PRESUDA OPĆEG SUDA (deveto vijeće)
15. lipnja 2017.(1)
„Zajednička vanjska i sigurnosna politika – Mjere ograničavanja s obzirom na djelovanja kojima se podriva ili ugrožava Ukrajina – Zamrzavanje financijskih sredstava – Ograničenja u pogledu ulaska na državna područja država članica – Fizička osoba koja aktivno podupire ili provodi djelovanja kojima se podriva ili ugrožava Ukrajina – Obveza obrazlaganja – Očita pogreška u ocjeni – Sloboda izražavanja – Proporcionalnost – Prava obrane”
U predmetu T‑262/15,
Dmitrij Konstantinovič Kiselev, sa stalnom adresom u Koroljovu (Rusija), kojeg zastupaju J. Linneker, solicitor, T. Otty, barrister, i B. Kennelly, QC,
tužitelj,
protiv
Vijeća Europske unije, koje zastupaju V. Piessevaux i J.-P. Hix, u svojstvu agenata,
tuženik,
povodom zahtjeva na temelju članka 263. UFEU‑a za poništenje, kao prvo, Odluke Vijeća (ZVSP) 2015/432 od 13. ožujka 2015. o izmjeni Odluke 2014/145/ZVSP o mjerama ograničavanja s obzirom na djelovanja kojima se podrivaju ili ugrožavaju teritorijalna cjelovitost, suverenitet i neovisnost Ukrajine (SL 2015., L 70, str. 47.) i Provedbene uredbe Vijeća (EU) 2015/427 od 13. ožujka 2015. o provedbi Uredbe (EU) br. 269/2014 o mjerama ograničavanja u odnosu na djelovanja koja podrivaju ili ugrožavaju teritorijalnu cjelovitost, suverenost i neovisnost Ukrajine (SL 2015., L 70, str. 1.), kao drugo, Odluke Vijeća (ZVSP) 2015/1524 od 14. rujna 2015. o izmjeni Odluke 2014/145/ZVSP o mjerama ograničavanja s obzirom na djelovanja kojima se podrivaju ili ugrožavaju teritorijalna cjelovitost, suverenitet i neovisnost Ukrajine (SL 2015., L 239, str. 157. i ispravak SL 2015., L 280, str. 39.) i Provedbene uredbe Vijeća (EU) 2015/1514 od 14. rujna 2015. o provedbi Uredbe (EU) br. 269/2014 o mjerama ograničavanja u odnosu na djelovanja koja podrivaju ili ugrožavaju teritorijalnu cjelovitost, suverenost i neovisnost Ukrajine (SL 2015., L 239, str. 30. i ispravak SL 2015., L 280, str. 38.), kao treće, Odluke Vijeća (ZVSP) 2016/359 od 10. ožujka 2016. o izmjeni Odluke 2014/145/ZVSP o mjerama ograničavanja s obzirom na djelovanja kojima se podrivaju ili ugrožavaju teritorijalna cjelovitost, suverenitet i neovisnost Ukrajine (SL 2016., L 67, str. 37.) i Provedbene uredbe Vijeća (EU) 2016/353 od 10. ožujka 2016. o provedbi Uredbe (EU) br. 269/2014 o mjerama ograničavanja u odnosu na djelovanja koja podrivaju ili ugrožavaju teritorijalna cjelovitost, suverenost i neovisnost Ukrajine (SL 2016., L 67, str. 1.), u dijelu u kojem se ti akti odnose na tužitelja,
OPĆI SUD (deveto vijeće),
u sastavu: G. Berardis (izvjestitelj), predsjednik, V. Tomljenović i D. Spielmann, suci,
tajnik: C. Heeren, administratorica,
uzimajući u obzir pisani postupak i nakon rasprave održane 28. rujna 2016.,
donosi sljedeću
Presudu
Činjenice iz kojih proizlazi spor
1 Vijeće Europske unije 17. ožujka 2014. donijelo je, na temelju članka 29. UEU‑a, Odluku 2014/145/ZVSP o mjerama ograničavanja s obzirom na djelovanja kojima se podrivaju ili ugrožavaju teritorijalna cjelovitost, suverenitet i neovisnost Ukrajine (SL 2014., L 78, str. 16.).
2 Istog je dana Vijeće, na temelju članka 215. stavka 2. UFEU‑a, donijelo Uredbu (EU) br. 269/2014 o mjerama ograničavanja u odnosu na djelovanja koja podrivaju ili ugrožavaju teritorijalnu cjelovitost, suverenitet i neovisnost Ukrajine (SL 2014., L 78, str. 6. i ispravak SL 2014., L 121, str. 60.).
3 Tužiteljevo je ime, Dmitrij Konstantinovič Kiselev, Provedbenom odlukom Vijeća 2014/151/ZVSP od 21. ožujka 2014. o provedbi Odluke 2014/145 (SL 2014., L 86, str. 30. i ispravak SL 2015., L 199, str. 46.) i Provedbenom uredbom Vijeća (EU) br. 284/2014 od 21. ožujka 2014. o provedbi Uredbe br. 269/2014 (SL 2014., L 86, str. 27. i ispravak SL 2015., L 199, str. 46.) uvršteno na popise osoba obuhvaćenih mjerama ograničavanja predviđenima navedenim uredbama i odlukom (u daljnjem tekstu: dotični popisi) iz sljedećih razloga:
„Predsjedničkim dekretom 9. prosinca 2013. imenovan je ravnateljem novinske agencije Ruske Federacije ‚Rossiya Segodnya’. Središnja osoba vladine propagande kojom se podržava raspoređivanje ruskih snaga u Ukrajini.”
4 Zatim je Vijeće 25. srpnja 2014. donijelo Odluku 2014/499/ZVSP o izmjeni Odluke 2014/145 (SL 2014., L 221, str. 15. i ispravak SL 2015., L 66, str. 22.), i Uredbu (EU) br. 811/2014 o izmjeni Uredbe br. 269/2014 (SL 2014., L 221, str. 11.), kako bi izmijenilo kriterije na temelju kojih se mogu donijeti predmetne mjere ograničavanja protiv fizičkih ili pravnih osoba, subjekata ili tijela.
5 Članak 2. stavci 1. i 2. Odluke 2014/145, u verziji kako je izmijenjena Odlukom 2014/499 (u daljnjem tekstu: izmijenjena Odluka 2014/145), glasi:
„Zamrzavaju se sva sredstva i gospodarski resursi koji pripadaju ili su u vlasništvu, u posjedu ili pod nadzorom:
(a) fizičkih osoba odgovornih za djelovanja ili politike kojima se podrivaju ili ugrožavaju teritorijalna cjelovitost, suverenitet i neovisnost Ukrajine odnosno stabilnost ili sigurnost u Ukrajini, fizičkih osoba koje aktivno podupiru ili provode takva djelovanja ili politike ili koje ometaju rad međunarodnih organizacija u Ukrajini te fizičkih ili pravnih osoba, subjekata ili tijela koji su s njima povezani;
[…]
[kao i sva financijska sredstva i ekonomski izvori koje te osobe, subjekti ili tijela posjeduju, imaju u vlasništvu ili pod nadzorom, koji su navedeni u Prilogu.]
2. Fizičkim ili pravnim osobama, subjektima ili tijelima navedenima u Prilogu ne daju se na raspolaganje, niti u njihovu korist, izravno ili neizravno, nikakva sredstva niti gospodarski resursi.”
6 Uvjeti tog zamrzavanja financijskih sredstava navedeni su u daljnjim stavcima istog članka.
7 Člankom 1. stavkom 1. točkom (a) izmijenjene Odluke 2014/145 zabranjuje se ulazak na državno područje država članica ili provoz preko njega fizičkim osobama koje ispunjavaju kriterije koji su u bitnome istovjetni onima iz članka 2. stavka 1. točke (a) iste odluke.
8 Uredbom br. 269/2014, u verziji kako je izmijenjena Uredbom br. 811/2014 (u daljnjem tekstu: izmijenjena Uredba br. 269/2014), naloženo je donošenje mjera zamrzavanja financijskih sredstava te se definiraju modaliteti tog zamrzavanja u bitnome na isti način kao i izmijenjenom Odlukom 2014/145. Naime, u članku 3. stavku 1. točki (a) te uredbe preuzet je u bitnome sadržaj članka 2. stavka 1. točke (a) navedene odluke.
9 Tužitelj je dopisom od 4. veljače 2015. (u daljnjem tekstu: dopis od 4. veljače 2015.) posredstvom svojih odvjetnika od Vijeća na temelju Uredbe (EZ) br. 1049/2001 Europskog parlamenta i Vijeća od 30. svibnja 2001. o javnom pristupu dokumentima Europskog parlamenta, Vijeća i Komisije (SL 2001., L 145, str. 43.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 1., svezak 16., str. 70.) zatražio, među ostalim, pristup dokumentima na temelju kojih je njegovo ime uvršteno na dotične popise.
10 Vijeće je tužitelja dopisom od 13. veljače 2015. upućenim njegovim odvjetnicima izvijestilo o namjeri da produlji mjere ograničavanja protiv njega do rujna 2015. te ga pozvao da se najkasnije do 26. veljače 2015. očituje u tom pogledu.
11 Tužitelj je dopisom od 25. veljače 2015. (u daljnjem tekstu: dopis od 25. veljače 2015.) posredstvom odvjetnika odgovorio na taj poziv ističući da usvajanje mjera ograničavanja protiv njega nije opravdano.
12 Vijeće je 13. ožujka 2015. donijelo Odluku (ZVSP) 2015/432 o izmjenama Odluke 2014/145 (SL 2015., L 70, str. 47.) i Provedbenu uredbu (EU) 2015/427 o provedbi Uredbe br. 269/2014 (SL 2015., L 70, str. 1.) (u daljnjem tekstu: akti iz ožujka 2015.), kojima je, nakon što je preispitalo svako uvrštenje, zadržalo tužiteljevo ime na dotičnim popisima do 15. rujna 2015., a pritom obrazloženje u odnosu na tužitelja nije izmijenjeno.
