PRESUDA OPĆEG SUDA (sedmo vijeće)
9. rujna 2020.(*)
„Izvanugovorna odgovornost – Razvojna suradnja – Izvršenje proračuna Unije u okviru neizravnog upravljanja – Odluka kojom je suspendirana mogućnost da tužitelj s Komisijom zaključi nove sporazume o delegiranju u okviru neizravnog upravljanja – Nezakonitost – Dovoljno ozbiljna povreda pravnog pravila kojim se dodjeljuju prava pojedincima – Zahtjev za izdavanje naloga – Nepravodobnost – Izmjena vrste tražene naknade štete – Nedopuštenost”
U predmetu T‑381/15 RENV,
International Management Group (IMG), sa sjedištem u Bruxellesu (Belgija), koji zastupaju L. Levi i J.-Y. de Cara, odvjetnici,
tužitelj,
protiv
Europske komisije, koju zastupaju J. Baquero Cruz i J. Norris, u svojstvu agenata,
tuženika,
povodom zahtjeva na temelju članka 268. UFEU‑a za naknadu štete koju je tužitelj pretrpio zbog odluke Komisije, sadržane u njezinom dopisu od 8. svibnja 2015., o tome da s njim neće zaključivati nove sporazume o delegiranju u okviru neizravnog upravljanja „dok se potpuno ne utvrdi njegov status međunarodne organizacije”,
OPĆI SUD (sedmo vijeće),
u sastavu: R. da Silva Passos, predsjednik, L. Truchot (izvjestitelj) i M. Sampol Pucurull, suci,
tajnik: L. Ramette, administrator,
uzimajući u obzir pisani postupak i nakon rasprave održane 12. ožujka 2020.,
donosi sljedeću
Presudu
Činjenice iz kojih proizlazi spor
Tužiteljevi navodi
1 Tužitelj, International Management Group (IMG), u skladu sa svojim statutom, kakav se nalazi u sudskom spisu, osnovan je 25. studenoga 1994. kao međunarodna organizacija pod nazivom „International Management Group – Infrastructure for Bosnia and Herzegovina” sa sjedištem u Beogradu (Srbija), s ciljem da se državama koje sudjeluju u rekonstrukciji Bosne i Hercegovine omogući da u tu svrhu raspolažu s određenim subjektom. Nakon toga tužitelj je postupno širio područje svojeg djelovanja te je 13. lipnja 2012. sklopio sporazum o sjedištu s Kraljevinom Belgijom.
2 U okviru svojih djelatnosti tužitelj je zaključio nekoliko sporazuma s Europskom komisijom, među ostalim na temelju primjene načina izvršenja proračuna Europske unije nazvanog „neizravno ili zajedničko upravljanje”, predviđenog financijskim pravilima Unije (u daljnjem tekstu: sporazumi o delegiranju u okviru neizravnog upravljanja), opisanima u nastavku.
Zajedničko upravljanje s međunarodnim organizacijama (neizravno upravljanje)
3 Neizravno upravljanje je način izvršavanja proračuna Unije koji proizlazi iz članaka 53. i 53.d Uredbe Vijeća (EZ, Euratom) br. 1605/2002 od 25. lipnja 2002. o Financijskoj uredbi koja se primjenjuje na opći proračun Europskih zajednica (SL 2002., L 248, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 1., svezak 2., str. 145.), kako je izmijenjena Uredbom Vijeća (EZ, Euratom) br. 1995/2006 od 13. prosinca 2006. (SL 2006., L 390, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 1., svezak 1., str. 267.) i članka 43. Uredbe Komisije (EZ, Euratom) br. 2342/2002 od 23. prosinca 2002. o utvrđivanju detaljnih pravila za provedbu Uredbe br. 1605/2002 (SL 2002., L 357, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 1., svezak 3., str. 7.), kako je izmijenjena Uredbom Komisije (EZ, Euratom) br. 478/2007 od 23. travnja 2007. (SL 2007., L 111, str. 13.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 1., svezak 2., str. 264.) (u daljnjem tekstu, zajedno s Uredbom br. 1605/2002: financijska pravila iz 2002.).
4 Članak 53. Uredbe br. 1605/2002 predviđa:
„Komisija izvršava proračun u skladu s odredbama članaka 53.a do 53.d ove Uredbe na neki od sljedećih načina:
(a) centralizirano;
(b) podijeljenim ili decentraliziranim upravljanjem;
(c) zajedničkim upravljanjem s međunarodnim organizacijama.”
5 U članku 53.d te uredbe navodi se sljedeće:
„1. Ako Komisija izvršava proračun putem zajedničkog upravljanja, određene provedbene zadaće povjeravaju se međunarodnim organizacijama […]
[…]
2. Pojedinačni sporazumi s međunarodnim organizacijama o dodjeli financijskih sredstava sadržavaju detaljne odredbe za izvršavanje zadaća koje su povjerene takvoj međunarodnoj organizaciji.
[…].”
6 Članak 43. stavak 2. Uredbe br. 2342/2002 navodi sljedeće:
„Međunarodne organizacije iz članka 53.d Uredbe [br. 1605/2002] su:
(a) međunarodne organizacije javnog sektora koje su osnovane na temelju međuvladinih sporazuma i specijalizirane agencije koje su osnovale takve organizacije;
[…]”
7 Uredba br. 1605/2002 zamijenjena je, s učinkom od 1. siječnja 2013., Uredbom (EU, Euratom) br. 966/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 25. listopada 2012. o financijskim pravilima koja se primjenjuju na opći proračun Unije i o stavljanju izvan snage Uredbe Vijeća br. 1605/2002 (SL 2012., L 298, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 1., svezak 7., str. 248.). Međutim, u članku 212. točki (a) Uredbe br. 966/2012 predviđeno je, među ostalim, da članci 53. i 53.d Uredbe br. 1605/2002 ostaju primjenjivi na sve obveze preuzete do 31. prosinca 2013.
8 Uredba br. 2342/2002 zamijenjena je, s učinkom od 1. siječnja 2013., Delegiranom uredbom Komisije (EU) br. 1268/2012 od 29. listopada 2012. o pravilima za primjenu Uredbe br. 966/2012 (SL 2012., L 362, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 1., svezak 9., str. 183.) (u daljnjem tekstu, zajedno s Uredbom br. 966/2012: financijska pravila iz 2012.).
9 Uredba br. 966/2012 stupila je na snagu 27. listopada 2012., u skladu sa svojim člankom 214. prvim stavkom. Primjenjuje se od 1. siječnja 2013., u skladu s drugim stavkom tog članka, ne dovodeći u pitanje datume posebne primjene predviđene za određene članke te uredbe.
10 Među potonjim člancima je i članak 58., naslovljen „Načini izvršenja proračuna”, koji se primjenjuje samo na obveze preuzete od 1. siječnja 2014., čiji stavak 1. glasi:
„Komisija izvršava proračun na sljedeće načine:
(a) izravno (‚izravno upravljanje’) putem svojih službi […]
(b) podijeljenim upravljanjem s državama članicama (‚podijeljeno upravljanje’); ili
(c) neizravno (‚neizravno upravljanje’) […], povjeravanjem zadaća izvršenja proračuna:
i. trećim zemljama ili tijelima koje su one odredile;
ii. međunarodnim organizacijama i njihovim agencijama;
[…]”
11 Članak 43. Delegirane uredbe br. 1268/2012, naslovljen „Posebne odredbe za neizravno upravljanje s međunarodnim organizacijama”, u stavku 1. navodi:
„Međunarodne organizacije iz podtočke ii. članka 58. stavka 1. točke (c) Uredbe [br. 966/2012] su:
(a) međunarodne organizacije javnog sektora koje su osnovane na temelju međuvladinih sporazuma i specijalizirane agencije koje su osnovale takve organizacije;
[…]”
OLAF‑ova istraga i daljnje postupanje u vezi s njom
12 Europski ured za borbu protiv prijevara (OLAF) je, u skladu s člankom 7. stavkom 6. Uredbe (EU, Euratom) br. 883/2013 Europskog parlamenta i Vijeća od 11. rujna 2013. o istragama koje provodi OLAF i stavljanju izvan snage Uredbe (EZ) br. 1073/1999 Europskog parlamenta i Vijeća i Uredbe Vijeća (Euratom) br. 1074/1999 (SL 2013., L 248, str. 1.), 17. veljače 2014. obavijestio Komisiju da je otvorio istragu (istraga br. OF/2011/1002) o pravnom statusu tužitelja kao „međunarodne organizacije” u smislu financijskih pravila iz 2002. i 2012.
