Privremena verzija
MIŠLJENJE NEZAVISNOG ODVJETNIKA
NICHOLASA EMILIOUA
od 25. travnja 2024.(1)
Predmet C-646/22
Compass Banca SpA
protiv
Autorità Garante della Concorrenza e del Mercato,
uz sudjelovanje:
Metlife Europe Dac,
Metlife Europe Insurance Dac,
Europ Assistance Italia SpA
(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Consiglio di Stato (Državno vijeće, Italija))
„Zahtjev za prethodnu odluku – Zaštita potrošača – Direktiva 2005/29/EZ – Članak 2. točke (d), (e) i (j) te članci 5., 6., 8. i 9. – Nepoštena praksa poslovnog subjekta u odnosu prema potrošaču – Zabrana – Pojam ‚agresivna poslovna praksa’ – Unakrsna prodaja kreditnih proizvoda i nepovezanih proizvoda osiguranja – Nepostojanje protoka vremena između potpisivanja dvaju ugovora – Pojedinačno ocjenjivanje ‚agresivnog’ karaktera te prakse – Pojam ‚prosječni potrošač’ – Značenje ‚u razumnoj mjeri obaviješten, pažljiv i oprezan’ – Direktiva (EU) 2016/97 – Članak 24. – Odluka upravnog tijela o određivanju razdoblja od sedam dana između potpisivanja dvaju ugovora – Nepostojanje proturječja s tom odredbom”
I. Uvod
1. „Prema čistoj liberalnoj logici, ljudi su slobodni, jednaki i dovoljno odrasli da se snalaze bez uplitanja države […]. Pravo, međutim, u obzir uzima stvarnost i činjenicu da strane [ugovora o kreditu] u stvarnosti nisu onoliko slobodne i jednake koliko su to u teoriji liberalizma.”(2)
2. Mnogi propisi koje je zakonodavac Unije donio u području zaštite potrošača polaze od iste jednostavne tvrdnje: najčešće ne postoji jednakost oružja između strana potrošačkog ugovora, osobito onih koje su u odnosu dužnika i vjerovnika. Zbog toga je potreban „visoki stupanj” zaštite potrošača.
3. Direktiva 2005/29/EZ(3), čiji je cilj zaštititi potrošače od posljedica „nepoštene” poslovne prakse koja je „u izravnom odnosu s utjecajem na potrošačev[e] odluk[e] o transakcijama vezanim uz proizvode”(4), nije iznimka od tog općeg načela. Naime, njezin je cilj osigurati „zajednički visok stupanj zaštite potrošača”(5) zabranom takve „nepoštene” poslovne prakse, osobito kada je ona „zavaravajuća” ili „agresivna”(6).
4. Spor u glavnom postupku odnosi se na poslovnu praksu koju je usvojilo društvo Compass Banca SpA (u daljnjem tekstu: Compass Banca), žalitelj u tom postupku. Ta se praksa sastoji od prodaje police osiguranja klijentima koji su već u postupku ugovaranja potrošačkog kredita s tim društvom. Autorità Garante della Concorrenza e del Mercato (Tijelo nadležno za zaštitu tržišnog natjecanja i tržište, Italija, u daljnjem tekstu: AGCM), protustranka u glavnom postupku, smatra da su klijenti u biti „prisiljeni ugovoriti” policu osiguranja. U tom smislu navodi da se kreditni proizvod i polica osiguranja nude zajedno, a klijenti istodobno potpisuju ugovore o tim proizvodima. Nadalje, polica osiguranja osigurava pokriće za privatne događaje koji bi, iako nisu povezani sa samim ugovorom o kreditu, mogli (ako se dogode) utjecati na sposobnost klijenata da otplate kredit, što bi u tom slučaju utjecalo na njihovu odluku o kupnji police osiguranja.
5. Ovaj predmet Sudu pruža priliku za pojašnjenje uvjeta u kojima se takva poslovna praksa unakrsne prodaje može smatrati „agresivnom”, a samim time i „nepoštenom” u smislu Direktive 2005/29. Njime se također poziva Sud da iznese neka šira razmatranja o pojmu „prosječni potrošač”, koji države članice i njihovi sudovi ili nadležna tijela moraju koristiti kao mjerilo na temelju tog instrumenta.
II. Pravni okvir
A. Pravo Europske unije
6. Člankom 2. Direktive 2005/29, naslovljenim „Definicije”, određuje se:
„Za potrebe ove Direktive:
[…]
(e) ‚bitno narušavanje gospodarskog ponašanja potrošača’ znači korištenje poslovne prakse s ciljem bitnog narušavanja potrošačeve sposobnosti da donese informiranu odluku, što potrošača navodi na donošenje odluke o poslu koju inače ne bi donio;
[…]
(j) ‚nedopušteni utjecaj’ znači iskorištavanje položaja moći u odnosu na potrošača, i to korištenjem pritiska, čak i bez uporabe fizičke sile ili prijetnje fizičkom silom, na način kojim se u znatnoj mjeri ograničava potrošačeva sposobnost donošenja informirane odluke;
[…]”
7. Članak 5. te direktive, naslovljen „Zabrana nepoštene poslovne prakse”, glasi:
„1. Nepoštena poslovna praksa se zabranjuje.
2. Poslovna praksa je nepoštena:
(a) ako je u suprotnosti sa zahtjevima u pogledu profesionalne pažnje;
i
(b) ako bitno narušava ili [može] bitno narušiti gospodarsko ponašanje prosječnog potrošača do kojeg dopire odnosno kojem je namijenjena, u odnosu na proizvod, odnosno gospodarsko ponašanje prosječnog člana skupine ako je poslovna praksa usmjerena određenoj skupini potrošača.
[…]”
8. Člankom 8. Direktive 2005/29, naslovljenim „Agresivna poslovna praksa”, određuje se:
„Poslovna praksa smatra se agresivnom ako u danom činjeničnom okviru, uzimajući u obzir sva njegova obilježja i okolnosti, uznemiravanjem, prisilom, uključujući uporabu fizičke sile te nedopuštenim utjecajem u znatnoj mjeri narušava ili [može] u znatnoj mjeri narušiti slobodu izbora prosječnog potrošača odnosno njegovo postupanje u vezi s proizvodom, te ga na taj način navodi ili [ga može] navesti na donošenje odluke o poslu koju inače ne bi donio.”
9. Članak 9. te direktive, naslovljen „Primjena uznemiravanja, prisile i nedopuštenog utjecaja”, glasi kako slijedi:
„Pri utvrđivanju koristi li se u poslovnoj praksi uznemiravanje, prisila, uključujući uporabu fizičke sile, ili nedopušten[i] utjeca[j], u obzir se uzima:
(a) njezina vremenska dimenzija, mjesto, priroda odnosno trajanje;
(b) uporaba prijetećeg ili pogrdnog jezika ili ponašanja;
(c) slučaj kada trgovac iskorištava specifičnu nesreću ili okolnosti takve težine koja narušava potrošačevo prosuđivanje, čega je trgovac svjestan, kako bi utjecao na potrošačevu odluku vezanu uz proizvod;
[…]”
B. Nacionalno pravo
10. Članak 20. Decreta legislativo del 6 settembre 2005, n. 206, Codice del consumo (Zakonodavna uredba br. 206 od 6. rujna 2005., u daljnjem tekstu: Zakonik o zaštiti potrošača) naslovljen je „Zabrana nepoštene poslovne prakse”. Njime se određuje:
„Poslovna praksa je nepoštena ako je u suprotnosti sa zahtjevima u pogledu profesionalne pažnje i ako bitno narušava ili može bitno narušavati gospodarsko ponašanje prosječnog potrošača u odnosu na proizvod do kojeg dopire odnosno kojemu je namijenjena ili gospodarsko ponašanje prosječnog člana skupine ako je poslovna praksa usmjerena na određenu skupinu potrošača.”
11. Članak 24. te zakonodavne uredbe odnosi se na „agresivnu poslovnu praksu” i prenosi zahtjeve iz članka 8. Direktive 2005/29.
III. Činjenice, nacionalni postupak i prethodna pitanja
12. Od siječnja 2015. do srpnja 2018. društvo Compass Banca svojim je klijentima uz različite vrste potrošačkih kredita nudilo i prodaju polica osiguranja kojima se predviđalo pokriće određenih privatnih događaja koji nisu povezani s kreditom. Ugovaranje police osiguranja nije bilo preduvjet za odobrenje kredita, već se nudilo zajedno s tim proizvodom. Također, ugovori za oba proizvoda potpisivali su se istodobno.
13. AGCM je 13. rujna 2018. pokrenuo istragu kako bi utvrdio je li ta poslovna praksa „nepoštena” u smislu Direktive 2005/29.