13 Vijeće je dopisom od 16. ožujka 2015. (u daljnjem tekstu: dopis od 16. ožujka 2015.) tužiteljevim odvjetnicima dostavilo akte iz ožujka 2015. precizirajući da se argumentima koje je potonji istaknuo u dopisu od 25. veljače 2015. nije dovela u pitanje utemeljenost obrazloženja u odnosu na njega jer je novinska agencija Ruske Federacije Rossiya Segodnya (u daljnjem tekstu: RS) predstavila događaje u Ukrajini na povoljan način s obzirom na rusku vladu i podržala politiku te vlade u pogledu situacije u Ukrajini.
Postupak i zahtjevi stranaka
14 Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 22. svibnja 2015. tužitelj je pokrenuo ovaj postupak radi poništenja akata iz ožujka 2015. u dijelu u kojem se odnose na njega.
15 Vijeće je 14. rujna 2015. Odlukom (ZVSP) 2015/1524 o izmjenama Odluke 2014/145 (SL 2015., L 239, str. 157.) i Provedbenom uredbom (EU) 2015/1514 o provedbi Uredbe br. 269/2014 (SL 2015., L 239, str. 30.) (u daljnjem tekstu: akti iz rujna 2015.) produljilo primjenu predmetnih mjera ograničavanja sve do 15. ožujka 2016., a pritom obrazloženje u odnosu na tužitelja nije izmijenjeno.
16 Podneskom podnesenim tajništvu Općeg suda 24. studenoga 2015. tužitelj je, sukladno članku 86. Poslovnika Općeg suda, preinačio tužbu kako bi njome također uključio poništenje akata iz rujna 2015. u dijelu u kojem se odnose na njega.
17 Vijeće je dopisom dostavljenim tajništvu Općeg suda 6. siječnja 2016. istaknulo svoja očitovanja na taj podnesak.
18 Vijeće je 10. ožujka 2016. Odlukom (ZVSP) 2016/359 o izmjenama Odluke 2014/145 (SL 2016., L 67, str. 37.) i Provedbenom uredbom (EU) 2016/353 o provedbi Uredbe br. 269/2014 (SL 2016., L 67, str. 1.) (u daljnjem tekstu: akti iz ožujka 2016.) produljilo primjenu predmetnih mjera ograničavanja sve do 15. rujna 2016., a pritom obrazloženje u odnosu na tužitelja nije izmijenjeno.
19 Podneskom podnesenim tajništvu Općeg suda 20. svibnja 2016. tužitelj je preinačio tužbu kako bi njome također uključio poništenje akata iz ožujka 2016. u dijelu u kojem se odnose na njega.
20 Vijeće je dopisom dostavljenim tajništvu Općeg suda 14. lipnja 2016. istaknulo svoja očitovanja na taj podnesak.
21 Na prijedlog suca izvjestitelja, Opći sud (deveto vijeće) odlučio je otvoriti usmeni dio postupka te je u okviru mjera upravljanja postupkom predviđenih člankom 89. stavkom 3. Poslovnika strankama postavio pitanja, pozvavši ih da na njih odgovore, na neka u pisanom obliku, a na druga na raspravi.
22 Pisani odgovori stranaka podneseni su tajništvu Općeg suda u zadanom roku.
23 Izlaganja stranaka i njihovi odgovori na pitanja Općeg suda saslušani su na raspravi održanoj 28. rujna 2016. Tom je prilikom Opći sud odobrio tužitelju podnošenje dokumenta koji je on dostavio idućeg dana. Vijeće je 24. listopada 2016. iznijelo svoja pisana očitovanja o tom dokumentu i predsjednik devetog vijeća Općeg suda 26. listopada zaključio je usmeni stadij postupka.
24 Tužitelj od Općeg suda zahtijeva da:
– poništi akte iz ožujka 2015., rujna 2015. i ožujka 2016. (u daljnjem tekstu: pobijani akti) u dijelu u kojem se odnose na njega;
– naloži Vijeću snošenje troškova.
25 Vijeće od Općeg suda zahtijeva da:
– odbije tužbu;
– odbije zahtjeve za preinaku tužbe;
– tužitelju naloži snošenje troškova.
Pravo
26 U prilog svojoj tužbi tužitelj ističe šest tužbenih razloga, koji se temelje, prvo, na očitoj pogrešci u ocjeni kad je riječ o primjeni na njegovu situaciju kriterija za uvrštenje iz članka 1. stavka 1. točke (a) i članka 2. stavka 1. točke (a) izmijenjene Odluke 2014/145 kao i članka 3. stavka 1. točke (a) izmijenjene Uredbe br. 269/2014; drugo, na povredi prava na slobodu izražavanja; treće, na povredi prava obrane i prava na djelotvornu sudsku zaštitu; četvrto, na povredi obveze obrazlaganja; peto, podredno, na činjenici da je dotični kriterij nespojiv s pravom na slobodu izražavanja i prema tome nezakonit, ako omogućuje usvajanje mjera ograničavanja u odnosu na novinare koji izvršavaju to pravo i, šesto, na povredi Sporazuma o partnerstvu i suradnji o uspostavi partnerstva između Europskih zajednica i njihovih država članica, s jedne strane, i Ruske Federacije, s druge strane (SL 1997., L 327, str. 3.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 11., svezak 68., str. 5.; u daljnjem tekstu: Sporazum o partnerstvu).
27 Na početku treba ispitati šesti, pa četvrti, zatim prvi i drugi, nakon toga peti i naposljetku treći tužbeni razlog.
A – Šesti tužbeni razlog, koji se temelji na povredi Sporazuma o partnerstvu
28 Tužitelj ističe da Vijeće prilikom usvajanja dotičnih mjera ograničavanja nije uzelo u obzir zahtjeve Sporazuma o partnerstvu. Pobijani akti osobito krše članak 52. stavke 1., 5. i 8. Sporazuma, koji predviđaju zabranu ograničenja slobode kretanja kapitala između Unije i Rusije, suzdržavanje ugovornih stranaka od uvođenja novih ograničenja nakon prijelaznog razdoblja od pet godina i obvezu savjetovanja s Vijećem o suradnji uspostavljenoj na temelju članka 90. istog sporazuma. Nadalje, Vijeće nije ni pokušalo opravdati povrede Sporazuma o partnerstvu. U tom pogledu tužitelj ističe da ni Odluka 2014/145 ni Uredba br. 269/2014, kako su izmijenjene, ne sadržavaju odredbe kojima bi se mogle opravdati mjere ograničavanja u kontekstu članka 99. stavka 1. točke (d) Sporazuma o partnerstvu, koji njegovim strankama omogućuje da od njega odstupe u svrhu donošenja mjera nužnih za zaštitu ključnih interesa njihove sigurnosti „u vrijeme rata ili ozbiljne međunarodne napetosti koja predstavlja ratnu prijetnju”.
29 Vijeće osporava tužiteljeve argumente.
30 Uvodno valja primijetiti da članak 52. stavci 1., 5. i 8. Sporazuma o partnerstvu zasigurno osigurava slobodno kretanje kapitala između Unije i Ruske Federacije.
31 Ipak, članak 99. stavak 1. točka (d) istog sporazuma predviđa iznimku na koju se stranka može jednostrano pozvati da bi poduzela mjere koje smatra nužnima za zaštitu ključnih sigurnosnih interesa, osobito „u vrijeme rata ili ozbiljne međunarodne napetosti koja predstavlja ratnu prijetnju, ili radi ispunjavanja obveza koje je prihvatila da bi se očuvali mir i međunarodna sigurnost”.
32 Kao prvo, valja primijetiti da, kako to ističe Vijeće, Sporazum o partnerstvu stranci koja želi poduzeti mjere na temelju te odredbe ne određuje obvezu prethodnog izvješćivanja druge stranke ni savjetovanja s njom kao ni obrazlaganja.
33 Kao drugo, što se tiče situacije u Ukrajini u trenutku donošenja pobijanih akata, može se smatrati da su djelovanja Ruske Federacije „rat ili ozbiljna međunarodna napetost koja predstavlja ratnu prijetnju” u smislu članka 99. stavka 1. točke (d) Sporazuma o partnerstvu. Smatrajući da je interes Unije i njezinih država članica da Ukrajina, kao susjedna država, bude stabilna, može se ustvrditi da je nužno uvesti mjere ograničavanja kako bi se izvršio pritisak na Rusku Federaciju da okonča svoje aktivnosti koje ugrožavaju ili prijete teritorijalnoj cjelovitosti, suverenosti ili neovisnosti Ukrajine. Osim toga, cilj takvih mjera može biti „očuvanje mira i međunarodne sigurnosti”, što se također spominje u navedenom članku.
34 Prema tome, valja utvrditi da su dotične mjere ograničavanja u skladu s iznimkama koje se odnose na sigurnost, predviđenima u članku 99. stavku 1. točki (d) Sporazuma o partnerstvu.
35 Iz prethodnih razmatranja proizlazi da šesti žalbeni razlog treba odbiti.
B – Četvrti tužbeni razlog, koji se temelji na povredi obveze obrazlaganja
36 Tužitelj ističe da obrazloženje Vijeća kojim se opravdava uvrštavanje i zadržavanje njegova imena na dotičnim popisima nije dovoljno precizno i konkretno. Nejasnost tog obrazloženja, čak i pod pretpostavkom da je utemeljeno, ne omogućava mu da uspješno ospori upućene optužbe.
37 Usto, tužitelj ističe da se navedeno obrazloženje ne može upotpuniti tvrdnjama iz dopisa od 16. ožujka 2015. (vidjeti gornju točku 13.).
38 Vijeće osporava tužiteljeve argumente.
39 Valja podsjetiti da obveza obrazlaganja akta koji negativno utječe na neku osobu, kako je predviđena u članku 296. drugom stavku UFEU‑a i u članku 41. stavku 2. točki (c) Povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja), ima za cilj, s jedne strane, dati pojedincu dostatnu uputu o tome je li mjera osnovana ili sadržava li eventualno neku pogrešku koja omogućuje osporavanje njezine valjanosti pred sudom Unije i, s druge strane, omogućiti tom sudu da provede nadzor zakonitosti te mjere Tako opisana obveza obrazlaganja predstavlja bitno načelo prava Unije od kojeg je moguće odstupiti samo zbog važnih razloga. Prema tome, obrazloženje se u načelu mora dostaviti zainteresiranoj strani u istom trenutku kad i akt koji na nju negativno utječe, pri čemu izostanak obrazloženja ne može popraviti činjenica da je zainteresirana strana saznala razloge za akt tijekom postupka pred sudom Unije (vidjeti presudu od 5. studenoga 2014., Mayaleh/Vijeće, T‑307/12 i T‑408/13, EU:T:2014:926, t. 85. i navedenu sudsku praksu).