13 OLAF je 9. prosinca 2014. sastavio svoje završno izvješće (u daljnjem tekstu: OLAF‑ovo izvješće), koje je Komisija zaprimila 15. prosinca 2014. OLAF‑ovo izvješće sadržavalo je niz preporuka za provođenje administrativnih i financijskih mjera.
14 U svojem je izvješću OLAF u biti smatrao da tužitelj nije „međunarodna organizacija”, u smislu financijskih pravila iz 2002. i 2012., i da možda čak nema ni vlastitu pravnu osobnost. OLAF stoga preporučuje Komisiji da tužitelju nametne administrativne i financijske sankcije te da provede povrat iznosa koji su mu isplaćeni.
15 Komisija je 8. svibnja 2015. tužitelju uputila dopis (u daljnjem tekstu: dopis od 8. svibnja 2015.) u kojem ga je obavijestila o svojem postupanju s obzirom na OLAF‑ovo izvješće.
16 U dopisu od 8. svibnja 2015. Komisija je, kao prvo, osobito navela da je prihvatila OLAF‑ovu preporuku o pojačanim revizijama i aktivnostima praćenja te da je u odnosu na tužitelja uvedeno provođenje upozorenja o provjeri u okviru Sustava ranog upozoravanja (u daljnjem tekstu: SRU).
17 Kao drugo, Komisija je navela da neće tražiti povrat sredstava koja su dodijeljena tužitelju na temelju ugovora o izravnom upravljanju te da ne namjerava, na temelju dostupnih dokaza, tražiti naknadu za sredstva dodijeljena tužitelju za neizravno upravljanje. Komisija je prema tome odlučila da će se tekući ugovori zaključeni s tužiteljem nastaviti izvršavati, tako da će ona platiti iznose koje duguje tužitelju kao protučinidbu za aktivnosti koje je potonji izvršio. Međutim, Komisija je objasnila da će provođenje tekućih ugovora biti pod „pojačanim nadzorom” i „odgovarajućim dodatnim mjerama” radi zaštite financijskih interesa Unije.
18 Kao treće, Komisija je navela da „dok se potpuno ne utvrdi [tužiteljev] status međunarodne organizacije”, njezine službe neće s njime sklapati nove sporazume o delegiranju u okviru neizravnog upravljanja.
Prethodni postupci pred Općim sudom i Sudom
19 Tužitelj je 14. srpnja 2015. podnio tužbu tajništvu Općeg suda, upisanu pod brojem T‑381/15. Tom je tužbom tražio, u biti, poništenje dopisa od 8. svibnja 2015. u dijelu u kojem je Komisija, s jedne strane, odlučila o provođenju pojačanih revizija i aktivnosti praćenja, kao i provođenju upozorenja o provjeri u okviru SRU‑a i, s druge strane, odbila priznati mu svojstvo međunarodne organizacije u smislu financijskih pravila iz 2002. i 2012. Osim toga, tužitelj je tražio naknadu imovinske i neimovinske štete.
20 Komisija je zahtijevala da se tužba, u cijelosti ili djelomično, odbaci kao nedopuštena i, podredno, da se odbije kao neosnovana.
21 Presudom od 2. veljače 2017., IMG/Komisija (T‑381/15, neobjavljena, u daljnjem tekstu „prvotna presuda”, EU:T:2017:57), Opći je sud:
– utvrdio da se obustavlja postupak povodom tužbe u dijelu u kojem je tužitelj tražio poništenje prijave upozorenja o provjeri u okviru SRU‑a, koja se odnosi na njega;
– odbacio tužbu kao nedopuštenu u dijelu u kojem se odnosi, s jedne strane, na pojačane mjere revizije i praćenja i, s druge strane, na dodatne mjere zaštite financijskih interesa Unije, s obzirom na to da se ne radi o aktima koji se mogu pobijati;
– u preostalom dijelu odbio tužbu za poništenje kao neosnovanu;
– odbio tužbu za naknadu štete.
22 Tužitelj je 11. travnja 2017. podnio žalbu na prvotnu presudu tajništvu Općeg suda, koja je upisana pod brojem C‑184/17 P. Tužitelj je od Suda zahtijevao da:
– „ukine [prvotnu presudu];
– u skladu s tim prihvati njegove zahtjeve istaknute u prvostupanjskom postupku, kako su izmijenjeni i, prema tome:
– poništi odluku Komisije od 8. svibnja 2015. kojom [mu] je odbila priznati status međunarodne organizacije u skladu s Financijskom uredbom,
– naloži tuženiku naknadu imovinske štete u visini od 28 milijuna eura i neimovinske štete u visini od [jednog] eura,
– […]”
23 Komisija je, osim što je zatražila da se žalba odbije, podnijela protužalbu, kojom je zatražila da Sud, s jedne strane, ukine prvotnu presudu u dijelu u kojem je Opći sud odbio njezine prigovore nedopuštenosti i, s druge strane, da konačno odluči o sporu na način da tužbu odbaci kao nedopuštenu.
24 Odlukom predsjednika Suda od 20. ožujka 2018., predmet C‑184/17 P spojen je s predmetom C‑183/17 P, u kojem je tužitelj podnio žalbu protiv presude od 2. veljače 2017., International Management Group/Komisija (T‑29/15, neobjavljena, EU:T:2017:56), kojom je Opći sud odbio njegovu tužbu za poništenje Komisijine odluke da u okviru neizravnog upravljanja drugom subjektu, različitom od tužitelja, dodijeli provedbu programa razvoja trgovine u odnosu na Mjanmar/Burmu.
25 Presudom od 31. siječnja 2019., International Management Group/Komisija (C‑183/17 P i C‑184/17 P, u daljnjem tekstu: presuda povodom žalbe, EU:C:2019:78), Sud je odlučio sljedeće:
„1. Ukidaju se presud[a] od 2. veljače 2017., International Management Group/Komisija (T‑29/15, neobjavljena, EU:T:2017:56) i [prvotna presuda].
[…]
3. Poništava se odluka Europske komisije da više ne sklapa nove sporazume u delegiranju u okviru neizravnog upravljanja [s tužiteljem], sadržana u njezinu dopisu od 8. svibnja 2015.
4. Predmet T‑381/15 vraća se Općem sudu Europske unije na odlučivanje kako bi on odlučio o zahtjevu za naknadu štete [tužitelju], koji se odnosi na štetu koju je tom subjektu prouzročila Komisijina odluka iz točke 3. ove izreke.