14. Tijekom istrage, kako bi izbjeglo izricanje novčane kazne, društvo Compass Banca prihvatilo je neke od mjera koje je predložio AGCM. Te su mjere uključivale proširenje bezuvjetnog prava na otkaz ugovora o osiguranju na sve klijente (bez utjecaja na njihov ugovor o kreditu), što dovodi do raskidanja police osiguranja i povrata neiskorištenih premija osiguranja.
15. Istodobno je društvo Compass Banca odbilo AGCM-ov zahtjev za razdvajanje potpisivanja dvaju ugovora vremenskim razdobljem od sedam dana. Naime, tu je mjeru smatralo neproporcionalnom. Predložilo je, međutim, stupanje u kontakt sa svojim klijentima sedam dana nakon potpisivanja ugovora o osiguranju kako bi potvrdili da i dalje žele zadržati policu osiguranja, dodajući da će društvo Compass Banca pokriti trošak premije osiguranja tijekom razdoblja koje odgovara tom sedmodnevnom razdoblju.
16. AGCM je te obveze ocijenio nedostatnima. U odluci od 2. travnja 2019. naveo je da je društvo Compass Banca provodilo „agresivnu”, a samim time i „nepoštenu” poslovnu praksu u smislu Direktive 2005/29, koja se sastojala od „obvezne kombinacije ugovora o financiranju za građane i osiguravajućih proizvoda koji nisu povezani s kreditom, za koje ta financijska institucija djeluje kao posrednik”. Zabranio je nastavak te prakse te je društvu Compass Banca izrekao novčanu kaznu u iznosu od 4 700 000 eura.
17. Društvo Compass Banca podnijelo je Tribunaleu amministrativo regionale per il Lazio (Okružni upravni sud za Lacij, Italija) tužbu protiv AGCM-ove odluke. Taj je sud odbio tužbu.
18. Slijedom toga društvo Compass Banca podnijelo je žalbu Consigliu di Stato (Državno vijeće, Italija), sudu koji je uputio zahtjev za prethodnu odluku.
19. Društvo Compass Banca tvrdi da je AGCM njegovu poslovnu praksu smatrao „agresivnom” i stoga „nepoštenom” u smislu Direktive 2005/29 samo zato što se sastoji od unakrsne prodaje potrošačkih kredita i polica osiguranja a da pritom nije pružio konkretan dokaz o toj „agresivnoj” naravi, s obzirom na posebnosti te prakse ili relevantne okolnosti.
20. Društvo Compass Banca dodaje da, zbog AGCM-ova pristupa, ono samo snosi teret dokazivanja da njegova poslovna praksa zapravo nije „agresivna”. Takvo prebacivanje tereta dokazivanja je prema mišljenju društva Compass Banca neopravdano i neprihvatljivo.
21. AGCM tvrdi da je društvo Compass Banca unakrsnom prodajom potrošačkih kredita i polica osiguranja znatno utjecalo na slobodu izbora svojih klijenata u pogledu osiguravajućih proizvoda društva i da je ograničilo tu slobodu. Smatra da društvo Compass Banca konkretno nije svojim klijentima pružilo informacije o fakultativnom karakteru police osiguranja. Prema mišljenju AGCM-a, praksa koju je slijedilo društvo Compass Banca ne bi bila „agresivna” da je datum potpisivanja dvaju ugovora bio odvojen vremenskim razdobljem od sedam dana.
22. Sud koji je uputio zahtjev napominje da se Direktivom 2005/29 zahtijeva korištenje standarda „prosječnog potrošača” kao mjerila za ocjenu mogućeg „nepoštenog” karaktera poslovne prakse.
23. U tom se pogledu pita pridaje li taj koncept dovoljnu važnost teorijama koje upućuju na potrebu za većom zaštitom potrošača, osobito teoriji „ograničene racionalnosti”. Prema toj teoriji, osobe često djeluju a da nisu dobile sve potrebne informacije, donose nerazumne odluke (u odnosu na one koje bi donijela hipotetska osoba „koja je u razumnoj mjeri obaviještena, pažljiva i oprezna”) i mijenjaju svoje preferencije s obzirom na različite načine na koje im trgovac(7) predstavlja bitne informacije ili alternative određenom djelovanju ili proizvodu (tzv. „učinak uokviravanja informacija” (framing)).
24. S obzirom na te okolnosti ističe da, iako privatni događaji obuhvaćeni policom osiguranja koju prodaje društvo Compass Banca (primjerice zdravstveni problemi) nisu povezani s potrošačkim kreditom koji to društvo također prodaje, zajedničke ponude za ta dva proizvoda društvo Compass Banca „uokviruje” na način da se može dogoditi da potrošači povjeruju da nije moguće sklopiti ugovor o kreditu bez istodobnog ugovaranja police osiguranja. Pita se treba li tu praksu zato smatrati „agresivnom”, a samim time i „nepoštenom” poslovnom praksom u smislu Direktive 2005/29.
25. Konačno, pita se utječe li ikako na rješavanje spora u glavnom postupku činjenica da se poslovna praksa društva Compass Banca sastoji od unakrsne prodaje osiguravajućeg proizvoda (polica osiguranja) uz drugi proizvod (potrošački kredit). U tom pogledu napominje da članak 24. stavak 7. Direktive (EU) 2016/97(8) (koji se posebno odnosi na „distribuciju” osiguravajućih proizvoda) sadržava pravila o unakrsnoj prodaji osiguravajućih proizvoda i drugih proizvoda. Pita se protivi li se toj odredbi to da AGCM zabrani poslovnu praksu društva Compass Banca na temelju Direktive 2005/29.
26. U tim je okolnostima Consiglio di Stato (Državno vijeće) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:
„1. Bi li pojam ,prosječni potrošač’ iz [Direktive 2005/29], koji se tumači kao potrošač koji je u razumnoj mjeri obaviješten, pažljiv i oprezan, zbog njegove neodređenosti i fleksibilnosti trebalo definirati s obzirom na najbolja znanstvena saznanja i iskustvo te, slijedom toga, ne samo s obzirom na klasični koncepthomo economicusa, nego i s obzirom na saznanja […] [teorije] o ograničenoj racionalnosti, koja je pokazala da osobe često djeluju na način da ograničavaju broj potrebnih informacija i donose odluke koje su „nerazumne” u usporedbi s odlukama koje bi donijela hipotetski pažljiva i oprezna osoba[,] a ta saznanja zahtijevaju potrebu veće zaštite potrošačâ u slučaju opasnosti od kognitivnog utjecaja koji je sve češći u suvremenim tržišnim dinamikama?
2. Može li se poslovna praksa u kojoj se zbog uokviravanja informacija (framing) određen izbor može činiti obveznim i bez postojanja drugih mogućnosti, smatrati sama po sebi agresivnom ako se uzme u obzir članak 6. stavak 1. [te direktive], u skladu s kojim se poslovna praksa smatra zavaravajućom ako na bilo koji način, „uključujući sveukupno predstavljanje”, zavarava ili može zavarati prosječnog potrošača?
3. Opravdava li [Direktiva 2005/29] ovlast [AGCM-a] (nakon što se utvrdi opasnost od psihološkog utjecaja koji je povezan: (i.) sa stanjem potrebe u kojoj se obično nalazi podnositelj zahtjeva za kredit, (ii.) sa složenošću ugovora koje potrošač treba potpisati, (iii.) s istodobnošću kombinirane ponude i (iv.) s kratkoćom rokova određenih za prihvaćanje ponude) da dopusti odstupanje od načela mogućnosti unakrsne prodaje osiguravajućih proizvoda i nepovezanih financijskih proizvoda, pri čemu se između potpisivanja dvaju ugovora određuje vremenski odmak od sedam dana?
4. Protivi li se Direktivi 2016/97, a osobito članku 24. stavku 3. te direktive, to da [AGCM] donese odluku na temelju članka 2. točaka (d) i (j) te članaka 4., 8. i 9. Direktive 2005/29 i nacionalnog zakonodavstva o prenošenju, […] slijedom odbijanja društva za investicijske usluge da u slučaju unakrsne prodaje financijskog proizvoda i nepovezanog osiguravajućeg proizvoda (te u slučaju postojanja opasnosti od utjecaja na potrošača povezane s okolnostima konkretnog slučaja, što može proizlaziti i iz složenosti dokumentacije koju je potrebno ispitati) potrošaču odobri vrijeme za razmišljanje od sedam dana od iznošenja kombinirane ponude do potpisivanja ugovora o osiguranju?
