PRESUDA OPĆEG SUDA (drugo vijeće)

17. ožujka 2015.(*)

„Damping – Uvoz ferosilicija podrijetlom iz Rusije – Odbijanje zahtjeva za povrat plaćenih antidampinških pristojbi – Određivanje izvozne cijene – Jedinstveni gospodarski subjekt – Utvrđivanje dampinške marže – Primjena metodologije različite od one koja je korištena prilikom prvotnog ispitnog postupka – Promijenjene okolnosti – Članak 2. stavak 9. i članak 11. stavak 9. Uredbe (EZ) br. 1225/2009“ 

U predmetu T‑466/12,

RFA International, LP, sa sjedištem u Calgaryju (Kanada), koji zastupa B. Evtimov, odvjetnik,

tužitelj,

protiv

Europske komisije, koju zastupaju P. Němečková i A. Stobiecka‑Kuik, u svojstvu agenata,

tuženik,

povodom zahtjeva za djelomično poništenje odluka Komisije C (2012) 5577 final, C (2012) 5585 final, C (2012) 5588 final, C (2012) 5595 final, C (2012) 5596 final, C (2012) 5598 final i C (2012) 5611 final od 10. kolovoza 2012. o zahtjevima za povrat plaćenih antidampinških pristojbi na uvoz ferosilicija podrijetlom iz Rusije, u dijelu u kojem se tim odlukama odbija povrat plaćenih antidampinških pristojbi, uz iznimku onih za koje je zahtjev proglašen nedopuštenim zbog isteka zakonskog roka,

OPĆI SUD (drugo vijeće),

u sastavu: M. E. Martins Ribeiro (izvjestitelj), predsjednik, S. Gervasoni i L. Madise, suci,

tajnik: L. Grzegorczyk, administrator,

uzimajući u obzir pisani postupak i nakon rasprave održane 17. rujna 2014.,

donosi sljedeću

Presudu

 Pravni okvir

 Pravo WTO‑a

1        Članak VI. stavak 1. Općeg sporazuma o carinama i trgovini iz 1994. (GATT) propisuje da „[u]govorne strane priznaju da je damping, koji omogućuje uvođenje proizvoda iz jedne zemlje na tržište druge zemlje po cijeni nižoj od njihove uobičajene vrijednosti, kažnjiv ako prouzroči ili može dovesti do prouzročavanja značajne štete proizvodnoj grani jedne ugovorne stranke ili značajno uspori stvaranje jedne nacionalne proizvodne grane.“ [neslužbeni prijevod]

2        Sporazum o primjeni članka VI. GATT‑a (SL 1994., L 336, str. 103.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 11., svezak 74., str. 112., u daljnjem tekstu: Antidampinški sporazum) nalazi se u Prilogu 1. A Sporazuma o osnivanju Svjetske trgovinske organizacije (WTO) (SL 1994., L 336, str. 3.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 11., svezak 74., str. 5.).

3        Članci 18.3. i 18.3.1. Antidampinškog sporazuma glase:

„18.3.      Sukladno stavcima 3.1. i 3.2. odredbe ovog Sporazuma će se primjenjivati na ispitne postupke i revizije postojećih mjera, započetih prema zahtjevima koji su podneseni na dan ili nakon dana stupanja na snagu WTO Sporazuma za članicu.

18.3.1.      Za izračunavanje dampinške marže kod postupaka povrata prema stavku 3. članka 9., primjenjivat će se pravila korištena u najnovijem utvrđivanju ili reviziji dampinga.“

 Pravo Unije

4        Osnovni antidampinški propis jest Uredba Vijeća (EZ) br. 1225/2009 od 30. studenoga 2009. o zaštiti od dampinškog uvoza iz zemalja koje nisu članice Europske zajednice (SL L 343, str. 51.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 11., svezak 30., str. 202., u daljnjem tekstu: Osnovna uredba), koja je zamijenila Uredbu Vijeća (EZ) br. 384/96 od 22. prosinca 1995. o zaštiti od dampinškog uvoza iz zemalja koje nisu članice Europske zajednice (SL 1996., L 56, str. 1.), kako je izmijenjena.

5        Članak 2. Osnovne uredbe iznosi pravila koja uređuju utvrđivanje dampinga. Stavak 1. tog članka određuje uobičajenu vrijednost na sljedeći način:

„1.      Uobičajena vrijednost obično se temelji na cijenama, koje su nezavisni kupci platili ili plaćaju, u uobičajenom tijeku trgovine, u zemlji izvoznici.

Međutim, ako izvoznik u zemlji izvoznici ne proizvodi ili ne prodaje istovjetan proizvod, uobičajena vrijednost može se utvrditi na temelju cijena drugih prodavatelja ili proizvođača.

Cijene između stranaka, koje se čine povezane ili da su se međusobno dogovorile o kompenzaciji, ne mogu se smatrati da su u uobičajenom tijeku trgovine, te se ne mogu koristiti za utvrđivanje uobičajene vrijednosti osim ako se utvrdi da taj odnos ne utječe na njih.

Kako bi se utvrdilo jesu li dvije stranke povezane treba voditi računa o definiciji povezanih stranaka iz članka 143. Uredbe Komisije (EEZ) br. 2454/93 od 2. srpnja 1993. o utvrđivanju odredaba za provedbu Uredbe Vijeća (EEZ) br. 2913/92 o Carinskom zakoniku Zajednice.“

6        Stavci 8. i 9. članka 2. Osnovne uredbe odnose se na izvoznu cijenu, a glase kako slijedi:

„8.      Izvozna cijena je stvarno plaćena cijena ili naplativa cijena za proizvod koji se prodaje radi izvoza iz zemlje izvoznice u Zajednicu.

9.      U slučaju da izvozna cijena ne postoji ili da se čini nepouzdana zbog povezanog odnosa ili kompenzacijskog dogovora između izvoznika i uvoznika, odnosno treće stranke, izvoznu je cijenu moguće izračunati na temelju cijene po kojoj se uvezeni proizvodi prvi put prodaju nezavisnom kupcu odnosno, ako se ne preprodaju nezavisnom kupcu ili ako se ne preprodaju u stanju u kojem su uvezeni, na nekoj drugoj razumnoj osnovi.

U tim slučajevima, prilagodba za sve troškove, uključujući pristojbe i poreze, nastale u razdoblju između uvoza i preprodaje, kao i nastalu dobit, provodi se na način kako bi se mogla odrediti pouzdana izvozna cijena na granici Zajednice.

Stavke za koje se provodi prilagodba uključuju one koje uobičajeno snosi uvoznik, ali ih je platila stranka, bilo u ili izvan Zajednice, za koju se čini da je povezana ili ima kompenzacijski dogovor s uvoznikom ili izvoznikom, uključujući uobičajene troškove prijevoza, osiguranja, manipuliranja, utovara i popratne troškove; carinske pristojbe, sve antidampinške pristojbe, kao i ostale poreze plative u zemlji uvoznici na temelju uvoza ili prodaje robe; i razumnu maržu za prodaju, opće i administrativne troškove i dobit.“

7        Članak 2. stavak 10. Osnovne uredbe predviđa sljedeće u odnosu na usporedbu izvozne cijene i uobičajene vrijednosti:

„10.      Izvozna cijena i uobičajena vrijednost uspoređuju se primjereno. Usporedba se provodi na istoj razini trgovine i obuhvaća prodaje, što je moguće u bližem vremenu, pri čemu se u obzir uzimaju druge razlike koje utječu na usporedivost cijena. Ako uobičajena vrijednost i utvrđena izvozna cijena nisu usporedive, provode se odgovarajuće prilagodbe za svaki pojedini slučaj, a s obzirom na razlike među čimbenicima za koje se tvrdi, i dokazano je, da utječu na cijene i usporedivost cijela. Kod prilagodbe cijena izbjegavaju se dupliciranja, posebno u odnosu na diskonte, rabate, količine i razinu trgovine. Kada su navedeni uvjeti zadovoljeni, navode se sljedeći čimbenici za koje se mogu provesti prilagodbe:

[…]“

8        Članak 11. stavak 8. Osnovne uredbe uređuje postupak povrata naplaćenih pristojbi. Ta odredba glasi:

„8.      Neovisno o stavku 2., uvoznik može zatražiti povrat naplaćenih pristojba ako se pokaže da je dampinška marža, na temelju koje su plaćene pristojbe, ukinuta ili snižena na razinu koja je ispod razine pristojbe koja je na snazi.

Uvoznik podnosi zahtjev Komisiji radi povrata antidampinške pristojbe. Zahtjev se podnosi putem države članice na teritoriju koje se proizvodi puštaju u slobodni promet, u roku od šest mjeseci od datuma kada su nadležna tijela valjano utvrdila iznos konačnih pristojba koje treba ubrati ili datuma kada je donesena konačna odluka o prikupljanju iznosa osiguranih putem privremenih pristojba. Države članice odmah šalju zahtjev Komisiji.

Zahtjev za povratom smatra se valjano potkrijepljenim dokazima samo ako sadrži točne podatke o traženom iznosu povrata antidampinških pristojba i kompletnu carinsku dokumentaciju u vezi izračuna i plaćanja tog iznosa. Također uključuje dokaze o uobičajenim vrijednostima i izvoznim cijenama u Zajednicu tijekom reprezentativnog razdoblja za izvoznika, odnosno proizvođača na kojega se primjenjuje pristojba. U slučajevima kada uvoznik nije povezan s dotičnim izvoznikom ili proizvođačem i podaci nisu odmah raspoloživi, ili kada izvoznik ili proizvođač ne želi dati podatke uvozniku, zahtjev sadrži izjavu izvoznika ili proizvođača da je dampinška marža snižena ili ukinuta, a kako je navedeno u ovom članku, da će relevantni dokazi koji to potkrepljuju biti dostavljeni Komisiji. Ako izvoznik ili proizvođač ne dostavi te dokaze u razumnom roku, zahtjev se odbija.

Nakon savjetovanja sa Savjetodavnim odborom, Komisija odlučuje o tome hoće li odobriti i u kojoj mjeri zahtjev, ili može odlučiti, u bilo koje vrijeme, o pokretanju privremene revizije, a koristiti podatke i nalaze te revizije, koja se provodi u skladu s odredbama koje se primjenjuju na revizije, kako bi utvrdila je li i u kojoj mjeri povrat opravdan. Povrati pristojba uobičajeno se obavljaju u roku od 12 mjeseci, a u niti jednom slučaju po isteku više od 18 mjeseci od datuma kada je uvoznik proizvoda koji podliježe antidampinškoj pristojbi podnio zahtjev za povratom, valjano potkrijepljen dokazima. Države članice uobičajeno plaćanje odobrenog povrata obavljaju u roku od 90 dana od odluke Komisije.“

9        U skladu s člankom 11. stavkom 9. Osnovne uredbe, propisano je sljedeće:

„U svim ispitnim postupcima za reviziju ili povrat koji se provode prema ovom članku, Komisija, pod uvjetom da se okolnosti nisu promijenile, primjenjuje istu metodologiju koju je primijenila u ispitnom postupku koji je doveo do pristojbe, vodeći pritom računa o članku 2., a posebno o stavcima 11. i 12. tog članka, kao i o članku 17.“

10      Komisija Europskih zajednica definirala je smjernice za primjenu članka 11. stavka 8. Osnovne uredbe u svojoj Obavijesti o povratu antidampinških pristojbi (SL 2002., C 127, str. 10., u daljnjem tekstu: Mišljenje o tumačenju). Točka 3.2.3. Mišljenja o tumačenju, naslovljena „Analiza osnova“, predviđa:

„a)      Opća metodologija

[…]

Člankom 11. stavkom 9. Osnovne uredbe predviđa se korištenje ,iste metodologije kao i u ispitnom postupku koji je doveo do pristojbe, uzimajući u obzir članak 2. (Utvrđivanje dampinga), a posebno njegove stavke 11. i 12. (Korištenje ponderiranih prosjeka za izračun dampinške marže) te članak 17. (Odabir uzorka).ʼ

[…]

b)      […]

c)      Korištenje nalaza uvida

Tijekom ispitivanja svakog zahtjeva za povrat Komisija može u bilo koje vrijeme pokrenuti privremenu reviziju u skladu s člankom 11. stavkom 3. Osnovne uredbe. Postupak koji se tiče zahtjeva za povrat bit će obustavljen do završetka revizije.