5. Protužalbe se odbijaju.
6. Komisiji se nalaže snošenje troškova u predmetima C‑183/17 P, C‑184/17 P i T‑29/15.
7. U predmetu T‑381/15 o troškovima će se odlučiti naknadno.”
Postupak i zahtjevi stranaka nakon ukidanja i vraćanja predmeta na ponovno suđenje
26 Dopisima od 6. veljače 2019. tajništvo Općeg suda pozvalo je stranke da, u skladu s člankom 217. stavkom 1. Poslovnika Općeg suda, podnesu svoja pisana očitovanja o nastavku postupka (u daljnjem tekstu: očitovanja o nastavku postupka). Tužitelj i Komisija su, u roku koji im je za to dodijeljen, podnijeli svoja očitovanja.
27 Dopisima od 26. travnja 2019. tajništvo Općeg suda pozvalo je stranke da, u skladu s člankom 217. stavkom 3. Poslovnika, podnesu dodatna pisana očitovanja (u daljnjem tekstu: dodatna očitovanja). Tužitelj i Komisija podnijeli su ih u roku koji je produljen na tužiteljev zahtjev.
28 Komisija je u dodatnom očitovanju zatražila da se postupak prekine na temelju članka 69. Poslovnika sve dok ona ponovno ne razmotri tužiteljev pravni status, u okviru izvršenja presude povodom žalbe.
29 U dopisu predanom tajništvu Općeg suda 12. srpnja 2019. tužitelj se nije složio s Komisijinim zahtjevom za prekid. Odlukom predsjednika sedmog vijeća Općeg suda od 16. srpnja 2019. taj je zahtjev odbijen.
30 U skladu s člankom 106. stavkom 2. Poslovnika, Komisija je 24. srpnja 2019. podnijela zahtjev za saslušanje na raspravi.
31 Budući da se sastav Općeg suda promijenio, predsjednik Općeg suda je odlukom od 16. listopada 2019., na temelju članka 27. stavka 3. Poslovnika, dodijelio predmet novom sucu izvjestitelju, koji je raspoređen u sedmo vijeće u novom sastavu.
32 Na prijedlog suca izvjestitelja Opći je sud (sedmo vijeće) odlučio otvoriti usmeni dio postupka te je, u okviru mjera upravljanja postupkom, predviđenih u članku 89. Poslovnika, strankama postavio pitanja na koja su morale odgovoriti u pisanom obliku prije rasprave. Stranke su na ta pitanja odgovorile u roku koji im je za to određen.
33 U svojem odgovoru na pitanja Općeg suda Komisija je navela da je tužitelj podnio Sudu zahtjev za tumačenje presude povodom žalbe te je pozvala Opći sud da prekine postupak do odluke Suda o navedenom zahtjevu.
34 Odlukom od 28. veljače 2020. predsjednik sedmog vijeća Općeg suda odbio je Komisijin zahtjev za prekid postupka.
35 Rješenjem od 9. lipnja 2020., International Management Group/Komisija (C‑183/17 P‑INT, neobjavljeno, EU:C:2020:447), Sud je odbacio zahtjev za tumačenje kao očito nedopušten.
36 Na raspravi od 12. ožujka 2020. saslušana su izlaganja stranaka i njihovi odgovori na usmena pitanja koja je postavio Opći sud.
37 Tužitelj od Općeg suda zahtijeva da:
– tužbu proglasi dopuštenom i osnovanom;
– naloži Komisiji da mu naknadi imovinsku i neimovinsku štetu;
– naloži Komisiji snošenje troškova.
38 Komisija od Općeg suda zahtijeva da:
– odbaci tužiteljevu tužbu za naknadu štete kao djelomično nedopuštenu, a da je u svakom slučaju odbije kao neosnovanu;
– naloži tužitelju snošenje troškova.
Pravo
Predmet spora nakon ukidanja i vraćanja predmeta na ponovno suđenje
39 Stranke su tijekom rasprave, u odgovoru na pitanje Općeg suda, potvrdile da je predmet ovog spora ograničen na naknadu štete koja proizlazi iz Komisijine odluke, sadržane u dopisu od 8. svibnja 2015., da s tužiteljem neće zaključivati nove sporazume o delegiranju u okviru neizravnog upravljanja „dok se potpuno ne utvrdi [njegov status] međunarodne organizacije” (u daljnjem tekstu: sporna odluka), koju je Sud ukinuo. Navedene su izjave stranaka unesene u zapisnik s rasprave.
Dopuštenost
40 U svojem očitovanju o nastavku postupka tužitelj od Općeg suda, u odnosu na naknadu imovinske štete, zahtijeva:
– „da Komisiji naloži da [mu] povjeri […] obujam poslova u vrijednosti od 68,5 milijuna eura […] kao naknadu za pretrpljeni gubitak poslova [između 2015. i 2019.]”;
– da naloži Komisiji „da to učini u ograničenom razdoblju, za koje smatra da je razumno odrediti u trajanju od [tri] godine”;
– „da uz svoj nalog naloži Komisiji i da plati zatezne kamate, obračunane po stopi od 3,5 %, tekuće od 1. siječnja 2021. na iznos obujma poslova u vrijednosti od 68,5 milijuna eura, koji 31. prosinca 2020. ne bi bili povjereni tužitelju”;
– da naloži Komisiji da mu plati iznos od 6,841 milijuna eura, uvećan za zatezne kamate obračunane po godišnjoj stopi od 3,5 %, koji se sastoji od sljedećih iznosa:
– 2,45 milijuna eura „za ponovnu uspostavu rezervi”, koji se odnosi na smanjenje postojećih rezervi između kraja 2014. i kraja 2018., i dodatne rezerve koje je tužitelj inače mogao osnovati;
– 3 milijuna eura na ime „paketa neizravnih troškova”, na koje bi tužitelj imao pravo da je Komisija s njim sklopila sporazume o delegiranju u okviru neizravnog upravljanja za 42,5 milijuna eura, pri čemu se napominje da bi takva šteta bila popravljena da su takvi sporazumi sklopljeni povodom mjera koje je naložio Opći sud;
– 120 000 eura za otpremnine osoblju;
– 516 000 eura za ponovno zapošljavanje osoblja;
– 305 000 eura za ponovnu uspostavu funkcioniranja informatičkog sustava;
– 150 000 eura za naknadu ostalih poslovnih izdataka;
– 300 000 eura, za provođenje komunikacijske kampanje nužne za povratak tužiteljeva imidža i međunarodnog ugleda.
41 Kada je riječ o neimovinskoj šteti, tužitelj, s jedne strane, na ime naknade štete zahtijeva plaćanje iznosa od 10 milijuna eura, zajedno s kamatama po godišnjoj zakonskoj stopi od 3,5 %, tekućoj od 8. svibnja 2015.
42 S druge strane, tužitelj zahtjeva da Opći sud, na ime pravične naknade, Komisiji naloži:
– „da objavi priopćenje za tisak u kojem će na potpuno jasan način objaviti činjenicu da je [tužitelj] doista međunarodna organizacija u smislu financijskih pravila i međunarodnog prava”;
– „da prizna da zbog toga [tužitelj] ima puni pristup sustavu delegiranja odobrenih sredstava namijenjenih međunarodnim organizacijama i drugim ovlaštenim tijelima”;
– „da preuzme obvezu da na prvim stranicama novina i časopisa koje [tužitelj] navede objavi relevantne članke kojima će na formalan način demantirati optužbe i glasine na [njegov] račun”.
43 Kao prvo, Komisija tvrdi da su tužiteljevi zahtjevi da Opći sud protiv nje izda naloge nedopušteni, jer nisu izneseni u prvotnoj tužbi, te da tužitelj ne može promijeniti vrstu svojih zahtjeva u okviru postupka nakon ukidanja i vraćanja predmeta na ponovno suđenje. Što se tiče zahtjeva za izdavanje naloga koji se odnose na imovinsku štetu, Komisija dodaje da sud Unije ne smije zadirati u ovlasti upravnog tijela i stoga ne može izdavati naloge institucijama. Nadalje, traženi nalozi bili bi protivni načelu dobrog financijskog upravljanja i margini prosudbe koju Komisija ima u odabiru načina izvršenja proračuna Unije.
