PRESUDA OPĆEG SUDA (četvrto vijeće)

13. rujna 2013.(*)

„Tržišno natjecanje – Zabranjeni sporazumi – Tržište parafinskog voska – Tržište prešanog parafina – Odluka kojom se utvrđuje povreda članka 81. UEZ‑a – Određivanje cijena i podjela tržištâ – Dokaz postojanja zabranjenog sporazuma – Pojam jedinstvene i trajne povrede – Trajanje povrede – Prekid povrede – Smjernice o metodi za utvrđivanje kazni iz 2006. – Jednako postupanje – Pretpostavka nedužnosti – Pripisivanje protupravnog ponašanja – Odgovornost društva majke za povrede pravila tržišnog natjecanja njezinih društava kćeri – Odlučujući utjecaj društva majke – Pretpostavka u slučaju držanja stopostotnog udjela – Proporcionalnost – Metoda zaokruživanja – Neograničena nadležnost“

U predmetu T‑566/08,

Total Raffinage Marketing, sa sjedištem u Puteauxu (Francuska), koje zastupaju A. Vandencasteele, C. Falmagne, C. Lemaire i S. Naudin, avocats,

tužitelj,

protiv

Europske komisije, koju zastupaju F. Castillo de la Torre i A. Biolan, u svojstvu agenata, uz asistenciju N. Coutrelis, avocat,

tuženik,

povodom zahtjeva za djelomično poništenje Odluke Komisije C (2008) 5476 final od 1. listopada 2008. o postupku primjene članka 81. [UEZ‑a] i članka 53. Sporazuma o EGP‑u (predmet COMP/39.181 – Vosak za svijeće) [neslužbeni prijevod], i podredno, zahtjeva za smanjenje iznosa novčane kazne koja je izrečena tužitelju,

OPĆI SUD (četvrto vijeće),

u sastavu: O. Czúcz (izvjestitelj), predsjednik, I. Labucka i K. O’Higgins, suci,

tajnik: C. Kristensen, administratorica,

uzimajući u obzir pisani postupak i nakon rasprave održane 20. listopada 2010.,

donosi sljedeću

Presudu

 Činjenice iz kojih proizlazi spor

1        Komisija Europskih zajednica utvrdila je Odlukom C (2008) 5476 final od 1. listopada 2008. o postupku primjene članka 81. [UEZ‑a] i članka 53. Sporazuma o EGP‑u (predmet COMP/39.181 – Vosak za svijeće) (u daljnjem tekstu: pobijana odluka) da su tužitelj, društvo Total Raffinage Marketing SA (prije Total France SA) i društvo majka koje je njegov stopostotni vlasnik, odnosno Total SA, povrijedili zajedno s drugim poduzetnicima članak 81. stavak 1. UEZ‑a i članak 53. stavak 1. Sporazuma o Europskom gospodarskom prostoru (EGP) sudjelujući u zabranjenom sporazumu na tržištu parafinskog voska u EGP‑u i na njemačkom tržištu prešanog parafina.

2        Osim tužitelja i njegovog društva majke Total SA (u daljnjem tekstu zajedno nazvani: grupa Total ili Total), i sljedeća su društva adresati pobijane odluke: ENI SpA, Esso Deutschland GmbH, Esso Société Anonyme Française, ExxonMobil Petroleum and Chemical BVBA i Exxon Mobil Corp. (u daljnjem tekstu zajedno nazvana: ExxonMobil), H&R ChemPharm GmbH, H&R Wax Company Vertrieb GmbH i Hansen & Rosenthal KG (u daljnjem tekstu zajedno nazvana: H&R), Tudapetrol Mineralölerzeugnisse Nils Hansen KG, MOL Nyrt., Repsol YPF Lubricantes y Especialidades SA, Repsol Petróleo SA i Repsol YPF SA (u daljnjem tekstu zajedno nazvana: Repsol), Sasol Wax GmbH, Sasol Wax International AG, Sasol Holding in Germany GmbH i Sasol Ltd (u daljnjem tekstu zajedno nazvana: Sasol), Shell Deutschland Oil GmbH,·Shell Deutschland Schmierstoff GmbH, Deutsche Shell GmbH, Shell International Petroleum Company Ltd, The Shell Petroleum Company Ltd, Shell Petroleum NV i The Shell Transport and Trading Company Ltd (u daljnjem tekstu zajedno nazvana: Shell), RWE Dea AG i RWE AG (u daljnjem tekstu zajedno nazvana: RWE) (uvodna izjava 1. pobijane odluke).

3        Parafinski vosak proizvodi se u rafinerijama iz sirove nafte. Upotrebljava se za proizvodnju proizvoda poput svijeća, kemikalija, guma i automobilskih proizvoda te u industriji kaučuka, ambalaže, ljepila i žvakaćih guma (uvodna izjava 4. pobijane odluke).

4        Prešani parafin sirovina je potrebna za proizvodnju parafinskog voska. Nastaje u rafinerijama kao nusproizvod prilikom proizvodnje temeljnih ulja iz sirove nafte. Također se prodaje krajnjim kupcima, primjerice proizvođačima iverice (uvodna izjava 5. pobijane odluke).

5        Komisija je svoju istragu započela nakon što ju je društvo Shell Deutschland Schmierstoff dopisom od 17. ožujka 2005. obavijestilo o postojanju zabranjenog sporazuma, podnijevši zahtjev za dodjelu oslobađanja od kazni na temelju Obavijesti Komisije o oslobađanju od kazni i smanjenju kazni u slučajevima kartela (SL 2002, C 45, str. 3.) (u daljnjem tekstu: Obavijest o suradnji iz 2002.) (uvodna izjava 72. pobijane odluke).

6        Komisija je 28. i 29. travnja 2005., primjenom članka 20. stavka 4. Uredbe Vijeća (EZ) br. 1/2003 od 16. prosinca 2002. o provedbi pravila o tržišnom natjecanju koja su propisana člancima 81. i 82. Ugovora o EZ‑u (SL 2003, L 1, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 1., str. 165.), provela provjere na terenu u službenim prostorijama društava H&R/Tudapetrol, ENI, MOL kao i u onima koje pripadaju društvima grupâ Sasol, ExxonMobil, Repsol i Total (uvodna izjava 75. pobijane odluke).

7        Komisija je 29. svibnja 2007. uputila obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku društvima navedenima u točki 2. ove presude pa tako i društvu Total France (uvodna izjava 85. pobijane odluke). Dopisom od 14. kolovoza 2007. društvo Total France odgovorilo je na obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama.

8        Komisija je 10. i 11. prosinca 2007. sazvala saslušanje na kojemu je sudjelovalo društvo Total France (uvodna izjava 91. pobijane odluke).

9        S obzirom na dokaze kojima je raspolagala, Komisija je u pobijanoj odluci smatrala da su adresati, koji čine većinu proizvođača parafinskog voska i prešanog parafina u EGP‑u, sudjelovali u jedinstvenoj, složenoj i trajnoj povredi članka 81. UEZ‑a i članka 53. Sporazuma o EGP‑u, koja je pokrivala područje EGP‑a. Ta povreda sastojala se od sporazuma ili usklađenih djelovanja koja su se odnosila na određivanje cijena te razmjenu i otkrivanje osjetljivih poslovnih informacija o parafinskom vosku (u daljnjem tekstu: glavni dio povrede). Vezano uz društva RWE (kasnije Shell), ExxonMobil, MOL, Repsol, Sasol i Total, povreda koja se odnosila na parafinski vosak obuhvaćala je i podjelu kupaca ili tržištâ (u daljnjem tekstu: drugi dio povrede). Usto se povreda koju su počinila društva RWE, ExxonMobil, Sasol i Total odnosila i na prešani parafin koji se prodavao krajnjim kupcima na njemačkom tržištu (u daljnjem tekstu: dio povrede „prešani parafin“) (uvodne izjave 2., 95. i 328. te članak 1. pobijane odluke).

10      Postupanja koja predstavljaju povredu ostvarena su tijekom protutržišnih sastanaka koje su sudionici nazivali „tehničkim sastancima“ ili katkad sastancima „Blauer Salon“ te tijekom „sastanaka o prešanom parafinu“ koji su bili posebno posvećeni pitanjima u vezi s prešanim parafinom.

11      Prema pobijanoj odluci, zaposlenici društva Total France izravno su sudjelovali u povredi tijekom njezina cijelog trajanja. Komisija je stoga društvo Total France smatrala odgovornim za sudjelovanje u zabranjenom sporazumu (uvodne izjave 555. i 556. pobijane odluke). Osim toga, društvo Total SA od 1990. do kraja povrede izravno je ili neizravno bilo vlasnik više od 98 % društva Total France. Komisija je smatrala da se stoga može pretpostaviti da je društvo Total SA izvršavalo odlučujući utjecaj na ponašanje društva Total France s obzirom na to da su oba društva bila dio istog poduzetnika (uvodne izjave 557. do 559. pobijane odluke). U odgovoru na postavljeno usmeno pitanje na raspravi o pripisivanju odgovornosti njegovu društvu majci tužitelj je uputio na sve informacije koje je priopćilo društvo Total SA u povezanom predmetu T‑548/08, Total SA/Komisija, u kojem je presuda bila objavljena taj dan. U navedenom predmetu društvo Total SA u odgovoru na pisano pitanje Općeg suda pojasnilo je da je društvo Total France bilo izravno ili neizravno u njegovu stopostotnom vlasništvu tijekom spornog razdoblja.

12      Iznos novčanih kazni izrečenih u ovom slučaju izračunat je na temelju Smjernica o metodi za utvrđivanje kazni koje se propisuju u skladu s člankom 23. stavkom 2. točkom (a) Uredbe br. 1/2003 (SL 2006, C 210, str. 2.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 4., str. 58.) (u daljnjem tekstu: Smjernice iz 2006.) koje su bile na snazi u trenutku dostave obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku društvima navedenima u točki 2. ove presude.

13      U slučaju tužitelja, Komisija je najprije uzela u obzir godišnju vrijednost prihoda od prodaje na predmetnim tržištima. Ona je iznosila 31 133 865 eura (od čega 1 993 620 eura za prešani parafin).

14      Komisija je zatim, na temelju težine povrede, uzela u obzir 18 % godišnje vrijednosti prihoda od prodaje parafinskog voska i 15 % godišnje vrijednosti prihoda od prodaje prešanog parafina. Tako dobiveni iznosi pomnoženi su zbog trajanja povrede koeficijentom 13 za parafinski vosak i koeficijentom 7 za prešani parafin. Komisija je isto tako, na temelju točke 25. Smjernica iz 2006., u osnovni iznos uključila dodatni iznos (to jest „ulaznu naknadu“) koji je predstavljao 18 % godišnje vrijednosti prihoda od prodaje parafinskog voska i 15 % godišnje vrijednosti prihoda od prodaje prešanog parafina. Tako je Komisija za društvo Total utvrdila osnovni iznos novčane kazne od 75 390 000 (uvodna izjava 671. pobijane odluke).

15      Komisija nije ustanovila nijednu otegotnu ili olakotnu okolnost u pogledu tužitelja, tako da se na temelju toga osnovni iznos novčane kazne nije prilagođavao. Međutim, Komisija je radi odvraćajućeg učinka, zbog visokog ukupnog prihoda grupe Total, na temelju točke 30. Smjernica iz 2006., utvrdila koeficijent 1,7. Komisija je tako množenjem osnovnog iznosa tim koeficijentom došla do prilagođenog osnovnog iznosa novčane kazne od 128 163 000 eura.

16      Budući da se iznos novčane kazne nije smanjio na temelju Obavijesti Komisije o oslobađanju od kazni i smanjenju kazni u slučajevima kartela (SL 2002, C 45, str. 3.), prilagođeni osnovni iznos novčane kazne od 128 163 000 eura odgovara ukupnom iznosu novčane kazne (uvodna izjava 785. pobijane odluke).

17      Pobijana odluka sadrži, među ostalim, sljedeće odredbe:

„Članak 1.

Sljedeći poduzetnici povrijedili su članak 81. stavak 1. [UEZ‑a] i, počevši od 1. siječnja 1994., članak 53. Sporazuma o EGP‑u sudjelujući tijekom navedenih razdoblja u trajnom sporazumu i/ili usklađenom djelovanju u sektoru parafinskog voska na zajedničkom tržištu i, od 1. siječnja 1994., u EGP‑u:

[...]

Total France SA: od 3. rujna 1992. do 28. travnja 2005. i

Total SA: od 3. rujna 1992. do 28. travnja 2005.

Kad je riječ o sljedećim poduzetnicima povreda se također odnosi na prešani parafin koji su u navedenim razdobljima prodavali krajnjim kupcima na njemačkom tržištu:

Total France SA: od 30. listopada 1997. do 12. svibnja 2004. i

Total SA: od 30. listopada 1997. do 12. svibnja 2004.

[...]

Članak 2.

Za povredu iz članka 1. izriču se sljedeće novčane kazne:

ENI SpA: 29 120 000 eura,

Esso Société Anonyme Française: 83 588 400 eura,

od toga solidarno s

ExxonMobil Petroleum and Chemical BVBA i ExxonMobi1 Corporation 34 670 400 eura, od toga solidarno s Esso Deutschland GmbH 27 081 600 eura,

Tudapetrol Mineralölerzeugnisse Nils Hansen KG: 12 000 000 eura,

Hansen & Rosenthal KG solidarno s H&R Wax Company Vertrieb GmbH: 24 000 000 eura,

od toga solidarno s

H&R ChemPharm GmbH 22 000 000 eura,

MOL Nyrt.: 23 700 000 eura,

Repsol YPF Lubricantes y Especialidades SA solidarno s Repsol Petróleo SA i Repsol YPF SA: 19 800 000 eura,

Sasol Wax GmbH: 318 200 000 eura,

od toga solidarno s

Sasol Wax International AG, Sasol Holding in Germany GmbH i Sasol Limited 250 700 000 eura,

Shell Deutschland Oil GmbH, Shell Deutschland Schmierstoff GmbH, Deutsche Shell GmbH, Shell International Petroleum Company Limited, the Shell Petroleum Company Limited, Shell Petroleum NV i the Shell Transport and Trading Company Limited: 0 eura,

RWE‑Dea AG solidarno s RWE AG: 37 440 000 eura,

Total France SA solidarno s Total SA: 128 163 000 eura.“

 Postupak i zahtjevi stranaka

18      Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 17. prosinca 2008. tužitelj je pokrenuo ovaj postupak.

19      Tužitelj od Općeg suda zahtijeva da:

–        poništi članke 1. i 2. pobijane odluke u dijelu u kojem se odnose na njega;

–        znatno smanji iznos novčane kazne koja mu je izrečena u članku 2. pobijane odluke;

–        naloži Komisiji snošenje troškova.

20      Komisija od Općeg suda zahtijeva da:

–        odbije tužbu;

–        naloži tužitelju snošenje troškova.

 Pravo

21      U prilog svojem zahtjevu za djelomično poništenje pobijane odluke i smanjenje iznosa novčane kazne koja mu je izrečena, tužitelj ističe jedanaest tužbenih razloga.

22      Prvi tužbeni razlog temelji se na povredi članka 81. UEZ‑a i obveze obrazlaganja u pogledu ocjene koja se odnosi na dio povrede „prešani parafin“. Drugi tužbeni razlog temelji se na povredi članka 81. UEZ‑a i obveze obrazlaganja u pogledu provedbe djelovanja koja se odnose na parafinski vosak. Treći tužbeni razlog temelji se na povredi članka 81. UEZ‑a i načelâ pretpostavke nedužnosti, pravne sigurnosti i jednakog postupanja u pogledu sudjelovanja tužitelja u povredi nakon 12. svibnja 2004. Četvrti tužbeni razlog temelji se na povredi članka 81. UEZ‑a i načela pretpostavke nedužnosti u pogledu činjenice da Komisija nije priznala da je tužitelj prestao sudjelovati u predmetnim djelovanjima. Peti tužbeni razlog temelji se na povredi obveze obrazlaganja i Smjernica iz 2006. koja je proizašla iz neuzimanja u obzir nepostojanja provedbe zabranjenog sporazuma. Šesti tužbeni razlog temelji se na povredi obveze obrazlaganja i Smjernica iz 2006. pri utvrđivanju referentnog razdoblja na kojem se temelji izračun osnovnog iznosa novčane kazne. Sedmi tužbeni razlog temelji se na povredi Smjernica iz 2006. i načela proporcionalnosti u pogledu utvrđivanja postotka vrijednosti prihoda od prodaje prešanog parafina koji se treba uzeti u obzir. Osmi tužbeni razlog temelji se na povredi Uredbe br. 1/2003 i načelâ proporcionalnosti, jednakog postupanja i pretpostavke nedužnosti u pogledu metode izračuna koja je utvrđena Smjernicama iz 2006. Deveti tužbeni razlog temelji se na povredi Smjernica iz 2006. i načela individualizacije kazni i sankcija te načela proporcionalnosti u pogledu utvrđivanja dodatnog iznosa novčane kazne radi odvraćajućeg učinka. Deseti tužbeni razlog temelji se na povredi načela proporcionalnosti pri utvrđivanju iznosa novčane kazne. Jedanaesti tužbeni razlog temelji se na povredi članka 81. UEZ‑a u pogledu pripisivanja protutržišnog ponašanja društva Total France njegovu društvu majci Total SA. Osim toga, tužitelj je na raspravi istaknuo dvanaesti tužbeni razlog koji se temelji na povredi njegovih prava obrane jer se u vrijednost prihoda od prodaje upotrijebljene za izračun iznosa novčane kazne uključio prihod drugih društava koja pripadaju grupi Total.

23      Opći sud smatra korisnim započeti ispitivanjem drugog tužbenog razloga.

1.     Drugi tužbeni razlog, koji se temelji na povredi članka 81. UEZ‑a i obveze obrazlaganja u pogledu djelovanja koja se odnose na parafinski vosak

24      Najprije valja podsjetiti da je Komisija u uvodnoj izjavi 2. pobijane odluke, naslovljenoj „Sažetak povrede“, smatrala da su adresati sudjelovali u jedinstvenoj, složenoj i trajnoj povredi članka 81. UEZ‑a i članka 53. Sporazuma o EGP‑u. Što se tiče parafinskog voska, ta se povreda sastojala od „sporazuma ili usklađenih djelovanja koja su se odnosila na određivanje cijena te razmjenu i otkrivanje osjetljivih poslovnih informacija“ (glavni dio povrede) i od „podjele kupaca i/ili tržištâ“ (drugi dio povrede).

25      Tužitelj tvrdi da je ocjena Komisije o dokazima u pogledu prva dva dijela povrede koji se odnose na parafinski vosak pogrešna. Stoga je Komisija povrijedila članak 81. UEZ‑a i svoju obvezu obrazlaganja.

26      Prvim dijelom ovog tužbenog razloga tužitelj tvrdi da su se, od ponašanja koja proizlaze iz glavnog dijela povrede, na temelju elemenata spisa mogli utvrditi samo razmjene informacija o stanju na tržištu parafinskog voska, obujam prodaje te razine primijenjenih cijena, dok se sporazumi i usklađena djelovanja koja se odnose na određivanje cijena parafinskog voska nisu mogli valjano utvrditi u pogledu tužitelja.

27      Tužitelj je u drugom dijelu naveo da je Komisija nezakonito zanemarila nedostatak dokaza u pogledu provedbe sporazuma o određivanju cijena.

28      Trećim dijelom tužitelj prigovara Komisiji da se na temelju dokazna iz spisa ne može utvrditi njegovo sudjelovanje u drugom dijelu povrede, odnosno u podjeli zemljopisnih tržištâ i kupaca tijekom tehničkih sastanaka u pogledu parafinskog voska.

29      Četvrtim dijelom tužitelj ističe da gospodarska analiza prodajnih cijena koju je dostavio opovrgava njegovo navodno pristupanje sporazumu o određivanju cijena.

 Uvodna očitovanja

 Pojmovi sporazuma i usklađenog djelovanja

30      U skladu s člankom 81. stavkom 1. UEZ‑a, budući da su nespojivi sa zajedničkim tržištem, zabranjuju se: svi sporazumi među poduzetnicima, odluke udruženja poduzetnika i usklađeno djelovanje koji bi mogli utjecati na trgovinu među državama članicama i koji imaju za cilj ili posljedicu sprečavanje, ograničivanje ili narušavanje tržišnog natjecanja na zajedničkom tržištu.

31      Da bi postojao sporazum u smislu članka 81. stavka 1. UEZ‑a dovoljno je da su poduzetnici o kojima je riječ izrazili zajednički interes za djelovanje na tržištu na određeni način (presude Općeg suda od 17. prosinca 1991., Hercules Chemicals/Komisija, T‑7/89, Zb., str. II‑1711., t. 256. i od 20. ožujka 2002., HFB i dr./Komisija, T‑9/99, Zb., str. II‑1487., t. 199.).

32      Može se smatrati da je sporazum u smislu članka 81. stavka 1. UEZ‑a sklopljen onda kada postoji opća suglasnost volje o samom principu ograničenja tržišnog natjecanja, iako se o određenim elementima planiranog ograničenja i dalje pregovara (vidjeti u tom smislu presudu HFB i dr./Komisija, t. 31. supra, t. 151. do 157. i 206.).

33      Pojam usklađenog djelovanja odnosi se na oblik usklađivanja između poduzetnika koji, iako nije došao do stadija ostvarenja sporazuma u pravom smislu riječi, svjesno nadomješta stvarnu suradnju između njih čime ugrožava tržišno natjecanje (presude Suda od 8. srpnja 1999., Komisija/Anic Partecipazioni, C‑49/92 P, Zb., str. I‑4125., t. 115. i Hüls/Komisija, C‑199/92 P, Zb., str. I‑4287., t. 158.).

34      U tom pogledu, članku 81. stavku 1. UEZ‑a protivno je svako izravno ili neizravno stupanje u kontakt gospodarskih subjekata koje je takve naravi da utječe na postupanje stvarnog ili potencijalnog konkurenta na tržištu ili koje takvom konkurentu otkriva postupanje na tržištu za koje se gospodarski subjekt odlučio ili koje razmatra usvojiti, ako je cilj ili posljedica njegovih kontakata ograničenje tržišnog natjecanja (vidjeti u tom smislu presudu Komisija/Anic Partecipazioni, t. 33. supra, t. 116. i 117.).

 Načela ocjene dokaza

35      Prema sudskoj praksi, Komisija mora dokazati povredu koju utvrđuje te ponuditi dokaze koji mogu, s dovoljnim stupnjem izvjesnosti, dokazati postojanje činjenica koje čine povredu (vidjeti presudu Suda od 17. prosinca 1998., Baustahlgewebe/Komisija, C‑185/95 P, Zb., str. I‑8417., t. 58. i presudu Općeg suda od 27. rujna 2006., Dresdner Bank i dr./Komisija, T‑44/02 OP, T‑54/02 OP, T‑56/02 OP, T‑60/02 OP i T‑61/02 OP, Zb., str. II‑3567., t. 59. i navedenu sudsku praksu).

36      Što se tiče dosega sudskog nadzora, ustaljena je sudska praksa da, kada je pred Općim sudom podnesena tužba za poništenje odluke o primjeni članka 81. stavka 1. UEZ‑a, on treba općenito provesti potpuni nadzor kako bi provjerio jesu li ispunjeni uvjeti primjene članka 81. stavka 1. UEZ‑a (vidjeti presudu Općeg suda od 26. listopada 2000., Bayer/Komisija, T‑41/96, Zb., str. II‑3383., t. 62. i navedenu sudsku praksu).

37      U tim okolnostima, ako sudac ima bilo kakve sumnje, one moraju ići u korist poduzetnika koji je adresat odluke kojom se utvrđuje povreda. Sudac stoga ne može zaključiti da je Komisija u dovoljnoj mjeri utvrdila postojanje povrede ako on o tome i dalje dvoji, posebice u okviru tužbe za poništenje odluke kojom se izriče novčana kazna (presuda Dresdner Bank i dr./Komisija, t. 35. supra, t. 60.).

38      Naime, u potonjoj situaciji potrebno je uzeti u obzir načelo pretpostavke nedužnosti, kao što proizlazi osobito iz članka 6. stavka 2. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, potpisane u Rimu 4. studenoga 1950., koje je dio temeljnih prava koja čine opća načela prava Europske unije. S obzirom na narav povreda o kojima je riječ, kao i na narav i stupanj težine sankcija koje se uz njih vežu, načelo pretpostavke nedužnosti primjenjuje se osobito na postupke u pogledu povreda pravila tržišnog natjecanja koja se primjenjuju na poduzetnike, na temelju kojih je moguće odrediti novčane kazne ili periodične penale (vidjeti u tom smislu presudu Dresdner Bank i dr./Komisija, t. 35. supra, t. 61. i navedenu sudsku praksu).

39      Stoga Komisija treba ponuditi precizne i podudarajuće dokaze za utvrđenje postojanja povrede. Međutim, važno je naglasiti kako nije nužno da svaki od dokaza koji je iznijela Komisija ispunjava te kriterije za svaki element povrede. Dovoljno je da krug indicija na koji se poziva institucija, ukupno gledajući, odgovara tom zahtjevu (vidjeti presudu Dresdner Bank i dr./Komisija, t. 35. supra, t. 62. i 63. i navedenu sudsku praksu).

40      Indicije na koje se Komisija poziva u pobijanoj odluci kako bi dokazala postojanje povrede članka 81. stavka 1. UEZ‑a koju je počinio poduzetnik ne smiju se ocjenjivati odvojeno, nego sve zajedno (vidjeti presudu Općeg suda od 8. srpnja 2008., BPB/Komisija, T‑53/03, Zb., str. II‑1333., t. 185. i navedenu sudsku praksu).

41      Također valja istaknuti da je Komisija u praksi često dužna dokazati postojanje povrede u uvjetima koji su jedva pogodni za tu zadaću, jer može proteći i nekoliko godina od događajâ koji čine povredu i da više poduzetnika koji su predmet istrage ne surađuje aktivno s njom. Premda je nužno na Komisiji da utvrdi da je sklopljen nezakonit sporazum o određivanju cijena, bilo bi pretjerano usto još i zahtijevati da dostavi dokaz o posebnom mehanizmu kojim je taj cilj trebao biti postignut. Naime, poduzetniku koji je kriv za povredu bilo bi previše lako izbjeći svaku sankciju ako bi svoj argument mogao temeljiti na neodređenosti informacija koje su dostavljene u vezi s funkcioniranjem zabranjenog sporazuma u situaciji u kojoj je ipak dovoljno utvrđeno postojanje sporazuma i njegov protutržišni cilj. Poduzetnici se mogu primjereno obraniti u takvoj situaciji ako se mogu očitovati o svim dokazima na koje se Komisija poziva na njihov teret (presuda Općeg suda od 8. srpnja 2004., JFE Engineering i dr./Komisija, T‑67/00, T‑68/00, T‑71/00 i T‑78/00, Zb., str. II‑2501., t. 203.).

42      U pogledu dokaza koji se mogu predložiti u svrhu utvrđivanja povrede članka 81. UEZ‑a, načelo koje prevladava u pravu Unije jest načelo slobode izvođenja dokaza (presuda Općeg suda od 8. srpnja 2004., Dalmine/Komisija, T‑50/00, Zb., str. II‑2395., t. 72.).

43      Što se tiče dokazne snage različitih dokaza, jedini kriterij relevantan za ocjenu podnesenih dokaza jest njihova vjerodostojnost (presuda Dalmine/Komisija, t. 42. supra, t. 72.).

44      Prema općim pravilima u području dokazivanja, vjerodostojnost i time dokazna vrijednost dokumenta ovise o njegovom podrijetlu, okolnostima njegovog sastavljanja, njegovom adresatu i njegovom sadržaju (presuda Općeg suda od 15. ožujka 2000., Cimenteries CBR i dr./Komisija, T‑25/95, T‑26/95, T‑30/95 do T‑32/95, T‑34/95 do T‑39/95, T‑42/95 do T‑46/95, T‑48/95, T‑50/95 do T‑65/95, T‑68/95 do T‑71/95, T‑87/95 i T‑88/95, T‑103/95 i T‑104/95, Zb., str. II‑491, t. 1053. i 1838.).

45      Kada se Komisija, da bi zaključila da postoji povreda, oslanja isključivo na tržišno ponašanje predmetnih poduzetnika kojima je dovoljno da dokažu postojanje okolnosti što ih činjenice koje je ona utvrdila stavljaju u drukčije svjetlo i koje time omogućavaju da činjenice koje je ona utvrdila da bi zaključila da postoji povreda pravila tržišnog natjecanja Unije budu zamijenjene drugim prihvatljivim objašnjenjem (vidjeti u tom smislu presudu JFE Engineering i dr./Komisija, t. 41. supra, t. 186.).

46      Suprotno tomu, u slučajevima kada se Komisija oslanja na dokaze u pisanom obliku, na predmetnim je poduzetnicima da ne dostave samo prihvatljivu alternativu njezinoj tezi, nego da također utvrde da su dokazi korišteni u pobijanoj odluci nedovoljni za utvrđivanje postojanja povrede (presuda JFE Engineering i dr./Komisija, t. 41. supra, t. 187.). Takvo izvođenje dokaza ne povređuje načelo pretpostavke nedužnosti (vidjeti u tom smislu presudu Suda od 8. srpnja 1999., Montecatini/Komisija, C‑235/92 P, Zb., str. I‑4539., t. 181.).

47      Budući da su zabrana sudjelovanja u protutržišnim djelovanjima i sporazumima kao i sankcije koje mogu snaći prekršitelja općepoznati, uobičajeno je da se radnje obuhvaćene takvim djelovanjima i sporazumima odvijaju potajno, da se sastanci održavaju daleko od očiju javnosti i da je dokumentacija s tim u vezi svedena na minimum. Stoga se ne može zahtijevati od Komisije da dostavi dokumente koji izričito dokazuju uspostavljanje kontakta gospodarskih subjekata o kojima je riječ. Čak i ako Komisija pronađe takve dokumente, oni su nepotpuni i rijetki, zbog čega je često potrebno određene detalje rekonstruirati dedukcijom. O postojanju protutržišnog djelovanja ili sporazuma može se stoga zaključiti iz određenog broja podudarnosti i indicija koje, promatrane kao cjelina i u nedostatku drugog dosljednog objašnjenja, mogu tvoriti dokaz povrede pravila tržišnog natjecanja (presuda Suda od 7. siječnja 2004. Aalborg Portland i dr./Komisija, C‑204/00 P, C‑205/00 P, C‑211/00 P, C‑213/00 P, C‑217/00 P i C‑219/00 P, Zb., str. I‑123., t. 55. do 57.; vidjeti također presudu Dresdner Bank i dr./Komisija, t. 35. supra, t. 64. i 65. i navedenu sudsku praksu).

48      Iz načela slobodne ocjene dokaza proizlazi da čak i ako bi se nepostojanje dokaza u pisanom obliku moglo pokazati relevantnim u okviru ukupne ocjene kruga indicija na koje se poziva Komisija, ono sâmo po sebi ne omogućava poduzetniku o kojem je riječ da dovede u pitanje Komisijine tvrdnje dajući alternativno objašnjenje činjenica. To je slučaj samo kada dokazi koje je dostavila Komisija ne omogućavaju utvrđivanje postojanja povrede bez dvojbi i potrebe tumačenja (vidjeti u tom smislu presudu Općeg suda od 12. rujna 2007., Coats Holdings i Coats/Komisija, T‑36/05, neobjavljenu u Zborniku, t. 74.).

49      Prethodno navedena sudska praksa analogijom je primjenjiva na članak 53. Sporazuma o EGP‑u.

 Prvi dio, koji se odnosi na navodni nedostatak dokaza na temelju kojih bi se moglo utvrditi postojanje sporazuma ili usklađenih djelovanja s ciljem određivanja cijene parafinskog voska

50      U okviru ovog dijela, tužitelj osporava načela koja je Komisija primijenila u ocjeni dokaza te dovodi u pitanje ocjenu dokaznih elemenata u pogledu tehničkih sastanaka za koje je Komisija utvrdila da predstavljaju sporazum ili usklađeno djelovanje s ciljem određivanja cijene parafinskog voska.

 Opis glavnog dijela povrede u pobijanoj odluci

51      Komisija je u točki 4.1. pobijane odluke pod naslovom „Osnovna načela i funkcioniranje zabranjenog sporazuma“ opisala sadržaj praksi određivanja cijene na sljedeći način:

„[…]

(106) Tehnički su sastanci uvijek bili podijeljeni na dva dijela: početnu raspravu o tehničkim pitanjima nakon koje su uslijedile protutržišne rasprave u vezi s, među ostalim, određivanjem cijena, podjelom tržištâ i kupaca (u određenim slučajevima) te razmjenom i otkrivanjem osjetljivih poslovnih informacija kao što su trenutne i buduće politike cijena, kupci, proizvodne mogućnosti i obujam prodaje.

(107) Rasprave u vezi s cijenom i potencijalnim povećanjem cijena najčešće su se odvijale na kraju tehničkih sastanaka. Sasol je općenito razmatrao rasprave u vezi s cijenama, ali su zatim svi sudionici raspravljali u vidu okruglog stola o cijenama i strategijama politike cijena. Rasprave su se odnosile na povećanje cijena i indikativnih cijena za posebne kupce, opća povećanja cijena kao i na najniže i indikativne cijene za čitavo tržište. Povećanja cijena uobičajeno su se dogovarala u apsolutnim brojkama, a ne u postocima (primjerice, 60 eura po toni potpuno rafiniranog parafinskog voska). Najniže cijene nisu se ugovarale samo kad je postojao dogovor o povećanju cijene, već i kad povećanje cijene ne bi bilo ostvarivo (primjerice u razdoblju pada cijene).

      [...]

(109) Predstavnici poduzetnikâ usto su razmjenjivali osjetljive poslovne informacije i otkrivali svoju opću strategiju.

(110) Poduzetnike su, osim MOL‑a, predstavljale odgovorne osobe koje su imale ovlast utvrđivanja strategije cijena svojih poduzetnika te određivanja cijena za pojedine kupce. [...]

(111) Tijekom većine tehničkih sastanaka rasprave o cijenama odnosile su se općenito na parafinski vosak, a rijetko samo na različite vrste parafina (kao što su potpuno rafinirani parafinski vosak, polurafinirani parafinski vosak, mješavine voska/posebni pripravci, čvrsti parafinski voskovi ili vodeni voskovi). Usto je svim poduzetnicima bilo jasno da će se cijene svih vrsta parafinskog voska povećati za isti iznos ili isti postotak.

      [...]

