Predmet C-413/14 P

Intel Corp. Inc.

protiv

Europske komisije

„Žalba – Članak 102. UFEU-a – Zloporaba vladajućeg položaja – Rabati za vjernost – Nadležnost Komisije – Uredba (EZ) br. 1/2003 – Članak 19.”

Sažetak – Presuda Suda (veliko vijeće) od 6. rujna 2017.

1.        Tržišno natjecanje – Pravila Unije – Područje teritorijalne primjene – Nadležnost Komisije – Dopuštenost s obzirom na međunarodno javno pravo – Provedba ili kvalificirani učinci zloporabne prakse unutar EGP-a – Alternativni načini – Kriterij trenutačnog, bitnog i predvidljivog učinka – Doseg

(čl. 101. UFEU-a i 102. UFEU-a)

2.        Žalba – Razlozi – Razlog usmjeren protiv dodatnog razloga iz obrazloženja – Bespredmetan razlog – Odbijanje

(čl. 256. st. 1. UFEU-a; Statut Suda čl. 58. st. 1.)

3.        Tržišno natjecanje – Upravni postupak – Ovlasti Komisije – Ovlasti za uzimanje izjava – Izjave u vezi s predmetom istrage – Razlika između formalnih uzimanja izjava i neformalnih ispitivanja – Nedopuštenost

(Uredba Vijeća br. 1/2003, uv. izj. 25. i čl. 19. st. 1.; Uredba Komisije br. 773/2004, čl. 3.)

4.        Tržišno natjecanje – Upravni postupak – Ovlasti Komisije – Ovlasti za uzimanje izjava – Izjave u vezi s predmetom istrage – Komisijina obveza bilježenja u cijelosti, u obliku po svojem izboru, svakog ispitivanja koje vodi

(Uredba Vijeća br. 1/2003, čl. 19. st. 1.; Uredba Komisije br. 773/2004, čl. 3. st. 1. i 3.)

5.        Žalba – Razlozi – Obrazloženje presude kojim je povrijeđeno pravo Unije – Izreka koja je utemeljena iz drugih pravnih razloga – Odbijanje

(čl. 256. st. 1. UFEU-a; Statut Suda čl. 58. st. 1.)

6.        Tržišno natjecanje – Upravni postupak – Poštovanje prava obrane – Pristup spisu – Doseg – Odbijanje dostave dokumenta – Posljedice – Nužnost razlikovanja, u pogledu tereta dokazivanja predmetnog poduzetnika, između dokumenata koji mu idu u korist i onih koji mu idu na štetu

(Uredba Vijeća br. 1/2003, čl. 27. st. 2.)

7.        Vladajući položaj – Zloporaba – Zloporabna praksa istiskivanja – Pojam – Cjenovna diskriminacija – Praksa koja sama po sebi ne može značiti postojanje zloporabne prakse istiskivanja

(čl. 102. UFEU-a)

8.        Vladajući položaj – Zloporaba – Rabati za isključivost ili za vjernost – Mogućnost ograničavanja tržišnog natjecanja i učinak istiskivanja – Analiza jednako učinkovitog konkurenta – Kriteriji za ocjenu

(čl. 102. UFEU-a)

9.        Žalba – Žalba za koju je utvrđeno da je osnovana – Odlučivanje žalbenog suda o meritumu spora – Uvjet – Spor o kojem se može konačno odlučiti – Nepostojanje –Vraćanje predmeta Općem sudu na ponovno suđenje

(Statut Suda, čl. 61. st. 1.)