44 Kao drugo, Komisija primjećuje da se iznos od 6,841 milijuna eura, koji tužitelj od nje zahtijeva, djelomično odnosi na oblike štete na koje se tužitelj nije pozvao tijekom postupka koji je prethodio ukidanju i vraćanju predmeta na ponovno suđenje. Tužitelj je izmijenio predmet spora na način koji nije spojiv s pravilima koja uređuju postupak pred Općim sudom. Komisija, međutim, priznaje da zahtjev za plaćanje iznosa od 3 milijuna eura, na ime „paketa neizravnih troškova”, ne predstavlja novi zahtjev.
45 Kao treće, Komisija naglašava da je tužitelj u svojoj tužbi zatražio plaćanje jednog eura kao simbolične naknade za neimovinsku štetu. Komisija smatra da tužitelj, unatoč tome što je naveo da je taj zahtjev iznio „uz pridržaj prava prilagodbe iznosa”, nije objasnio razloge zbog kojih je ta šteta sada narasla na iznos od 10 milijuna eura. Komisija primjećuje da su dokazi koje je tužitelj, u svrhu potkrjepljenja svojeg novog zahtjeva, iznio u prilogu svojim očitovanjima o nastavku postupka, novinski članci koji prethode podnošenju prvotne tužbe, pri čemu tužitelj nije opravdao zakašnjenje u podnošenju tih dokumenata. Ti su dokazi stoga nedopušteni, na temelju članka 85. Poslovnika.
46 U pisanim odgovorima na pitanja Općeg suda (vidjeti točku 32. ove presude), koji se odnose na prigovor nedopuštenosti koji je Komisija istaknula u svojem dodatnom podnesku, tužitelj prije svega tvrdi da su oblici štete čiju naknadu traži identični onima koji se nalaze u njegovoj tužbi. On je samo precizirao svoje zahtjeve tako što je promijenio tražene iznose te razjasnio oblik štete koji se odnosi na njegovu „ponovnu uspostavu”. Što se tiče neimovinske štete, tužitelj naglašava da je njegov zahtjev za dodjelu jednog eura kao simbolične naknade bio istaknut „uz pridržaj prava prilagodbe iznosa”.
47 Tužitelj potom tvrdi, pozivajući se osobito na presudu od 10. svibnja 2006., Galileo International Technology i dr./Komisija (T‑279/03, EU:T:2006:121), da je sudska praksa već prihvatila da stranka u okviru tužbe za naknadu štete može tražiti od Općeg suda da tuženoj instituciji naloži činjenje ili nečinjenje. Naglašava da je sudskom nalogu svojstveno to da ograničava diskrecijsko pravo institucije u definiranju mjera izvršenja javne službe koja joj je povjerena. Načelo diobe vlasti, na koju se Komisija poziva, nije prepreka tomu da sudac ograniči ovlasti uprave. Osim toga, tužitelj smatra da njegov zahtjev ostavlja Komisiji marginu prosudbe o načinu na koji će definirati obujam poslova od 68,5 milijuna eura koje mu treba dodijeliti.
48 Naposljetku, tužitelj objašnjava da su zahtjevi iz prve tri alineje točke 40. ove presude zamijenili zahtjev za naknadu štete postavljen pred Općim sudom tijekom postupka koji je prethodio ukidanju i vraćanju predmeta na ponovno suđenje, kojim je tražio plaćanje iznosa od 14 milijuna eura godišnje, za 2015. i 2016. godinu.
49 Kao prvo, kada je riječ o tužiteljevim zahtjevima iz prve tri alineje točke 40. ove presude, koji se odnose na popravljanje imovinske štete restitucijom, i iz prve tri alineje točke 42. ove presude, koji se odnose na popravljanje neimovinske štete restitucijom, valja podsjetiti da, u skladu s člankom 76. točkom (e) Poslovnika, tužitelj mora u tužbi iznijeti svoje zahtjeve. Stoga se, načelno, u obzir mogu uzeti samo tužbeni zahtjevi izneseni u aktu kojim se pokreće postupak, a osnovanost tužbe treba ispitati samo s obzirom na tužbene zahtjeve iz tog akta (presuda od 24. listopada 2018., Epsilon International/Komisija, T‑477/16, neobjavljena, EU:T:2018:714, t. 45.; vidjeti u tom smislu i presude od 8. srpnja 1965., Krawczynski/Komisija, 83/63, EU:C:1965:70, t. 785., i od 25. rujna 1979., Komisija/Francuska, 232/78, EU:C:1979:215, t. 3.).
50 Članak 84. stavak 1. Poslovnika dopušta iznošenje novih razloga ako se temelje na pravnim ili činjeničnim elementima za koje se saznalo tijekom postupka. Iz sudske prakse proizlazi da taj uvjet uređuje a fortiori svaku izmjenu zahtjeva te da se u nedostatku pravnih ili činjeničnih elemenata iznesenih u pisanom dijelu postupka u obzir mogu uzeti samo tužbeni zahtjevi (presude od 13. rujna 2013., Berliner Institut für Vergleichende Sozialforschung/Komisija, T‑73/08, neobjavljena, EU:T:2013:433, t. 43., i od 24. listopada 2018., Epsilon International/Komisija, T‑477/16, neobjavljena, EU:T:2018:714, t. 46.).
51 Ta su načela primjenjiva tijekom ovog postupka nakon ukidanja i vraćanja predmeta na ponovno suđenje jer on predstavlja djelomični nastavak istog spora koji je započeo podnošenjem tužbe (vidjeti u tom smislu presudu od 13. prosinca 2018., Kakol/Komisija, T‑641/16 RENV i T‑137/17, neobjavljena, EU:T:2018:958, t. 70.).
52 Iz toga slijedi da, iako tužitelj zbog proteka vremena od podnošenja tužbe može u toj fazi postupka prilagoditi iznose iz početnih zahtjeva za naknadu štete, ako iznese razloge za to, on ne može promijeniti vrstu zahtjeva za naknadu štete (vidjeti u tom smislu presude od 15. srpnja 1963., Plaumann/Komisija, 25/62, EU:C:1963:17, str. 224., i od 11. siječnja 2002., Biret i Cie/Vijeće, T‑210/00, EU:T:2002:3, t. 48. i 49.; vidjeti u tom smislu i po analogiji i presudu od 8. ožujka 1990., Schwedler/Parlament, T‑41/89, EU:T:1990:19, t. 34.).
53 U ovom predmetu valja utvrditi da tužitelj, u aktu kojim je pokrenut postupak, nije podnio zahtjeve Općem sudu za izdavanje naloga za činjenje ili nečinjenje, navedene u prve tri alineje točke 40. ove presude i u prve tri alineje točke 42. ove presude, koje iznosi u svojim očitovanjima o nastavku postupka. Takvi zahtjevi nisu štoviše navedeni ni u replici ni u zapisniku s rasprave koja se održala na Općem sudu 20. listopada 2016., a koji, na temelju članka 114. stavka 1. Poslovnika, predstavlja javnu ispravu. Iz tužbe, replike i navedenog zapisnika naime proizlazi da je tužitelj tijekom postupka koji je prethodio vraćanju na ponovno suđenje tražio, na ime neimovinske štete, isplatu jednog eura kao simbolične naknade i, na ime imovinske štete, naknadu štete u iznosu od 14 milijuna eura godišnje, počevši od donošenja sporne odluke (vidjeti točku 22. ove presude).