Nalazi uvida ispitnog postupka revizije mogu se koristiti samo za određivanje osnova za traženje povrata, pod uvjetom da je datum izdavanja računa transakcija za koje se traži povrat obuhvaćen razdobljem ispitnog postupka revizije.

d)      […]“ [neslužbeni prijevod]

 Okolnosti spora

11      Tužitelj RFA International LP je komanditno društvo osnovano u Kanadi, koje svoje svakodnevne gospodarske aktivnosti obično provodi putem svojeg društva kćeri koje je smješteno u Švicarskoj. Od stanovitog datuma, nakon 25. veljače 2008., tužitelj posredstvom svojeg švicarskog društva kćeri u Europskoj uniji kupuje, preprodaje, uvozi i skladišti ferosilicij podrijetlom iz Rusije koji proizvode njegova sestrinska društva osnovana u Rusiji, to jest Chelyabinsk electrometallurgical integrated plant OAO (u daljnjem tekstu: CHEMK) i Kuzneckie ferrosplavy OAO (u daljnjem tekstu: KF). Ferosilicij je legura koja se koristi u proizvodnji čelika i željeza.

12      Temeljem zahtjeva koji je podnio Euroalliages (Odbor za vezu industrije ferolegura), Vijeće Europske unije je 25. veljače 2008. usvojilo Uredbu (EZ) br. 172/2008 o uvođenju konačne antidampinške pristojbe i konačnoj naplati privremene pristojbe uvedene na uvoz ferosilicija podrijetlom iz Narodne Republike Kine, Egipta, Kazahstana, bivše jugoslavenske republike Makedonije i Rusije (SL L 55, str. 6., u daljnjem tekstu: Izvorna uredba). Na temelju članka 1. Izvorne uredbe, stopa konačne antidampinške pristojbe koja se primjenjuje na neto cijenu franko granica Zajednice, neocarinjeno, iznosila je 22,7 % za proizvode koje su proizveli društva CHEMK i KF.

13      Društva CHEMK i KF su 30. studenoga 2009. na temelju članka 11. stavka 3. Osnovne uredbe podnijela zahtjev za parcijalnu privremenu reviziju, koji se odnosi samo na damping. Ispitnim postupkom Komisije pokrenutim temeljem tog zahtjeva obuhvaćeno je razdoblje od 1. listopada 2009. do 30. rujna 2010. (u daljnjem tekstu: razdoblje ispitnog postupka revizije).

14      Između 30. srpnja 2009. i 10. prosinca 2010. tužitelj je, u skladu s člankom 11. stavkom 8. Osnovne uredbe, putem belgijskih, njemačkih, talijanskih, nizozemskih, finskih, švedskih i britanskih carinskih tijela podnio Komisiji više zahtjeva za povrat plaćenih antidampinških pristojbi. Ti zahtjevi odnosili su se na antidampinške pristojbe koje je tužitelj platio u razdoblju između 7. siječnja 2009. i 10. prosinca 2010. Ispitni postupak za povrat odnosio se na razdoblje od 1. listopada 2008. do 30. rujna 2010. (u daljnjem tekstu: razdoblje ispitnog postupka za povrat). Komisija je, radi izračuna novih dampinških pristojbi, podijelila to razdoblje na dva razdoblja, prvo od 1. listopada 2008. do 30. rujna 2009. (u daljnjem tekstu: prvo razdoblje ispitnog postupka) i drugo od 1. listopada 2009. do 30. rujna 2010. (u daljnjem tekstu: drugo razdoblje ispitnog postupka). Drugo razdoblje ispitnog postupka odgovara razdoblju ispitnog postupka revizije.

15      Dopisom od 12. siječnja 2011. društva CHEMK, KF i tužitelj (u daljnjem tekstu, zajedno: grupa CHEMK) dostavili su Komisiji, kao odgovor na zahtjev za informacije koji im je ona uputila u okviru postupka privremene revizije, objašnjenja koja se tiču strukture grupe CHEMK.

16      Komisija je 9. studenoga 2011. dostavila tužitelju svoje zaključke koji se odnose na prvo razdoblje ispitnog postupka. Komisija je za to razdoblje ustanovila negativnu dampinšku maržu, koja omogućuje povrat antidampinških pristojbi koje je platio tužitelj.

17      Vijeće je 16. siječnja 2012., usvajanjem Provedbene uredbe (EU) br. 60/2012 o prekidu parcijalne privremene revizije prema članku 11. stavku 3. [Osnovne uredbe] antidampinških mjera koje se primjenjuju na uvoz ferosilicija podrijetlom, između ostalog, iz Rusije (SL L 22, str. 1., u daljnjem tekstu: Provedbena uredba) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 11., svezak 118., str. 174.), okončalo postupak privremene revizije bez izmjene razine antidampinške pristojbe na snazi. U okviru ocjenjivanja izvozne cijene, Vijeće je osobito ispitalo i odbacilo argumente koje su u okviru postupka revizije iznijela društva CHEMK i KF kako bi uputila na to da zajedno s tužiteljem tvore jedinstveni gospodarski subjekt. 

18      Dopisima od 5. i 6. lipnja 2012. Komisija je tužitelju dostavila svoje zaključke koji se odnose na drugo razdoblje ispitnog postupka. Iz tih dokumenata proizlazi da je Komisija za to razdoblje izračunala dampinšku maržu od 24,1 %, tako da je, prema njezinom mišljenju, bilo potrebno odbiti zahtjev za povrat za to razdoblje.

19      Tužitelj je dopisom od 20. lipnja 2012. osporio zaključke Komisije koji se odnose na drugo razdoblje ispitnog postupka te u tom pogledu dostavio svoje primjedbe.

20      Komisija je 10. kolovoza 2012. usvojila odluke C (2012) 5577 final, C (2012) 5585 final, C (2012) 5588 final, C (2012) 5595 final, C (2012) 5596 final, C (2012) 5598 final i C (2012) 5611 final o zahtjevima za povrat plaćenih antidampinških pristojbi na uvoz ferosilicija podrijetlom iz Rusije (u daljnjem tekstu, zajedno: pobijane odluke), kojima je, s jedne strane, prihvatila zahtjeve za povrat koji se odnose na prvo razdoblje ispitnog postupka, u mjeri u kojoj su ti zahtjevi bili dopušteni i, s druge strane, odbila zahtjeve za povrat koji se odnose na drugo razdoblje ispitnog postupka. Tužitelj je obavijest o tim odlukama zaprimio 14. kolovoza 2012.

 Pobijane odluke

21      Kao prvo, s jedne strane, Komisija je u pobijanim odlukama precizirala razdoblje ispitnog postupka za povrat. S tim u vezi, ona je zadržala podjelu tog razdoblja na dva dijela, već provedenu tijekom ispitnog postupka za povrat (vidjeti točku 14. ove presude). U dijelu u kojem se drugo razdoblje podudara s razdobljem ispitnog postupka, Komisija je navela da može koristiti zaključke spomenutog ispitnog postupka radi zaključivanja o osnovanosti zahtjeva za povrat, kao što to proizlazi iz Mišljenja o tumačenju. S druge strane, Komisija je ispitala dopuštenost zahtjeva za povrat. S tim u vezi, ona je posebno ustanovila da su ti zahtjevi bili djelomično nedopušteni s obzirom na to da su, za određene transakcije ostvarene tijekom prvog razdoblja ispitnog postupka, bili podneseni izvan roka od šest mjeseci utvrđenog člankom 11. stavkom 8. Osnovne uredbe.

22      Kao drugo, Komisija je ispitala osnovanost zahtjeva za povrat.

23      Prije svega, što se tiče izvozne cijene, Komisija je, smatrajući da je tužitelj, posredstvom kojeg su CHEMK i KF ostvarivali svoje izvozne prodaje, izvršio sve funkcije uvoza u Uniju, ponajprije primijenila članak 2. stavak 9. Osnovne uredbe. Ona je, dakle, utvrdila izvoznu cijenu na temelju cijene po kojoj su uvezeni proizvodi prvi put preprodani nezavisnom kupcu, prilagođenu za sve troškove nastale između uvoza i preprodaje kao i za profitnu maržu od 6 % i razumnu maržu za prodajne, administrativne i druge opće troškove (u daljnjem tekstu, zajedno: POA troškovi). Drugo, Komisija je ispitala navod tužitelja te društava CHEMK i KF prema kojem ih treba smatrati jedinstvenim gospodarskim subjektom, na način da pri određivanju izvozne cijene ne treba izvršiti nikakvu prilagodbu za POA troškove i profitnu maržu. Odgovarajući na taj navod, Komisija je, s jedne strane, ponovila svoj zaključak prema kojem tužitelja treba kvalificirati kao povezanog uvoznika u smislu članka 2. stavka 9. Osnovne uredbe. S druge strane, ona je procijenila da postojanje jedinstvenoga gospodarskog subjekta nije bilo značajno za prilagodbe koje su učinjene na temelju članka 2. stavka 9. Osnovne uredbe, koji se izričito primjenjuje na situacije u kojima su izvoznik i uvoznik povezani.

24      Nadalje, što se tiče izračuna dampinške marže, Komisija je najprije utvrdila da je za prvo razdoblje ispitnog postupka dampinška marža bila negativna, dok je za drugo razdoblje ta marža, kako je ispravljena nakon očitovanja tužitelja, iznosila 23,1 %. Kao drugo, Komisija je precizirala da je, u okviru ispitnog postupka za povrat i za razliku od ispitnog postupka koji je proveden prije usvajanja Izvorne uredbe, u početku računala dampinšku maržu za društvo CHEMK i maržu za društvo KF, prije nego što je uspostavila srednju dampinšku maržu za grupu CHEMK. Primjenu te nove metodologije opravdala je izmjenom okolnosti u smislu članka 11. stavka 9. Osnovne uredbe, koje se odnose na izmjenu kanala prodaje pri izvozu ferosilicija od strane grupe CHEMK, uz uvjet da je, prema Komisiji, spomenuta metodologija bila u skladu sa zahtjevima članka 2. te uredbe.

25      Naposljetku, Komisija je ispitala argumente koje je podnio tužitelj u odgovoru na zaključke koje mu je ona dostavila u vezi s ispitnim postupkom za povrat. Prema toj osnovi, ona je osobito ispitala i odbacila, s jedne strane, argumente koje je iznio tužitelj kako bi osporio postojanje promijenjenih okolnosti, koje opravdavaju primjenu nove metode izračuna. S druge strane, odbacila je argumente tužitelja koji se odnose na pojam jedinstvenoga gospodarskog subjekta.

 Postupak i zahtjevi stranaka

26      Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 23. listopada 2012. tužitelj je uložio predmetnu tužbu.

27      Budući da se sastav vijeća Općeg suda promijenio, sudac izvjestitelj je postao član drugog vijeća kojemu je stoga dodijeljen ovaj predmet. 

28      Na temelju izvješća suca izvjestitelja, Opći sud (drugo vijeće) odlučio je otvoriti usmeni postupak te je, u okviru mjera upravljanja postupkom predviđenih u članku 64. Poslovnika Općeg suda, pisanim putem postavio pitanje tužitelju. Tužitelj je odgovorio u dodijeljenom roku.

29      Opći sud je na raspravi 17. rujna 2014. saslušao izlaganja i odgovore stranaka na pitanja koja im je usmeno postavio.

30      Tužitelj od Općeg suda zahtijeva da:

–        djelomično poništi pobijane odluke u dijelu u kojem se tim odlukama odbija povrat plaćenih antidampinških pristojbi, uz iznimku onih za koje je zahtjev proglašen nedopuštenim zbog isteka zakonskog roka;

–        naloži Komisiji snošenje troškova.

31      Komisija od Općeg suda zahtijeva da:

–        odbije tužbu;

–        naloži tužitelju snošenje troškova.

 Pravo

32      U prilog svojoj tužbi za poništenje tužitelj ističe dva tužbena razloga. Prvi tužbeni razlog temelji se na pogreškama koje se tiču prava ili očitim pogreškama u ocjeni koje je Komisija počinila tijekom utvrđivanja izvozne cijene. Drugi tužbeni razlog temelji se na očitoj pogrešci u ocjeni i povredi članka 11. stavka 9. Osnovne uredbe, zbog toga što je Komisija zaključila o postojanju promijenjenih okolnosti i primijenila novu metodologiju za utvrđivanje dampinške marže.