1.      Pravila Unije o tržišnom natjecanju navedena u člancima 101. i 102. UFEU-a nastoje obuhvatiti kolektivna i jednostrana ponašanja poduzetnika koja ograničavaju tržišno natjecanje na unutarnjem tržištu. Naime, dok članak 101. UFEU-a zabranjuje sporazume i djelovanja koji imaju za cilj ili posljedicu sprečavanje, ograničavanje ili narušavanje tržišnog natjecanja na unutarnjem tržištu, članak 102. UFEU-a zabranjuje zloporabu vladajućeg položaja na unutarnjem tržištu ili njegovu znatnom dijelu. Kad je riječ o primjeni članka 101. UFEU-a, činjenica da poduzetnik koji sudjeluje u sporazumu ima sjedište u trećoj državi nije prepreka primjeni te odredbe, ako taj sporazum proizvodi svoje učinke na području unutarnjeg tržišta. Nadalje, valja podsjetiti, kako bi se opravdala primjena kriterija provedbe, da kad bi primjena zabrana određenih pravom tržišnog natjecanja ovisila o mjestu uspostavljanja zabranjenog sporazuma, to bi očito omogućilo poduzetnicima da na jednostavan način izbjegnu navedene zabrane. Naime, kriterij kvalificiranih učinaka slijedi isti cilj, to jest hvatanje ponašanja koja se, doduše, nisu odvijala na području Unije, ali se njihovi protutržišni učinci mogu osjetiti na njezinu tržištu. Kriterij kvalificiranih učinaka stoga može služiti kao temelj za Komisijinu nadležnost.

Prema tome, kriterij kvalificiranih učinaka omogućuje opravdanje primjene prava tržišnog natjecanja Unije s obzirom na međunarodno javno pravo kada je vjerojatno da predmetno ponašanje proizvodi trenutačan i bitan učinak unutar Unije.

Ima li Komisija u pojedinom slučaju potrebnu nadležnost za primjenu prava Unije o tržišnom natjecanju valja odrediti s obzirom na postupanja predmetnog poduzetnika ili predmetnih poduzetnika promatrana u cjelini. S tim u vezi, dovoljno je uzeti u obzir vjerojatne učinke nekog ponašanja na tržišno natjecanje da bi bio ispunjen uvjet koji se odnosi na predvidljivost. S jedne strane, s obzirom na to da je postupanje poduzetnika u vladajućem položaju u odnosu na proizvođača računala proizlazilo iz cjelokupne strategije s ciljem da nijedno prijenosno računalo proizvođača računala opremljeno proizvodima konkurenta ne bude dostupno na tržištu, uključujući u Europskom gospodarskom prostoru (EGP), postupanje poduzetnika u vladajućem položaju moglo je imati trenutačan učinak u EGP-u. S druge strane, uz postojanje strategije kao što je ona koju je razvio navedeni poduzetnik u odnosu na proizvođača računala, s ciljem da konkurentu zapriječi pristup najvažnijim prodajnim kanalima, valja uzeti u obzir ponašanje poduzetnika u cjelini kako bi se ocijenilo je li ono imalo znatne učinke na tržište Unije i EGP-a.

Drukčije postupanje dovelo bi do toga da se opće protutržišno ponašanje, koje može utjecati na strukturu tržišta unutar EGP-a, umjetno razdijeli na niz različitih ponašanja za koja postoji opasnost da izbjegnu nadležnost Unije.

(t. 42.-46., 49.-52., 55.-57.)

2.      Vidjeti tekst odluke.

(t. 63., 64., 105., 106.)

3.      U okviru upravnog postupka u području tržišnog natjecanja, iz samog teksta članka 19. stavka 1. Uredbe br. 1/2003 proizlazi da je njegov cilj da se primijeni na svako ispitivanje kojem je cilj prikupljanje informacija u vezi s predmetom istrage. U uvodnoj izjavi 25. te uredbe s tim u vezi pojašnjava se da ta uredba nastoji ojačati Komisijine ovlasti koje se odnose na ispitivanja ovlašćujući je, među ostalim, da ispita sve osobe koje bi mogle posjedovati korisne informacije i zabilježi dane izjave.

Članak 19. stavak 1. Uredbe br. 1/2003 tako čini pravni temelj koji ovlašćuje Komisiju da provede ispitivanje osobe u okviru istrage, što potvrđuju pripremni akti te uredbe.

Nijedan element koji se temelji na tekstu te odredbe ili cilj koji ona slijedi ne omogućuje zaključak da je zakonodavac namjeravao uvesti razlikovanje između dviju kategorija ispitivanja koja se odnose na predmet istrage niti isključiti iz područja primjene te odredbe neka od tih ispitivanja.