5. Ako bi se jednostavno kombiniranje dvaju proizvoda, od kojih je jedan financijski, a drugi osiguravajući proizvod, smatralo agresivnom praksom, bi li to moglo dovesti do donošenja nezakonite regulatorne mjere i do toga da trgovac (a ne AGCM, kao što bi to trebalo biti) snosi teret dokazivanja (koji je teško ispuniti) da nije riječ o agresivnoj praksi protivnoj [Direktivi 2005/29] (tim više što se navedenom direktivom ne dopušta državama članicama da donesu strože mjere od onih koje su njome predviđene, čak ni kako bi se osigurao viši stupanj zaštite potrošača) ili pak do takvog prebacivanja tereta dokazivanja ne dolazi pod uvjetom da se na temelju objektivnih činjenica utvrdi da postoji konkretna opasnost od utjecaja na potrošača kojem je potrebno financiranje zbog složene kombinirane ponude?”
27. Zahtjev za prethodnu odluku od 10. listopada 2022. zaprimljen je 13. listopada 2022. Pisana očitovanja podnijeli su Compass Banca, Europ Assistance Italia SpA (u daljnjem tekstu: Europe Assistance Italia), talijanska vlada i Europska komisija. Rasprava nije održana.
IV. Analiza
28. Svih pet pitanja suda koji je uputio zahtjev odnose se na tumačenje Direktive 2005/29 kojom se, kao što sam objasnio u uvodu, zabranjuju „nepoštene” poslovne prakse. Kao što je to navedeno u članku 5. stavku 2. tog propisa, poslovna praksa je „nepoštena” ako je „u suprotnosti sa zahtjevima u pogledu profesionalne pažnje” (prvi uvjet) i „bitno narušava ili [može] bitno narušiti gospodarsko ponašanje prosječnog potrošača do kojeg dopire odnosno kojem je namijenjena, u odnosu na proizvod” (drugi uvjet)(9).
29. Iz te definicije kao i iz uvodne izjave 18. te direktive proizlazi da se „nepoštena” narav poslovne prakse treba ocjenjivati koristeći kao mjerilo „prosječnog potrošača” koji je „u razumnoj mjeri obaviješten, pažljiv i oprezan, uzimajući u obzir socijalne, kulturne i jezične čimbenike”(10).
30. U tom kontekstu, prvo pitanje suda koji je uputio zahtjev odnosi se na tumačenje pojma „prosječni potrošač” (A). Preostala četiri pitanja u bitnome se odnose na pitanje je li praksa unakrsne prodaje, poput one koju je provodilo društvo Compass Banca, „agresivna” i stoga „nepoštena” u smislu Direktive 2005/29 i koje mjere u takvoj situaciji može naložiti nadležno nacionalno tijelo. Drugo (B) i peto pitanje (C) razmotrit ću prije nego što odgovorim na treće (D) i četvrto pitanje (E).
A. Pojam „prosječni potrošač” (pitanje 1.)
31. Svojim prvim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u bitnome pita treba li pojam „prosječni potrošač”, koji prema Direktivi 2005/29 nacionalni sudovi moraju koristiti kao mjerilo prilikom ocjene „nepoštene naravi” poslovne prakse u skladu s tom direktivom, tumačiti isključivo upućivanjem na „klasični koncept” homo economicusa ili se u obzir mogu uzeti i druge teorije koje upućuju na potrebu za većom zaštitom potrošača, osobito teorija „ograničene racionalnosti”.
32. Kako bih otkrio točan smisao tog pitanja, prvo ću objasniti što taj sud smatra „klasičnim konceptom” homo economicusa i teorijom „ograničene racionalnosti”.
33. Izraz homo economicus Sud nikada nije upotrijebio. On se ne pojavljuje ni u Direktivi 2005/29. Taj su pojam skovali neoklasični ekonomisti(11) koji su pretpostavili postojanje potrošača koji se ponaša razumno, s ciljem maksimalnog povećanja svoje „dobiti”(12) ili „osobne koristi”(13). U skladu s modelom homo economicusa, „prosječni potrošač” je racionalan sudionik koji samouvjereno i proaktivno prikuplja i obrađuje informacije prije donošenja odluka o poslu(14) i koji ima potpuni pregled nad posljedicama svojih izbora.
34. S druge strane, teorija „ograničene racionalnosti” polazi od pretpostavke da su ljudi općenito ograničeni u svojoj sposobnosti usvajanja složenih informacija i da ne uzimaju uvijek u obzir sve informacije koje im se pružaju ili koje su im dostupne. Tu su teoriju uveli bihevioralni ekonomisti koji su pobili mit o tome da potrošači donose najbolje odluke za sebe, čak i kad su im dostupne sve relevantne informacije(15).
35. S obzirom na te okolnosti, shvaćam da prvo pitanje proizlazi iz argumenta određenih autora(16) prema kojem se u okviru primjene Direktive 2005/29 pojam „prosječni potrošač” odnosi na razumnu osobu koja je proaktivna u prikupljanju svih relevantnih informacija, koja razumno obrađuje informacije koje su joj pružene i stoga može donositi informirane odluke (u skladu s modelom homo economicusa). To tumačenje proizlazi iz činjenice da se u uvodnoj izjavi 18. Direktive 2005/29 navodi da se „prosječni potrošač” mora promatrati kao netko tko je „u razumnoj mjeri obaviješten, pažljiv i oprezan”.
36. Isto tako razumijem da tim pitanjem sud koji je uputio zahtjev zapravo želi doznati u kojoj mjeri način na koji društvo Compass Banca svojim klijentima predstavlja (ili „uokviruje”) informacije igra ulogu u ocjeni „nepoštene naravi” poslovne prakse tog društva u smislu te direktive. Ako je „prosječni potrošač” razuman pojedinac koji je proaktivan u prikupljanju svih relevantnih informacija i koji razumno obrađuje informacije koje su mu pružene (poput homo economicusa), način na koji mu trgovac pruža informacije neće moći „bitno narušiti” njegovo gospodarsko ponašanje, kao što bi to bio slučaj da je riječ o osobi „ograničene racionalnosti” koja djeluje bez prikupljanja svih relevantnih informacija ili nije u mogućnosti na razuman način obraditi pružene informacije.
37. Na temelju tih uvodnih napomena mogu odbaciti tvrdnju društva Compass Banca da je prvo pitanje nedopušteno zbog svoje hipotetske naravi. U tom pogledu podsjećam na to da prethodna pitanja koja su uputili nacionalni sudovi uživaju presumpciju relevantnosti koja se može oboriti samo u iznimnim slučajevima, uključujući onda kad je problem hipotetski i kad Sud ne raspolaže činjeničnim i pravnim elementima potrebnima da bi se mogao dati koristan odgovor na upućena pitanja(17). Jasno mi je da, imajući u vidu objašnjenje koje sam upravo dao i s obzirom na to da Cosiglio di Stato (Državno vijeće) mora prihvatiti gledište „prosječnog potrošača” kako bi utvrdio je li poslovna praksa društva Compass Banca „agresivna”, a samim time i „nepoštena” u smislu Direktive 2005/29, problem koji je Sudu predstavljen u prvom pitanju nije hipotetske naravi i da je zapravo izravno relevantan za rješavanje spora u glavnom postupku.
38. Nakon tih pojašnjenja, objasnit ću razloge zbog kojih dijelim stajalište koje zastupaju talijanska vlada i Komisija, prema kojem „prosječni potrošač” u okviru primjene Direktive 2005/29 nije nužno pojedinac koji odgovara modelu homo economicusa. Taj je koncept dovoljno fleksibilan da bi se takvog potrošača u određenim situacijama smatralo osobom „ograničene racionalnosti” koja djeluje iako nije došla do svih relevantnih informacija ili nije u mogućnosti razumno obraditi pružene informacije. Nekoliko je razloga zbog kojih sam došao do tog zaključka.
39. Kao prvo, u uvodnoj izjavi 18. te direktive izričito se navodi da pojam „prosječni potrošač” ovisi o razvoju sudske prakse Suda i da „test prosječnog potrošača nije statistički test”. Osim toga, nacionalni sudovi i druga tijela moraju uzeti u obzir „socijalne, kulturne i jezične čimbenike” kada definiraju tko je „prosječan potrošač” u odnosu na određenu poslovnu praksu. U toj se uvodnoj izjavi također navodi da ti sudovi i tijela moraju izvršavati „pravo vlastitog prosuđivanja” kako bi odredili kako će „prosječni potrošač” reagirati na takvu praksu.
40. Iz tih okolnosti proizlazi da je pojam „prosječni potrošač” u okviru primjene Direktive 2005/29 zamišljen kao fleksibilan pojam koji treba prilagoditi s obzirom na relevantne okolnosti. Utvrđivanje „prosječnog potrošača” u odnosu na određenu poslovnu praksu ne bi trebalo biti samo teorijski postupak. Moraju se uzeti u obzir i neki konkretniji razlozi. Oni mogu biti povezani, primjerice, sa složenošću područja, znanjem koje treba očekivati od „prosječnog potrošača” u pogledu određenog proizvoda te s vjerojatnošću postojanja kognitivne predrasude u odnosu na taj proizvod. U tom pogledu, čini mi se da, iako se u određenim situacijama „prosječni potrošač” može smatrati sposobnim da djeluje na razuman način i donese informiranu odluku, u drugim situacijama (na primjer, kada je riječ o proizvodu koji „prosječni potrošač” često kupuje kompulzivno ili pod emocionalnim stresom), može se smatrati da on to nije u mogućnosti učiniti.