 O prvom tužbenom razlogu, koji se temelji na pogreškama koje se tiču prava ili očitim pogreškama u ocjeni počinjenima tijekom utvrđivanja izvozne cijene

33      Prvim tužbenim razlogom tužitelj u biti prigovara Komisiji da je, prilikom utvrđivanja izvozne cijene, pogrešno izvršila prilagodbe na osnovi njegovih POA troškova i dobiti povezane s funkcijama izvoza u svojstvu integriranog prodajnog odjela i odjela distribucije jedinstvenoga gospodarskog subjekta koji tvori s društvom CHEMK i društvom KF. Taj tužbeni razlog podijeljen je na dva dijela, od kojih se prvi odnosi na zaključak, sadržan u pobijanim odlukama, prema kojem tužitelj zajedno s društvima CHEMK i KF ne tvori jedinstveni gospodarski subjekt, a drugi na mišljenje u pobijanim odlukama, prema kojem pojam jedinstvenoga gospodarskog subjekta nije važan prilikom utvrđivanja izvozne cijene.

34      Na početku je potrebno ispitati drugi dio ovog tužbenog razloga, prije ocjenjivanja njegova prvog dijela.

 Drugi dio

35      U okviru drugog dijela prvog tužbenog razloga, tužitelj smatra da je Komisija počinila pogrešku koja se tiče prava ili očitu pogrešku u ocjeni smatrajući, u pobijanim odlukama, da postojanje jedinstvenoga gospodarskog subjekta nije važno prilikom utvrđivanja izvozne cijene u skladu s člankom 2. stavkom 9. Osnovne uredbe, čak i ako iz presuda od 16. veljače 2012., Vijeće i Komisija/Interpipe Niko Tube i Interpipe NTRP (C‑191/09 P i C‑200/09 P, Zb., EU:C:2012:78, t. 55. i 56.) i od 10. ožujka 2009., Interpipe Niko Tube i Interpipe NTRP/Vijeće (T‑249/06, Zb., EU:T:2009:62, t. 177.) proizlazi da pojam jedinstvenoga gospodarskog subjekta, također primijenjen u kontekstu utvrđivanja uobičajene vrijednosti, jest od važnosti „za određivanje izvozne cijene“. Iako se ta sudska praksa odnosi na prilagodbe koje su izvršene na temelju članka 2. stavka 10. Osnovne uredbe, tužitelj procjenjuje da ništa u izričaju članka 2. stavka 9. te nijedan važan pravni ili ekonomski razlog ne sprečavaju njezinu primjenu u kontekstu utvrđivanja izvozne cijene na temelju članka 2. stavka 9. spomenute uredbe. Učinak te primjene jest da POA troškovi i dobit povezani s funkcijama izvoza društva koje djeluje u svojstvu integriranog prodajnog odjela ne mogu biti predmet prilagodbe na temelju članka 2. stavka 9. Osnovne uredbe. Iz toga u ovom slučaju slijedi da bi, u slučaju da Komisija nije počinila navodne pogreške, POA troškovi i dobit tužitelja bili predmet prilagodbe samo u granicama POA troškova i profita koji je povezan s njegovim izvoznim i postizvoznim djelatnostima.

36      Komisija osporava osnovanost tih navoda.

37      Najprije valja podsjetiti, s jedne strane, da u području mjera trgovinske zaštite Vijeće i Komisija (u daljnjem tekstu, zajedno: institucije) raspolažu širokim diskrecijskim ovlastima zbog složenosti gospodarskih, političkih i pravnih situacija koje moraju ispitati (presuda od 27. rujna 2007., Ikea Wholesale, C‑351/04, Zb., EU:C:2007:547, t. 40.). Iz toga proizlazi da kontrola suca Unije nad tim ocjenama mora biti ograničena na provjeru poštovanja postupovnih pravila, materijalne točnosti činjenica uzetih u obzir pri osporavanom izboru, nepostojanja očitih pogrešaka u ocjeni činjenica ili nepostojanja zlouporabe ovlasti (presude od 7. svibnja 1987., NTN Toyo Bearing i dr./Vijeće, 240/84, Zb., EU:C:1987:202, t. 19.; od 14. ožujka 1990., Gestetner Holdings/Vijeće i Komisija, C‑156/87, Zb., EU:C:1990:116, t. 63. i od 7. veljače 2013., EuroChem MCC/Vijeće, T‑84/07, Zb., EU:T:2013:64, t. 32.).

38      S druge strane, ponajprije treba podsjetiti da članak 2. stavak 8. Osnovne uredbe predviđa da je izvozna cijena stvarno plaćena ili naplativa cijena za proizvod koji se prodaje radi izvoza iz zemlje izvoznice u Uniju. Na temelju članka 2. stavka 9. podstavka 1. Osnovne uredbe, u slučaju da izvozna cijena ne postoji ili da se čini nepouzdanom zbog povezanog odnosa ili kompenzacijskog dogovora između izvoznika i uvoznika, odnosno treće stranke, izvoznu je cijenu moguće izračunati na temelju cijene po kojoj se uvezeni proizvodi prvi put prodaju nezavisnom kupcu odnosno, ako se ne preprodaju nezavisnom kupcu ili ako se ne preprodaju u stanju u kojem su uvezeni, na nekoj drugoj razumnoj osnovi.

39      Iz toga slijedi da, u slučaju povezanosti između izvoznika i uvoznika, institucije imaju pravo izračunati izvoznu cijenu, u skladu s člankom 2. stavkom 9. Osnovne uredbe. Sudska praksa priznaje postojanje takve povezanosti kada izvoznik i uvoznik pripadaju istoj grupi (vidjeti, u tom smislu i analogno, presude od 5. listopada 1988., Canon i dr./Vijeće, 277/85 i 300/85, Zb., EU:C:1988:467, t. 31.; od 14. rujna 1995., Descom Scales/Vijeće, T‑171/94, Zb., EU:T:1995:164, t. 33. i od 20. listopada 1999., Swedish Match Philippines/Vijeće, T‑171/97, Zb., EU:T:1999:263, t. 73.).

40      Kao drugo, temeljem članka 2. stavka 9. podstavka 2. Osnovne uredbe, kada je izvozna cijena izračunata na temelju cijene po kojoj se uvezeni proizvodi prvi put prodaju nezavisnom kupcu ili na nekoj drugoj razumnoj osnovi, izvršavaju se prilagodbe za sve troškove, nastale u razdoblju između uvoza i preprodaje, kako bi se mogla odrediti pouzdana izvozna cijena na granici Unije. Članak 2. stavak 9. podstavak 3. Osnovne uredbe predviđa da stavke za koje se provodi prilagodba uključuju, osobito, razumnu maržu za POA troškove i dobit (presuda od 25. listopada 2011., CHEMK i KF/Vijeće, T‑190/08, Zb., EU:T:2011:618, t. 27.).

41      U tom pogledu, prvo je potrebno dodati da prilagodbe koje su predviđene člankom 2. stavkom 9. podstavcima 2. i 3. institucije izvršavaju po službenoj dužnosti (vidjeti, analogno, presude od 7. svibnja 1987., Nachi Fujikoshi/Vijeće, 255/84, Zb., EU:C:1987:203, t. 33.; od 7. svibnja 1987., Minebea/Vijeće, 260/84, Zb., EU:C:1987:206, t. 43. i Descom Scales/Vijeće, t. 39. supra, EU:T:1995:164, t. 66.). Usto, treba smatrati da ta odredba isključuje samo prilagodbe koje su izvršene za troškove nastale prije uvoza, u mjeri u kojoj te troškove uobičajeno snosi uvoznik (vidjeti, u tom smislu i analogno, presudu Gestetner Holdings/Vijeće i Komisija, t. 37. supra, EU:C:1990:116, t. 31. do 33.).

42      Nadalje, ako članak 2. stavak 9. Osnovne uredbe i predviđa da se provodi prilagodba na osnovi razumne marže za POA troškove i dobit, ta odredba ne predviđa metodu izračuna ili utvrđivanja spomenute marže. Ona samo upućuje na razumni karakter spomenute marže koja je predmet prilagodbe (vidjeti, u tom smislu, presudu CHEMK i KF/Vijeće, t. 40. supra, EU:T:2011:618, t. 28.).

43      Naposljetku, utvrđivanje razumne marže za POA troškove i dobit ne pojavljuje se kao iznimka u primjeni sudske prakse navedene u točki 37. ove presude, prema kojoj u području mjera trgovinske zaštite institucije raspolažu širokim diskrecijskim ovlastima, tako da je sud Unije pozvan obavljati samo ograničen sudski nadzor. Naime, to utvrđivanje za sobom nužno povlači složene ekonomske ocjene (vidjeti, u tom smislu, presudu CHEMK i KF/Vijeće, t. 40. supra, EU:T:2011:618, t. 38.; vidjeti, analogno, presude od 30. ožujka 2000., Miwon/Vijeće, T‑51/96, Zb., EU:T:2000:92, t. 42. i od 21. studenoga 2002., Kundan i Tata/Vijeće, T‑88/98, Zb., EU:T:2002:280, t. 50.).

44      Kao treće, slijedom navedenoga i uzimajući u obzir sudsku praksu, važno je istaknuti da je, u slučaju povezanosti između izvoznika i uvoznika, na zainteresiranoj strani koja nastoji osporiti opseg prilagodbi koje su izvršene na osnovi članka 2. stavka 9. Osnovne uredbe, na osnovi da su marže prilagođene za POA troškove i dobit prekomjerne, da pruži dokaze i konkretne izračune koji opravdavaju njezine navode i, osobito, alternativnu stopu čiju primjenu predlaže u konkretnom slučaju (vidjeti, u tom smislu i analogno, presudu Canon i dr./Vijeće, t. 39. supra, EU:C:1988:467, t. 32.).

45      U ovom slučaju, na početku, nije sporno da je tijekom administrativnog postupka tužitelj pred Komisijom tvrdio da s društvima CHEMK i KF čini jedinstveni gospodarski subjekt te da, osim funkcija koje su povezane s uvozom, izvršava funkcije izvoza u svojstvu integriranog odjela distribucije spomenutog subjekta.

46      Nadalje, u pobijanim odlukama Komisija je smatrala, s jedne strane, da tužitelj izvršava sve funkcije koje uobičajeno obavlja povezani uvoznik, na način da ga se treba smatrati povezanim s društvima CHEMK i KF te da izvozna cijena treba biti određena na temelju članka 2. stavka 9. Osnovne uredbe. S druge strane, Komisija je procijenila da postojanje jedinstvenoga gospodarskog subjekta nije važno za pitanje treba li na temelju spomenute odredbe izvršiti prilagodbe. Naime, članak 2. stavak 9. Osnovne uredbe primjenjuje se izričito u slučaju povezanosti izvoznika i uvoznika. Osim toga, Komisija je dodala da činjenica ima li udruženje oblik jedinstvenoga gospodarskog subjekta ili ne nije važna u okviru prilagodbe koja se izvršava na temelju članka 2. stavka 9. Osnovne uredbe. Presude Vijeće i Komisija/Interpipe Niko Tube i Interpipe NTRP, t. 35. supra (EU:C:2012:78) i Interpipe Niko Tube i Interpipe NTRP/Vijeće, t. 35. supra (EU:T:2009:62), koje je naveo tužitelj, nisu važne s obzirom na to da se predmet koji je doveo do tih presuda odnosio na prilagodbu temeljem članka 2. stavka 10. točke (i) Osnovne uredbe.

47      Naposljetku, Komisija je, kao što proizlazi iz elemenata spisa, prilikom utvrđivanja izvozne cijene na osnovi članka 2. stavka 9. Osnovne uredbe vodila računa o razumnoj marži za POA troškove u iznosu od 2,29 % neto prometa tužitelja i o razumnoj profitnoj marži, u iznosu od 6 % spomenutog neto prometa.

48      U svjetlu navedenoga i ovih pojašnjenja treba ispitati osnovanost argumenata koje je iznio tužitelj u prilog predmetnom dijelu prvog tužbenog razloga. U tom pogledu, treba podsjetiti da tužitelj Komisiji prigovara pogreške koje se tiču prava ili činjenica jer je pogrešno zaključila da postojanje jedinstvenoga gospodarskog subjekta nije važno za utvrđivanje izvozne cijene, kako bi u biti osporio jedan dio prilagodbi za njegove POA troškove i dobit koje je izvršila Komisija na osnovi članka 2. stavka 9. Osnovne uredbe.

