Language of document : ECLI:EU:T:2020:51

PRESUDA OPĆEG SUDA (deveto vijeće)

12. veljače 2020.(*)

„Javna služba – Privremeno osoblje – Mirovina – Odluka kojom se utvrđuju mirovinska prava – Obračunske isprave o mirovini – Tužba za poništenje – Rok za žalbu – Nepravodobnost – Isključivo potvrđujući akt – Djelomična nedopuštenost – Povrat preplaćenih iznosa – Razvrstavanje u razrede i stupnjeve – Multiplikacijski faktor – Povlačenje nezakonitog akta – Legitimna očekivanja – Razuman rok”

U predmetu T‑605/18,

ZF, kojeg zastupa J.-N. Louis, odvjetnik,

tužitelj,

protiv

Europske komisije, koju zastupaju B. Mongin i L. Radu Bouyon, u svojstvu agenata,

tuženika,

povodom zahtjeva na temelju članka 270. UFEU‑a za poništenje obavijesti od 30. studenoga 2017. kojom je Komisijin Ured za upravljanje individualnim materijalnim pravima i njihovu isplatu (PMO), s učinkom od 1. travnja 2015., izmijenio tužiteljeva prava na starosnu mirovinu, i obavijesti od 31. siječnja 2018. u kojoj je obavijestio tužitelja o iznosima preostalih potraživanja Europske unije prema njemu.

OPĆI SUD (deveto vijeće),

u sastavu: S. Gervasoni (izvjestitelj), predsjednik, L. Madise i R. da Silva Passos, suci,

tajnik: M. Marescaux, administratorica,

uzimajući u obzir pisani dio postupka i nakon rasprave održane 7. studenoga 2019.,

donosi sljedeću

Presudu

 Pravni okvir

1        Članak 5. stavak 1. Pravilnika o osoblju za dužnosnike Europske unije, u verziji koja je bila na snazi prije izmjene Uredbom Vijeća (EZ, Euratom) br. 723/2004 od 22. ožujka 2004. o izmjeni Pravilnika o osoblju za dužnosnike Europskih zajednica i Uvjeta zaposlenja ostalih službenika Europskih zajednica (SL 2004., L 124, str. 1.) [neslužbeni prijevod] (u daljnjem tekstu: stari Pravilnik o osoblju), predviđao je hijerarhijski poredak silaznog redoslijeda s četiri kategorije radnih mjesta oznaka „A”, „B”, „C” i „D”. Kategorija A sadržavala je osam razreda, od razreda A 8, koji je bio najniži razred, do razreda A 1, koji je bio najviši razred.

2        Članak 5. Pravilnika o osoblju za dužnosnike Europske unije, u verziji koja proizlazi iz Uredbe br. 723/2004 (u daljnjem tekstu: Pravilnik o osoblju), propisuje sljedeće:

„1.      Radna mjesta obuhvaćena ovim Pravilnikom o osoblju razvrstavaju se, u skladu s naravi i značajem poslova povezanih s tim radnim mjestima, u funkcijsku skupinu administratora (dalje u tekstu „AD”) […]

2.      Funkcijska skupina AD sastoji se od dvanaest razreda za osoblje koje obavlja upravljačke, idejne i analitičke te jezične i znanstvene poslove […]”

3        U članku 44. prvom stavku Pravilnika o osoblju propisano je:

„Dužnosnik koji je dvije godine bio na istom stupnju u svome razredu automatski napreduje na sljedeći stupanj u tom razredu […]”

4        Članak 66. Pravilnika o osoblju sadržava tablicu kojom se utvrđuje osnovna mjesečna plaća za svaki razred i svaki stupanj funkcijske skupine AD. Ta tablica sadržava pet stupnjeva za svaki razred osim razreda 16. koji sadržava samo tri stupnja. Tablica iz članka 66. starog Pravilnika o osoblju sadržavala je, što se tiče kategorije A, dva stupnja u razredu A 8, šest stupnjeva u svakom od razreda A 7, A 2 i A 1 i osam stupnjeva u svakom od razreda A 6, A 5, A 4 i A 3.

5        Članak 107.a Pravilnika o osoblju glasi:

„Prijelazne su odredbe utvrđene u Prilogu XIII.”

6        Članak 1. stavak 1. Priloga XIII. Pravilniku o osoblju određuje:

„1.      U razdoblju od 1. svibnja 2004. do 30. travnja 2006. članak 5. stavci 1. i 2. Pravilnika o osoblju zamjenjuju se sljedećim:

‚1.      Radna mjesta obuhvaćena ovim Pravilnikom o osoblju razvrstavaju se silaznim redoslijedom, u skladu s naravi i značenjem poslova povezanih s tim radnim mjestima, u četiri kategorije A*, B*, C* i D*.

2.      Kategorija A* sastavljena je od dvanaest razreda, kategorija B* sastavljena je od devet razreda, kategorija C* sastavljena je od sedam razreda, a kategorija D* sastavljena je od pet razreda.’”

7        U skladu s člankom 2. stavkom 1. Priloga XIII. Pravilniku o osoblju, 1. svibnja 2004., pridržavajući se članka 8. istog priloga, bivši razredi A 1, A 2, A 3, A 4, A 5, A 6, A 7 i A 8 dužnosnika s jednim od administrativnih statusa navedenih u članku 35. Pravilnika o osoblju preimenuju se i glase A*16, A*15, A*14, A*12, A*11, A*10, A*8 i A*7. Riječ je o privremenim razredima. Naime, članak 8. stavak 1. istog priloga predviđa, među ostalim, da se, s učinkom od 1. svibnja 2006., navedeni razredi preimenuju u AD 16, AD 15, AD 14, AD 12, AD 11, AD 10, AD 8 i AD 7.

8        Članak 2. stavak 2. Priloga XIII. Pravilniku o osoblju određuje:

„Pridržavajući se odredaba članka 7. ovog Priloga, osnovne mjesečne plaće utvrđuju se za svaki razred i stupanj kako je predviđeno u sljedećim tablicama (u eurima).”

9        Nadalje, članak 2. stavak 2. Priloga XIII. Pravilniku o osoblju sadržava četiri tablice, jednu za svaku od bivših kategorija A, B, C i D. Točnije, u tablici koja se odnosi na bivšu kategoriju A podebljanim slovima navodi se mjesečna osnovna plaća za svaki od različitih stupnjeva privremenih razreda A*16 do A*5, koja odgovara osnovnoj mjesečnoj plaći predviđenoj za isti razred i isti stupanj u tablici iz članka 66. Pravilnika o osoblju.

10      Za sve privremene razrede, uz iznimku razreda A*13, A*9, A*6 i A*5, predmetna tablica sadržava i sljedeće dodatne navode:

–        za svaki novi privremeni razred, razred koji odgovara bivšoj kategoriji A;

–        isto tako podebljanim slovima, osnovnu mjesečnu plaću također za stupnjeve od 6. do 8., pod uvjetom da je odgovarajući razred u prijašnjoj kategoriji A sadržavao takve stupnjeve; ti iznosi nemaju ekvivalent u tablici iz članka 66. Pravilnika o osoblju;

–        ispod svake mjesečne plaće navedene podebljanim slovima, navodi se iznos u kurzivu; u prvoj bilješci pojašnjeno je da se ti iznosi „odnose […] na prijašnje plaće kako su predviđene člankom 66. [starog Pravilnika o osoblju]” i da su „uključeni […] u tablice samo zbog objašnjenja i nemaju pravne posljedice.”; iznosi u kurzivu navode, u svakom slučaju, niži iznos od onog iznad navedenog podebljanim slovima;

–        ispod iznosa u kurzivu u trećem redu navodi se iznos koji je u svakom slučaju manji od jedan; u drugoj bilješci na dnu navodi se: „Iznos iz trećeg reda koji odgovara svakom stupnju koeficijent je koji je omjer između osnovne plaće prije i poslije 1. svibnja 2004.”; u svakom slučaju iznos u trećem redu odgovara rezultatu dijeljenja iznosa navedenog u kurzivu neposredno iznad (drugi red) s iznosom navedenim podebljanim slovima u prvom redu.

11      U trećem redu za razred A*12, stupanj 6. navodi se iznos 0,9426565.

12      Članak 7. Priloga XIII. Pravilniku o osoblju predviđa:

„Osnovne mjesečne plaće dužnosnika zaposlenih do 1. svibnja 2004. utvrđuju se u skladu sa sljedećim pravilima:

1.      Preimenovanje razreda u skladu s člankom 2. stavkom 1. ovog Priloga ne smije uzrokovati nikakve promjene u osnovnoj mjesečnoj plaći isplaćenoj svakom dužnosniku.

2.      Za svakog dužnosnika 1. svibnja 2004. izračunava se multiplikacijski faktor. Taj je multiplikacijski faktor jednak omjeru osnovne mjesečne plaće isplaćene dužnosniku prije 1. svibnja 2004. i primjenljivog iznosa definiranog člankom 2. stavkom 2. ovog Priloga.

Osnovna mjesečna plaća isplaćena dužnosniku 1. svibnja 2004. jednaka je umnošku primjenljivog iznosa i multiplikacijskog faktora.

Multiplikacijski faktor primjenjuje se kako bi se utvrdila osnovna mjesečna plaća dužnosnika nakon napredovanja na viši stupanj ili ažuriranja primitaka od rada.

[…]

5.      Ne dovodeći u pitanje stavak 3., svakom se službeniku [dužnosniku] na temelju prvog promaknuća nakon 1. svibnja 2004., ovisno o kategoriji u kojoj je bio prije 1. svibnja 2004. i njegov[u] stupnju u trenutku kada promaknuće proizvodi učinke, povećava osnovna mjesečna plaća […].

6.      Pri tom prvom promaknuću utvrđuje se novi multiplikacijski faktor. Taj je multiplikacijski faktor jednak omjeru novih osnovnih plaća koje proizlaze iz primjene stavka 5. i primjenljivog iznosa definiranog člankom 2. stavkom 2. ovog Priloga. Pridržavajući se stavka 7., taj multiplikacijski faktor primjenjuje se na plaću nakon napredovanja na viši stupanj i usklađivanja primitaka od rada.

[…]”

13      Članak 8. stavak 2. Priloga XIII. Pravilniku o osoblju predviđa kako slijedi:

„Ne dovodeći u pitanje odredbe članka 7. ovog Priloga, osnovne mjesečne plaće za svaki razred i stupanj utvrđuju se na temelju tablice iz članka 66. Pravilnika o osoblju. Za dužnosnike zaposlene do 1. svibnja 2004. i dok njihovo prvo promaknuće ne proizvodi učinke nakon tog datuma, primjenjuje se sljedeća tablica: [ta tablica je 1. travnja 2015. za razred AD 12, stupanj 8. predviđala osnovnu mjesečnu plaću od 13 322,22 eura].”