40 Stoga, osim ako se važni razlozi koji se tiču sigurnosti Unije ili njezinih država članica ili pak održavanja njihovih međunarodnih odnosa ne protive priopćenju određenih informacija, Vijeće je dužno obavijestiti osobu ili subjekt obuhvaćen mjerama ograničavanja o posebnim i konkretnim razlozima zbog kojih je smatralo da mora usvojiti te mjere. Stoga također treba navesti činjenične i pravne elemente o kojima ovisi pravna opravdanost dotičnih mjera i razmatranja na temelju kojih ih je donijela (vidjeti presudu od 5. studenoga 2014., Mayaleh/Vijeće, T‑307/12 i T‑408/13, EU:T:2014:926, t. 86. i navedenu sudsku praksu).
41 Usto, obrazloženje mora biti prilagođeno naravi predmetnog akta i kontekstu u kojem se donosi. Zahtjev za obrazlaganje mora se ocijeniti s obzirom na okolnosti predmetnog slučaja, osobito sadržaj akta, prirodu navedenih razloga i interes koji adresati mjere ili druge osobe na koje se akt izravno i osobno odnosi mogu imati u dobivanju objašnjenja. Nije nužno da obrazloženje sadržava sve relevantne činjenične i pravne elemente, i to stoga što se njegova dostatnost mora procjenjivati ne samo u odnosu na njegov tekst već i u odnosu na njegov kontekst i skup pravnih pravila koja uređuju predmetnu materiju. Određenije, akt koji pogađa neku osobu dovoljno je obrazložen ako je donesen u kontekstu poznatom osobi na koju se odnosi i koji joj omogućuje da razumije doseg mjere poduzete u odnosu na nju (vidjeti presudu od 5. studenoga 2014., Mayaleh/Vijeće, T‑307/12 i T‑408/13, EU:T:2014:926, t. 87. i navedenu sudsku praksu).
42 U konkretnom slučaju obrazloženje koje se odnosi na tužitelja u pobijanim aktima odgovara onima izloženima u gornjoj točki 3.
43 Valja istaknuti da, iako to obrazloženje izričito ne precizira koji je to kriterij na temelju kojeg je Vijeće zadržalo tužiteljevo ime na dotičnim popisima, iz tog obrazloženja dovoljno jasno proizlazi da je ono primijenilo kriterij iz članka 1. stavka 1. točke (a) i članka 2. stavka 1. točke (a) izmijenjene Odluke 2014/145 kao i iz članka 3. stavka 1. točke (a) izmijenjene Uredbe br. 269/2014 u dijelu u kojem se odnosi na fizičke osobe koje aktivno podržavaju djelovanja ili politike koje ugrožavaju ili prijete teritorijalnoj cjelovitosti, suverenosti i neovisnosti Ukrajine (u daljnjem tekstu: dotični kriterij).
44 Naime, u dotičnom obrazloženju, nakon što je podsjetilo da je predsjedničkim dekretom od 9. prosinca 2013. tužitelj imenovan direktorom RS‑a, Vijeće je primijetilo da je on središnja figura propagande ruske vlade u potporu ruskim oružanim snagama u Ukrajini.
45 To obrazloženje, dakle, omogućuje shvatiti da razlog uvrštavanja i zadržavanja tužiteljeva imena na dotičnim popisima počiva na činjenici da je Vijeće utvrdilo da je on svojom direktorskom ulogom u okviru RS‑a i izjavama koje je dao kao novinar širio propagandu u korist vojnih djelovanja Ruske Federacije u Ukrajini i stoga se nalazi među osobama koje aktivno podržavaju djelovanja ili politike koje podrivaju ili ugrožavaju teritorijalnu cjelovitost, suverenost i neovisnost Ukrajine.
46 Očitovanja koja je tužitelj uputio Vijeću u dopisu od 25. veljače 2015. u početku potvrđuju da shvaća da je obuhvaćen dotičnim mjerama ograničavanja upravo zbog svoje uloge i profesionalnog ponašanja.
47 Što se tiče pojašnjenja koje je Vijeće pružilo u dopisu od 16. ožujka 2015., valja istaknuti, kao što to potonje pravilno primjećuje, da se taj dopis, koji sadržava dodatne razloge nastale prilikom razmjene dokumenata između Vijeća i tužitelja, može uzeti u obzir tijekom ispitivanja tih akata (vidjeti u tom smislu presudu od 6. rujna 2013., Bank Melli Iran/Vijeće, T‑35/10 i T‑7/11, EU:T:2013:397, t. 88.).
48 Prema tome, iako bi bilo bolje da su dodatni razlozi bili navedeni izravno u pobijanim aktima, a ne samo u dopisu od 16. ožujka 2015., obrazloženje pobijanih akata također valja ocijeniti u kontekstu pojašnjenja koje je Vijeće pružilo u tom dopisu, u odgovoru na tužiteljev dopis od 25. veljače 2015., a koje se odnosilo na činjenicu da je RS predstavio događaje koji su se odvili u Ukrajini na povoljan način za rusku vladu i time podržao njezinu politiku u pogledu situacije u Ukrajini.
49 U svakom slučaju, kao što to pravilno ističe Vijeće, dopis od 16. ožujka 2015. uvelike upućuje na obrazloženje pobijanih akata. Iako je točno da se predmet propagande koja se stavlja na teret tužitelju i RS‑u općenito odnosi na rusku politiku prema Ukrajini, to je pitanje usko vezano za raspoređivanje ruskih snaga u toj zemlji. Uostalom, čak i prije primitka navedenog popisa tužitelj je shvatio da dotična propaganda nije ograničena na raspoređivanje ruskih snaga jer se u dopisu od 25. veljače 2015. općenito pozvao na nepostojanje svojeg utjecaja na „situaciju u Ukrajini” i nepostojanje svake uzročne veze između „bilo kojeg ruskog djelovanja u Ukrajini” i svoje uloge direktora i novinara.
50 Imajući u vidu prethodna razmatranja, valja zaključiti, s jedne strane, da je obrazloženje koje je Vijeće pružilo u pobijanim aktima tužitelju omogućilo da shvati razloge zbog kojih je njegovo ime zadržano na dotičnim popisima i osobito jer je mogao uzeti u obzir pojašnjenja iz dopisa od 16. ožujka 2015. te, s druge strane, da Opći sud može izvršiti nadzor utemeljenosti tog obrazloženja.
51 Dakle, treba utvrditi da je Vijeće udovoljilo obvezi obrazlaganja predviđenoj člankom 296. UFEU‑a.
52 Pitanje je li navedeno obrazloženje osnovano ne potpada pod ocjenu ovog, već pod ocjenu prvog i drugog tužbenog razloga. S tim u vezi, valja podsjetiti da je obveza obrazlaganja bitan postupovni element koji treba razlikovati od pitanja osnovanosti obrazloženja, koje se odnosi na materijalnopravnu zakonitost spornog akta. Naime, obrazloženje akta sastoji se u formalnom iznošenju razloga na kojima se temelji taj akt. Ako su ti razlozi zahvaćeni pogreškama, one dovode u pitanje materijalnu zakonitost navedenog akta, ali ne njezino obrazloženje, koje može biti dovoljno iako su u njemu izneseni pogrešni razlozi (vidjeti presudu od 5. studenoga 2014., Mayaleh/Vijeće, T‑307/12 i T‑408/13, EU:T:2014:926, t. 96. i navedenu sudsku praksu).
53 Slijedom toga, četvrti tužbeni razlog valja odbiti.
C – Prvi i drugi tužbeni razlog, koji se temelje na očitoj pogrešci u ocjeni u pogledu primjene dotičnog kriterija na tužiteljevu situaciju i povredi prava na slobodu izražavanja
54 Tužitelj, nakon što je podsjetio na opća načela koja se osobito odnose na opseg sudskog nadzora, ističe da je Vijeće propustilo dokazima koji čine solidan činjenični temelj dokazati da njegov slučaj udovoljava dotičnom kriteriju, koji nije mogao obuhvatiti sve vrste potpore djelovanjima ili politikama koje ugrožavaju teritorijalnu cjelovitost, suverenost i neovisnost Ukrajine ili im prijete. Taj kriterij treba poštovati načelo pravne sigurnosti i treba ga tumačiti sukladno odredbama o pravu na slobodu izražavanja, kako su utvrđene u članku 11. Povelje i članku 10. Europske konvencije o ljudskim pravima i temeljnim slobodama, potpisane u Rimu 4. studenoga 1950. (u daljnjem tekstu: EKLJP).
55 Posebice, prvo, tužitelj primjećuje da ograničenja tog prava trebaju biti predviđena zakonom, poštujući načelo pravne sigurnosti, da trebaju ostvarivati cilj od općeg interesa te da trebaju biti nužna i proporcionalna tom cilju, bez negativnog utjecaja na samu bit te slobode i značajnog ograničavanja novinarskog djelovanja. Pojmovi nacionalne sigurnosti i govora mržnje također se trebaju strogo tumačiti.
56 Drugo, tužitelj ističe da Vijeće nije dostavilo pouzdane dokaze o tome da je širio propagandu o politici ruske vlade u Ukrajini.
57 Vijeće podsjeća da se dotični kriterij odnosi na fizičke osobe koje aktivno podupiru djelovanja i politike koje podrivaju ili ugrožavaju teritorijalnu cjelovitost, suverenost i neovisnost Ukrajine, njezinu stabilnost ili sigurnost, što je slučaj s tužiteljem. Prema tome, nije potrebno dokazati da su te osobe same odgovorne za takva djelovanja ili politike, već je dovoljno da pružaju potporu koja je u tom pogledu kvalitativno ili kvantitativno značajna, što je u skladu s načelom pravne sigurnosti.
58 Posebice, prvo, prema Vijeću, uvrštavanjem tužitelja na temelju tog kriterija ne krši se pravo na slobodu izražavanja jer je ono predviđeno zakonom, jer odgovara cilju obuhvaćenom člankom 21. stavkom 2. točkom (c) UEU‑a o izvršavanju pritiska na rusku vladu da okonča aktivnosti koje prijete Ukrajini i jer ne sprečava tužitelja da se bavi novinarstvom i izražava svoja mišljenja. Ograničenja tužiteljevih prava, prema tome, u skladu su s člankom 52. stavkom 1. Povelje i člankom 10. stavkom 2. EKLJP‑a.