41. Kao drugo, u toj se uvodnoj izjavi navodi da je „prosječni potrošač” „tipični potrošač”. Nadalje, nacionalni sudovi i druga tijela moraju prilikom ocjene „nepoštene naravi” poslovne prakse utvrditi „tipičnu reakciju prosječnog potrošača u danom slučaju”. Iz navedene formulacije shvaćam da ti sudovi i tijela nisu dužni utvrditi kakvo bi bilo gospodarsko ponašanje razumnog potrošača koji je proaktivan u prikupljanju relevantnih informacija, koji razumno obrađuje informacije koje su mu pružene i stoga može donositi informirane odluke (homo economicus). Oni moraju ispitati samo „tipičnu reakciju” „tipičnog potrošača”. To tumačenje također odgovara onome koje je prihvatila Komisija u Smjernicama za tumačenje Direktive 2005/29, u kojima navodi da se „test […] temelji na načelu proporcionalnosti” i da „[p]rosječni potrošač [u smislu te direktive] u svakom slučaju nije netko kome je potrebna samo niska razina zaštite jer uvijek može doći do dostupnih informacija te mudro postupati u skladu s njima”(18).
42. S obzirom na te informacije, slažem se s mišljenjem Komisije da izraz „razumno” u formulaciji „u razumnoj mjeri obaviješten, pažljiv i oprezan” upotrijebljen u uvodnoj izjavi 18. Direktive 2005/29 ne znači „savršeno” ili čak „posebno”. U tom pogledu podsjećam na to da, kao što je to navela nezavisna odvjetnica L. Medina, „pojam prosječnog potrošača je fictio juris” čija je svrha „vrlo različit[u] stvarnost [svesti] na zajednički nazivnik”(19). Taj pojam potječe iz predmeta u kojima je Sud morao odmjeriti opasnost od zavaravanja potrošača u odnosu na zahtjeve slobodnog kretanja robe(20). Riječ je o objektivnom mjerilu koje se koristi ne samo u okviru Direktive 2005/29 nego i u brojnim drugim Unijinim propisima koji uređuju zaštitu potrošača, kao i u drugim područjima prava Unije(21). Napominjem da je Sud u pogledu Direktive 93/13/EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima(22) utvrdio da se ne može smatrati da standardu „prosječnog potrošača” odgovaraju, među ostalim, ni potrošač koji je manje upućen ili oprezan od prosječnog potrošača ni potrošač koji je upućeniji ili oprezniji od tog potrošača(23). Ne vidim zašto bi se u okviru primjene Direktive 2005/29 taj standard trebao tumačiti drukčije.
43. Imajući u vidu taj širi kontekst, shvaćam da svrha izraza „u razumnoj mjeri obaviješten, pažljiv i oprezan” iz uvodne izjave 18. Direktive 2005/29 nije „podići ljestvicu” u pogledu onoga što se može očekivati od tipičnog potrošača u odnosu na određenu poslovnu praksu, tako da se od njega zahtijeva da ad minima sustavno bude razumna osoba koja je proaktivna u prikupljanju relevantnih informacija, koja razumno obrađuje informacije koje su joj pružene i stoga je u stanju donositi informirane odluke (kao što je to homo economicus). Svrha tih odredbi prije je osigurati da nacionalni sudovi i druga tijela ne zauzmu stajalište da je potrošač toliko malo obaviješten, pažljiv i oprezan da bi ga bilo nerazumno ili neproporcionalno zaštititi. U tom smislu napominjem da je Komisija u svojim Smjernicama za tumačenje Direktive 2005/29(24) iz opsega zaštite izričito isključila samo potrošača koji je „vrlo lakovjer[an], naiv[an] ili [brzoplet]”, za čiju je zaštitu smatrala da bi mogla biti „neproporcionalna i stvoriti neopravdanu prepreku trgovini”. To je prilično nizak minimalni prag.
44. Stoga se ne slažem s društvom Compass Banca kada tvrdi da, zato što Direktiva 2005/29 sadržava posebnu odredbu o zaštiti „posebno ranjivih” skupina potrošača (odnosno članak 5. stavak 3. te direktive), „prosječni potrošač” o kojem je riječ u članku 5. stavku 2. tog propisa samim time jest pojedinac koji je sposoban razumno djelovati u svim okolnostima. Prema mojem mišljenju, činjenica da je zakonodavac Unije „posebno ranjivim skupinama” potrošača namjeravao pružiti veću zaštitu ne znači da nije namjeravao osigurati visoku razinu zaštite potrošača osobama koje nisu dio tih skupina ili da ih je smatrao neranjivim i savršeno razumnim osobama u svim okolnostima.
45. Kao treće, smatram da cilj Direktive 2005/29, odnosno osiguravanje „visokog stupnja zaštite potrošača”, potvrđuje to tumačenje. Naime, ta funkcija zaštite, koja je, kao što sam to istaknuo u uvodu, okosnica ne samo te direktive nego i brojnih propisa koje je zakonodavac Unije donio u području zaštite potrošača, ne bi bila potrebna kad bi se „prosječan potrošač” uvijek trebao tumačiti u skladu s modelom homo economicus. Uz rizik navođenja očitog, čini mi se da zakonodavac Unije ne bi donio Direktivu 2005/29 (kojom se nastoje zaštititi potrošači od praksi koje mogu „bitno narušiti [njihovo] gospodarsko ponašanje”), da je smatrao da su potrošači uvijek u stanju djelovati razumno.
46. U tom pogledu ističem da je Sud već izričito priznao da na gospodarsko ponašanje potrošača mogu utjecati poslovne prakse kojima se iskorištava njihova kognitivna pristranost(25). Osim toga, Direktiva 2005/29 sadržava nekoliko pojmova i formulacija koji navode na to da se potrošačima može manipulirati i da mogu biti pod takvim utjecajima (npr. pojmovi „korištenj[e] pritiska” iz članka 2. točke (j) i „bitno narušavanje” iz članka 2. točke (e) i članka 5. stavka 2., „zavarati” iz članka 6. ili „utjecaj” iz članaka 8. i 9.).
47. Kao četvrto, točno je da je Sud u presudi Deroo-Blanquart(26) (predmet koji se odnosio na poslovnu praksu koja se sastoji od prodaje računala opremljenog s unaprijed instaliranim računalnim programima) naveo da se zahtjevi u pogledu poštenja utvrđeni u Direktivi 2005/29 mogu smatrati ispunjenima „osobito pravilnim informiranjem potrošača”. Međutim, ne vjerujem da se ta tvrdnja temeljila na ideji da bi potrošači nužno djelovali razumno da im se stvarno predstave (ili učine dostupnima) sve relevantne informacije (u skladu s modelom homo economicusa). U toj presudi Sud je samo utvrdio činjenicu da je potrošač bio pravilno obaviješten kao jednu od okolnosti kojima se može dokazati da su ispunjeni zahtjevi poštene tržišne prakse ili načela dobre vjere(27).
48. Naposljetku, slažem se s činjenicom da je jedan od glavnih ciljeva Direktive 2005/29 zaštita sposobnosti potrošačâ da donose informirane odluke. Taj je cilj primjerice vidljiv u članku 2. točki (e). te direktive, u kojem se se spominje poslovna praksa koja se koristi s ciljem „bitnog narušavanja [potrošačeve] sposobnosti da donese informiranu odluku, što potrošača navodi na donošenje odluke o poslu koju inače ne bi donio”(28). U članku 2. točki (j) te direktive, u kojem se definira pojam „nedopušteni utjecaj”, upućuje se i na „potrošačevu sposobnost donošenja informirane odluke”. Osim toga, članak 7. Direktive 2005/29 (naslovljen „Zavaravajuća izostavljanja”) temelji se na logici da što se više informacija pruži potrošačima, tim je manja mogućnost da će biti dovedeni u zabludu. Međutim, te odredbe ne tumačim na način da je „prosječni potrošač” pojedinac koji bi nužno donio takvu informiranu odluku da nije bilo „nepoštene” poslovne prakse (kao što bi to učinio homo economicus). Naime, u članku 2. točkama (e) i (j) Direktive 2005/29 samo se navodi da je praksa „nepoštena” ako se njome bitno narušava potrošačeva sposobnost (ili mogućnost) donošenja takve odluke.