14      Članak 10. stavak 1., članak 20. stavak 2. i članak 20. stavak 4. Uvjeta zaposlenja ostalih službenika (u daljnjem tekstu: Uvjeti zaposlenja) predviđaju da se članak 5. stavci 1. i 2., članak 66. i članak 44. Pravilnika o osoblju po analogiji primjenjuju na članove privremenog osoblja.

15      Članak 1. Priloga Uvjetima zaposlenja, naslovljen „Prijelazne odredbe koje se primjenjuju na osoblje obuhvaćeno Uvjetima zaposlenja […]”, predviđa da se odredbe Priloga XIII. Pravilniku o osoblju primjenjuju po analogiji na ostale službenike zaposlene 30. travnja 2004.

 Okolnosti spora

16      Ugovorom potpisanim 11. studenoga 1999. s učinkom od 15. studenoga 1999. Vijeće Europske unije zaposlilo je tužitelja kao člana privremenog osoblja. Tužitelj je s učinkom od 1. siječnja 2000. razvrstan u kategoriju A, razred 4., stupanj 4.

17      Prilikom reforme koja proizlazi iz Uredbe br. 723/2004 (u daljnjem tekstu: reforma iz 2004.) izmijenjen je karijerni sustav. Pravilnik o osoblju, koji proizlazi iz te reforme, uspostavio je karijerni sustav u kojem su kategorije radnih mjesta A, B, C i D podijeljene u dvije funkcijske skupine AD i AST. Taj novi sustav sadržavao je novu platnu ljestvicu. Platna ljestvica koja se primjenjivala prije reforme iz 2004. predviđala je do osam stupnjeva za određene razrede jedne od četiriju kategorija radnih mjesta, dok je ljestvica uvedena 2004. izmijenjena s više razreda (šesnaest), pri čemu je svaki imao manji broj stupnjeva (do pet). Predviđen je postupni prijelaz s jednog sustava na drugi. Plaće dužnosnika i članova osoblja koji su u službi ostale su nepromijenjene, ali su izračunane u odnosu na novu platnu ljestvicu. Kako bi se omogućilo zadržavanje nepromijenjenih plaća primijenjen je multiplikacijski faktor. Radi se o broju između 0 i 1 koji predstavlja omjer između plaće isplaćene dužnosniku ili članu osoblja i plaće koju bi primao primjenom platne ljestvice uspostavljene reformom iz 2004.

18      Kada je nova platna ljestvica stupila na snagu 1. svibnja 2004., razvrstavanje tužitelja, i to u razred A 4, stupanj 6., promijenjeno je u razred A*12, stupanj 6., s multiplikacijskim faktorom 0,9426565, u skladu s tablicom koja se odnosi na prijašnju kategoriju A iz članka 2. stavka 2. Priloga XIII. Pravilniku o osoblju (vidjeti točke 8. do 11. ove presude).

19      Tužiteljev razred je 1. svibnja 2006. preimenovan u AD 12 (vidjeti točku 7. ove presude).

20      Tužitelj je 1. studenoga 2007. razvrstan u razred AD 12, stupanj 8., nakon što je od stupanja na snagu reforme iz 2004. ostvario pravo na drugo napredovanje u viši stupanj.

21      Nakon što su određene službe i određene dužnosti koje su do tada pripadale Glavnom tajništvu Vijeća premještene u Europsku službu za vanjsko djelovanje (ESVD), sam je tužitelj bio premješten u ESVD od listopada 2011. Zadržao je svoj razred i stupanj, odnosno razred AD 12, stupanj 8., kao i svoj radni staž na stupnju na dan 1. studenoga 2007.

22      Na tužitelja, na kojeg se do tada primjenjivao multiplikacijski faktor 0,9426565, od obračunske isprave o primicima od rada za veljaču 2013. primjenjivao se multiplikacijski faktor 1. U tom je pogledu također primijenjen retroaktivni ispravak za razdoblje od listopada 2011. do siječnja 2013. Zbog tog retroaktivnog ispravka tužitelju je u veljači 2013. isplaćeno dodatnih 7948,81 eura.

23      Tužitelj je 2. srpnja 2013. imenovan ravnateljem Europske akademije za sigurnost i obranu (EASO) zadržavajući pritom razred AD 12, stupanj 8. Na tom je radnom mjestu radio do 31. prosinca 2014., a potom je ponovno radio u ESVD‑u od 1. siječnja do 31. ožujka 2015.

24      Tužitelj je umirovljen 1. travnja 2015.

25      U obavijesti od 6. ožujka 2015. Ured Europske komisije za upravljanje individualnim materijalnim pravima i njihovu isplatu (PMO) utvrdio je tužiteljeva prava na starosnu mirovinu (u daljnjem tekstu: obavijest od 6. ožujka 2015.). PMO je uzeo u obzir razdoblje zaposlenja, odnosno 15. studenoga 1999. do 31. ožujka 2015. Tužitelj je razvrstan u peti stupanj razreda AD 12. Međutim, primijenjen je ispravak od 1,1314352 kako bi, unatoč promjeni stupnja, plaća koja se uzima u obzir za izračun mirovine bila jednaka plaći koju je tužitelj primao na datum svojeg umirovljenja (u daljnjem tekstu: osnovna plaća). Tužiteljeva osnovna plaća odgovarala je onoj u razredu AD 12, stupnju 8., kao što proizlazi iz tablice iz članka 8. stavka 2. priloga XIII. Pravilniku o osoblju, odnosno iznosu od 13 322,22 eura (vidjeti točku 13. ove presude), s obzirom na to da taj iznos nije umanjen jer se na tužitelja od veljače 2013. primjenjivao multiplikacijski faktor 1. (vidjeti točku 22. ove presude).

26      Mirovina koja je nakon toga isplaćena tužitelju bila je u skladu s onom navedenom u obavijesti od 6. ožujka 2015.

27      Prilikom isplate mirovine za studeni 2015. PMO je na obračunskoj ispravi o tužiteljevoj mirovini naveo da postoji preplaćeni iznos koji proizlazi iz plaća koje su mu isplaćene tijekom razdoblja od listopada 2011. do ožujka 2015., pri čemu taj preplaćeni iznos odgovara potraživanju Europske unije prema tužitelju u iznosu od 22 896,98 eura.

28      Od veljače 2016. primijenjen je mjesečni odbitak od 715,33 eura.

29      Osim toga, odlukom od 21. veljače 2013. tužitelju je odobreno produljenje prava na naknadu za uzdržavano dijete za njegovu kćer u razdoblju od 1. ožujka 2012. do 28. veljače 2014. Međutim, tužitelj je nastavio primati naknadu za uzdržavano dijete do ožujka 2015.

30      Prilikom isplate mirovine za lipanj 2017. PMO je na tužiteljevoj obračunskoj ispravi o mirovini naveo da postoji preplaćeni iznos isplaćen tijekom razdoblja od ožujka 2014. do ožujka 2015. koji odgovara potraživanju Unije prema tužitelju na temelju naknade za uzdržavano dijete u ukupnom iznosu od 10 196,51 eura.

31      PMO je tužitelju također poslao dopis od 16. lipnja 2017. U tom je dopisu PMO naveo iznos od 10 196,51 eura i predstavio raspored koji je predviđao primjenu mjesečnog odbitka od 728,32 eura između kolovoza 2017. i srpnja 2018.

32      Dopisom od 19. listopada 2017. tužitelj je od PMO‑a zatražio da se ukinu odbici koji su se primijenili na njegovu mirovinu (u daljnjem tekstu: dopis od 19. listopada 2017.).

33      PMO je u obavijesti od 23. studenoga 2017., odgovarajući na dopis od 19. listopada 2017., među ostalim, naveo da se na tužitelja neopravdano primijenio multiplikacijski faktor 1 počevši od njegove obračunske isprave o primicima od rada za veljaču 2013., uključujući retroaktivno za razdoblje od listopada 2011. do siječnja 2013. (u daljnjem tekstu: obavijest od 23. studenoga 2017.). Međutim, multiplikacijski faktor zabilježen u njegovu osobnom spisu ostao je 0,9426565. PMO‑a smatra da taj preplaćeni iznos objašnjava postojanje potraživanja Unije prema tužitelju u iznosu od 22 896,98 eura koji se pojavljuje u njegovoj obračunskoj ispravi o mirovini za studeni 2015. (vidjeti točku 27. ove presude).

34      U obavijesti od 23. studenoga 2017. PMO je također naveo da je tužitelj nastavio primati naknadu za uzdržavano dijete nakon što je u veljači 2014. isteklo razdoblje produljenja koje mu je u tom pogledu bilo odobreno. Taj preplaćeni iznos objašnjava postojanje potraživanja Unije prema tužitelju u iznosu od 10 196,51 eura (vidjeti točku 30. ove presude).

35      Ta je obavijest sadržavala i sažetak odbitaka primijenjenih na tužiteljevu mirovinu za svako od dvaju potraživanja navedenih u točkama 27. i 30. ove presude.

36      Naposljetku, PMO je nadalje u obavijesti od 23. studenoga 2017. naveo da se, s obzirom na pogrešku koja se odnosi na multiplikacijski faktor (vidjeti točku 33. ove presude), obavijest od 6. ožujka 2015. temeljila na pogrešnoj osnovnoj plaći. PMO je stoga naveo da će u vezi s tim tužitelju zasebnim dopisom biti upućena nova obavijest.

37      PMO je obaviješću od 30. studenoga 2017. izmijenio tužiteljeva prava na starosnu mirovinu, s učinkom od 1. travnja 2015. (u daljnjem tekstu: obavijest od 30. studenoga 2017.). Njegova je osnovna plaća izmijenjena, što je dovelo do primjene ispravka od 1,066555 umjesto 1,1314352 (vidjeti točku 25. ove presude).

38      Prilikom isplate mirovine za siječanj 2018. PMO je na tužiteljevoj obračunskoj ispravi o mirovini prikazao postojanje preplaćenog iznosa koji mu je isplaćen na ime njegove mirovine u razdoblju od travnja 2015. do prosinca 2017. Taj preplaćeni iznos odgovarao je potraživanju Unije prema tužitelju u ukupnom iznosu od 7389,51 eura.

39      Dopisom od 4. siječnja 2018. upućenim PMO‑u tužitelj je htio podnijeti dokaze na temelju kojih se, prema njegovu mišljenju, mogu riješiti poteškoće u vezi s izračunom njegovih prijašnjih plaća i njegove mirovine. Zaključio je taj dopis navodeći da bi multiplikacijski faktor koji treba uzeti u obzir za izračun njegovih plaća i mirovine trebao biti 1, a ne 0,9426565.