59 Drugo, Vijeće je primijetilo da se njegov zaključak prema kojem je tužitelj središnja figura propagande koja aktivno podupire politiku ruske vlade u Ukrajini temelji na više pouzdanih dokaza.
60 Ispitivanje tih argumenata valja započeti podsjećanjem na načela koja se odnose na nadzor što ga izvršava Opći sud kao i na potrebu tumačenja dotičnog kriterija u kontekstu primarnog prava, osobito slobode izražavanja, koji je njime obuhvaćen.
1. Opseg sudskog nadzora
61 Treba podsjetiti da, prema sudskoj praksi, što se tiče općih pravila koja definiraju uvjete mjera ograničavanja, Vijeće raspolaže širokim diskrecijskim pravom u vezi s elementima koje treba uzeti u razmatranje, imajući u vidu donošenje mjera gospodarskih i financijskih sankcija na temelju članka 215. UFEU‑a, u skladu s odlukom donesenom na temelju glave V. poglavlja 2. UEU‑a, određenije članka 29. UEU‑u. Budući da sudac Unije ne može zamijeniti svoju ocjenu dokaza, činjenica i okolnosti koje opravdavaju donošenje takvih mjera onom Vijeća, nadzor koji provodi navedeni sudac mora se ograničiti na provjeru poštovanja pravila postupka i obrazlaganja, pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja kao i nepostojanja očite pogreške u ocjeni činjenica i nepostojanja zlouporabe ovlasti. Taj se ograničeni nadzor primjenjuje osobito na ocjenu razmatranja o ispravnosti, na kojima se zasnivaju takve mjere (vidjeti presudu od 5. studenoga 2014., Mayaleh/Vijeće, T‑307/12 i T‑408/13, EU:T:2014:926, t. 127. i navedenu sudsku praksu).
62 Međutim, iako Vijeće stoga ima široku diskrecijsku ovlast u pogledu općih kriterija koje treba uzeti u obzir pri donošenju mjera ograničavanja, učinkovitost sudskog nadzora koju jamči članak 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima zahtijeva da se, u okviru nadzora nad zakonitošću razloga na kojima je utemeljena odluka o uvrštenju imena neke osobe na popis osoba koje podliježu mjerama ograničavanja, sud Unije uvjeri da se ta odluka, koja tu osobu osobno pogađa, temelji na dovoljno čvrstoj činjeničnoj osnovi. To podrazumijeva provjeru navedenih činjenica u obrazloženju koje podupire spomenutu odluku, tako da sudski nadzor nije ograničen na utvrđenje apstraktne vjerojatnosti navedenih razloga, nego se odnosi na pitanje jesu li ti razlozi, ili barem jedan od njih za koji se smatra da je sam po sebi dovoljan da se na njemu temelji ta odluka, dovoljno precizno i konkretno dokazani (presude od 21. travnja 2015., Anbouba/Vijeće, C‑605/13 P, EU:C:2015:248, t. 41. i 45. i od 26. listopada 2015., Portnov/Vijeće, T‑290/14, EU:T:2015:806, t. 38.).
63 Na nadležnom je tijelu Unije da u slučaju osporavanja dokaže osnovanost razloga iznesenih protiv osobe koje se to tiče, a ne na toj osobi samoj da pruži negativan dokaz o neosnovanosti spomenutih razloga (presude od 18. srpnja 2013., Komisija i dr./Kadi, C‑584/10 P, C‑593/10 P i C‑595/10 P, EU:C:2013:518, t. 121. i od 5. studenoga 2014., Mayaleh/Vijeće, T‑307/12 i T‑408/13, EU:T:2014:926, t. 128.).
2. Tumačenje dotičnog kriterija u kontekstu primarnog prava, osobito slobode izražavanja
64 Valja istaknuti da, iako Vijeće svakako ima široku marginu procjene u pogledu definicije kriterija na temelju kojih se protiv osoba ili subjekata mogu odrediti mjere ograničavanja, ti se kriteriji mogu smatrati usklađenima s pravnim poretkom Unije samo ako ih se može tumačiti na način da su spojivi sa zahtjevima pravila više pravne snage koja moraju poštovati (vidjeti u tom smislu presudu od 15. rujna 2016., Janukovič/Vijeće, T‑346/14, žalba u tijeku, EU:T:2016:497, t. 100.).
65 Prema tome, te je opće kriterije potrebno tumačiti u skladu sa zahtjevima primarnog prava.
66 U tom pogledu treba primijetiti da je pravo na slobodu izražavanja dio primarnog prava. Naime, Povelja, kojoj članak 6. stavak 1. UEU‑a priznaje istu pravnu snagu kao i Ugovorima, u članku 11. predviđa kako slijedi:
„1. Svatko ima pravo na slobodu izražavanja. To pravo uključuje slobodu mišljenja te primanja i širenja informacija i ideja bez miješanja tijela javne vlasti i bez obzira na granice.
2. Poštuju se sloboda i pluralizam medija.”
67 To pravo nije apsolutno jer prema članku 52. stavku 1. Povelje:
„Svako ograničenje pri ostvarivanju prava i sloboda priznatih ovom Poveljom mora biti predviđeno zakonom i mora poštovati bit tih prava i sloboda. Podložno načelu proporcionalnosti, ograničenja su moguća samo ako su potrebna i ako zaista odgovaraju ciljevima od općeg interesa koje priznaje Unija ili potrebi zaštite prava i sloboda drugih osoba.”
68 Slične odredbe sadržava i EKLJP, predviđene u članku 6. stavku 3. UEU‑a. Naime, članak 10. EKLJP‑a glasi kako slijedi:
„1. Svatko ima pravo na slobodu izražavanja. To pravo obuhvaća slobodu mišljenja i slobodu primanja i širenja informacija i ideja bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. […]
2. Kako ostvarivanje tih sloboda obuhvaća dužnosti i odgovornosti, ono može biti podvrgnuto formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili kaznama propisanim zakonom, koji su u demokratskom društvu nužni radi interesa državne sigurnosti, teritorijalne cjelovitosti ili javnog reda i mira, radi sprječavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala, radi zaštite ugleda ili prava drugih, radi sprječavanja odavanja povjerljivih informacija ili radi očuvanja autoriteta i nepristranosti sudbene vlasti.”
69 Prema sudskoj praksi, pravo na slobodu izražavanja nije apsolutno i slijedom toga može se ograničiti pod uvjetima iz članka 52. stavka 1. Povelje. Dakle, da bi bilo u skladu s pravom Unije, ograničenje slobode izražavanja mora udovoljiti trostrukom uvjetu. Kao prvo, dotično ograničenje mora biti „predviđeno zakonom”. Drugim riječima, institucija Unije koja usvaja mjere kojima se može ograničiti sloboda izražavanja neke osobe mora za to imati pravni temelj. Kao drugo, dotično ograničenje mora se odnositi na cilj od općeg interesa koji Unija priznaje kao takav. Kao treće, dotično ograničenje ne smije biti prekomjerno (vidjeti u tom smislu presudu od 4. prosinca 2015., Sarafraz/Vijeće, T‑273/13, neobjavljenu, EU:T:2015:939, t. 177. do 182. i 184.).
70 Ti uvjeti u biti odgovaraju onima predviđenima sudskom praksom Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: ESLJP), prema kojoj, da bi se u kontekstu članka 10. stavka 2. EKLJP‑a opravdalo narušavanje izvršavanja prava na slobodu izražavanja, ono mora biti „predviđeno zakonom”, odnositi se na jedan ili više legitimnih ciljeva navedenih u toj odredbi i biti „nužno u demokratskom društvu” za ostvarenje tog cilja ili tih ciljeva (ESLJP, 15. listopada 2015., Perinçek protiv Švicarske, CE:ECHR:2015:1015JUD002751008, t. 124.). Slijedi da se dotični kriterij treba tumačiti na način da je Vijeće moglo usvojiti mjere ograničavanja kojima se mogla ograničiti tužiteljeva sloboda izražavanja ako ta ograničenja poštuju uvjete iz gornjih točaka, koji se svi zajedno trebaju ispuniti da bi se ta sloboda mogla zakonito ograničiti.
71 Treba, dakle, provjeriti jesu li mjere ograničavanja protiv tužitelja predviđene zakonom, je li njihov cilj od općeg interesa i jesu li prekomjerne.
a) Uvjet prema kojem svako ograničenje slobode izražavanja treba biti „predviđeno zakonom”
72 Što se tiče toga jesu li dotične mjere ograničavanja bile predviđene zakonom, valja istaknuti da su propisane u aktima koji imaju ponajprije opći doseg i imaju, kao prvo, jasan pravni temelj u pravu Unije, konkretno članak 29. UEU‑a i članak 215. UFEU‑a, i, kao drugo, dovoljno obrazloženje što se tiče kako njihova dosega tako i razloga koji opravdavaju njihovu primjenu na tužitelja (vidjeti točke 43. do 52. ove presude) (vidjeti po analogiji presudu od 5. studenoga 2014., Mayaleh/Vijeće, T‑307/12 i T‑408/13, EU:T:2014:926, t. 176. i navedenu sudsku praksu). Međutim, valja ustanoviti je li tužitelj mogao razumno očekivati da se dotični kriterij, koji se poziva na pojam „aktivne potpore”, mogao primijeniti na njegovu situaciju, koja je načelno bila zaštićena slobodom izražavanja.
73 U tom pogledu, iako je točno da pobijani akti ne sadržavaju preciznu definiciju koncepta „aktivne potpore”, on se ne može tumačiti drukčije nego na način da se odnosi na osobe koje, iako nisu same odgovorne za djelovanja i politike ruske vlade kojima se destabilizira Ukrajina i iako same ne provode ta djelovanja ili politike, pružaju potporu tim politikama i djelovanjima.