49      Osim toga, treba naglasiti da tužitelj smatra da u ovom slučaju izvoznu cijenu treba utvrditi u skladu s člankom 2. stavkom 9. Osnovne uredbe, čiju primjenjivost ne osporava. Nadalje, kao što je i potvrdio na raspravi, tužitelj priznaje da je POA troškove i njegovu dobit povezane s funkcijom uvoznika, koji prema njemu potpadaju u polje primjene te odredbe, trebalo prilagoditi.

50      Kao prvo, tužitelj navodi, u biti, da je Komisija počinila pogrešku koja se tiče prava pogrešno smatrajući da postojanje jedinstvenoga gospodarskog subjekta nije važno u kontekstu članka 2. stavka 9. Osnovne uredbe.

51      Međutim, treba napomenuti da je, odgovarajući na argumente koje je iznio tužitelj tijekom upravnog postupka koji se temelje na tome da on zajedno s društvima CHEMK i KF tvori jedinstveni gospodarski subjekt, Komisija u pobijanim odlukama podsjetila da je tužitelj obavljao funkcije koje uobičajeno pripadaju povezanom uvozniku, tako da su bili ispunjeni uvjeti nužni za provedbu prilagođavanja iz članka 2. stavka 9. Osnovne uredbe. Ona je također precizirala da postojanje ili nepostojanje jedinstvenoga gospodarskog subjekta nije bilo važno u vezi s pitanjem je li trebalo izvršiti prilagodbe na temelju članka 2. stavka 9. Osnovne uredbe, kada su pretpostavke primjene te odredbe bile ispunjene te kada se spomenuta odredba primjenjuje izričito u slučaju postojanja povezanosti između izvoznika i uvoznika. Osim toga, Komisija je procijenila da u okviru izvršavanja prilagodbe na temelju članka 2. stavka 9. Osnovne uredbe nije važna činjenica ima li povezanost između tužitelja, društva CHEMK i društva KF oblik jedinstvenoga gospodarskog subjekta.

52      Stoga je odbijanje tužiteljevih navoda u pobijanim odlukama, koji se temelje na postojanju jedinstvenoga gospodarskog subjekta, u biti osnovano na mišljenju prema kojem postojanje ili nepostojanje takvog subjekta, prema Komisiji, nema važnost za primjenjivost članka 2. stavka 9. Osnovne uredbe, ako postoji povezanost, kao u ovom slučaju, između proizvođača i uvoznika, uz uvjet da, s obzirom na to da su ispunjene pretpostavke primjene te odredbe, Komisija procjenjuje da treba izvršiti prilagodbe koje su predviđene tom odredbom.

53      Potrebno je također napomenuti da iz pobijanih odluka ne proizlazi da je namjera Komisije bila isključiti mogućnost da postojanje jedinstvenoga gospodarskog subjekta može, ovisno o okolnostima, imati utjecaja na načine primjene članka 2. stavka 9. Osnovne uredbe, to jest, posebno na mogućnost da se određene POA troškove i dobit (na primjer, one vezane uz izvozne aktivnosti) ne uzme u obzir kod određivanja prilagodbi koje se izvršavaju na temelju te odredbe.

54      To tumačenje razloga pobijanih odluka nameće se tim više što je tužitelj, kao što proizlazi iz spomenutih odluka, tijekom upravnog postupka tvrdio da postojanje jedinstvenoga gospodarskog subjekta sprečava svaku prilagodbu za njegove POA troškove i dobit na temelju članka 2. stavka 9. Osnovne uredbe. Na te je navode Komisija zapravo odgovorila, u pobijanim odlukama, da postojanje takvog subjekta nije, prema njezinom mišljenju, takve prirode da bi spriječilo spomenute prilagodbe. Štoviše, iako je tužitelj u svojem očitovanju od 20. lipnja 2012. navijestio da osporava samo jedan dio prilagodbi koje su izvršene na osnovi tih troškova, ipak spomenute primjedbe nisu jednoznačne u pogledu stvarnog opsega osporavanja i, u svakom slučaju, tužitelj u svojim dopisima ne daje nikakvu posebnu kritiku predstavljanja svojih argumenata u obliku u kojem se ono nalazi u pobijanim odlukama i, sukladno onome što je sam tužitelj naveo u tužbi, tijekom iznošenja činjeničnog okvira ovog spora.

55      U skladu s prethodno navedenim i u mjeri u kojoj, s jedne strane, tužitelj ni na koji način ne osporava, kao što je to potvrdio tijekom rasprave u odgovoru na pitanje Općeg suda, primjenjivost članka 2. stavka 9. Osnovne uredbe, čak i u slučaju postojanja jedinstvenoga gospodarskog subjekta i gdje se, s druge strane, Komisija u pobijanim odlukama ograničila na razmatranje da postojanje takvog subjekta nije važno za primjenjivost spomenute odredbe i prilagodbi koje ona predviđa, treba zaključiti da tužiteljevi argumenti ne dokazuju da razmatranja Komisije sadrže pogrešku koja se tiče prava.

56      Stoga te argumente treba odbiti bez potrebe utvrđivanja koji bi, ovisno o okolnostima, bili učinci postojanja jedinstvenoga gospodarskog subjekta na utvrđivanje izvozne cijene i utjecaja, u tom pogledu, presuda Vijeće i Komisija/Interpipe Niko Tube i Interpipe NTRP, točka 35. supra (EU:C:2012:78) i Interpipe Niko Tube i Interpipe NTRP/Vijeće, točka 35. supra (EU:T:2009:62), koje je naveo tužitelj.

57      Na drugome mjestu, kao što je istaknuo na raspravi, tužitelj u biti navodi da su prilagodbe za njegove POA troškove i dobit, izvršene tijekom utvrđivanja izvozne cijene, na temelju članka 2. stavka 9. Osnovne uredbe, prekomjerne. Tužitelj napominje da, u slučaju društva koje, kao on sam, djeluje istodobno i kao uvoznik i kao izvoznik čineći dio jedinstvenoga gospodarskog subjekta, članak 2. stavak 9. Osnovne uredbe dopušta izvršavanje prilagodbi za POA troškove i dobit samo na ime funkcija koje su povezane s aktivnostima uvoza, a ne i onih koje se odnose na izvoz. Osim toga, u dijelu u kojem je, tijekom upravnog postupka, tužitelj istaknuo da osim svojih funkcija uvoza izvršava i funkcije izvoza, tužitelj smatra da je na Komisiji da, s obzirom na prilagodbe predviđene člankom 2. stavkom 9. Osnovne uredbe, izvrši razlikovanje tih dviju funkcija te da izvrši samo prilagodbe za POA troškove i dobit vezane za funkcije uvoza.

58      Međutim, bez potrebe za utvrđivanjem tvori li tužitelj zaista jedinstveni gospodarski subjekt s društvima CHEMK i KF i koji bi, u tim okolnostima, bili učinci postojanja takvog subjekta na određivanje izvozne cijene na temelju relevantnih odredbi Osnovne uredbe, treba istaknuti da argumenti tužitelja ne dokazuju da su marže navedene u točki 47. ove presude prekomjerne jer je Komisija propustila izvršiti razlikovanje prema različitim funkcijama tužitelja.

59      Prije svega, tijekom upravnog postupka, tužitelj nije, kao što je potvrdio tijekom rasprave u odgovoru na pitanje Općeg suda, pružio nijedan detaljni brojčani podatak koji se tiče troškova i dobiti koji, prema njemu, ne bi trebali biti predmet prilagodbi u dijelu u kojem su povezani s njegovim izvoznim aktivnostima. Osim toga, iz elemenata spisa proizlazi da se tužitelj pred Komisijom ograničio na navod da s društvima CHEMK i KF tvori jedinstveni gospodarski subjekt i osim funkcija uvoza izvršava i funkcije integriranog odjela prodaje. U svojem dopisu od 20. lipnja 2012. tužitelj, osporavajući zaključke Komisije koji se tiču drugog razdoblja ispitnog postupka, posebice ističe da samo POA troškovi i dobit koji se odnose na njegove funkcije uvoza mogu biti predmet prilagodbi na temelju članka 2. stavka 9. Osnovne uredbe, s iznimkom POA troškova i dobiti koji se odnose na njegove funkcije izvoza. Međutim, kao što proizlazi iz podnesaka Komisije, što tužitelj nije osporio, Komisija je, što se tiče prilagodbi koje je predvidjela izvršiti, iz Priloga 3. svojem dopisu od 20. lipnja 2012. izbrisala stupac naslovljen „Troškovi [POA] 2,29 % i uobičajena dobit za razdoblje ispitnog postupka 6 %“.

60      U tim okolnostima, treba napomenuti, osim činjenice da su očitovanja tužitelja koja je iznio tijekom upravnog postupka dvosmislena, da bi Komisija trebala, u slučaju da tužitelj ne dostavi precizne brojčane podatke glede nastalih troškova i dobiti ostvarenih iz njegovih različitih aktivnosti, utvrditi razumnu maržu za POA troškove i dobit tužitelja, kako bi mogla izvršiti prilagodbe koje su predviđene člankom 2. stavkom 9. Osnovne uredbe, čiju primjenjivost tužitelj nije uopće doveo u pitanje.

61      Doista, uzimajući u obzir razmatranja u točkama 40. do 44. ove presude, treba podsjetiti da, kada izvršava izračun izvozne cijene na temelju članka 2. stavka 9. Osnovne uredbe, Komisija po službenoj dužnosti izvršava prilagodbe predviđene spomenutom odredbom i u tu svrhu utvrđuje razumnu maržu za POA troškove i dobit. Nasuprot tome, vodeći računa o sudskoj praksi navedenoj posebno u točki 44. ove presude, na zainteresiranoj je strani, u ovom slučaju tužitelju, u mjeri u kojoj tijekom upravnog postupka namjerava osporiti dio najavljenih prilagodbi, da podnese brojčane podatke u prilog svojoj tvrdnji, kao što su konkretni izračuni koji opravdavaju njegove navode.

62      S tim u vezi, s jedne strane, potrebno je još jednom dodati da, ako je osnovan, navod o postojanju jedinstvenoga gospodarskog subjekta unutar kojeg tužitelj djeluje prije svega kao integrirani odjel prodaje, tako da se njegove uvozne funkcije dopunjuju izvoznim funkcijama, nije, suprotno onom što ističe tužitelj, takve prirode da bi prebacio teret dokazivanja namećući Komisiji da po službenoj dužnosti izvrši razlikovanje, pod pretpostavkom osnovanosti, dvaju funkcija, uvozne i izvozne, i odgovarajućih POA troškova i dobiti. Ostaje činjenica, naime, da je na tužitelju da uputi, u dijelu u kojem je djelomično osporavao prilagodbe koje je najavila Komisija, podastirući dokaze, na prekomjerni karakter tih prilagodbi, utvrđujući utjecaj koji, prema njemu, njegove funkcije izvoza imaju na prilagodbe koje bi mogla izvršiti Komisija.

63      S druge strane, suprotno onome što je tužitelj naveo tijekom rasprave, on se ne bi više mogao osloboditi podnošenja brojčanih podataka u mjeri u kojoj se Komisija u ovom slučaju nije izjasnila o postojanju jedinstvenoga gospodarskog subjekta i njegova utjecaja na utvrđivanje izvozne cijene. Naime, taj se argument ne može pomiriti sa sudskom praksom navedenom u točki 44. ove presude zato što podnošenje takvih brojčanih podataka koji upućuju na prekomjerni karakter određenih prilagodbi – zato što se odnose na funkcije koje ne ulaze u područje primjene članka 2. stavka 9. Osnovne uredbe – podređuje prethodnom priznavanju od strane Komisije da se te funkcije stvarno izvršavaju.

64      Slijedi da je Komisija, ne čineći očitu pogrešku, u nedostatku brojčanih podataka koje bi podnio tužitelj tijekom upravnog postupka, utvrdila razumne marže za POA troškove i dobit a da po službenoj dužnosti nije izvršila razlikovanje, uz pretpostavku da je relevantno, POA troškova i dobiti stvorene kroz tužiteljeve aktivnosti koje se odnose na njegove navodne pojedinačne funkcije izvoza i uvoza.