40      Nakon razmjene dopisa i poruka elektroničke pošte PMO je obaviješću od 31. siječnja 2018. obavijestio tužitelja da preostala potraživanja Unije prema njemu sada iznose 22 409,61 eura (u daljnjem tekstu: obavijest od 31. siječnja 2018.). U rasporedu kojim se mjesečni odbici koji su se primjenjivali između veljače 2016. i siječnja 2020. dijele između triju različitih potraživanja, PMO je podsjetio na ukupan iznos svakog od tih potraživanja – odnosno 22 896,98 eura za prvo potraživanje, 10 196,51 eura za drugo i 7389,51 eura za treće – te je naveo detalje o stanju povrata za svako od tih potraživanja.

41      Tužitelj je na temelju članka 90. stavka 2. Pravilnika o osoblju 28. veljače 2018. podnio žalbu, među ostalim, protiv obavijesti od 30. studenoga 2017. i obavijesti od 31. siječnja 2018.

42      Komisija je odbila žalbu odlukom od 27. lipnja 2018. smatrajući da je bila usmjerena protiv akata kojima se potvrđuju ranije odluke koje nisu bile osporene u propisanom roku i da je stoga nedopuštena.

 Postupak i zahtjevi stranaka

43      Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 8. listopada 2018. tužitelj je pokrenuo ovaj postupak.

44      U okviru mjera upravljanja postupkom predviđenih u članku 89. svojeg Poslovnika, Opći je sud 26. rujna 2019. postavio strankama pisana pitanja. Stranke su na ta pitanja odgovorile u određenom im roku.

45      Na raspravi održanoj 7. studenoga 2019. saslušana su izlaganja stranaka i njihovi odgovori na usmena pitanja koja je postavio Opći sud.

46      Tužitelj od Općeg suda zahtijeva da:

–        poništi „odluku Komisije od 30. studenoga 2017. kojom se utvrđuju njegova mirovinska prava s retroaktivnim učinkom od 6. ožujka 2015.”;

–        poništi „odluku Komisije od 31. siječnja 2018. o naplati preplaćenog iznosa od 22 409,61 eura”;

–        Komisiji naloži snošenje troškova.

47      Komisija od Općeg suda zahtijeva da:

–        odbije tužbu;

–        naloži tužitelju snošenje troškova.

 Predmet spora

48      Kao što proizlazi iz okolnosti spora, PMO smatra da postoje tri potraživanja Unije prema tužitelju: prvo, koje je u studenome 2015. iznosilo 22 896,98 eura i koje proizlazi iz pogrešne primjene multiplikacijskog faktora vrijednosti 1 umjesto 0,9426565 na plaću isplaćenu tužitelju u razdoblju od listopada 2011. do ožujka 2015. (u daljnjem tekstu: prvo potraživanje); drugo, koje je u lipnju 2017. iznosilo 10 196,51 eura i koje proizlazi iz tužiteljeva neopravdanog primanja naknade za uzdržavano dijete u razdoblju od ožujka 2014. do ožujka 2015. (u daljnjem tekstu: drugo potraživanje); treće, koje je u prosincu 2017. iznosilo 7389,51 eura i koje proizlazi iz pogrešne primjene multiplikacijskog faktora 1 za izračun tužiteljeve osnovne plaće i stoga njegove mirovine zbog čega je PMO primijenio ispravak vrijednosti 1,1314352 umjesto 1,066555 u razdoblju od travnja 2015. do prosinca 2017. (u daljnjem tekstu: treće potraživanje).

49      Tužitelj osporava dva akta, odnosno, s jedne strane, obavijest od 30. studenoga 2017. i, s druge strane, obavijest od 31. siječnja 2018.

50      U obavijesti od 30. studenoga 2017., time što je na tužitelja retroaktivno primijenjen multiplikacijski faktor od 0,9426565 umjesto 1, mijenja se plaća koja je uzeta u obzir pri izračunu mirovine te je uzrok trećeg potraživanja (vidjeti točke 33., 36. i 37. ove presude).

51      Obavijest od 31. siječnja 2018. obavještava tužitelja o ukupnom preostalom iznosu triju potraživanja Unije prema njemu na taj datum. Toj obavijesti priložen je raspored koji navodi ukupan iznos svakog od triju potraživanja.

52      U tom pogledu valja istaknuti da su prvo i drugo potraživanje prije siječnja 2018. doveli do odbitaka od tužiteljeve mirovine, tako da je neto iznos ukupnog preostalog iznosa triju potraživanja, odnosno 22 409,61 eura na dan 31. siječnja 2018., bio na taj datum manji od zbroja tih potraživanja.

53      Što se tiče drugog potraživanja, tužitelj je na raspravi izjavio da odustaje od svojih zahtjeva u vezi s tim potraživanjem, što je uneseno u zapisnik s rasprave.

54      Osim toga, raspored koji je priložen obavijesti od 31. siječnja 2018. detaljno navodi tekuće otplate za svako od triju potraživanja (vidjeti točku 40. ove presude).

55      U tom pogledu, tužitelj u svojim pisanim očitovanjima navodi da zahtijeva poništenje „odluke Komisije od 31. siječnja 2018. o naplati preplaćenog iznosa od 22 409,61 eura”. Na temelju tog pojašnjenja može se zaključiti da se tužiteljev zahtjev za poništenje odnosi samo na utvrđenje postojanja takvog potraživanja, a ne na način njegova povrata iz rasporeda navedenog u točki 51. ove presude. Takav zaključak potvrđuje činjenica da tužitelj ni u jednom trenutku, ni u svojim pisanim očitovanjima ni na raspravi, nije osporio navedene načine povrata.

56      Stoga valja zaključiti da tužitelj zahtijeva samo poništenje obavijesti od 31. siječnja 2018. u dijelu u kojem se u njoj navodi postojanje potraživanja Unije prema njemu.

57      Iz prethodnih razmatranja proizlazi da je predmet spora ograničen na osporavanje, s jedne strane, obavijesti od 30. studenoga 2017., koja se odnosi na treće potraživanje u vezi s mirovinom isplaćenom tužitelju između travnja 2015. i prosinca 2017., i, s druge strane, obavijesti od 31. siječnja 2018. u dijelu u kojem navodi postojanje tog potraživanja i u dijelu u kojem također navodi postojanje prvog potraživanja u vezi s plaćama isplaćenima tužitelju za razdoblje od listopada 2011. do ožujka 2015.

 Dopuštenost

58      Komisija, koja se u odgovoru na tužbu pozvala na činjenicu da su obavijest od 30. studenoga 2017. i ona od 31. siječnja 2018. samo ponavljanje odluke koja se odražava u obračunskoj ispravi o mirovini iz studenoga 2015., izjavila je na raspravi da se odriče svojih prigovora o zaprekama vođenju postupka, što je uneseno u zapisnik s rasprave.

59      Međutim, prema ustaljenoj sudskoj praksi, rokovi za žalbu i tužbu iz članaka 90. i 91. Pravilnika o osoblju prisilnopravne su naravi i odluka o njima ne može se prepustiti ni strankama ni sudu na kojem je da, čak i po službenoj dužnosti, provjeri jesu li poštovani (presude od 29. lipnja 2000., Politi/ETF, C‑154/99 P, EU:C:2000:354, t. 15. i od 29. studenoga 2018., WL/ERCEA, T‑493/17, neobjavljena, EU:T:2018:852, t. 64.).

60      U skladu s člankom 90. stavkom 2. Pravilnika o osoblju, svaka osoba na koju se primjenjuje navedeni pravilnik može tijelu za imenovanje podnijeti žalbu protiv akta kojim je oštećena, a koja se mora podnijeti u roku od tri mjeseca.

61      Obračunske isprave o primicima od rada ili mirovini mogu biti predmet žalbe i eventualno tužbe ako se odluka koja je isključivo novčane prirode zbog svoje naravi može odraziti u takvoj obračunskoj ispravi o primicima od rada. U tom slučaju učinak dostave mjesečne obračunske isprave o primicima od rada ili mirovini je da počinju teći rokovi za podnošenje žalbe ili tužbe protiv upravne odluke kada se iz te obračunske isprave vidi, jasno i prvi put, da ta odluka postoji i koji je njezin doseg (vidjeti presudu od 14. prosinca 2017., Martinez De Prins i dr./ESVD, T‑575/16, EU:T:2017:911, t. 31. i 32. i navedenu sudsku praksu; vidjeti također u tom smislu presudu od 9. siječnja 2007., Van Neyghem/Odbor regija, T‑288/04, EU:T:2007:1, t. 39. i 40.).

62      U ovom slučaju, kao što je navedeno u točki 27. ove presude, prilikom isplate mirovine za studeni 2015. PMO je obavijestio tužitelja o postojanju prvog potraživanja koje se temelji, kao što to proizlazi iz obračunske isprave o mirovini, na preplaćenom iznosu koji se mjesečno isplaćivao u razdoblju od listopada 2011. do ožujka 2015. i odgovara ukupnom iznosu od 22 896,98 eura.

63      Međutim, odluka kojom se utvrđuje postojanje prvog potraživanja isključivo je novčane prirode. Ona se stoga, zbog svoje naravi, mogla odraziti u obračunskoj ispravi o mirovini za studeni 2015. Iako nažalost PMO u toj obračunskoj ispravi nije iznio nikakve detalje o razlozima te odluke, s obzirom na to da se iz navedene obračunske isprave jasno i prvi put vidi postojanje i doseg te odluke, njezina je dostava dovela do toga da su počeli teći rokovi za podnošenje žalbe i tužbe protiv nje.

64      Što se tiče datuma dostave odluke kojom se utvrđuje postojanje prvog potraživanja, iz sadržaja spisa proizlazi i to potvrđuje tužiteljev dopis od 19. listopada 2017. (vidjeti točku 33. ove presude) da je potonji 19. veljače 2017. PMO‑u poslao poruku u kojoj je naveo da je upoznat sa svojom obračunskom ispravom o mirovini za studeni 2015. i odbicima koji su nakon toga primijenjeni na njegovoj mirovini. U dopisu od 19. listopada 2017. čak je pojasnio da je „primio” tu obračunsku ispravu u studenome 2015.

65      Slijedom toga, bez obzira na okolnosti na koje se osim toga poziva tužitelj kako bi dokazao da se nije mogao odmah upoznati sa svojom obračunskom ispravom o mirovini za studeni 2015., može se smatrati da je ona u svakom slučaju bila dostavljena tužitelju najkasnije 19. veljače 2017.

66      Međutim, tužitelj u svojim pisanim očitovanjima ne navodi da je u roku od tri mjeseca koji je počeo teći 19. veljače 2017. podnio ikakvu žalbu protiv obračunske isprave o mirovini za studeni 2015.