49. S obzirom na te okolnosti, smatram da „prosječni potrošač”, za kojeg Direktiva 2005/29 nalaže da mora biti „mjerilo” nacionalnim sudovima i tijelima, nije nužno razumna osoba koja je proaktivna u prikupljanju relevantnih informacija, koja razumno obrađuje informacije koje su joj pružene i koja je stoga u stanju donositi informirane odluke. Dok u određenim situacijama „prosječni potrošač” može biti takav pojedinac, taj je koncept dovoljno fleksibilan da bi ga se u drugim situacijama moglo percipirati kao osobu „ograničene racionalnosti” koja djeluje bez pribavljanja relevantnih informacija ili ne može razumno obrađivati informacije koje su joj pružene (uključujući one koje joj je pružio trgovac).
50. U sljedećem ću odjeljku razmotriti, među ostalim, važnost potonjeg elementa (kako trgovac potrošaču predstavlja informacije) u posebnom kontekstu članaka 8. i 9. Direktive 2005/29.
B. Ocjena „agresivne” naravi poslovne prakse u slučaju kad trgovac ne samo da unakrsno prodaje dva proizvoda, već svojim kupcima predstavlja informacije na način kojim ih uvjerava da moraju obavezno kupiti oba proizvoda zajedno (pitanje 2.)
51. Drugo pitanje odnosi se na to je li poslovna praksa u slučaju kad trgovac ne samo da unakrsno prodaje dva proizvoda, već svojim kupcima predstavlja informacije na način kojim ih uvjerava da moraju obavezno kupiti oba proizvoda zajedno, sama po sebi „agresivna” u smislu Direktive 2005/29.
52. Kao prvo, napominjem da, iako se sud koji je uputio zahtjev pita o „agresivnoj” naravi takve prakse, on navodi samo jednu odredbu, odnosno članak 6. stavak 1. Direktive 2005/29 u kojem se navode uvjeti pod kojima se poslovna praksa može smatrati „zavaravajućom” (ne „agresivnom”). Člankom 5. stavkom 4. te direktive pojašnjava se da su „zavaravajuća” i „agresivna” poslovna praksa dvije različite vrste „nepoštene” poslovne prakse(29). Kao što su to sve stranke u glavnom postupku i zainteresirane strane istaknule u svojim očitovanjima, „agresivna” poslovna praksa nije obuhvaćena člankom 6. stavkom 1. Direktive 2005/29(30), već njezinim člancima 8. i 9. Stoga predlažem Sudu da preoblikuje drugo prethodno pitanje tako da uključi samo upućivanje na te odredbe.
53. Kao drugo, podsjećam na to da je Sud već presudio da zajedničke ponude, koje se temelje na kombinaciji najmanje dviju različitih ponuda proizvoda ili usluga u jedinstvenu ponudu, predstavljaju poslovne radnje koje su očito dio poslovne strategije subjekta i njihov je izravni cilj promocija i razvoj prodaje. Iz toga proizlazi da te radnje zaista predstavljaju „poslovnu praksu” u smislu članka 2. točke (d) Direktive 2005/29 te stoga potpadaju pod područje primjene tog propisa(31). Isto vrijedi, po svemu sudeći, za poslovnu praksu koja se sastoji od unakrsne prodaje dvaju proizvoda (pri čemu ne samo da trgovac kupcu nudi dva proizvoda, već se prodaja tih dvaju proizvoda obavlja istodobno). Naime, Sud ne pravi jasnu razliku između tih dviju poslovnih praksi(32).
54. Osim toga, Sud je već presudio da Direktivu 2005/29 treba tumačiti na način da joj se protivi općenita i preventivna zabrana zajedničkih ponuda bez bilo kakve provjere njihove nepoštene naravi prema kriterijima iz članaka 5. do 9. navedene direktive(33). Prema mojem mišljenju, isto se rasuđivanje bez poteškoća može primijeniti na poslovnu praksu koja se sastoji od unakrsne prodaje dvaju proizvoda. Takva praksa ne može biti općenito zabranjena i ne može se sama po sebi smatrati „nepoštenom”.
55. Nakon ovih pojašnjenja, ističem da se drugim pitanjem sud koji je uputio zahtjev pita je li poslovna praksa kojom trgovac ne samo da unakrsno prodaje dva proizvoda, već svojim kupcima predstavlja informacije na način kojim ih uvjerava da im je jedini izbor taj da ta dva proizvoda kupe zajedno, sama po sebi „agresivna” u smislu Direktive 2005/29. Shvaćam da formulacija „sama po sebi”, koju koristi sud koji je uputio zahtjev, znači „u svim okolnostima”, neovisno o drugim obilježjima poslovne prakse i relevantnom kontekstu.
56. Što se tiče članaka 8. i 9. Direktive 2005/29, ističem da se prvom od tih odredbi pojašnjava da se ocjena „agresivne” naravi poslovne prakse, u smislu tih odredbi, mora temeljiti na „danom činjeničnom okviru, uzimajući u obzir sva njegova obilježja i okolnosti”. Nadležna nacionalna tijela moraju s obzirom na te različite elemente analizirati da li se predmetnom poslovnom praksom „u znatnoj mjeri narušava ili [može] u znatnoj mjeri narušiti slobod[a] izbora prosječnog potrošača odnosno njegovo postupanje u vezi s proizvodom, te ga [se] na taj način navodi ili [ga se može] navesti na donošenje odluke o poslu koju inače ne bi donio”. U tom pogledu, Sud je već potvrdio da članak 8. Direktive 2005/29 sadržava obvezu uzimanja u obzir svih obilježja postupanja trgovca u danom činjeničnom okviru(34).
57. Osim toga, praksa se mora koristiti „uznemiravanje[m], prisil[om], uključujući fizičk[u] sil[u], ili nedopuštenim utjecajem” u smislu članka 9. te direktive(35). Ta odredba sadržava popis okolnosti (kao što su to vremenska dimenzija, mjesto, priroda odnosno trajanje prakse) koje su relevantne za provjeru je li potonji zahtjev ispunjen.
58. Prema mojem mišljenju, tekst članaka 8. i 9. Direktive 2005/29 već upućuje na to da „agresivna” narav poslovne prakse općenito ovisi o ocjeni konteksta. Točno je da se s obzirom na te odredbe ne može isključiti da se određene poslovne prakse mogu smatrati same po sebi „agresivnima” i stoga „nepoštenima” u smislu te direktive. Međutim, jasno mi je da, ako i postoje, takve prakse predstavljaju iznimku, a ne pravilo.
59. To se tumačenje potvrđuje i Prilogom I. Direktivi 2005/29, koji sadržava neku vrstu „crne liste” određenih praksi koje se u svim okolnostima smatraju „nepoštenima”. U njemu se, s jedne strane, u točkama 1. do 24. navodi poslovna praksa koja se u svim okolnostima može smatrati „zavaravajućom” i, s druge strane, u točkama 24. do 31. navodi praksa koju treba kvalificirati kao „agresivnu” (također u svim okolnostima). Nijedna poslovna praksa navedena u tim točkama i koja se odnosi na tu drugu kategoriju ne upućuje niti uključuje praksu kojom trgovac ne samo da unakrsno prodaje dva proizvoda, već i svojim kupcima predstavlja informacije na način kojim ih uvjerava da moraju obavezno kupiti oba proizvoda zajedno.
60. U tom pogledu, u članku 5. stavku 5. Direktive 2005/29 navodi se da „Prilog I. sadrži popis postupaka koji predstavljaju takvu praksu, a koji se u svim okolnostima smatraju nepoštenima” i da „[se] [i]sti jedinstven popis primjenjuje u svim državama članicama i može se izmijeniti jedino revizijom [te] [d]irektive”. Također, uvodnom izjavom 17. tog propisa predviđa se da njegov Prilog I. „sadrži cjelovit popis postupaka koji predstavljaju takvu praksu” i da „su [to] jedina poslovna postupanja koja se mogu smatrati nepoštenima[,] a da se ne poduzima ocjenjivanje svakog pojedinog slučaja s obzirom na odredbe članaka 5. do 9.”. S obzirom na navedene okolnosti, shvaćam da je popis poslovnih praksi naveden u tom prilogu taksativan(36).
61. Dodajem da je Sud već presudio da se Direktivom 2005/29 „uvodi potpuno usklađivanje pravila o nepoštenoj poslovnoj praksi poslovnih subjekata prema potrošačima, i da države članice stoga ne mogu usvojiti, kao što se izričito predviđa člankom 4. te direktive, strože mjere od onih koje su predviđene navedenom direktivom, čak ni u svrhu osiguranja više razine zaštite potrošača”(37).