65      S druge strane, osim činjenice da tužitelj tijekom upravnog postupka nije iznio nijedan brojčani dokaz kojim bi doveo u pitanje razumnu maržu za POA troškove i dobit koju je Komisija razmatrala primijeniti, potrebno je dodati da tijekom ovog postupka tužitelj nije dokazao prekomjerni karakter prilagodbi koje je izvršila Komisija. Zapravo, tužitelj pred Općim sudom nije podnio nijedan dokaz koji je takve prirode da bi precizno utvrdio dio prilagodbi koje on osporava jer se odnose na njegove izvozne aktivnosti kao dijela jedinstvenoga gospodarskog subjekta te također nijedan dokaz koji bi utvrđivao navodno prekomjerni karakter prilagodbi koje je izvršila Komisija.

66      Stoga, kao prvo, prema tužitelju, da je Komisija točno primijenila članak 2. stavak 9. Osnovne uredbe, vodeći računa o postojanju jedinstvenoga gospodarskog subjekta, dampinška marža za drugo razdoblje ispitnog postupka „bila bi značajno niža“ od one koju je izračunala Komisija, uz napomenu da su izvršene prilagodbe „prekomjerne“. Kao drugo, tužitelj tvrdi da se utjecaj postojanja jedinstvenoga gospodarskog subjekta na prilagodbe izvršene na temelju članka 2. stavka 9. Osnovne uredbe kreće u rasponu između 8 i 20 % izračunate dampinške marže. Kao treće, razumna marža od 2,29 % njegova neto prometa u odnosu na POA troškove „znatno je veća“ od marže koja se mogla izračunati da je Komisija vodila računa o postojanju jedinstvenoga gospodarskog subjekta. Kao četvrto, profitna marža od 6 % spomenutog neto prometa predstavlja „srednju profitnu maržu bilo kojeg nezavisnog subjekta/uvoznika“, dok se u slučaju postojanja jedinstvenoga gospodarskog subjekta „samo jedan zanemarivi dio dobiti, ovisno o okolnostima, može pripisati preprodaji poslije uvoza u Uniju od strane tužitelja/[jedinstvenoga gospodarskog subjekta]“.

67      Međutim, te nejasne i nepotkrijepljene tvrdnje nisu dovoljne u svjetlu zahtjeva na koje se upućuje u točki 44. ove presude te stoga nisu takve prirode da bi dovele u pitanje opseg prilagodbi koje je izvršila Komisija u pobijanim odlukama.

68      Štoviše, u dijelu u kojem tužitelj prigovara Komisiji da je u pobijanim odlukama primijenila srednju profitnu maržu nezavisnog uvoznika, dovoljno je podsjetiti da se, prema sudskoj praksi, razumna profitna marža navedena u članku 2. stavku 9. podstavku 3. Osnovne uredbe može, u slučaju postojanja povezanosti između proizvođača i uvoznika u Uniju, izračunati ne na osnovi podataka koji potječu od povezanog uvoznika, na koje to udruženje može utjecati, već na temelju podataka koji potječu od nezavisnog uvoznika (presuda CHEMK i KF/Vijeće, t. 40. supra, EU:T:2011:618, t. 29.; vidjeti također, analogno, presude od 5. listopada 1988., Silver Seiko i dr./Vijeće, 273/85 i 107/86, Zb., EU:C:1988:466, t. 25. i Canon i dr./Vijeće, t. 39. supra, EU:C:1988:467, t. 32.).

69      Slijedi da tužitelj nije dokazao da su prilagodbe izvršene za njegove POA troškove i dobit bile prekomjerne.

70      Prema tome, Komisija je, ne čineći očitu pogrešku, u pobijanim odlukama primijenila razumne marže od 2,29 i 6 % što se tiče tužiteljevih POA troškova i dobiti.

71      S obzirom na prethodna razmatranja, drugi dio prvog tužbenog razloga treba odbiti.

 Prvi dio

72      U potporu prvom dijelu prvog tužbenog razloga, tužitelj ističe da je Komisija u pobijanim odlukama počinila pogrešku koja se tiče prava ili očitu pogrešku u ocjeni, zaključujući da on s društvima CHEMK i KF ne tvori jedinstveni gospodarski subjekt. Tužitelj dodaje da, iako ga je Komisija u pobijanim odlukama kvalificirala kao uvoznika koji je povezan s izvoznikom u smislu članka 2. stavka 9. Osnovne uredbe, ne može se isključiti da ta kvalifikacija počiva na zaključku prema kojem on ne čini dio jedinstvenoga gospodarskog subjekta i da su, uz uvjet da je Komisijino odbacivanje pojma jedinstvenoga gospodarskog subjekta u pobijanim odlukama osnovano na uvodnim izjavama 24. i 37. Provedbene uredbe, te ocjene pogrešne.

73      Komisija tvrdi da je prvi dio predmetnog tužbenog razloga nedopušten i u svakom slučaju bespredmetan.

74      Najprije je potrebno navesti da se, kao što proizlazi iz pobijanih odluka navedenih u točki 46. ove presude, Komisija, kao što je potvrdila na raspravi, u spomenutim odlukama nije očitovala o postojanju jedinstvenoga gospodarskog subjekta koji obuhvaća tužitelja kao i društva CHEMK i KF. Zapravo, u tim odlukama, Komisija je jedino procijenila da, s jedne strane, tužitelj obavlja tipične funkcije povezanog uvoznika tako da se izvozna cijena treba utvrditi na osnovi članka 2. stavka 9. Osnovne uredbe i da, s druge strane, postojanje ili nepostojanje jedinstvenoga gospodarskog subjekta nije važno u tom smislu kada su ispunjeni uvjeti primjene spomenute odredbe. Slijedi da prvi dio predmetnog tužbenog razloga treba odbaciti jer je upravljen protiv zaključaka koji se ne nalaze u pobijanim odlukama.

75      Nadalje, čak i pod pretpostavkom da je, kao što tvrdi tužitelj, Komisija, kvalificirajući ga kao povezanog uvoznika, namjeravala odbaciti postojanje jedinstvenoga gospodarskog subjekta u ovom predmetu, u svakom slučaju treba istaknuti da navodno utvrđena okolnost da tužitelj, kao što tvrdi, zajedno s CHEMK‑om i KF‑om tvori jedinstveni gospodarski subjekt, u okolnostima predmetnog postupka nije važna za ocjenu zakonitosti utvrđivanja izvozne cijene u pobijanim odlukama. Zapravo, potrebno je podsjetiti da, u okviru drugog dijela ovog zahtjeva, tužitelj nije dokazao prekomjerni karakter, zbog, prema njegovu mišljenju, činjenice postojanja jedinstvenoga gospodarskog subjekta, prilagodbi koje su izvršene na temelju članka 2. stavka 9. Osnovne uredbe. U tim okolnostima, čak i pod pretpostavkom da on zaista tvori jedinstveni gospodarski subjekt s društvima CHEMK i KF i da je Komisija pogrešno odbacila taj pojam, ta pogreška ne bi bila takve prirode da bi utjecala na prilagodbe koje je Komisija izvršila za POA troškove i dobit tužitelja.

76      Naposljetku, u dijelu u kojem tužitelj upućuje na zaključke Vijeća iz Provedbene uredbe, koje bi, prema njegovu mišljenju, Komisija trebala, u skladu sa stavkom 3.2.3. točkom (a) Mišljenja o tumačenju, uzeti u obzir prilikom usvajanja pobijanih odluka, potrebno je prvo napomenuti da, iako je točno da iz uvodnih izjava 5. pobijanih odluka proizlazi da je Komisija u načelu u pobijanim odlukama namjeravala slijediti zaključke ispitnog postupka revizije, ona ipak nije, što se tiče utvrđivanja izvozne cijene, ni na koji način zauzela stajalište o postojanju jedinstvenoga gospodarskog subjekta. Zapravo, samo u Provedbenoj uredbi se nalazi ocjena Vijeća u pogledu dokaza koje je podnijela grupa CHEMK s ciljem dokazivanja postojanja jedinstvenoga gospodarskog subjekta.

77      Dakle, valja utvrditi da Provedbena uredba ne spada u predmet ove tužbe, kao što je tužitelj osim toga potvrdio i na raspravi.

78      Zbog toga, s obzirom na to da, prema sudskoj praksi, sud Unije ne može odlučivati ultra petita (presude od 14. prosinca 1962., Meroni/Haute Autorité, 46/59 i 47/59, Zb., EU:C:1962:44, str. 801. i od 28. lipnja 1972., Jamet/Komisija, 37/71, Zb., EU:C:1972:57, t. 12.), Opći sud ne može, u ovom slučaju, ocjenjivati zakonitost razloga iz uvodnih izjava 24. i 37. Provedbene uredbe.

79      Drugo, u dijelu u kojem je, tijekom rasprave, tužitelj naznačio da je, s obzirom na njegovo pravo na obranu, potrebno voditi računa o svim elementima, ne samo pobijanih odluka nego i ispitnog postupka revizije, treba primijetiti da pitanje namjerava li se tužitelj pozvati na povredu svojih prava na obranu, od strane Komisije, ne proizlazi s potrebnom jasnoćom iz podataka navedenih na raspravi.

80      U svakom slučaju, čak i pod pretpostavkom da tužitelj namjerava istaknuti povredu svojih prava na obranu, valja utvrditi da se radi, kako je ispravno primijetila Komisija, o novom razlogu koji je prvi put iznesen na raspravi i koji je stoga nedopušten, imajući u vidu članak 48. stavak 2. Poslovnika.

81      Naime, potrebno je istaknuti da je, u skladu s člankom 48. stavkom 2. Poslovnika, zabranjeno iznošenje novih razloga tijekom postupka, osim ako se ne temelje na pravnim ili činjeničnim pitanjima za koja se saznalo tijekom postupka (presuda od 16. ožujka 2000., Compagnie maritime belge transports i dr./Komisija, C‑395/96 P i C‑396/96 P, Zb., EU:C:2000:132, t. 99.). Međutim, tužitelj tijekom rasprave nije ni na koji način iznio tvrdnju o naknadnom saznavanju nekog pravnog ili činjeničnog elementa tijekom postupka koji bi opravdao iznošenje novog razloga.

82      Osim toga, iako prema sudskoj praksi tužbeni razlog koji čini dopunu ranije istaknutog tužbenog razloga, izravno ili neizravno, u tužbi kojom se pokreće postupak i koji je s istaknutim razlogom usko povezan treba proglasiti dopuštenim (rješenje od 13. studenoga 2001., Dürbeck/Komisija, C‑430/00 P, Zb., EU:C:2001:607, t. 17.), valja utvrditi da se, u ovom slučaju, povreda prava na obranu koju je naveo tužitelj na raspravi ne može smatrati takvom dopunom. Naprotiv, u dijelu u kojem je tužitelj u tužbi osporio, tim dijelom prvog tužbenog razloga, eventualno odbijanje postojanja jedinstvenoga gospodarskog subjekta od strane Komisije, u pobijanim odlukama, tvrdnja o povredi njegova prava na obranu, zbog činjenice da argumenti koje je podnio tužitelj s ciljem utvrđivanja postojanja takvog subjekta nisu uzeti u račun, nužno se temelji na suprotnoj pretpostavci, to jest navodnom propustu Komisije da ispita argumente koje je iznio tužitelj s ciljem utvrđivanja postojanja jedinstvenoga gospodarskog subjekta ili da vodi računa o rezultatima ispitnog postupka revizije.

83      U tim okolnostima, prvi dio prvog tužbenog razloga treba odbiti kao i, time, prvi tužbeni razlog u cijelosti.

 Drugi tužbeni razlog, koji se temelji na očitoj pogrešci u ocjeni i povredi članka 11. stavka 9. Osnovne uredbe

84      Drugim tužbenim razlogom za poništenje tužitelj osporava promjenu metodologije koju je uporabila Komisija u pobijanim odlukama s ciljem utvrđivanja dampinške marže. On u biti prigovara da je Komisija pogrešno zaključila o postojanju promijenjenih okolnosti koje opravdavaju spomenutu promjenu metodologije, tako da je potonja istodobno počinila očitu pogrešku u ocjeni i povredu članka 11. stavka 9. Osnovne uredbe. Tužitelj najprije osporava obrazloženja pobijanih odluka na osnovi kojih je Komisija zaključila o postojanju promijenjenih okolnosti u smislu članka 11. stavka 9. Osnovne uredbe. Nadalje, on tvrdi da Komisija nije dokazala da su promijenjene okolnosti bile takve prirode da bi opravdale primjenu metodologije različite od one primijenjene u prvotnom ispitnom postupku. Naposljetku, tužitelj drži da je, kada primjenjuje članak 11. stavak 9. Osnovne uredbe, diskrecijska ovlast Komisije ograničena, na način da je ta institucija bila obvezna primijeniti istu metodologiju kakva je primijenjena tijekom prvotnog ispitnog postupka.