67      Iz prethodnih razmatranja proizlazi da tužitelj u određenim rokovima nije osporavao odluku kojom se prvi put utvrđuje postojanje prvog potraživanja, koje je prikazano u njegovoj obračunskoj ispravi o mirovini za studeni 2015.

68      Tužiteljevi argumenti na temelju odredaba članaka 25. i 26. Pravilnika o osoblju prema kojima postoji obveza da se članu osoblja dostave pojedinačne odluke koje se odnose na njega, ne mogu dovesti u pitanje zaključak naveden u točki 67. ove presude jer te odredbe nemaju za cilj odrediti uvjete primjene postupovnih rokova na dužnosnike i članove osoblja Unije (vidjeti u tom smislu presude od 30. svibnja 2002., Onidi/Komisija, T‑197/00, EU:T:2002:135, t. 156. i od 5. listopada 2009., de Brito Sequeira Carvalho i Komisija/Komisija i de Brito Sequeira Carvalho, T‑40/07 P i T‑62/07 P, EU:T:2009:382, t. 92.), suprotno odredbama iz glave VII. Pravilnika o osoblju naslovljene „Pravni lijekovi” na temelju kojih su donesene presude navedene u točki 61. ove presude.

69      Prije zaključka o nedopuštenosti tužiteljevih zahtjeva, u dijelu u kojem se odnose na postojanje prvog potraživanja, valja ipak provjeriti da obavijest od 31. siječnja 2018. nije takve prirode da ponovno pokreće postupovne rokove u tom pogledu. Stoga valja utvrditi je li obavijest od 31. siječnja 2018., u dijelu u kojem se u njoj navodi postojanje prvog potraživanja, samo odluka kojom se potvrđuje odluka koja se odražava u obračunskoj ispravi o mirovini za studeni 2015.

70      U skladu sa sudskom praksom, potvrđujući karakter akta ne može se ocjenjivati isključivo s obzirom na njegov sadržaj u odnosu na sadržaj ranije odluke koju potvrđuje, nego također s obzirom na prirodu zahtjeva na koji je tim aktom odgovoreno (vidjeti presudu od 17. studenoga 2016., Fedtke/EGSO, T‑157/16 P, neobjavljenu, EU:T:2016:666, t. 17. i navedenu sudsku praksu).

71      Iz te sudske prakse osobito proizlazi da ako je akt odgovor na zahtjev u kojem se poziva na nove i bitne činjenice i kojim se administraciju moli da provede preispitivanje ranije odluke za taj se akt ne može smatrati da ima isključivo potvrđujući karakter ako se njime odlučuje o tim činjenicama i ako, stoga, sadržava novi element u odnosu na raniju odluku. Doista, postojanje novih i bitnih činjenica može opravdati podnošenje zahtjeva za preispitivanje ranije odluke koja je postala konačna. Suprotno tomu, kada se zahtjev za preispitivanje ne temelji na novim i bitnim činjenicama, tužbu protiv odluke kojom se odbija zahtijevano preispitivanje treba proglasiti nedopuštenom (vidjeti presudu od 17. studenoga 2016., Fedtke/EGSO, T‑157/16 P, neobjavljenu, EU:T:2016:666, t. 18. i navedenu sudsku praksu).

72      Što se tiče pitanja prema kojim kriterijima se činjenica treba kvalificirati kao nova, iz sudske prakse proizlazi da je za takvu narav potrebno da ni tužitelj ni administracija nisu znali ili da nisu mogli znati za predmetnu činjenicu u trenutku donošenja ranije odluke (vidjeti presudu od 17. studenoga 2016., Fedtke/EGSO, T‑157/16 P, neobjavljenu, EU:T:2016:666, t. 19. i navedenu sudsku praksu).

73      U tom pogledu, doista je točno da je u presudi od 13. studenoga 2014., Španjolska/Komisija (T‑481/11, EU:T:2014:945, t. 38.) pojašnjeno da element treba kvalificirati kao nov kako u situaciji taj element nije postojao u trenutku donošenja ranijeg akta tako i kad je riječ o elementu koji je već postojao kad je raniji akt donesen, ali koji, bez obzira na razlog, uključujući nedostatak pažnje autora tog akta, nije uzet u obzir prilikom njegova donošenja.

74      Međutim, unatoč vrlo širokoj formulaciji, to se pojašnjenje ne može tumačiti na način da omogućuje dužnosniku, kojemu je odlukom koja je postala konačna u cijelosti ili djelomično odbijen prvi zahtjev, da se u prilog drugom zahtjevu koji ima isti cilj kao i prvi pozove na elemente koji su mu već bili na raspolaganju i koje je propustio podnijeti u potporu svojem prvom zahtjevu (presuda od 17. studenoga 2016., Fedtke/EGSO, T‑157/16 P, neobjavljena, EU:T:2016:666, t. 22.).

75      U suprotnome bi se postupilo protivno ne samo sudskoj praksi navedenoj u točkama 70. do 72. ove presude, nego i protivno sudskoj praksi prema kojoj mogućnost podnošenja zahtjeva u smislu članka 90. stavka 1. Pravilnika o osoblju ne može dužnosniku omogućiti da se ne pridržava rokova za podnošenje žalbe i tužbe predviđenih člancima 90. i 91. Pravilnika o osoblju time što putem takvog kasnijeg zahtjeva posredno dovodi u pitanje raniju odluku koja nije pobijana u za to predviđenim rokovima (vidjeti presudu od 17. studenoga 2016., Fedtke/EGSO, T‑157/16 P, neobjavljenu, EU:T:2016:666, t. 24. i navedenu sudsku praksu).

76      U ovom slučaju, elementi na koje se tužitelj poziva u svojem dopisu od 4. siječnja 2018., kojima se u biti želi dokazati da je njegovo imenovanje ravnateljem EASO‑a predstavljalo imenovanje na novo radno mjesto s većom odgovornosti, elementi su koji su bili na raspolaganju tužitelju kada je na tom radnom mjestu radio između srpnja 2013. i prosinca 2014. i kojima je slijedom toga raspolagao u trenutku kad je saznao za obračunsku ispravu o mirovini za studeni 2015. Međutim, on ih nije podnio PMO‑u u roku za podnošenje žalbe koji mu je bio određen. Ti elementi stoga nisu takve naravi da mu omogućuju da ponovno pokrene navedeni rok.

77      Slijedom toga, obavijest od 31. siječnja 2018., u dijelu u kojem se u njoj spominje postojanje prvog potraživanja, treba smatrati samo odlukom kojom se potvrđuje odluka koja se odražava u obračunskoj ispravi o mirovini za studeni 2015.

78      Iz prethodnih razmatranja proizlazi da zahtjevi protiv obavijesti od 31. siječnja 2018., u dijelu u kojem se u njoj spominje postojanje prvog potraživanja, nisu dopušteni.

79      S obzirom na to da je tužitelj izjavio na raspravi da odustaje od svojih zahtjeva koji se odnose na drugo potraživanje (vidjeti točku 53. ove presude), valja ispitati osnovanost njegove argumentacije samo u dijelu u kojem se odnosi na treće potraživanje, čije je utvrđenje, koje proizlazi iz obavijesti od 30. studenoga 2017., ponovljeno u obavijesti od 31. siječnja 2018.

 Meritum

80      U prilog svojim zahtjevima za poništenje tužitelj ističe šest tužbenih razloga, od kojih se prvi temelji na pogrešci koja se tiče prava, drugi na povredi članka 85. Pravilnika o osoblju, treći na povredi načela koja se primjenjuju na povlačenje zakonitih akata, četvrti na povredi načela koja se primjenjuju na povlačenje nezakonitih akata, peti na nedostatnosti obrazloženja i šesti na očitoj pogrešci u ocjeni.

 Pogreška koja se tiče prava

81      Tužitelj tvrdi da retroaktivni ispravak njegove mirovine nije opravdan i da su odluke čije poništenje traži zahvaćene pogreškom koja se tiče prava.

82      Tužitelj osporava da je odluka sadržana u njegovoj obračunskoj ispravi o primicima od rada za veljaču 2013. donesena bez osnove.

83      Komisija odgovara da promjena tužiteljeva radnog mjesta i njegovo stupanje u službu EASO‑a nije dovelo do promjene razreda ili stupnja.

84      U tom pogledu, valja podsjetiti (vidjeti točke 18. do 20. ove presude) da je 1. svibnja 2004., kada je nova platna ljestvica stupila na snagu, razvrstavanje tužitelja, i to u razred A 4, stupanj 6., promijenjeno u razred A*12, stupanj 6., uz primjenu multiplikacijskog faktora od 0,9426565 u skladu s tablicom koja se odnosi na bivšu kategoriju A iz članka 2. stavka 2. Priloga XIII. Pravilniku o osoblju.

85      Tužiteljev razred je 1. svibnja 2006. preimenovan u AD 12.

86      Tužitelj je 1. studenoga 2007. razvrstan u razred AD 12, stupanj 8., nakon što je od stupanja na snagu reforme iz 2004. ostvario pravo na drugo napredovanje u viši stupanj. Mogućnost razvrstavanja dužnosnika ili člana osoblja u službi prije 1. svibnja 2004. u stupanj viši od najvišeg stupnja koji je predviđen člankom 66. Pravilnika o osoblju (vidjeti točku 4. ove presude) proizlazi iz tablice koja se odnosi na bivšu kategoriju A iz članka 2. stavka 2. Priloga XIII. Pravilniku o osoblju (vidjeti točku 10. ove presude).

87      Budući da tužitelj nije promaknut, na temelju članka 8. stavka 2. Priloga XIII. Pravilniku o osoblju zadržao je razred AD 12, stupanj 8., tako dugo dok je bio u službi (vidjeti točku 13. ove presude).

88      U trenutku umirovljenja u travnju 2015. tužitelj je razvrstan u peti stupanj razreda AD 12. Međutim, na plaću koja odgovara petom stupnju razreda AD 12 primijenjen je ispravak od 1,1314352 kako bi plaća koja se uzima u obzir za izračun njegove mirovine bila jednaka osnovnoj plaći, odnosno onome što je primao na dan umirovljenja, to jest 13 322,22 eura (vidjeti točku 25. ove presude).

89      Valja naglasiti da tužitelj u trenutku umirovljenja nije osporavao promjenu stupnja koji se primijenio na njega.

90      Iznos osnovne plaće, naveden u točki 88. ove presude, proizlazi iz primjene multiplikacijskog faktora vrijednosti 1 koji je proveden u veljači 2013. (vidjeti točku 22. ove presude).

91      Međutim, iz članka 7. stavka 2. Priloga XIII. Pravilniku o osoblju proizlazi da se multiplikacijski faktor izračunava 1. svibnja 2004. (vidjeti točku 12. ove presude).