62. S obzirom na te okolnosti, jasno je da se ne može smatrati da je sama po sebi „agresivna” u smislu članaka 8. i 9. Direktive 2005/29 poslovna praksa kojom trgovac ne samo da unakrsno prodaje dva proizvoda, već i svojim kupcima predstavlja informacije na način kojim ih uvjerava da moraju obavezno kupiti oba proizvoda zajedno. Naime, ta se praksa ne nalazi na popisu iz Priloga I. toj direktivi. Stoga nacionalni sudovi i tijela moraju analizirati „agresivnu” narav takve prakse, s obzirom na zahtjeve navedene u tim člancima, iz kojih proizlazi, među ostalim, da poslovnu praksu treba ispitati „u danom činjeničnom okviru, uzimajući u obzir sva njezina obilježja i okolnosti”.
63. Sve stranke i zainteresirane strane u ovom predmetu slažu se s tim zaključkom.
64. Želim iznijeti još jednu primjedbu.
65. Na temelju zahtjeva za prethodnu odluku zaključujem da je razlog zbog kojega sud koji je uputio zahtjev navodi, u drugom pitanju, članak 6. stavak 1., a ne članke 8. i 9. te direktive, taj što se člankom 6. stavkom 1. isključivo upućuje na „sveukupno predstavljanje” informacija koje se pružaju potrošačima kao relevantno za utvrđivanje je li neka poslovna praksa „zavaravajuća”. Kao što sam već istaknuo u točki 50. ovog mišljenja, čini mi se da se taj sud pita je li način na koji je trgovac predstavio (ili „uokvirio”) informacije također relevantan u sklopu primjene članaka 8. i 9. Direktive 2005/29.
66. Prema mojem mišljenju, odgovor na to temeljno pitanje može se lako izvesti iz okolnosti koje sam naveo u točkama 52. do 62. ovog mišljenja.
67. Naime, člankom 8. Direktive 2005/29 zahtijeva se, kao što sam upravo objasnio, da nacionalna nadležna tijela pri ocjenjivanju „agresivne” naravi poslovne prakse moraju uzeti u obzir, među ostalim, sva „obilježja” takve prakse. Smatram, kao i talijanska vlada, da takvo relevantno „obilježje” čini način na koji trgovac predstavlja ili „uokviruje” informacije svojim kupcima.
68. U tom pogledu, dodajem da se u skladu s člankom 2. točkom (j) Direktive 2005/29 „nedopušteni utjecaj” definira kao čin „iskorištavanj[a] položaja moći u odnosu na potrošača, i to korištenjem pritiska, čak i bez uporabe fizičke sile ili prijetnje fizičkom silom, na način kojim se u znatnoj mjeri ograničava potrošačeva sposobnost donošenja informirane odluke”. Prema mojem mišljenju, iz toga slijedi da se „nedopušteni utjecaj” može izvršiti različitim sredstvima, uključujući način na koji se predstavlja (ili „uokviruje”) ponuda trgovca upućena potrošaču.
69. Nadalje, Sud je u svojoj sudskoj praksi, konkretno u presudi Orange Polska(38), već istaknuo važnost načina na koji se informacije predstavljaju potrošaču u okviru primjene članaka 8. i 9. Direktive 2005/29. U toj je presudi Sud potvrdio da dodatna praksa koja se odnosi na trgovčev način predstavljanja informacija potrošaču u okviru postupka sklapanja ili izmjene ugovora (primjerice, praksa kojom trgovac ili njegov predstavnik ustraju na potrebi potpisivanja ugovora najavljujući da je svako kašnjenje u potpisivanju ugovora moguće samo pod nepovoljnijim uvjetima) može dovesti do zaključka da se poslovna praksa koja nije sama po sebi „agresivna” u takvoj situaciji može smatrati „agresivnom”(39).
70. S obzirom na te okolnosti, jasno mi je da način na koji trgovac predstavlja (ili „uokviruje”) informaciju potrošaču predstavlja „obilježje” poslovne prakse koje valja uzeti u obzir u okviru ocjene je li takva praksa „agresivna”, a time i „nepoštena” u smislu Direktive 2005/29.
71. Iz toga slijedi da, u okviru provedbe te ocjene poslovne prakse kojom trgovac ne samo da unakrsno prodaje dva proizvoda, već i svojim kupcima predstavlja informacije na način kojim ih uvjerava da moraju obavezno kupiti oba proizvoda zajedno, nacionalna nadležna tijela moraju uzeti u obzir tu činjenicu. Nadovezujući se na okolnosti koje sam iznio u prethodnom odjeljku, smatram da toj činjenici treba pridati osobitu važnost u situaciji u kojoj „prosječnog potrošača” (zbog razloga povezanih, primjerice, sa složenošću područja s kojim je proizvod povezan ili gospodarskim pritiskom pod kojim se on nalazi u trenutku kupnje proizvoda) treba uzeti kao pojedinca „ograničene racionalnosti” koji djeluje bez pribavljanja relevantnih informacija ili nije u stanju razumno obrađivati informacije koje su mu pružene (uključujući one koje mu je predstavio trgovac).
C. Dvojbe suda koji je uputio zahtjev u pogledu tereta dokazivanja (pitanje 5.)
72. Petim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u bitnome pita kako treba odgovoriti na argument društva Compass Banca prema kojem utvrđenje AGCM-a da je njegova poslovna praksa „agresivna”, samo zato što se sastoji od unakrsne prodaje dvaju proizvoda, dovodi do neopravdanog i neprihvatljivog prebacivanja tereta dokazivanja s AGCM-a na društvo Compass Banca.
73. Prema mojem mišljenju, na peto pitanje nije teško odgovoriti. Naime, već sam u svojem odgovoru na drugo pitanje objasnio da se poslovna praksa ne može smatrati samom po sebi „agresivnom” u smislu Direktive 2005/29 i da se ne može zabraniti samo zato što se sastoji od unakrsne prodaje dvaju proizvoda. Umjesto toga nacionalna nadležna tijela moraju analizirati „agresivnu” narav takve prakse s obzirom na zahtjeve utvrđene u člancima 8. i 9. te direktive (odnosno „praksu po praksu”, pri čemu se svaka praksa ispituje „u danom činjeničnom okviru, uzimajući u obzir sva njezina obilježja i okolnosti”).
74. Čini mi se jasnim da se u takvoj situaciji trgovac ne suočava s neprihvatljivim (prebačenim) teretom dokazivanja. Naime, teret dokazivanja se ni na koji način ne prebacuje na trgovca jer je na nacionalnim nadležnim tijelima da utvrde „agresivnu” i, prema tome, „nepoštenu” narav predmetne poslovne prakse. Napominjem da se Europe Assistance Italia, Komisija i talijanska vlada slažu s tim stajalištem.
D. Mogućnost da nacionalna nadležna tijela odrede razdoblje od sedam dana između potpisivanja ugovorâ za proizvode koji se unakrsno prodaju (pitanje 3.)
75. U prethodnim odjeljcima utvrdio sam da se ne može smatrati da je poslovna praksa koja se sastoji od unakrsne prodaje dvaju proizvoda sama po sebi „agresivna” u smislu članaka 8. i 9. Direktive 2005/29 te da isto vrijedi za poslovnu praksu kojom trgovac ne samo da unakrsno prodaje dva proizvoda, već i svojim kupcima predstavlja informacije na način koji ih uvjerava da oba proizvoda moraju obavezno kupiti zajedno.
76. Međutim, to ne znači da se takva praksa nikada ne može smatrati „agresivnom” u smislu tih odredbi. Sve ovisi o tome je li predmetna poslovna praksa „u danom činjeničnom okviru, uzimajući u obzir sva njezina obilježja i okolnosti”, praksa koja se koristi „uznemiravanjem, prisilom, uključujući uporabu fizičke sile, te nedopuštenim utjecajem” i kojom se „u znatnoj mjeri narušava ili [se može] u znatnoj mjeri narušiti slobod[a] izbora prosječnog potrošača odnosno njegovo postupanje u vezi s proizvodom, te ga na taj način navodi ili [ga može] navesti na donošenje odluke o poslu koju inače ne bi donio”.
77. U trećem se pitanju polazi od pretpostavke da je poslovna praksa koju provodi društvo Compass Banca, a koja se sastoji od unakrsne prodaje dvaju proizvoda, agresivna s obzirom na sljedeće elemente: (i.) činjenicu da podnositelj zahtjeva traži kredit jer je u potrebi; (ii.) složenost ugovora koje je društvo Compass Banca svojim klijentima podnijelo na potpisivanje; (iii.) istodobnost ponuda ugovora o potrošačkom kreditu i ugovora o osiguranju; i (iv.) kratko vrijeme odobreno za prihvaćanje tih ponuda.
78. Slažem se sa sudom koji je uputio zahtjev da ti različiti elementi (kao i činjenica da, prema mojem razumijevanju, društvo Compass Banca predstavlja ili „uokviruje” informacije svojim klijentima na način kojim ih uvjerava da nemaju drugog izbora osim da prihvate ugovor o osiguranju istodobno kada i ugovor o kreditu) jesu relevantni za dokazivanje „nedopuštenog utjecaja” u smislu članka 9. Direktive 2005/29.
