelj je bio kritiziran da nije poduzeo potrebne mjere za suočavanje sa situacijom, što je dovelo EUIPO u složenu situaciju kada je riječ o akumuliranim kašnjenjima i navelo prijašnjeg hijerarhijski nadređenog da izgubi povjerenje u tužitelja kao direktora. Kao treće, navedeno je da, iako je tužitelj imao vještine i sposobnosti potrebne za menadžersku poziciju, ipak se u 2016. nije pokazao sposobnim poduzeti odgovarajuće mjere za upravljanje izvanrednom situacijom.
62 Na trećem mjestu, EUIPO navodi da u ovom slučaju nisu relevantne upute za rad EUIPO‑a koje predviđaju da žalbeni odbor mora odlučiti o žalbama koje se odnose na ocjenjivanja koja je izvršio izvršni direktor.
63 Točno je, kao što je to istaknuo EUIPO, da njegov izvršni direktor nije bio tužiteljev ocjenjivač za 2016. godinu i da stoga nema potrebe obraćati se žalbenom odboru zbog provjere IO‑a za 2016., u skladu s člankom 3. OPO‑a iz članka 43. Osim toga, kao što je to naveo EUIPO, upute za rad EUIPO‑a ne sadržavaju nikakvu izričitu iznimku koja uređuje situaciju člana osoblja koji je bio hijerarhijski nadređeni zaposleniku u predmetnom razdoblju i koji je, zbog unutarnje mobilnosti ili promaknuća, postao ocjenjivač žalbe.
64 Međutim, činjenica je, kao što to tužitelj pravilno podsjeća, da članak 3. stavak 3. OPO‑a iz članka 43. dopušta generalnom direktoru, to jest u kontekstu EUIPO‑a, njegovu izvršnom direktoru, da odstupi od postupka koji je načelno predviđen kako bi uzeo u obzir poseban kontekst konkretnog slučaja, i to u interesu zaposlenika. Obveza nepristranosti predstavlja temeljno jamstvo koje se mora poštovati a da se ne izgubi suština i svaki koristan učinak prava tužitelja da ishodi pravo na preispitivanje svojeg izvješća o ocjeni, u skladu sa sudskom praksom navedenom u točki 51. ove presude. Stoga je obveza osiguravanja nepristranosti internog žalbenog postupka opravdavala odstupanje, u ovom slučaju, od odredbi koje uređuju postupak ocjenjivanja žalbe iz uputa za rad EUIPO‑a.
65 S obzirom na sva prethodna razmatranja, valja prihvatiti tužbeni razlog koji se u biti temelji na nedostatku nepristranosti ocjenjivača žalbe. Taj zaključak sam po sebi opravdava to da se IO za 2016. poništi jer je zahvaćen nezakonitošću bez koje bi mogao imati drukčiji sadržaj. U tim okolnostima više nije potrebno odlučiti o drugim argumentima i tužbenim razlozima koje je tužitelj istaknuo u okviru ove tužbe.
66 Kad je riječ o tužiteljevu zahtjevu za poništenje, u mjeri u kojoj je to potrebno, odluke o odbijanju žalbe, valja utvrditi da su u ovom slučaju tek u fazi donošenja te odluke detaljno ispitani argumenti koje je tužitelj izložio u vezi s poštovanjem postupovnih jamstava koja se odnose na interni žalbeni postupak u pogledu IO‑a za 2016., koji su među ostalim bili ponovljeni u trećem tužbenom razlogu. Iz toga slijedi da u ovom slučaju također treba poništiti odluku kojom se žalba odbija.
Troškovi
67 Sukladno članku 134. stavku 1. Poslovnika Općeg suda, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove.
68 U predmetnom slučaju, budući da EUIPO nije uspio u postupku, valja mu naložiti snošenje troškova u skladu s tužiteljevim zahtjevom.
Slijedom navedenog,
OPĆI SUD (četvrto vijeće)
proglašava i presuđuje:
1. Poništavaju se izvješće o ocjeni Ralpha Pethkea koje se odnosi na 2016. godinu i odluka upravnog vijeća Ureda Europske unije za intelektualno vlasništvo (EUIPO) od 18. listopada 2017. o odbijanju žalbe koju je podnio R. Pethke.
2. EUIPO‑u se nalaže snošenje vlastitih troškova kao i onih R. Pethkea.
Objavljeno na javnoj raspravi u Luxembourgu 3. prosinca 2019.
Potpisi
Sadržaj