92      Uzimajući u obzir razvrstavanje tužitelja na taj datum (vidjeti točku 18. ove presude), njegov multiplikacijski faktor trebao je u skladu s tablicom koja se odnosi na bivšu kategoriju A iz članka 2. stavka 2. Priloga XIII. Pravilniku o osoblju imati vrijednost 0,9426565 (vidjeti točku 11. ove presude).

93      Osim toga, odredbe članka 7. stavka 2. trećeg podstavka Priloga XIII. Pravilniku o osoblju predviđaju primjenu multiplikacijskog faktora izračunanog 1. svibnja 2004. prilikom napredovanja na viši stupanj ili ažuriranja primitaka od rada. Što se tiče stavka 6. istog članka, njime se predviđa određivanje novog faktora samo prilikom prvog promaknuća nakon 1. svibnja 2004. (vidjeti točku 12. ove presude).

94      Međutim, nesporno je da tužitelj nije bio promaknut između 1. svibnja 2004. i 1. travnja 2015., dana njegova umirovljenja.

95      Stoga se na njega i dalje treba primijeniti multiplikacijski faktor u vrijednosti od 0,9426565 do njegova umirovljenja.

96      Međutim, na tužitelja je od njegove obračunske isprave o primicima od rada za veljaču 2013. primijenjen multiplikacijski faktor u vrijednosti 1 (vidjeti točku 90. ove presude).

97      Ni iz jednog elementa u spisu ne proizlazi da je odluka koja se odnosi na multiplikacijski faktor koji se odražava u tužiteljevoj obračunskoj ispravi o primicima od rada za veljaču 2013. zakonita, iako je upravo utvrđeno da tužitelj ne ispunjava uvjete predviđene propisima kako bi se na njega primijenio novi multiplikacijski faktor.

98      Takva izmjena, suprotno onomu što tvrdi tužitelj, stoga nije bila opravdana s obzirom na uvjete predviđene primjenjivim odredbama Pravilnika o osoblju.

99      Kao što to proizlazi iz obavijesti od 6. ožujka 2015., ta neopravdana izmjena dovela je do izračuna tužiteljeve mirovine na temelju iznosa osnovne plaće koji proizlazi iz primjene multiplikacijskog faktora vrijednosti 1 (vidjeti točku 90. ove presude).

100    Ispravak izvršen odlukom koja se odražava u obračunskoj ispravi o mirovini za studeni 2015. (vidjeti točku 33. ove presude), a zatim i ispravak izvršen u obavijesti od 30. studenoga 2017. imao je za cilj otkloniti neopravdane izmjene navedene u točki 98. ove presude.

101    Tako je u obavijesti od 30. studenoga 2017. PMO odredio iznos osnovne plaće na način da se ovaj put nije oslonio na plaću koju je tužitelj primio na dan svojeg umirovljenja, koja je bila utvrđena na temelju multiplikacijskog faktora vrijednosti 1, nego na plaću koju je tužitelj trebao primiti, a koja se određuje na temelju multiplikacijskog faktora 0,9426565. Takav faktor stoga je primijenjen na plaću koja odgovara razredu AD 12, stupnju 8., kao što proizlazi iz tablice iz članka 8. stavka 2. Priloga XIII. Pravilniku o osoblju (vidjeti točku 87. ove presude). Na dan tužiteljeva umirovljenja iznos koji je u tom pogledu naveden u toj tablici iznosio je 13 322,22 eura (vidjeti točku 13. ove presude). Tako dobivena osnovna plaća iznosila je 12 558,28 eura, što je dovelo do izmjene primijenjenog ispravka kako bi plaća koja je uzeta u obzir za izračun mirovine bila jednaka osnovnoj plaći. Vrijednost ispravka smanjila se s 1,1314352 na 1,066555 (vidjeti točku 37. ove presude).

102    Međutim, tužitelj nije dokazao da je takva PMO‑ova primjena propisa pogrešna.

103    Osobito, tužitelj neosnovano tvrdi da se zbog njegova premještaja u ESVD u listopadu 2011. (vidjeti točku 21. ove presude) prijelazne odredbe Priloga XIII. Pravilniku o osoblju nisu više primjenjivale na njega, što bi opravdalo ukidanje multiplikacijskog faktora 0,9426565 i primjenu multiplikacijskog faktora vrijednosti 1.

104    Naime, iako je tužiteljevo stupanje u službu u ESVD‑u dovelo do potpisivanja novog ugovora, ono se temeljilo, kao što to proizlazi iz dopisa od 8. prosinca 2010. koji je tužitelju uputio glavni tajnik Vijeća, na premještaju osoblja koji je pratio premještaj određenih službi i dužnosti koje su do tada bile u nadležnosti Glavnog tajništva Vijeća u ESVD. Stoga nije bila riječ o zapošljavanju koje bi značilo početak nove karijere na koju se ne primjenjuju prijelazne odredbe Priloga XIII. Pravilniku o osoblju.

105    Nadalje, prilikom tužiteljeva stupanja u službu u ESVD‑u njegova karijera nije bila prekinuta. Stoga je tužitelj zadržao svoje razvrstavanje u osmi stupanj razreda AD 12, koje je primjenjivo samo na temelju prijelaznih odredbi Priloga XIII. Pravilniku o osoblju. Osim toga, zadržan je radni staž na stupnju prije stupanja u službu u ESVD‑u 1. listopada 2011. (vidjeti točku 21. ove presude).

106    Stoga su se, suprotno onomu što tvrdi tužitelj, prijelazne odredbe Priloga XIII. Pravilniku o osoblju na njega još primjenjivale nakon njegova stupanja u službu u ESVD‑u 1. listopada 2011.

107    Iz prethodnih razmatranja proizlazi da tužitelj pogrešno tvrdi da retroaktivni ispravak njegove mirovine u studenome 2017. nije opravdan i da je obavijest od 30. studenoga 2017. zbog toga zahvaćena pogreškom koja se tiče prava.

108    Slijedom navedenog, prvi tužbeni razlog valja odbiti.

 Povreda članka 85. Pravilnika o osoblju

109    Tužitelj tvrdi da se multiplikacijski faktor koji je na njega primijenjen dok je bio u službi ne pojavljuje u ugovoru koji je sklopio s ESVD‑om i da zbog toga nije mogao biti obaviješten o mogućoj nepravilnosti odluke kojom su utvrđena njegova prava prilikom njegova stupanja u službu u ESVD‑u.

110    Tužitelj se također poziva na složenost odredbi o kojima je riječ.

111    Naposljetku, tužitelj navodi da u Pravilniku o osoblju nije postojala odredba koja bi mu omogućila provjeru točnosti multiplikacijskog faktora koji je na njega bio primijenjen, osobito od veljače 2013.

112    Komisija tvrdi da su uvjeti iz članka 85. Pravilnika o osoblju u ovom slučaju bili ispunjeni.

113    Dodaje da je sama usporedba tužiteljeva upravnog položaja, kako proizlazi iz računalne aplikacije koja mu omogućava uvid u njegov osobni spis, i njegova upravnog položaja kako proizlazi iz njegovih obračunskih isprava o primicima od rada, omogućila tužitelju da otkrije neobjašnjivu razliku multiplikacijskog faktora.

114    U tom pogledu, iz članka 85. Pravilnika o osoblju, koji se primjenjuje na privremeno osoblje na temelju članka 45. Uvjeta zaposlenja, proizlazi da je za povrat neopravdano isplaćenog iznosa potrebno podnijeti dokaz da je primatelj bio stvarno svjestan da za njegovu isplatu nema valjanog razloga, odnosno da je nepostojanje valjanog razloga bilo toliko očito da je toga morao biti svjestan. Ako u tom drugom slučaju primatelj osporava da je znao za nepravilnost isplate, valja ispitati okolnosti u kojima je isplata izvršena kako bi se utvrdilo je li nepravilnost trebala biti očita (presuda od 10. veljače 1994., White/Komisija, T‑107/92, EU:T:1994:17, t. 32.).

115    Izraz „toliko očito” koji obilježava nepravilnost isplate u smislu članka 85. Pravilnika o osoblju ne znači da primatelj preplaćenih iznosa o tome ne treba razmišljati niti to provjeriti, već da se ti iznosi moraju vratiti ako je riječ o pogrešci koja ne može promaknuti uobičajeno pažljivom dužnosniku koji mora poznavati pravila koja uređuju njegovu plaću (presude od 11. srpnja 1979., Broe/Komisija, 252/78, EU:C:1979:186, t. 13. i od 10. veljače 1994., White/Komisija, T‑107/92, EU:T:1994:17, t. 33.).

116    Članak 85. Pravilnika o osoblju treba tumačiti na način da nije riječ o tome je li administraciji pogreška bila očita ili nije, nego je li ona bila očita zainteresiranoj osobi. Situacija u kojoj se nalazi administracija koja je dužna osigurati isplatu tisuća plaća i naknada svih vrsta ne može se usporediti sa situacijom dužnosnika koji ima osobni interes za provjeru iznosa koji mu se mjesečno isplaćuju (presude od 11. srpnja 1979., Broe/Komisija, 252/78, EU:C:1979:186, t. 11.). Iako je vrijedno žaljenja da administraciji ponekad treba mnogo vremena da utvrdi nepravilnost plaćanja, ipak ostaje činjenica da dotična osoba nije oslobođena obveze da o tome razmišlja ili to provjeri, već mora otkriti pogrešku koja ne bi mogla promaknuti uobičajeno pažljivom dužnosniku (vidjeti u tom smislu presude od 10. veljače 1994., White/Komisija, T‑107/92, EU:T:1994:17, t. 39. i od 18. lipnja 2019., Quadri di Cardano/Komisija, T‑828/17, neobjavljenu, EU:T:2019:422, t. 63.).

117    Usto, iz sudske prakse proizlazi da među elementima koje sud Unije uzima u obzir da bi ocijenio je li pogreška koju je počinila uprava očita, osim razine odgovornosti dužnosnika vezane uz njegov razred i trajanje službe, u obzir valja uzeti stupanj jasnoće odredaba Pravilnika o osoblju koje definiraju uvjete dodjele primanja na koje zainteresirana stranka ima pravo kao i važnost promjena njegove osobne ili obiteljske situacije, kad je isplata spornog iznosa povezana s ocjenom takve situacije od strane uprave (vidjeti presudu od 18. lipnja 2019., Quadri di Cardano/Komisija, T‑828/17, neobjavljenu, EU:T:2019:422, t. 48. i navedenu sudsku praksu).