Stoga je Opći sud pogrešno smatrao da među ispitivanjima koja je Komisija izvršila u okviru istrage valja razlikovati formalna ispitivanja, koja su obuhvaćena zajedničkom primjenom članka 19. stavka 1. Uredbe br. 1/2003 i članka 3. Uredbe br. 773/2004 o postupcima koje Komisija vodi na temelju članaka 81. i 82. [UEZ-a], i neformalna ispitivanja, koja se nalaze izvan područja primjene tih odredaba.

(t. 84.-88.)

4.      U okviru upravnog postupka u području tržišnog natjecanja, članak 3. stavak 1. Uredbe br. 773/2004 o postupcima koje Komisija vodi na temelju članaka 81. i 82. [UEZ-a], koji određuje da Komisija također obavješćuje osobu koja mu pristupa o svojoj namjeri bilježenja razgovora, treba tumačiti na način da ne znači da je bilježenje ispitivanja fakultativno, nego da je Komisija dužna upozoriti dotičnu osobu o planiranom bilježenju. Članak 3. stavak 3. Uredbe br. 773/2004, u kojem se navodi da Komisija može bilježiti u bilo kojem obliku iskaze osoba koje pristupaju razgovoru, znači da je Komisija, ako uz pristanak ispitivane osobe odluči provesti ispitivanje na temelju članka 19. stavka 1. Uredbe br. 1/2003, dužna zabilježiti ispitivanje u njegovoj cijelosti, neovisno o izboru koji joj je ostavljen u pogledu oblika tog bilježenja.

Iz toga slijedi da Komisija ima obvezu bilježenja, u obliku po svojem izboru, svakog ispitivanja koje vodi u skladu s člankom 19. Uredbe br. 1/2003 za potrebe prikupljanja informacija koje se odnose na predmet njezine istrage.

(t. 89.-91.)

5.      Vidjeti tekst odluke.

(t. 94.)

6.      Vidjeti tekst odluke.

(t. 96.-101.)

7.      Vidjeti tekst odluke.

(t. 133.-137.)

8.      U području tržišnog natjecanja, cilj članka 102. UFEU-a nipošto nije spriječiti poduzetnika da vlastitim zaslugama osvoji vladajući položaj na tržištu. Cilj te odredbe nije ni osigurati da konkurenti koji su manje učinkoviti od poduzetnika u vladajućem položaju ostanu na tržištu. Prema tome, svaki učinak istiskivanja ne narušava nužno tržišno natjecanje. Tržišno natjecanje prema zaslugama po definiciji može dovesti do nestanka s tržišta ili do marginalizacije konkurenata koji su manje učinkoviti i stoga manje zanimljivi potrošačima, osobito u pogledu cijena, izbora, kvalitete ili inovacije. Međutim, postoji posebna odgovornost poduzetnika u vladajućem položaju da svojim postupanjem ne ugrozi djelotvorno i nenarušeno tržišno natjecanje na unutarnjem tržištu. Zbog toga članak 102. UFEU-a, među ostalim, zabranjuje poduzetniku u vladajućem položaju da provodi prakse koje imaju učinak istiskivanja za njegove konkurente koji se smatraju jednako učinkovitima kao i on sam i da jača svoj vladajući položaj korištenjem drukčijim sredstvima od onih koja su obuhvaćena tržišnim natjecanjem prema zaslugama. U tom smislu, svako tržišno natjecanje u pogledu cijena ne može se stoga smatrati zakonitim. S tim u vezi, već je presuđeno da činjenica da poduzetnik koji uživa vladajući položaj na tržištu vezuje kupce – čak i na njihov zahtjev – obvezom ili obećanjem da će oni sve svoje potrebe ili njihov znatan dio zadovoljavati isključivo kod tog poduzetnika predstavlja zloporabu vladajućeg položaja u smislu članka 102. UFEU-a, bilo da je predmetna obveza ugovorena bez daljnjih uvjeta bilo da se njoj u zamjenu odobrava rabat. Isti je slučaj kada navedeni poduzetnik, bez vezivanja kupaca formalnom obvezom, primjenjuje bilo na temelju ranijih sporazuma s tim kupcima bilo jednostrano, sustav rabata za vjernost, to jest rabata vezanih uz okolnost da klijent – koliki god da je iznos tih kupnji – sve svoje potrebe ili njihov znatan dio zadovoljava isključivo kod poduzetnika u vladajućem položaju.