(113) Dogovor s tehničkih sastanaka uglavnom se provodio najavljivanjem kupcima povećanja cijena ili ukidanja postojećih dogovora o cijenama. O povremenim slučajevima prevara ili neprimjene raspravljalo se na sastancima koji su uslijedili (vidjeti primjerice uvodne izjave 149. i 157.). Obično bi jedan od poduzetnika koji su bili prisutni na sastanku preuzeo inicijativu i počeo povećavati svoje cijene. Obično bi to bio Sasol, iako je on povremeno zamolio drugog poduzetnika da on počne s podizanjem cijene. Nakon što bi poduzetnik kupcima najavio svoju namjeru povećanja cijena ubrzo bi i drugi isporučitelji slijedili taj čin i također najavili povećanja svojih cijena. Osobe koje su zastupale poduzetnike na tehničkim sastancima obavještavale bi druge o postupcima poduzetnika kako bi se proveli dogovori s tehničkih sastanaka. Te su se informacije prenosile usmenim putem ili slanjem preslike najava povećanja cijene ili ukidanja predmetne cijene jednom ili svim drugim poduzetnicima [sudionicima]. Komisija je naime otkrila da su stranke međusobno razmijenile takve najave. Utvrđeno je da je u razdoblju od šest tjedana nakon tehničkih sastanaka razmijenjen uzorak od oko 150 pisama te vrste. Također je utvrđeno da zastupljeni poduzetnici, prema dogovoru, primjenu dogovorenog povećanja cijene nisu smjeli koristiti da bi povećali vlastiti udjel u tržištu. To utvrđenje nije osporavano u odgovorima na obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku.“

52      U točki 4.2. pobijane odluke pod naslovom „Detaljne informacije o tehničkim sastancima“ Komisija je najprije iznijela zaključnu tablicu u kojoj je navela mjesto, datum tehničkih sastanaka kao i imena poduzetnika koji su na njima sudjelovali (uvodna izjava 124. pobijane odluke). Zatim je ispitala raspoložive dokaze u vezi sa svakim pojedinim tehničkim sastankom (uvodne izjave 126. do 177. pobijane odluke).

53      Komisija je u točki 5.3. pobijane odluke pod naslovom „Narav predmetne povrede“ pojasnila načela koja uređuju određivanje protutržišnih ponašanja i koja su primjenjiva u ovom slučaju:

„[…]

(205) U slučaju složene trajne povrede, nije potrebno da je Komisija kvalificira kao sporazum ili usklađeno djelovanje. Pojmovi sporazum ili usklađeno djelovanje nejasni su i mogu se iskriviti. Protutržišno ponašanje doista može biti različito u različitim trenucima, ili su se njegovi mehanizmi mogli prilagođavati ili osnaživati ovisno već o razvoju situacije. Naime, takvo bi se razlikovanje moglo čak pokazati nemogućim jer jedna povreda može istovremeno imati obilježja svakog pojedinog od zabranjenih oblika ponašanja, dok se neke od njezinih manifestacija, promatrane odvojeno, mogu definirati kao više slične jednom nego drugom obliku. U analizi bi međutim bilo neprirodno razdvojiti u nekoliko različitih oblika povreda ono što je očito uspostavljanje ponašanja koja imaju jedan zajednički opći cilj. Stoga jedan zabranjeni sporazum može činiti i sporazum i usklađeno djelovanje. Članak 81. [UEZ‑a] ne predviđa posebno kvalificiranje složene povrede kao što je ona opisana u ovoj odluci.

(206) Budući da postoji veći broj članova zabranjenog sporazuma čije bi se protutržišno ponašanje tijekom duljeg razdoblja moglo kvalificirati kao sporazum ili usklađeno djelovanje (složene povrede), nema potrebe da Komisija detaljno ocjenjuje kojoj kategoriji pripada pojedina vrsta ponašanja.“

54      Komisija je zatim u istoj točki pobijane odluke opisala sadržaj povrede kako slijedi:

„5.3.2. Primjena

(210) Na temelju činjenica opisanih u [točki] 4. ove odluke utvrđeno je da su svi poduzetnici koji su bili predmet ovog postupka sudjelovali u koluzivnim djelatnostima u vezi s parafinskim voskom i, za društva navedena u uvodnoj izjavi 2., u vezi s prešanim parafinom, […] i da su redovito sudjelovali u sastancima na kojima se raspravljalo o sljedećim stvarima:

1.      određivanju cijene[;]

2.      […] podjeli kupaca i/ili podjeli tržištâ ;]

3.      otkrivanju i razmjeni osjetljivih poslovnih informacija, osobito onih o kupcima, određivanju cijena, proizvodnim mogućnostima i obujmu prodaje[;]

[...]

5.3.2.2. Određivanje cijena

(240) Uvodne izjave 98., 107., 126., 128., 131., 133., 135., 137., 139., 140., 142., 145., 147., 149., 152., 153., 156., 157., 163., 168., 174., 176. i 177. pokazuju da su predmetni poduzetnici određivali najniže cijene i ugovarali cjenovna povećanja (‚određivanje cijene’).

(241) ExxonMobil, Repsol, Sasol i Shell potvrdili su postojanje praksi određivanja cijene [vidjeti uvodnu izjavu 107.] i ponovno potvrdili tu informaciju tijekom njihovog saslušanja kao i u njihovom pisanom odgovoru na obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku.“

55      Što se tiče tužitelja, iz priloga pobijanoj odluci proizlazi da je bio prisutan na 39 tehničkih sastanaka i „sastanaka o prešanom parafinu“ od ukupno 51 sastanka koji su se održali tijekom razdoblja njegova sudjelovanja u zabranjenom sporazumu, odnosno između 3. rujna 1992. i 28. travnja 2005.

 Dokazna vrijednost dokaza koje je prikupila Komisija

56      Najprije valja ispitati dokaze o sadržaju rasprava koje su se vodile tijekom tehničkih sastanaka, na kojima je Komisija temeljila pobijanu odluku. Navedeni dokazi sastoje se od izjava poduzetnika i rukom pisanih bilježaka iz razdoblja tehničkih sastanaka, sastavljenih tijekom posebnog tehničkog sastanka ili nedugo nakon njega, u kojima se opisuje sadržaj rasprava koje su se na njima vodile.

57      Tužitelj u tom pogledu dovodi u pitanje načela tumačenja dokaza koje je Komisija primijenila u pobijanoj odluci, kao i dokaznu vrijednost izjava i dokaza u pisanom obliku.

–       Izjave poduzetnika

58      Valja istaknuti da su, u skladu s izjavom društva Sasol od 12. svibnja 2005., tehnički sastanci općenito bili mjesto koluzivne djelatnosti zato što se na njima raspravljalo o povećanjima i smanjenjima cijena te zato što su se razmjenjivale informacije o bruto cijenama i planovi vezani uz kapacitete.

59      Prema izjavi društva Repsol od 19. svibnja 2005., dio tehničkih sastanaka bila je i rasprava o razinama cijene koju su primjenjivali sudionici.

60      Društvo Shell izjavilo je da su svi tehnički sastanci bili u vezi s određivanjem cijena. Prema njegovoj izjavi od 14. lipnja 2006., o cijenama parafinskog voska nije se odlučivalo jednostrano barem od 1999., kad je njegov predstavnik koji je svjedočio počeo sudjelovati u tehničkim sastancima, već su ih konkurenti uvijek utvrđivali tijekom tehničkih sastanaka.

61      Osim toga, isti poduzetnici su u istim izjavama također potvrdili da su se sudionici tijekom nekoliko tehničkih sastanaka doista složili oko najnižih cijena ili povećanja cijena, katkad čak i oko mjera povećanja. Osim toga, iz navedenih izjava proizlazi da je društvo Total u potpunosti sudjelovalo u tim protutržišnim sporazumima.

62      Nadalje, valja istaknuti da je Komisija na predmetne izjave (vidjeti točke 58. do 61. ove presude) uputila u uvodnim izjavama 107. i 113. pobijane odluke.

63      Tužitelj ističe da izjave dane u okviru Obavijesti o suradnji iz 2002. imaju ograničenu dokaznu vrijednost, osobito zbog toga što nisu potkrijepljene nijednim drugim dokazom. Naime, navedene izjave po naravi su subjektivne te se u njima „češće svaljuje krivnja na druge nego na sebe“. Usto, izjave društava Sasol i Repsol o težini povrede dane su „na poticaj Komisije“ i u svrhu očuvanja pogodnosti dobivenih na temelju zahtjeva za suradnju.

64      Valja istaknuti da je sud Unije takve argumente već ispitao i odbio.

65      Prema sudskoj praksi, nijedna odredba ni opće načelo prava Unije ne zabranjuju Komisiji da se protiv poduzetnika oslanja na izjave drugih poduzetnika kojima se stavlja na teret da su sudjelovali u zabranjenom sporazumu. Kada tomu ne bi bilo tako, teret dokazivanja ponašanja protivnih članku 81. UEZ‑a, a koji je na Komisiji, bio bi neodrživ i nespojiv s njezinom zadaćom nadzora dobre primjene tih odredbi (presuda JFE Engineering i dr./Komisija, t. 41. supra, t. 192.).

66      Vrlo povišena dokazna vrijednost može se priznati izjavama koje su, kao prvo, pouzdane, kao drugo, učinjene u ime poduzetnika, kao treće, potječu od osobe kojoj je profesionalna dužnost postupati u interesu toga poduzetnika, kao četvrto, idu protiv interesa osobe koja ih izjavljuje, kao peto, potječu od izravnog svjedoka okolnosti na koje se odnose i, kao šesto, dostavljene su u pisanom obliku, s namjerom i nakon pomnog razmišljanja (vidjeti u tom smislu presudu JFE Engineering i dr./Komisija, t. 41. supra, t. 205. do 210.).

67      Osim toga, iako je općenito potreban određeni oprez u pogledu dobrovoljnih iskaza glavnih sudionika u nezakonitom zabranjenom sporazumu jer je moguće da ti sudionici žele što više umanjiti važnost svojeg doprinosa povredi i uvećati onaj drugih, ipak je činjenica da zahtijevanje pogodnosti na temelju Obavijesti o suradnji iz 2002. radi dodjele oslobađanja od kazni ili smanjenja novčane kazne ne potiče nužno na dostavljanje iskrivljenih dokaza što se tiče sudjelovanja drugih članova zabranjenog sporazuma. Naime, svaki pokušaj obmane Komisije može dovesti u pitanje iskrenost i potpunost suradnje podnositelja zahtjeva pa stoga i ugroziti mogućnost da u potpunosti iskoristi pogodnosti koje nudi Obavijest o suradnji iz 2002. (vidjeti u tom smislu presudu Općeg suda od 16. studenoga 2006., Peróxidos Orgánicos/Komisija, T‑120/04, Zb., str. II‑4441., t. 70.).

68      Svakako valja smatrati da, kada osoba priznaje činjenicu da je počinila povredu i time priznaje postojanje činjenica koje nadilaze one o čijem se postojanju može izravno zaključiti iz dokumenata o kojima je riječ, to, u nedostatku posebnih okolnosti koje mogu upućivati na suprotno, a priori znači da je ta osoba odlučila reći istinu. Stoga izjave koje idu protiv interesa osoba koje ih daju treba načelno smatrati osobito pouzdanim dokazima (presuda Općeg suda JFE Engineering i dr./Komisija, t. 41. supra, t. 211. i 212.; presuda od 26. travnja 2007., Bolloré i dr./Komisija, T‑109/02, T‑118/02, T‑122/02, T‑125/02, T‑126/02, T‑128/02, T‑129/02, T‑132/02 i T‑136/02, Zb., str. II‑947., t. 166. i presuda od 8. srpnja 2008., Lafarge/Komisija, T‑54/03, neobjavljena u Zborniku, t. 59.).

69      U ovom su slučaju te dotične izjave, nakon pomnog razmišljanja, iznesene na temelju svjedočanstava osoba koje su sudjelovale na tehničkim sastancima, a i one također inkriminiraju poduzetnike u ime kojih su dane. Usto, izjave se u glavnim crtama slažu s opisom povrede, što još više povećava njihovu pouzdanost. Stoga su one u smislu sudske prakse iz točke 66. ove presude i suprotno tvrdnjama tužitelja osobito pouzdane.

70      Osim toga, tužitelj ne navodi nijednu referencu ni dokaz u prilog svojoj tvrdnji da su izjave društava Sasol i Repsol dane na „poticaj Komisije“. Usto, iz Obavijesti o suradnji iz 2002. ne proizlazi nikakav poticaj na uveličavanje težine povrede te ga se ne može utvrditi ni u ovom slučaju. Naprotiv, valja istaknuti da su izjave društava Sasol, Repsol i ExxonMobil dane nakon provjera tako da su ti poduzetnici mogli sumnjati da je malo vjerojatno da su oni bili prvi koji su podnijeli informacije koje su Komisiji omogućile određivanje provjera ili utvrđivanje postojanja zabranjenog sporazuma (vidjeti točku 8. Obavijesti o suradnji iz 2002.). Tako je, prema njihovu viđenju, bilo vrlo vjerojatno da će moći dobiti maksimalno smanjenje iznosa novčane kazne od 50 % (vidjeti točku 23. Obavijesti o suradnji iz 2002.). U tim okolnostima nije postojao nikakav gospodarski razlog koji je gore navedene poduzetnike mogao potaknuti na to da povredu predstave težom nego što je to stvarno bila jer bi posljedica teže povrede bila povećanje iznosa njihovih novčanih kazni. Naposljetku, valja podsjetiti da predmetni poduzetnik, ako podnese lažne elemente u izjavama, može izgubiti pogodnosti iz Obavijesti o suradnji iz 2002. (vidjeti točku 67. ove presude).

71      Stoga se trebaju odbiti argumenti tužitelja koji se temelje na navodnom „poticanju“ poduzetnika koji su podnijeli zahtjev za suradnju da povredu predstave težom nego što je ona to stvarno bila.

72      Osim toga, tužitelj tvrdi da Komisija svoje zaključke ne može temeljiti na izjavi poduzetnika čiju je točnost osporilo više optuženih poduzetnika i koja nije potkrijepljena drugim dokazima.

73      Točno je da se prema sudskoj praksi izjava poduzetnika kojem se stavlja na teret da je sudjelovao u zabranjenom sporazumu i čiju točnost osporava niz poduzetnika na koje se odnosi ne može smatrati dovoljnim dokazom postojanja povrede koju su počinili potonji poduzetnici ako nije potkrijepljena drugim dokazima, iako zahtijevani stupanj potvrde može biti niži u pogledu pouzdanosti izjava o kojima je riječ (presuda JFE Engineering i dr./Komisija, t. 41. supra, t. 219. i 220.).

74      Međutim, Komisija se u ovom slučaju nije oslonila na izjavu samo jednog sudionika koju su drugi sudionici osporili, nego na izjave koje je više poduzetnika dalo neovisno i koje se u glavnim crtama slažu s opisom povrede (vidjeti točke 58. do 61. ove presude). Usto se Komisija oslonila na brojne dokaze u pisanom obliku koji upotpunjuju i potkrepljuju sadržaj izjava poduzetnika, a dio njih ispitat će se u točki 76. i sljedećima ove presude.

75      Stoga su predmetne izjave dio niza dokaza kojima se dokazuju sporazumi ili usklađena djelovanja u pogledu određivanja cijena parafinskog voska na tehničkim sastancima na kojima je tužitelj sudjelovao. Slijedom toga, argumenti tužitelja kojima se dovodi u pitanje njihova dokazna vrijednost trebaju se odbiti.

–       Dokazi u pisanom obliku

76      Valja istaknuti da pobijana odluka sadrži upućivanja na velik broj dokaza u pisanom obliku iz razdoblja nastanka činjenica koji su tijekom pretraga pronađeni u prostorijama predmetnih poduzetnika. Ti se dokazi u pisanom obliku uglavnom sastoje od rukom pisanih bilježaka društva MOL i zapisnika sa sastanaka „Blauer Salon“ društva Sasol.

77      Tužitelj osporava dokaznu vrijednost tih dokaza u pisanom obliku. Ističe da rukom pisane bilješke koje su sastavljene tijekom tehničkih sastanaka, kao što su to bile bilješke društva MOL, nisu iscrpne i sadrže znakove ili simbole čije je značenje svojstveno njihovu autoru. Što se tiče zapisnika sa sastanaka „Blauer Salon“ društva Sasol, njihova je dokazna vrijednost ograničena jer nisu bili sastavljeni tijekom tehničkih sastanaka i jer ih nije sastavila osoba koja je na tim sastancima sudjelovala. Usto, određene informacije navedene u tim zapisnicima proizašle su iz zasebnih razgovora koji su se odvili izvan okvira tehničkih sastanaka. Argument Komisije da su bili sastavljeni in tempore non suspecto ne može se prihvatiti tim više što im je značenje rijetko jasno.

78      Valja istaknuti da su Opći sud i Sud već imali priliku ispitati i odbiti takve argumente.

79      Stoga, kao što proizlazi iz sudske prakse navedene u točki 47. ove presude, budući da su zabrana sudjelovanja u protutržišnim djelovanjima i sporazumima kao i sankcije koje mogu snaći prekršitelja općepoznati, ta djelovanja i ti sporazumi često se odvijaju potajno, sastanci se često održavaju daleko od očiju javnosti i dokumentacija s tim u vezi najčešće je svedena na minimum. Čak i ako Komisija pronađe dokaze kojima se izričito potvrđuje nezakonit kontakt između subjekata, kao što su zapisnici sa sastanka, ti će zapisnici obično biti nepotpuni i rijetki, tako da je često potrebno rekonstruirati neke pojedinosti izvođenjem zaključaka.

80      Osim toga, prema sudskoj praksi prilikom ocjene dokazne vrijednosti dokaza u pisanom obliku veliku važnost treba pridati okolnosti da je dokument bio sastavljen u neposrednoj vezi s činjenicama (presude Općeg suda od 11. ožujka 1999., Ensidesa/Komisija, T‑157/94, Zb., str. II‑707., t. 312. i od 16. prosinca 2003., Nederlandse Federatieve Vereniging voor de Groothandel op Elektrotechnisch Gebied i Technische Unie/Komisija, T‑5/00 i T‑6/00, Zb., str. II‑5761., t. 181.) ili da ga je sastavio izravni svjedok tih činjenica (presuda JFE Engineering i dr./Komisija, t. 41. supra, t. 207.).

81      Nepostojanje datuma ili potpisa na dokumentu ili činjenica da je loše napisan ne oduzima mu svu dokaznu snagu, osobito kada njegovo podrijetlo, njegov mogući datum i njegov sadržaj mogu biti utvrđeni s dovoljnom vjerojatnošću (presuda Općeg suda od 13. prosinca 2006., FNCBV/Komisija, T‑217/03 i T‑245/03, Zb., str. II‑4987., t. 124.; vidjeti u tom smislu također presudu Općeg suda od 10. ožujka 1992., Shell/Komisija, T‑11/89, Zb., str. II‑757., t. 86.).

82      Međutim, kao što je Komisija navela u uvodnoj izjavi 215. pobijane odluke, u ovom je slučaju bilješke MOL‑a tijekom sastanaka sastavila osoba koja im je prisustvovala te je njihov sadržaj strukturiran i relativno detaljan. Stoga je dokazna vrijednost tih bilježaka vrlo velika. Što se tiče zapisnika sa sastanaka „Blauer Salon“ društva Sasol, riječ je o dokumentima iz razdoblja nastanka činjenica koji su bili sastavljeni in tempore non suspecto, to jest ubrzo nakon svakog tehničkog sastanka. Čak i ako osoba koja ih je sastavila nije bila prisutna na tehničkim sastancima, oslonila se na informacije dobivene od sudionika na sastancima. Stoga je dokazna vrijednost tih zapisnika također velika.

83      Slijedom toga, valja odbiti argumente tužitelja kojima dovodi u pitanje dokaznu vrijednost dokaza u pisanom obliku navedenih u pobijanoj odluci.

 Detaljno ispitivanje argumenata tužitelja o posebnim tehničkim sastancima

84      Tužitelj tvrdi da Komisija za 36 od 52 tehnička sastanka ne navodi da su sudionici na njima postigli dogovor o cijenama. Kao prvo, što se tiče četiri tehnička sastanka, Komisija je u pobijanoj odluci priznala da nije bila sigurna jesu li se ti sastanci održali ili da se sadržaj sastanka nije mogao utvrditi. Kao drugo, Komisija je za 12 tehničkih sastanaka u pobijanoj odluci priznala da su, u pogledu njihova sadržaja, jedine informacije koje je imala bile izjave određenih sudionika prema kojima su ti sastanci imali protutržišni cilj, ali u kojima narav predmetnih ponašanja nije bila precizno utvrđena. Kao treće, što se tiče šest drugih tehničkih sastanaka, Komisija u pobijanoj odluci nije navela da su se odnosili na rasprave o cijenama. Kao četvrto, što se tiče ostalih 14 tehničkih sastanaka, Komisija je u pobijanoj odluci priznala da, iako su se na njima razmijenile informacije o cijenama, nije bio sklopljen nikakav sporazum o povećanju cijena i, a fortiori, o zajedničkoj razini povećanja cijena ili da, u svakom slučaju, nije bila sigurna u rezultat tih razmjena.

85      Konačno, tužitelj tvrdi da je Komisija utvrdila da su sudionici postigli dogovor o cijenama samo tijekom 16 tehničkih sastanaka. Iznosi detaljnu argumentaciju o navodnoj pogrešnoj ocjeni dokaza u pogledu svakog od tih tehničkih sastanaka.

86      Kao prvo, što se tiče tehničkog sastanka od 3. i 4. rujna 1992., Komisija se u uvodnoj izjavi 126. pobijane odluke oslonila na zapisnik sa sastanka „Blauer Salon“ društva Sasol koji sadrži navod „do 22/11, cijena ,0’“. Iz toga zaključuje da je na tom sastanku dogovoreno da se cijene ne mijenjaju.

87      Tužitelj ističe da se zapisnik društva Sasol odnosi na internu komunikaciju između dvaju zaposlenika društva Sasol, prilikom koje je osoba K. dala upute osobi O. da ne mijenja cijenu, tako da navedenim zapisnikom nije dokazano da je tijekom tehničkog sastanka sklopljen sporazum.

88      Valja utvrditi da je društvo Sasol, u izjavi danoj u okviru upravnog postupka, taj navod shvatilo kao da se njime utvrđuje sporazum o tomu da se cijene ne mijenjaju. Osim toga, iz brojnih zapisnika sa sastanaka „Blauer Salon“ društva Sasol i iz njegovih izjava proizlazi da je navedenim zapisnicima osoba K., predstavnik društva Sasol na tehničkim sastancima, obavijestila osobu O. o sadržaju rasprava koje su se vodile tijekom navedenih sastanaka. Usto, sudionici su brojku „0“ često upotrebljavali kako bi zabilježili održavanje cijena. Stoga, iako predmetni zapisnik strogo govoreći predstavlja internu komunikaciju između osobe K. i osobe O., ipak ostaje činjenica da svjedoči o sporazumu o tomu da se cijene ne mijenjaju, sklopljenom tijekom predmetnog tehničkog sastanka. Slijedom toga treba odbiti argumente koje je tužitelj istaknuo u tom pogledu.

89      Osim toga, tužitelj ne može valjano tvrditi, suprotno navodima Komisije, da na tim sastancima nije bilo dogovoreno nikakvo povećanje cijena. Naime, sporazum o održavanju cijena također je sporazum o određivanju cijena jer postoji suglasnost volja sudionika o primjeni razine cijena koju su odredili zajedno.

90      Stoga se Komisija u uvodnoj izjavi 240. pobijane odluke pravilno oslonila na predmetni tehnički sastanak kako bi zaključila da su „predmetni poduzetnici određivali najniže cijene“.

91      Kao drugo, što se tiče sastanka od 23. i 24. studenoga 1992., Komisija se u uvodnoj izjavi 128. pobijane odluke pozvala na bilješku društva MOL u kojoj je navedeno „prvo tromjesečje – održati cijene – razmjena informacija po potrebi – najniža cijena“. Iz toga je zaključila da ta bilješka potvrđuje postojanje sporazuma o održavanju cijena.

92      Prema mišljenju tužitelja, navod iz bilješke društva MOL „nema smisla“ jer se ne može povezati s određenom cijenom. Osim toga, društvo MOL nije potvrdilo to tumačenje te bi drugo tumačenje, prema kojemu se radi o jednostavnoj razmjeni informacija, bilo jednako uvjerljivo.

93      Opći sud smatra da objašnjenje tužitelja nije vjerodostojno. Naime, prije tog se navoda ne spominje nijedno ime poduzetnika tako da se ne može zaključiti da se radilo o jednostranoj komunikaciji. Suprotan primjer tomu jest bilješka društva Sasol koja se odnosi na sastanak „Blauer Salon“ od 17. i 18. rujna 1996. te koja sadrži navod „MOL, HU DEM 110,- flü.ffr ab 1/10.96“ Komisija je na temelju toga zaključila da se time „dokazuje da su osobe koje su predstavljale poduzetnike na tom sastanku raspravljale o svojim budućim namjerama u području cjenovne politike i da su otkrile te namjere“ (uvodna izjava 141. pobijane odluke).

94      Tako se Komisija u uvodnoj izjavi 240. pobijane odluke pravilno oslonila na taj tehnički sastanak kako bi zaključila da su „predmetni poduzetnici određivali najniže cijene“ (vidjeti točku 89. ove presude).

95      Kao treće, što se tiče sastanka od 7. i 8. rujna 1995. (uvodna izjava 137. pobijane odluke), tužitelj tvrdi da su sudionici samo razmijenili informacije o svojim cijenama.

96      To je tumačenje u suprotnosti sa zapisnikom sa sastanka „Blauer Salon“ društva Sasol, kako ga je to društvo tumačilo u okviru upravnog postupka, te s bilješkom društva MOL koja se odnosi na taj sastanak.

97      Naime, bilješka društva MOL sadrži sljedeće elemente:

„11. Schümann DEM 970, – najniža cijena

[...]

13. Total DEM 920,- povećao na 950 DM.- 970 DM,- predviđeno prije kraja godine

[...]

15. povećavamo na 900“.

98      U zapisniku sa sastanka „Blauer Salon“ društva Sasol navedeno je „Preise hoch per 1/1.95“. Osim toga, u skladu s odgovorom društva Sasol od 16. prosinca 2006. na Komisijin zahtjev za pružanje informacija , datum je bio pogrešno naveden tako da je povećanje cijena zapravo bilo predviđeno za 1. siječnja 1996. U skladu s navedenim odgovorom, taj je zapisnik odraz dogovora sa sastanka od 7. i 8. rujna 1995.

99      Stoga se tvrdnja Komisije da su sudionici na tom sastanku „razmijenili informacije o svojoj budućoj cjenovnoj politici i raspravljali o povećanjima cijena i najnižim cijenama te ih i odredili“ temelji na osobito dosljednom nizu dokaza. Izjavom društva Sasol otklanja se svaka neizvjesnost u pogledu postojanja suglasnosti volja o povećanju cijena. Sama činjenica da se razina povećanja cijena i razina najnižih cijena razlikuje od poduzetnika do poduzetnika ne utječe na kvalifikaciju tog sastanka kao sastanka koji je doveo do sporazuma o određivanju cijena jer izraz „određivanje cijena“ ne znači da svi sudionici primjenjuju jedinstvenu cijenu.

100    Kao četvrto, što se tiče tehničkog sastanka od 22. i 23. veljače 1996., Komisija se u uvodnoj izjavi 139. pobijane odluke oslonila na bilješku društva MOL koja sadrži sljedeće navode: „Parafin – sve razine kvalitete – ista cijena DEM 108; mali/veliki kupac – ista cijena DEM 108; vosak za umakanje DEM 1 200 – 1 250“. U skladu s navedenom uvodnom izjavom, to je dokaz da su poduzetnici sudionici postigli dogovor o cijeni parafinskog voska.

101    Tužitelj smatra da se na temelju cijele te bilješke ne može donijeti takav zaključak. Naime, informacije su bile iznesene u uobičajenom obliku bilješki društva MOL, odnosno u obliku „okruglog stola“, što znači da su se prikupljale informacije koje su otkrivali i razmjenjivali sudionici.

102    Međutim, valja istaknuti da su društva Sasol i Repsol zasebno potvrdila protutržišnu narav tehničkog sastanka od 22. i 23. veljače 1996. Usto, navedena bilješka društva MOL sadrži i navod „od 1.8. DEM 80/t povećati posvuda“, odnosno datum i razinu povećanja cijena.

103    Tako je Komisija u uvodnoj izjavi 240. pobijane odluke pravilno utvrdila da su predmetni poduzetnici tijekom tog tehničkog sastanka odredili najniže cijene i postigli dogovor o povećanjima cijena.

104    Kao peto, što se tiče sastanka od 14. i 15. svibnja 1996. (uvodna izjava 140. pobijane odluke), u zapisniku sa sastanka „Blauer Salon“ društva Sasol navodi se sljedeće:

„Polazište je bilo povećanje cijena iz 2. polovine 1996.

- D + F: 1.8.96 svijeća – FRP min 115,- nto nto flü ffr

      Lučice 115 %

      Nadgrobna svijeća 115 %

      čvrsti + 5 % na trenutačnu cijenu

      miješani FRP min 105,- nto, nto flü ffr“.

105    Komisija je na temelju toga zaključila da su se „uključeni njemački i francuski poduzetnici tijekom rasprava dogovorili da će tijekom druge polovine 1996. povećati cijene tako što su cijene parafinskog voska za svijeće planirali povećati 1. kolovoza 1996.“.

106    Tužitelj tvrdi da nije postojao sporazum o cijenama i da, u svakom slučaju, nije bio prisutan na tom sastanku.

107    Tim se argumentima ne može dovesti u pitanje analiza Komisije. Naime, u odgovoru društva Sasol od 16. prosinca 2006. na Komisijin zahtjev za pružanje informacija nedvosmisleno se navodi da je tijekom tog sastanka sklopljen sporazum o cijenama.

108    Činjenica da tužitelj nije sudjelovao na tom sastanku ne može spriječiti Komisiju da općenito zaključi da je tužitelj sudjelovao u sporazumima o određivanju cijena i da u tom pogledu uzme u obzir dokaze koji se odnose na taj sastanak. Poduzetnik se može smatrati odgovornim za sveukupni zabranjeni sporazum, čak i ako je utvrđeno da je izravno sudjelovao samo u jednom ili nekoliko sastavnih elemenata tog zabranjenog sporazuma tako što je, s jedne strane, znao ili nužno morao znati da je tajni sporazum u kojem je sudjelovao, posebno putem redovitih sastanaka koji su se održavali nekoliko godina, bio ukupna mjera za narušavanje normalnog tržišnog natjecanja i, s druge strane, da su tom mjerom bili obuhvaćeni svi sastavni elementi tog zabranjenog sporazuma (vidjeti presudu JFE Engineering i dr./Komisija, t. 41. supra, t. 370. i navedenu sudsku praksu).

109    Međutim, u skladu s odgovorom društva Sasol od 16. prosinca 2006. na Komisijin zahtjev za pružanje informacija, društvo Sasol saznalo je, putem telefonskih poziva nakon sastanka, da je društvo Total stvarno povećalo svoje cijene na 115 njemačkih maraka (DEM) za 100 kg, ali je odobrilo popust za određene potkategorije proizvoda. Stoga tužitelj nije bio samo obaviješten o sporazumu koji je sklopljen tijekom predmetnog sastanka, nego je djelomično i primijenio dogovor s tog sastanka. Budući da taj element izjave za koji je točno da se odnosi na ponašanje tužitelja nije mogao dovesti ni do kakvog ublažavanja odgovornosti društva Sasol, na to da je to društvo moglo izgubiti pogodnosti suradnje da je Komisiji dostavilo lažne informacije te na to da je, u svakom slučaju, društvo Sasol istaknulo da je pristupanje tužitelja sporazumu bilo samo djelomično, ne postoji nikakav razlog da se dovede u pitanje pouzdanost te izjave.

110    Kao šesto, valja ispitati argumente tužitelja u pogledu sastanaka od 30. i 31. listopada 1997. (uvodna izjava 145. pobijane odluke) te od 5. i 6. svibnja 1998. (uvodna izjava 147. pobijane odluke).

111    Valja istaknuti da se u zapisniku sa sastanka „Blauer Salon“ koji se odnosi na prvi sastanak navodi sljedeće:

.	„Datum	Povećanje	Najniža cijena
√ SCHS, D
√ Dea, D
√ SRS‑Tuda, D
√ MOL, HU	1.1.
√ Total, F	1.1.	DEM 10,-	DEM 120
Mobil‑Bp, F
√ Repsol, E
√ Agip, I	1.1.	DEM 10“

112    Društvo Sasol izjavilo je da iz tog zapisnika proizlazi da su se svi sudionici obvezali na povećanje cijena s 10 na 12 DEM za 100 kg, da su društva Total i Agip htjela povećati cijene za 10 DEM i da je to trebalo dovesti do najniže cijene od 120 DEM za 100 kg, barem za društvo Total.

113    Razine i datumi povećanja cijena u potpunosti su potvrđeni dvjema bilješkama koje se odnose na taj sastanak, a koje su pronađene u prostorijama društva MOL.

114    Tužitelj samo navodi da postoji drugo objašnjenje za bilješke pronađene kod društva MOL, prema kojemu je jedan od sudionika naglas čitao cijene različitih vrsta parafinskog voska. Međutim, to je navodno objašnjenje očito u suprotnosti sa zapisnikom društva Sasol, kako ga je to društvo tumačilo, u pogledu kojeg tužitelj nije iznio nikakav argument.

115    Konačno, argument tužitelja da različiti datumi predviđenih povećanja cijena potvrđuju da sudionici nisu sklopili nikakav sporazum nije osnovan. Naime, različiti datumi za predviđena povećanja cijena mogu upućivati na to da su sudionici uzeli u obzir pojedinačni poslovni položaj različitih zastupljenih poduzetnika. Usto, kako bi kod kupaca mogli održati privid da tržište parafinskog voska uvijek slijedi pravila ponude i potražnje, za poduzetnike sudionike moglo je biti razumno da nove cijene uvedu na različite datume te da se tako pretvaraju da su uvedena povećanja rezultat neovisnih poslovnih odluka. Takvo objašnjenje primjene različitih datuma i različitih razina povećanja cijena iznijelo je društvo Shell za razdoblje nakon početka 2004.

116    Zaključak Komisije da je najniža cijena od 1 200 DEM za tonu bila određena barem za neke sudionike tijekom sastanka od 30. i 31. listopada 1997. dodatno je potvrđen bilješkom društva MOL koja se odnosi na sastanak od 5. i 6. svibnja 1998. u kojoj je navedeno „Repsol – najniža cijena 1 180 DEM (ne može prodati po 1 200)“. Najdosljednije objašnjenje tog navoda jest da društvo Repsol nije moglo primijeniti cijenu dogovorenu tijekom prethodnog sastanka te je navelo najnižu cijenu za koju je smatrao da ju može primijeniti.

117    Stoga je Komisija u dovoljnoj mjeri dokazala da su sudionici na sastanku od 30. i 31. listopada 1997. odredili cijene parafinskog voska.

118    Kao sedmo, što se tiče tehničkog sastanka od 3. i 4. studenoga 1998., Komisija se u uvodnoj izjavi 149. pobijane odluke oslonila na bilješku društva MOL i na zapisnik sa sastanka „Blauer Salon“ društva Sasol.