74 Osim toga, valja precizirati da se dotični kriterij ne odnosi na svaki oblik potpore ruskoj vladi, već na oblike potpore koji svojom kvantitativnom ili kvalitativnom važnosti doprinose njezinim djelovanjima i politikama kojima se destabilizira Ukrajina. Tumačen, pod nadzorom suda Unije, u vezi s ciljem koji se sastoji od izvršavanja pritiska na rusku vladu kako bi je se natjeralo da prestane s navedenim djelovanjima i politikama, dotični kriterij stoga objektivno definira ograničenu kategoriju osoba i subjekata na koje se mogu odnositi mjere zamrzavanja financijskih sredstava (vidjeti u tom smislu i po analogiji presudu od 16. srpnja 2014., National Iranian Oil Company/Vijeće, T‑578/12, neobjavljenu, EU:T:2014:678, t. 119.).
75 Prilikom tumačenja tog kriterija valja uzeti u obzir sudsku praksu ESLJP‑a, koja prepoznaje nemogućnost da se prilikom uređivanja zakona postigne apsolutna preciznost, osobito u područjima u kojima se situacija mijenja ovisno o prevladavajućim mišljenjima u društvu, i koja priznaje da nužnost izbjegavanja strogosti i prilagodbe promjenama situacije podrazumijeva da se mnogi zakoni posluže više ili manje nejasnim rješenjima čije tumačenje i primjena ovise o praksi. Uvjet prema kojem se zakonom trebaju jasno definirati sve povrede ispunjen je kad zainteresirana strana može iz teksta dotične odredbe, uz pomoć tumačenja koje pružaju sudovi, saznati koja djelovanja i propuštanja dovode do njezine odgovornosti (vidjeti u tom smislu ESLJP, 15. listopada 2015., Perinçek protiv Švicarske, CE:ECHR:2015:1015JUD002751008, t. 133. i 134.).
76 U pogledu pak uloge koju mediji, u prvom redu audiovizualni, imaju u suvremenom društvu (vidjeti u tom smislu ESLJP, 17. rujna 2009., Manole i dr. protiv Moldove, CE:ECHR:2009:0917JUD001393602, t. 97. i 16. lipnja 2016., Delfi protiv Estonije, CE:ECHR:2015:0616JUD006456909, t. 134.), moglo se predvidjeti da će široka medijska potpora djelovanjima i politikama ruske vlade kojima se destabilizira Ukrajina – a koju kroz iznimno popularne emisije pruža osoba koja je dekretom predsjednika Putina imenovana direktorom RS‑a, novinske agencije koji sam tužitelj naziva „unitarnim poduzećem” Ruske Države – biti obuhvaćena kriterijem utemeljenim na konceptu „aktivne potpore”, ako ograničenja slobode izražavanja koja iz njega proizlaze poštuju druge uvjete koji se zahtijevaju za zakonito ograničavanje te slobode.
77 Osim toga, treba istaknuti, suprotno onomu što tvrdi tužitelj, da sudska praksa iz presude od 23. rujna 2014., Mikhalchanka/Vijeće (T‑196/11 i T‑542/12, neobjavljena, EU:T:2014:801) ne dopušta zaključak da se koncept „aktivne potpore” primjenjuje na rad novinara samo ako on ima konkretan utjecaj. Naime, kao što to pravilno primjećuje Vijeće, u navedenoj presudi Opći sud nije se izjasnio o slobodi izražavanja, već je utvrdio da Vijeće nije dokazalo da je tužiteljev slučaj u predmetu u kojem je donesena ta presuda bio obuhvaćen kriterijima za uvrštenje predviđenima dotičnim aktima. Ti se kriteriji osobito odnose na osobe odgovorne za kršenje međunarodnih izbornih normi koje je obilježilo predsjedničke izbore u Bjelorusiji 19. prosinca 2010. i one odgovorne za teške povrede ljudskih prava odnosno represiju u pogledu civilnog društva i demokratske opozicije u toj zemlji. U tim je okolnostima Opći sud presudio da Vijeće nije pružilo elemente kojima se mogao dokazati utjecaj, konkretan doprinos i prije svega odgovornost koju je mogao imati tužitelj kao i, ovisno o slučaju, televizijski program koji je predstavljao za kršenje međunarodnih izbornih normi i za represiju u pogledu civilnog društva i demokratske opozicije (vidjeti u tom smislu presudu od 23. rujna 2014., Mikhalchanka/Vijeće T‑196/11 i T‑542/12, neobjavljenu, EU:T:2014:801, t. 7., 8., 15., 134. i 135.).
78 U ovom je slučaju, međutim, kriterij „aktivne potpore”, koji je Vijeće primijenilo na tužitelja, širi od onih utemeljenih na odgovornosti, o kojima je riječ u predmetu u kojem je donesena presuda od 23. rujna 2014., Mikhalchanka/Vijeće (T‑196/11 i T‑542/12, neobjavljena, EU:T:2014:801). Prema tome, tužitelj nema temelja za pozivanje na navedenu presudu u potporu svojoj tezi prema kojoj je Vijeće trebalo dokazati konkretne učinke njegovih izjava.
79 U tim okolnostima valja utvrditi da je uvjet prema kojem ograničenja slobode izražavanja trebaju biti predviđena zakonom u ovom slučaju ispunjen.
b) Ostvarenje cilja od općeg interesa
80 Što se tiče uvjeta koji se odnosi na ostvarenje cilja od općeg interesa, priznatog kao takvog u pravu Unije, valja primijetiti da mjerama ograničavanja usvojenima osobito primjenom dotičnog kriterija Vijeće želi izvršiti pritisak na ruske vlasti kako bi one okončale djelovanja i politike kojima se destabilizira Ukrajina, što odgovara jednom od ciljeva zajedničke vanjske i sigurnosne politike (ZVSP).
81 Naime, usvajanje mjera ograničavanja protiv osoba koje aktivno podupiru djelovanja i politike ruske vlade kojima se destabilizira Ukrajina odgovara cilju očuvanja mira, sprečavanja sukoba i jačanja međunarodne sigurnosti, u skladu s ciljevima i načelima Povelje Ujedinjenih naroda, iz članka 21. stavka 2. točke (c) UEU‑a.
82 U tom pogledu valja naglasiti da je, poput Vijeća, Opća skupština Ujedinjenih naroda 27. ožujka 2014. donijela Rezoluciju 68/262 pod naslovom „Teritorijalna cjelovitost Ukrajine”, u kojoj je podsjetila na obvezu koju, sukladno članku 2. Povelje Ujedinjenih naroda, imaju sve države da se u svojim međunarodnim odnosima suzdržavaju od prijetnje silom ili upotrebe sile koja je uperena protiv teritorijalne cjelovitosti ili političke neovisnosti bilo koje države i da rješavaju svoje međunarodne sporove mirnim sredstvima. Ona je pozdravila stalne napore koje osobito poduzimaju međunarodne i regionalne organizacije radi smirivanja situacije u Ukrajini. U izreci te rezolucije Opća skupština osobito je potvrdila važnost suvereniteta, političke neovisnosti, jedinstva i teritorijalne cjelovitosti Ukrajine unutar njezinih priznatih granica te je pozvala sve članice da mirnim sredstvima pokušaju odmah riješiti situaciju u Ukrajini, da se ograniče i suzdrže od svakog jednostranog djelovanja i izražavanja ekstremnih stavova koji mogu povećati napetosti te da u potpunosti sudjeluju u naporima pronalaska međunarodnog rješenja.
83 Prema tome, valja zaključiti da je u ovom slučaju ispunjen uvjet koji se odnosi na ostvarenje cilja od općeg interesa.
c) Neprekomjernost mjera ograničavanja određenih tužitelju
84 Što se tiče uvjeta koji se odnosi na neprekomjernost ograničenja slobode izražavanja koja proizlazi iz dotičnih mjera ograničavanja, treba istaknuti da on ima dva dijela: s jedne strane, ta ograničenja trebaju biti nužna i proporcionalna cilju koji se želi postići i, s druge strane, bit te slobode ne smije biti ugrožena (vidjeti u tom smislu presudu od 4. prosinca 2015., Sarafraz/Vijeće, T‑273/13, neobjavljenu, EU:T:2015:939, t. 184. i navedenu sudsku praksu).
Nužnost i proporcionalnost ograničenja
85 Kao prvo, što se tiče nužnosti dotičnih ograničenja, treba navesti da alternativne i manje obvezujuće mjere ograničavanja, kao što je sustav prethodne dozvole i naknadnog obrazlaganja o korištenju uplaćenih sredstava, ne omogućuju tako učinkovito postizanje ciljeva kojima teže, odnosno izvršavanje pritiska na ruske donositelje odluka koji su odgovorni za situaciju u Ukrajini, osobito u odnosu na mogućnost zaobilaženja ograničenja koja su određena (vidjeti po analogiji presudu od 12. ožujka 2014., Al Assad/Vijeće T‑202/12, EU:T:2014:113, t. 117. i navedenu sudsku praksu).
86 Kao drugo, što se tiče proporcionalnosti dotičnih ograničenja, valja podsjetiti na sudsku praksu koja se odnosi na načelo proporcionalnosti i na ograničenja slobode izražavanja te ustanoviti kako se ona mogu primijeniti na posebnu tužiteljevu situaciju kao što proizlazi iz dokaza iz spisa Vijeća.
87 Načelo proporcionalnosti, kao jedno od općih načela prava Unije, zahtijeva da akti institucija Unije ne prekoračuju granice onoga što je prikladno i nužno za ostvarenje zadanih legitimnih ciljeva predmetnog propisa. Dakle, kad je moguće odabrati između više prikladnih mjera, valja primijeniti onu koja je najmanje ograničavajuća i prouzročeni nepovoljni učinci ne smiju biti nerazmjerni zadanim ciljevima (vidjeti presudu od 4. prosinca 2015., Sarafraz/Vijeće, T‑273/13, neobjavljenu, EU:T:2015:939, t. 185. i navedenu sudsku praksu).
88 U odnosu na to, u sudskoj je praksi pojašnjeno da je, u pogledu sudskog nadzora poštovanja načela proporcionalnosti, zakonodavcu Unije potrebno priznati široku diskrecijsku ovlast u područjima koja uključuju njegovo sudjelovanje u odlukama političke, gospodarske i socijalne naravi i u kojima on treba izvršiti složene ocjene. Stoga samo očita neprikladnost mjere donesene u tim područjima u odnosu na cilj koji nadležna institucija želi postići može utjecati na njezinu zakonitost (vidjeti presudu od 28. studenoga 2013., Vijeće/Manufacturing Support & Procurement Kala Naft, C‑348/12 P, EU:C:2013:776, t. 120. i navedenu sudsku praksu).