54 Tužitelj je štoviše potvrdio te potonje zahtjeve kada je u žalbi koju je podnio protiv prvotne presude od Suda zatražio da prihvati njegove zahtjeve podnesene u prvostupanjskom postupku (vidjeti točku 22. ove presude). Sud je smatrao da nisu ispunjeni uvjeti da bi mogao sam odlučiti o tužiteljevim zahtjevima za naknadu štete, tako da je s tim u vezi morao vratiti predmet Općem sudu na ponovno suđenje. Zahtjevi za naknadu štete koje je tužitelj bio iznio međutim nisu istovjetni onima koje je postavio u okviru ovog postupka nakon ukidanja i vraćanja predmeta na ponovno suđenje.
55 Osim toga, imajući u vidu tužiteljeve zahtjeve navedene u prve tri alineje točke 40. ove presude, koji se odnose na popravljanje imovinske štete restitucijom, valja istaknuti i da je sudska praksa prihvatila da iz članka 340. drugog stavka i članka 268. UFEU‑a, koji ne isključuju popravljanje štete restitucijom, proizlazi da je sud Unije nadležan naložiti Uniji svaki oblik naknade štete koji je u skladu s općim načelima zajedničkima pravnim porecima država članica u području izvanugovorne odgovornosti, uključujući i, ako je u skladu tim načelima, popravljanje štete restitucijom, prema potrebi u obliku naloga za činjenje ili nečinjenje (presude od 10. svibnja 2006., Galileo International Technology i dr./Komisija, T‑279/03, EU:T:2006:121, t. 62. i 63., i od 8. studenoga 2011., Idromacchine i dr./Komisija, T‑88/09, EU:T:2011:641, t. 81.).
56 U ovom slučaju, međutim, nalozi čije je izdavanje zatražio tužitelj, a kojima se želi ishoditi, najdulje za razdoblje od tri godine, sklapanje sporazuma o delegiranju u okviru neizravnog upravljanja vrijednih 68,5 milijuna eura, protivni su načelu dobrog financijskog upravljanja, što je opće načelo prava Unije, spomenuto, među ostalim, u članku 310. stavku 5. i članku 317. prvom stavku UFEU‑a. Naime, ako bi sud obavezao Komisiju da s tužiteljem sklopi navedene sporazume o delegiranju u okviru neizravnog upravljanja, ona više ne bi mogla u izvršavanju svojih diskrecijskih ovlasti i uz poštovanje načela dobre uprave i dobrog financijskog upravljanja odlučivati ni o iznosu proračuna Unije koji valja povjeriti određenoj vrsti projekata ni o najboljem načinu izvršenja navedenog proračuna, a ni, u slučaju neizravnog upravljanja, o najboljem partneru za pojedini projekt.
57 Nadalje, kada bi Opći sud izdao naloge u prethodno navedene svrhe, to bi prejudiciralo ishod Komisijine ocjene tužiteljeva statusa međunarodne organizacije u smislu relevantnih odredaba prava Unije, nakon što je sporna odluka poništena presudom povodom žalbe. Ta je ocjena nužna da bi se odgovorilo na pitanje može li Komisija dodijeliti tužitelju projekte razvojne suradnje posredstvom sklapanja sporazuma o delegiranju u okviru neizravnog upravljanja.
58 Razmatranja iznesena u točki 57. ove presude isto se tako primjenjuju na tužiteljeve zahtjeve za izdavanje naloga iz prve tri alineje točke 42. ove presude, kojima se, u biti, od Komisije želi ishoditi javno priznanje tužiteljeva statusa međunarodne organizacije te njegove podobnosti za sklapanje sporazuma o delegiranju u okviru neizravnog upravljanja.
59 Prema tome, tužiteljeve zahtjeve navedene u prve tri alineje točke 40. ove presude, te prve tri alineje točke 42. ove presude, treba odbaciti kao nedopuštene.
60 Kao drugo, kada je riječ o tužiteljevu zahtjevu iz četvrte alineje točke 40. ove presude, valja istaknuti da iznosi obuhvaćeni tim zahtjevom odgovaraju oblicima imovinske štete koji se razlikuju od onih na koje se tužitelj pozvao u postupku prije ukidanja i vraćanja predmeta na ponovno suđenje, kao što to proizlazi iz točaka 53. i 54. ove presude, uz iznimku iznosa od 3 milijuna eura na ime „paketa neizravnih troškova”. Tužitelju stoga u ovoj fazi postupka nije dopušteno tražiti naknadu tih novih oblika štete.
61 Kada je riječ o iznosu od 3 milijuna eura na ime „paketa neizravnih troškova”, on se odnosi, kao što su to stranke tijekom rasprave potvrdile, na „neizravne troškove” predviđene člankom 14. stavkom 4. dokumenta naslovljenog „Opći uvjeti primjenjivi na sporazume o doprinosu između Europske unije i međunarodnih organizacija” iz priloga očitovanju Komisije o nastavku postupka. Ta odredba predviđa da odabrani subjekt na ime neizravnih troškova može dobiti paušalni postotak stvarnih troškova, na koje ima pravo, u najvišem iznosu od 7 %, i to u svrhu pokrivanja svojih općih administrativnih troškova. Traženi iznos od 3 milijuna eura u tom stadiju postupka proizlazi iz primjene tog postotka na iznos od 42,5 milijuna eura, na koji tužitelj procjenjuje vrijednost sporazuma o delegiranju u okviru neizravnog upravljanja koje je, da nije bilo sporne odluke, mogao sklopiti s Komisijom između 2015. i 2019.
62 Budući da, kao što je to Komisija priznala na raspravi (vidjeti točku 44. ove presude), iznos od 3 milijuna eura odgovara prilagodbi jednog od oblika imovinske štete za koje je naknadu tužitelj tražio tijekom postupka prije ukidanja i vraćanja predmeta na ponovno suđenje, zahtjev za plaćanje tog iznosa je dopušten.
63 Kao treće, kada je riječ o zahtjevu za naknadu neimovinske štete, procijenjene na iznos od 10 milijuna eura (vidjeti točku 41. ove presude), kao prvo, valja istaknuti da kada je tužitelj, na ime naknade te iste štete, tražio dodjelu jednog eura kao simbolične naknade, tada je objasnio da je taj zahtjev iznio „uz pridržaj prava prilagodbe iznosa”. Međutim, valja istaknuti da je tužitelj, s obzirom na to da se iznos koji se traži u ovoj fazi postupka, nakon ukidanja i vraćanja predmeta na ponovno suđenje, ne može smatrati simboličnim, promijenio vrstu svojeg zahtjeva za naknadu neimovinske štete.
64 Kao drugo, valja razmotriti Komisijin prigovor nedopuštenosti, koji se odnosi na dokaze koje je tužitelj iznio u prilogu svojim očitovanjima o nastavku postupka (vidjeti točku 45. ove presude).
65 Prema članku 85. stavku 1. Poslovnika, dokazi i dokazni prijedlozi podnose se u okviru prve razmjene podnesaka. Prema stavku 2. te odredbe, glavne stranke mogu podnositi dokaze i stavljati dokazne prijedloge u prilog svojim argumentima i u replici i u odgovoru na repliku, pod uvjetom da opravdaju kašnjenje u podnošenju takvih dokaza odnosno stavljanju dokaznih prijedloga. Iznimno, u smislu stavka 3., glavne stranke mogu podnositi dokaze i stavljati dokazne prijedloge i prije zatvaranja usmenog dijela postupka ili prije odluke Općeg suda o neprovođenju usmenog dijela postupka, pod uvjetom da opravdaju kašnjenje u podnošenju takvih dokaza odnosno stavljanju dokaznih prijedloga.