Međutim tu sudsku praksu valja pojasniti u slučaju da dotični poduzetnik tijekom upravnog postupka na temelju dokaza tvrdi da njegovo ponašanje nije moglo ograničiti tržišno natjecanje i konkretno proizvesti učinke istiskivanja koji se stavljaju na teret. U takvom slučaju Komisija je ne samo dužna ispitati, s jedne strane, razmjer vladajućeg položaja poduzetnika na relevantnom tržištu i, s druge strane, stopu pokrivenosti tržišta osporavanom praksom te uvjete i načine davanja predmetnih rabata, njihovo trajanje i njihov iznos nego je također dužna ocijeniti eventualno postojanje strategije kojoj je cilj istisnuti konkurente koji su u najmanju ruku jednako učinkoviti.

Analiza mogućnosti istiskivanja također je relevantna za ocjenu pitanja može li se režim rabata koji je u načelu obuhvaćen zabranom iz članka 102. UFEU-a objektivno opravdati. Osim toga, učinak istiskivanja koji proizlazi iz sustava rabata može imati protutežu, odnosno mogu ga nadmašiti pogodnosti u pogledu učinkovitosti od koje koristi imaju i potrošači. Takvo odvagivanje povoljnih i nepovoljnih učinaka za tržišno natjecanje osporavane prakse u Komisijinoj odluci može se izvršiti samo nakon analize mogućnosti istiskivanja u najmanju ruku jednako učinkovitih konkurenata, svojstvene predmetnoj praksi. Ako je u odluci kojom se utvrđuje zloporaba sustava rabata Komisija izvršila takvu analizu, na Općem je sudu da ispita sve argumente poduzetnika u vladajućem položaju kojima nastoji dovesti u pitanje osnovanost Komisijinih utvrđenja u pogledu mogućnosti istiskivanja predmetnog režima rabata.

U ovom slučaju Komisija je u spornoj odluci – naglašavajući da su predmetni rabati po svojoj naravi mogli ograničiti tržišno natjecanje tako da analiza svih okolnosti predmetnog slučaja, konkretno test AEC (as efficient competitor test) nije bila nužna za utvrđenje zloporabe vladajućeg položaja – ipak izvršila detaljno ispitivanje tih okolnosti i detaljno razradila svoju analizu koju je provela u okviru testa AEC, analizu koja ju je dovela do zaključka da je jednako učinkovit konkurent morao primjenjivati cijene koje nisu bile održive i da je stoga predmetna praksa rabata mogla imati učinke istiskivanja takvog konkurenta.

Iz toga slijedi da je u spornoj odluci test AEC bio stvarno važan u Komisijinoj ocjeni mogućnosti predmetne prakse rabata da proizvede učinak istiskivanja jednako učinkovitih konkurenata.

U tim okolnostima Opći sud bio je dužan ispitati sve argumente poduzetnika u vladajućem položaju iznesene u vezi s tim testom.

Međutim, on je presudio da nije nužno ispitati je li Komisija izvršila test AEC u skladu s praksom i bez pogrešaka te da nije nužno ispitati ni jesu li alternativni izračuni koje je predložio tužitelj pravilno izvršeni.

Opći sud je zanijekao bilo kakvu relevantnost testa AEC koji je Komisija izvršila i prema tome nije odgovorio na kritike koje je protiv tog testa iznio poduzetnik u vladajućem položaju.

Stoga je Opći sud u okviru ocjene mogućnosti spornih rabata da ograniče tržišno natjecanje pogriješio kad je propustio uzeti u obzir argumentaciju poduzetnika u vladajućem položaju kojom se nastojalo upozoriti na navodne pogreške što ih je Komisija počinila u okviru testa AEC.

(t. 133.-147.)

9.      Vidjeti tekst odluke.

(t. 148.-150.)