119    U zapisniku sa sastanka „Blauer Salon“ društva Sasol navedeno je sljedeće:

„Prijedlog od 1/1 99 + DEM 6?,- za sve [cijene] niže od 120,- DEM

= sastavit će se okružnica s obrazloženjem ,stanje u pogledu sirovina’ (= raspoloživost količina) s ciljem

–        da se cijene niže od 120 DEM povećaju;

–        da se cijene ne snižavaju;

–        da proizvođači svijeća dobiju ,dokumente’ za pregovore s lancima [nesumnjivo trgovačkim]“.

120    U bilješci društva MOL navedeno je sljedeće: „60 DEM/t – povećati od 1. siječnja 1999.“.

121    Komisija je iz tih navoda u pobijanoj odluci zaključila da su sudionici raspravljali o situaciji koja je nastala nakon njihova sporazuma s tehničkog sastanka od 30. i 31. listopada 1997. te da su kao cilj odredili da će povećati cijene parafinskog voska na iznos veći od 120 DEM za 100 kg koji još nije bio postignut. Sudionici su stoga tijekom tehničkog sastanka od 3. i 4. studenoga 1998. postigli dogovor o povećanju cijena za 6 DEM za sve kupce koji parafinski vosak kupuju po cijeni nižoj od 120 DEM, koje je bilo predviđeno za 1. siječnja 1999. Isto tako, u skladu s pobijanom odlukom, navedeno povećanje cijena trebalo se kod kupaca opravdati nestašicom sirovina. Osim toga, osobe koje su predstavljale društva dogovorile su se da u svakom slučaju cijene ne treba snižavati.

122    Tužitelj tvrdi da se navod iz bilješke društva MOL odnosi na izjavu osobe S. (Shell) jer je naveden pod imenom „S.“. Navod iz zapisnika sa sastanka „Blauer Salon“ društva Sasol prema kojemu će se „sastavit[i] [...] okružnica [...] s ciljem da se [...] cijene ne snižavaju“ upućivao je na internu okružnicu društva Sasol te se nije mogao smatrati sporazumom sklopljenim tijekom tehničkog sastanka, nego samo ciljem koji si je postavilo i izrazilo društvo Sasol.

123    U tom pogledu valja istaknuti da objašnjenje koje je dao tužitelj nije prihvatljivo i da se ne temelji na dosljednom tumačenju dokaza u pisanom obliku. Naime, tužitelj uopće ne objašnjava zašto bi društvo Sasol nakon jednostrane izjave drugog sudionika, društva Shell, odlučilo sastaviti okružnicu upućenu svojim kupcima kojom najavljuje povećanje cijena za 6 DEM za 100 kg ako između sudionika nije bio postignut sporazum u pogledu povećanja cijena. Usto, suprotno tumačenju tužitelja, tumačenjem Komisije utvrđuje se povezanost s raspravama vođenima tijekom tehničkog sastanka od 30. i 31. listopada 1997.

124    Stoga je Komisija iz dokaza koji se odnose na tehnički sastanak od 3. i 4. studenoga 1998. valjano mogla zaključiti da su sudionici na njemu dogovorili povećanje cijena.

125    Kao osmo, valja ispitati argumente tužitelja u pogledu sastanka od 27. i 28. listopada 1999.

126    Komisija je u tom pogledu raspolagala zapisnikom sa sastanka „Blauer Salon“ društva Sasol, u kojemu je navedeno sljedeće:

	„Povećanje
Prisutan: Total	od 15/1.2000 + Ffr 2300 = DEM 6,85
Prisutan: Repsol
Prisutan: SRS‑Tuda	od 10/1.2000
Prisutan: Dea	od 17/1.2000 prema [osobi B. iz društva Dea] + 8,50 DEM
Prisutan: SCHS	od 15/1.2000
Mobil‑Bp, F
Odsutan: MOL	od 1/2.2000 (alt DEM 110.- flü ffr) + 6 DEM, - prema osobi T. T. 10/1
Odsutan: Mobil
[Odsutan] Esso, F	od 1/2.2000 + 40 $,- (prema MA 19/1)
Kuwait, NL od ? + 8 DEM,- prema Buchh [Buchhaltung (odjel za računovodstvo)]) 24/1
Općenito za sve industrije
– tekući	+ DEM 7-9,- %kg (ni u kojem slučaju manje od 6 DEM)
– čvrsti	+ 11 DEM,- % kg“

127    Komisija je tu bilješku protumačila na sljedeći način, pri čemu je uzela u obzir objašnjenja društva Sasol (uvodna izjava 156. pobijane odluke):

„Ta je bilješka dokaz da su se društva Total, Repsol, H&R/Tudapetrol (,SRSTuda’), Dea i Sasol obvezala povećati cijene u siječnju 2000. Društvo Total trebalo je povećati cijene 15. siječnja 2000. za 2 300 FRF, H&R/Tudapetrol 10. siječnja 2000., Dea 17. siječnja 2000. za 8,50 DEM te Sasol 15. siječnja 2000. Što se tiče društava koja nisu bila prisutna, za društvo MOL naznačeno je povećanje 1. siječnja 2000. za 6 DEM. Društvo Esso trebalo je povećati cijene 1. veljače 2000. za 40 USD, a društvo Kuwait za 8 DEM na nepoznat datum. Društvo Sasol te je tri posljednje informacije dobilo nakon tehničkog sastanka, putem bilateralnih kontakata, te su prema njegovim tvrdnjama one bile dodane dokumentu 7. prosinca 1999. To je dokazano odlomcima ,prema’ s imenom i datumom. Društvo Sasol na navedene je datume nazvalo predstavnike tih društava te dobilo informacije o povećanju cijena.“

128    Tužitelj ne može valjano tvrditi da se radilo samo o razmjeni informacija. Ta je teza očito u suprotnosti s izjavom društva Sasol od 16. prosinca 2006. prema kojoj su društva Total, Repsol, „SRSTuda (Hansen & Rosenthal)“ bila prisutna te su se obvezala na povećanje cijena u siječnju 2000.

129    Zbog razloga koji su već navedeni u točki 115. ove presude, tužiteljeva se teza ne može potkrijepiti činjenicom da se datumi navedeni pored imena poduzetnikâ razlikuju.

130    Isto tako, najvjerodostojnije objašnjenje za to da pored imena poduzetnikâ prisutnih na sastanku nema brojeva, u skladu s izjavom društva Sasol, jest da je razina povećanja cijena bila jednaka za sve poduzetnike, odnosno 6,85 DEM.

131    Stoga je Komisija u dovoljnoj mjeri dokazala postojanje sporazuma o određivanju cijena sklopljenog tijekom predmetnog sastanka.

132    Kao deveto, valja ispitati argumente tužitelja u pogledu sastanka od 26. i 27. lipnja 2001. (uvodna izjava 163. pobijane odluke).

133    U tom je pogledu u zapisniku sa sastanka „Blauer Salon“ društva Sasol navedeno sljedeće:

„U srpnju:  što prije ukinuti cijene posebnih kupaca

[...]

Kraj kolovoza:  ukinuti sve cijene do 30.9.2001.

      Do 1.10.2001. + 7 €,-“

134    U skladu s pobijanom odlukom, ti navodi dokazuju da su se osobe koje su predstavljale društva dogovorile o povećanju cijena parafina za 7 eura od 1. listopada 2001. kojemu je prethodilo ukidanje svih postojećih dogovora o cijenama do 30. rujna.

135    Tužitelj tvrdi da se izjavom društva Sasol od 16. prosinca 2006. ne potkrepljuje to tumačenje, nego samo potvrđuje rasprava o cijenama.

136    Međutim, taj je navod u suprotnosti s navedenom izjavom. Naime, u skladu s tom izjavom, osoba O. iz društva Sasol zabilježila je dogovor s tehničkog sastanka od 26. i 27. lipnja 2001. te je namjera povećanja cijena bila odraz zaključaka donesenih tijekom navedenog sastanka.

137    Budući da se u izjavi navode zaključci doneseni tijekom sastanka u pogledu povećanja cijena, valja smatrati da je navedena izjava dokaz sporazuma o određivanju cijena sklopljenog na tom sastanku.

138    Kao deseto, tužitelj kritizira ocjenu dokaza koji se odnose na sastanak od 11. i 12. svibnja 2004., navedenu u uvodnoj izjavi 174. pobijane odluke.

139    U tom pogledu, rukom pisana bilješka pronađena u prostorijama društva Total France sadrži sljedeće podatke:

„ -> Sasol 40 €/50 $. – Kraj srpnja.

-> Sri: 38 - 28.

-> 1. srpnja

+ FRP: 70 -> 6000 €/T

+ Lučice: 50 -> 500 €/T

+ Mikrovosak: 25 -> 50 €/

[...]

-> 40 €/T prešani parafin“.

140    U skladu s pobijanom odlukom, iz općeg konteksta rukom pisane bilješke koja je pronađena u prostorijama društva Total France proizlazi da strelica ispred cijene upućuje na postojanje dogovorene strategije za budućnost, tako da su sudionici dogovorili povećanje cijena.

141    Prema mišljenju tužitelja, tumačenje Komisije u pogledu rukom pisane bilješke pronađene u prostorijama društva Total France ne može se prihvatiti zbog proturječnosti izjava koje se odnose na taj tehnički sastanak. Naime, društvo Shell izjavilo je da je povećanje cijena bilo dogovoreno, dok je društvo Sasol navelo činjenicu da se o povećanju cijena raspravljalo. Stoga se, također u pogledu rukom pisane bilješke pronađene kod društva Total France, može prihvatiti samo razmjena informacija.

142    Valja utvrditi da izjava društva Shell od 14. lipnja 2006. uopće nije dvosmislena jer se njome potvrđuje da je na tom tehničkom sastanku dogovoreno povećanje cijena koje je trebalo stupiti na snagu 1. srpnja 2004.

143    Tužitelj se ne može valjano osloniti na izjavu društva Sasol od 12. kolovoza 2005. kako bi porekao sklapanje sporazuma na tom sastanku. Naime, činjenica da društvo Sasol priznaje da su se na tom sastanku održale rasprave o cijenama nipošto ne isključuje da su sudionici na temelju tih rasprava postigli sporazum. Usto, društvo Sasol potvrdilo je u navedenoj izjavi i da je poslalo „lančano pismo“ kojim najavljuje 14. lipnja 2004. povećanje cijena s pet na sedam eura za 100 kg te da je primilo dopis društva H&R u kojem ono najavljuje povećanje svojih cijena s 5,20 na 6,80 eura za 100 kg.

144    Iz te izjave proizlazi da je Sasol svoje cijene namjeravao povećati za isti iznos koji je naveden u rukom pisanoj bilješci pronađenoj kod društva Total France i da je nakon toga H&R također poslao dopis o povećanju cijena u kojem je naveo povećanje vrlo slično onomu društva Sasol.

145    Stoga je Komisija u pobijanoj odluci pravilno utvrdila da su se sudionici na navedenom tehničkom sastanku dogovorili o povećanju cijena parafinskog voska.

146    S obzirom na prethodno ispitivanje, pri čemu nije potrebno ispitati dokaze o svim tehničkim sastancima na kojima je tužitelj sudjelovao, Opći sud zaključuje da je Komisija u pobijanoj odluci u dovoljnoj mjeri dokazala da su sudionici u zabranjenom sporazumu sklopili sporazume o određivanju cijena parafinskog voska tijekom tehničkih sastanaka od 3. i 4. rujna 1992. (uvodna izjava 126. pobijane odluke), 23. i 24. studenoga 1992. (uvodna izjava 128.), 7. i 8. rujna 1995. (uvodna izjava 137.), 22. i 23. veljače 1996. (uvodna izjava 139.), 14. i 15. svibnja 1996. (uvodna izjava 140.), 30. i 31. listopada 1997. (uvodna izjava 145.), 3. i 4. studenoga 1998. (uvodna izjava 149.), 27. i 28. listopada 1999. (uvodna izjava 156.), 26. i 27. lipnja 2001. (uvodna izjava 163.) te 11. i 12. svibnja 2004. (uvodna izjava 174.).

 Opća ocjena

147    Na prvom mjestu valja istaknuti da su društva Shell, Sasol i Repsol priznala da se na tehničkim sastancima raspravljalo o cijenama parafinskog voska s općim ciljem dogovora o njihovim iznosima. Prema sudskoj praksi navedenoj u točki 32. ove presude, već sama činjenica da je postojao takav zajednički cilj predstavlja sporazum u smislu članka 81. stavka 1. UEZ‑a onda kada postoji opća suglasnost volje o samom principu ograničenja tržišnog natjecanja. Osim toga, isti poduzetnici također su potvrdili da su se sudionici tijekom nekoliko tehničkih sastanaka doista složili oko najnižih cijena ili povećanja cijena, katkad čak i oko mjera povećanja. Valja istaknuti da su poduzetnici u svojim izjavama uputili i na sudjelovanje društva Total na tehničkim sastancima te su naveli imena tužiteljevih zaposlenikâ koji su ga predstavljali na sastancima.

148    Kao drugo, valja utvrditi da su predmetne izjave potkrijepljene brojnim rukom pisanim bilješkama iz razdoblja tehničkih sastanaka koje je Komisija pronašla tijekom pretraga kojima je tužitelj imao pristup za trajanja upravnog postupka i da je jedan dio njih osobito naveden u uvodnim izjavama 126., 128., 137., 139., 140., 145., 149., 156., 163. i 174. pobijane odluke.

149    Kao treće, valja podsjetiti da je tužitelj bio prisutan na 39 protutržišnih sastanaka od ukupno njih 51 koji su se održali tijekom razdoblja njegova sudjelovanja u zabranjenom sporazumu, odnosno između 3. rujna 1992. i 28. travnja 2005.

150    U tom pogledu, kao prvo, valja podsjetiti (vidjeti točku 146. ove presude) da je Komisija u pobijanoj odluci utvrdila da su sudionici u zabranjenom sporazumu sklopili sporazume o određivanju cijena parafinskog voska tijekom tehničkih sastanaka od 3. i 4. rujna 1992. (uvodna izjava 126. pobijane odluke), 23. i 24. studenoga 1992. (uvodna izjava 128.), 7. i 8. rujna 1995. (uvodna izjava 137.), 22. i 23. veljače 1996. (uvodna izjava 139.), 14. i 15. svibnja 1996. (uvodna izjava 140.), 30. i 31. listopada 1997. (uvodna izjava 145.), 3. i 4. studenoga 1998. (uvodna izjava 149.), 27. i 28. listopada 1999. (uvodna izjava 156.), 26. i 27. lipnja 2001. (uvodna izjava 163.) te 11. i 12. svibnja 2004. (uvodna izjava 174.). Tužitelj je bio prisutan na svim tim tehničkim sastancima, osim na onom od 14. i 15. svibnja 1996.

151    Kao drugo, tužitelj priznaje da su se informacije o cijenama parafinskog voska razmjenjivale tijekom tehničkih sastanaka od 30. rujna 1994. (uvodna izjava 133. pobijane odluke), 27. siječnja 1995. (uvodna izjava 134.), 17. i 18. rujna 1996. (uvodna izjava 141.), 2. i 3. rujna 1998. (uvodna izjava 148.), 3. i 4. veljače 2000. (uvodna izjava 157.), 25. i 26. svibnja 2000. (uvodna izjava 159.), 21. i 22. veljače 2002. (uvodna izjava 165.), 18. prosinca 2002. (uvodna izjava 168.), 27. i 28. veljače 2003. (uvodna izjava 169.) te 14. i 15. siječnja 2004. (uvodna izjava 173.), na kojima je bio prisutan.

152    Međutim, tužitelj ne ističe nijedan posebni argument kojim bi pobio izjave društava Sasol, Repsol i Shell, prema kojima je cilj tehničkih sastanaka bilo određivanje cijena.

153    Tako je Komisija, barem što se tiče tehničkih sastanaka navedenih u točkama 146. i 151. ove presude, raspolagala nizom neospornih dokaza iz kojih je proizlazilo da su sudionici na tehničkim sastancima tijekom više od dvanaest godina redovito razmjenjivali informacije o svojim cijenama i njihovim predviđenim povećanjima. Međutim, tužitelj nije pružio suvislo objašnjenje za te radnje kojim bi se mogla dovesti u pitanje tvrdnja Komisije da je cilj tih djelovanja ponajprije bilo određivanje cijene. Naprotiv, dugo razdoblje tijekom kojega su se sastanci redovito održavali samo je po sebi indicija toga da je cilj sudionika bio uskladiti njihove cjenovne politike tako što su tržišne rizike svjesno zamijenili međusobnom suradnjom i usklađeno djelovali u pogledu cijena parafinskog voska, odnosno da su, barem što se tiče tehničkih sastanaka navedenih u točki 146. ove presude, sklopili sporazume o određivanju cijena.

154    Podredno, valja istaknuti da je, u skladu sa sudskom praksom iz točke 34. ove presude, članku 81. stavku 1. UEZ‑a protivno svako izravno ili neizravno stupanje u kontakt gospodarskih subjekata koje je takve naravi da utječe na postupanje stvarnog ili potencijalnog konkurenta na tržištu ili koje takvom konkurentu otkriva postupanje na tržištu za koje se gospodarski subjekt odlučio ili koje na njemu razmatra usvojiti, ako je cilj ili posljedica takvih kontakata ograničenje tržišnog natjecanja. U ovom slučaju tužitelj ne poriče ni stupanje u kontakt ni razmjenu osjetljivih informacija na tehničkim sastancima.

155    Kao četvrto, tužitelj ne može valjano tvrditi da Komisija nije dokazala njegovo sudjelovanje u sporazumima ili usklađenim djelovanjima uspostavljenima tijekom tehničkih sastanaka.

156    Naime, što se tiče sporazuma protutržišne naravi koji se kao u ovom slučaju ostvaruju tijekom sastanaka konkurentnih poduzetnika, Sud je presudio da je do povrede članka 81. UEZ‑a došlo kada je cilj tih sastanaka bio ograničiti, spriječiti ili narušiti tržišnu utakmicu radi organiziranja umjetnog funkcioniranja tržišta. U takvom slučaju dovoljno je da Komisija dokaže da je dotični poduzetnik sudjelovao u sastancima tijekom kojih su sklopljeni sporazumi protutržišne naravi kako bi dokazala sudjelovanje navedenog poduzetnika u zabranjenom sporazumu. Ako je utvrđeno sudjelovanje na takvim sastancima, na tom je poduzetniku da istakne indicije kojima se može utvrditi da je njegovo sudjelovanje na tim sastancima bilo lišeno svake protutržišne namjere i da dokaže da je svoje konkurente uputio u to da će na tim sastancima sudjelovati s drukčijim ciljevima od njihovih (presuda Aalborg Portland i dr./Komisija, t. 47. supra, t. 81. i presuda od 25. siječnja 2007., Sumitomo Metal Industries i Nippon Steel/Komisija, C‑403/04 P i C‑405/04 P, Zb., str. I‑729., t. 47.).

157    Razlog koji podržava to pravilo jest taj da je poduzetnik koji je sudjelovao na navedenom sastanku, a da se pritom nije javno distancirao od njegovog sadržaja, drugim sudionicima dao do znanja da se slaže s njegovim ishodom i da će se s njim uskladiti (presuda Aalborg Portland i dr./Komisija, t. 47. supra, t. 82. i presuda Sumitomo Metal Industries i Nippon Steel/Komisija, t. 156. supra, t. 48.).

158    Međutim, tužitelj, koji je redovito sudjelovao na tehničkim sastancima, ne navodi da se javno distancirao od sadržaja protutržišnih sastanaka.

159    Kao peto, valja napomenuti da se objašnjenja koja je iznio tužitelj odnose zasebno na svaki od tehničkih sastanaka. Stoga ona ne mogu biti prihvatljiva objašnjenja u pogledu svih dokaza koje je Komisija skupila i na temelju kojih je mogla utvrditi postojanje jedinstvene i trajne povrede.

160    S obzirom na sva prethodna razmatranja, valja zaključiti da je Komisija u pobijanoj odluci ispravno smatrala da su sudionici u zabranjenom sporazumu, uključujući tužitelja, počinili povredu koja se osobito sastojala od „sporazuma ili usklađenih djelovanja koja su se odnosila na određivanje cijena te razmjenu i otkrivanje osjetljivih poslovnih informacija“.

161    Stoga Komisija nije povrijedila članak 81. UEZ‑a u tom pogledu.

162    Prema tome, valja odbiti prvi dio ovog tužbenog razloga.

 Drugi dio, koji se odnosi na nedostatak dokaza o provedbi sporazuma o određivanju cijena

163    Tužitelj drugim dijelom ističe da je Komisija povrijedila članak 81. UEZ‑a time što je utvrdila da je povreda provedena. Komisija osobito nije dokazala da slanje pisama kojima su najavljena povećanja cijena predstavlja provedbu glavnog dijela povrede.

164    Najprije valja podsjetiti da je Komisija u točki 4.1. pobijane odluke pod naslovom „Osnovna načela i funkcioniranje zabranjenog sporazuma“ smatrala sljedeće:

„[…]

(113) Dogovor s tehničkih sastanaka uglavnom se provodio najavljivanjem kupcima povećanja cijena ili ukidanja postojećih dogovora o cijenama. O povremenim slučajevima prevara ili neprimjene raspravljalo se na sastancima koji su uslijedili (vidjeti primjerice uvodne izjave 149. i 157.). Obično bi jedan od poduzetnika koji su bili prisutni na sastanku preuzeo inicijativu i počeo povećavati svoje cijene. Obično bi to bio Sasol, iako je on povremeno zamolio drugog poduzetnika da on počne s podizanjem cijene. Nakon što bi poduzetnik kupcima najavio svoju namjeru povećanja cijena ubrzo bi i drugi isporučitelji slijedili taj čin i također najavili povećanja svojih cijena. Osobe koje su zastupale poduzetnike na tehničkim sastancima obavještavale bi druge o postupcima poduzetnika kako bi se proveli dogovori s tehničkih sastanaka. Te su se informacije prenosile usmenim putem ili slanjem preslike najava povećanja cijene ili ukidanja predmetne cijene jednom ili svim drugim poduzetnicima [sudionicima]. Komisija je naime otkrila da su stranke međusobno razmijenile takve najave. Utvrđeno je da je u razdoblju od šest tjedana nakon tehničkih sastanaka razmijenjen uzorak od oko 150 pisama te vrste. Također je utvrđeno da zastupljeni poduzetnici, prema dogovoru, primjenu dogovorenog povećanja cijene nisu smjeli koristiti da bi povećali vlastiti udjel u tržištu. To utvrđenje nije osporavano u odgovorima na obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku.“

165    Nadalje, Komisija je u točki 5.1. pobijane odluke pod naslovom „Provedba“ osobito smatrala sljedeće:

„[…]

(299) Iako Komisija nije dužna dokazati provedbu protutržišnog sporazuma, u ovom se slučaju ta provedba može dokazati. Svrha razmjene dopisa o cijenama kao i usmenih informacija o cijenama (vidjeti uvodnu izjavu 248.) bila je i nadzor primjene sporazuma. Članovi zabranjenog sporazuma mogli su, time što su obavijestili druge članove zabranjenog sporazuma o budućim povećanjima ili ukidanjima cijena, provjeriti je li određeni poduzetnik poštovao obveze preuzete tijekom tehničkih sastanaka. Osim toga, o provedbi se povremeno raspravljalo na tehničkim sastancima, primjerice na sastancima opisanima u uvodnim izjavama 147. i 149. Činjenica da su članovi zabranjenog sporazuma međusobno održavali odnose i kao dobavljači, čime bi se u načelu mogle objasniti određene komunikacije među njima, ni na koji način ne utječe na to razmatranje. Ne postavlja se pitanje bi li do određenih komunikacija svejedno došlo nakon tih međusobnih bilateralnih nabava, nego jesu li te komunikacije objektivno pridonijele osiguranju nadzora nad provedbom povrede.“

166    Kao prvo, tužitelj tvrdi da se, u skladu s izjavama poduzetnikâ, dopisi o cijenama drugim sudionicima nisu slali sustavno, tako da to ne predstavlja način provedbe glavnog dijela povrede. Prema njegovu mišljenju, ako je cilj tehničkih sastanaka bio zajedničko određivanje novih cijena, svaki je sudionik sve ostale sudionike ili barem jednog od njih koji je zadužen za tu provjeru, kako bi im omogućio da provjere poštuju li svi sporazum, trebao obavijestiti o svojim novim cijenama, što nije bio slučaj.

167    U svakom slučaju, praksa razmjene dopisa o cijenama ne može se staviti na teret društvu Total France. Najprije, kao što je to priznalo društvo Shell, društvo Total France svojim kupcima nije često slalo dopise o povećanju cijena te je svoja povećanja cijena obično najavljivalo usmeno prilikom posjeta kupcima, a da o tome nije obavještavalo konkurente. Osim toga, od ukupno 123 dopisa koje je navela Komisija, samo je njih devet pripisano društvu Total France, od kojih su većina bile razmjene korespondencije o zahtjevima ili ponudama cijena radi moguće kupnje.

168    Valja istaknuti da se ti argumenti tužitelja odnose na razmjene dopisa o cijenama među sudionicima u zabranjenom sporazumu.

169    Međutim, te razmjene nisu predstavljale provedbu predmetne povrede u pravom smislu riječi jer se ona sastojala od primjene razine cijena na kupce te održavanja ili povećanja cijena o kojima se na sastancima raspravljalo ili koje se na njima odredilo. Naime, Komisija je u uvodnoj izjavi 113. pobijane odluke tvrdila da se „[d]ogovor s tehničkih sastanaka uglavnom provodio najavljivanjem kupcima povećanja cijena ili ukidanja postojećih dogovora o cijenama“. Razmjene dopisa o cijenama i usmene rasprave nakon sastanaka odnose se na mehanizam nadzora kojim su sudionici kontrolirali provedbu povrede.

170    Tako argument tužitelja, prema kojemu mu se od Komisijinog uzorka od 123 dopisa o cijenama može pripisati samo njih devet koji su bili predmet razmjene među konkurentima, nije relevantan. U svakom slučaju, tužitelj sam priznaje da nije često slao dopise o cijenama kojima je kupce obavještavao o povećanjima cijena, nego je povećanja cijena obično najavljivao usmeno prilikom posjeta kupcima. Stoga tužitelj, s jedne strane, sam priznaje da je redovito povećavao svoje cijene i, s druge strane, objašnjava zašto je konkurentima mogao slati tako malo preslika dopisa o cijenama: kada su kupci o povećanjima cijena obaviješteni usmeno, konkurentima se nije mogla poslati nijedna preslika dopisa o cijenama jer im nije bio upućen nijedan dopis o cijenama.

171    Kao drugo, valja istaknuti da je teza tužitelja u pogledu neprovedbe povrede u ovom slučaju u suprotnosti s dokazima na kojima se temeljila pobijana odluka.

172    Naime, u svojoj izjavi od 18. ožujka 2005. društvo Shell izričito je objasnilo da je njegov predstavnik nakon tehničkih sastanaka obično primao dopis o cijenama s najavom da će konkurent povećati cijene. Ti su dopisi bili redovite najave o novim cijenama koje su proizvođači parafinskog voska slali kupcima i ostalim proizvođačima, koji često kupuju parafinski vosak i jedan od drugog u okviru međusobnih nabava. Prema navodima društva Shell, kada je prvi proizvođač tako iznio svoju namjeru povećanja cijena, ostali su sudionici u zabranjenom sporazumu slijedili njegov primjer, u skladu s raspravama vođenima tijekom tehničkih sastanaka.

173    Društvo Shell u svojoj je izjavi od 14. lipnja 2006. također tvrdilo da je svaki poslani dopis o cijenama s najavom povećanja cijena sadržavao cijenu dogovorenu na prethodnom tehničkom sastanku. Također je pojasnilo da je redovito primalo takve dopise od društava Sasol, H&R i ExxonMobil, iako nikada nije kupilo parafinski vosak od potonjeg društva. Iako društvo Total nije često slalo takve dopise svojim kupcima, društvo Shell primilo je od društva Total jedan ili dva dopisa. Osim toga, u skladu s izjavom društva Shell, kako bi osigurao dobru provedbu povećanja cijena dogovorenih na tehničkim sastancima, njegov je predstavnik telefonom nazvao predstavnike društava Sasol, H&R, Total i ExxonMobil prije nego što je s kupcima počeo pregovarati o cijenama.

174    Taj mehanizam provedbe zabranjenog sporazuma potvrđen je izjavom društva Sasol od 12. kolovoza 2005. u kojoj se također navode detaljni primjeri u pogledu konkretnih tehničkih sastanaka.

175    Kao treće, tužitelj prigovara Komisiji da ne postoji korelacija između dostupnih informacija o tehničkim sastancima i dopisa o cijenama koje je navela Komisija.

176    S jedne strane, iz više gore navedenih izjava proizlazi da se povećanja cijena dogovorena tijekom tehničkih sastanaka općenito nisu mogla u cijelosti primijeniti na kupce. Društvo Shell izjavilo je da se moglo provesti oko dvije trećine dogovorenih povećanja cijena. Osim toga, u spisu postoji više naznaka da sudionici često uopće nisu mogli provesti dogovoreno povećanje.

177    S druge strane, valja podsjetiti da su, prema sudskoj praksi navedenoj u točki 47. ove presude, dokazi o zabranjenim sporazumima obično nepotpuni i rijetki. Stoga, budući da Komisija nije raspolagala detaljnim dokazima o sadržaju rasprava vođenih na svakom tehničkom sastanku i da je posjedovala samo mali dio dopisa o cijenama koje su sudionici poslali kupcima, tužitelj ne može temeljiti nijedan valjani argument na činjenici da Komisija nije mogla rekonstruirati točnu povezanost rasprava vođenih tijekom tehničkih sastanaka s cijenama iz navedenih dopisa o cijenama, tim više što se cijene različitih proizvoda parafinskog voska znatno razlikuju i što su se kupci logično nastojali oduprijeti povećanjima cijena.

178    Stoga ovaj argument treba odbiti.

179    Kao četvrto, tužitelj tvrdi da je slanje dopisa o cijenama kojima se konkurente obavještavalo o povećanjima cijena bilo opravdano odnosom kupac – dobavljač među poduzetnicima sudionicima u zabranjenom sporazumu.

180    U tom pogledu valja podsjetiti da se provedba glavnog dijela povrede sastojala od najave kupcima povećanja cijena ili ukidanja postojećih dogovora o cijenama, a ne od slanja konkurentima dopisa o cijenama, što je bilo bolji način provjere navedene provedbe. U svakom slučaju, društvo Shell izjavilo je da je primilo dopise o cijenama od konkurenta kojemu nije bilo dobavljač (vidjeti točku 173. ove presude). Također su i sama društva Shell i Sasol potvrdila da je slanje dopisa o cijenama bilo dio mehanizma provedbe glavnog dijela povrede.

181    Stoga treba odbiti taj argument tužitelja.

182    Kao peto, tužitelj u prilog svojem navodu da nije sudjelovao u provedbi povrede tvrdi da je, u skladu s izjavom društva Shell, jedini put kada ga je društvo Sasol pokušalo uvjeriti da prvi pošalje dopis o povećanju cijena, to iskoristio kako bi ojačao svoj konkurentski položaj tako da je svojim konkurentima, a ne kupcima, poslao fiktivan dopis o povećanju cijena.

183    Naime, u tom pogledu valja istaknuti da iz izjave društva Shell proizlazi da tužitelj, kada ga je društvo Sasol to zatražilo, nije prvi poslao dopis o cijenama kojim bi kupcima obavijestio o povećanju cijena, nego je konkurentima poslao „presliku“ fiktivnog dopisa o povećanju cijena. Time je stoga samo dokazano da tužitelj nije udovoljio zahtjevu društva Sasol da prvi pošalje dopis o cijenama s naznakom povećanja cijena.

184    Međutim, prema sudskoj praksi, nepoštovanje zabranjenog sporazuma ni na koji način ne utječe na činjenicu da je on postojao (vidjeti u tom smislu presudu Općeg suda od 11. ožujka 1999., Thyssen Stahl/Komisija, T‑141/94, Zb., str. II‑347., t. 233., 255., 256. i 341.). Čak i kad bi se utvrdila činjenica da su određeni sudionici u zabranjenom sporazumu uspjeli zavarati ostale sudionike time što su prenijeli netočne informacije i da su zabranjeni sporazum uspjeli upotrijebiti u svoju korist time što ga nisu poštovali, počinjena povreda nije otklonjena tom jednostavnom činjenicom (presuda Općeg suda od 8. srpnja 2008., Knauf Gips/Komisija, T‑52/03, neobjavljena u Zborniku, t. 201.; vidjeti u tom smislu također presudu Općeg suda od 15. lipnja 2005., Tokai Carbon i dr./Komisija, T‑71/03, T‑74/03, T‑87/03 i T‑91/03, neobjavljenu u Zborniku, t. 74.).

185    Stoga treba odbiti argument tužitelja u tom pogledu.

186    Kao šesto, valja istaknuti, kao što je i Komisija pravilno napomenula, da provedbu jedinstvene, složene i trajne povrede treba ocijeniti u cijelosti.

187    Opći sud u tom je pogledu već presudio da, u slučaju kada su konkurenti sudjelovali na sastancima tijekom kojih su razmjenjivali osobito informacije o cijenama koje su htjeli primijeniti na tržištu, poduzetnik svojim sudjelovanjem na sastanku s protutržišnim ciljem nije samo htio unaprijed otkloniti neizvjesnost u pogledu budućeg ponašanja svojih konkurenata, nego je nužno trebao izravno ili neizravno uzeti u obzir informacije dobivene tijekom tih sastanaka kako bi odredio politiku koju želi provoditi na tržištu (presude Općeg suda od 24. listopada 1991., Rhône‑Poulenc/Komisija, T‑1/89, Zb., str. II‑867., t. 122. i 123. i Knauf Gips/Komisija, t. 184. supra, t. 276.).

188    Nadalje, prema sudskoj praksi valja pretpostaviti da, osim ako zainteresirani subjekti ne dokažu suprotno, poduzetnici koji sudjeluju u sporazumu i koji su aktivni na tržištu uzimaju u obzir informacije koje su razmijenili sa svojim konkurentima kako bi odredili svoje ponašanje na tom tržištu. Tome je još više tako kada do sporazuma dolazi redovito tijekom duljeg razdoblja (presuda Hüls/Komisija, t. 33. supra, t. 162.).

189    Međutim, u ovom su slučaju usklađena djelovanja u pogledu cijena bila redovita i učestala te su se odvijala tijekom dugog razdoblja jer Komisija ima informacije o više od pedeset sastanaka između 1992. i 2005. Komisija je isto tako podnijela 343 dopisa o cijenama kojima tužitelj obavještava kupce o povećanjima cijena. Izjave društava Shell i Sasol također upućuju na to da je društvo Total sudjelovalo u provedbi gore navedenih djelovanja.

190    S obzirom na prethodna razmatranja, Opći sud smatra da je Komisija pravilno utvrdila da je povreda provedena i da je tužitelj sudjelovao u toj povredi.