66 U ovom je slučaju tužba podnesena tajništvu Općeg suda 14. srpnja 2015., a replika 13. svibnja 2016. Međutim, uz dvije iznimke, novinski članci sadržani u prilogu navedenom u točki 64. ove presude ranijeg su datuma od dana podnošenja tužbe. Prva iznimka je članak objavljen u kolovozu 2015., a druga članak bez datuma, ali iz čijeg se sadržaja može razaznati da je objavljen tijekom 2015.
67 Budući da tužitelj nije ponudio razloge zbog kojih te članke nije dostavio u prilog tužbi ili barem replici, uvjeti predviđeni člankom 85. Poslovnika nisu ispunjeni, tako da su ti dokazi nedopušteni.
68 S obzirom na sva prethodna razmatranja, valja zaključiti da je ova tužba za naknadu štete nedopuštena, osim u dijelu u kojem se traži naknada navodno pretrpljene imovinske štete na ime „paketa neizravnih troškova”, procijenjene na iznos od 3 milijuna eura, i naknada neimovinske štete koja je u aktu kojim se pokreće postupak procijenjena na simbolični iznos od jednog eura.
Meritum
69 Prema ustaljenoj sudskoj praksi, postojanje izvanugovorne odgovornosti Unije, u smislu članka 340. drugog stavka UFEU‑a, uvjetovano je ispunjenjem skupine uvjeta, odnosno nezakonitošću postupanja koje se stavlja na teret instituciji Unije, stvarnošću štete i postojanjem uzročne veze između postupanja te institucije i navedene štete (vidjeti presudu od 5. rujna 2019., Europska unija/Guardian Europe i Guardian Europe/Europska unija, C‑447/17 P i C‑479/17 P, EU:C:2019:672, t. 147. i navedenu sudsku praksu).
Nezakonitost postupanja koje se stavlja na teret Komisiji
70 Uvjet nezakonitosti postupanja koje se stavlja na teret institucijama nalaže da se utvrdi dovoljno ozbiljna povreda pravnog pravila čija je svrha dodjeljivanje pravâ pojedincima (vidjeti presudu od 19. travnja 2007., Holcim (Deutschland)/Komisija, C‑282/05 P, EU:C:2007:226, t. 47. i navedenu sudsku praksu).
71 Stranke se ne slažu o primjeni tog načela na ovaj predmet.
72 Kao prvo, tužitelj tvrdi da relevantne odredbe financijskih pravila iz 2002. i 2012. dodjeljuju prava međunarodnim organizacijama na koje se odnose. Među tim pravima su, osobito, pravo subjekta da bude priznat kao međunarodna organizacija, ako ispunjava uvjete koje u tom smislu predviđaju navedena pravila, kao i stvarna mogućnost da mu se povjere zadaće izvršenja proračuna i dodijele odgovarajuća sredstva u okviru neizravnog upravljanja. Tužitelj smatra da, jednom kada je subjektu priznat status međunarodne organizacije, taj status, koji je stečen u skladu s međunarodnim pravom, Komisija više ne može preispitivati. Ona mora poštovati to pravo, osobito kada primjenjuje odredbe prava Unije koje upućuju na pojmove svojstvene međunarodnom pravu. Osim toga, tužitelj tvrdi da je to što Komisija može dovesti u pitanje njegov status međunarodne organizacije protivno načelu dobre uprave. On je tijekom rasprave, u odgovoru na pitanje Općeg suda, objasnio da to načelo obavezuje Komisiju da brižno i nepristrano, u svjetlu svih korisnih informacija, razmotri njegovu situaciju.
73 Kao drugo, tužitelj smatra da relevantne odredbe financijskih pravila iz 2002. i 2012. ne ostavljaju Komisiji nikakvo diskrecijsko pravo, tako da sama povreda tih odredaba predstavlja dovoljno ozbiljnu povredu.
74 Komisija osporava tužiteljeve argumente.
75 Uvodno valja ponoviti da je na stranci koja se namjerava pozvati na odgovornost Unije da dokaže da su uvjeti za to ispunjeni, osobito uvjet koji se odnosi na postojanje dovoljno ozbiljne povrede pravnog pravila koje ima za cilj dodjeljivanje prava pojedincima (vidjeti u tom smislu presude od 23. ožujka 2004., Médiateur/Lamberts, C‑234/02 P, EU:C:2004:174, t. 52.; od 6. lipnja 2019., Dalli/Komisija, T‑399/17, neobjavljena, u žalbenom postupku, EU:T:2019:384, t. 217., i od 18. studenoga 2014., McCoy/Odbor regija, F‑156/12, EU:F:2014:247, t. 90.).
76 U ovom slučaju tužitelj osnovano primjećuje da financijska pravila iz 2002. i 2012., kada u svojim odredbama koje se odnose na neizravno upravljanje upotrebljavaju pojmove „međunarodne organizacije” i „međunarodne organizacije javnog sektora”, te pojmove preuzimaju iz međunarodnog prava.
77 Iz ustaljene sudske prakse proizlazi da se odredbe prava Unije trebaju u najvećoj mogućoj mjeri tumačiti s obzirom na međunarodno pravo (presude od 14. srpnja 1998., Bettati, C‑341/95, EU:C:1998:353, t. 20., i od 8. rujna 2015., Philips Lighting Poland i Philips Lighting/Vijeće, C‑511/13 P, EU:C:2015:553, t. 60.).
78 Takav je slučaj s pojmom međunarodne organizacije, koji se među ostalim nalazi u Bečkoj konvenciji o pravu međunarodnih ugovora od 23. svibnja 1969., koja je kodificirala pravila međunarodnog običajnog prava. Prema sudskoj praksi, ta su pravila obvezujuća za institucije Unije i dio su njezina pravnog poretka (presuda od 16. lipnja 1998., Racke, C‑162/96, EU:C:1998:293, t. 46.). Valja ipak objasniti da se pojam međunarodne organizacije, preuzet iz međunarodnog prava, nalazi u financijskim pravilima iz 2002. i 2012. u svrhu koja je, s obzirom na to da se odnosi na izvršenje proračuna Unije, specifična za pravo Unije.
79 Valja istaknuti da Komisija mora, prigodom izvršavanja proračuna Unije, prije svega poštovati načelo dobrog financijskog upravljanja (vidjeti točku 56. ove presude).
80 Iz toga slijedi da Komisija, kada u svrhu zaključenja sporazuma o delegiranju u okviru neizravnog upravljanja ispituje je li podnositelj međunarodna organizacija, mora voditi računa ne samo o načelima međunarodnog prava koja se odnose na međunarodne organizacije, nego poduzeti i sve nužne mjere za zaštitu financijskih interesa Unije, u skladu s navedenim načelom.
81 Prema tome, čak i pod pretpostavkom da je u međunarodnom pravu zabranjeno, kako to tvrdi tužitelj, preispitivati status međunarodne organizacije priznat subjektu, jer je taj status trajno stečen, takva se zabrana ipak ne može primjenjivati na Komisiju, kada izvršavajući proračun Unije primjenjuje pojam međunarodne organizacije predviđen financijskim pravilima iz 2002. i 2012., isključivo u smislu tih pravila.
82 Nepostojanje takve zabrane proizlazi i iz presude povodom žalbe, u kojoj je Sud presudio kako slijedi:
„88 [V]alja podsjetiti da iz članaka 53. i 53.d stavka 1. Uredbe br. 1605/2002 i članka 58. stavka 1. Uredbe br. 966/2012 […], proizlazi da Komisija može izvršavati proračun Unije, među ostalim, povjeravanjem zadaće izvršenja proračuna međunarodnim organizacijama.