85      Komisija osporava osnovanost tih argumenata.

86      Najprije valja podsjetiti da, prema ustaljenoj sudskoj praksi, izbor između različitih metodologija izračuna dampinške marže i ocjena uobičajene vrijednosti proizvoda pretpostavljaju ocjenu složenih gospodarskih situacija i sudska kontrola takve ocjene treba također biti ograničena na provjeru poštovanja pravila postupka, materijalne točnosti činjenica na kojima se odluka temelji, izostanka očite pogreške u ocjeni tih činjenica te izostanka zlouporabe ovlasti (vidjeti presudu Ikea Wholesale, t. 37. supra, EU:C:2007:547, t. 41. i navedenu sudsku praksu; presudu od 8. srpnja 2008., Huvis/Vijeće, T‑221/05, EU:T:2008:258, t. 39.).

87      Prema tekstu članka 11. stavka 9. Osnovne uredbe, u svim postupcima za povrat, u smislu stavka 8. te iste odredbe, Komisija, pod uvjetom da se okolnosti nisu promijenile, primjenjuje istu metodologiju koju je primijenila u ispitnom postupku koji je doveo do pristojbe, vodeći pritom računa osobito o odredbama članka 2. iste uredbe (presuda od 19. rujna 2013., Dashiqiao Sanqiang Refractory Materials/Vijeće, C‑15/12 P, Zb., EU:C:2013:572, t. 16.).

88      Prema sudskoj praksi, iznimka koja dopušta Komisiji da u postupku povrata primjeni metodu drukčiju od one koja je bila primijenjena u prvotnom ispitnom postupku mora se usko tumačiti kao i svako drugo odstupanje ili iznimka od općeg pravila (vidjeti presudu Dashiqiao Sanqiang Refractory Materials/Vijeće, t. 87. supra, EU:C:2013:572, t. 17. i navedenu sudsku praksu; presudu Huvis/Vijeće, t. 86. supra, EU:T:2008:258, t. 41.). Stoga je na Komisiji da dokaže da su se okolnosti promijenile ako namjerava primijeniti metodu različitu od one primijenjene u prvotnom postupku (presude Dashiqiao Sanqiang Refractory Materials/Vijeće, t. 87. supra, EU:C:2013:572, t. 18. i Huvis/Vijeće, t. 86. supra, EU:T:2008:258, t. 41.).

89      U tom pogledu, vodeći računa o zahtjevu uskog tumačenja, potrebno je dodati da promjena metodologije, da bi bila opravdana s obzirom na članak 11. stavak 9. Osnovne uredbe, mora biti povezana s utvrđenom promjenom okolnosti (vidjeti, u tom smislu, presudu Huvis/Vijeće, t. 86. supra, EU:T:2008:258, t. 47.).

90      Unatoč tome, što se tiče iznimnoga karaktera takve promjene okolnosti, u smislu članka 11. stavka 9. Osnovne uredbe, iz sudske prakse proizlazi da obveza uskog tumačenja ne dopušta Komisiji tumačenje i primjenu te odredbe na način koji nije u skladu s tekstom i svrhom te odredbe. U tom pogledu valja istaknuti da spomenuta odredba posebno predviđa da primijenjena metoda treba biti u skladu s odredbom članka 2. Osnovne uredbe (vidjeti presudu Dashiqiao Sanqiang Refractory Materials/Vijeće, t. 87. supra, EU:C:2013:572, t. 19. i navedenu sudsku praksu; presudu Huvis/Vijeće, t. 86. supra, EU:T:2008:258, t. 42.; vidjeti također, u tom smislu, presudu od 17. studenoga 2009., MTZ Polyfilms/Vijeće, T‑143/06, Zb., EU:T:2009:441, t. 43.).

91      Iz toga nadalje slijedi da bi, ako se u stadiju postupka za povrat pokaže da primjena metode koja je primijenjena u prvotnom ispitnom postupku nije u skladu s odredbama članka 2. Osnovne uredbe, Komisija bila obvezna prestati primjenjivati spomenutu metodologiju (vidjeti presudu od 16. prosinca 2011., Dashiqiao Sanqiang Refractory Materials/Vijeće, T‑423/09, Zb., EU:T:2011:764, t. 58. i navedenu sudsku praksu), pri čemu je zadatak Komisije da dokaže da metodologija koja je primijenjena u prvotnom postupku nije u skladu s člankom 2. Osnovne uredbe (vidjeti, u tom smislu, presudu Huvis/Vijeće, t. 86. supra, EU:T:2008:258, t. 51.). Nasuprot tome, za opravdanje promjene metodologije nije dovoljno da je nova metodologija prikladnija od stare, čak i u slučaju kada bi stara metoda bila u skladu s člankom 2. Osnovne uredbe (presuda Huvis/Vijeće, t. 86. supra, EU:T:2008:258, t. 50.).

92      Na temelju tih navoda treba ispitati osnovanost ovog tužbenog razloga.

93      S tim u vezi, najprije treba navesti da je nesporno da je Komisija u pobijanim odlukama, smatrajući da je došlo do izmjene okolnosti, s ciljem utvrđivanja dampinške marže, primijenila metodologiju koja je različita od one primijenjene u prvotnom ispitnom postupku.

94      Zapravo, iz pobijanih odluka proizlazi da je Komisija tijekom ispitnog postupka za povrat prvo izračunala pojedinačnu dampinšku maržu, zasebno za društva CHEMK i KF, prije nego što je utvrdila srednju dampinšku maržu za grupu CHEMK (u daljnjem tekstu: nova metodologija). Nasuprot tome, tijekom prvotnog ispitnog postupka, institucije su obuhvatile ukupnost relevantnih podataka koji se tiču unutarnjih prodaja u zemlji izvoznici, trošak proizvodnje, profitabilnost i prodaje društava CHEMK i KF u Uniji (u daljnjem tekstu: početna metodologija).

95      Te dvije metodologije se razlikuju, kao što je objasnila Komisija u svojim dopisima, a da to tužitelj nije osporio, prema trenutku u kojem su obuhvaćeni podaci koji se tiču društava CHEMK i KF s ciljem utvrđivanja dampinške marže grupe CHEMK. Zapravo, u okviru nove metodologije, spomenuti podaci bili su obuhvaćeni u svrhu izračuna dampinške marže, s obzirom na to da je Komisija započela s izračunom pojedinačne dampinške marže za društvo CHEMK i za društvo KF, na temelju izvozne cijene i uobičajene vrijednosti koje im pojedinačno odgovaraju, prije zbrajanja tako izračunatih iznosa i ustanovljavanja srednje dampinške marže. Nasuprot tome, u okviru početne metodologije, institucije su od samog početka obuhvatile podatke o društvu CHEMK i društvu KF, na način da nije izvršeno nikakvo usklađenje u vezi s izvoznom cijenom i uobičajenom vrijednošću.

96      Pod tim okolnostima, treba, kao drugo, ispitati je li Komisija imala pravo primijeniti novu metodologiju tijekom ispitnog postupka za povrat. U tom smislu, uzimajući u obzir da, kao što je potvrdio na raspravi, tužitelj ne osporava usklađenost nove metodologije s člankom 2. Osnovne uredbe, treba provjeriti je li Komisija dokazala da su se okolnosti zaista promijenile i da ta promjena opravdava pribjegavanje novoj metodologiji.

97      U tom pogledu, iz pobijanih odluka proizlazi da je Komisija zaključila o postojanju promijenjenih okolnosti zbog, u biti, izmjene strukture grupe CHEMK i organizacije izvoznih prodaja društava CHEMK i KF. U tom smislu, Komisija je najprije procijenila da, tijekom prvotnog ispitnog postupka, s jedne strane, samo društvo CHEMK djeluje kao proizvođač izvoznik grupe CHEMK, uzimajući u obzir da je ukupnost izvoznih prodaja dvaju proizvođača grupe, društava CHEMK i KF, bila ostvarena posredstvom društva CHEMK, i da je, kao drugo, CHEMK izvozio proizvode preko nekoliko povezanih subjekata prije nego što ih je prodavao krajnjim kupcima u Uniji. Nasuprot tome, prema Komisiji, tijekom ispitnog postupka za povrat, i društvo CHEMK i društvo KF treba smatrati proizvođačima izvoznicima s obzirom na to da su ta dva društva svoju proizvodnju pojedinačno i izravno prodavala tužitelju s ciljem izvoza u Uniju. Stoga, prema Komisiji, dok je, tijekom prvotnog ispitnog postupka, grupa CHEMK svoj izvoz provodila posredstvom jednoga prodajnoga kanala, izvoz se tijekom ispitnog postupka za povrat izvršavao posredstvom dvaju prodajnih kanala. Nadalje, Komisija je smatrala da je, tijekom prvotnog ispitnog postupka, bilo praktično nemoguće utvrditi pojedinačne izvozne cijene za društvo CHEMK i društvo KF s obzirom na to da podrijetlo proizvoda prodanih nezavisnim kupcima u Uniji nije bilo navedeno u popisu isporuka, dok su ti podaci podneseni tijekom ispitnog postupka za povrat. Naposljetku, što se tiče prodajnih struktura na unutarnjem tržištu zemlje izvoznice, Komisija je navela da je, tijekom prvotnog ispitnog postupka, povezani subjekt prodavao dio proizvodnje grupe na spomenutom unutarnjem tržištu, dok su, tijekom ispitnog postupka za povrat, sve unutarnje prodaje izravno obavljala društva CHEMK i KF.

98      Iz tih navoda o pobijanim odlukama proizlazi da je zaključak o postojanju promijenjenih okolnosti koje opravdavaju promjenu metodologije bio osnovan, u biti, na promjeni strukture grupe CHEMK i organizacije njezinih izvoznih prodaja zbog, posebice, integracije tužitelja u spomenutu strukturu i izmjene izvoznih prodajnih kanala. Komisija je stoga društva CHEMK i KF identificirala kao dva proizvođača izvoznika, koji ostvaruju svoje izvozne prodaje posredstvom tužitelja. Osim toga, na unutarnjem tržištu zemlje izvoznice sve prodaje su od tada obavljala izravno društva CHEMK i KF. Stoga, vodeći računa, osim toga, o mogućnosti raspolaganja, suprotno onom što se dogodilo tijekom prvotnog ispitnog postupka, podacima koji joj dopuštaju izračun pojedinačne izvozne cijene za grupe CHEMK i KF, Komisija je primijenila novu metodologiju računajući pojedinačne dampinške marže za svakog od dva proizvođača izvoznika, prije nego što je, imajući u vidu njihovu pripadnost grupi CHEMK, uspostavila srednju ponderiranu dampinšku maržu za spomenutu grupu.

99      Stoga je grupa CHEMK bila predmet značajnih promjena posebice zbog integracije tužitelja u grupu i u organiziranja izvoznih prodaja u Uniju, kao što je također priznao tužitelj i tijekom upravnog postupka, u svojem dopisu od 20. lipnja 2012., kao i u stadiju predmetnog postupka, u replici. Osim toga, što se tiče izvoznih prodaja grupe CHEMK, tužitelj ne osporava činjenicu da je, tijekom prvotnog ispitnog postupka, kako izvozne prodaje društva CHEMK tako i one društva KF provodilo društvo CHEMK putem više posrednika, dok su tijekom ispitnog postupka za povrat društva CHEMK i KF pojedinačno obavljala izvozne prodaje posredovanjem tužitelja.

100    Doista, treba smatrati da te promjene koje su utjecale na strukturu grupe CHEMK i organizaciju njezinih izvoznih prodaja u Uniji predstavljaju promjenu okolnosti u smislu članka 11. stavka 9. Osnovne uredbe.

101    Treba također napomenuti da je promjena okolnosti takve prirode da opravdava promjenu metodologije, u skladu s člankom 11. stavkom 9. Osnovne uredbe, s obzirom na to da spomenuta promjena metodologije odražava pojavu drugoga prodajnoga kanala grupe CHEMK i, na taj način, promjenu koja je uvedena u organizaciju prodaja spomenute grupe.