191    S obzirom na prethodno navedeno, valja odbiti drugi dio drugog tužbenog razloga.

 Treći dio, koji se odnosi na podjelu zemljopisnih tržištâ i kupaca

192    Tužitelj tvrdi da Komisija u pobijanoj odluci nije dokazala njegovo sudjelovanje u drugom dijelu povrede. Stoga je Komisija povrijedila članak 81. UEZ‑a.

193    Komisija je u tom pogledu u pobijanoj odluci tvrdila sljedeće:

„[…]

(108) Što se tiče rasprava o podjelama tržištâ i kupaca, ,među proizvođačima parafinskog voska koji su sudjelovali postojao je opći sporazum u pogledu glavnih kupaca drugih subjekata na njihovu domaćem tržištu’ parafina te su poduzetnici ,pokušali zaštititi svoje domaće tržište time što su među sobom stvorili ozračje uzajamnog povjerenja i dobre volje’.

[...]

5.3.2.3. Podjela kupaca i/ili podjela tržištâ

(243) Iz dokaza opisanih u uvodnim izjavama 98., 108., 137. (tehnički sastanak od 7. i 8. rujna 1995.), 145. (tehnički sastanak od 30. i 31. listopada 1997.), uvodnoj izjavi uvodnoj izjavi 147., (tehnički sastanak od 5. i 6. svibnja 1998.), 168. (tehnički sastanak od 18. prosinca 2002.) i uvodnoj izjavi 170. (tehnički sastanak od 16. i 17. travnja 2003.) proizlazi da su društva ExxonMobil, MOL, Repsol, Sasol, Dea (kasnije Shell) i Total podijelila kupce i/ili količine koje treba prodati određenim kupcima (,podjela kupaca’) i/ili određena zemljopisna područja kao ,domaća tržišta’ (,podjela tržištâ’).

(244) Društva ExxonMobil, Sasol i Shell priznala su da je postojala praksa podjele kupaca i/ili podjele tržištâ. U svojim odgovorima na obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku ponovno su potvrdila, ili barem nisu porekla, da je ta praksa postojala.“

 Podjela zemljopisnih tržištâ

194    Kao prvo, tužitelj tvrdi da su nejasni dokazi na kojima je Komisija temeljila svoje tvrdnje iz uvodne izjave 108. pobijane odluke.

195    U tom pogledu valja istaknuti da se u odgovoru društva Sasol od 16. prosinca 2006. na Komisijin zahtjev za pružanje informacija nedvosmisleno navodi da su sudionici na tehničkim sastancima pokušali zaštititi svoja domaća tržišta te su društva „Total, BP France i Mobil“ zahtijevala francusko državno područje kao svoje domaće tržište, dok su njemački proizvođači (Sasol, H&R i Shell) zahtijevali njemačko državno područje. Osim toga, društvo Sasol u navedenom je odgovoru izjavilo da se, kada je društvo Repsol navelo da ima višak u svojoj proizvodnji, predstavnik društva Total protivio mogućnosti da društvo Repsol taj višak proda u Francuskoj. Osim toga, društvo Sasol opisalo je incident koji se dogodio tijekom tehničkog sastanka od 20. i 21. veljače 1997., kada je primijetilo da je 1996. izgubilo obujam prodaje od 6 000 tona te je pretpostavilo da su francuski proizvođači tu količinu potajno dostavili njemačkim kupcima unatoč dogovorima o poštovanju domaćih tržišta. Kao odgovor na to, društvo Sasol odlučilo je vratiti taj tržišni udio tako da zanemari cijene dogovorene na tehničkim sastancima.

196    Osim toga, u izjavi društva Shell od 14. lipnja 2006. pojašnjeno je da je među sudionicima postojao prešutni sporazum prema kojemu su kupci koji su se nalazili na području od 50 do 100 km oko proizvodnih postrojenja svakog sudionika pripadali tom sudioniku. Na temelju tog sporazuma, proizvođač svijeća sa sjedištem u Hamburgu (Njemačka) pripadao je društvima Sasol i Shell. Kad bi drugi sudionik pokušao prodavati tom proizvođaču svijeća, društva Sasol i Shell iz osvete bi počela opskrbljivati parafinskim voskom važnog kupca tog drugog sudionika. Društvo Shell također je izjavilo da je njegov predstavnik na tehničkim sastancima rekao predstavniku društva Total da se ono suzdržava od prodaje u Francuskoj, tako da je od društva Total očekivalo da ne prodaje u Hamburgu. Nadalje, društvo Shell dalo je primjere što se tiče kupaca koji su bili rezervirani za određene sudionike u zabranjenom sporazumu, pri čemu je pojasnilo da su proizvođači svijeća sa sjedištem u Francuskoj bili kupci rezervirani za društva Total i ExxonMobil te da je to njegovu predstavniku i drugim sudionicima tijekom tehničkih sastanaka bilo jasno. Osim toga, društvo Shell tvrdilo je da je postojao prešutni sporazum između društava Sasol i Total na temelju kojeg se svaki od njih obvezao da neće ući na domaće tržište drugog društva (Francuska u slučaju društva Total i Njemačka u slučaju društva Sasol), odnosno da će na području rezerviranom za drugu stranku prodavati samo ograničene količine, kao što je proizlazilo iz rasprava među predstavnicima društava Sasol i Total koje su se vodile na tehničkim sastancima. U skladu s navedenom izjavom, društvo H&R ipak je prodavalo parafinski vosak francuskim kupcima. Ako je navedena prodaja prelazila 1 000 tona godišnje, društvo Total žalilo se na ponašanje društva H&R na sljedećem tehničkom sastanku te je svim sudionicima dalo na znanje da društvo Total neće tolerirati znatan uvoz u Francusku. Društvo Total tako je iz osvete povećalo svoju prodaju dvama stalnim kupcima društva H&R. Naposljetku, društvo Shell izjavilo je da je poštovanje domaćih tržišta i rezerviranih kupaca bilo dio općeg plana, koji su prihvatili svi sudionici na tehničkim sastancima. Kada bi neki sudionik prekršio te dogovore, tada bi proizvođač ili proizvođači za koje su tržište ili kupac bili rezervirani prosvjedovali i po potrebi iz osvete uvjeravali sudionika prekršitelja da zaustavi prodaju tako da, po potrebi, kupcu ponudi previsoke cijene kako više ništa ne bi kupio od njega.

197    Suprotno navodima tužitelja, iz prethodno navedenoga proizlazi da su društva Sasol i Shell dostavila precizne i usklađene informacije o podjeli tržištâ i kupaca među sudionicima u zabranjenom sporazumu. Valja dodati da su predmetne izjave, nakon pomnog razmišljanja, iznesene na temelju svjedočanstava osoba koje su sudjelovale na tehničkim sastancima, i da one također inkriminiraju poduzetnike u ime kojih su dane. Stoga su gore navedene izjave u smislu sudske prakse navedene u točki 66. ove presude osobito pouzdane.

198    Kao drugo, valja istaknuti da su izjave društava Sasol i Shell potkrijepljene i zapisnikom sa sastanka „Blauer Salon“ društva Sasol, koji je Komisija pripisala tehničkom sastanku od 17. i 18. prosinca 2002. (uvodna izjava 168. pobijane odluke).

199    Tužitelj tvrdi da se Komisija ne može osloniti na zapisnik sa sastanka „Blauer Salon“ društva Sasol koji pripisuje sastanku od 17. i 18. prosinca 2002. jer se u toj bilješci ne navodi godina.

200    U tom pogledu valja podsjetiti da, prema sudskoj praksi navedenoj u točki 81. ove presude, nepostojanje datuma ili potpisa na dokumentu ili činjenica da je loše napisan ne oduzima mu svu dokaznu snagu, osobito kada njegovo podrijetlo, njegov mogući datum i njegov sadržaj mogu biti utvrđeni s dovoljnom vjerojatnošću. Međutim, Komisija je u pobijanoj odluci objasnila da je najvjerojatnija godina bila 2002. jer je to bila jedina godina tijekom koje se tehnički sastanak održao 17. i 18. prosinca. Usto, neovisno o godini, predmetni zapisnik svjedoči o podjeli tržištâ ili kupaca jer je u njemu navedeno sljedeće: „Društvo Repsol ima poteškoće (55 000 vlastite proizvodnje godišnje) – [predstavnik društva Total] odmah se protivio dodatnim/dogovorenim količinama – čini se da je društvo Repsol spremno o tome razmisliti“. Naime, najuvjerljivije tumačenje tog zapisnika jest da je društvo Repsol htjelo prodati svoj proizvodni višak u Francuskoj, što je najbliže područje njegovim proizvodnim postrojenjima smještenima u Španjolskoj, a da je društvo Total htjelo istaknuti da je navedeno područje smatralo rezerviranim za sebe.

201    Osim toga, prema sudskoj praksi navedenoj u točki 40. ove presude, indicije na koje se Komisija poziva u pobijanoj odluci kako bi dokazala postojanje povrede članka 81. stavka 1. UEZ‑a koju je počinio poduzetnik ne smiju se ocjenjivati odvojeno, nego zajedno. Međutim, opći plan podjele tržištâ jasno proizlazi već iz izjava društava Shell i Sasol te navod iz zapisnika društva Sasol pripada mehanizmu opisanom u navedenim izjavama.

202    Stoga je, suprotno tvrdnjama tužitelja, predmetni zapisnik sa sastanka „Blauer Salon“ društva Sasol predstavljao dokaz u pisanom obliku o podjeli tržištâ ili kupaca.

203    Kao treće, tužitelj navodi da je pravilo o poštovanju domaćih tržišta u suprotnosti s trgovinom unutar Zajednice, a osobito s trgovinom između Francuske i Njemačke.

204    U tom pogledu, kao prvo, valja istaknuti da iz gore navedenih izjava proizlazi da domaće tržište poduzetnika nužno ne odgovara području određene države članice, nego, u određenim slučajevima, regiji oko proizvodnih pogona predmetnog poduzetnika.

205    Kao drugo, iz izjava društava Sasol i Shell navedenih u točkama 195. i 196. ove presude također proizlazi da se nije radilo o hermetičkom odvajanju tržištâ ni o isključivoj opskrbi određenih kupaca parafinskim voskom, nego o djelomično prešutnom sporazumu da se područja i kupci za koje se smatralo da pripadaju drugom proizvođaču parafinskog voska ne opskrbljuju znatnim količinama.

206    Kao treće, u izjavama se otkrivaju povremene povrede pravila o poštovanju domaćih tržišta, koje su dovele do osvete poduzetnika čije je područje bilo obuhvaćeno. Samim se tim elementom mogu objasniti promjene u trgovini unutar Zajednice.

207    Stoga taj argument treba odbiti.

208    S obzirom na prethodno navedeno, valja odbiti argumente tužitelja u pogledu utvrđenja Komisije koja se odnose na podjelu tržištâ.

 Podjela kupaca

209    Tužitelj smatra da se na temelju dokaza u pisanom obliku koje je Komisija prikupila u pobijanoj odluci ne može utvrditi postojanje sporazuma o podjeli kupaca, nego, u najboljem slučaju, razmjena informacija.

210    U tom pogledu valja istaknuti da se u preciznim, usklađenim i pouzdanim izjavama društava Sasol i Shell navode sporazumi i usklađena djelovanja u pogledu podjele kupaca. U svakom slučaju, Komisija nije klasificirala drugi dio povrede kao sporazum, nego kao dio trajne i složene povrede koji se odnosio na sporazume, usklađena djelovanja i razmjenu osjetljivih informacija među konkurentima. Tako su čak i dokazi i indicije o takvoj razmjeni informacija relevantni sa stajališta dokazivanja drugog dijela povrede.

211    Najprije valja istaknuti da je Komisija u uvodnoj izjavi 145. pobijane odluke, u pogledu tehničkog sastanka od 30. i 31. listopada 1997. u Hamburgu, navela bilješku društva MOL u kojoj je bilo navedeno sljedeće:

„Miješalice (DEM 100 povoljnije od uobičajenih proizvođača svijeća)

Astor -> Schümann cijena danas DEM 1 000 franko tvornica

[Astor] -> Total  DEM 1 050 CPT

Paramelt -> Total DEM 1 100 CPT

Iberceras -> Total DEM 1 030“.

212    Prema mišljenju tužitelja, na temelju bilješke društva MOL ne može se zaključiti da je bio sklopljen sporazum o podjeli kupaca jer je iz te bilješke bila vidljiva samo razmjena informacija o cijenama koje su različiti sudionici primjenjivali u pogledu svojih kupaca.

213    Najprije valja podsjetiti da su bilješke društva MOL pisane rukom te su ih sastavile osobe koje su sudjelovale na sastancima, a sadržaj im je strukturiran i relativno detaljan. Stoga je njihova dokazna vrijednost vrlo velika.

214    Osim toga, prema sudskoj praksi navedenoj u točki 47. ove presude, ne može se od Komisije zahtijevati da dostavi dokumente kojima se izričito dokazuju različiti elementi počinjene povrede. Eventualni nepotpuni i rijetki elementi kojima Komisija može raspolagati moraju se, u svakom slučaju, moći dopuniti zaključcima koji omogućavaju rekonstrukciju relevantnih okolnosti. Međutim, bilješka društva MOL jasno povezuje kupce Astor, Paramelt i Iberceras s određenim poduzetnicima koji sudjeluju u zabranjenom sporazumu, među ostalim i s tužiteljem.

215    Stoga je uvjerljivo objašnjenje Komisije da ti navodi svjedoče o raspravama u pogledu podjele kupaca koje su se održale tijekom tehničkog sastanka od 30. i 31. listopada 1997., tako da je ta bilješka dio niza dokaza kojima se nastoje dokazati postojanje drugog dijela povrede i tužiteljevo sudjelovanje u njemu.

216    Što se tiče uvodne izjave 147. pobijane odluke, Komisija je u njoj, u pogledu tehničkog sastanka od 5. i 6. svibnja 1998. u Budimpešti (Mađarska), navela bilješku društva MOL u kojoj je bilo navedeno sljedeće:

„MOL –      Eika najviše 1 500 t

Vollmar 2-3 tisuće t

L&G najveći

Vollmar –      Schümann 3-3,5 tisuće t

↑      MOL   2,0-3 tisuće t

Potražnja 15 000 t  Total

      Repsol“.

217    Komisija je taj navod protumačila na sljedeći način:

„Bilješka također ukazuje na to da se raspravljalo o podjeli opskrbe društva Vollmar, koje je bilo važan kupac. Dogovoren je udio društava Schümann i MOL, a očito su bila zainteresirana i društva Total i Repsol.“

218    Prema mišljenju tužitelja, iz te bilješke ne proizlazi nikakva podjela opskrbe društva Vollmar. Naime, ta je bilješka upućivala na to da ukupna potražnja društva Vollmar iznosi 15 000 tona, dok je tonaža izražena u rasponima (od 3 000 do 3 500 tona i od 2 000 do 3 000 tona), tako da zbroj izražene tonaže nije bio jednak iznosu od 15 000 tona. Međutim, da je bio sklopljen bilo kakav sporazum o podjeli opskrbe, ne samo da bi u tom sporazumu bila navedena tonaža odobrena svakom dobavljaču, nego bi se podjelom obuhvatila cijela opskrba tog kupca. Stoga se u bilješkama društva MOL nije radilo o predviđenim isporukama, nego o procijenjenim isporukama za svakog sudionika. U svakom slučaju, pored imena društva Total France nije bila navedena nikakva količina, tako da nije bilo dokaza o njegovu sudjelovanju.

219    Valja odbiti argumente tužitelja i potvrditi tumačenje Komisije. Naime, bilješka društva MOL, koja uostalom ima vrlo veliku dokaznu vrijednost, kao što je utvrđeno u točki 213. ove presude, upućuje na to da su sudionici u zabranjenom sporazumu raspravljali o ukupnoj potražnji društva Vollmar (15 000 tona) te da su prodaju podijelili između društava Schümann (od 3 000 do 3 500 tona) i MOL (od 2 000 do 3 000 tona). Također je navedeno da su društva Repsol i Total namjeravali prodavati društvu Vollmar. Osim toga, prvi dio bilješke upućuje na to da je društvo MOL druge sudionike obavijestilo o količinama prodanima društvima Eika, Vollmar te Langhammer i Gasda (L&G). Naposljetku se u izjavama društava Sasol i Shell navode sporazumi o podjeli kupaca, koji se osobito odnose na podjelu količina koje treba prodati društvu Vollmar.

220    Što se tiče tehničkog sastanka od 16. i 17. travnja 2003. (uvodna izjava 170. pobijane odluke), Komisija je navela rukom pisanu bilješku društva Total koja sadrži navod „Vollmar 13 kt HOS 2003 30 kt 22 kt SX50“. Komisija ga je protumačila na sljedeći način:

„To dokazuje da se raspravljalo o opskrbi kupca Vollmar i da je bilo dogovoreno da će se opskrba podijeliti između društava Sasol (u to vrijeme HOS) i Shell (koje je distribuiralo parafin pod žigom SX50).“

221    Prema mišljenju tužitelja, u tim bi bilješkama ipak bilo nemoguće pronaći takvu podjelu opskrbe. Navodi su u tom pogledu u bilješci „raspršeni“ te među njima nije moguće uspostaviti nikakvu povezanost. Komisija je umjetno povezala navod „Vollmar“ s navodima koji se odnose na tonažu, unatoč činjenici da su oni u dokumentu bili navedeni u različitim redcima.

222    Budući da izjave društava Shell i Sasol, dane neovisno, dosljedno upućuju na to da su bili sklopljeni sporazumi o podjeli količina koje treba prodati kupcima, Opći sud smatra da je Komisijino tumačenje točno te stoga odbija argumente tužitelja.

223    Podredno, valja istaknuti da objašnjenja tužitelja, prema kojima se nije radilo o sporazumu, nego samo o razmjeni informacija o količinama koje treba prodati određenim kupcima, ne mogu dovesti u pitanje valjanost pobijane odluke.

224    Valja podsjetiti da, čak i ako Komisija pronađe dokaze kojima se izričito potvrđuje nezakonit kontakt između subjekata, kao što su zapisnici sa sastanka, ti su zapisnici obično nepotpuni i rijetki, tako da je često potrebno rekonstruirati neke pojedinosti izvođenjem zaključaka. Stoga se, u većini slučajeva, zaključak o postojanju prakse ili protutržišnog sporazuma mora izvesti iz nekoliko podudarnosti i indicija koje, promatrane kao cjelina, mogu predstavljati, ako ne postoji drugo uvjerljivo objašnjenje, dokaz o povredi pravila tržišnog natjecanja (vidjeti točku 79. ove presude).

225    Isto tako, premda je nužno na Komisiji da utvrdi da je sklopljen nezakonit sporazum, bilo bi pretjerano usto još i zahtijevati da dostavi dokaz o posebnom mehanizmu kojim se trebao ostvariti cilj tog sporazuma. Naime, poduzetniku koji je kriv za povredu bilo bi previše lako izbjeći svaku sankciju ako bi svoj argument mogao temeljiti na neodređenosti informacija koje su dostavljene u vezi s funkcioniranjem zabranjenog sporazuma u situaciji u kojoj je ipak dovoljno utvrđeno postojanje sporazuma i njegov protutržišni cilj (vidjeti točku 41. ove presude).

226    Različiti pojavni oblici predmetne povrede trebaju se promotriti u općim okolnostima kojima se objašnjava njihovo postojanje. Radi se o izvođenju dokaza u okviru kojeg je dokazna vrijednost različitih činjeničnih elemenata potkrijepljena ili pobijena drugim postojećim činjeničnim elementima kojima se zajedno može dokazati postojanje složene, jedinstvene i trajne povrede (presude Knauf Gips/Komisija, t. 184. supra, t. 310. i BPB/Komisija, t. 40. supra, t. 250.).

227    Međutim, u ovom se slučaju tvrdnje Komisije o dijelu složene, jedinstvene i trajne povrede koji se odnosi na podjelu kupaca temelje na usklađenim izjavama sudionika, koje proizlaze i iz njihove vlastite odgovornosti (te su stoga osobito pouzdane), i na odlomcima bilježaka sastavljenih tijekom tehničkih sastanaka ili neposredno nakon njih.

228    U stvari, tužitelj nije uspio objasniti zašto su društva ExxonMobil, Shell i Sasol neovisno priznala takvu podjelu te je detaljno opisala ako nije bilo nikakvog sporazuma o podjeli kupaca.

229    Konačno, tužitelj tvrdi da se Komisija ne može osloniti na informacije o kontaktima među poduzetnicima koji su sudjelovali u zabranjenom sporazumu jer je svoju istragu ograničila samo na tehničke sastanke.

230    U tom je pogledu dovoljno podsjetiti da se gore ispitani dokazi odnose na tehničke sastanke.

231    S obzirom na prethodno navedeno, valja zaključiti da se utvrđenje Komisije u pogledu djelovanja čiji je cilj bio podjela kupaca temelji na skupu dostatnih dokaza, tako da Komisija u tom pogledu nije povrijedila članak 81. UEZ‑a.

232    Prema tome, valja odbiti treći dio drugog tužbenog razloga.

 Četvrti dio, koji se odnosi na konkurentno ponašanje društva Total France

233    Tužitelj prigovara Komisiji da nije uzela u obzir njegovo konkurentno ponašanje, koje bi se dokazalo gospodarskom studijom koju je dostavilo tijekom upravnog postupka te izjavama drugih sudionika u zabranjenom sporazumu.

234    Kao prvo, tužitelj se poziva na gospodarsku analizu njegove politike cijena, po državi članici i po reprezentativnom kupcu, za glavne vrste parafinskog voska prodane između 2002. i 2005.

235    Tom se gospodarskom studijom dokazuje da ne postoji nikakva značajna korelacija između cjenovne politike društva Total France te, s jedne strane, tehničkih sastanaka i, s druge strane, promjene cijene različitih vrsta parafinskog voska. Tim se dvama čimbenicima potvrđuje da tužitelj nije sudjelovao ni u kakvom sporazumu o određivanju cijena. Isto tako, iz toga proizlazi da razmjena informacija o tržišnim uvjetima nije imala veliki utjecaj. Međutim, Komisija u pobijanoj odluci nije iznijela nijedan razlog kojim bi se opravdalo neuzimanje u obzir te gospodarske studije.

236    Najprije valja podsjetiti da je Opći sud već imao priliku ispitati i odbiti takve argumente. Prema sudskoj praksi, činjenica da su poduzetnici stvarno najavljivali dogovorena povećanja cijena i da su tako najavljene cijene služile kao osnova za određivanje pojedinačnih transakcijskih cijena dovoljna je sama za sebe za utvrđenje da je tajni sporazum o cijenama imao za cilj kao i za posljedicu teško ograničenje tržišnog natjecanja (presuda Općeg suda od 14. svibnja 1998., Cascades/Komisija, T‑308/94, Zb., str. II‑925., t. 194.). Komisija u takvom slučaju nije dužna ispitati detalje argumentacije stranaka kojom se želi utvrditi da učinak predmetnih sporazuma nije bio veće povećanje cijena od onog koje bi se odvilo u normalnim uvjetima tržišnog natjecanja ni na njih odgovoriti točku po točku (presuda Bolloré i dr./Komisija, t. 68. supra, t. 451.).

237    Međutim, kao što proizlazi iz ispitivanja prvog i drugog dijela ovog tužbenog razloga, Komisija je u dovoljno dokazala da su se koluzivna djelovanja u ovom slučaju odnosila na određivanje cijena i da se dogovor sa sastanaka tijekom kojih se raspravljalo o povećanjima cijena ili ih se odredilo često provodio ukidanjem cijena u odnosu na kupce i najavama povećanja cijena, kao i da su tako najavljene cijene služile kao temelj za određivanje cijena tijekom pojedinačnih transakcija. Isto tako, kada su se sudionici u zabranjenom sporazumu dogovorili o održavanju cijena s obzirom na tržišne uvjete, i to se treba smatrati dijelom provedbe jedinstvene, složene i trajne povrede u ovom slučaju.

238    Stoga gospodarska analiza tužitelja nije relevantna.

239    Kao drugo, valja podsjetiti da, prema sudskoj praksi, obrazloženje pojedinačne odluke mora jasno i nedvosmisleno odražavati zaključke institucije koja je donijela akt kako bi se zainteresiranim osobama omogućilo da se upoznaju s razlozima poduzimanja mjere i nadležnom sudu da provodi svoj nadzor Zahtjev obrazloženosti mora se ocjenjivati kroz okolnosti konkretnog slučaja. Nije potrebno da se u obrazloženje unesu svi relevantni činjenični i pravni elementi jer se pitanje ispunjava li ono zahtjeve članka 253. UEZ‑a mora ocijeniti imajući u vidu ne samo izričaj predmetnog akta, nego također i kontekst u kojem je taj akt donesen (presuda Suda od 2. travnja 1998., Komisija/Sytraval i Brink’s France, C‑367/95 P, Zb., str. I‑1719., t. 63.).

240    Iz toga slijedi da, s obzirom na to da gospodarska studija koju je podnio tužitelj nije relevantna (vidjeti točke 236. do 238. ove presude), nije bilo na Komisiji da iznese razloge kojima bi opravdala to što u pobijanoj odluci nije uzela u obzir navedenu studiju.

241    Kao treće, tužitelj tvrdi da su njegovi konkurenti tijekom upravnog postupka potvrdili da se ponašao konkurentno. Iz spisa koji se odnose na tehničke sastanke i izjava drugih stranaka proizlazi da je društvo Total France razvilo politiku kojom se sprečavalo da sporazumi koji su predmet pobijane odluke imaju učinke. Te izjave opetovano upućuju na to da su konkurenti društva Total France izgubili kupce ili da su zbog njegova ponašanja morali sniziti svoje cijene.

242    Prema sudskoj praksi, važno je provjeriti može li se na temelju okolnosti koje je iznio tužitelj utvrditi da je tijekom razdoblja u kojemu je sudjelovao u postupanjima koja čine povredu zapravo izbjegavao provoditi takva postupanja opredjeljujući se za konkurentno ponašanje na tržištu (vidjeti u tom smislu presude Općeg suda od 9. srpnja 2003., Archer Daniels Midland i Archer Daniels Midland Ingredients/Komisija, T‑224/00, Zb., str. II‑2597., t. 268. i Bolloré i dr./Komisija, t. 68. supra, t. 625.).

243    Osim toga, činjenica da se poduzetnik, za kojeg je utvrđeno da je sa svojim konkurentima sudjelovao u usklađivanju u području cijena, na tržištu nije ponašao u skladu s onim što je dogovorio s konkurentima nužno ne predstavlja element koji se treba uzeti u obzir kao olakotna okolnost prilikom određivanja iznosa novčane kazne koju treba izreći. Naime, poduzetnik koji na tržištu, unatoč usklađivanju sa svojim konkurentima, provodi više ili manje neovisnu politiku može jednostavno pokušati iskoristiti zabranjeni sporazum u svoju korist (presude Općeg suda Cascades/Komisija, t. 236. supra, t. 230. i od 27. rujna 2006., Jungbunzlauer/Komisija, T‑43/02, Zb., str. II‑3435., t. 269.).

244    Kao prvo, valja podsjetiti (vidjeti točku 183. ove presude) da iz izjave društva Shell proizlazi da tužitelj, kada ga je društvo Sasol to zatražilo, nije prvi poslao dopis o cijenama kojim bi kupce obavijestio o povećanju cijena, nego je konkurentima poslao „presliku“ fiktivnog dopisa o povećanju cijena. To samo dokazuje da tužitelj nije udovoljio zahtjevu društva Sasol da prvi pošalje dopis o cijenama s naznakom povećanja cijena. Osim toga, tužitelj ne navodi da nakon toga, prilikom svojih pregovora s kupcima, nije uzeo u obzir dogovor s predmetnog sastanka.

245    Kao drugo, valja ispitati argument tužitelja prema kojemu izjave konkurenata opetovano upućuju na to da su ti konkurenti izgubili kupce ili da su zbog ponašanja tužitelja morali sniziti svoje cijene.

246    U tom pogledu valja istaknuti da se tužitelj poziva na usmene izjave društva Shell od 14. studenoga 2005., 14. lipnja 2006. i 24. lipnja 2005., kao i na odgovor društva Sasol od 18. prosinca 2006. na Komisijin zahtjev za pružanje informacija. U stvari, ti dokumenti ne sadrže opis tužiteljeva ponašanja, a još manje njegova konkurentnog ponašanja, ali sadrže stotine stranica informacija o funkcioniranju zabranjenog sporazuma općenito, a da tužitelj pritom ne pojašnjuje čak ni relevantne odlomke kojima se potkrepljuje njegov argument.

247    Međutim, prema sudskoj praksi, iako se pojedine točke u tekstu tužbe mogu poduprijeti i dopuniti upućivanjem na dijelove dokumenata koji su joj priloženi, općenito upućivanje na druge dokumente, čak i na one priložene tužbi, ne može umanjiti izostanak bitnih elemenata pravne argumentacije koji se moraju nalaziti u tužbi. Osim toga, Opći sud nije dužan u prilozima tražiti i identificirati tužbene razloge i argumente na kojima smatra da se tužba temelji jer prilozi imaju isključivo dokaznu i pomoćnu funkciju (vidjeti presudu Općeg suda od 14. prosinca 2005., Honeywell/Komisija, T‑209/01, Zb., str. II‑5527., t. 57. i navedenu sudsku praksu). Stoga je argument tužitelja nedopušten jer se temelji na gore navedenim dokumentima.

248    U svakom slučaju valja smatrati da se u tim izjavama ne upućuje na konkurentno ponašanje tužitelja, nego na njegovo sudjelovanje u provedbi zabranjenog sporazuma. Izjava društva Shell svjedoči čak i o tome da je tužitelj prosvjedovao kada su drugi sudionici ciljano prodavali na njegovom domaćem tržištu.

249    Konačno, tužitelj se poziva na rukom pisanu bilješku društva MOL sastavljenu tijekom sastanka od 30. rujna 1994. i na odgovor društva Sasol od 20. prosinca 2005. na Komisijin zahtjev za pružanje informacija.

250    Što se tiče bilješke društva MOL, u njoj je navedeno sljedeće:

„Mobil – 2 000 t na početku godine

Povećanje cijena djelomično ukinuto zbog društva Total“.

251    Valja istaknuti da je Komisija uputila na tu bilješku u uvodnoj izjavi 133. pobijane odluke. Protumačila ju je na sljedeći način:

„[... P]oduzetnici su se prilikom odlučivanja o povećanjima cijena međusobno obavještavali o predviđenim povećanjima cijena te su uzimali u obzir položaj konkurenata. Radi se o ponašanju koje je jednako sporazumu o tomu da se cijene ne mijenjaju ili barem o ponašanju koje se može smatrati usklađenim djelovanjem.“

252    Valja napomenuti da tužitelj ne osporava to tumačenje. Međutim, takvo se ponašanje tužitelja ne može kvalificirati kao konkurentno jer je tužitelj u svakom slučaju sudjelovao u protutržišnoj raspravi s ciljem određivanja razina cijena koje treba primijeniti s obzirom na stanje na tržištu i poslovni položaj sudionika.

253    Što se tiče odgovora društva Sasol od 20. prosinca 2005. na Komisijin zahtjev za pružanje informacija, tužitelj upućuje na navod u pogledu sastanka od 7. i 8. rujna 1995. Prema tvrdnjama društva Sasol, društvo Total snizilo je cijene koje je društvo Sasol primjenjivalo na jednog od svojih stalnih kupaca. To je, prema mišljenju društva Sasol, konkretan pokazatelj da se dogovori postignuti tijekom tehničkih sastanaka često nisu poštovali.

254    Iako je istina da taj odlomak svjedoči o povredi sporazuma o podjeli kupaca, to ipak ne mijenja činjenicu da je tužitelj time samo iznio dokaz o izdvojenom incidentu koji, čak ni promatran zajedno s prevarom navedenom u točki 244. ove presude, ne dokazuje da je njegovo ponašanje u pogledu složene, jedinstvene i trajne povrede u ovom slučaju bilo konkurentno. Naime, povremeni i izdvojeni slučajevi prevare ili neprimjene zabranjenog sporazuma određenog sudionika, osobito kad se odnose na dugotrajni zabranjen sporazum, sami po sebi ne mogu dokazati da taj sudionik nije provodio zabranjeni sporazum ili da se nije ponašao konkurentno (vidjeti u tom smislu presudu Općeg suda od 8. listopada 2008., Le Carbone Lorraine/Komisija, T‑73/04, Zb., str. II‑2661., t. 204.).

255    Kao treće, valja podsjetiti (vidjeti točke 187. i 188. ove presude) da, prema sudskoj praksi, u slučaju kada su konkurenti sudjelovali na sastancima tijekom kojih su razmjenjivali osobito informacije o cijenama koje su htjeli primijeniti na tržištu, poduzetnik svojim sudjelovanjem na sastanku s protutržišnim ciljem nije samo htio unaprijed otkloniti neizvjesnost u pogledu budućeg ponašanja svojih konkurenata, nego je nužno trebao izravno ili neizravno uzeti u obzir informacije dobivene tijekom tih sastanaka kako bi odredio politiku koju želi provoditi na tržištu. Stoga valja pretpostaviti da, osim ako zainteresirani subjekti ne dokažu suprotno, poduzetnici koji sudjeluju u sporazumu i koji su aktivni na tržištu uzimaju u obzir informacije koje su razmijenili sa svojim konkurentima kako bi odredili svoje ponašanje na tom tržištu. Tome je još više tako kada do sporazuma dolazi redovito tijekom duljeg razdoblja.

256    Međutim, u ovom su slučaju usklađena djelovanja u pogledu cijena bila redovita i učestala te su se odvijala tijekom dugog razdoblja jer Komisija ima informacije o više od pedeset sastanaka između 1992. i 2005., od kojih je na većini njih prisustvovao predstavnik tužitelja. Stoga je tužitelj imao veliku količinu informacija nezakonito razmijenjenih s konkurentima, koje je mogao upotrijebiti pri određivanju svojeg poslovnog ponašanja. Suprotno tomu, tužitelj navodi samo jedan slučaj, odnosno snižavanje cijena društva Sasol, kada je parafinskim voskom pokušao opskrbiti stalnog kupca društva Sasol, pri čemu nije poštovao sporazum o podjeli kupaca. Osoba S. E. iz društva Total čak je i tijekom tehničkog sastanka na kojem se raspravljalo o tom incidentu (koji je održan 7. i 8. rujna 1995.) drugim sudionicima proslijedila osjetljive poslovne informacije, tako da se na temelju navedenog izdvojenog slučaja ne može zaključiti da je poslovno ponašanje društva Total bilo konkurentno.