118    Nadalje, prema ustaljenoj sudskoj praksi, nije nužno da dužnosnik može, u izvršavanju dužne pažnje koju mora primijeniti, s preciznošću odrediti opseg pogreške uprave. U tom pogledu dovoljno je da on posumnja u osnovanost dotičnih isplata za nastanak njegove obveze da se obrati upravi da ona provede nužne provjere (vidjeti presudu od 18. lipnja 2019., Quadri di Cardano/Komisija, T‑828/17, neobjavljenu, EU:T:2019:422, t. 49. i navedenu sudsku praksu).

119    U ovom slučaju pogreška koju je počinio PMO proizlazi iz toga što je na tužitelja primijenjen multiplikacijski faktor 1 umjesto 0,9426565. Ta pogreška, koja je najprije počinjena u veljači 2013., primjenjivala se i poslije, uključujući u trenutku tužiteljeva umirovljenja i prilikom utvrđivanja njegovih mirovinskih prava.

120    U tom pogledu, kao što je navedeno u točki 22. ove presude, na tužitelja, na kojeg se do tada primjenjivao multiplikacijski faktor vrijednosti 0,9426565, počevši od njegove obračunske isprave o primicima od rada za veljaču 2013. primijenjen je multiplikacijski faktor vrijednosti 1, što je odgovaralo povećanju njegove plaće za 737,75 eura mjesečno. Osim toga, retroaktivni ispravak njegovih neto primitaka od rada u ukupnom iznosu od 7948,81 eura primijenjen je za razdoblje od listopada 2011. do siječnja 2013. te mu je isplaćen u veljači 2013.

121    Takve izmjene, s obzirom na njihovu važnost, nužno moraju privući tužiteljevu pozornost.

122    Štoviše, tužitelj u listopadu 2011. nije dobio promaknuće koje bi opravdalo određivanje novog multiplikacijskog faktora (vidjeti točke 12. i 93. ove presude). Nije ostvario ni napredovanje u viši stupanj koje bi moglo opravdati povećanje njegove plaće.

123    Osim toga, premještaj tužitelja u ESVD u listopadu 2011. nije mogao opravdati zadržavanje razvrstavanja u razred AD 12, stupanj 8., na koji je tužitelj imao pravo na temelju prijelaznih odredbi Priloga XIII. Pravilniku o osoblju, i istodobno ukidanje multiplikacijskog faktora čija primjena proizlazi iz prijelaznih odredbi Priloga XIII. Pravilniku o osoblju (vidjeti točke 103. i 105. ove presude).

124    Naposljetku, iako je točno da je tužitelj 2013. imenovan ravnateljem EASO‑a, on je tom prilikom zadržao razred AD 12, stupanj 8. (vidjeti točku 23. ove presude). Usto, to imenovanje provedeno u srpnju 2013. nije moglo opravdati isplatu dodatka na plaću za razdoblje od listopada 2011. do siječnja 2013. u veljači 2013.

125    S obzirom na to da u tužiteljevoj karijeri ne postoje događaji koji bi mogli opravdati izmjene navedene u točki 120. ove presude, one su tim više trebale privući pažnju tužitelja.

126    Osim toga, valja dodati da je u veljači 2013. tužitelj bio zaposlen već više od trinaest godina i bio je razvrstan u razred AD 12, stupanj 8., za koji je odgovarajuća plaća jednaka onoj za razred AD 14, prvi stupanj. Osim toga, tužitelj je u svojim pisanim očitovanjima istaknuo da je nakon toga kao ravnatelj EASO‑a „izvršavao ovlasti tijela ovlaštenog za zastupanje EASO‑a za potrebe svakog pravnog akta koji ima financijske ili upravne posljedice”. Takva razina odgovornosti i priroda poslova koje je obavljao tužitelj podupiru Komisijinu tezu prema kojoj dotična osoba nije mogla zanemariti, najkasnije u ožujku 2015., postojanje pogreške koju je počinio PMO.

127    Naposljetku, Komisija navodi, što nitko ne osporava, da sama usporedba tužiteljeva upravnog položaja kako proizlazi iz računalne aplikacije koja mu omogućava uvid u njegov osobni spis, i upravnog položaja kako proizlazi iz njegovih obračunskih isprava o primicima od rada, omogućuje otkrivanje nedosljednosti u pogledu multiplikacijskog faktora koji je na njega primijenjen (vidjeti točku 113. ove presude).

128    Iz navedenog slijedi da je tužitelj morao u veljači 2013., kada je njegova plaća povećana za 737,75 eura i kada je istog mjeseca primio retroaktivni ispravak svojih neto primitaka od rada u ukupnom iznosu od 7948,81 eura, barem sumnjati u to ispunjava li on uvjete za takvo povećanje bez promjene u razredu, što bi moglo opravdati da se multiplikacijski faktor koji je na njega primijenjen poveća s 0,9426565 na 1. U slučaju takvih sumnji u pravilnost odluke koja se održava u obračunskoj ispravi o primicima od rada za veljaču 2013. on se u pogledu tog problema trebao obratiti nadležnim službama PMO‑a (vidjeti u tom smislu presude od 11. srpnja 1979., Broe/Komisija, 252/78, EU:C:1979:186, t. 13. i od 10. veljače 1994., White/Komisija, T‑107/92, EU:T:1994:17, t. 42.).

129    Iz sadržaja spisa ne proizlazi da je tužitelj poduzeo takve korake, ni u trenutku kada mu je dostavljena obračunska isprava o primicima od rada za veljaču 2013., ni nakon toga, osobito kada je primio obavijest od 6. ožujka 2015. kojom se određuju njegova mirovinska prava, iako je u tom trenutku još postojala PMO‑ova očita pogreška.

130    Slijedom toga, nije utvrđena povreda članka 85. Pravilnika o osoblju.

131    Taj zaključak ne može dovesti u pitanje činjenica da je PMO postupio nepažnjom ili pogreškom kada je donio odluku koja se odražava u obračunskoj ispravi o primicima od rada za veljaču 2013., a zatim obavijest od 6. ožujka 2015. Naime, takve okolnosti ne utječu na primjenu članka 85. Pravilnika o osoblju, koji upravo pretpostavlja da je uprava počinila pogrešku time što je nepravilno izvršila isplatu (presude od 24. veljače 1994., Stahlschmidt/Parlament, T‑38/93, EU:T:1994:23, t. 23.; od 30. studenoga 2006., J/Komisija, T‑379/04, EU:T:2006:368, t. 100. i od 16. svibnja 2007., F/Komisija, T‑324/04, EU:T:2007:140, t. 139.).

132    Isto tako, drugi tužiteljevi argumenti ne dovode u pitanje zaključak naveden u točki 130. ove presude.

133    Kao prvo, argument koji se odnosi na tužiteljevu nemogućnost da sazna za eventualnu nepravilnost s obzirom na to da ni njegov ugovor ni odluka o njegovu zapošljavanju ne upućuju na multiplikacijski faktor, treba odbiti s obzirom na razmatranja izložena u točkama 120. do 127. ove presude.

134    Osim toga, multiplikacijski faktor vrijednosti 1 nalazio se na obračunskoj ispravi o primicima od rada za veljaču 2013. Tužitelj je stoga mogao znati za njegovo postojanje i njegovu vrijednost.

135    Kao drugo, određivanje multiplikacijskog faktora koji se trebao primijeniti na tužitelja, odnosno 0,9426565, proizlazi iz zajedničke primjene odredbi navedenih u točkama 91. do 93. ove presude na tužiteljev položaj. Slijedom toga, tužitelj pogrešno tvrdi da na temelju nijedne odredbe Pravilnika o osoblju nije mogao provjeriti točnost multiplikacijskog faktora koji je na njega primijenjen.

136    Usto, valja podsjetiti da je svaki dužnosnik ili član osoblja dužan poznavati Pravilnik o osoblju (presuda od 19. svibnja 1999., Connolly/Komisija, T‑34/96 i T‑163/96, EU:T:1999:102, t. 168.). Stoga tužitelj ne može tvrditi da nije znao za postojanje i doseg tih odredbi i to, a fortiori, s obzirom na njegovu razinu odgovornosti i radnog staža.

137    Iz svega prethodno navedenog proizlazi da ovaj tužbeni razlog valja odbiti.

 Povreda načela koja se odnose na povlačenje zakonitih akata

138    Valja podsjetiti da iz sudske prakse proizlazi da je retroaktivno povlačenje upravnog akta koji je stvorio subjektivna prava ili slične prednosti protivno općim načelima prava (vidjeti presudu od 27. lipnja 2017., Ruiz Molina/EUIPO, T‑233/16 P, EU:T:2017:435, t. 26. i navedenu sudsku praksu).

139    Tužitelj tvrdi da je odluka kojom je utvrđen njegov razred i stupanj u trenutku njegova premještaja u ESVD 1. listopada 2011. bila zakonita i da su mu njome dodijeljena subjektivna prava. Ona stoga, prema njegovu mišljenju, nije mogla biti povučena.

140    Komisija tvrdi da PMO nije povukao zakoniti akt.

141    Valja istaknuti da, suprotno onomu što se čini da tužitelj tvrdi, obavijestima od 30. studenoga 2017. i 31. siječnja 2018. čije poništenje traži nisu izmijenjeni njegov razred ili stupanj. Upravo je obavijest od 6. ožujka 2015., čije poništenje tužitelj ne zahtijeva i koja u tom pogledu nije izmijenjena obaviješću od 30. studenoga 2017., izmijenila tužiteljev stupanj (vidjeti točku 25. ove presude).

142    U svakom slučaju, obavijest od 6. ožujka 2015., s obzirom na to da nije bila izmijenjena s obavijesti od 30. studenoga 2017., postala je konačna jer je, s jedne strane, sam tužitelj naveo da mu je dostavljena u ožujku 2015. i, s druge strane, jer iz sadržaja spisa ne proizlazi da je protiv nje podnesena žalba u rokovima predviđenima Pravilnikom o osoblju.

143    Iz svega prethodno navedenog proizlazi da ovaj tužbeni razlog valja odbiti.

 Povreda načela koja se odnose na povlačenje nezakonitih akata

144    Tužitelj u biti tvrdi da je Komisija povrijedila načela koja se odnose na povlačenje nezakonitih akata. Pojašnjava da institucija može povući nezakonit akt koji dodjeljuje subjektivna prava samo ako do povlačenja dođe u razumnom roku. U tom se pogledu također poziva na načelo pravne sigurnosti i primjenu roka od tri mjeseca, koji odgovara onom koji je dužnosniku ili članu osoblja određen za osporavanje akta uprave.