102    Zapravo, treba podsjetiti da je, u skladu s novom metodologijom, Komisija izračunala pojedinačne dampinške marže za svakog od dva proizvođača izvoznika, društva CHEMK i KF, prije utvrđivanja srednje dampinške marže za grupu CHEMK. Uistinu, taj izračun pojedinačnih dampinških marži koji odražava dvojnost izvoznih kanala grupe CHEMK zahtijeva prethodni izračun uobičajenih vrijednosti i pojedinačne izvozne cijene za svakog od dva proizvođača izvoznika spomenute grupe.

103    Argumenti koje je iznio tužitelj u prilog ovom tužbenom razlogu nisu takve prirode da dovode u pitanje ta razmatranja. Ti argumenti mogu se, u biti, svrstati u tri serije argumenata.

104    U prvoj seriji argumenata tužitelj osporava obrazloženja pobijanih odluka na kojima je Komisija zasnovala svoj zaključak o postojanju promjene okolnosti u smislu članka 11. stavka 9. Osnovne uredbe.

105    Tužitelj najprije ističe da je, kako u prvotnom ispitnom postupku tako i u ispitnom postupku za povrat, postojao samo jedan proizvođač izvoznik, tako da u tom pogledu nije bilo nikakve promjene okolnosti. Zapravo, s jedne strane, suprotno onom što je Komisija navela u pobijanim odlukama, institucije su tijekom prvotnog ispitnog postupka kao proizvođača izvoznika tretirale grupu CHEMK, a ne društvo CHEMK. S druge strane, tužitelj procjenjuje da su, tijekom ispitnog postupka za povrat, društva CHEMK i KF zajedno tvorila proizvođača izvoznika s obzirom na to da ta dva društva pripadaju jedinstvenom gospodarskom subjektu.

106    Međutim, iako je istina da, kao što tvrdi tužitelj, iz uvodne izjave 62. Izvorne uredbe proizlazi da su institucije grupu CHEMK kvalificirale kao proizvođača izvoznika, to ne umanjuje činjenicu da je, kao što proizlazi iz pobijanih odluka i kako je to potvrdila Komisija tijekom pisanog postupka, a da to tužitelj nije osporio, samo društvo CHEMK provodilo izvoz grupe prema Uniji.

107    U tim uvjetima, treba smatrati da je sama formalna kvalifikacija, tijekom prvotnog ispitnog postupka, grupe CHEMK kao proizvođača izvoznika nedovoljna da bi dokazala da su institucije tijekom spomenutog prvotnog ispitnog postupka imale namjeru izbor početne metodologije zasnovati na stajalištu prema kojem grupu CHEMK treba kvalificirati kao proizvođača izvoznika, umjesto na onom koje je istaknula Komisija u svojim dopisima, prema kojem grupa CHEMK izvozi samo putem jednog od svoja dva proizvođača. Iz toga slijedi da je, kao što proizlazi iz točke 100. ove presude, došlo do promjene okolnosti u pogledu organizacije izvoznih prodaja grupe CHEMK te da sama formalna kvalifikacija spomenute grupe kao proizvođača izvoznika, tijekom prvotnog ispitnog postupka, nije takve prirode da bi omalovažila zaključak iz točke 101. ove presude, prema kojem je ta promjena bila takve prirode da opravdava promjenu metodologije koju je izvršila Komisija.

108    Štoviše, što se tiče pojma jedinstvenoga gospodarskog subjekta, treba podsjetiti da je taj pojam prema ustaljenoj sudskoj praksi razvijen s ciljem utvrđivanja uobičajene vrijednosti u smislu članka 2. stavka 1. Osnovne uredbe (presuda Vijeće i Komisija/Interpipe Niko Tube i Interpipe NTRP, t. 35. supra, EU:C:2012:78, t. 55.). Prema toj sudskoj praksi, kada proizvođač zadatke koje inače obavlja interni odjel prodaje povjerava društvu za distribuciju njegovih proizvoda koje gospodarski kontrolira, upotreba cijena koje je spomenutom društvu za prodaju platio prvi nezavisni kupac je opravdana u svrhu utvrđivanja uobičajene vrijednosti, s obzirom na to da se te cijene mogu smatrati cijenama prve prodaje proizvoda izvršene u uobičajenom tijeku trgovine, u smislu članka 2. stavka 1. podstavka 1. Osnovne uredbe (vidjeti, u tom smislu, presude od 5. listopada 1988., Brother Industries/Vijeće, 250/85, Zb., EU:C:1988:464, t. 15. i od 10. ožujka 1992., Canon/Vijeće, C‑171/87, Zb., EU:C:1992:106, t. 9. i 11.).

109    Osim toga, važno je podsjetiti da je ta sudska praksa analogno prenesena na prilagodbe izvozne cijene izvršene na temelju članka 2. stavka 10. točke (i) Osnovne uredbe (presuda Interpipe Niko Tube i Interpipe NTRP/Vijeće, t. 35. supra, EU:T:2009:62, t. 177.). U tom kontekstu, izričito je odlučeno da, ako proizvođač svoje proizvode distribuira u Uniji posredstvom društva koje je pravno samostalno, ali podvrgnuto njegovoj gospodarskoj kontroli, zahtjev da utvrđenje odražava gospodarsku stvarnost odnosa između tog proizvođača i tog društva za prodaju više naginje prema primjeni pojma jedinstvenoga gospodarskog subjekta za izračun izvozne cijene (presuda Vijeće i Komisija/Interpipe Niko Tube i Interpipe NTRP, t. 35. supra, EU:C:2012:78, t. 55.).

110    Slijedi da je pojam jedinstvenoga gospodarskog subjekta osnovan posebno na nužnosti vođenja računa o gospodarskoj stvarnosti odnosa između proizvođača i njegova društva za prodaju, kada potonje izvršava zadatke odjela prodaje integriranog sa spomenutim proizvođačem.

111    Nasuprot tome, ovim argumentom, kao što je sažeto u točki 105. ove presude, tužitelj izvlači različite posljedice iz tog istog pojma jedinstvenoga gospodarskog subjekta. Njegov argument je, naime, osnovan na pretpostavci prema kojoj činjenica da dva proizvođača pripadaju istoj grupi i – s pravno samostalnim društvom koje također pripada spomenutoj grupi i obavlja zadatke integrirane službe za prodaju – tvore jedinstveni gospodarski subjekt, obvezuje institucije da samo spomenutog jedinstvenog subjekta kvalificiraju kao proizvođača izvoznika.

112    Međutim, čak i bez potrebe za utvrđivanjem treba li društva CHEMK i KF razmatrati na način da pripadaju jedinstvenom gospodarskom subjektu, treba primijetiti da se ni ta pretpostavka ni, stoga, argumentacija koja iz nje proistječe ne mogu prihvatiti. Zapravo, s jedne strane, ta pretpostavka zanemaruje gospodarsku stvarnost koja se sastoji u činjenici da unatoč njihovoj pripadnosti, kao sestrinskih društava koje drže isti dioničari, istoj grupi, odnosno čak i kada bi se tako utvrdilo, pripadnosti jedinstvenom gospodarskom subjektu, dva predmetna proizvođača predstavljaju zasebne pravne subjekte koji su, tijekom ispitnog postupka za povrat, pojedinačno proizvodili i prodavali svoje proizvode. Drugim riječima, spomenuta pretpostavka zanemaruje postojanje dvaju različitih prodajnih kanala. S druge strane, tužitelj nije uspio objasniti razloge zbog kojih bi, u slučaju postojanja, ukoliko je osnovano, jedinstvenoga gospodarskog subjekta, trebalo odbaciti tu gospodarsku stvarnost.

113    Kao drugo, tužitelj navodi da je Komisija pogrešno zaključila o pojavljivanju novih kanala izvozne prodaje s obzirom na to da prodaje koje su prema njemu izvršila društva CHEMK i KF treba smatrati, imajući u vidu postojanje jedinstvenoga gospodarskog subjekta, prodajama unutar grupe.

114    Zbog istih razloga kao što su oni navedeni u točkama 108. do 112. ove presude, taj argument ne može se prihvatiti.

115    Kao treće, tužitelj ističe da je Komisija počinila pogrešku smatrajući da je tijekom prvotnog ispitnog postupka bilo nemoguće utvrditi podatke o prodajama za svaki proizvodni subjekt, iako je Komisija, tijekom spomenutog ispitnog postupka, propustila zahtijevati podnošenje tih podataka. Prema tužitelju, Komisija ne može opravdati promjenu okolnosti promjenom svoje metodologije u ispitnom postupku.

116    Ti argumenti tužitelja su bespredmetni.

117    Zapravo, s jedne strane, kao što proizlazi iz točaka 100. do 102. ove presude, zaključak o postojanju promjene okolnosti koja opravdava, u skladu s člankom 11. stavkom 9., promjenu metodologije koju je uporabila Komisija, može se osloniti samo na izmjenu, kao što priznaje tužitelj, strukture i organizacije izvoznih prodaja grupe CHEMK. U tim okolnostima, čak i pod pretpostavkom da je, kako ističe tužitelj, Komisija propustila zatražiti, tijekom prvotnog ispitnog postupka, podnošenje pojedinačnih podataka, takav propust ne bi bio takve prirode da dovede do nezakonitosti zaključka, u pobijanim odlukama, o postojanju promjene okolnosti.

118    S druge strane, iz pobijanih odluka proizlazi da, prema mišljenju Komisije, pod pretpostavkom da je mogla raspolagati podacima koji su potrebni za utvrđivanje pojedinačnih izvoznih cijena za svakog proizvođača, ona nije mogla izvršiti te pojedinačne izračune s obzirom na to da je, tijekom prvotnog ispitnog postupka, postojao samo jedan proizvođač izvoznik. Međutim, tužitelj ne osporava to razmatranje prema kojem se pojedinačni izračuni, u svakom slučaju, nisu mogli izvršiti tijekom prvotnog ispitnog postupka.

119    Nadalje i u svakom slučaju, iz elemenata spisa proizlazi da su ti argumenti tužitelja također neosnovani. Dakle, ako je istina da Komisija nije izričito zatražila dostavu podataka o izvoznim prodajama društva KF koje su izvršene putem društva CHEMK, iz spomenutih elemenata ipak proizlazi da je, kao što je potvrdila Komisija u svojim dopisima, potonja zaista zatražila od društava CHEMK i KF dostavu podataka koji bi joj omogućili da pojedinačno izračuna uobičajenu vrijednost i izvoznu cijenu za svako od ta dva društva. U prvom redu, Komisija je dopisom od 9. ožujka 2007. zatražila pojašnjenje transakcija navedenih u podacima koje je dostavilo društvo CHEMK i, posebice, njihovog podrijetla. Nadalje, tim istim dopisom Komisija je zatražila pojašnjenja o izvoznim prodajama društva CHEMK. Naposljetku, dopisom od 20. travnja 2007. Komisija je zatražila pojašnjenja o izvoznim prodajama izvršenim posredstvom određenih trgovaca posrednika koji su bili navedeni u dopisu. Međutim, iz elemenata spisa proizlazi da, u odgovoru na te zahtjeve, grupa CHEMK nije podnijela zatražene pojedinačne podatke.

120    U tom pogledu, potrebno je dodati i da, tijekom ovog postupka, s jedne strane, tužitelj nije osporio sadržaj zahtjeva za dostavu podataka koji su navedeni u točki 119. ove presude. S druge strane, tužitelj nije iznio nikakvu suštinsku argumentaciju radi dokazivanja da spomenuti podaci nisu bili takve prirode da bi Komisiji omogućili da pojedinačno izračuna uobičajenu vrijednost i izvoznu cijenu zasebno za društva CHEMK i KF. Naprotiv, tužitelj je na raspravi naznačio da je „možda [...] Komisija imala pravo […] kad je izjavila da je zahtijevala podatke za subjekte posrednike“, precizirajući „da ti subjekti posrednici nisu bili u dovoljnoj mjeri kontrolirani da bi se [moglo] podnijeti takve informacije.“

121    Kao četvrto, tužitelj tvrdi da je navodna promjena okolnosti na unutarnjem tržištu zemlje izvoznice bila zanemariva te ju se nije moglo smatrati opravdavanjem za promjenu metodologije.