257    Kao četvrto, valja istaknuti da je sam tužitelj izjavio, u okviru provedbe dogovora s tehničkih sastanaka, da svojim kupcima nije često slao dopise o povećanju cijena, nego da je svoja povećanja cijena obično najavljivao usmeno prilikom posjeta kupcima. Osim činjenice da tužitelj time priznaje da je redovito povećavao svoje cijene, što je samo po sebi pokazatelj primjene cijena koje su bile dogovorene ili o kojima se raspravljalo na tehničkim sastancima, valja istaknuti da je Komisija svojem odgovoru na tužbu priložila 343 dopisa o povećanju cijena koje je društvo Total poslalo svojim kupcima. Osim toga, Komisija je također podnijela određene dopise o povećanju cijena koje je tužitelj poslao konkurentima u okviru mehanizma nadzora nad primjenom zabranjenog sporazuma.

258    Kao peto, valja istaknuti da je u predmetni zabranjeni sporazum bilo uključeno nekoliko mehanizama nadzora. Osim razmjene dopisa o cijenama, poduzetnici sudionici izjavili su da su s kupcima svojih konkurenata mogli izravno stupiti u kontakt i tako otkriti prevaru. S obzirom na dugo trajanje zabranjenog sporazuma, ne može se smatrati da bi drugi sudionici trinaest godina pozivali tužitelja na tehničke sastanke ako je on sustavno upotrebljavao informacije koje je dobivao kako bi snižavao cijene svojih konkurenata, a tako i povećao obujam svoje prodaje na njihovu štetu.

259    S obzirom na prethodno navedeno, valja utvrditi da se na temelju okolnosti na koje se tužitelj poziva u okviru ovog dijela, čak i ako su zajedno ocijenjene, ne može zaključiti da je tužitelj, tijekom razdoblja u kojemu je sudjelovao u sporazumima koji predstavljaju povredu, zapravo izbjegavao njihovu primjenu opredjeljujući se za konkurentno ponašanje na tržištu.

260    Stoga Komisija nije povrijedila ni članak 81. ni svoju obvezu obrazlaganja.

261    Slijedom toga, četvrti dio također se treba odbiti, a stoga i drugi tužbeni razlog u cijelosti.

2.     Prvi tužbeni razlog, koji se temelji na povredi članka 81. UEZ‑a i obveze obrazlaganja u pogledu ocjene koja se odnosi na dio povrede „prešani parafin“

 Prvi dio, koji se temelji na povredi članka 81. UEZ‑a u pogledu utvrđenja prema kojemu djelovanja koja se odnose na parafinski vosak, s jedne strane, i na prešani parafin, s druge strane, predstavljaju jedinstvenu i trajnu povredu

262    Najprije valja podsjetiti da je Komisija u pobijanoj odluci kaznila tužitelja zbog njegova sudjelovanja u složenoj, jedinstvenoj i trajnoj povredi, pri čemu je navedena povreda kvalificirana kao složena jer se sastojala od sporazuma, usklađenih djelovanja i razmjene osjetljivih informacija, kao jedinstvena jer se odnosila na parafinski vosak i prešani parafin te kao trajna jer se sastojala od dugog niza protutržišnih sastanaka.

263    U okviru ovog dijela tužitelj tvrdi da je Komisija povrijedila članak 81. UEZ‑a time što je smatrala da djelovanja koja se odnose na parafinski vosak i na prešani parafin predstavljaju jedinstvenu i trajnu povredu.

264    Prema sudskoj praksi, povreda članka 81. stavka 1. UEZ‑a može biti posljedica ne samo pojedinačnog čina, nego i niza radnji ili pak neprekidnog ponašanja. To se tumačenje ne može osporiti jer bi jedan ili više elemenata tog niza akata ili tog neprekidnog ponašanja također mogli, sami po sebi i uzeti pojedinačno, predstavljati povredu navedene odredbe (presude Komisija/Anic Partecipazioni, t. 33. supra, t. 81. i Aalborg Portland i dr./Komisija, t. 47. supra, t. 258.).

265    Pojam jedinstvene povrede podrazumijeva skup ponašanja različitih stranaka koje žele ostvariti isti protutržišni gospodarski cilj (presude Rhône‑Poulenc/Komisija, t. 187. supra, t. 125. i 126. i Cimenteries CBR i dr./Komisija, t. 44. supra, t. 3699.). Činjenica da su različita djelovanja poduzetnika dio „sveukupnog plana“ jer njihov zajednički cilj narušava tržišno natjecanje na zajedničkom tržištu odlučujuća je za utvrđenje postojanja jedinstvene povrede (vidjeti u tom smislu presudu Aalborg Portland i dr./Komisija, t. 47. supra, t. 258. i 260.).

266    U tom pogledu, Opći sud pri ocjeni jedinstvenosti povrede i postojanja sveukupnog plana može uzeti u obzir barem djelomičnu istovjetnost predmetnih poduzetnika i činjenicu da su svjesni da sudjeluju u protupravnim ponašanjima koja imaju zajednički cilj (presude Općeg suda BPB/Komisija, t. 40. supra, t. 257. i od 28. travnja 2010., Amann & Söhne i Cousin Filterie/Komisija, T‑446/05, Zb., str. II‑1255., t. 89.).

267    Isto tako, za kvalifikaciju različitih djelovanja kao jedinstvene i trajne povrede valja provjeriti postoji li među njima komplementarna veza, u smislu da je svako od njih namijenjeno suočavanju s jednom ili više posljedica normalnog odvijanja tržišnog natjecanja, te pridonose li svojim međudjelovanjem ostvarivanju svih protutržišnih učinaka koje njihovi autori priželjkuju u okviru globalnog plana namijenjenog postizanju jedinstvenog cilja. U tom pogledu treba voditi računa o svim okolnostima kojima se može potvrditi odnosno dovesti u pitanje navedena veza, poput razdoblja primjene, sadržaja (uključujući i korištene metode) i s njima povezanog cilja različitih djelovanja o kojima je riječ (presuda Amann & Söhne i Cousin Filterie/Komisija, t. 266. supra, t. 92.; vidjeti u tom smislu također presudu Općeg suda od 12. prosinca 2007., BASF i UCB/Komisija, T‑101/05 i T‑111/05, Zb., str. II‑4949., t. 179. do 181.).

268    Suprotno tomu, pojam jedinstvenog cilja ne može se odrediti općenitim pozivanjem na narušavanje tržišnog natjecanja na tržištu na koje se povreda odnosi, s obzirom na to da je utjecaj na tržišno natjecanje, bila tu riječ o cilju ili o učinku navedenog postupanja, bitan element svakog postupanja obuhvaćenog člankom 81. stavkom 1. UEZ‑a. Takva definicija pojma jedinstvenog cilja mogla bi pojmu jedinstvene i trajne povrede oduzeti dio značenja, jer bi posljedica toga bila da bi se različita ponašanja koja se odnose na određeno gospodarsko područje, a zabranjena su člankom 81. stavkom 1. UEZ‑a, sustavno kvalificirala kao sastavni elementi jedinstvene povrede (presuda Amann & Söhne i Cousin Filterie/Komisija, t. 266. supra, t. 92.).

269    Komisija je u ovom slučaju svoju odluku da će djelovanja u pogledu parafinskog voska i prešanog parafina smatrati jedinstvenom povredom temeljila na sljedećim utvrđenjima:

„[…]

(295) O prešanom se parafinu barem dvaput razgovaralo na tehničkim sastancima – 30. i 31. listopada 1997. te 11. i 12. svibnja 2004. Sudionici na sastanku posvećenom prešanom parafinu, održanom 8. i 9. svibnja 1999. uglavnom su bili isti kao sudionici koji su obično predstavljali svoje poduzetnike na tehničkim sastancima. Prešani parafin i parafinski vosak usko su povezani proizvodi: prešani parafin jedina je sirovina iz koje se može proizvesti parafinski vosak te ga većinom proizvode i/ili prodaju poduzetnici koji proizvode i/ili prodaju i parafinski vosak. Mehanizam koji se upotrijebio i testirao za parafinski vosak (odnosno periodični sastanci, rasprave i određivanje cijena) na isti se način primijenio i na prešani parafin. Barem su neke od osoba uključenih u povredu koja se odnosi na parafinski vosak kod svojih poduzetnika bile odgovorne i za prešani parafin. Pitanja koja se istodobno odnose na parafinski vosak i prešani parafin imala su isti, zajednički globalni gospodarski cilj, odnosno nadzor i određivanje cijena za svaki od tih proizvoda, što je poduzetnicima omogućilo zaštitu od tržišnog natjecanja te ih je stavilo u položaj da u uvjetima smanjenog konkurentskog pritiska i povećane transparentnosti na tržištu stabiliziraju ili povećaju svoju dobit.

(296) Okolnosti ovog predmeta, osobito organizacijska i značajna povezanost rasprava o oba proizvoda, takve su da sporazume i/ili usklađena djelovanja u pogledu prešanog parafina ne bi bilo opravdano smatrati zasebnom povredom.“

270    Kao prvo, tužitelj tvrdi da Komisija u ovom slučaju nije mogla zaključiti da postoji jedinstvena povreda jer parafinski vosak i prešani parafin pripadaju različitim tržištima proizvoda.

271    Valja istaknuti da, u smislu sudske prakse navedene u točkama 265. do 268. ove presude, činjenica da se protutržišna djelovanja odnose na dva odvojena tržišta proizvoda ne može spriječiti Komisiju da utvrdi postojanje jedinstvene povrede ako su djelovanja koja se odnose na različita tržišta dio globalnog plana kojeg su sudionici svjesni.

272    Točno je da tužitelj navodi izjave Komisije u kojima je ona utvrdila postojanje različitih povreda za proizvode koji pripadaju odvojenim tržištima. Međutim, u tim se slučajevima radilo o susjednim tržištima, dok su u ovom slučaju tržište parafinskog voska i prešanog parafina vertikalno povezana jer je prešani parafin sirovina parafinskog voska. Međutim, u svojoj presudi od 8. listopada 2008., Le Carbone Lorraine/Komisija (t. 254. supra, t. 64. i 65.) Opći sud već je potvrdio analizu Komisije kojom je kao jedinstvenu povredu kvalificirala protutržišna ponašanja koja se odnose na dva odvojena tržišta koja su ipak bila vertikalno povezana, osobito zbog činjenice da je cilj sporazuma sklopljenog u pogledu sirovina bio ojačati glavni sporazum u pogledu derivata.

273    Stoga treba odbiti taj argument tužitelja.

274    Kao drugo, tužitelj tvrdi da Komisija u ovom slučaju nije dokazala da je povezanost između parafinskog voska i prešanog parafina bila pokazatelj sveukupnog plana povrede.

275    U tom pogledu valja istaknuti da je Komisija u pobijanoj odluci ispitala dokaze o utjecaju rasprava o prešanom parafinu na funkcioniranje dijelova zabranjenog sporazuma u pogledu parafinskog voska.

276    Kao prvo, u izjavi društva Shell od 14. lipnja 2006., na koju se Komisija pozvala u okviru ispitivanja dijela „prešani parafin“ (bilješka br. 557 pobijane odluke), izričito se upućuje na povezanost između djelovanja u pogledu prešanog parafina i djelovanja u pogledu parafinskog voska. Naime, društvo Shell tvrdilo je da su se povećanja cijena parafinskog voska kupcima opravdala povećanjem cijena prešanog parafina, jedine sirovine. Dodalo je da kupci ne bi prihvatili navedena povećanja da su znali da se cijena sirovine nije mijenjala. Tako su umjetna povećanja cijena prešanog parafina služila tomu da se osigura provedba povećanja cijena parafinskog voska, koja su bila dogovorena na tehničkim sastancima.

277    Kao drugo, Komisija u bilješci u uvodnoj izjavi 149. pobijane odluke navodi bilješku društva Sasol u pogledu tehničkog sastanka od 3. i 4. studenoga 1998. U skladu s navedenom bilješkom društva Sasol:

„sastavit će se okružnica s [opravdanjem] ,stanje u pogledu sirovina’ ([količine – raspoloživost]) s ciljem

–        da se cijene niže od 120 DEM povećaju;

–        da se cijene ne snižavaju;

–        da proizvođači svijeća dobiju ,dokumente’ za pregovore s lancima“.

278    Komisija je u uvodnoj izjavi 149. pobijane odluke tu bilješku protumačila na sljedeći način:

„To dokazuje da je za 1. siječnja 1999. bilo predviđeno povećanje cijena od 6 DEM za sve kupce jer još nije bio postignut cilj od 120 DEM (vidjeti također tablicu navedenu u uvodnoj izjavi 145. u kojoj se navodi da je u listopadu 1997. postojao sporazum da se određene najniže cijene odrede na 120 DEM, što se stoga na tom sastanku smatralo valjanom referencom). To povećanje cijena trebalo se kod kupaca opravdati nestašicom sirovina. Osobe koje su predstavljale društva dogovorile su se da u svakom slučaju cijene ne treba snižavati.“

279    Valja utvrditi da je na temelju bilješke društva Sasol Komisija mogla legitimno zaključiti da su sudionici u zabranjenom sporazumu povećanje svojih cijena parafinskog voska odlučili opravdati nestašicom prešanog parafina. Naime, upućivanje na „količine“ i „raspoloživost“ „sirovina“, kojima se kupcima parafinskog voska opravdalo povećanje cijena, u biti znači da su sudionici u zabranjenom sporazumu kupce namjeravali obavijestiti o tomu da je navedeno povećanje postalo nužno zbog promjene uvjeta na tržištu prešanog parafina, odnosno zbog pojave nestašice prešanog parafina.

280    Tužitelj ne može valjano tvrditi da je logika Komisije bila zahvaćena pogreškom jer se radilo o nestašici prešanog parafina, a ne o promjeni cijene prešanog parafina. Naime, u skladu s uobičajenim funkcioniranjem tržišta, smanjenje ponude, dok svi drugi čimbenici ostanu nepromijenjeni, podrazumijeva povećanje cijena. Međutim, tužitelj ne navodi nijednu okolnost kojom bi se neutralizirao učinak nestašice prešanog parafina na njegovu cijenu.

281    Stoga dokazi koji su Komisiji bili dostupni i na koje se pozvala u pobijanoj odluci dokazuju da su sudionici u zabranjenom sporazumu kupcima opravdali povećanje ili održavanje cijena parafinskog voska umjetnim povećanjima cijena prešanog parafina. Stoga postoji komplementarna veza između glavnog dijela povrede, osobito u pogledu određivanja cijena parafinskog voska, i dijela povrede „prešani parafin“.

282    Kao treće, tužitelj ipak tvrdi da su djelovanja u pogledu parafinskog voska obuhvaćala EGP, dok su djelovanja u pogledu prešanog parafina bila ograničena samo na Njemačku. Međutim, razlikom u zemljopisnom opsegu djelovanja isključila bi se jedinstvenost povrede, što bi bilo u suprotnosti s utvrđenjima Komisije u uvodnoj izjavi 295. pobijane odluke.

283    U tom pogledu valja podsjetiti da među strankama nije sporno da je, kao što proizlazi iz uvodne izjave 70. pobijane odluke, EGP relevantno zemljopisno tržište za parafinski vosak kao i za prešani parafin. Stoga bi, u skladu s gospodarskim pravilima funkcioniranja tržišta, povećanje cijena u Njemačkoj u pravilu trebalo prouzročiti povećanje cijena u drugim državama članicama.

284    Osim toga, kao što je istaknuto u točki 278. ove presude, pojava nestašice prešanog parafina u pravilu uzrokuje povećanje cijena. Stoga je Komisija mogla pravilno zaključiti da su djelovanja čiji je cilj u biti bio povećati cijene u odnosu na njemačke kupce služila i tomu da se osigura uspjeh djelovanja na tržištu parafinskog voska jer se zbog povećanja cijena prešanog parafina na njemačkom tržištu, koje je uostalom najveće tržište u EGP‑u, „opravdanje“ povećanja cijena, koje se temeljilo na nestašici prešanog parafina, kupcima parafinskog voska moglo činiti uvjerljivijim.

285    Tako je Komisija mogla pravilno smatrati da su se zbog djelovanja u pogledu prešanog parafina, koja su dovela do povećanja cijena barem u Njemačkoj, činila prihvatljivijima djelovanja u pogledu parafinskog voska, osobito jer je raspolagala dokazima o tomu da su sudionici u zabranjenom sporazumu stvarno namjeravali opravdati povećanje cijena parafinskog voska nestašicom prešanog parafina, čija je uobičajena posljedica povećanje cijena prešanog parafina.

286    U svakom slučaju, iz presude BASF i UCB/Komisija (točka 267. supra, točke 179. i 208.) proizlazi da sama činjenica da se djelovanja odnose na različita područja ne omogućuje zaključak da postoje dvije različite povrede s obzirom na to da je odlučujući element postojanje globalnog plana.

287    Stoga valja odbiti argumente tužitelja koji su podneseni u pogledu razlike u predmetnim područjima.

288    Kao četvrto, tužitelj osporava tvrdnju iz uvodne izjave 295. pobijane odluke prema kojoj se „[m]ehanizam koji se upotrijebio i testirao za parafinski vosak (odnosno periodični sastanci, rasprave i određivanje cijena) na isti [...] način primijenio i na prešani parafin“. Ističe da se u usmenim izjavama društva Shell navodi postojanje dvaju znatno različitih djelovanja i da su se sastanci o prešanom parafinu održavali puno rjeđe. Naime, između 30. listopada 1997. i 12. svibnja 2004. održala su se samo četiri „sastanka o prešanom parafinu“, dok se u istom razdoblju održalo 29 tehničkih sastanaka u pogledu parafina.

289    Najprije valja istaknuti da je Komisija raspolagala dokazima o određivanju cijena prešanog parafina tijekom dvaju tehničkih sastanaka. U bilješci društva MOL koja se odnosi na sastanak od 30. i 31. listopada 1997. postoji navod „slack wax DEM 550 DEM 600“ te su precizirani budući datumi povećanja cijena za svakog poduzetnika (uvodna izjava 145. pobijane odluke). Isto tako, u rukom pisanoj bilješci društva Total France koja se odnosi na sastanak od 11. i 12. svibnja 2004. navedeno je „40 €/t prešani parafin“ (uvodna izjava 174. pobijane odluke). Iz svih tih bilježaka proizlazi da su sudionici u zabranjenom sporazumu raspravljali o cijenama prešanog parafina i parafinskog voska te ih i odredili.

290    Osim toga, u skladu s izjavom društva Shell od 18. ožujka 2005., djelovanja su se odnosila na tri skupine proizvoda, odnosno na potpuno rafinirani vosak, čvrsti vosak, mješavine voska te, neizravno, na prešani parafin kao sirovinu.

291    Društvo Shell u istoj je izjavi tvrdilo i da je predstavnicima industrije parafinskog voska bilo jasno da će, ako se cijene tih proizvoda povećaju za određeni iznos ili postotak, doći do istodobnog povećanja cijena sirovine, odnosno prešanog parafina, koje će iznositi od 30 % do 40 % povećanja cijena parafinskog voska.

292    Nadalje, u svojoj izjavi od 26. listopada 2005. društvo Shell objasnilo je utjecaj tehničkog sastanka od 27. i 28. veljače 2003. u Münchenu (Njemačka), tijekom kojeg su sudionici u zabranjenom sporazumu raspravljali samo o parafinskom vosku, na cijenu prešanog parafina koju primjenjuje to društvo. Prema mišljenju društva Shell, čak i da nije bilo rasprava o cijeni prešanog parafina, njegov je predstavnik iz dogovora o cijeni parafinskog voska mogao zaključiti da bi se cijena prešanog parafina povećala za oko 35 eura po toni.

293    Iz toga slijedi da izjave društva Shell, na koje se tužitelj pozvao kako bi dokazao da se djelovanja u pogledu parafinskog voska razlikuju od djelovanja u pogledu prešanog parafina, ne potkrjepljuju njegovu tezu. Naime, pri predstavljanju predmetnih proizvoda obuhvaćenih djelovanjima, društvo Shell uvrstilo je prešani parafin među različite potkategorije parafinskog voska (vidjeti točku 290. ove presude). Samom se činjenicom da su se, prema mišljenju društva Shell, djelovanja odnosila na prešani parafin samo neizravno, ne dovodi u pitanje jedinstvenost povrede s obzirom na to da su sudionici mogli predvidjeti povećanja cijena prešanog parafina na temelju povećanja koja su na tehničkim sastancima bila dogovorena za parafinski vosak.

294    Zbog toga se očitovanjem tužitelja, prema kojem su se sastanci u pogledu prešanog parafina održavali puno rjeđe od sastanaka u pogledu parafinskog voska, ne može dovesti u pitanje tvrdnja Komisije da su se za dva dijela povrede upotrijebili isti mehanizmi. Naime, budući da su povećanja cijena parafinskog voska automatski dovodila do povećanja cijena prešanog parafina, koja su sudionici mogli predvidjeti, valja smatrati da u svrhu postizanja usklađenih povećanja cijena prešanog parafina nije bilo potrebno redovito raspravljati o cijenama prešanog parafina niti ih određivati.

295    Stoga se argumenti tužitelja u pogledu funkcioniranja dvaju dijelova povrede trebaju odbiti. Naime, iz dokaza dostupnih Općem sudu proizlazi da su njihova funkcioniranja bila vrlo slična.

296    Kao peto, tužitelj tvrdi da sudionici u dvama dijelovima povrede nisu bili isti. Međutim, iz presuda Jungbunzlauer/Komisija (t. 243. supra, t. 312.) i Tokai Carbon i dr./Komisija (t. 184. supra, t. 120.) proizlazi da valja uzeti u obzir jesu li sudionici u različitim razmatranim djelovanjima isti.

297    Valja istaknuti da su svi sudionici u postupanjima koja predstavljaju povredu u pogledu prešanog parafina, poduzetnici Dea (kasnije Shell, nakon stjecanja društva Dea), ExxonMobil, Sasol i Total, također sudjelovali u djelovanjima u pogledu parafinskog voska (uvodna izjava 2. pobijane odluke). Ta se situacija znatno razlikuje od činjeničnog okvira predmeta u kojima su donesene presude Tokai Carbon i dr./Komisija (t. 184. supra) i Jungbunzlauer/Komisija (t. 243. supra), na koje se pozvao tužitelj. U tim je predmetima preklapanje među poduzetnicima, koji su sudjelovali u djelovanjima koja su se odnosila na različita tržišta, bilo ograničenije.

298    Osim toga, valja napomenuti da društva MOL, Repsol i ENI tijekom razdoblja povrede nisu prodavala prešani parafin krajnjim kupcima na njemačkom tržištu, osim manjih količina koje je društvo Repsol prodalo 1999. i 2000. Stoga je njihovo sudjelovanje u dijelu povrede „prešani parafin“ već bilo isključeno zbog njihovog poslovnog položaja.

299    Naposljetku, valja podsjetiti da se o prešanom parafinu raspravljalo i na dvama tehničkim sastancima kojima su prisustvovali i predstavnici društava MOL i „H&R/Tudapetrol“ te na kojima se odredila cijena prešanog parafina. Isto tako, društvo MOL prisustvovalo je i tehničkom sastanku od 3. i 4. studenoga 1998. na kojem su se sudionici složili da će povećanje cijena parafinskog voska opravdati nestašicom prešanog parafina. Iz toga slijedi da su za djelovanja u pogledu prešanog parafina te povezanost između dvaju tržišta proizvoda i dvaju dijela djelovanja znali ne samo oni poduzetnici koje se smatralo odgovornima za djelovanja u pogledu prešanog parafina (društva Shell, ExxonMobil i Sasol te grupa Total), nego i drugi poduzetnici.

300    Stoga se argumenti tužitelja koji se temelje na nepostojanju istovjetnosti poduzetnika sudionika trebaju odbiti s obzirom na to da su svi poduzetnici koji su sudjelovali u dijelu povrede „prešani parafin“ sudjelovali i u djelovanjima u pogledu parafinskog voska te da su i drugi poduzetnici sudionici znali za djelovanja u pogledu prešanog parafina i za komplementarnost dvaju djelovanja.

301    Kao šesto, tužitelj navodi da, u skladu s pobijanom odlukom, jedinstvenost povrede proizlazi iz činjenice da je zajednički cilj djelovanja u pogledu parafinskog voska i djelovanja u pogledu prešanog parafina bio nadzor i određivanje cijena. Međutim, taj bi cilj bio zajednički velikoj većini zabranjenih sporazuma, tako da bi takav kriterij Komisiji omogućio da različite povrede umjetno i proizvoljno smatra jedinstvenom povredom.

302    Valja utvrditi da iz prethodne analize proizlazi da je postojala uska povezanost između dvaju tržišta proizvoda i djelovanja koja su se odnosila na njih. U tom je pogledu dovoljno podsjetiti da su predmetni poduzetnici mogli relativno precizno predvidjeti povećanje cijena prešanog parafina, koje je uslijedilo nakon povećanja cijena parafinskog voska koja su bila dogovorena na tehničkim sastancima. Isto tako, Komisija je iznijela dokaz da su sudionici na jednom tehničkom sastanku povećanje cijena parafinskog voska namjeravali opravdati nestašicom prešanog parafina. Naposljetku, sudionici su tijekom dvaju sastanaka istodobno raspravljali o cijenama parafinskog voska i prešanog parafina te ih i odredili.

303    Stoga je Komisija prikupila dovoljno indicija i dokaza da bi dokazala da su djelovanja u pogledu parafinskog voska i djelovanja u pogledu prešanog parafina bila dio sveukupnog plana kojeg su sudionici bili svjesni.

304    Komisija je tako pravilno smatrala da dio povrede „prešani parafin“ i glavni dio povrede predstavljaju jedinstvenu povredu.

305    Taj zaključak nije moguće dovesti u pitanje drugim argumentima tužitelja.

306    Kao prvo, tužitelj ističe da je Komisija svakom dijelu povrede dodijelila različito trajanje, od 1992. do 2005. za parafinski vosak i od 1997. do 2004 za prešani parafin. Osim toga, nisu se poklapali ni početak ni kraj navodnih djelovanja. Međutim, u presudi Jungbunzlauer/Komisija (t. 243. supra, t. 312.) Opći sud uzeo je u obzir taj element kako bi isključio kvalifikaciju kao jedinstvene povrede.

307    Iako je točno da je Opći sud u svojoj presudi Jungbunzlauer/Komisija (t. 243. supra, t. 312.) uzeo u obzir različito trajanje djelovanja u pogledu dvaju različitih proizvoda, to ne mijenja činjenicu da taj element nije bio odlučujući u njegovoj analizi. Naime, Opći sud istaknuo je važnost nepostojanja sveukupnog plana te je naveo i vrlo ograničeno preklapanje sudionika u dvjema povredama. Usto su, za razliku od tržišta limunske kiseline i tržišta natrijeva glukonata koja su ispitana u presudi Jungbunzlauer/Komisija, t. 243. supra, i koja nisu povezana, tržište parafinskog voska i tržište prešanog parafina vertikalno povezana, tako da su predmetni poduzetnici na temelju povećanja dogovorenih za parafinski vosak čak mogli predvidjeti u kojoj će se mjeri povećati cijena prešanog parafina. Stoga se činjenični okvir u ovom slučaju znatno razlikuje od okvira u predmetu u kojem je donesena presuda Jungbunzlauer/Komisija, t. 243. supra.

308    Osim toga, valja istaknuti da se u ustaljenoj sudskoj praksi, navedenoj u točkama 265. do 267. ove presude, kao kriterij jedinstvenosti povrede ne navodi činjenica da su trajanja djelovanja u pogledu različitih proizvoda jednaka. Naprotiv, u navedenoj se sudskoj praksi stavlja naglasak na postojanje sveukupnog plana kojeg su sudionici svjesni, a to je kriterij koji je u ovom slučaju ispunjen.

309    Stoga valja odbiti argument tužitelja koji se temelji na različitom trajanju djelovanja u pogledu parafinskog voska i prešanog parafina.

310    Kao drugo, prema mišljenju tužitelja, Komisija je pogrešno utvrdila da su predstavnici poduzetnika koji su sudjelovali na sastanku od 8. i 9. ožujka 1999., koji se posebno odnosio na prešani parafin, bili isti kao oni koji su sudjelovali na tehničkim sastancima koji su se općenito odnosili na parafinski vosak. Što se tiče društva Total France, ne samo da su sudionici na navedenom sastanku bili različiti od sudionika na tehničkim sastancima, nego čak nisu bili zaposlenici društva Total France, već društva Total Deutschland.

311    Tim se argumentom ne može dovesti u pitanje analiza Komisije. Naime, Komisija je u uvodnoj izjavi 295. pobijane odluke mogla valjano zaključiti da su „sudionici […] uglavnom bili isti“ jer su predstavnici više drugih poduzetnika, kao što su Shell i Sasol, zapravo bili isti na obje vrste sastanaka.

312    U svakom slučaju valja podsjetiti (vidjeti točku 265. ove presude) da je sa stajališta utvrđivanja postojanja jedinstvene povrede odlučujući element taj što su djelovanja u pogledu različitih tržišta dio globalnog plana kojeg su sudionici svjesni. Međutim, činjenica da se o prešanom parafinu raspravljalo na dvama tehničkim sastancima i da su sudionici na tim tehničkim sastancima čak odredili cijene prešanog parafina upućuje na to da su osobe odgovorne za parafinski vosak dobro znale za djelovanja u pogledu prešanog parafina. Isto tako, činjenica da su sudionici na tehničkom sastanku od 3. i 4. studenoga 1998. povećanje cijena parafinskog voska htjeli opravdati nestašicom na tržištu prešanog parafina upućuje na to da su bili svjesni komplementarnosti djelovanja u pogledu dvaju proizvoda.

313    Stoga nije relevantan argument tužitelja koji se temelji na činjenici da njegov predstavnik na tehničkim sastancima nije bio isti kao predstavnik na sastanku u pogledu prešanog parafina od 8. i 9. svibnja 1999.

314    S obzirom na sva prethodna razmatranja, valja potvrditi utvrđenje Komisije prema kojemu su djelovanja u pogledu parafinskog voska i djelovanja u pogledu prešanog parafina predstavljala jedinstvenu povredu te stoga odbiti argumente tužitelja iznesene u okviru prvog dijela prvog tužbenog razloga.

315    Konačno, valja napomenuti da su argumenti tužitelja kojima se dovodi u pitanje trajnu narav povrede bili istaknuti u okviru drugog dijela ovog tužbenog razloga. Stoga će Opći sud o tim argumentima odlučiti na kraju svojeg ispitivanja drugog dijela.

 Drugi dio, koji se temelji na povredi članka 81. UEZ‑a i obveze obrazlaganja u pogledu kvalifikacije djelovanja koja se odnose na prešani parafin

316    Tužitelj smatra da Komisija nije raspolagala dostatnim dokazima da bi utvrdila da su se na tehničkim sastancima odvijala djelovanja kojima se ograničavalo tržišno natjecanje u pogledu prodaje prešanog parafina krajnjim potrošačima u Njemačkoj. Čak i pod pretpostavkom da su se sastanci od 30. i 31. listopada 1997. te 11. i 12. svibnja 2004. odnosili na ograničavajuće djelovanje u pogledu prodaje prešanog parafina krajnjim kupcima u Njemačkoj, ti su sastanci predstavljali samo dvije jednokratne povrede (od kojih je prva uostalom zastarjela) te se njima ne može potkrijepiti zaključak o postojanju jedne trajne povrede između 1997. i 2004. Stoga je Komisija povrijedila članak 81. UEZ‑a i svoju obvezu obrazlaganja u tom pogledu.

 Pobijana odluka

317    Komisija je u uvodnoj izjavi 288. pobijane odluke tvrdila sljedeće:

„Društvo Sasol i društvo Shell izričito priznaju da su cijene prešanog parafina bile predmet rasprava između konkurenata, osobito od kraja 1990-ih, te su dostavili detaljne podatke o određenim kontaktima o kojima je riječ (vidjeti također uvodnu izjavu 112.). Tijekom sastanka koji je održan 30. i 31. listopada 1997. (vidjeti uvodnu izjavu 145.) rasprave o temi prešani parafin vodila su barem društva ENI, H&R/Tudapetrol, MOL, Repsol, Sasol, Dea (nakon 2002. Shell) i Total, a koje su dovele do povećanja cijena. Nazočnost društava Shell i Total utvrđena je na barem jednom sastanku posebno posvećenom prešanom parafinu, 8. i 9. ožujka 1999. (vidjeti uvodnu izjavu 152.). Društva Sasol i ExxonMobil ne poriču svoju nazočnost na tom sastanku u svojem odgovoru na obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku i njihova nazočnost čini se zaista vjerojatnom s obzirom na rukom pisanu bilješku u internoj elektroničkoj poruci društva Shell, koja je poslana sutradan i odnosi se na ,sve proizvođače’. Društva Sasol, Shell i Total također su imala svoje predstavnike na tehničkom sastanku od 11. i 12. svibnja 2004. (vidjeti uvodnu izjavu 174.) tijekom kojeg je [sklopljen] sporazum o cijeni prešanog parafina. Komisija osim toga napominje da je prešani parafin bio predmet rasprava tijekom određenih tehničkih sastanaka koji su održani uz sudjelovanje društava ExxonMobil, Sasol, Shell i Total. Društvo ExxonMobil priznalo je da je sudjelovalo u tim raspravama između 1993. i 1996. Društvo ExxonMobil također je priznalo da je osoba [T. H.], predstavnik društva ExxonMobil, sudjelovala u raspravama o prešanom parafinu za račun proizvođača iverice za njemačko govorno područje u Europi između 1999. i 2001. te općenito potvrdilo da su rasprave vođene u okviru dogovorâ zabranjenog sporazuma o prešanom parafinu koji se prodavao krajnjim kupcima. Usto, društvo Total navodi da su održane rasprave o povećanju cijena prešanog parafina. Društva Shell i ExxonMobil također potvrđuju da su sastanci na kojima se raspravljalo o prešanom parafinu održani izvan tehničkih sastanaka. Iako su društva ENI, H&R/Tudapetrol, MOL i Repsol bila također nazočna na određenim sastancima, Komisija smatra da dostupni dokazi nisu dovoljni za utvrđivanje odgovornosti tih poduzetnika u vezi s prešanim parafinom. Usto, iako se čini da se određeni dokazi odnose na druga razdoblja i tržišta, Komisija smatra da dostupni dokazi omogućuju samo zaključivanje o povredi u vezi s prešanim parafinom koji se prodavao krajnjim kupcima na njemačkom tržištu od 1997. do 2004.“

318    Osim toga, Komisija je u uvodnoj izjavi 112. pobijane odluke tvrdila sljedeće:

„Pitanje prešanog parafina obrađeno je tijekom određenih tehničkih sastanaka [uvodne izjave 144., 145., 152., 157., 174. i 175. pobijane odluke]. Usto, sporazumi o prešanom parafinu koji se prodavao krajnjim kupcima na njemačkom tržištu ostvareni su barem jedanput izvan tehničkih sastanaka kada su se predstavnici društava Shell, Sasol, ExxonMobil i Total, a možda i drugih, sastali i produbili raspravu o prešanom parafinu, odnosno, odredili cijene i razmijenili osjetljive poslovne informacije. Primjerice, dokazano je da je takav sastanak održan u Düsseldorfu 8. i 9. ožujka 1999. Osobe koje su predstavljale poduzetnike tijekom sastanka koji je bio posebno posvećen parafinskom vosku bile su, za većinu poduzetnika, one iste koje su sudjelovale na tehničkim sastancima, uz iznimku društva Total.“

319    Valja istaknuti da se uvodne izjave 144., 145., 152., 157., 174. i 175. pobijane odluke odnose, redom, na sastanke od 19. i 20. lipnja 1997., 30. i 31. listopada 1997., 8. i 9. ožujka 1999., 3. i 4. veljače 2000., 11. i 12. svibnja 2004., te 3. i 4. kolovoza 2004.