89 Što se tiče preciznije ograničenja slobode izražavanja, u sudskoj praksi ESLJP‑a može se identificirati više načela.
90 Kao prvo, taj je sud istaknuo kako je sloboda izražavanja jedan od osnovnih temelja demokratskog društva i jedan od najvažnijih preduvjeta njegova napretka i razvoja svake osobe te se njome načelno, uz „informacije” odnosno „ideje” koje se shvaćaju pozitivno ili se smatraju neuvredljivima ili neutralnima, štite i one koje povređuju, šokiraju i zabrinjavaju, a sve s ciljem da se zajamče pluralizam, tolerancija i otvoreni duh, bez kojih nema demokratskog društva. Tu slobodu bez sumnje prate iznimke, ali one se moraju tumačiti strogo i potreba njezina ograničavanja mora se ustanoviti na uvjerljiv način (ESLJP, 15. listopada 2015., Perinçek protiv Švicarske, CE:ECHR:2015:1015JUD002751008, t. 196., (i)).
91 Kao drugo, ESLJP je ustanovio da članak 10. stavak 2. EKLJP‑a ne omogućuje široka ograničenja slobode izražavanja u području političkog diskursa ili u pogledu pitanja od općeg interesa. Naime, izražavanja o takvim pitanjima od javnog interesa uživaju jaku zaštitu, nasuprot onima kojima se brani ili opravdava nasilje, mržnja, ksenofobija ili drugi oblici nesnošljivosti koji se obično ne štite. Politički diskurs po prirodi je izvor kontroverzi i čestih polemika, ali to ne umanjuje njegovu važnost za javni interes, osim ako prijeđe granicu i pretvori se u poziv na nasilje, mržnju ili nesnošljivost (ESLJP, 15. listopada 2015., Perinçek protiv Švicarske, CE:ECHR:2015:1015JUD002751008, t. 197., 230. i 231.).
92 Kao treće, što se tiče „nužnosti” ograničenja slobode izražavanja, ESLJP smatra da ono podrazumijeva prevladavajuću društvenu potrebu i da uplitanje valja ispitati u kontekstu cjelokupnog predmeta kako bi se utvrdilo je li ono bilo proporcionalno legitimnom cilju i jesu li razlozi na koje su se pozvala tijela da bi ga opravdala bili relevantni i dovoljni (ESLJP, 15. listopada 2015., Perinçek protiv Švicarske, CE:ECHR:2015:1015JUD002751008, t. 196., (ii) i (iii)).
93 Ta su načela zasigurno važni elementi koje u ovom slučaju treba uzeti u obzir. Međutim, valja istaknuti da su oni primjenjivi samo ako su relevantni u kontekstu ovog predmeta, koji karakteriziraju posebnosti različite od onih koje su omogućile ESLJP‑u da razvije svoju sudsku praksu.
94 Naime, valja istaknuti da su načela koja proizlaze iz sudske prakse ESLJP‑a ustanovljena u pogledu situacija u kojima je osobi čije je izjave ili djelovanja država stranka EKLJP‑a utvrdila neprihvatljivima ta država izrekla represivne mjere, često kaznene naravi, te se ta osoba poziva na slobodu izražavanja kao sredstvo obrane protiv navedene države.
95 Suprotno tomu, u ovom slučaju tužitelj je ruski državljanin koji boravi u Rusiji i koji je dekretom predsjednika Putina imenovan direktorom novinske agencije RS, koja je „unitarno poduzeće” Ruske Države.
96 Prilikom izvršavanja novinarskih zadaća, koje se ne mogu odvojiti od onih direktora RS‑a, tužitelj se više puta očitovao o situaciji koju je ruska vlada prouzročila u Ukrajini i, prema Vijeću, predstavio događaje u odnosu na tu situaciju u pozitivnom svjetlu za rusku vladu.
97 U takvom se kontekstu tužitelj poziva na pravo na slobodu izražavanja. Ne radi se, dakle, o pozivanju na to pravo kao sredstvo obrane protiv Ruske Države, već o pokušaju zaštite od mjera ograničavanja koje imaju zaštitnu, a ne kaznenu narav, a koje je Vijeće usvojilo kao reakciju na djelovanja i politike ruske vlade koje destabiliziraju Ukrajinu. Opće je poznato, međutim, da ta djelovanja i politike u Rusiji uživaju široku medijsku pokrivenost i da se pomoću propagande ruskom narodu često predstavljaju kao potpuno opravdane.
98 Osobito valja primijetiti da je 13. veljače 2014. Ruski javni kolegij za pritužbe protiv novinara (u daljnjem tekstu: Ruski kolegij) donio rezoluciju u pogledu tužitelja, slijedom pritužbe koja se odnosila na emisiju Vesti Nedeli (Vijesti tjedna) koju on vodi. Tom je prilikom Ruski kolegij utvrdio da su tužiteljeve izjave u emisiji Vesti nedeli emitirane 8. prosinca 2013. propaganda koja je događaje od 30. studenoga i 1. prosinca 2013. na Trgu neovisnosti u Kijevu (Ukrajina) predstavila pristrano i protivno načelima društvene odgovornosti, nenanošenja štete, istinitosti, nepristranosti i pravednosti, kojima bi s trebali ravnati novinari, i to u svrhu manipulacije ruskog javnog mijenja tehnikama dezinformiranja.
99 Tužitelj ne poriče da je davao izjave o kojima se očitovao Ruski kolegij u svojoj rezoluciji, ali ističe da se propaganda štiti slobodom izražavanja.
100 Osim toga, valja istaknuti da činjenica da je tužitelj iskoristio propagandu u korist djelovanja i politika ruske vlade kojima se destabilizira Ukrajina također proizlazi iz odluke Nacionālā elektronisko plašsaziņas līdzekļu padome (Nacionalno vijeće za elektroničke medije Latvije) od 3. travnja 2014. (u daljnjem tekstu: latvijska odluka) i odluke Lietuvos radijo ir televizijos komisija (Litavska komisija za radio i televiziju) od 2. travnja 2014., kako ju je sankcionirao Vilniaus apygardos administracinis teismas (Regionalni administrativni sud u Vilniusu, Litva) 7. travnja 2014. (u daljnjem tekstu: litavska odluka), o suspenziji u njihovim zemljama emitiranja emisije Vesti Nedeli u kojoj je sudjelovao tužitelj.
101 Prema tužitelju, u latvijskoj i litavskoj odluci izražena su jednostrana stajališta o kojima se ni on ni RS nisu mogli izjasniti i zato se Vijeće nije moglo na njima temeljiti.
102 Što se tiče tih odluka, kao prvo valja primijetiti da je Vijeće u svojem pisanom odgovoru na pitanje Općeg suda navelo da su one formalno priložene upravnom spisu 1. veljače 2016.
103 Dakle, iako je jasno da su te odluke dio dokaza na kojima se temelje akti iz ožujka 2016., to nije tako kad je riječ o aktima iz ožujka 2015. i rujna 2015.
104 U tom se pogledu ne može prihvatiti teza Vijeća prema kojoj je ono znalo za sadržaj latvijske i litavske odluke već prilikom donošenja akata iz ožujka 2015. jer su te odluke objavljene, uključujući na engleskom jeziku, u travnju i listopadu 2014. Naime, ne može se smatrati da je Vijeće znalo za sve dokumente koji se odnose na tužitelja samo zato što su oni bili javni.
105 Što se tiče sadržaja tih odluka, kao prvo treba istaknuti da je Nacionalno vijeće za elektroničke medije Latvije, na temelju izvješća latvijske policije koja je ispitala emisije Vesti Nedeli 2. i 16. ožujka 2014., a u kojima je sudjelovao tužitelj, utvrdilo da su te emisije ratna propaganda kojom se opravdava ruska vojna intervencija u Ukrajini i branitelji ukrajinske demokracije izjednačavaju s nacistima, prenoseći poruku da bi branitelji, kad bi bili na vlasti, ponovili nacističke zločine.
106 Kao drugo, Vilniaus apygardos administracinis teismas (Regionalni administrativni sud u Vilniusu, Litva) potvrdio je zaključak Litavske komisije za radio i televiziju prema kojem je ispitana emisija Vesti Nedeli od 2. ožujka 2014. poticala mržnju među Rusima i Ukrajincima i opravdavala rusku vojnu intervenciju kao i pripojenje dijela ukrajinskog državnog područja Rusiji.
107 Međutim, takve tvrdnje tijela dviju država članica koja su ispitala dotične emisije čvrsti su dokazi činjenice da je tužitelj širio propagandu u korist djelovanja i politika ruske vlade kojima se destabilizira Ukrajina.
108 To je više tako jer pred Općim sudom tužitelj nije doveo u pitanje tvrdnje iz latvijske i litavske odluke, već se ograničio na formalne prigovore (vidjeti gornju točku 102.).
109 U tom pogledu valja primijetiti da okolnosti na koje se poziva tužitelj nemaju utjecaja na mogućnost koju je imao da u postupku pred Općim sudom istakne argumente i dokaze kojima se dovodi u pitanje utemeljenost tvrdnji iz navedenih odluka.
110 Usto valja istaknuti da ni tužitelj ni RS nisu osporili latvijsku i litavsku odluku pred nadležnim nacionalnim sudovima, iako, barem što se tiče latvijske odluke, iz spisa proizlazi da se protiv nje moglo žaliti.
111 U tim okolnostima treba zaključiti da je, oslanjajući se na rezoluciju Ruskog kolegija i, što se tiče akata iz ožujka 2016., također na latvijsku i litavsku odluku, Vijeće moglo utvrditi da je tužitelj širio propagandu.
112 Mjere ograničavanja koje je Vijeće donijelo protiv tužitelja zbog njegove propagande u korist djelovanja i politika ruske vlade kojima se destabilizira Ukrajina ne mogu se, međutim, smatrati neproporcionalnim ograničenjem njegova prava na slobodu izražavanja.
113 Naime, da je to tako, Vijeće ne bi moglo ostvariti svoj politički cilj izvršavanja pritiska na rusku vladu određivanjem mjera ograničavanja ne samo osobama koje su odgovorne za djelovanja ili politike te vlade u odnosu na Ukrajinu ili osobama koje provode takva djelovanja ili politike već i osobama koje potonje aktivno podupiru.