79. Naime, među elementima nabrojenima u toj odredbi nalaze se „vremenska dimenzija, mjesto, priroda odnosno trajanje” prakse, kao i „slučaj kada trgovac iskorištava specifičnu nesreću [...], čega je trgovac svjestan, kako bi utjecao na potrošačevu odluku vezanu uz proizvod”. Prema mojem mišljenju, u slučaju poput onog iz glavnog postupka, potonji element mogao bi uključivati činjenicu da trgovac potrošaču spominje privatne događaje (povezane, primjerice, sa zdravljem) koji bi, ako se konkretiziraju, mogli utjecati na njegovu sposobnost otplate financiranja koje je ugovorio s trgovcem.
80. Što se tiče pitanja jesu li ti elementi dostatni da bi se utvrdilo da praksa koju je provodilo društvo Compass Banca ne samo da koristi „nedopušteni utjecaj” u smislu članka 9. Direktive 2005/29 već i „u znatnoj mjeri narušava ili [može] u znatnoj mjeri narušiti slobodu izbora prosječnog potrošača odnosno njegovo postupanje u vezi s proizvodom”, navodeći ga na taj način na donošenje odluke o poslu koju „inače ne bi donio” (u skladu sa zahtjevima iz članka 8. Direktive 2005/29), smatram da odgovor na to pitanje ovisi o tome ima li ta praksa druga obilježja i postoje li druge relevantne okolnosti koje ublažavaju ili naprotiv otežavaju utjecaj tih elemenata na „slobodu izbora prosječnog potrošača odnosno njegovo postupanje”. Na sudu koji je uputio zahtjev je da to utvrdi.
81. U tom kontekstu, shvaćam da se treće pitanje u bitnome odnosi na mjere koje nacionalno tijelo, kao što je to AGCM, može poduzeti u situaciji u kojoj zaključuje da poslovna praksa poput one koju provodi društvo Compass Banca ispunjava te zahtjeve. Može li u tim okolnostima takvo tijelo odrediti razdoblje od sedam dana između potpisivanja ugovorâ za navedena dva proizvoda?
82. Prema mojem mišljenju, odgovor na to pitanje također je očit imajući u vidu sve okolnosti koje sam istaknuo u prethodnim odjeljcima.
83. Naime, u članku 5. stavku 1. Direktive 2005/29 jednoznačno se navodi da se „[n]epoštena poslovna praksa zabranjuje”. Ne vidim zašto se, ako je praksa unakrsne prodaje dvaju proizvoda, s obzirom na sva njezina obilježja i relevantne okolnosti, „agresivna” i stoga „nepoštena” u smislu te direktive, ta zabrana ne bi mogla postići zahtijevanjem da se potpisivanje dvaju ugovora razdvoji razdobljem od sedam dana kako bi se dvije prodaje zaista odvijale na različite datume koji su razumno udaljeni jedan od drugoga.
E. Posljedica činjenice da je riječ o financijskim i osiguravajućim proizvodima (pitanje 4.)
84. Četvrto pitanje povezano je s činjenicom da se proizvodi koje je društvo Compass Banca prodavalo u kontekstu glavnog postupka djelomično sastoje od osiguravajućih proizvoda. Sud koji je uputio zahtjev traži pojašnjenje o tome može li AGCM, uzimajući u obzir prirodu tih proizvoda, i dalje odrediti razdoblje od sedam dana između potpisivanja ugovora o kreditu i ugovora o osiguranju koje je to društvo nudilo, u skladu s Direktivom 2005/29. Ističe da se na temelju članka 24. Direktive 2016/97 na „distributere”(40) osiguravajućih proizvoda koji se unakrsno prodaju s drugim proizvodima primjenjuju određene posebne obveze(41). Taj se sud u bitnome pita postoji li proturječje između te odredbe i Direktive 2005/29.
85. Napominjem da sud koji je uputio zahtjev u petom pitanju i u tom zahtjevu spominje samo članak 24. stavke 3. i 7. Direktive 2016/97. Međutim, u svojoj analizi tog pitanja ispitat ću cijeli članak 24.
86. Vezano za to postoji li proturječje između Direktive 2005/29 i te odredbe, prvo primjećujem da se člankom 3. stavkom 4. Direktive 2005/29 predviđa da „[u] slučaju proturječja između odredaba ove Direktive i drugih pravila Zajednice o specifičnim aspektima nepoštene poslovne prakse, pravila Zajednice imaju prednost i primjenjuju se na te specifičnosti”(42).
87. Kao drugo, podsjećam na to da je Sud već pojasnio da se pojam „proturječje” iz te odredbe referira na „odnos između predmetnih odredaba u pogledu kojih on nadilazi puku nejednakost ili razlikovanje, pri čemu je riječ o razlici koju nije moguće obuhvatiti istim izrazom u okviru kojeg bi mogle supostojati obje stvarnosti, bez potrebe za osporavanjem njihove različitosti”. Naveo je da „proturječje poput onog predviđenog u članku 3. stavku 4. Direktive 2005/29 postoji samo kada se odredbama koje nisu odredbe [navedene direktive] uređuju specifični aspekti nepoštene poslovne prakse na način da se trgovcima, bez ikakva manevarskog prostora, propisuju obveze koje nisu u skladu s obvezama utvrđenima u [Direktivi 2005/29]”(43).
88. Kao treće, smatram, kao i društvo Compass Banca, da se člankom 24. Direktive 2016/97 „distributerima osiguranja” nameću obveze u dvama slučajevima. Prvi slučaj je onaj u kojem se „proizvod osiguranja” nudi „zajedno s dodatnim proizvodom ili uslugom koji nisu osiguranje kao dio paketa ili istog ugovora”(44). Odgovarajuće pododredbe koje se primjenjuju na taj slučaj jesu sljedeće:
– distributer osiguranja obavješćuje potrošača o tome je li moguće odvojeno kupiti različite sastavnice i, ako da, dostavlja adekvatan opis različitih sastavnica ugovora ili paketa, kao i odvojeni dokaz o troškovima i naknadama svake pojedine sastavnice (članak 24. stavak 1.);
– distributer osiguranja mora navesti zahtjeve i potrebe potrošača u odnosu na proizvode osiguranja koji su dio cjelokupnog paketa ili istog ugovora (članak 24. stavak 6.); i
– države članice mogu zadržati ili usvojiti dodatne strože mjere ili intervenirati u svakom pojedinom slučaju kako bi zabranile prodaju osiguranja zajedno s dodatnom uslugom ili proizvodom koji nisu osiguranje, kao dio paketa ili istog ugovora u slučajevima u kojima mogu dokazati da su takve prakse štetne za potrošače (članak 24. stavak 7.).
89. Čini se da bi samo posljednja (članak 24. stavak 7.) od tri pododredbe koje sam upravo naveo mogla biti u proturječju s odredbama Direktive 2005/29. Naime, kao što sam objasnio u prethodnom odjeljku, tu direktivu treba tumačiti na način da se poslovna praksa, ako nije izričito navedena u Prilogu I. toj direktivi, ne može zabraniti zbog toga što je sama po sebi „nepoštena” (odnosno „nepoštena” u svim okolnostima).
90. S obzirom na navedeno, smatram da se člankom 24. stavkom 7. od država članica ne zahtjeva niti ih se ovlašćuje na uvođenje takve opće zabrane. Naime, tom se odredbom samo predviđa da države članice „mogu” zabraniti unakrsnu prodaju osiguravajućih proizvoda i dodatnih proizvoda ili usluga „u svakom pojedinom slučaju” ako mogu dokazati da praksa šteti potrošačima.
91. Dodao bih da je to usko tumačenje, prema mojem mišljenju, potkrijepljeno uvodnom izjavom 53. Direktive 2016/97, u kojoj se predviđa da je „[u]nakrsna prodaja uobičajena […] strategija kojom se koriste distributeri osiguranja u cijeloj [Europskoj] [u]niji” i priznaje da iako takve prakse mogu „predstavljati prakse u kojima interes potrošača nije uzet u obzir na odgovarajući način”, one također mogu „pogodovati potrošačima”.
92. U svakom se slučaju članak 24. stavak 7. Direktive 2016/97 primjenjuje samo (i.) ako se osiguravajući proizvod može smatrati „primarnim” ili „prvim” proizvodom, a drugi proizvod ili usluga „dodatnim” ili „sporednim” u odnosu na njega; i (ii.) ako se oba proizvoda „nude kao dio paketa ili istog ugovora”. Na sudu koji je uputio zahtjev je da ocijeni ispunjavaju li proizvodi koje nudi društvo Compass Banca te zahtjeve. Međutim, s obzirom na informacije sadržane u spisu, sumnjam da se potrošački kredit koji to društvo nudi svojim klijentima može smatrati „dodatnim” u odnosu na policu osiguranja koju im ono predlaže da kupe zajedno. U svakom slučaju, čini mi se da je suprotno bliže istini jer se poslovna praksa društva Compass Banca sastoji od prodaje police osiguranja klijentima koji su s tim društvom već u postupku sklapanja ugovora o potrošačkom kreditu.