320    U pobijanoj odluci Komisija je svoju odluku o neutvrđivanju postojanja protutržišnih djelovanja za prešani parafin u vezi s prodajom krajnjim kupcima u Njemačkoj opravdala na sljedeći način:

„[…]

(289) Komisija osim toga smatra da su rasprave obrađivale isključivo prešani parafin koji su prodavali poduzetnici povezani s krajnjim kupcima kao što proizvođači iverice, a ne primjerice parafinskog voska. Iako izjave poduzetnika uglavnom ne utvrđuju nikakvu razliku između različitih načina korištenja prešanog parafina, u elektroničkoj se pošti iz uvodne izjave 152. [o sastanku u Düsseldorfu od 8. i 9. ožujka 1999.] navodi isključivo prešani parafin koji se prodavao proizvođačima iverice. Stoga Komisija smatra da postoji sumnja u to je li prodaja prešanog parafina kupcima koji nisu krajnji kupci bila predmet povrede te je svoje zaključke ograničila na prešani parafin koji se prodavao krajnjim kupcima. Ta razmatranja potvrdila su društva Shell i ExxonMobil [Shell, spis, str. 8122. – 8123., 38846.; Exxon, odgovor na obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku, str. 36. – 48.].

(290) Dostupni dokazi upućuju na to da su se povremene rasprave o prešanom parafinu odnosile većinom na njemačko tržište. Sva ta društva, ExxonMobil, Sasol, Shell i Total, prodavala su prešani parafin na njemačkom tržištu te su se sastanci na kojima je prešani parafin bio predmet rasprava održali u Njemačkoj. Komisija smatra da ne postoji dovoljno indicija koje bi omogućile zaključak da su se dogovori o prešanom parafinu također odnosili na prešani parafin koji se prodavao kupcima u drugim zemljama.

(291) Komisija smatra da je povreda, u dijelu u kojem se odnosi na prešani parafin koji se prodavao krajnjim kupcima na njemačkom tržištu, počela tijekom sastanka od 30. i 31. listopada 1997. i završila tijekom sastanka od 11. i 12. svibnja 2004.

(292) Komisija stoga smatra da su rasprave o prešanom parafinu koji se prodavao krajnjim kupcima na njemačkom tržištu dovele do sporazuma i/ili usklađenih djelovanja u smislu članka 81. [UEZ‑a] i članka 53. Sporazuma o EGP‑u. Taj se zaključak temelji na neovisnim i usklađenim izjavama društava Shell i Sasol, potkrijepljenima izjavama društava ExxonMobil i Total. Taj je zaključak potvrđen dokazima u pisanom obliku.“

 Ispitivanje dokaza o protutržišnim sastancima

321    U ovom slučaju, tužitelj smatra da Komisija nije raspolagala dostatnim dokazima da bi utvrdila da su se na tehničkim sastancima odvijala protutržišna djelovanja u pogledu prodaje prešanog parafina krajnjim potrošačima u Njemačkoj.

322    Kao prvo, valja podsjetiti da su i društvo Shell (vidjeti točke 290. do 292. ove presude) i društvo ExxonMobil u svojim izjavama od 14. lipnja 2006. naveli da su se protutržišna djelovanja odnosila i na prešani parafin te da su se rasprave u tom pogledu održavale tijekom multilateralnih sastanaka između konkurenata. Društvo Shell čak je pojasnilo da se o prešanom parafinu raspravljalo na određenim tehničkim sastancima i određenim sastancima posvećenima prešanom parafinu. Te su izjave, nakon pomnog razmišljanja, iznesene na temelju svjedočanstava osoba koje su sudjelovale na tehničkim sastancima, a i one također inkriminiraju poduzetnike u ime kojih su dane. Stoga su one u smislu sudske prakse iz točke 66. ove presude osobito pouzdane.

323    Kao drugo, valja istaknuti da su te izjave potkrijepljene dokazima u pisanom obliku iz razdoblja povrede. Međutim, kao što je Komisija navela u uvodnoj izjavi 215. pobijane odluke, bilješke društva MOL sastavila je tijekom sastanaka osoba koja im je prisustvovala te je njihov sadržaj strukturiran i relativno detaljan. Stoga je, prema sudskoj praksi navedenoj u točki 80. ove presude, dokazna vrijednost tih bilježaka vrlo velika.

324    Kao prvo, što se tiče tehničkog sastanka od 19. i 20. lipnja 1997. u uvodnoj izjavi 144. pobijane odluke, Komisija se oslonila na bilješku društva MOL koja sadrži navode „Shell/NL, koji prodaje prešani parafin, primjerice, društvu Bolsius“ i „prešani parafin: DEM 550“. Tužitelj ne podnosi nikakvo očitovanje u pogledu te bilješke.

325    Opći sud utvrđuje da se navedenom bilješkom dokazuje postojanje rasprava o prešanom parafinu i sporazuma o određivanju njegove cijene, kao što je Komisija to pravilno istaknula kada se na taj tehnički sastanak pozvala u uvodnoj izjavi 112. pobijane odluke.

326    Kao drugo, što se tiče sastanka od 30. i 31. listopada 1997., Komisija je u uvodnoj izjavi 145. pobijane odluke navela bilješku društva MOL koja sadrži navod „slack wax: DEM 550 600“.

327    Tužitelj tvrdi da iz te bilješke ne proizlazi da su sudionici sklopili sporazum o prodaji prešanog parafina krajnjim kupcima u Njemačkoj. Najdosljednije objašnjenje bilo bi da se navod „slack wax: DEM 550 600“ odnosio na cijenu parafinskog voska.

328    To se tumačenje ne može prihvatiti s obzirom na to da bi bilo potpuno nerazumno da predstavnik društva MOL za upućivanje na cijene parafinskog voska navede „slack wax“ (prešani parafin). Osim toga, u skladu s bilješkom društva MOL, cijene parafinskog voska iznosile su od 950 do 1350 DEM, ovisno o vrsti i stupnju prerađenosti, tako da nije bilo razumno smatrati da bi cijena od 600 DEM mogla odgovarati cijeni parafinskog voska. Suprotno tomu, navod „slack wax: DEM 550 600“ savršeno je u skladu sa sadržajem bilješke društva MOL koja se odnosi na prethodni sastanak održan 19. i 20. lipnja 1997., u kojoj se navodi da je za prešani parafin bila određena cijena u iznosu od 550 DEM.

329    Tužitelj ipak tvrdi da iz bilješke društva MOL ne proizlazi da su sudionici odredili cijenu prešanog parafina s ciljem prodaje krajnjim njemačkim kupcima.

330    Međutim, taj argument nije relevantan s obzirom na to da se određivanje cijena općenito primjenjuje na sve kupce, uključujući krajnje njemačke kupce. Osim toga, Komisija je razloge zbog kojih je odlučila ograničiti opseg protutržišnih djelovanja u pogledu prešanog parafina na prodaju krajnjim njemačkim kupcima objasnila u uvodnim izjavama 289. do 292. pobijane odluke, koje su navedene u točki 320. ove presude. Tužitelj nije iznio argumente u pogledu tih odlomaka pobijane odluke.

331    Stoga se Komisija u uvodnoj izjavi 112. pobijane odluke pravilno oslonila na taj tehnički sastanak i povezane dokaze kako bi dokazala postojanje dijela povrede „prešani parafin“.

332    Kao treće, Komisija je u uvodnoj izjavi 152. pobijane odluke ispitala sastanak posvećen prešanom parafinu, održan 8. i 9. ožujka 1999., kojem su, u najmanju ruku, prisustvovali predstavnici društava Shell, Total i ExxonMobil.

333    U skladu s uvodnom izjavom 152. pobijane odluke, rukom pisana bilješka društva Shell iz razdoblja povrede dokazuje da je predstavnik tog društva očekivao da će osobe koje predstavljaju različite poduzetnike na sastanku od 8. i 9. ožujka 1999. razmijeniti informacije o opskrbi određenih kupaca prešanim parafinom. Navedena bilješka sadrži navod „8/9.3.99 PM = iverica“, pri čemu PM, prema tvrdnjama društva Shell, znači „parafinska mafija“. Dan nakon tog sastanka navedeni je predstavnik poslao elektroničku poštu svojem nadređenom u kojoj je izjavio da društvo Shell od 1. lipnja 1999. namjerava povećati za 8 % do 10 % cijene prešanog parafina koji se upotrebljava u sektoru iverice. U rukom pisanoj bilješci koja se odnosi na tu elektroničku poštu bilo je navedeno sljedeće: „Svi proizvođači uviđaju potrebu povećanja (cijena).“

334    Komisija je iz toga zaključila da su osobe koje su predstavljale društva tijekom sastanka dogovorile povećanje cijena prešanog parafina u industriji iverice i da je društvo Shell namjeravalo provesti taj sporazum od lipnja 1999.

335    Opći sud smatra da je to tumačenje točno i potkrijepljeno drugim dokazima koji se odnose na djelovanja u pogledu prešanog parafina, tako da ga valja potvrditi.

336    Tužitelj ipak tvrdi da se dokazima koji se odnose na sastanak od 8. i 9. ožujka 1999. ne može potkrijepiti stajalište Komisije jer taj sastanak nije bio tehnički sastanak. Naime, Komisija je u uvodnoj izjavi 275. pobijane odluke iz svoje istrage isključila sve kontakte izvan tehničkih sastanaka.

337    U uvodnoj izjavi 275. pobijane odluke Komisija je tvrdila sljedeće:

„Komisija je odabrala ne istraživati bilateralne kontakte, zato što trud koji je potreban da bi se dokazalo dodatne elemente te povrede, a koji ne bi očito izmijenio krajnji rezultat, ne bi bio proporcionalan. Iz tog je istog razloga Komisija odabrala ne istraživati druge kontakte do kojih je dolazilo izvan tehničkih sastanaka. Komisija također smatra da je s dovoljnom sigurnošću utvrdila postojanje jedinstvene i trajne povrede u vezi s djelovanjima koje je istraživala.“

338    Opći sud u tom pogledu smatra da Komisija ne može biti obvezna upotrijebiti istu terminologiju kao i članovi zabranjenog sporazuma kako bi imenovala različite dokaze. Konkretno, iako je točno da je više sudionika izjavilo da su se na tehničkim sastancima odvijale rasprave o parafinskom vosku i da su se drugi posebni sastanci odnosili na prešani parafin, to ne mijenja činjenicu da ta razlika nije jasna jer su se rasprave o prešanom parafinu vodile i na tehničkim sastancima. Usto, Komisija iz svoje istrage očito nije isključila posebne sastanke o prešanom parafinu s obzirom na to da je, među drugim multilateralnim protutržišnim sastancima koji su kvalificirani kao „tehnički sastanci“, sastanku od 8. i 9. ožujka 1999. u uvodnoj izjavi 152. pobijane odluke posvetila relativno opsežnu analizu.

339    U svakom slučaju, činjenica da je Komisija u određenom trenutku tijekom upravnog postupka odlučila da će svoje napore usmjeriti na određene aspekte postupanja koja predstavljaju povredu i da neće istražiti ostale aspekte ne može joj uskratiti mogućnost da u trenutku donošenja pobijane odluke upotrijebi sve dokaze kojima raspolaže, pod uvjetom da su se poštovala postupovna jamstva.

340    Međutim, tužitelj ne tvrdi da su njegova postupovna prava povrijeđena u pogledu upotrebe dokaza koji se odnose na sastanke koji nisu „tehnički sastanci“. U svakom slučaju, dokazi o tom sastanku već su se nalazili u obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku te je tužitelj u tom pogledu u svojem odgovoru na obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku podnio očitovanja koja je Komisija razmotrila u uvodnoj izjavi 152. pobijane odluke.

341    Konačno, iz izjave društva ExxonMobil u pogledu tog sastanka proizlazi da se taj sastanak odnosio „posebno [na] prešani parafin koji je namijenjen proizvođačima iverice na njemačkom govornom području u Europi“ te se njome dopunjuju elementi koji su Komisiju mogli navesti na zaključak da, što se tiče dijela povrede „prešani parafin“, raspolaže dostatnim dokazima samo u pogledu prodaje krajnjim njemačkim kupcima.

342    Kao četvrto, što se tiče sastanka od 3. i 4. veljače 2000., Komisija se slaže s tužiteljem u pogledu utvrđenja da nisu postojali dokazi da su se na tom sastanku vodile rasprave o prešanom parafinu i da se radilo o pogrešci u pisanju koja se sastojala od navoda uvodne izjave 157. pobijane odluke u bilješci iz uvodne izjave 112.

343    Kao peto, što se tiče tehničkog sastanka od 17. i 18. prosinca 2002., Komisija je u uvodnoj izjavi 168. pobijane odluke navela komentare iz razdoblja nastanka činjenica koje je predstavnik društva Total France dodao u tablicu koja je proslijeđena tijekom tog tehničkog sastanka. Tablica i komentari sadrže osjetljive poslovne informacije o parafinskom vosku i prešanom parafinu. Komentari društva Total France sadrže navod „prešani parafin ispod 500 eura“.

344    Komisija je na temelju toga zaključila da je cijena prešanog parafina bila predmet rasprava koje su se vodile na tom tehničkom sastanku.

345    Tužitelj prigovara Komisiji da iz tih navoda ne proizlazi nijedan sporazum u pogledu cijena prešanog parafina.

346    U tom pogledu valja istaknuti da Komisija nije tvrdila da je na tom sastanku bio sklopljen sporazum u pogledu cijena prešanog parafina. Osim toga, dio povrede „prešani parafin“ bio je složen te je, kao i glavni dio povrede, obuhvaćao sporazume i usklađena djelovanja kao i razmjenu poslovno osjetljivih informacija o cijeni prešanog parafina.

347    Konačno, tumačenjem tužitelja, prema kojemu je rukom pisana bilješka sastavljena tijekom sastanka od 28. veljače 2003., toj se bilješci nikako ne oduzima dokazna snaga s obzirom na to da ona u svakom slučaju predstavlja dokaz da su se protutržišne rasprave o prešanom parafinu vodile tijekom 2002. ili 2003.

348    Stoga su predmetni komentari dio niza dokaza o postojanju dijela povrede „prešani parafin“.

349    Kao šesto, što se tiče sastanka od 11. i 12. svibnja 2004., Komisija je u uvodnoj izjavi 174. pobijane odluke ispitala bilješku pronađenu u prostorijama društva Total France koja sadrži sljedeće navode:

„ -> Sasol 40 €/50 $. – Kraj srpnja.

-> Sri: 38. - 28.

-> 1. srpnja

+ FRP: 70 -> 6000 €/t

+ Lučice: 50 -> 500 €/t

+ Mikrovosak: 25 -> 50 $/t

[...]

-> 40 €/t prešani parafin.“

350    U skladu s uvodnom izjavom 174. pobijane odluke:

„[…] posljednji redak upućuje na to da je povećanje cijena bilo dogovoreno i za prešani parafin. Iz općeg konteksta bilješke proizlazi da strelica ispred cijene upućuje na postojanje strategije dogovorene za budućnost, to jest namjeravano povećanje cijena.“

351    Prema mišljenju tužitelja, stvaran je sadržaj tog dokumenta to da je jedan od sudionika (društvo Sasol ili neki drugi njemački proizvođač) naveo svoje ciljeve u pogledu cijena.

352    Opći sud smatra da tužitelj nije dao uvjerljivo i dosljedno zamjensko tumačenje kojim bi se moglo dovesti u pitanje tumačenje Komisije. Naime, iz spisa proizlazi da je u bilješkama, kada se radilo o jednostranom prijedlogu cijene, bilo navedeno ime poduzetnika, njegova predstavnika ili barem države u kojoj poduzetnik ima sjedište, čega nema u slučaju navoda „40 €/t prešani parafin“.

353    Stoga valja zaključiti da Komisija nije počinila pogrešku u ocjeni dokazna koji se odnose na sastanke tijekom kojih se raspravljalo o prešanom parafinu.

354    Valja zaključiti da je Komisija, na temelju izjava poduzetnikâ i dokaza u pisanom obliku koji se odnose na sastanke na kojima je tužitelj bio prisutan i koji su navedeni u uvodnim izjavama 144., 145., 152., 168. i 174. pobijane odluke, mogla valjano utvrditi postojanje protutržišnih djelovanja koja su se sastojala od sporazuma ili usklađenih djelovanja te od razmjene poslovno osjetljivih informacija o cijeni prešanog parafina, kao i sudjelovanja tužitelja u tom dijelu povrede.

 Trajna narav dijela povrede „prešani parafin“

355    Tužitelj tvrdi da Komisija nije dokazala trajnu povredu u pogledu prodaje prešanog parafina krajnjim njemačkim kupcima između 1997. i 2004. Čak i ako Opći sud utvrdi da su dokazi Komisije u pogledu tehničkih sastanaka od 30. i 31. listopada 1997. te 11. i 12. svibnja 2004. dovoljni, radilo se o samo dvije jednokratne povrede, od kojih je prva uostalom zastarjela.

356    Kao prvo, valja istaknuti da je tužitelj svoju argumentaciju temeljio na pretpostavci da se u najboljem slučaju samo ta dva sastanka ujedno mogu smatrati i sastancima na kojima se raspravljalo o prešanom parafinu. Međutim, kao što proizlazi iz gore navedenog ispitivanja, Komisija je raspolagala dokazima u pisanom obliku o postojanju takvih djelovanja za pet sastanaka koji su se održali 19. i 20. lipnja 1997., 30. i 31. listopada 1997., 8. i 9. ožujka 1999., 17. i 18. prosinca 2002. (ili pak 28. veljače 2003.) te 11. i 12. svibnja 2004.

357    Kao drugo, valja podsjetiti na zaključak iz točke 314. ove presude prema kojemu je Komisija pravilno smatrala da djelovanja u pogledu parafinskog voska i djelovanja u pogledu prešanog parafina predstavljaju jedinstvenu povredu. Stoga se dokazi koji se odnose na djelovanja u pogledu prešanog parafina trebaju ocijeniti u okviru svih dokaza koje je prikupila Komisija u pogledu jedinstvene povrede. Njima je dokazano postojanje trajnih kontakata među poduzetnicima koji su sudjelovali u djelovanjima u pogledu prešanog parafina.

358    Kao treće, kao što proizlazi iz izjave društva Shell navedene u točki 291. ove presude, predstavnicima industrije parafinskog voska bilo je jasno da će, ako se cijene tih proizvoda povećaju za određeni iznos ili postotak, doći do istodobnog povećanja cijena sirovine, odnosno prešanog parafina, to jest povećanja za 30 % do 40 % povećanja cijena parafinskog voska. Stoga su protutržišne rasprave koje su se vodile u pogledu parafinskog voska utjecale i na cjenovnu politiku sudionika u pogledu prešanog parafina, čime se dodatno opravdava činjenica da je Komisija utvrdila trajnu narav dijela povrede „prešani parafin“.

359    Slijedom toga, valja potvrditi utvrđenje Komisije iz pobijane odluke prema kojemu je dio „prešani parafin“ bio dio trajne povrede te odbiti argumente koje je tužitelj istaknuo u tom pogledu.

 Ograničenje protutržišnih djelovanja na Njemačku

360    Tužitelj smatra da Komisija u pobijanoj odluci nije opravdala ograničenje dosega dijela povrede „prešani parafin“ na krajnje njemačke kupce.

361    U tom se pogledu valja složiti s Komisijom da okolnost da je s predmetnim poduzetnicima postupala njima u korist zbog postojanja sumnje u pogledu postojanja djelovanja koja su bila opsežnija od prodaje krajnjim kupcima u Njemačkoj ne može dovesti u pitanje zakonitost pobijane odluke. Naime, Komisija treba i dalje moći uzeti u obzir, radi izricanja novčanih kazni, samo protutržišna djelovanja u čije postojanje ne postoji nikakva sumnja.

362    Konačno, kao što je istaknuto u točki 329. ove presude, Komisija je uvodnim izjavama 289. do 292. pobijane odluke, koje su preuzete u točki 320. ove presude, obrazložila zašto je smatrala da su protutržišna djelovanja koja se odnose na prešani parafin bila ograničena na prodaju krajnjim njemačkim kupcima. Međutim, tužitelj nije iznio argumente u pogledu tih odlomaka pobijane odluke.

363    Osim toga, elementi koje je Komisija navela prilikom pojedinačnog ispitivanja sastanaka (vidjeti točke 323. do 352. ove presude) dovoljni su da bi se potkrijepilo njezino stajalište o postojanju protutržišnih djelovanja u pogledu prešanog parafina, tako da je suvišna analiza argumentacije tužitelja u pogledu dokaza navedenih u uvodnoj izjavi 288. pobijane odluke (vidjeti točku 317. ove presude).

364    Stoga valja zaključiti da je Komisija, s obzirom na dokaze koje je prikupila, mogla valjano utvrditi postojanje protutržišnih djelovanja koja su se sastojala od sporazuma ili usklađenih djelovanja te od razmjene poslovno osjetljivih informacija o cijeni prešanog parafina, kao i sudjelovanja tužitelja u tom dijelu povrede (vidjeti točku 354. ove presude). Osim toga, valja potvrditi i utvrđenje Komisije iz pobijane odluke prema kojemu je dio „prešani parafin“ bio dio trajne povrede (vidjeti točku 359. ove presude).

365    Stoga valja odbiti prigovor tužitelja koji se temelji na povredi članka 81. UEZ‑a.

366    Isto tako, utvrđenja Komisije preuzeta u točkama 317. do 320. ove presude te dokumenti na koje upućuju, jasno i nedvosmisleno odražavaju zaključke Komisije u pogledu dijela povrede „prešani parafin“ kako bi se zainteresiranim osobama omogućilo da se upoznaju s razlozima u tom pogledu, a nadležnom sudu da provodi svoj nadzor u smislu sudske prakse navedene u točki 239. ove presude.

367    Stoga treba odbiti i prigovor tužitelja koji se temelji na povredi obveze obrazlaganja.

368    S obzirom na sva prethodna razmatranja, valja odbiti drugi dio prvog tužbenog razloga, a time i cijeli prvi tužbeni razlog.

3.     Treći tužbeni razlog, koji se temelji na povredi članka 81. UEZ‑a i načelâ pretpostavke nedužnosti, pravne sigurnosti i jednakog postupanja u pogledu sudjelovanja tužitelja u povredi nakon 12. svibnja 2004.

 Prvi dio, koji se temelji na povredi članka 81. UEZ‑a i načela pretpostavke nedužnosti

369    Što se tiče trajanja povrede u pogledu parafinskog voska, Komisija je smatrala da je grupa Total u njoj sudjelovala između 3. rujna 1992. i 28. travnja 2005. (dvanaest godina i sedam mjeseci). Međutim, tužitelj tvrdi da je u povredi prestao sudjelovati 12. svibnja 2004., kada se održao posljednji tehnički sastanak na kojemu je sudjelovao.

370    U uvodnoj izjavi 602. pobijane odluke Komisija je tvrdila sljedeće:

„Total izjavljuje da nakon sastanka od 11. i 12. svibnja 2004. nije sudjelovao ni na jednom tehničkom sastanku te dodaje da je prema jednoj internoj obavijesti njegov predstavnik otkazao svoje putovanje na sastanak od 3. i 4. studenoga 2004. nakon savjeta svojeg nadređenog. Komisija napominje da ne postoji nijedan dokaz o eventualnom povlačenju iz zabranjenog sporazuma. U slučajevima složenih povreda, činjenica da poduzetnik nije prisustvovao sastanku ili da se ne slaže s onim o čemu se na sastanku raspravljalo ne znači da je poduzetnik prestao sudjelovati u trajnoj povredi. Kako bi se povreda okončala, poduzetnik se treba jasno distancirati od zabranjenog sporazuma. [Međutim,] Total nije iznio jasan dokaz da je sasvim samostalno usvojio jednostranu tržišnu strategiju te da se jasno i otvoreno distancirao od djelatnosti zabranjenog sporazuma. Naprotiv, dokazi u posjedu Komisije pokazuju da je Total primio službene pozive na sljedeća tri tehnička sastanka (odnosno posljednja tri tehnička sastanka održana prije provođenja pretraga). Komisija napominje da je predstavnik Totala potvrdio da će sudjelovati na sastanku od 3. i 4. studenoga 2004., čak i ako se pokazalo da je kasnije otkazao svoje putovanje. Usto, u pogledu sastanka od 23. i 24. veljače 2005., društvo Sasol već je rezerviralo sobu za predstavnika društva Total u hotelu u kojem se održava[o] sastanak, čija je rezervacija kasnije poništena. Komisija iz toga zaključuje da je društvu Sasol i ostalim sudionicima bilo jasno da je Total u zabranjenom sporazumu sudjelovao do kraja. Komisija napominje i da se rasprave koje su se vodile na sastancima nisu bitno razlikovale od rasprava koje su se vodile tijekom prethodnih sastanaka, već da su sudionici nastavili raspravljati o povećanju cijena bez spominjanja bilo kakvog pokušaja društva Total da napusti zabranjeni sporazum (vidjeti uvodne izjave 175., 176. i 177.) te da nije bilo neuobičajeno da poduzetnici tijekom zabranjenog sporazuma ne sudjeluju na određenim sastancima. Tim je dvama elementima dokazano da se nakon sastanka iz svibnja 2004. za društvo Total nije smatralo da je napustio zabranjeni sporazum. Interna obavijest predstavnika društva Total u pogledu njegovih razloga za nesudjelovanje na sastanku u svakom se slučaju ne može smatrati javnim distanciranjem. Budući da nijedna druga informacija ne upućuje na to da se [on] distancirao od zabranjenog sporazuma, Komisija smatra da sudjelovanje društva Total u zabranjenom sporazumu nije završilo prije pretraga.“

371    Kao prvo, tužitelj tvrdi da je, prema sudskoj praksi, Komisija mogla valjano zahtijevati javno distanciranje kako bi utvrdila kraj sudjelovanja. Budući da poduzetnik nije nastavio sudjelovati u protutržišnim raspravama, Komisija je bila dužna, u nedostatku izravnih dokaza, iznijeti barem indicije toga da je poduzetnik nastavio sudjelovati u zabranjenom sporazumu.

372    U tom pogledu valja istaknuti da se, u skladu s presudom Amann & Söhne i Cousin Filterie/Komisija (t. 266. supra, t. 241.), ne može zaključiti da postoji definitivni prekid pripadnosti poduzetnika zabranjenom sporazumu osim ako se nije javno distancirao od njegova sadržaja.

373    Osim toga, Sud je presudio da je upravo shvaćanje drugih sudionika u zabranjenom sporazumu namjere poduzetnika o kojem je riječ odlučujuće za ocjenu je li se potonji namjeravao distancirati od nezakonitog sporazuma (presuda Suda od 19. ožujka 2009., Archer Daniels Midland/Komisija, C‑510/06 P, Zb., str. I‑1843., t. 120.).

374    Stoga je Komisija u pobijanoj odluci pravilno tvrdila da su se sudionici u zabranjenom sporazumu trebali javno distancirati od sadržaja zabranjenog sporazuma kako bi prekinuli svoje sudjelovanje u njemu te nije povrijedila članak 81. UEZ‑a ni načelo pretpostavke nedužnosti.

375    Kao drugo, valja istaknuti da se tužitelj, prema viđenju drugih sudionika, nije javno distancirao od zabranjenog sporazuma.

376    Kao prvo, to je dokazano činjenicama navedenima u uvodnoj izjavi 602. pobijane odluke koje tužitelj nije osporio, a prema kojima je „predstavnik društva Total potvrdio da će sudjelovati na sastanku od 3. i 4. studenoga 2004., čak i ako se pokazalo da je poslije otkazao svoje putovanje“. Usto, „u pogledu sastanka od 23. i 24. veljače 2005., društvo Sasol već je rezerviralo sobu za predstavnika društva Total u hotelu u kojem se održava[o] sastanak, čija je rezervacija kasnije poništena“. Jasno je da društvo Sasol, organizator tehničkih sastanaka, ne bi pozvalo društvo Total na sljedeće sastanke i ne bi rezerviralo sobu za njegova predstavnika da sudionici u zabranjenom sporazumu nakon sastanka od 11. i 12. svibnja 2004. to društvo nisu smatrali sudionikom.

377    Kao drugo, tužiteljevim se upućivanjem na elektroničku poštu od 3. studenoga 2004., koju je predstavnik društva Total na tehničkim sastancima poslao drugom zaposleniku društva Total, ne može dokazati javno distanciranje.

378    Ta elektronička pošta glasi kako slijedi:

„S obzirom na cilj sastanka u Austriji, poslušat ću preporuku Thibaulta. Otkazujem svoje putovanje u Beč (polazak je prvotno bio predviđen za danas poslijepodne).“

379    U tom je pogledu dovoljno navesti da interna poruka, koja nije priopćena drugim sudionicima, ne može značiti javno distanciranje.

380    Podredno, valja primijetiti da sama činjenica da tužitelj nije sudjelovao na posljednjim tehničkim sastancima nikako ne dokazuje da se nije koristio informacijama o cijenama koje su primjenjivali njegovi konkurenti, koje je on primio na desetcima prethodnih tehničkih sastanaka na kojima je sudjelovao te da nije imao koristi od sporazuma o podjeli tržištâ i kupaca sklopljenih na prethodnim tehničkim sastancima. Stoga tužitelj nije iznio nijedan dokaz na temelju kojeg se može zaključiti da je 12. svibnja 2004. prestao provoditi zabranjeni sporazum.

381    Slijedom toga, prvi dio ovog tužbenog razloga treba odbiti.

 Drugi dio, koji se temelji na povredi načela jednakog postupanja

382    Prema mišljenju tužitelja, iz uvodne izjave 604. pobijane odluke proizlazi da se, što se tiče trajanja sudjelovanja u povredi, društvo Repsol nalazilo u položaju koji je općenito bio istovjetan tužiteljevom. Oboje su stvarno prestali sudjelovati na sastancima prije datuma pretraga. Nadalje, društvo Repsol nije se ni u jednom trenutku javno distanciralo od zabranjenog sporazuma. Naposljetku je Komisija utvrdila, kao i u slučaju društva Total, da je društvo Repsol stvarno primalo pozive za tehničke sastanke održane nakon rujna 2003., i to sve do provedbe pretraga. Jedina je razlika bila u tome da je Komisija, kako bi utvrdila sudjelovanje poduzetnika, u svojoj analizi poziva koji je društvo Sasol poslalo 25. listopada 2004. za sastanak održan u studenome 2004. popisala adresate te elektroničke pošte, osim predstavnika društva Repsol. Međutim, njegovo se ime nalazilo u svim dopisima među adresatima.

383    Unatoč tomu što je položaj društva Repsol bio jednak položaju društva Total France, Komisija je za društvo Repsol utvrdila da je u povredi prestalo sudjelovati 4. kolovoza 2004. Stoga Komisija nije primijenila iste kriterije za ocjenu trajanja sudjelovanja društava Repsol i Total France, nego je na potonje društvo primijenila puno stroži „dokazni standard“.

384    Prema sudskoj praksi, načelo jednakog postupanja povrijeđeno je samo ako se u usporedivim situacijama postupa na različit način ili ako se u različitim situacijama postupa na istovjetan način, osim ako je takvo postupanje objektivno opravdano (presude Suda od 13. prosinca 1984., Sermide, 106/83, Zb., str. 4209., t. 28. i Općeg suda od 4. srpnja 2006., Hoek Loos/Komisija, T‑304/02, Zb., str. II‑1887., t. 96.).

385    Međutim, iz uvodne izjave 604. pobijane odluke, čije činjenice tužitelj nije osporio, proizlazi da je Komisija utvrdila da je društvo Repsol sudjelovalo u zabranjenom sporazumu čak i u razdoblju nakon sastanka od 24. i 25. rujna 2003., koji je bio posljednji sastanak na kojemu je to društvo sudjelovalo, jer je od društva Sasol dobilo službeni poziv s dnevnim redom za sastanke od 14. i 15. siječnja 2004. te 11. i 12. svibnja 2004. Takav je bio i slučaj društva Total u pogledu sastanaka koji su se održali između 11. i 12. svibnja 2004. te završetka zabranjenog sporazuma. Tako je Komisija u tim dvjema usporedivim situacijama postupala jednako te je zaključila da su društva Repsol i Total sudjelovala u razdobljima tijekom kojih su nastavila primati službene pozive s dnevnim redom.

386    Suprotno tomu, Komisija je smatrala da je sudjelovanje društva Repsol završilo 4. kolovoza 2004. jer ono za taj sastanak više nije primilo nikakav službeni poziv s dnevnim redom, što u skladu s pobijanom odlukom pokazuje da je društvo Sasol sumnjalo u nastavak sudjelovanja društva Repsol u zabranjenom sporazumu.

387    Valja potvrditi da prestanak slanja društvu Repsol službenih poziva s dnevnim redom za sastanke pokazuje da je društvo Sasol, organizator sastanaka, promijenilo mišljenje i da nakon 4. kolovoza 2004. više nije bilo sigurno u sudjelovanje društva Repsol u zabranjenom sporazumu. Taj je element dovoljan kako bi se smatralo da se, u skladu s viđenjem drugih sudionika u zabranjenom sporazumu, društvo Repsol distanciralo od zabranjenog sporazuma u smislu sudske prakse navedene u točki 373. ove presude.

388    Suprotno tomu, to nije bio slučaj tužitelja, koji je nastavio primati službene pozive na sastanke s dnevnim redom. Za njegovog su predstavnika čak bile rezervirane i hotelske sobe, uključujući za posljednji tehnički sastanak. Stoga se, prema viđenju drugih sudionika, ne može smatrati da se distancirao od zabranjenog sporazuma.

389    Stoga je Komisija, što se tiče razdoblja nakon 4. kolovoza 2004. u slučaju društva Repsol i razdoblja od 12. svibnja 2004. do kraja zabranjenog sporazuma u slučaju društva Total, u dvjema različitim situacijama postupala različito, u skladu s kriterijem relevantnim za ocjenu trajanja sudjelovanja u povredi.

390    Iz toga slijedi da Komisija nije povrijedila načelo jednakog postupanja u okviru utvrđivanja kraja sudjelovanja društava Total i Repsol.