145    Tužitelj se osim toga poziva na ugovorni odnos s institucijom u kojoj je bio zaposlen i činjenicu da se uvjeti zapošljavanja koji proizlaze iz takvog odnosa nisu mogli izmijeniti više od tri mjeseca nakon njegova stupanja u službu i, a fortiori, nakon što je prestao obavljati svoje dužnosti. Dodaje da mu je ESVD bio dužan jamčiti sva njegova prava, osobito prava na primitke od rada. Također navodi, što se također tiče izmjena ugovornog odnosa s institucijom u kojoj je bio zaposlen, da je tek 23. studenoga 2017. obaviješten „da je njegovo radno mjesto na razini voditelja sektora i da zbog toga nije imao pravo na rukovoditeljski stupanj”, a da mu pritom nije dostavljena nikakva odluka u tom smislu.

146    Naposljetku, tužitelj navodi da mu odluka o primjeni novog multiplikacijskog faktora na primitak od rada isplaćen tijekom njegova zaposlenja nikada nije bila dostavljena.

147    Komisija, koja je u svojim pisanim očitovanjima tvrdila da nije povukla nezakoniti akt, nego je samo ispravila pogrešku, tu je tvrdnju promijenila na raspravi.

148    U tom pogledu, prema ustaljenoj sudskoj praksi, iako svakoj instituciji Unije koja utvrdi da je akt koji je upravo donijela nezakonit treba priznati pravo da ga povuče u razumnom roku s retroaktivnim učinkom, to pravo može biti ograničeno potrebom poštovanja legitimnih očekivanja korisnika akta koji se mogao pouzdati u njegovu zakonitost (presude od 20. lipnja 1991., Cargill/Komisija, C‑248/89, EU:C:1991:264, t. 20. i od 27. lipnja 2017. Ruiz Molina/EUIPO, T‑233/16 P, EU:T:2017:435, t. 27.).

149    Usto, valja podsjetiti da institucija Unije ima pravo povući nezakonit akt samo u razumnom roku (presude od 17. travnja 1997., de Compte/Parlament, C‑90/95 P, EU:C:1997:198, t. 35. i od 27. lipnja 2017., Ruiz Molina/EUIPO, T‑233/16 P, EU:T:2017:435, t. 27.).

150    Povlačenje nezakonitog akta koji je pogodovao njegovu adresatu stoga je pravno uvjetovano dvama uvjetima, pri čemu se prvim zahtijeva poštovanje legitimnih očekivanja zainteresirane osobe, a drugim povlačenje akta u razumnom roku.

151    Što se tiče, kao prvo, poštovanja legitimnih očekivanja zainteresirane osobe, iz ustaljene sudske prakse proizlazi da pravo pozivanja na načelo zaštite legitimnih očekivanja pretpostavlja ispunjenje triju kumulativnih uvjeta. Kao prvo, uprava mora zainteresiranoj osobi pružiti precizna, bezuvjetna i podudarajuća jamstva koja dolaze od ovlaštenih i pouzdanih izvora. Kao drugo, ta jamstva moraju biti takve naravi da stvaraju legitimno očekivanje kod onih kojima su upućena. Kao treće, dana jamstva moraju biti u skladu s primjenjivim propisima (vidjeti presudu od 27. siječnja 2016., Montagut Viladot/Komisija, T‑696/14 P, EU:T:2016:30, t. 43. i navedenu sudsku praksu).

152    Valja istaknuti da, iako načelo zaštite legitimnih očekivanja može ograničiti pravo uprave da s retroaktivnim učinkom povuče nezakoniti akt u slučaju u kojem se osoba na koju se akt odnosi mogla pouzdati u njegovu prividnu zakonitost, taj se uvjet ne smatra ispunjenim ako postoje objektivne okolnosti koje su osobu o kojoj je riječ morale navesti da postane svjesna predmetne pogreške ili, drugim riječima, ako postoje elementi koji mogu dovesti u sumnju zakonitost akta. Osoba u pitanju stoga se ne može pouzdati u prividnu zakonitost opozvanog akta, osobito ne kad navedeni akt nema pravnu osnovu ili je donesen očitom povredom primjenjivih pravnih pravila (presuda od 12. svibnja 2010., Bui Van/Komisija, T‑491/08 P, EU:T:2010:191, t. 44.).

153    Sudska praksa u području povlačenja s retroaktivnim učinkom nezakonitih akata kojima se dodjeljuju subjektivna prava ima upravo za cilj pomiriti dva načela, odnosno načelo zaštite legitimnih očekivanja i načelo zakonitosti. U skladu s tom sudskom praksom, kada nezakonitost ne može promaknuti savjesnom dužnosniku, povjerenje se ne može smatrati legitimnim te se stoga načelo zakonitosti u potpunosti primjenjuje (presuda od 12. svibnja 2010., Bui Van/Komisija, T‑491/08 P, EU:T:2010:191, t. 45.).

154    Valja istaknuti da sudska praksa koja se odnosi na primjenu načela legitimnih očekivanja u području povlačenja, s retroaktivnim učinkom, nezakonitih akata kojima se dodjeljuju subjektivna prava, osobito ona navedena u točki 153. ove presude, odražava primjenjivu sudsku praksu u području povrata preplaćenih iznosa (vidjeti točke 115. do 118. ove presude, osobito točku 115.). Takva konvergencija nije iznenađujuća s obzirom na to da je članak 85. Pravilnika o osoblju sam po sebi izraz načela zaštite legitimnih očekivanja (presuda od 13. ožujka 1990., Costacurta/Komisija, T‑34/89 i T‑67/89, EU:T:1990:20, t. 43.).

155    Slijedom toga, ako je nepravilnost takva da ulazi u područje primjene članka 85. Pravilnika o osoblju, ona ne može biti takva da stvori legitimna očekivanja kod osobe koja njome ostvaruje korist.

156    Međutim, kao što je prethodno navedeno (vidjeti točku 129. ove presude) PMO je u ovom slučaju mogao bez pogreške primijeniti odredbe članka 85. Pravilnika o osoblju kako ih tumači sudska praksa Suda i Općeg suda (vidjeti točke 115. do 118. ove presude).

157    Naime, kada mu je u veljači 2013. povećana plaća u iznosu od 737,75 eura počevši od listopada 2011. te kada je on istog mjeseca primio retroaktivni ispravak svoje neto plaće u ukupnom iznosu od 7948,81 eura, tužitelj je morao barem sumnjati u to ispunjava li on uvjete za takvo povećanje bez promjene u razredu, što bi moglo opravdati da se multiplikacijski faktor koji je na njega primijenjen poveća s 0,9426565 na 1 (vidjeti točke 119. do 128. ove presude).

158    Iz prethodno navedenog proizlazi da u ovom slučaju nije utvrđeno postojanje legitimnih očekivanja.

159    Kao drugo, kad je riječ o poštovanju razumnog roka, valja podsjetiti da se razumnost roka mora ocijeniti s obzirom na sve okolnosti slučaja (presuda od 15. listopada 2002., Limburgse Vinyl Maatschappij i dr./Komisija, C‑238/99 P, C‑244/99 P, C‑245/99 P, C‑247/99 P, C‑250/99 P do C‑252/99 P i C‑254/99 P, EU:C:2002:582, t. 187.).

160    Konkretno, kada povlačenje nezakonitog akta dovodi do povrata preplaćenih iznosa, valja utvrditi je li predmet akta koji je povučen isključivo novčane prirode.

161    Naime, kada je predmet akta o kojem je riječ isključivo novčane prirode, povlačenje tog akta, koje ima isti učinak kao i povrat neopravdano isplaćenih iznosa na temelju tog akta, proizlazi iz puke primjene odredbi članka 85. Pravilnika o osoblju. U takvom slučaju, kako bi se očuvao koristan doseg odredbi članka 85. drugog stavka prve rečenice Pravilnika o osoblju, predmetni akt mora se povući u roku od pet godina koji je predviđen tim odredbama.

162    Valja istaknuti da su se sudovi Unije već koristili pojmom „odluka isključivo novčane prirode” za razgraničavanje područja primjene sudske prakse prema kojoj rokovi za žalbu i tužbu počinju teći od dostave obračunske isprave o primicima od rada ili o mirovini dužnosnika ili člana osoblja o kojem je riječ (vidjeti točku 61. ove presude).

163    U tom pogledu, Službenički sud je u presudi od 28. lipnja 2006., Grünheid/Komisija (F‑101/05, EU:F:2006:58, t. 43. i 44.) sastavio neiscrpan popis odluka isključivo novčane prirode, čije postojanje i doseg, zbog samog njihova predmeta, mogu jasno proizlaziti iz obračunske isprave o primicima od rada ili mirovini koja je pojedinačno upućena zainteresiranom dužnosniku ili članu osoblja. Službenički sud je tako, među ostalim, uputio na mjere koje se odnose na određivanje koeficijenata ispravka, godišnje usklađivanje primitaka od rada, paušalnu naknadu putnih troškova, odbijanje prava na naknadu za život u inozemstvu ili na primjenu odbitaka na temelju obiteljskih naknada primljenih iz drugih izvora.

164    Valja razlikovati odluke isključivo novčane prirode od onih koje, iako imaju financijske učinke, imaju predmet koji nadilazi utvrđivanje isključivo financijskih prava dotične osobe. Primjerice, može biti riječ o odluci kojom se provodi konačno razvrstavanje novozaposlenog dužnosnika ili o odluci o promaknuću.

165    U ovom je slučaju PMO s obavijesti od 30. studenoga 2017. povukao obavijest od 6. ožujka 2015. u dijelu u kojem je njome određen iznos plaće uzet u obzir za izračun tužiteljeve mirovine pozivajući se na multiplikacijski faktor vrijednosti 1 (vidjeti točku 50. ove presude). To je dovelo do retroaktivnog smanjenja iznosa tužiteljeve mirovine i zahtjeva za povrat preplaćenog iznosa koji proizlazi iz isplate višeg iznosa mirovine između travnja 2015. i prosinca 2017.

166    Stoga je obaviješću od 30. studenoga 2017. povučen akt isključivo novčane prirode.

167    Međutim, do tog je povlačenja došlo u roku od oko dvije godine i devet mjeseci, koji je kraći od roka od pet godina primjenjivog u ovom slučaju (vidjeti točku 161. ove presude).

168    Iz prethodno navedenog proizlazi da u ovom slučaju nije utvrđena povreda pravila o povlačenju nezakonitih akata.

169    Drugi tužiteljevi argumenti ne mogu dovesti u pitanje zaključak naveden u točki 168. ove presude.

170    Kao prvo, argumenti navedeni u točki 145. ove presude odnose se na izmjenu tužiteljeva stupnja koja proizlazi iz obavijesti od 6. ožujka 2015., a ne iz pobijanih odluka.

171    Kao drugo, primjena načela pravne sigurnosti (vidjeti točku 144. ove presude) ne zabranjuje institucijama Unije povlačenje nezakonitog upravnog akta nakon proteka roka od tri mjeseca. Naime, kao što je navedeno u točki 161. ove presude, kada je predmetni akt isključivo novčane prirode, kao u ovom slučaju, primjenjivi rok je onaj od pet godina predviđen člankom 85. drugim stavkom prvom rečenicom Pravilnika o osoblju.