122    Međutim, osim činjenice da, argumentima u bitnom navedenima u prethodnoj točki, tužitelj priznaje postojanje promjene okolnosti na unutarnjem tržištu zemlje izvoznice, treba utvrditi da, čak i pod pretpostavkom, kao što tvrdi tužitelj, da spomenuta promjena ne može zbog svojega zanemarivoga karaktera poslužiti kao opravdanje za promjenu metodologije, to ne umanjuje činjenicu da je, kao što je Komisija opravdano obrazložila u svojim dopisima, promjena metodologije, uključujući u pogledu utvrđivanja uobičajene vrijednosti, osnovana na ukupnosti činjeničnih promjena. One posebice pokrivaju promjene koje utječu na strukturu i organizaciju izvoznih prodaja grupe CHEMK, koje su, kao što proizlazi iz točaka 100. do 102. ove presude, same po sebi bile dovoljne da opravdaju promjenu metodologije koju je upotrijebila Komisija.

123    U tom pogledu, potrebno je dodati da je, kao što je već izneseno u točki 102. ove presude, upravo postojanje dvaju proizvođača izvoznika činjenica koja opravdava primjenu nove metodologije na temelju koje Komisija utvrđuje, na osnovi uobičajenih vrijednosti i pojedinačnih izvoznih cijena, dvije pojedinačne dampinške marže za, zasebno, društva CHEMK i KF, prije nego što utvrdi srednju dampinšku maržu za grupu CHEMK.

124    Slijedi da, čak i pod pretpostavkom da su razmatranja koja je u pobijanim odlukama iznijela Komisija u pogledu eventualne promjene na tržištu zemlje izvoznice pogrešna, takva pogreška nije takve prirode da bi dovela do nezakonitosti pobijanih odluka.

125    U tim okolnostima i bez potrebe utvrđivanja je li Komisija mogla kvalificirati promjenu na tržištu zemlje izvoznice kao promjenu okolnosti u smislu članka 11. stavka 9. Osnovne uredbe, treba zaključiti da su argumenti koje je u tom pogledu iznio tužitelj bespredmetni.

126    Kao peto, tužitelj tvrdi da je tvrdnja, u pobijanim odlukama, prema kojoj je nova metodologija preciznija bez važnosti s obzirom na to da razmatranja o korisnosti nisu takve prirode da opravdavaju promjenu okolnosti i, time, metodologije. Osim toga, Komisija ne tvrdi da početna metodologija nije bila u skladu s člankom 2. Osnovne uredbe.

127    Istina, prema sudskoj praksi navedenoj u točki 91. ove presude, za opravdanje promjene metodologije nije dovoljno da je nova metodologija prikladnija od stare, uz uvjet da je potonja sukladna članku 2. Osnovne uredbe.

128    Ipak, u ovom slučaju treba podsjetiti da je, kao što je to već utvrđeno, Komisija primjenu nove metodologije izričito temeljila na postojanju promjene okolnosti.

129    U tim okolnostima, argumenti koji se odnose na to da je Komisija zasnovala promjenu metodologije na razmatranjima o korisnosti i da nije utvrdila da početna metodologija nije bila u skladu s člankom 2. Osnovne uredbe nisu takve prirode da bi doveli do nezakonitosti pobijanih odluka te ih stoga treba odbaciti kao bespredmetne.

130    Drugom serijom argumenata, tužitelj u biti prigovara Komisiji da nije dokazala da je navodna promjena okolnosti imala utjecaja na početnu metodologiju koju su primijenile institucije, iako, na temelju članka 11. stavka 9. Osnovne uredbe, promjena metodologije mora biti nužno i izravno povezana s promjenom okolnosti. Dakle, promjena okolnosti koju navodi Komisija ticala bi se u prvom redu promjena u strukturi izvoznih prodaja grupe CHEMK, dok bi nova metodologija ponajprije utjecala na uobičajenu vrijednost. Štoviše, Komisija nije objasnila kako su promjene koje se tiču strukture izvozne prodaje grupe mogle imati učinak na metodologiju izračuna uobičajene vrijednosti, izvozne cijene ili dampinške marže.

131    Uzimajući u obzir razmatranja navedena u točkama 101., 102., 122. i 123. ove presude, te argumente treba odbiti. Zapravo, kao što je već navedeno, primjena nove metodologije, uključujući to što ona uključuje izračun uobičajene vrijednosti za svakog od dva proizvođača, bila je opravdana, u skladu s člankom 11. stavkom 9. Osnovne uredbe, promjenom okolnosti koje se odnose na strukturu i organizaciju prodaja grupe CHEMK.

132    Trećom serijom argumenata tužitelj ističe da je, tijekom primjene članka 11. stavka 9. Izvorne uredbe, diskrecijska ovlast Komisije ograničena na način da je, u ovom slučaju, Komisija tijekom ispitnog postupka za povrat bila dužna primijeniti početnu metodologiju.

133    Prvo, tužitelj smatra da članak 18.3.1. Antidampinškog sporazuma daje prednost, u ispitnim postupcima za povrat, metodologiji izračuna dampinške marže korištenoj u zadnjem ispitnom postupku koji pokriva damping nad odredbama Antidampinškog sporazuma.

134    U tom pogledu, treba podsjetiti da se, prema ustaljenoj sudskoj praksi, vodeći računa o njihovoj prirodi i strukturi, sporazumi WTO‑a ne nalaze, u načelu, među normama u odnosu na koje sud Unije kontrolira zakonitost akata institucija na temelju članka 263. stavka 1. UFEU‑a (presude od 23. studenoga 1999., Portugal/Vijeće, C‑149/96, Zb., EU:C:1999:574, t. 47.; od 9. siječnja 2003., Petrotub i Republica/Vijeće, C‑76/00 P, Zb., EU:C:2003:4, t. 53. i Ikea Wholesale, t. 37. supra, EU:C:2007:547, t. 29.). Međutim, u slučaju kada je Unija namjeravala provesti pojedinačnu obvezu uključenu u okvir WTO‑a ili u ovom slučaju kada akt Unije izričito upućuje na točno određene odredbe sporazuma WTO‑a, na sucu Unije jest da nadzire zakonitost predmetnog akta Unije u pogledu pravila WTO‑a (presude Portugal/Vijeće, gore navedena, EU:C:1999:574, t. 49.; Petrotub i Republica/Vijeće, gore navedena, EU:C:2003:4, t. 54. i Ikea Wholesale, t. 37. supra, EU:C:2007:547, t. 30.).

135    Međutim, iz uvodne izjave 3. Osnovne uredbe proizlazi da je njezin cilj osobito u pravo Unije, u najvećoj mogućoj mjeri, prenijeti pravila sadržana u Antidampinškom sporazumu, među kojima su, posebice, ona koja se odnose na trajanje i reviziju antidampinških pristojbi (vidjeti, analogno, presudu Petrotub i Republica/Vijeće, t. 134. supra, EU:C:2003:4, t. 55.).

136    Slijedi da odredbe Osnovne uredbe treba tumačiti, u mjeri u kojoj je to moguće, s obzirom na odgovarajuće odredbe Antidampinškog sporazuma (vidjeti presudu Petrotub i Republica/Vijeće, t. 134. supra, EU:C:2003:4, t. 57. i navedenu sudsku praksu).

137    Međutim, s jedne strane, Antidampinški sporazum ne sadrži odredbe istovjetne onima iz članka 11. stavka 9. Osnovne uredbe, tako da se pravilo sadržano u potonjoj odredbi ne može smatrati prijenosom jednog od detaljnih pravila spomenutog sporazuma i tumačiti u skladu s njim (mišljenje nezavisnog odvjetnika Cruza Villalóna u predmetu Valimar, C‑374/12, Zb., EU:C:2014:118, t. 74.).

138    S druge strane, treba napomenuti da je, u skladu s člancima 18.3. i 18.3.1. Antidampinškog sporazuma, predviđeno sljedeće:

„18.3.      Sukladno stavcima 3.1. i 3.2. odredbe ovog sporazuma primjenjivat će se na ispitne postupke i revizije postojećih mjera, započetih prema zahtjevima koji su podneseni na dan ili nakon dana stupanja na snagu WTO Sporazuma za članicu.

18.3.1.      Za izračunavanje dampinške marže kod postupaka povrata prema stavku 3. članka 9., primjenjivat će se pravila korištena u najnovijem utvrđivanju ili reviziji dampinga.“

139    Iz izričaja i konteksta odredaba koje su navedene u točki 138. ove presude proizlazi da, za razliku od članka 11. stavka 9. Osnovne uredbe, koji utvrđuje metodologiju primjenjivu na sve postupke za povrat, članak 18.3.1. Antidampinškog sporazuma nalazi se u završnim odredbama spomenutog sporazuma i, točnije, u onima navedenima u njegovu članku 18.3., koje utvrđuju primjenjivost sporazuma rationae temporis. Čini se da to priznaje i sam tužitelj u svojim podnescima, s obzirom na to da potvrđuje da se članak 18.3.1. Antidampinškog sporazuma „primjenjuje čak i ako je početna metodologija izračuna dampinške marže, korištena prije stupanja na snagu Antidampinškog sporazuma, postala nespojiva s njim nakon njegova stupanja na snagu.“

140    Slijedi da, kao što opravdano naglašava Komisija, članak 11. stavak 9. Osnovne uredbe ne provodi članak 18.3.1. Antidampinškog sporazuma, tako da potonja odredba nije važna u okviru ovog tužbenog razloga.

141    Kao drugo, tužitelj navodi da je Komisija ograničila svoju diskrecijsku ovlast obvezujući se, u članku 3.2.3. točki (a) Mišljenja o tumačenju, na primjenu, tijekom ispitnog postupka za povrat, početne metodologije.

142    Međutim, iz ustaljene sudske prakse proizlazi da akt kojim se daje tumačenje, kao što je mišljenje o tumačenju, koje u skladu sa svojom preambulom definira smjernice za primjenu članka 11. stavka 8. Osnovne uredbe, ne može imati kao učinak izmjenu obvezujućih pravila sadržanih u uredbi (presuda od 12. veljače 2014., Beco/Komisija, T‑81/12, Zb., EU:T:2014:71, t. 50.; vidjeti također, u tom smislu, presude od 28. siječnja 1992., Soba, C‑266/90, Zb., EU:C:1992:36, t. 19. i od 22. travnja 1993., Peugeot/Komisija, T‑9/92, Zb., EU:T:1993:38, t. 44.).

143    Naime, iz ustaljene sudske prakse proizlazi da je Komisija vezana okvirima i obavijestima koje usvaja, ali samo u mjeri u kojoj oni ne odbacuju norme koje su im hijerarhijski nadređene (presuda Beco/Komisija, t. 142. supra, EU:T:2014:71, t. 51.; vidjeti također, analogno, presudu od 2. prosinca 2010., Holland Malt/Komisija, C‑464/09 P, Zb., EU:C:2010:733, t. 47. i navedenu sudsku praksu).

144    Slijedi da, suprotno onome što navodi tužitelj, iz članka 3.2.3. točke (a) Mišljenja o tumačenju ne može proizaći da bi Komisija uvijek i bez iznimke bila dužna primjenjivati, tijekom ispitnog postupka za povrat, istu metodologiju kakvu je primijenila u prvotnom ispitnom postupku. Naime, takvo ograničenje diskrecijske ovlasti Komisije bilo bi nespojivo s mogućnošću, koja je utvrđena člankom 11. stavkom 9. Osnovne uredbe, da se pristupi, u slučaju promjene okolnosti, promjeni metodologije.

145    U skladu s prethodno navedenim, potrebno je odbiti drugi tužbeni razlog koji je istaknuo tužitelj.

146    S obzirom na sva prethodna razmatranja, tužbu treba odbiti u cijelosti.

 Troškovi

147    U skladu s člankom 87. stavkom 2. Poslovnika, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove. Budući da tužitelj nije uspio u postupku, valja mu naložiti snošenje troškova, sukladno zahtjevu Komisije.

Slijedom navedenoga,

OPĆI SUD (drugo vijeće)

proglašava i presuđuje:

1.      Tužba se odbija.

2.      Društvu RFA International, LP nalaže se snošenje troškova.

Martins Ribeiro Gervasoni Madise

Objavljeno na javnoj raspravi u Luxembourgu 17. ožujka 2015.

Potpisi

* Jezik postupka: engleski