89 Iz tih odredaba proizlazi da se Komisija, kada namjerava donijeti odluku kojom se zadaće izvršavanja proračuna povjeravaju određenom subjektu, mora uvjeriti u to da taj subjekt ima svojstvo međunarodne organizacije.
90 Osim toga, kada Komisija, nakon donošenja odluke kojom se zadaće izvršenja proračuna povjeravaju određenom subjektu koji ima svojstvo međunarodne organizacije, donese odluke kao što su [sporna odluka] na temelju elemenata koji, prema njezinu mišljenju, mogu dovesti u pitanje to svojstvo, navedene oduke moraju biti opravdane i pravno i činjenično.”
83 Iz toga slijedi da, prema mišljenju Suda, a suprotno onomu što tvrdi tužitelj, čiji su argumenti izneseni u točki 72. ove presude, Komisija može preispitati status međunarodne organizacije koji je priznala određenim subjektima, u svrhu sklapanja sporazuma o delegiranju u okviru neizravnog upravljanja, sve dok je to preispitivanje činjenično i pravno opravdano.
84 Točno je da je Sud u presudi povodom žalbe ukinuo prvotnu presudu i poništio spornu odluku u dijelu u kojem su Komisija i, nakon odbijanja tužiteljeve tužbe, Opći sud doveli u pitanje njegov status međunarodne organizacije. Sud je, međutim, istaknuo sljedeće:
„91 […] pojam ‚međunarodna organizacija’ iz [financijskih pravila iz 2002. i 2012.] obuhvaća, među ostalim, ‚međunarodne organizacije javnog sektora osnovane na temelju međudržavnih sporazuma i specijalizirane agencije koje su osnovale takve organizacije’.
92 U predmetnom slučaju mora se utvrditi da Opći sud nije nadzirao zakonitost spornih odluka s obzirom na tu definiciju, nego je samo potvrdio da se […] argumentima i dokazima koje je [tužitelj] podnio ne dovode u pitanje Komisijine sumnje u vezi s [njegovim] statusom međunarodne organizacije.
93 Međutim, ta tvrdnja sadržava pogrešku koja se tiče prava jer ni na jednom od elemenata koje je Opći sud istaknuo za utvrđenje da su Komisijine sumnje […] opravdane nije moguće pravno utemeljiti te sumnje.
94 Naime, kad je riječ o prvom od tih elemenata, koji se odnosi na pitanje je li više država koje je [tužitelj] prikazao kao svoje članice to doista i bilo, iz vlastitih utvrđenja Općeg suda proizlazi da se Komisijine sumnje s tim u vezi odnose samo na ‚određene’ [tužiteljeve] članove, konkretnije njih pet od ukupno šesnaest. Međutim, posljedica takvih sumnji, pod uvjetom da su osnovane, u međunarodnom pravu nije oduzimanje tom subjektu, kojeg te države nisu – ili nisu više – članice, svojstva ‚međunarodne organizacije’, i to tim manje kada, kao u predmetnom slučaju, dotične države čine samo znatno manji dio predmetnog subjekta.
95 Kad je riječ o drugom elementu, koji je povezan s postojanjem sumnji u vezi s ovlastima osoba koje su zastupale određene države prilikom potpisivanja [tužiteljeva] osnivačkog akta […], također valja istaknuti da bi se eventualno mogla dovesti u pitanje valjanost čina potpisivanja [tužiteljeva] osnivačkog akta […] konkretno od strane tih država članica, a ne valjanost samog njegova osnivanja s obzirom na to da se eventualne nepravilnosti predstavljanja koje su navedene odnose samo na ograničen broj država sudionika.
[…]
97 Uzimajući u obzir sva prethodna razmatranja, valja navesti da je drugi žalbeni razlog koji je [tužitelj] istaknuo […] koji se temelji na tome da je Opći sud pogrešno odlučio u pobijanim presudama da Komisija nije počinila pogrešku koja se tiče prava ni očitu pogrešku u ocjeni opravdavanjem [sporne odluke] sumnjama koje je imala u vezi s [njegovim] statusom ‚međunarodne organizacije’, u smislu financijskih pravila iz 2002. i 2012., osnovan […]
104 [K]ao što to proizlazi iz točaka 92. do 96. ove presude, [sporna odluka je] nezakonit[a] jer elementi koje [joj] je Komisija navela u prilog ne mogu dovesti u pitanje svojstvo međunarodne organizacije [tužitelja], u smislu financijskih pravila iz 2002. i 2012. Stoga valja u cijelosti poništiti [navedenu odluku].
85 Iz navedenog obrazloženja proizlazi da je Sud utemeljio ukidanje presude Općeg suda i poništenje Komisijine odluke na pogrešci koja se tiče prava i očitoj pogrešci u ocjeni, koje je Komisija počinila dovođenjem u pitanje tužiteljeva statusa međunarodne organizacije isključivo na temelju elemenata koji, ni činjenično ni pravno, ne opravdavaju donošenje takve odluke.
86 Međutim, ta ocjena Suda nema nikakvog utjecaja na načelo, koje proizlazi iz točaka 89. i 90. presude povodom žalbe, prema kojem Komisijino priznanje statusa međunarodne organizacije u svrhu financijskih pravila iz 2002. i 2012. nije trajno i može uvijek, pod određenim uvjetima, biti preispitano. Prema tome, iz toga što je Sud ukinuo presudu Općeg suda i poništio Komisijinu odluku ne proizlazi da navedena financijska pravila tužitelju dodjeljuju pravo da bude trajno priznat kao međunarodna organizacija i da stoga može s Komisijom sklapati nove sporazume o delegiranju u okviru neizravnog upravljanja.
87 Valja dodati i to da tužitelj ne navodi zbog čega bi pogreška koja se tiče prava i očita pogreška u ocjeni, koje je utvrdio Sud u presudi povodom žalbe, predstavljale povredu odredaba prava Unije koje sadržavaju pravno pravilo kojim se dodjeljuju prava pojedincima. Tužitelj, naime, nakon što je podsjetio na te pogreške i ustvrdio da odredbe financijskih pravila iz 2002. o 2012., koje se odnose na „međunarodne organizacije”, dodjeljuju prava tim organizacijama, zasniva svoje zahtjeve na argumentu prema kojem međunarodno pravo sprečava Komisiju da preispita ranije zauzeto stajalište, što je argument koji treba odbiti iz razloga iznesenih u točkama 81. od 83. ove presude. Tužitelj ne upućuje na pravna pravila kojima mu se dodjeljuju prava, a koja je Komisija navodno povrijedila zasnovavši svoju odluku da s njim neće sklopiti nove sporazume o delegiranju u okviru neizravnog upravljanja na sumnjama koje je Sud proglasio nedovoljno potkrijepljenima.
88 Prema tome, valja utvrditi da odredbe financijskih pravila iz 2002. i 2012. o neizravnom upravljanju, koje se odnose na međunarodne organizacije, nisu pravna pravila kojima se subjektima, kojima je Komisija priznala status međunarodne organizacije, dodjeljuje pravo da se njihov status ne preispituje i da tužitelj nije dokazao da su Komisijine sumnje, koje je ona iznijela u spornoj odluci, nezakonitost koja može dovesti do izvanugovorne odgovornosti Unije.