172    Kao treće, argument naveden u točki 145. ove presude ne odnosi se na obavijest od 30. studenoga 2017., ni na onu od 31. siječnja 2018., koje nisu izmijenile ni primitke od rada koje je tužitelj primao tijekom svojeg zaposlenja, ni na njegov razred, stupanj ili staž na stupnju, već je njima samo na njega primijenjen multiplikacijski faktor vrijednosti 0,9426565 umjesto vrijednosti 1, čime je izmijenjena plaća koja je uzeta u obzir za izračun njegove mirovine.

173    U svakom slučaju, iz sadržaja spisa ne proizlazi da je tužitelj mogao imati pravo na dodatni stupanj s obzirom na rukovoditeljske funkcije koje je obnašao.

174    Stoga valja odbiti ovaj tužbeni razlog.

 Nedovoljno obrazloženje

175    Tužitelj tvrdi da odluke koje on osporava nisu valjano obrazložene.

176    Dodaje da Komisija upućuje, što se tiče multiplikacijskog faktora, na proturječne brojčane vrijednosti.

177    Komisija tvrdi da su obavijest od 30. studenoga 2017. i ona od 31. siječnja 2018. dovoljno obrazložene.

178    Valja podsjetiti da je cilj zahtjeva obrazlaganja iz članka 296. UFEU‑a, također prisutnog u članku 25. drugom stavku Pravilnika o osoblju, omogućiti sudu Unije da provede nadzor nad zakonitošću odluka kojima se nanosi šteta i dati zainteresiranim osobama dovoljnu naznaku o tome jesu li te odluke osnovane ili, naprotiv, sadržavaju li one pogreške zbog kojih im se može osporavati zakonitost (presude od 26. studenoga 1981., Michel/Parlament, 195/80, EU:C:1981:284, t. 22.; od 14. lipnja 2018., Spagnolli i dr./Komisija, T‑568/16 i T‑599/16, EU:T:2018:347, t. 68. i od 14. prosinca 2018., UC/Parlament, T‑572/17, neobjavljena, EU:T:2018:975, t. 57.).

179    Osim toga, prema ustaljenoj sudskoj praksi, obrazloženje akta treba ocjenjivati ne samo na temelju njegova teksta nego također njegova konteksta i svih pravnih pravila kojima se uređuje predmetno područje. Stoga je odluka dovoljno obrazložena kada je proizašla iz konteksta poznatog dotičnom dužnosniku, koji mu omogućava da razumije doseg mjere poduzete u odnosu na njega (vidjeti presudu od 3. srpnja 2019., PT/EIB, T‑573/16, EU:T:2019:481, t. 375. (neobjavljena) i navedenu sudsku praksu).

180    U ovom slučaju, PMO je u obavijesti od 23. studenoga 2017. obavijestio tužitelja da je od reforme iz 2004. broj stupnjeva ograničen na pet i da je zbog toga prilikom umirovljenja razvrstan u razred AD 12, stupanj 5., umjesto u razred AD 12, stupanj 8. (njegov stupanj dok je još bio u službi). Međutim, na njega je primijenjen ispravak vrijednosti 1,1314352 kako bi se njegova mirovina mogla izračunati na temelju plaće koja je jednaka onoj koju je imao kada je još bio u službi, to jest 13 322,22 eura.

181    PMO je također u toj obavijesti podsjetio da je u veljači 2013. vrijednost multiplikacijskog faktora na temelju kojeg je tužiteljeva plaća izračunana u ožujku 2015. prije njegova umirovljenja povećana s 0,9426565 na 1. Međutim, PMO smatra da ta izmjena nije bila opravdana jer se nije temeljila na promaknuću. To je uzrokovalo preplaćeni iznos utvrđen u studenome 2015.

182    PMO nadalje smatra da je pogreška u obavijesti od 23. studenoga 2017. koja se odnosi na multiplikacijski faktor utjecala na ocjenu tužiteljevih mirovinskih prava, s obzirom na to da se obavijest od 6. ožujka 2015. temeljila na pogrešnom multiplikacijskom faktoru i stoga na pogrešnoj osnovnoj plaći. PMO je u tom pogledu zaključio i obavijestio tužitelja da će mu se nova obavijest o njegovoj mirovini dostaviti zasebnim dopisom.

183    U obavijesti od 30. studenoga 2017. osnovna plaća izmijenjena je kako bi se utvrdila u visini od 12 558,28 eura. Ispravak koji je primijenjen zbog promjene stupnja iz točke 180. ove presude stoga je također smanjen s 1,1314352 na 1,066555. U dokumentu se navodi da će te promjene proizvoditi učinke od 1. travnja 2015.

184    U obračunskoj ispravi o mirovini za siječanj 2018., u kojoj se pojavljuje nova vrijednost ispravka, odnosno 1,066555, upućuje se na tražbinu Unije u iznosu od 7389,51 eura, što odgovara iznosu potraživanja utvrđenih između travnja 2015. i prosinca 2017., koji se također pojavljuju u toj istoj obračunskoj ispravi.

185    Naposljetku, kao što je navedeno u točki 40. ove presude, u rasporedu koji je priložen obavijesti od 31. siječnja 2018. PMO je obavijestio o ukupnom iznosu svake od triju tražbina, pri čemu je taj iznos trećeg potraživanja bio 7389,51 eura.

186    Točno je da je u obavijesti od 23. studenoga 2017. prikaz odnosa između, s jedne strane, multiplikacijskog faktora koji omogućuje zadržavanje plaća članova osoblja koje se sada izračunavaju u odnosu na novu platnu ljestvicu koja je uvedena nakon reforme 2004. (vidjeti točku 17. ove presude) i, s druge strane, ispravka koji je primijenjen kako bi se tužiteljeva mirovina mogla izračunati na temelju plaće jednake osnovnoj plaći, to jest onoj njegovoj (ili koja je trebala biti njegova) dok je još bio u službi (vidjeti točku 25. ove presude), bio otežan jer se PMO ponekad koristio izrazom „multiplikacijski faktor” kako bi bez razlikovanja uputio na multiplikacijski faktor ili ispravak.

187    Međutim, bivši član osoblja koji je iskusan i razumno informiran kao tužitelj, na kojega je usto od stupanja na snagu reforme iz 2004. primijenjen multiplikacijski faktor, mogao je razlikovati ta dva elementa, iako je ispravak bio primijenjen tek od njegova umirovljenja u travnju 2015.

188    Iz prethodnih razmatranja proizlazi da je tužitelj mogao saznati razloge obavijesti od 30. studenoga 2017. kao i one od 31. siječnja 2018., u dijelu u kojem je u njoj bilo utvrđeno postojanje trećeg potraživanja.

189    Slijedom toga, tužbeni razlog koji se temelji na nedovoljnom obrazloženju valja odbiti.

 Očita pogreška u ocjeni

190    Tužitelj, nakon što je podsjetio na više normativnih odredbi koje se odnose na EASO, navodi da je do svojeg umirovljenja preuzeo znatne administrativne odgovornosti i da je obavljao poslove rukovođenja osobljem. Informacije koje je ESVD pružio PMO‑u stoga su pogrešne.

191    Komisija navodi da je PMO vodio računa o tužiteljevu razvrstavanju kako su ga utvrdila nadležna tijela tijekom njegove karijere.

192    Okolnost – pod pretpostavkom da se utvrdi – da je tužitelj obavljao visoke dužnosti, osobito poslove rukovođenja osobljem, ne može utjecati na zakonitost obavijesti od 30. studenoga 2017. i obavijesti od 31. siječnja 2018., u dijelu u kojem se u njoj spominje postojanje trećeg potraživanja, s obzirom na to da se ispravak primijenjen na iznos tužiteljeve mirovine počevši od obračunske isprave o mirovini za siječanj 2018. ne temelji na vrsti poslova koje je on obavljao, nego na činjenici da on nije nakon reforme 2004. ostvario promaknuće koje bi moglo opravdati činjenicu da je multiplikacijski faktor koji je na njega primijenjen bio retroaktivno izmijenjen u veljači 2013. te se nastavio nakon toga primjenjivati na njega (vidjeti točke 181. do 183. ove presude).

193    Slijedom toga, tužbeni razlog koji se temelji na očitoj pogrešci u ocjeni valja odbiti.

194    Nadalje, argument prema kojem Komisija „nije dostavila odluke na temelju kojih su utvrđene [tužiteljeve] obračunske isprave o mirovini nakon 1. travnja 2015.” nije povezan sa zakonitošću obavijesti od 30. studenoga 2017. i obavijesti od 31. siječnja 2018. koje su dostavljene tužitelju. Stoga ga treba odbiti.

195    Iz svih navedenih razmatranja proizlazi da tužbu valja odbiti.

 Troškovi

196    U skladu s člankom 135. stavkom 2. Poslovnika, Opći sud može jednoj stranci, čak i onoj koja je uspjela u postupku, naložiti snošenje troškova djelomično ili čak u potpunosti ako je to opravdano zbog njezina ponašanja, uključujući ono koje je prethodilo podnošenju tužbi.

197    U ovom slučaju, kao što je to navedeno u točki 63. ove presude, PMO nažalost nije uz obračunsku ispravu o mirovini za studeni 2015. naveo objašnjenja koja se odnose na obrazloženje odluke kojom se utvrđuje postojanje prvog potraživanja. Osim toga, nakon što je utvrdio pogrešku koja se odnosi na multiplikacijski faktor koji se primjenjuje na tužitelja, PMO‑u je trebalo dvije godine da poduzme korake u vezi s tom pogreškom. Nadalje, tužitelj je tek nakon obavijesti od 31. siječnja 2018. mogao raspolagati cjelovitim rasporedom koji je uključivao sve prošle i buduće otplate koje se odnose na svako od triju potraživanja. Naposljetku, Komisija se pri odbijanju žalbe od 27. lipnja 2018. – djelomično pogrešno – pozvala na nedopuštenost te žalbe a da nije odgovorila na meritum tužiteljevih bitnih argumenata.

198    Uzimajući u obzir sve okolnosti navedene u točki 197. ove presude, valja zaključiti da će Komisija, osim vlastitih troškova, snositi i polovicu tužiteljevih troškova.

Slijedom navedenog,

OPĆI SUD (deveto vijeće)

proglašava i presuđuje:

1.      Tužba se odbija.

2.      Europska komisija će, osim vlastitih, snositi i polovicu troškova osobe ZF.

Gervasoni

Madise

da Silva Passos

Objavljeno na javnoj raspravi u Luxembourgu 12. veljače 2020.

Potpisi


*      Jezik postupka: francuski