391    Prema tome, valja odbiti i drugi dio, a stoga i treći tužbeni razlog u cijelosti.

4.     Četvrti tužbeni razlog, koji se temelji na povredi članka 81. UEZ‑a i načela pretpostavke nedužnosti u pogledu navodnog prekida sudjelovanja tužitelja u zabranjenom sporazumu

392    Tužitelj kritizira da je Komisija u uvodnoj izjavi 603. pobijane odluke odbila priznati prekid njegova sudjelovanja u navodnoj povredi između sastanka od 25. i 26. svibnja 2000. te sastanka od 26. i 27. lipnja 2001., iako tijekom tog razdoblja nije sudjelovao na sastancima. Tužitelj navodi da je Komisija time povrijedila članak 81. UEZ‑a i načelo pretpostavke nedužnosti.

393    U uvodnoj izjavi 603. pobijane odluke Komisija je tvrdila sljedeće:

„Društvo Total France SA tvrdi da je prekinulo svoje sudjelovanje između 2000. i 2001. i da činjenica da je njegov predstavnik napustio sastanak u ljutnji predstavlja znak distanciranja. Komisija napominje, kao što je dokazano u točki 4.2., da je društvo Total sudjelovalo na tehničkom sastanku od 18. i 19. rujna 2000. te ponovno na sastanku od 26. i 27. lipnja 2001. i da je stoga propustilo tri sastanka u razdoblju od devet mjeseci. Komisija napominje i da nijedna informacija ne sugerira da se društvo Total javno distanciralo od zabranjenog sporazuma. Činjenica da je [osoba S. E.] napustila sastanak ne znači sama po sebi javno distanciranje jer ni društvo Total ne tvrdi da je [osoba S. E.] objavila svoju namjeru da okonča svoje sudjelovanje u zabranjenom sporazumu. Ljutnja [osobe S. E.] prije dokazuje da nije bila zadovoljna sklopljenim sporazumima. Ponovno pojavljivanje društva Total nakon manje od jedne godine potvrđuje njegovu namjeru da ne okonča svoje sudjelovanje. Slijedom toga, Komisija ne smatra da kratka odsutnost društva Total predstavlja prekid njegova sudjelovanja u zabranjenom sporazumu.“

394    Kao prvo, tužitelj tvrdi da je Komisija pogrešno zaključila da je prekid njegova sudjelovanja na sastancima trajao samo devet mjeseci. Naime, Komisija je smatrala da je društvo Total France prestalo sudjelovati na sastancima nakon tehničkog sastanka održanog u rujnu 2000. To predstavlja pogrešku koja se tiče činjenica jer ni u opisu sastanaka u točki 4.2. ni u tablici sastanaka priloženoj pobijanoj odluci nije postojao nijedan trag o sastanku koji se održao 18. i 19. rujna 2000.

395    Valja primijetiti da se, kao što je Komisija priznala tijekom postupka pred Općim sudom, u rujnu 2000. nije održao nijedan sastanak, tako da je prigovor tužitelja osnovan.

396    Kao drugo, valja ispitati je li Komisija mogla valjano zaključiti da tužitelj nije prestao sudjelovati u zabranjenom sporazumu, unatoč činjenici da nije sudjelovao ni na jednom od triju sastanaka održanih između 26. svibnja 2000. i 26. lipnja 2001. te da je njegov predstavnik prerano napustio sastanak od 25. i 26. svibnja 2000. zbog neslaganja s barem nekim aspektima rasprave koja se na njemu vodila.

397    Tužitelj tvrdi da prekid njegova sudjelovanja na sastancima nije bio slučajan. Prekid je bio izravna i trajna posljedica neslaganja između osobe S. E., predstavnika društva Total France, i drugih sudionika na sastanku od 25. i 26. svibnja 2000. Osoba S. E. naglo je napustila sastanak jer se od nje tražilo da poštuje obvezu koju nije nikad preuzela.

398    Valja podsjetiti da je incident na koji se poziva tužitelj, a koji se dogodio na sastanku od 25. i 26. svibnja 2000., opisan u izjavi društva Shell od 24. studenoga 2005. U skladu s tom izjavom, koja se temelji na iskazu predstavnika društva Shell s tehničkih sastanaka koji je izravno prisustvovao tom događaju, sudionici su raspravljali o cijenama koje se primjenjuju na njemačkog kupca. Društvo Total bilo je optuženo da je prodavalo po preniskoj cijeni, što je osoba S. E. porekla. Međutim, drugi je sudionik njegove riječi osporio time što je uputio na presliku ponude koju je društvo Total poslalo navedenom kupcu. Osoba S. E. „tako se razbjesnila“ da je napustila sastanak. Nakon tog incidenta osoba S. E. više nije sudjelovala na tehničkim sastancima. Društvo Total ponovno je počelo sudjelovati na tehničkim sastancima tek nakon što je zaposlilo osobu C. O.

399    U tom pogledu valja podsjetiti da je tužitelj sudjelovao u složenoj, jedinstvenoj i trajnoj povredi, koja se sastojala od koluzivnih djelatnosti u pogledu određivanja cijena, podjele kupaca ili podjele tržištâ te otkrivanja i razmjene poslovno osjetljivih informacija, osobito onih o kupcima, određivanju cijena, proizvodnim mogućnostima i obujmu prodaje.

400    Međutim, incident koji je istaknuo tužitelj odnosi se samo na izdvojeni element zabranjenog sporazuma, odnosno na cijenu koja se primjenjuje na određenog kupca. Osim toga, valja utvrditi da je tužitelj od tehničkog sastanka održanog 26. i 27. lipnja 2001. ponovno počeo redovito sudjelovati na tehničkim sastancima te je prisustvovao svakom od jedanaest sljedećih tehničkih sastanaka, do onog održanog 11. i 12. svibnja 2004.

401    Isto tako, iako je točno da je navedeno izdvojeno ponašanje osobe S. E. dokaz da je društvo Total povremeno kršilo dogovore zabranjenog sporazuma, tužitelj nije podnio nijedan dokaz o tomu da je osoba S. E., kada je napustila tehnički sastanak, drugim sudionicima jasno dala do znanja da se društvo Total otada na tržištu namjerava ponašati konkurentno. Usto, iz izjave društva Shell proizlazi da osoba S. E. nije napustila sastanak zbog njegovog općenitog protutržišnog sadržaja, nego zbog činjenice da je jedan od sudionika uputio na dokument kojim se dovodila u pitanje istinitost njegovih navoda, odnosno zbog osobnog sukoba.

402    Stoga se incidentom na koji se poziva tužitelj ne može dokazati da se predstavnik društva Total u ovom slučaju, prema viđenju drugih sudionika, distancirao od jedinstvene, složene i trajne povrede (vidjeti točke 372. i 373. ove presude).

403    Osim toga, sama činjenica da tužitelj nije sudjelovao na trima sastancima održanima između 26. svibnja 2000. i 26. lipnja 2001. nikako ne dokazuje da se nije koristio informacijama o cijenama koje su primjenjivali njegovi konkurenti, koje je on primio na desetcima prethodnih tehničkih sastanaka na kojima je sudjelovao te da nije imao koristi od sporazuma o podjeli tržištâ i kupacâ sklopljenih na prethodnim tehničkim sastancima. Stoga tužitelj nije iznio nijedan dokaz o tome da je njegovo sudjelovanje bilo prekinuto tijekom spornog razdoblja.

404    S obzirom na prethodno navedeno, Komisija u tom pogledu nije povrijedila članak 81. UEZ‑a ni načelo pretpostavke nedužnosti. Stoga valja odbiti četvrti tužbeni razlog.

5.     Peti tužbeni razlog, koji se temelji na povredi obveze obrazlaganja i na povredi Smjernica iz 2006. u pogledu neprovedbe navodnih djelovanja

405    Tužitelj tvrdi da je Komisija počinila pogrešku time što činjenicu da tužitelj nije sudjelovao u provedbi zabranjenog sporazuma nije uzela u obzir kao olakotnu okolnost na temelju točke 29. Smjernica iz 2006.

406    Najprije valja podsjetiti da je Komisija pod naslovom „Olakotne okolnosti“, u uvodnoj izjavi 696. pobijane odluke, tvrdila sljedeće:

„Neki poduzetnici navode da nisu proveli dogovore i ističu manji broj dopisa o cijenama koje su poslali ili primili. Neki poduzetnici navode da dogovori nisu utjecali na njihovo ponašanje na tržištu. Komisija, kao prvo, smatra da sami navodi nisu dostatan dokaz o izostanku provedbe u smislu Smjernica o metodi za utvrđivanje kazni iz 2006. Komisija, kao drugo, primjećuje da slanje ili primanje dopisa o cijenama nije predstavljalo jedini instrument provedbe, do koje je poglavito dolazilo redovnim (pokušajima) povećanja priopćenih cijena na tržištu, koja su povremeno zabilježena u dokazima o tehničkim sastancima.“

407    Kao što se zaključilo nakon ispitivanja drugog i četvrtog dijela drugog tužbenog razloga, tvrdnje Komisije o tomu da je tužitelj provodio zabranjeni sporazum potkrijepljene su dostatnim dokazima.

408    Stoga ovaj tužbeni razlog nije činjenično osnovan, tako da ga valja odbiti.

6.     Šesti tužbeni razlog, koji se odnosi na utvrđivanje referentnog razdoblja za procjenu osnovnog iznosa novčane kazne

409    Tužitelj smatra da je Komisija povrijedila Smjernice iz 2006., načelo pravne sigurnosti i načelo jednakog postupanja time što je upotrijebila vrijednost prihoda od prodaje posljednjih triju poslovnih godina iz razdoblja njegova sudjelovanja u navodnoj povredi, odnosno iz razdoblja od 2002. do 2004. za parafinski vosak i razdoblja od 2001. do 2003. za prešani parafin. Naime, da bi poštovala ta načela, Komisija je trebala upotrijebiti vrijednost prihoda od prodaje iz 2004. za parafinski vosak te iz 2003. za prešani parafin. U svakom slučaju, Komisija u tom pogledu nije iznijela primjereno obrazloženje.

410    Točkom 13. Smjernica iz 2006. propisuje se sljedeće:

„U određivanju osnovnog iznosa kazne koju će nametnuti, Komisija će upotrijebiti vrijednost prihoda od prodaje robe ili usluga tog poduzetnika na koju se povreda izravno ili neizravno odnosi u odgovarajućem zemljopisnom području unutar Europskoga gospodarskog prostora. Komisija će u pravilu uzeti u obzir prihode od prodaje koje je taj poduzetnik ostvario tijekom posljednje pune poslovne godine svoga sudjelovanja u povredu (dalje u tekstu ,vrijednost prodaje’)“.

411    U uvodnoj izjavi 634. pobijane odluke Komisija je tvrdila sljedeće:

„Komisija priznaje da je 2004. godina, zbog proširenja Europske unije u svibnju, iznimna godina. Komisija smatra da je nije primjereno upotrijebiti vrijednost prihoda od prodaje ostvarene tijekom 2004. kao jedinu osnovu za izračun novčane kazne, nego vrijednost prihoda od prodaje posljednjih triju poslovnih godina sudjelovanja subjekta u povredi“.

412    Kao prvo, što se tiče navodne povrede načela pravne sigurnosti, najprije valja istaknuti da iz samog teksta Smjernica iz 2006., prema kojemu Komisija „u pravilu“ treba uzeti u obzir prihode koje je taj poduzetnik ostvario tijekom posljednje pune poslovne godine svoga sudjelovanja u povredi, proizlazi da Komisija nije dužna sustavno uzimati u obzir vrijednost prihoda od prodaje u posljednjoj godini sudjelovanja. Osim toga, tužitelj se ne poziva ni na jedno drugo pravno pravilo na temelju kojeg bi Komisija bila dužna uzeti u obzir prihod ostvaren u posljednjoj cijeloj godini sudjelovanja poduzetnika u povredi.

413    Stoga se treba odbiti prigovor koji se temelji na povredi načela pravne sigurnosti.

414    Kao drugo, prema sudskoj praksi, ako se Komisija za utvrđivanje odnosa među novčanim kaznama koje je potrebno izreći treba osloniti na prihod poduzetnikâ uključenih u istu povredu, razdoblje koje je potrebno uzeti u obzir valja razgraničiti tako da dobiveni podaci budu što je više moguće usporedivi. Iz toga proizlazi da određeni poduzetnik ne može zahtijevati da se Komisija u pogledu njega osloni na različito razdoblje od onoga koje inače primjenjuje, osim u slučaju kada dokaže da prihod koji je ostvario tijekom tog posljednjeg razdoblja, zbog razloga koji su mu svojstveni, ne odražava njegovu stvarnu veličinu i gospodarsku moć ni opseg povrede koju je počinio (presuda Općeg suda od 14. svibnja 1998., Fiskeby Board/Komisija, T‑319/94, Zb., str. II‑1331., t. 42.).

415    Međutim, Komisija je u ovom slučaju pravilno utvrdila da je 2004. godina za predmetnu industriju bila iznimna godina zbog proširenja Unije i pristupanja deset novih država članica, osobito zato što je društvo MOL, jedan od sudionika u zabranjenom sporazumu, imalo sjedište i proizvodna postrojenja u Mađarskoj.

416    Stoga Komisija nije povrijedila Smjernice iz 2006. i nije počinila pogrešku u ocjeni time što je uzela u obzir prosječnu vrijednost prihoda od prodaje za razdoblje od 2002. do 2004. na tržištu parafinskog voska na isti način za sve poduzetnike koji su sudjelovali u zabranjenom sporazumu do njegova završetka. Komisija je isto tako, s obzirom na to da je upotrijebila prosjek posljednjih triju poslovnih godina sudjelovanja svakog poduzetnika uključenog u zabranjeni sporazum u pogledu parafinskog voska, mogla istu metodu valjano primijeniti i na prešani parafin kako bi upotrijebila što je više moguće usporedive podatke.

417    Kao treće, tužitelj tvrdi da je Komisija povrijedila načelo jednakog postupanja. Čak i ako je 2004. zbog proširenja Unije bila iznimna godina za određene sudionike u zabranjenom sporazumu, to nipošto nije bio slučaj za društvo Total France. Komisija je stoga s poduzetnicima u različitim položajima postupala na isti način.

418    U tom pogledu valja podsjetiti da je, na temelju sudske prakse navedene u točki 384. ove presude, načelo jednakog postupanja povrijeđeno samo kada se u usporedivim situacijama postupa različito ili kada se u različitim situacijama postupa jednako, osim ako je takvo postupanje objektivno opravdano.

419    Međutim, čak i ako tužitelj može valjano tvrditi da se u različitim situacijama (situacija društva Total u odnosu na situaciju društva MOL) postupalo jednako, to je postupanje bilo objektivno opravdano s obzirom na iznimnu narav 2004. godine i njezine posljedice na predmetni sektor, osobito na pripajanje proizvodnje društva MOL industriji EGP‑a. Isto tako, takvo objektivno opravdanje proizlazi iz činjenice da je Komisija dužna razgraničiti razdoblje koje je potrebno uzeti u obzir tako da dobiveni podaci budu što je više moguće usporedivi, što je općenito protivno tomu da se za poduzetnike, koji su u zabranjenom sporazumu sudjelovali do istog datuma, u svrhu izračuna vrijednosti prihoda od prodaje upotrijebe različita razdoblja.

420    Kao četvrto, što se tiče navodnog nedovoljnog obrazloženja, Opći sud smatra da je Komisija, time što se u uvodnoj izjavi 634. pobijane odluke pozvala na proširenje Unije iz 2004. i time što je u pobijanoj odluci detaljno opisala položaj društva MOL i njegovu ulogu u zabranjenom sporazumu, dovoljno obrazložila svoju odluku da za izračun vrijednosti prihoda od prodaje uzme u obzir prosjek posljednjih triju poslovnih godina u kojima je subjekt sudjelovao u povredi.

421    Konačno, Opći sud smatra da je Komisija pravilno odabrala prosječnu vrijednost prihoda od prodaje ostvarene tijekom posljednje tri cijele poslovne godine sudjelovanja svakog sudionika u povredi, tako da u pogledu tog elementa izračuna iznosa novčane kazne potvrđuje pobijanu odluku.

422    S obzirom na prethodno navedeno, šesti tužbeni razlog valja odbiti.

7.     Sedmi tužbeni razlog, koji se temelji na povredi Smjernica iz 2006. i načela proporcionalnosti zbog toga što je Komisija za dio povrede „prešani parafin“ uzela u obzir previsoki postotak vrijednosti prihoda od prodaje

423    Tužitelj smatra da je Komisija povrijedila točku 20. Smjernica iz 2006. i načelo proporcionalnosti time što je u svrhu izračuna iznosa novčane kazne, na temelju težine povrede, uzela u obzir 15 % vrijednosti prihoda od prodaje prešanog parafina i samo 18 % vrijednosti prihoda od prodaje parafinskog voska.

424    Podsjeća da Komisija, za razliku od parafinskog voska, u pogledu prešanog parafina nije utvrdila nijednu povredu koja se odnosila na podjelu tržištâ ili podjelu kupaca. Iz toga nužno proizlazi da je razina težine navodnih djelovanja u pogledu prešanog parafina bila znatno niža od one u pogledu parafinskog voska. Isto je tako, u zemljopisnom smislu, dio povrede „prešani parafin“ bio ograničen na njemačko državno područje, dok su djelovanja u pogledu parafinskog voska, prema tvrdnjama Komisije, obuhvaćala cijelo područje EGP‑a.

425    Tim je razlikama u težini između dijelova povrede u pogledu parafinskog voska i dijela povrede „prešani parafin“ opravdano odstupanje veće od tri postotna boda između dvaju koeficijenata primijenjenih na temelju teže povrede. Stoga tužitelj od Općeg suda traži da znatno smanji udio vrijednosti prihoda od prodaje koja se uzela u obzir za prešani parafin i na toj novoj osnovi ponovno izračuna iznos novčane kazne.

426    U skladu s točkom 20. Smjernica iz 2006., težina svake vrste povreda treba se ocijeniti za svaki slučaj posebno, uzimajući u obzir sve bitne okolnosti pojedinog slučaja. U skladu s točkom 21., udio vrijednosti prihoda od prodaje koji se uzima u obzir u pravilu se treba utvrditi u visini do 30 % vrijednosti prihoda od prodaje. Točkom 22. predviđa se da, pri odlučivanju treba li udio vrijednosti prihoda od prodaje, koji se u danom slučaju treba razmotriti, biti na donjem ili na gornjem dijelu tog raspona, Komisija treba uzeti u obzir niz čimbenika kao što je narav povreda, zajednički tržišni udio svih dotičnih poduzetnika, zemljopisni opseg povreda te je li povreda u potpunosti izvršena ili ne. U skladu s točkom 23., horizontalni sporazumi o određivanju cijena, podjeli tržištâ te ograničenju proizvodnje, koji su obično tajni, po svojoj su naravi među najtežim oblicima ograničavanja tržišnog natjecanja, tako da će udio vrijednosti prihoda od prodaje koji se uzima u obzir u takvim slučajevima povreda u pravilu biti u gornjem dijelu raspona predviđenog u točki 21.

427    Komisija je u pobijanoj odluci, pod naslovom „Zaključak o težini povrede“, smatrala sljedeće:

„[…]

(653) Vodeći računa o okolnostima vezanima uz ovaj slučaj, o kriterijima o kojima je prethodno raspravljano u vezi s prirodom povrede i zemljopisnim dosegom, udio vrijednosti prihoda od prodaja koji valja uzeti u obzir za društva ENI i H&R/Tudapetrol, [koja su sudjelovala isključivo u glavnom dijelu povrede,] treba biti 17 %. Dokazano je da jedinstvenu i trajnu povredu koju su počinili društva ExxonMobil, MOL, Repsol, RWE, Sasol, Shell i Total također obilježava podjela kupaca i/ili tržištâ [drugi dio povrede]. Podjela tržištâ i podjela kupaca po svojoj naravi spadaju u najteža tržišna ograničenja jer ta djelovanja dovode do smanjenja ili uklanjanja konkurencije na određenim tržištima ili vezano uz određene kupce […]. U pogledu te dodatne težine udio vrijednosti prihoda od prodaje koji valja uzeti u obzir za društva ExxonMobil, MOL, Repsol, RWE, Sasol, Shell i Total treba iznositi 18 %. S obzirom na činjenicu da ne postoji nijedan dokaz da se podjela kupaca i/ili tržištâ odnosila i na prešani parafin te s obzirom na činjenicu da je zemljopisni opseg povrede u pogledu prešanog parafina [treći dio povrede] bio ograničen na Njemačku, udio vrijednosti prihoda od prodaje prešanog parafina društava ExxonMobil, Sasol, Shell, RWE i Total treba iznositi 15 %.“

428    Kao prvo, što se tiče prigovora u pogledu previsoke razine postotka vrijednosti prihoda od prodaje koji se uzeo u obzir za dio povrede „prešani parafin“, valja utvrditi da se, kao što proizlazi iz uvodne izjave 288. pobijane odluke (vidjeti točku 317. ove presude), navedeni dio povrede sastojao, među ostalim, od koluzivnih djelatnosti u vezi s određivanjem cijena među konkurentima. U skladu sa Smjernicama iz 2006. ta vrsta povrede po samoj svojoj prirodi pripada najtežim ograničenjima tržišnog natjecanja te se stoga treba strogo kazniti, tako da udio prihoda od prodaje koji se uzima u obzir za takve povrede općenito treba biti u gornjem dijelu raspona navedenog u točki 21. Smjernica iz 2006.

429    Stoga Komisija nije povrijedila Smjernice iz 2006. niti počinila pogrešku u ocjeni kada je, u svrhu izračuna osnovnog iznosa novčane kazne, na ljestvici od 30 postotnih bodova uzela u obzir 15 % vrijednosti prihoda od prodaje prešanog parafina predmetnih poduzetnika.

430    Kao drugo, valja ispitati prigovor tužitelja da je Komisija povrijedila načelo proporcionalnosti time što je na temelju težine povrede za dio povrede „prešani parafin“ uzela u obzir 15 % vrijednosti prihoda od prodaje, a 18 % za dio povrede koji se odnosi na parafinski vosak.

431    Prema sudskoj praksi, načelo proporcionalnosti zahtijeva da akti institucija ne prelaze granice koje su prikladne i nužne za ostvarenje opravdanih ciljeva kojima teže predmetni propisi, pri čemu je, kad je moguće odabrati između više podobnih mjera, potrebno odabrati onu koja je najmanje ograničavajuća i čiji nedostaci ne smiju biti nerazmjerni ciljevima kojima se teži (presude Suda od 13. studenoga 1990., Fedesa i dr., C‑331/88, Zb., str. I‑4023., t. 13. i od 5. svibnja 1998., Ujedinjena Kraljevina/Komisija, C‑180/96, Zb., str. I‑2265., t. 96.; presuda Općeg suda od 12. rujna 2007., Prym i Prym Consumer/Komisija, T‑30/05, neobjavljena u Zborniku, t. 223.).

432    U okviru postupaka koje Komisija pokreće radi kažnjavanja povreda pravila tržišnog natjecanja, primjena tog načela podrazumijeva da novčane kazne ne smiju biti nerazmjerne željenim ciljevima, to jest poštovanju tih pravila i da iznos novčane kazne izrečene poduzetniku zbog povrede u području tržišnog natjecanja mora biti proporcionalan povredi, gledanoj kao cjelini, vodeći računa osobito o njezinoj težini i njezinom trajanju (vidjeti u tom smislu presudu Prym i Prym Consumer/Komisija, t. 431. supra, t. 223. i 224. i navedenu sudsku praksu). Točnije, načelo proporcionalnosti podrazumijeva da Komisija treba utvrditi iznos novčane kazne proporcionalno elementima koji su uzeti u obzir radi ocjene težine povrede i da ona s tim u vezi te elemente treba primijeniti na dosljedan i objektivan način (presude Jungbunzlauer/Komisija, t. 243. supra, t. 226. do 228. i Amann & Söhne i Cousin Filterie/Komisija, t. 266. supra, t. 171.).

433    Opći sud najprije utvrđuje da je, s obzirom na činjenicu da se dio povrede „prešani parafin“ sastojao osobito od koluzivnih djelatnosti u pogledu određivanja cijena među konkurentima, koeficijent od 15 % vrijednosti prihoda od prodaje koja se uzela u obzir na temelju težine povrede bio proporcionalan u odnosu na težinu tog dijela povrede.

434    Stoga su argumenti tužitelja kojima se ističe razlika između dijelova povrede u pogledu parafinskog voska i dijela povrede u pogledu prešanog parafina bespredmetni jer bi u najboljem slučaju mogli navesti Opći sud da pri novom izračunu iznosa novčane kazne poveća udio vrijednosti prihoda od prodaje parafinskog voska koja se uzela u obzir na više od 18 %.

435    Podredno, valja istaknuti da se odstupanje u težini dvaju dijelova povrede treba relativizirati s obzirom na činjenicu da je, kao prvo, njemačko tržište najvažnije tržište u EGP‑u i da je, kao drugo, cilj podjele tržištâ i kupaca općenito poduprijeti djelovanja u pogledu određivanja ili povećanja cijena. Naime, podjelom tržištâ i kupaca smanjuje se izbor kupaca među dobavljačima, što općenito omogućuje dobavljaču kojemu je dodijeljeno tržište ili kupac da dogovori više cijene nego u normalnim tržišnim uvjetima. Usto, proporcionalnost iznosa novčane kazne u odnosu na ograničeniji teritorijalni opseg dijela povrede „prešani parafin“ također je osigurana činjenicom da se pri izračunu uzela u obzir samo vrijednost prihoda od prodaje ostvarene u Njemačkoj, dok se za dijelove povrede u pogledu parafinskog voska vrijednost prihoda od prodaje izračunala na temelju prodaje ostvarene u cijelom EGP‑u.

436    Stoga valja odbiti i prigovor koji se temelji na povredi načela proporcionalnosti, a time i sedmi tužbeni razlog u cijelosti.

8.     Deveti tužbeni razlog, koji se temelji na nezakonitosti dodatnog iznosa koji je u osnovni iznos novčane kazne uključen radi odvraćajućeg učinka

437    Tužitelj kritizira činjenicu da je Komisija u pobijanoj odluci odlučila u osnovni iznos novčane kazne uključiti dodatni iznos od 18 % za parafinski vosak i od 15 % za prešani parafin (uvodne izjave 658. do 661. pobijane odluke), s ciljem odvraćanja od sudjelovanja u drugim horizontalnim sporazumima iste naravi. Tužitelj tvrdi da je Komisija povrijedila načelo individualizacije kazni i sankcija te načelo proporcionalnosti, kao i Smjernice iz 2006.

438    Najprije valja podsjetiti da se točkom 25. Smjernica iz 2006., kojom se predviđa uključivanje dodatnog iznosa, to jest „ulazne naknade“, u osnovni iznos novčane kazne, propisuje sljedeće:

„[B]ez obzira na trajanje sudjelovanja poduzetnika u povredi, Komisija u osnovni iznos uključuje iznos od između 15 % i 25 % vrijednosti prihoda od prodaje […] kako bi odvratila poduzetnike od samog sklapanja horizontalnih sporazuma o određivanju cijena, podjeli tržišta i ograničenju proizvodnje. […] U svrhu odlučivanja o udjelu vrijednosti prihoda prodaje koji se treba razmotriti u pojedinom slučaju, Komisija uzima u obzir niz čimbenika, a posebno one spomenute u točki 22. [narav povreda, zajednički tržišni udio svih dotičnih poduzetnika, zemljopisni opseg povreda te je li povreda u potpunosti izvršena ili ne].“

439    Komisija je u ovom slučaju postotak vrijednosti prihoda od prodaje koji je u osnovni iznos potrebno uključiti radi odvraćajućeg učinka utvrdila u iznosu jednakom onom koji se primijenio na temelju težine povrede (vidjeti uvodnu izjavu 653. pobijane odluke navedenu u točki 427. ove presude), i to na temelju istog obrazloženja:

„[…]

(660) Vodeći računa o okolnostima vezanima uz ovaj slučaj, o kriterijima o kojima je prethodno raspravljano u vezi s prirodom povrede i zemljopisnim dosegom, postotak koji je potrebno primijeniti za dodatni iznos za društva ENI i H&R‑Tudapetrol treba biti 17 %.

(661) Dokazano je da se jedinstvena i trajna povreda koju su počinili društva ExxonMobil, MOL, Repsol, RWE, Sasol, Shell i Total također odnosila na podjelu kupaca i/ili tržištâ. Podjela tržištâ i podjela kupaca po svojoj naravi spadaju u najteža tržišna ograničenja jer ta djelovanja dovode do smanjenja ili uklanjanja konkurencije na određenim tržištima ili vezano uz određene kupce […]. U pogledu te dodatne težine postotak koji je potrebno primijeniti za dodatni iznos za društva ExxonMobil, MOL, Repsol, RWE, Sasol, Shell i Total treba biti 18 %. S obzirom na činjenicu da ne postoji nijedan dokaz za to da se podjela kupaca i/ili tržištâ odnosila i na prešani parafin te s obzirom na činjenicu da je zemljopisni opseg povrede u pogledu prešanog parafina bio ograničen na Njemačku, udio vrijednosti prihoda od prodaje prešanog parafina društava ExxonMobil, Sasol, Shell, RWE i Total treba iznositi 15 %.“

440    Kao prvo, tužitelj tvrdi da je Komisija povrijedila Smjernice iz 2006.

441    U tom pogledu valja istaknuti da Komisija treba na temelju točke 25. Smjernica iz 2006. „u osnovni iznos uključ[iti] iznos od između 15 % i 25 % vrijednosti prihoda od prodaje [...] kako bi odvratila poduzetnike od samog sklapanja horizontalnih sporazuma o određivanju cijena [i/ili] podjeli tržišta“.

442    Međutim, Komisija je u uvodnoj izjavi 661. pobijane odluke utvrdila sporazum o određivanju cijena i podjeli tržištâ (pri čemu je usklađeno djelovanje uključeno u pojam sporazuma u skladu sa Smjernicama iz 2006.). Stoga je uključivanje dodatnog iznosa u osnovni iznos na temelju točke 25. Smjernica iz 2006 bilo opravdano.

443    Osim toga, Komisija je na dio povrede koji se odnosi na parafinski vosak primijenila stopu od 18 % vrijednosti prihoda od prodaje, a na dio povrede „prešani parafin“ stopu od 15 %. Obje primijenjene stope nalaze se unutar raspona od 15 % do 25 % koji je predviđen Smjernicama iz 2006.

444    Konačno, u skladu s točkom 22. Smjernica iz 2006., na koju se upućuje u točki 25. tih smjernica, stopa dodatnog iznosa treba se utvrditi uzimajući u obzir narav povrede, zajednički tržišni udio svih dotičnih poduzetnika, zemljopisni opseg povreda te je li povreda u potpunosti izvršena ili ne. Međutim, Komisija se pozvala na dva ta elementa, odnosno na narav povrede i njegov zemljopisni opseg, kako bi opravdala stopu primijenjenu u pogledu parafinskog voska. Što se tiče stope primijenjene na dio povrede „prešani parafin“, nije potrebno nikakvo dodatno opravdanje jer je Komisija primijenila najnižu predviđenu stopu, odnosno 15 %.

445    Iz toga slijedi da Komisija nije povrijedila Smjernice iz 2006., tako da argument tužitelja u tom pogledu treba odbiti.

446    Kao drugo, tužitelj tvrdi da Komisija nije dovoljno obrazložila uključivanje dodatnog iznosa u osnovni iznos novčane kazne radi odvraćajućeg učinka.

447    Valja podsjetiti da obrazloženje pojedinačne odluke mora jasno i nedvosmisleno odražavati zaključke institucije koja je donijela akt kako bi se zainteresiranim osobama omogućilo da se upoznaju s razlozima poduzimanja mjere i nadležnom sudu da provodi svoj nadzor Zahtjev obrazloženosti mora se ocjenjivati kroz okolnosti konkretnog slučaja. Nije potrebno da se u obrazloženje unesu svi relevantni činjenični i pravni elementi jer se pitanje ispunjava li ono zahtjeve članka 253. UEZ‑a mora ocijeniti imajući u vidu ne samo izričaj predmetnog akta, nego također i kontekst u kojem je taj akt donesen (vidjeti točku 239. ove presude).

448    Kao što proizlazi iz analize u točkama 441. do 444. ove presude, Komisija je u uvodnim izjavama 660. i 661. pobijane odluke dovoljno detaljno objasnila zašto je u ovom slučaju u osnovni iznos novčane kazne radi odvraćajućeg učinka odlučila uključiti dodatni iznos kako bi tužitelju omogućila da se upozna s razlozima njezina izbora, a Općem sudu da provodi svoj nadzor.

449    Stoga valja odbiti argumentaciju tužitelja koja se temelji na nedovoljnom obrazloženju.

450    Kao treće, tužitelj tvrdi da je Komisija povrijedila načelo individualizacije kazni i sankcija te načelo proporcionalnosti.

451    U tom pogledu valja podsjetiti da je, u okviru izračuna iznosa novčanih kazni izrečenih na temelju članka 23. stavka 2. Uredbe br. 1/2003, različito postupanje prema predmetnim poduzetnicima svojstveno izvršavanju ovlasti koje Komisija ima na temelju te odredbe. Naime, u okviru svoje margine prosudbe, Komisija je pozvana da individualizira sankciju prema ponašanju i posebnim obilježjima predmetnih poduzetnika kako bi u svakom slučaju jamčila potpunu djelotvornost pravila tržišnog natjecanja Unije (vidjeti presudu Suda od 7. lipnja 2007., Britannia Alloys & Chemicals/Komisija, C‑76/06 P, Zb., str. I‑4405., t. 44. i navedenu sudsku praksu).

452    Kao prvo, tužitelj tvrdi da je automatsko uključivanje dodatnog iznosa, predviđenog u točki 25. Smjernica iz 2006., u osnovni iznos novčane kazne samo po sebi protivno načelu individualizacije kazni i sankcija.

453    Taj se argument ne može prihvatiti. Iz teksta i strukture Smjernica iz 2006. jasno proizlazi da Komisija pri utvrđivanju iznosa novčane kazne upotrebljava čimbenike čija je stopa jednaka za sve sudionike kako bi se odrazila činjenica da su ti poduzetnici sudjelovali u istim postupanjima koja predstavljaju povredu, čime se poštuje načelo jednakog postupanja, te čimbenike čija se stopa ili koeficijent prilagođava s obzirom na poseban položaj svakog sudionika kako bi se poštovalo načelo individualizacije kazni i sankcija.

454    Stoga je za poštovanje načela individualizacije kazni i sankcija dovoljno da konačni iznos novčane kazne odražava razlike u položaju različitih sudionika te nije potrebno da Komisija u svakoj fazi izračuna iznosa novčane kazne s poduzetnicima postupa različito.

455    Iz teksta i strukture Smjernica iz 2006. proizlazi da odredba iz točke 25. tih Smjernica, u pogledu uključivanja dodatnog iznosa u osnovni iznos novčane kazne radi odvraćajućeg učinka, odražava sudjelovanje u najtežim protutržišnim djelovanjima. Dodatni se iznos, uključen na temelju toga, odnosi na obilježja djelovanja svih sudionika, a ne na pojedinačne položaje svakog od njih.