93. Druga skupina obveza navedenih u članku 24. Direktive 2016/97 primjenjuje se kada se „proizvod osiguranja nudi zajedno s dodatnim proizvodom ili uslugom koji nisu osiguranje kao dio paketa ili istog ugovora” (slučaj koji, kao što sam upravo objasnio, izgleda da više odgovara činjenicama o kojima je riječ u glavnom postupku). Mjerodavne pododredbe su sljedeće:
– distributer osiguranja dužan je potrošaču dati mogućnost odvojene kupovine te robe ili usluge (osim ako proizvod ili usluga kojima je proizvod osiguranja dodatan nisu obuhvaćeni posebnim odredbama određenih drugih direktiva) (članak 24. stavak 3.); i
– distributer osiguranja mora navesti zahtjeve i potrebe potrošača u odnosu na proizvode osiguranja koji su dio cjelokupnog paketa ili istog ugovora (članak 24. stavak 6.).
94. Ni ovdje ne vidim neusklađenost obveza sadržanih u tim pododredbama s pravilima iz Direktive 2005/29. Konkretno, smatram da se člankom 24. stavkom 3. Direktive 2016/97 nacionalnim nadležnim tijelima ne nalaže da idu dalje od onoga što se zahtijeva Direktivom 2005/29, primjerice navodeći da ona moraju općenito zabraniti unakrsnu prodaju osiguravajućih proizvoda koji su dodatni u odnosu na druge proizvode ili usluge (uključujući financijske proizvode). Naime, tom se odredbom samo zahtijeva da, ako im se takvi proizvodi i/ili usluge „unakrsno prodaju”, potrošači također imaju mogućnost kupiti ih odvojeno.
95. Ni tom se odredbom navedenim tijelima ne nalaže da čine išta manje od onoga što imaju pravo činiti na temelju Direktive 2005/29. Konkretno, smatram da se člankom 24. stavkom 3. Direktive 2016/97 nacionalno nadležno tijelo poput AGCM-a ne sprečava da odredi razdoblje od sedam dana između potpisivanja dvaju ugovora od kojih se jedan odnosi na potrošački kredit, a drugi na policu osiguranja, koje zajedno nudi isti trgovac, pri čemu se takva praksa u „danom činjeničnom okviru, uzimajući u obzir sva njezina obilježja i okolnosti” pokazuje „agresivnom” i stoga „nepoštenom” u smislu članaka 8. i 9. Direktive 2005/29.
96. U tim okolnostima predlažem Sudu da na četvrto pitanje odgovori u smislu da ne postoji proturječje između odredbi Direktive 2005/29 i odredbi članka 24. Direktive 2016/97. Potonjom se odredbom od nacionalnih nadležnih tijela ne zahtijeva da idu dalje od onoga što se zahtijeva Direktivom 2005/29, primjerice tako da općenito zabrane poslovnu praksu koja se sastoji od unakrsne prodaje potrošačkog kredita i police osiguranja. Ne protivi se ni tomu da ta tijela odrede razdoblje od sedam dana između potpisivanja dvaju ugovora koji se odnose na te proizvode ako se pokaže da je predmetna poslovna praksa „u danom činjeničnom okviru, uzimajući u obzir sva njezina obilježja i okolnosti”, „agresivna” i stoga „nepoštena” u smislu članaka 8. i 9. Direktive 2005/29.
97. Završit ću ovaj odjeljak s nekoliko riječi o činjenici da proizvodi koje društvo Compass Banca unakrsno prodaje svojim klijentima nisu samo „proizvodi osiguranja” u smislu Direktive 2016/97, nego i financijski proizvodi. Relevantna odredba u tom pogledu je članak 3. stavak 9. Direktive 2005/29. Tom se odredbom predviđa da „[u] odnosu na ,financijske usluge’, kako su definirane Direktivom 2002/65/EZ [(45)], države članice mogu uvesti zahtjeve koji su stroži ili detaljniji od [Direktive 2005/29] u tom području harmonizacije”. „[F]inancijsk[e] uslug[e]” definirane su člankom 2. točkom (b) Direktive 2002/65 kao „svaka usluga koja ima prirodu bankovne, kreditne ili osiguravajuće usluge, usluge osobne mirovine, ulaganja ili plaćanja”. Te usluge uključuju i prodaju potrošačkih kredita i police osiguranja, kao što su one koje društvo Compass Banca nudi svojim klijentima.
98. Iz navedenih okolnosti zaključujem da kad bi talijanski zakonodavac odlučio, oslanjajući se na lex specialis sadržan u članku 3. stavku 9. te direktive, donijeti mjeru kojom bi se općenito zabranila unakrsna prodaja potrošačkog kredita i police osiguranja (element koji treba provjeriti sud koji je uputio zahtjev), takva bi mjera bila u skladu s navedenim propisom.
99. Napominjem međutim da društvo Compass Banca i Europe Assistance Italia tvrde da talijanski zakonodavac takvu mjeru nije donio(46). U skladu s tim čini mi se da članak 3. stavak 9. Direktive 2005/29 stoga ne utječe na zaključke do kojih sam došao u prethodnim odjeljcima.
V. Zaključak
100. S obzirom na sva prethodna razmatranja, predlažem Sudu da na prethodna pitanja koja je uputio Consiglio di Stato (Državno vijeće, Italija) odgovori kako slijedi:
1. Direktivu 2005/29/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 11. svibnja 2005. o nepoštenoj poslovnoj praksi poslovnog subjekta u odnosu prema potrošaču na unutarnjem tržištu i o izmjeni Direktive Vijeća 84/450/EEZ, direktiva 97/7/EZ, 98/27/EZ i 2002/65/EZ Europskog parlamenta i Vijeća, kao i Uredbe (EZ) br. 2006/2004 Europskog parlamenta i Vijeća (Direktiva o nepoštenoj poslovnoj praksi)
treba tumačiti na način da „prosječni potrošač” nije nužno razumna osoba koja je proaktivna u prikupljanju relevantnih informacija, koja razumno obrađuje informacije koje su joj pružene i koja stoga može donositi informirane odluke. Dok se u određenim situacijama „prosječni potrošač” može smatrati sposobnim razumno djelovati i donijeti informiranu odluku, taj je koncept dovoljno fleksibilan da bi ga se u drugim situacijama smatralo pojedincem „ograničene racionalnosti” koji djeluje bez relevantnih informacija ili nije u stanju razumno obrađivati informacije koje su mu pružene (uključujući informacije koje mu je pružio trgovac).
2. Članke 8. i 9. te direktive
treba tumačiti na način da u smislu tih odredbi nije sama po sebi „agresivna” poslovna praksa kojom trgovac ne samo da unakrsno prodaje dva proizvoda, već i svojim kupcima predstavlja informacije na način kojim ih uvjerava da oba proizvoda moraju obavezno kupiti zajedno. Nadležna tijela država članica moraju takvu poslovnu praksu ocjenjivati „u danom činjeničnom okviru, uzimajući u obzir sva njezina obilježja i okolnosti”, kako bi utvrdila ispunjava li ona zahtjeve koji su postavljeni navedenim odredbama. Teret dokazivanja nije prenesen na trgovca. Međutim, ako na kraju te ocjene navedena tijela zaključe da je poslovna praksa „agresivna” u smislu navedenih odredbi, ona je moraju zabraniti. U tom pogledu mogu primjerice zahtijevati da se potpisivanje ugovora za dva proizvoda odvoji razdobljem od sedam dana. Nadalje, ako se ta dva proizvoda odnose na „financijske usluge”, države članice mogu donijeti pravila kojima se zabranjuje unakrsna prodaja tih proizvoda u skladu s lex specialis iz navedenog članka 3. stavka 9. iste direktive.
3. Članak 24. Direktive (EU) 2016/97 Europskog parlamenta i Vijeća od 20. siječnja 2016. o distribuciji osiguranja
treba tumačiti na način da mu se ne protivi to da nadležna tijela država članica odrede razdoblje od sedam dana između potpisivanja dvaju ugovora, od kojih se jedan odnosi na potrošački kredit, a drugi na policu osiguranja, koje zajednički nudi isti trgovac, ako se pokaže da je takva praksa „u svojem činjeničnom kontekstu, uzimajući u obzir sva njezina obilježja i okolnosti”, „agresivna” i stoga „nepoštena” u smislu Direktive 2005/29.