114 Sukladno sudskoj praksi iz gornje točke 75., pojam aktivne potpore obuhvaća oblike potpore koji svojom kvalitativnom ili kvalitativnom važnošću doprinose ostvarenju djelovanja i politika ruske vlade kojima se destabilizira Ukrajina.
115 Taj se pojam ne ograničuje na materijalnu potporu, već obuhvaća i potporu koju može pružiti direktor RS‑a, koji je „unitarno poduzeće” Ruske Države, a kojeg je imenovao predsjednik te države i koji je posve odgovoran za djelovanja i politike koje Vijeće osuđuje i na koja je željelo reagirati usvajanjem dotičnih mjera ograničavanja.
116 U tom je pogledu zasigurno istina da je prilikom ocjene proporcionalnosti mjera ograničavanja protiv tužitelja trebalo ispitati odvraćaju li one ruske novinare od slobodnog izražavanja o političkim pitanjima od općeg interesa, poput djelovanja i politika ruske vlade kojima se destabilizira Ukrajina. Naime, radilo bi se o štetnoj posljedici za cjelokupno društvo (vidjeti u tom smislu ESLJP, 17. prosinca 2004., Cumpănă i Mazăre protiv Rumunjske, CE:ECHR:2004:1217JUD003334896, t. 114.).
117 Međutim, to u ovom slučaju nije tako jer je tužiteljeva situacija posebna odnosno jedinstvena, s obzirom na to da je širio propagandu u potporu djelovanjima i politikama ruske vlade kojima se destabilizira Ukrajina koristeći se sredstvima i ovlastima vezanima za funkciju direktora RS‑a koju je dobio na temelju dekreta samog predsjednika Putina.
118 Drugi, pak, novinari koji se žele izjasniti, pa i izjavama koje povređuju, šokiraju i zabrinjavaju (vidjeti gornju točku 91.), o pitanjima koja pripadaju političkom diskursu i od općeg su interesa (vidjeti gornju točku 92.), poput djelovanja ili politika ruske vlade kojima se destabilizira Ukrajina, ne nalaze se u situaciji koja se može usporediti s tužiteljevom, koji je nositelj funkcije direktora RS‑a, zbog toga što ga je namjerno izabrao predsjednik Putin.
119 Usto, nijedno drugo ime novinara ne nalazi se na popisima i samo se obrazloženje jednog člana tijela samozvane „Narodne Republike Donjecka” odnosi na propagandu.
120 Prethodna razmatranja, uzimajući također u obzir široke diskrecijske ovlasti Vijeća (vidjeti gornju točku 89.), dovoljna su za određivanje da su ograničenja tužiteljeva prava na slobodu izražavanja koja bi dotične mjere ograničavanja mogle sadržavati nužna i da nisu neproporcionalna te nema potrebe da se ispituje pokazuju li drugi dokazi na kojima se Vijeće temelji da je tužitelj poticao na nasilje ili se koristio govorom mržnje.
121 Budući da su ograničenja tužiteljeve slobode izražavanja koja bi mogla biti sadržana u dotičnim mjerama ograničavanja protiv tužitelja nužna i proporcionalna, valja ispitati uvjet koji se odnosi na nepostojanje negativnog utjecaja na bit te slobode.
Nepostojanje negativnog utjecaja na tužiteljevu slobodu izražavanja
122 Što se tiče uvjeta koji se odnosi na nepostojanje negativnog utjecaja na bit tužiteljeve slobode izražavanja, valja podsjetiti da dotične mjere ograničavanja predviđaju, s jedne strane, da države članice poduzmu mjere potrebne za sprečavanje njegova ulaska ili prolaska u tranzitu preko njihova državnog područja i, s druge strane, zamrzavanje financijskih sredstava i izvora u Uniji.
123 Međutim, tužitelj je državljanin treće zemlje u odnosu na Uniju, Ruske Federacije, i boravi u toj državi, gdje obavlja profesionalnu aktivnost direktora RS‑a. Stoga dotične mjere ograničavanja ne utječu negativno na bit tužiteljeva prava na izvršavanje slobode izražavanja, osobito u okviru njegove profesionalne aktivnosti u sektoru medija u zemlji u kojoj boravi i radi (vidjeti po analogiji presudu od 4. prosinca 2015., Sarafraz/Vijeće, T‑273/13, neobjavljenu, EU:T:2015:939, t. 190. i navedenu sudsku praksu).
124 Osim toga, te su mjere privremene i reverzibilne. Naime, iz članka 6. Odluke 2014/145 proizlazi da je ona predmet stalnog praćenja, a iz članka 14. stavka 4. Uredbe br. 269/2014 da se popis iz njezina priloga ispituje u pravilnim intervalima, najmanje svakih dvanaest mjeseci.
125 Slijedi da mjere ograničavanja određene tužitelju nemaju negativan utjecaj na bitan sadržaj njegove slobode izražavanja.
126 Imajući u vidu prethodna razmatranja, prvi i drugi tužbeni razlog treba odbiti.
D – Peti tužbeni razlog, koji se temelji na činjenici da dotični kriterij nije u skladu s pravom na slobodu izražavanja i prema tome je nezakonit ako omogućuje donošenje mjera ograničavanja u odnosu na novinare koji izvršavaju to pravo
127 Tužitelj podredno ističe prigovor nezakonitosti u smislu članka 277. UFEU‑a u pogledu dotičnog kriterija ako se on protumači na način da omogućuje donošenje mjera ograničavanja u odnosu na novinare koji su izrazili mišljenja koja Vijeće smatra spornima. Taj je kriterij, tako protumačen, neproporcionalan i pravno neutemeljen. U replici tužitelj precizira da članci 29. UEU‑a i 215. UFEU‑a ne dopuštaju donošenje akata protivnih pravu na slobodu izražavanja.
128 Kao prvo, Vijeće ističe nedopuštenost ovog tužbenog razloga, koji ne ispunjava uvjete iz članka 76. točke (d) Poslovnika.
129 Kao drugo, Vijeće iznosi da dotični kriterij obuhvaća aktivnosti propagande i dezinformiranja kojima se pruža aktivna potpora ruskoj vladi u pogledu destabilizacije Ukrajine te da takav kriterij nije protivan slobodi izražavanja.
130 Iz ispitivanja prvog i drugog tužbenog razloga proizlazi da se dotični kriterij treba tumačiti na način sukladan primarnom pravu koje uključuje odredbe kojima se štiti pravo na slobodu izražavanja (vidjeti gornje točke 65. do 71.).
131 Međutim, došlo se do zaključka da se dotični kriterij može tumačiti i primijeniti na način koji je u skladu s primarnim pravom i pravom na slobodu izražavanja. Osim toga, primjena tog kriterija u tužiteljevu slučaju ne krši njegovo pravo na slobodu izražavanja jer je Vijeće poštovalo zakonske uvjete za ograničenje te slobode.
132 U tim okolnostima ovaj tužbeni razlog treba odbiti, bez potrebe odlučivanja o apsolutnoj zapreci vođenju postupka na koju se pozvalo Vijeće.
E – Treći tužbeni razlog, koji se temelji na povredi prava obrane i prava na učinkovitu sudsku zaštitu
133 Tužitelj, nakon što je podsjetio na načela iz sudske prakse koja se odnose na prava obrane u području mjera ograničavanja, ističe da, iako se aktima iz ožujka 2015. njegovo ime zadržava na dotičnim popisima, a ne upisuje prvi put, on nije prethodno obaviješten o razlozima tog zadržavanja niti je primio ozbiljne, pouzdane i konkretne dokaze kojima se ono opravdava.
134 Tužitelj kao prvo osobito ističe da su akti iz ožujka 2015. doneseni prije nego što je Vijeće odgovorilo na njegov zahtjev za pristup spisu iz dopisa od 4. veljače 2015. Prema tome, nije se mogao izjasniti o namjeri Vijeća da u odnosu na njega zadrži primjenu mjera ograničavanja.
135 Kao drugo, tužitelj ističe da njegov dopis od 25. veljače 2015. nije ispitan savjesno i nepristrano.
136 Vijeće, uz to što osporava temelj tužiteljevih argumenata o povredi prava obrane, ističe da je nedopušteno pozivanje na povredu prava na učinkovitu sudsku zaštitu samo na temelju ovog tužbenog razloga jer nije u skladu s minimalnim zahtjevima predviđenima u članku 76. točki (d) Poslovnika.
137 Uvodno valja prihvatiti argument Vijeća o apsolutnoj zapreci vođenju postupka jer tužitelj nije istaknuo argumente koji se posebno odnose na povredu prava na učinkovitu sudsku zaštitu.
138 Naime, valja podsjetiti da, na temelju članka 76. točke (d) Poslovnika, koji se u biti podudara s člankom 44. stavkom 1. točkom (c) Poslovnika Općeg suda od 2. svibnja 1991., tužba, među ostalim, mora sadržavati sažeti prikaz tužbenih razloga Osim toga, na temelju ustaljene sudske prakse, taj sažeti prikaz treba biti dovoljno jasan i precizan da bi omogućio tuženiku da pripremi svoju obranu, a Općem sudu da odluči o tužbi, prema potrebi bez traženja dodatnih podataka. Naime, da bi tužba bila dopuštena, potrebno je da činjenični i pravni elementi na kojima se temelji proizlaze, barem sažeto, ali na smislen i razumljiv način, iz teksta same tužbe, sve kako bi se osigurali pravna sigurnost i dobro sudovanje. U skladu s ustaljenom sudskom praksom, svaki tužbeni razlog tužbe kojom se pokreće postupak koji nije dovoljno jasan treba smatrati nedopuštenim. Isto se zahtijeva kada se u prilog tužbenom razlogu iznosi prigovor. Tu su apsolutnu zapreku za vođenje postupka sudovi Unije dužni ispitati po službenoj dužnosti (vidjeti u tom smislu presudu od 12. svibnja 2016., Italija/Komisija, T‑384/14, EU:T:2016:298, t. 38. (neobjavljena) i navedenu sudsku praksu).
139 Što se tiče prigovora koji se odnosi na povredu prava obrane, treba podsjetiti da je temeljno pravo na njegovo poštovanje tijekom postupka koji prethodi usvajanju mjere ograničavanja izrijekom utvrđeno člankom 41. stavkom 2. točkom (a) Povelje (vidjeti presudu od 5. studenoga 2014., Mayaleh/Vijeće, T‑307/12 i T‑408/13, EU:T:2014:926, t. 102. i navedenu sudsku praksu).