89 Što se tiče načela dobre uprave, predviđenog člankom 41. Povelje Europske unije o temeljnim pravima, za koje tužitelj smatra da je povrijeđeno, valja podsjetiti da, prema ustaljenoj sudskoj praksi, ono samo po sebi ne dodjeljuje prava pojedincima, osim kada je izraz posebnih prava, poput prava da predmeti budu obrađeni nepristrano, pravično i u razumnom roku (presude od 4. listopada 2006., Tillack/Komisija, T‑193/04, EU:T:2006:292, t. 127., i od 29. studenoga 2016., T & L Sugars i Sidul Açúcares/Komisija, T‑103/12, neobjavljena, EU:T:2016:682, t. 65.; vidjeti u tom smislu i rješenje od 22. ožujka 2010., SPM/Vijeće i Komisija, C‑39/09 P, neobjavljeno, EU:C:2010:157, t. 65. do 67.).
90 U ovom se pak postupku, nakon ukidanja i vraćanja predmeta na ponovno suđenje, tužitelj u prilog osnovanosti svojeg argumenta prema kojem Komisija nije smjela preispitivati statut međunarodne organizacije koji mu je ranije bila priznala pozvao na načelo dobre uprave. Tužitelj je na raspravi, u odgovoru na pitanje Općeg suda, tvrdio da je Komisija morala, na temelju navedenog načela, brižno i nepristrano ispitati njegovu situaciju, u svjetlu svih korisnih informacija.
91 Valja podsjetiti da se Komisija dužna uvjeriti u postojanje statusa međunarodne organizacije subjekta s kojim zaključuje sporazum o delegiranju u okviru neizravnog upravljanja, čak i kada je s tim subjektom već zaključila istovrsni sporazum, jer se priznavanje takvog statusa ne može smatrati trajnim (vidjeti točke 81., 83. i 86. ove presude). Primjenjujući načelo dobre uprave i načelo dobrog financijskog upravljanja (vidjeti točku 56. ove presude), Komisiji se ne može prigovoriti to što nije sklopila nove sporazume o delegiranju u okviru neizravnog upravljanja sa subjektom čiji se status međunarodne organizacije može preispitivati na temelju elemenata koji su u tom smislu dostavljeni Komisiji.
92 Tužitelj osim toga ne navodi zbog čega bi pogreška koja se tiče prava i očita pogreška u ocjeni, zbog kojih je Sud poništio spornu odluku, predstavljale, osobito u odnosu na Komisijinu obvezu nepristranog djelovanja, povredu načela dobre uprave, koja bi ispunjavala uvjete iz sudske prakse navedene u točki 89. ove presude i koja bi stoga mogla dovesti do odgovornosti Unije.
93 S obzirom na prethodna razmatranja, valja utvrditi da tužitelj nije dokazao da je Komisija povrijedila pravno pravilo kojim se dodjeljuju prava pojedincima.
94 U svakom slučaju, čak i da je Komisija počinila takvu povredu, da bi došlo do odgovornosti Unije potrebno je još utvrditi i da je ta povreda dovoljno ozbiljna.
95 Prema sudskoj praksi, dovoljno ozbiljna povreda pravnog pravila postoji kad institucija o kojoj je riječ očito i grubo ne poštuje granice svoje diskrecijske ovlasti, pri čemu su elementi koje treba uzeti u obzir osobito složenost situacija koje treba riješiti, stupanj jasnoće i preciznosti povrijeđenog pravila kao i opseg margine prosudbe koja je tim pravilom ostavljena tijelima Unije (vidjeti presudu od 10. rujna 2019., HTTS/Vijeće, C‑123/18 P, EU:C:2019:694, t. 33. i navedenu sudsku praksu).
96 Tužitelj tvrdi (vidjeti točku 73. ove presude) da sama povreda odredaba financijskih pravila iz 2002. i 2012. o neizravnom upravljanju čini dovoljno ozbiljnu povredu jer Komisija, prema njegovu mišljenju, ne raspolaže nikakvom marginom prosudbe u odnosu na poštovanje tih odredaba.
97 Međutim, nepostojanje margine prosudbe, na koje se poziva tužitelj, proizlazi iz njegova argumenta prema kojem je Komisijino preispitivanje njegova statusa međunarodne organizacije, koji mu je ona bila priznala, suprotno međunarodnom pravu. Budući da je taj argument odbijen, valja smatrati da tužitelj nije dokazao da pitanje treba li mu Komisija priznati navedeni status nije složeno. Iz tih elemenata proizlazi da Komisija u tom pogledu raspolaže s marginom prosudbe.
98 U tim okolnostima valja utvrditi da prvi uvjet nastanka odgovornosti Unije nije ispunjen.
Zaključci
99 Prema ustaljenoj sudskoj praksi, kumulativni karakter triju uvjeta za nastanak odgovornosti Unije podrazumijeva da, kada jedan od njih nije ispunjen, tužbu za naknadu štete treba odbiti a da nije potrebno razmotriti ostale uvjete (presude od 9. rujna 1999., Lucaccioni/Komisija, C‑257/98 P, EU:C:1999:402, t. 14.; od 30. travnja 2009., CAS Succhi di Frutta/Komisija, C‑497/06 P, neobjavljena, EU:C:2009:273, t. 40., i od 22. svibnja 2007., Mebrom/Komisija, T‑198/05, neobjavljena, EU:T:2007:147, t. 34.).
100 Posljedično, predmetnu tužbu za naknadu štete, u dijelu u kojom se traži naknada imovinske štete koju je tužitelj navodno pretrpio u iznosu od 3 milijuna eura na ime „paketa neizravnih troškova” i naknada neimovinske štete od jednog eura kao simbolične naknade, treba odbiti kao neosnovanu.
101 Uzimajući u obzir sve prethodno navedeno, tužbu za naknadu štete treba odbiti u cijelosti.
Troškovi
102 Prema članku 219. Poslovnika, Opći sud u odlukama donesenima nakon ukidanja i vraćanja na ponovno suđenje odlučuje o troškovima koji se odnose, s jedne strane, na postupke pokrenute pred Općim sudom i, s druge strane, na žalbeni postupak pred Sudom.
103 Međutim, u presudi povodom žalbe Sud je, ostavljajući za kasnije odluku o troškovima postupka T‑381/15, sam odlučio o troškovima koji se odnose na predmet C‑184/17 P (vidjeti točku 25. ove presude).
104 Prema tome, na Općem sudu je da odluči o troškovima postupaka koji su pred njim provedeni.
105 U skladu s člankom 134. stavkom 3. Poslovnika, ako stranke djelomično uspiju u svojim zahtjevima, svaka stranka snosi vlastite troškove. Osim toga, u skladu s člankom 137. Poslovnika, u slučaju obustave postupka, Opći sud o troškovima odlučuje po slobodnoj ocjeni.
106 Kao prvo, valja podsjetiti da je, prema presudi povodom žalbe, kojom je poništena sporna odluka, tužitelj djelomično uspio u sporu u odnosu na zahtjeve za poništenje podnesene u okviru tužbe Općem sudu. Kao drugo, navedena presuda nije dovela u pitanje djelomičnu obustavu postupka i djelomičnu nedopuštenost tužiteljevih zahtjeva za poništenje, navedenih u prvim dvjema alinejama točke 21. ove presude. Kao treće, iz točaka 68. i 100. ove presude proizlazi da njegove zahtjeve za naknadu štete treba odbiti.
107 U tim okolnostima valja odlučiti da će svaka stranka snositi svoje troškove postupaka pred Općim sudom.
Slijedom navedenog,
OPĆI SUD (sedmo vijeće)
proglašava i presuđuje:
1. Tužba za naknadu štete se odbija.
2. Svaka stranka snosit će svoje troškove postupaka pred Općim sudom.
da Silva Passos | Truchot | Sampol Pucurull |
Objavljeno na javnoj raspravi u Luxembourgu 9. rujna 2020.
Potpisi