140 U tom kontekstu, valja primijetiti da članak 3. stavci 2. i 3. Odluke 2014/145 i članak 14. stavci 2. i 3. Uredbe br. 269/2014 određuju da Vijeće o svojoj odluci o uvrštavanju, što uključuje i razloge za uvrštavanje na popis, obavješćuje predmetnu osobu ili subjekta, i to ili neposredno, ako je adresa poznata, ili putem objave obavijesti, te na taj način daje takvoj osobi ili subjektu mogućnost da se očituje. Kad se očitovanje podnese ili predoče novi važni dokazi, Vijeće svoju odluku preispituje i u skladu s tim obavješćuje fizičku ili pravnu osobu, subjekt ili tijelo.
141 Usto, na početku valja istaknuti da je prema članku 6. stavku 3. Odluke 2014/145 ona predmet stalnog praćenja. Nadalje, članak 6. drugi stavak te odluke u svojoj prvotnoj verziji, koja predviđa da se primjenjuje do 17. rujna 2014., više je puta produljen naknadnim aktima. Konačno, u skladu s člankom 14. stavkom 4. Uredbe br. 269/2014, popis u njezinu prilogu redovito se pregledava, a najmanje svakih 12 mjeseci.
142 U ovom slučaju tužitelj nije pobijao ni Provedbenu odluku 2014/151 ni Provedbenu uredbu br. 284/2014, kojima je Vijeće provelo prvo uvrštenje njegova imena (vidjeti gornju točku 3.). Kao što je to priznao u pisanom odgovoru na pitanje Općeg suda, njegova prva reakcija na donošenje tih akata bila je slanje dopisa od 4. veljače 2015., iako je Vijeće 22. ožujka 2014. objavilo obavijest na pažnju osobama protiv kojih su određene mjere ograničavanja predviđene Odlukom 2014/145, provedene Provedbenom odlukom 2014/151, i predviđene Uredbom br. 269/2014, provedene Provedbenom uredbom br. 284/2014 (SL 2014., C 84, str. 3.).
143 U toj se obavijesti osobito navodi da se zahvaćene osobe i subjekti mogu obratiti Vijeću sa zahtjevom za preispitivanje odluke kojom je njihovo ime uvršteno na popise priložene prvim pobijanim aktima, zajedno s dokumentacijom u prilog svojim tvrdnjama.
144 Slijedi da je tužitelj dugo čekao prije nego što je od Vijeća zatražio pristup dokumentima koji se odnose na njega i preispitivanje svoje situacije.
145 Osim toga, valja istaknuti da je aktima iz ožujka 2015. tužiteljevo ime zadržano na dotičnim popisima s istim obrazloženjem kao i prije. U tom pogledu valja podsjetiti da, iako, sukladno sudskoj praksi, Vijeće nije dužno saslušati tužitelja prije njegova prvog uvrštenja, kako bi mjere ograničavanja koje se na njega odnose proizvele učinak iznenađenja (vidjeti u tom smislu i po analogiji presudu od 5. studenoga 2014., Mayaleh/Vijeće, T‑307/12 i T‑408/13, EU:T:2014:926, t. 110 do 113. i navedenu sudsku praksu), ono ga je načelno dužno saslušati prije donošenja odluke o zadržavanju njegova imena na predmetnim popisima. Međutim, pravo na saslušanje prije donošenja akata kojima se zadržavaju na snazi mjere ograničavanja protiv osoba na koje se iste već primjenjuju postoji samo ako je Vijeće steklo nove elemente protiv tih osoba, a ne kada se odluka o takvom zadržavanju temelji na istim razlozima kao što su oni koji su opravdali donošenje prvotnog akta kojim su naložene predmetne mjere ograničavanja (vidjeti po analogiji presudu od 28. srpnja 2016., Tomana i dr./Vijeće i Komisija, C‑330/15 P, neobjavljenu, EU:C:2016:601, t. 67. i navedenu sudsku praksu; vidjeti također u tom smislu i po analogiji presudu od 7. travnja 2016., Central Bank of Iran/Vijeće, C‑266/15 P, EU:C:2016:208, t. 33.).
146 Međutim, u ovom slučaju obrazloženje koje se odnosi na tužitelja u pobijanim aktima nije se mijenjalo u usporedbi s onim u aktima kojima je odlučeno o prvotnom uvrštavanju njegova imena.
147 U tim okolnostima, kao prvo, Vijeće nije imalo obvezu saslušati tužitelja prije donošenja pobijanih akata.
148 Kao drugo, valja istaknuti da je dopisom od 13. veljače 2015. (vidjeti gornju točku 10.) Vijeće u svakom slučaju pozvalo tužitelja da se očituje o eventualnom produljenju mjera ograničavanja koje se odnose na njega.
149 Svakako je točno da tužitelj, unatoč svojem zahtjevu od 4. veljače 2015., nije dobio pristup dokumentima kojima se opravdava uvrštavanje njegova imena kada je u odgovoru na poziv Vijeća podnio svoja očitovanja.
150 Međutim, treba primijetiti da, čak i pod pretpostavkom da se za navedeni zahtjev, iako se formalno temelji na Uredbi br. 1049/2001, može smatrati da je postavljen u okviru postupka preispitivanja predviđenog odredbama spomenutima u gornjim točkama 140. i 141. i prema tome može biti relevantan za ocjenu jesu li u ovom slučaju poštovana tužiteljeva prava obrane, Vijeću se ne može prigovoriti da nije postupalo po tom zahtjevu u vrlo kratkom roku prije donošenja akata iz ožujka 2015. jer je tužitelj čekao gotovo jedanaest mjeseci prije nego što je reagirao na prvo uvrštavanje svojeg imena i podnio takav zahtjev.
151 U tom pogledu valja podsjetiti da, kad su priopćene informacije koje su dovoljno precizne i omogućuju zainteresiranoj osobi da učinkovito izloži svoje stajalište o dokazima koje joj Vijeće stavlja na teret, načelo poštovanja prava obrane ne podrazumijeva obvezu te institucije da spontano omogući pristup dokumentima iz svojeg spisa. Vijeće je obvezno omogućiti pristup svim administrativnim dokumentima koji nisu povjerljivi, a koji se odnose na dotičnu mjeru, samo na zahtjev zainteresirane strane (vidjeti presudu od 14. listopada 2009., Bank Melli Iran/Vijeće, T‑390/08, EU:T:2009:401, t. 97. i navedenu sudsku praksu).
152 U ovom slučaju, budući da je u okviru ispitivanja četvrtog tužbenog razloga utvrđeno da je dovoljno obrazloženje pobijanih akata koji se odnose na tužitelja, a koje se podudara s obrazloženjem akata koji su sadržavali prvo uvrštavanje njegova imena, Vijeće nije bilo obvezno poduzeti korake kako bi se tužitelju omogućio pristup spisu ili pričekati ishod zahtjeva koji je potonji konačno podnio, prije odluke o zadržavanju njegova imena na dotičnim popisima. Tužitelj je, naime, znatno prije primitka dopisa od 16. ožujka 2015. znao da je obuhvaćen mjerama ograničavanja zbog aktivnosti u svojstvu novinara i direktora RS‑a i svakako je znao na koji ih je način izvršavao.
153 Kao treće i podredno, valja podsjetiti da, kako bi ta povreda prava obrane rezultirala poništenjem akta, treba dokazati da bi izostankom te neregularnosti ishod postupka bio drukčiji. U ovom slučaju tužitelj nije objasnio koje bi argumente i dokaze istaknuo da je ranije primio dotične dokumente niti je dokazao da bi ti argumenti i dokazi u njegovu slučaju doveli do drukčijeg ishoda, odnosno do neobnavljanja dotičnih mjera ograničavanja u pogledu njega (vidjeti u tom smislu i po analogiji presudu od 18. rujna 2014., Georgias i dr./Vijeće i Komisija, T‑168/12, EU:T:2014:781, t. 106. do 108. i navedenu sudsku praksu). Dakle, ovaj tužbeni razlog ni u kojem slučaju ne bi mogao dovesti do poništenja pobijanih akata.
154 Imajući u vidu prethodna razmatranja, ovaj tužbeni razlog treba odbiti.
155 Budući da sve tužbene razloge koje je istaknuo tužitelj treba odbiti, tužbu valja odbiti u cijelosti.
Troškovi
156 Sukladno članku 134. stavku 1. Poslovnika, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove. Budući da tužitelj nije uspio u postupku, treba mu naložiti snošenje troškova sukladno zahtjevu Vijeća.
Slijedom navedenoga,
OPĆI SUD (deveto vijeće)
proglašava i presuđuje:
1) Tužba se odbija.
2) Dmitriju Konstantinoviču Kiselevu nalaže se snošenje troškova.
Berardis | Tomljenović | Spielmann |
Objavljeno na javnoj raspravi u Luxembourgu 15. lipnja 2017.
Potpisi
Sadržaj
Činjenice iz kojih proizlazi spor
Postupak i zahtjevi stranaka
Pravo
A – Šesti tužbeni razlog, koji se temelji na povredi Sporazuma o partnerstvu
B – Četvrti tužbeni razlog, koji se temelji na povredi obveze obrazlaganja
C – Prvi i drugi tužbeni razlog, koji se temelje na očitoj pogrešci u ocjeni u pogledu primjene dotičnog kriterija na tužiteljevu situaciju i povredi prava na slobodu izražavanja
1. Opseg sudskog nadzora
2. Tumačenje dotičnog kriterija u kontekstu primarnog prava, osobito slobode izražavanja
a) Uvjet prema kojem svako ograničenje slobode izražavanja treba biti „predviđeno zakonom”
b) Ostvarenje cilja od općeg interesa
c) Neprekomjernost mjera ograničavanja određenih tužitelju
Nužnost i proporcionalnost ograničenja
Nepostojanje negativnog utjecaja na tužiteljevu slobodu izražavanja
D – Peti tužbeni razlog, koji se temelji na činjenici da dotični kriterij nije u skladu s pravom na slobodu izražavanja i prema tome je nezakonit ako omogućuje donošenje mjera ograničavanja u odnosu na novinare koji izvršavaju to pravo
E – Treći tužbeni razlog, koji se temelji na povredi prava obrane i prava na učinkovitu sudsku zaštitu
Troškovi