456    Stoga se zakonitost te odredbe i njezine primjene u ovom slučaju ne može dovesti u pitanje na temelju načela individualizacije kazni i sankcija, tako da treba odbiti argumente tužitelja podnesene u tom pogledu.

457    Kao drugo, prema mišljenju tužitelja, iz sudske prakse proizlazi da je Komisija dužna individualizirati sankciju s obzirom na obilježja svojstvena predmetnim poduzetnicima. Međutim, Komisija u ovom slučaju nije niti analizirala niti uzela u obzir sve elemente koji su je trebali navesti na to da ne uključi dodatni iznos radi odvraćajućeg učinka.

458    Naime, tužitelj se 31. srpnja 2005. povukao iz prodaje parafinskog voska te otada u biti proizvodi samo prešani parafin kao nusproizvod temeljnih ulja. Budući da tužitelj više nije bio prisutan na predmetnom tržištu, nije bilo potrebno uključiti dodatni iznos u osnovni iznos novčane kazne radi odvraćajućeg učinka.

459    Usto, tužitelj tvrdi da je, osobito u svojem odgovoru na obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku, Komisiji već dokazao svoju posvećenost poštovanju pravila tržišnog natjecanja, koje je dio vrijednosti grupe Total koje su već niz godina jasno navedene u njezinu kodeksu ponašanja.

460    U tom pogledu valja podsjetiti da cilj odvraćajućeg učinka novčane kazne nije isključivo odvratiti predmetnog poduzetnika od ponavljanja povrede (specijalna prevencija). Komisija ima ovlast odlučivanja o visini novčanih kazni u svrhu jačanja njihovog općeg odvraćajućeg učinka, osobito ako su povrede određene vrste još uvijek relativno česte ili ih valja smatrati teškima (opća prevencija) (vidjeti u tom smislu presude Općeg suda od 12. srpnja 2001., Tate & Lyle i dr./Komisija, T‑202/98, T‑204/98 i T‑207/98, Zb., str. II‑2035., t. 134. i od 15. ožujka 2006., BASF/Komisija, T‑15/02, Zb., str. II‑497., t. 231.).

461    Stoga se tužitelj ne može učinkovito pozvati na činjenicu da više nije prisutan na tržištu parafinskog voska i da se njegovim kodeksom ponašanja predviđa poštovanje pravila tržišnog natjecanja. Ako su točni, ti su elementi namijenjeni samo smanjivanju vjerojatnosti da tužitelj ponovi povredu te nisu relevantni sa stajališta opće prevencije, koju Komisija također može uzeti u obzir pri utvrđivanju iznosa novčanih kazni radi odvraćajućeg učinka.

462    Naposljetku, tužitelj ističe da je Komisija povrijedila načelo proporcionalnosti jer je odvraćanje novčanom kaznom već bilo osigurano drugim elementima koje je Komisija uzela u obzir, tako da više nije bilo potrebno primijeniti „ulaznu naknadu“ za postizanje cilja Komisije. Kao prvo, tužitelj se poziva na to da je Komisija vrijednost prihoda od prodaje koju je uzela u obzir pomnožila s relativno dugim trajanjem navodne povrede. Kao drugo, Komisija je primijenila točku 30. Smjernica iz 2006. time što je osnovni iznos primjenjive novčane kazne pomnožila s 1,7 „radi dodjele odvraćajućeg učinka novčanoj kazni“ (uvodna izjava 713. pobijane odluke).

463    U tom pogledu valja istaknuti da, prema sudskoj praksi, s obzirom na to da odvraćanje predstavlja cilj novčane kazne, zahtjev za njegovo osiguranje predstavlja opći zahtjev koji treba usmjeravati Komisiju tijekom cjelokupnog postupka utvrđivanja iznosa novčane kazne i nužno ne iziskuje postojanje posebne faze u tom utvrđivanju u kojoj će se provesti opća procjena svih okolnosti relevantnih za ostvarenje te svrhe. Stoga zahtjevi za odvraćanje nisu predmet zasebne ocjene koju treba provesti u posebnoj fazi izračuna iznosa novčanih kazni, nego trebaju poduprijeti cijeli postupak utvrđivanja iznosa novčane kazne (presude BASF/Komisija, t. 460. supra, t. 226. i 238. i Le Carbone Lorraine/Komisija, t. 254. supra, t. 131.).

464    Stoga tužitelj ne može valjano prigovoriti Komisiji to što je potrebu da se osigura odvraćajući učinak novčane kazne uzela u obzir u više faza utvrđivanja njezina iznosa.

465    S obzirom na prethodno navedeno, valja odbiti deveti tužbeni razlog tužitelja.

9.     Deseti tužbeni razlog, koji se temelji na povredi načela proporcionalnosti u pogledu konačnog iznosa novčane kazne

466    U okviru ovog tužbenog razloga, tužitelj kritizira činjenicu da je Komisija utvrdila konačni iznos novčane kazne od 128 163 000 eura, iako je njegova godišnja vrijednost prihoda od prodaje ostvarene na predmetnim tržištima iznosila samo 31 133 865 eura (uvodna izjava 639. pobijane odluke). Stoga iznos novčane kazne nije bio proporcionalan u odnosu na godišnju vrijednost prihoda od prodaje, čak ni u odnosu na prihod koji je društvo Total France ostvarilo za vrijeme cijelog trajanja povrede na predmetnim tržištima.

467    Kao prvo, tužitelj smatra da iznos novčane kazne nije proporcionalan jer predstavlja 410 % vrijednosti prihoda od njegove prodaje na predmetnim tržištima.

468    Prema sudskoj praksi navedenoj u točkama 431. i 432. ove presude, iznos novčane kazne mora biti proporcionalan težini i trajanju povrede u kojoj je tužitelj sudjelovao.

469    Osim toga, prema sudskoj praksi, odvraćajući učinak novčanih kazni umanjio bi se ako bi se poduzetnici koji su povrijedili pravo tržišnog natjecanja mogli nadati da će se njihovo ponašanje kazniti novčanom kaznom nižom od dobiti koja bi mogla proizaći iz navedenog ponašanja (presude Općeg suda od 20. ožujka 2002., HFB i dr./Komisija, T‑9/99, Zb., str. II‑1487., t. 456. i BASF/Komisija, t. 460. supra, t. 227.).

470    Međutim, ako bi se teza tužitelja prihvatila i ako bi se trebala ispitati proporcionalnost konačnog iznosa novčane kazne u odnosu na vrijednost prihoda od prodaje predmetnih proizvoda u samo jednoj godini, to bi značilo da se iznos novčane kazne koji se može izreći, a koji je ograničen navedenim načelom, ne bi mijenjao unatoč povećanju broja godina sudjelovanja u zabranjenom sporazumu, dok bi se dobit, nepravedno stečena na temelju povrede, linearno povećala s povećanjem broja godina. Stoga, što dulje traje sudjelovanje u zabranjenom sporazumu, to bi sve više postajao zanemariv iznos novčane kazne koju su sudionici mogli očekivati u odnosu na nepravedno stečenu dobit. Stoga bi se primjenom načela proporcionalnosti, koju zagovara tužitelj, oduzeo svaki koristan učinak sankcijama koje su na temelju Uredbe br. 1/2003 izrečene za dugotrajne povrede, kao što je povreda u ovom slučaju.

471    Usto bi pristup koji zagovara tužitelj Komisiji i Općem sudu onemogućio da u skladu s člankom 23. stavkom 3. Uredbe br. 1/2003 osiguraju da iznos novčane kazne izrečene sudionicima u zabranjenom sporazumu bude proporcionalan ne samo težini, nego i trajanju počinjene povrede.

472    Iz toga slijedi da se godišnja vrijednost prihoda od prodaje ne može sama po sebi uzeti u obzir kao osnova za ispitivanje proporcionalnosti iznosa novčane kazne, osobito u slučaju dugotrajne povrede, kao što je povreda u ovom slučaju, u kojoj je tužitelj sudjelovao tijekom više od dvanaest i pol godina.

473    Stoga valja odbiti argument tužitelja koji se temelji na činjenici da iznos novčane kazne koji mu je izrečen predstavlja 410 % godišnje vrijednosti prihoda od njegove prodaje na predmetnim tržištima.

474    Kao drugo, tužitelj tvrdi da iznos izrečene novčane kazne predstavlja 32,63 % njegova prihoda koji je na tržištima predmetnih proizvoda ostvario za vrijeme cijelog trajanja povrede, što je očito neproporcionalno te predstavlja još nikad postignutu razinu u Komisijinoj praksi odlučivanja.

475    U tom pogledu valja istaknuti da je visoki postotak iznosa novčane kazne u odnosu na prihod društva Total France, koji je ostvaren na predmetnim tržištima tijekom cijelog razdoblja povrede, osobito posljedica toga što je Komisija na temelju točke 30. Smjernica iz 2006. uzela u obzir prihod cijele grupe Total. Komisija je na temelju toga utvrdila koeficijent množenja 1,7 (vidjeti točku 15. i sljedeće ove presude). Međutim, prema mišljenju tužitelja, ukupni prihod grupe Total nije relevantan.

476    Tužitelj se poziva na točku 94. presude Općeg suda od 14. srpnja 1994., Parker Pen/Komisija (T‑77/92, Zb., str. II‑549.).

477    Prema sudskoj praksi, dopušteno je, za potrebe utvrđivanja iznosa novčane kazne, uzeti u obzir i ukupan prihod poduzetnika koji je pokazatelj, čak i približan i nesavršen, veličine poduzetnika i njegove gospodarske moći kao i dijela tog prihoda ostvarenog robom koja je predmet povrede te koji može ukazivati na opseg povrede. Nijednom od tih iznosa ne treba pridavati neproporcionalnu važnost u odnosu na druge elemente ocjene pa, posljedično, ni utvrđivanje primjerene novčane kazne ne može proizaći iz samog izračuna temeljenog na ukupnom prihodu. Takav je slučaj posebno kad dotična roba predstavlja samo mali dio tog iznosa (vidjeti presude Suda od 28. lipnja 2005., Dansk Rørindustri i dr./Komisija, C‑189/02 P, C‑202/02 P, C‑205/02 P do C‑208/02 P i C‑213/02 P, Zb., str. I‑5425., t. 243.; Archer Daniels Midland i Archer Daniels Midland Ingredients/Komisija, t. 242. supra, t. 100. i Parker Pen/Komisija, t. 476. supra, t. 94.).

478    Suprotno tomu, pravo Unije ne sadrži načelo opće primjene prema kojem sankcija mora biti proporcionalna veličini poduzetnika na tržištu proizvoda koji su predmet povrede (presuda Archer Daniels Midland i Archer Daniels Midland Ingredients/Komisija, t. 242. supra, t. 101.).

479    Međutim, potrebno je utvrditi da je Komisija poštovala te zahtjeve sudske prakse. S jedne se strane najprije oslonila na prihod društva Total France ostvaren na tržištima obuhvaćenima povredom. S druge je strane, time što je istaknula da osnovni iznos novčane kazne predstavlja tek zanemariv dio (0,03 %) prihoda predmetnog poduzetnika, grupe Total, utvrdila koeficijent od 1,7 kako bi uzela u obzir veličinu poduzetnika odgovornog za povredu.

480    Komisija time nije ni jednom ni drugom prihodu pridala neproporcionalnu važnost u odnosu na ostale elemente ocjene.

481    Konačno, tužitelj se ne može valjano pozvati na činjenicu da u Komisijinoj praksi odlučivanja konačni iznos novčane kazne još nikad nije bio utvrđen na tako visoki postotak vrijednosti prihoda od prodaje predmetnih proizvoda.

482    U tom je pogledu dovoljno podsjetiti da ranija Komisijina praksa Komisije odlučivanja ne može služiti kao pravni okvir za novčane kazne u području tržišnog natjecanja, koji je utvrđen isključivo Uredbom br. 1/2003, te da odluke u drugim predmetima mogu služiti samo kao smjernice pri utvrđivanju moguće diskriminacije, s obzirom na malu vjerojatnost da su okolnosti tih predmeta, poput tržištâ, proizvoda, poduzetnika i promatranih razdoblja, identične (vidjeti presudu Općeg suda od 8. listopada 2008., SGL Carbon/Komisija, T‑68/04, Zb., II‑2511, t. 114. i navedenu sudsku praksu).

483    S obzirom na prethodno navedeno, valja odbiti deseti tužbeni razlog tužitelja.

10.  Jedanaesti tužbeni razlog, koji se temelji na povredi članka 81. UEZ‑a koja proizlazi iz pripisivanja ponašanja društva Total France društvu Total SA

484    Tužitelj tvrdi da je Komisija društvu Total SA nezakonito pripisala odgovornost za povredu koju je počinio tužitelj. U okviru prvog dijela tužitelj tvrdi da je Komisija povrijedila članak 81. UEZ‑a time što je primijenila pretpostavku samo na temelju veza po osnovi vlasništva kapitala između društva majke i društva kćeri. U okviru drugog dijela tužitelj osporava utvrđenje Komisije da tužitelj nije dokazao da je njegovo ponašanje na tržištu bilo neovisno.

485    Stoga tužitelj od Općeg suda traži da poništi pobijanu odluku u dijelu u kojem je odgovornost za povredu pripisana društvu Total SA i u kojem je Komisija pri izračunu iznosa novčane kazne, radi odvraćajućeg učinka, primijenila koeficijent množenja od 1,7 zbog veličine poduzetnika.

 Prvi dio, koji se temelji na pogrešci koja se tiče prava u pogledu primjene pretpostavke da je povreda pripisiva društvu majci samo na temelju veza po osnovi vlasništva kapitala

486    Tužitelj smatra da je Komisija počinila pogrešku koja se tiče prava time što je smatrala da je samo utvrđenje uskih veza po osnovi vlasništva kapitala dovoljno da se pretpostavi da je društvo majka izvršavalo odlučujući utjecaj na poslovno ponašanje društva kćeri. Takva je pretpostavka bila protivna načelu individualizacije kazni i sankcija, načelu pretpostavke nedužnosti i načelu prema kojemu je teret dokazivanja krivnje poduzetnika na Komisiji. Usto je Komisija u ovom slučaju primijenila neoborivu pretpostavku krivnje.

487    Najprije, što se tiče solidarne odgovornosti društva majke za ponašanje njegova društva kćeri, valja podsjetiti da okolnost da društvo kći ima odvojenu pravnu osobnost nije dovoljna za odbacivanje mogućnosti da njegovo postupanje bude pripisano društvu majci (presuda Suda od 14. srpnja 1972. Imperial Chemical Industries/Komisija, 48/69, Zb., str. 619., t. 132.).

488    Naime, pravo tržišnog natjecanja Unije koje se odnosi na djelatnosti poduzetnika i pojam poduzetnika obuhvaća svaki subjekt koji obavlja gospodarsku djelatnost, neovisno o pravnom statusu tog subjekta i njegovom načinu financiranja (vidjeti presudu Suda od 10. rujna 2009., Akzo Nobel i dr./Komisija, C‑97/08 P, Zb., str. I‑8237., t. 54. i navedenu sudsku praksu).

489    Sud Unije također je pojasnio da se pojam poduzetnika u tom kontekstu treba shvatiti tako da određuje gospodarsku jedinicu čak i kada je s pravne točke gledišta ta gospodarska jedinica sastavljena od više fizičkih ili pravnih osoba (vidjeti presude Suda od 12. srpnja 1984., Hydrotherm Gerätebau, 170/83, Zb., str. 2999., t. 11., i Akzo Nobel i dr./Komisija, t. 488. supra, t. 55. i navedenu sudsku praksu; presuda Općeg suda od 29. lipnja 2000., DSG/Komisija, T‑234/95, Zb., str. II‑2603., t. 124.). Tako je naglasio da za primjenu pravila tržišnog natjecanja nije odlučujuće formalno odvajanje dvaju društava koje proizlazi iz njihove odvojene pravne osobnosti, nego je odlučujuće mjerilo postoji li jedinstvenost njihovog postupanja na tržištu ili ne. Stoga se može pokazati potrebnim odrediti čine li ili obuhvaćaju li dva društva koja imaju odvojene pravne osobnosti jednog te istog poduzetnika ili gospodarskog subjekta s jedinstvenim postupanjem na tržištu (presuda Imperial Chemical Industries/Komisija, t. 487. supra, t. 140. i presuda Općeg suda od 15. rujna 2005., DaimlerChrysler/Komisija, T‑325/01, Zb., str. II‑3319., t. 85.).

490    Ako jedno takvo gospodarsko tijelo povrijedi pravila tržišnog natjecanja, ono je, prema načelu osobne odgovornosti, dužno snositi odgovornost za tu povredu (vidjeti presudu Akzo Nobel i dr./Komisija, t. 488. supra, t. 56. i navedenu sudsku praksu).

491    Povreda prava tržišnog natjecanja Unije mora se nedvojbeno pripisati pravnoj osobi kojoj se mogu izreći kazne, te se toj osobi mora uputiti obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama. Također je bitno da se u obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku navodi u kojem se svojstvu pravnoj osobi navedene činjenice stavljaju na teret (vidjeti presudu Akzo Nobel i dr./Komisija, t. 488. supra, t. 57., i navedenu sudsku praksu).

492    Tako se ponašanje društva kćeri može pripisati društvu majci osobito kada to društvo kći, iako ima zasebnu pravnu osobnost, ne donosi samostalne odluke o svojem ponašanje na tržištu nego uglavnom provodi upute koje je dobilo od društva majke, uzimajući u obzir osobito gospodarske, organizacijske i pravne veze između tih dvaju pravnih subjekata (vidjeti presude Suda od 16. studenoga 2000., Metsä-Serla i dr./Komisija, C‑294/98 P, Zb., str. I‑10065., t. 27.; Dansk Rørindustri i dr./Komisija, t. 477. supra, t. 117. i Akzo Nobel i dr./Komisija, t. 488. supra, t. 58. i navedenu sudsku praksu).

493    Naime, u takvoj situaciji, društvo majka i njegovo društvo kći tvore istu gospodarsku jedinicu i stoga čine jednog poduzetnika u smislu sudske prakse navedene u točki 488. ove presude. Stoga činjenica da društvo majka i društvo kći tvore jednog poduzetnika u smislu članka 81. UEZ‑a omogućava Komisiji da uputi odluku kojom se društvu majci izriču novčane kazne, a da nije potrebno utvrditi osobnu uključenost tog društva u povredu (presuda Akzo Nobel i dr./Komisija, t. 488. supra, t. 59.).

494    Komisija je u ovom slučaju u uvodnim izjavama 332. i 333. pobijane odluke smatrala da se na temelju same činjenice da je društvo majka držalo cijeli ili gotovo cijeli kapital društva kćeri moglo pretpostaviti da je stvarno izvršavalo odlučujući utjecaj na poslovnu politiku navedenog društva kćeri i stoga pripisati protutržišno ponašanje tog društva kćeri njegovu društvu majci. U skladu s pobijanom odlukom, iako nije potrebno da Komisija primjenu te pretpostavke potkrijepi dodatnim indicijama, takvu se pretpostavku ipak može oboriti kada predmetna društva iznesu dokaze da društvo kći samostalno odlučuje o svojoj poslovnoj politici.

495    Tužitelj tvrdi da se na temelju sudska praksa Unije ne može društvu majci pripisati odgovornost za povredu koju je počinilo njegovo društvo kći samo na temelju razine udjela u kapitalu tog društva, čak i ako je društvo kći u stopostotnom vlasništvu kao u ovom slučaju. Sudskom se praksom nalaže da pretpostavka stvarnog izvršavanja odlučujućeg utjecaja društva majke na njegovo društvo kći u stopostotnom vlasništvu uvijek bude potvrđena konkretnim indicijama koje svjedoče o takvom utjecaju.

496    Valja podsjetiti da, u posebnom slučaju kada je društvo majka stopostotni vlasnik kapitala društva kćeri koje je počinilo povredu pravila tržišnog natjecanja Unije, s jedne strane, ono ima mogućnost izvršavati odlučujući utjecaj na ponašanje tog društva kćeri, a, s druge strane, postoji oboriva pretpostavka da to društvo majka stvarno izvršava odlučujući utjecaj na ponašanje društva kćeri. U tim je uvjetima, za ispunjenje pretpostavke da društvo majka izvršava odlučujući utjecaj na poslovnu politiku društva kćeri, dovoljno da Komisija dokaže da je društvo majka u cijelosti vlasnik kapitala društva kćeri. Komisija slijedom toga može društvo majku smatrati solidarno odgovornim za plaćanje iznosa novčane kazne izrečene njegovom društvu kćeri, osim ako to društvo majka, na kojem je teret obaranja te pretpostavke, ne podnese dokaze koji su dostatni za dokazivanje da njezino društvo kći djeluje na tržištu samostalno (vidjeti presudu Akzo Nobel i dr./Komisija, t. 488. supra, t. 60. i 61. i navedenu sudsku praksu).

497    Iako je točno da se Opći sud u svojoj sudskoj praksi koja prethodi presudi Akzo Nobel i dr./Komisija, t. 488. supra, osim na stopostotni udio u kapitalu društva kćeri pozvao i na druge okolnosti koje svjedoče o izvršavanju odlučujućeg utjecaja društva majke na poslovno ponašanje društva kćeri, to ne mijenja činjenicu da provedba pretpostavke navedene u točki 496. ove presude nije uvjetovana podnošenjem dodatnih indicija u pogledu stvarnog izvršavanja takvog utjecaja društva majke (vidjeti presudu Akzo Nobel i dr./Komisija, t. 488. supra, t. 62. i navedenu sudsku praksu; presuda Općeg suda od 8. listopada 2008., Schunk i Schunk Kohlenstoff‑Technik/Komisija, T‑69/04, Zb., str. II‑2567., t. 57.).

498    Stoga Komisija nije počinila pogrešku time što je smatrala da se na temelju same činjenice da je društvo majka držalo cijeli ili gotovo cijeli kapital društva kćeri moglo pretpostaviti da je društvo majka izvršavalo odlučujući utjecaj na poslovnu politiku društva kćeri i stoga pripisati protutržišno ponašanje tog društva kćeri njegovu društvu majci.

499    Drugim se tužiteljevim argumentima ne može dovesti u pitanje taj zaključak.

500    Kao prvo, tužitelj tvrdi da stajalište Komisije nije prihvatljivo jer se njime uvodi pretpostavka krivnje svakog subjekta koji s drugim subjektom ima veze po osnovi vlasništva kapitala, što je protivno načelu pretpostavke nedužnosti i načelu prema kojemu je teret dokazivanja krivnje poduzetnika na Komisiji. Usto, prema mišljenju tužitelja, iako je činjenica da je društvo majka stvarno imenovalo članove upravnog odbora društva kćeri dovoljna da se utvrdi pripisivost povrede društvu majci, radi se o neoborivoj pretpostavci pripisivosti.

501    U tom pogledu valja istaknuti da se primjena pretpostavke stvarnog izvršavanja odlučujućeg utjecaja društva majke, koje drži cijeli ili gotovo cijeli kapital društva kćeri, na poslovno ponašanje tog društva kćeri opravdava činjenicom da u slučajevima kada je društvo majka jedini dioničar društva kćeri ono raspolaže svim mogućim instrumentima osiguranja usklađenosti poslovnog ponašanja društva kćeri sa svojim poslovnim ponašanjem. Jedini je dioničar onaj koji načelno određuje opseg autonomije društva kćeri sastavljanjem njegovog statuta, koji bira svoje članove uprave i koji donosi ili odobrava strateške poslovne odluke društva kćeri, u ovom slučaju prisutnošću svojih predstavnika u njegovim tijelima. Također, gospodarska jedinica između društva majke i njezinog društva kćeri obično je osigurana obvezama koje proizlaze iz prava društava država članica, kao što su sastavljanje konsolidiranih financijskih izvještaja, obveza društva kćeri da o svojim djelatnostima redovito izvještava društvo majku kao i to da glavna skupština koju sastavlja sâmo društvo majka potvrđuje godišnja izvješća društva kćeri, a što nužno znači da društvo majka, barem u grubim crtama, prati poslovne aktivnosti društva kćeri.

502    Nadalje, valja istaknuti da u slučaju društva kćeri koje u udjelu od 100 % ili gotovo 100 % drži jedno društvo majka postoji načelno samo jedan poslovni interes i da članove tijela društva kćeri određuje i imenuje jedini dioničar, koji im može davati barem neformalne upute i određivati kriterije uspješnosti. Stoga u takvom slučaju nužno postoji odnos povjerenja između direktora društva kćeri i onih društva majke te navedeni direktori djeluju nužno tako da predstavljaju i promiču jedini poslovni interes koji postoji, to jest onaj društva majke. Dakle, jedinstvenost postupanja na tržištu društva majke i njegovog društva kćeri osigurana je unatoč autonomiji koja je priznata direktorima društva kćeri u vezi s operativnim upravljanjem potonjim, a koja proizlazi iz određivanja njegove poslovne politike stricto sensu. Usto, jedini dioničar u pravilu jest onaj koji sam i prema vlastitim interesima određuje načine donošenja odluka društva kćeri i odlučuje o opsegu njegove operativne autonomije, koju prema svojem nahođenju može izmijeniti mijenjajući pravila koja uređuju funkcioniranje društva kćeri ili u okviru restrukturiranja ili čak stvaranjem neformalnih struktura odlučivanja.

503    Dakle, primjena pretpostavke stvarnog izvršavanja odlučujućeg utjecaja društva majke na poslovno ponašanje njezinog društva kćeri opravdana je kada obuhvaća situacije koje su tipične za odnose između društva kćeri i njegovog jedinog društva majke te prema tome okolnost da samo jedno društvo majka drži cijeli ili gotovo cijeli kapital društva kćeri načelno znači njihovo jedinstveno postupanje na tržištu.

504    Međutim to ne isključuje da zainteresirana društva nakon primitka obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama imaju mnogo prilika za dokazivanje da mehanizmi opisani u točkama 501. i 502. ove presude, koji obično dovode do usklađivanja poslovnog ponašanja društva kćeri s onim svojeg društva majke, nisu normalno funkcionirali te je gospodarska jedinica grupe prestala postojati.

505    Stoga pretpostavka stvarnog izvršavanja odlučujućeg utjecaja društva majke, koje drži cijeli ili gotovo cijeli kapital društva kćeri, na poslovno ponašanje tog društva kćeri nije neoboriva te se nalazi u granicama dopuštenog jer je proporcionalna legitimnom cilju kojem se teži, ako postoji mogućnost podnošenja dokaza o protivnom i ako je osigurano pravo na obranu.

506    Kao drugo, tužitelj tvrdi da je primjena predmetne pretpostavke u suprotnosti s načelom individualizacije kazni i sankcija.

507    Na temelju načela individualizacije kazni i sankcija, koje se primjenjuje u svim upravnim postupcima koji mogu završiti izricanjem kazni na temelju pravila tržišnog natjecanja Unije, poduzetnika se treba kazniti samo za činjenice za koje ga se pojedinačno tereti (vidjeti u tom smislu presudu Općeg suda od 13. prosinca 2001., Krupp Thyssen Stainless i Acciai speciali Terni/Komisija, T‑45/98 i T‑47/98, Zb., str. II‑3757., t. 63.).

508    Međutim, to načelo mora biti spojivo s pojmom poduzetnika i sudskom praksom prema kojoj činjenica da društvo majka i njegovo društvo kći čine jednog poduzetnika u smislu članka 81. UEZ‑a ovlašćuje Komisiju da odluku kojom izriče novčane kazne uputi društvu majci grupe društava. Dakle, treba utvrditi da je društvo Total SA osobno kažnjeno za povredu za koju mu se stavlja na teret da ju je počinio on sam zbog uskih gospodarskih i pravnih veza koje su ga ujedinjavale s društvom Total France, a koje proizlaze iz držanja cijelog kapitala potonjeg (vidjeti u tom smislu presudu Metsä-Serla i dr./Komisija, t. 492. supra, t. 34.).

509    S obzirom na prethodno navedeno, valja odbiti prvi dio ovog tužbenog razloga.

 Drugi dio, koji se odnosi na ocjenu indicija koje je tužitelj podnio kako bi oborio pretpostavku stvarnog izvršavanja odlučujućeg utjecaja društva majke na poslovno ponašanje društva kćeri na tržištu

510    Tužitelj tvrdi da su, u svakom slučaju, elementi koje je podnio u svojem odgovoru na obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku i kojima se navodi njegova samostalnost u odnosu na društvo Total SA bili dovoljni za obaranje pretpostavke.

511    U tom pogledu valja smatrati da je, prema sudskoj praksi, kako bi oborio pretpostavku koju je primijenila Komisija, na tužitelju da dostavi sve dokaze o organizacijskim, gospodarskim i pravnim vezama koje postoje između njega i društva Total SA, a za koje smatra da mogu pokazati da ta dva društva ne čine jedinstven gospodarski subjekt. Tijekom svoje ocjene Opći sud treba uzeti u obzir ukupnost dostavljenih dokaza čija se narav i važnost mogu razlikovati ovisno o njihovim posebnostima u svakom konkretnom slučaju (vidjeti u tom smislu presudu Općeg suda od 12. prosinca 2007., Akzo Nobel i dr./Komisija, T‑112/05, Zb., str. II‑5049., t. 65., kako je potvrđeno u presudi Suda od 10. rujna 2009., Akzo Nobel i dr./Komisija, t. 488. supra).

512    Pretpostavka stvarnog izvršavanja odlučujućeg utjecaja društva majke na poslovno ponašanje društva kćeri na tržištu temelji se na utvrđenju prema kojemu, s jedne strane, osim u zaista iznimnim okolnostima, društvo koje drži cijeli ili gotovo cijeli kapital društva kćeri može, već samo na temelju tog udjela u kapitalu, izvršavati odlučujući utjecaj na ponašanje tog društva kćeri i, s druge strane, nepostojanje stvarnog izvršavanja te ovlasti utjecaja u pravilu je najsvrhovitije utvrđivati u sferi subjekata na koje se ta pretpostavka primjenjuje.

513    U ovom je slučaju Komisija u uvodnoj izjavi 578. pobijane odluke tvrdila sljedeće:

„Izvršavanje odlučujućeg utjecaja na poslovnu politiku društva kćeri ne zahtijeva svakodnevnu intervenciju u upravljanje poslovanjem društva kćeri. Upravljanje društvom kćeri može biti povjereno i samom društvu kćeri, ali to ne isključuje da društvo majka može određivati ciljeve i politike koje utječu na uspjeh grupe i njezinu povezanost te sankcionirati svako ponašanje protivno navedenim ciljevima i politikama. Zapravo, društvo Total SA priznaje da je obavljalo ulogu institucionalne koordinacije i nadzora nad strateškim usmjerenjima i da je imalo ovlast odobravanja ili odbijanja najznačajnijih ulaganja ili bilo koje veće promjene djelatnosti unutar grupe. To dokazuje da Total SA kao društvo majka ima interes i da u odnosu na svoja društva kćeri ima ulogu dioničara koji želi zaštititi svoje vlasničke financijske interese i svoje interese u vezi s poslovnom strategijom. Društvo Total SA također navodi listu pojedinih drugih područja poput politike koja se primjenjuje na ljudske resurse, pripremu konsolidiranih izvješća, odlučivanje o poreznoj politici grupe, i pojedine druge operativne horizontalne zadaće poput industrijske sigurnosti, okoliša, upravljanje sredstvima u etičnim uvjetima, djelatnosti financiranja i druge koje se nalaze u rukama društva Total SA za račun cijele grupe“.

514    Tužitelj smatra da je Komisija pogrešno odbila elemente koje je istaknuo kako bi dokazao da društvo Total SA nije izvršavalo odlučujući utjecaj na njegovo poslovno ponašanje.

515    Tužitelj ističe da su njegove strategije provodili njegovi vlastiti zaposlenici s pomoću njegovih vlastitih financijskih, pravnih, informacijskih i drugih sredstava. Osim toga, da bi društvo Total France upravljalo djelatnošću u pogledu parafinskog voska ono nikad nije trebalo odobrenje društva Total SA za ulaganja ostvarena tijekom razmatranog razdoblja. To je bila posljedica toga što je prihod od djelatnosti u pogledu parafinskog voska činio tek nešto više od tisućinke prodaje društva Total France.

516    Prema mišljenju tužitelja, iz svega prethodno navedenoga proizlazi da je tijekom cijelog razdoblja obuhvaćenog navodnom povredom raspolagao svim sredstvima za vođenje samostalne politike u pogledu prodaje proizvoda za koje je bio zadužen, konkretnije, parafinskog voska i prešanog parafina. Izvješće o toj djelatnosti upućeno društvu Total SA bilo je ograničeno na opće financijske informacije te nije uključivalo nikakvu komunikaciju o poslovnoj politici koja se provodila, a stoga ni o kontaktima koji su se održavali s konkurentima. A fortiori, društvo Total France od svojeg društva majke nikad nije dobilo upute o politici koju je trebalo provoditi u pogledu prodaje parafinskog voska i prešanog parafina.

 Poslovna strategija koju je navodno samostalno odredilo društvo Total France

517    Kao prvo, valja podsjetiti da je društvo Total SA u svojem odgovoru na obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku priznalo da je obavljalo ulogu institucionalne koordinacije, nadzora nad usklađenošću strateških usmjerenja i nadzora nad najznačajnijim ulaganjima unutar grupe.

518    Kao drugo, pod pretpostavkom da je utvrđena, činjenica da društvo kći raspolaže vlastitom lokalnom upravom i vlastitim sredstvima ne dokazuje sama po sebi da ono određuje svoje ponašanje na tržištu samostalno u odnosu na svoje društvo majku. Podjela zadataka između društava kćeri i njihovih društava majki i osobito činjenica povjeravanja operativnog upravljanja lokalnim direktorima društva kćeri u stopostotnom vlasništvu uobičajena je praksa velikih poduzeća sastavljenih od mnogobrojnih društava kćeri koje u cijelosti drži isto nadređeno društvo. Prema tome, u slučaju držanja cijelog ili gotovo cijelog kapitala društva kćeri koje je izravno uključeno u povredu, dokazi izneseni u tom pogledu ne mogu oboriti pretpostavku stvarnog izvršavanja odlučujućeg utjecaja društva majke i nadređenog društva na ponašanje društva kćeri.

519    Kao treće, Komisija je u uvodnoj izjavi 578. pobijane odluke utvrdila da je društvo Total SA „također nav[elo] listu pojedinih drugih područja poput politike koja se primjenjuje na ljudske resurse, pripremu konsolidiranih izvješća, odlučivanje o poreznoj politici grupe, i pojedine druge operativne horizontalne zadaće poput industrijske sigurnosti, okoliša, upravljanje sredstvima u etičnim uvjetima, djelatnosti financiranja i druge koje se nalaze u rukama [tužitelja] za račun cijele grupe“. Tim se elementima dodatno oslabljuje stajalište tužitelja da je unutar grupe bio organizacijski potpuno samostalan.

520    Stoga Komisija nije počinila pogrešku u ocjeni time što je smatrala da elementi u pogledu organizacijske strukture grupe i navodno samostalnog određivanja poslovne politike društva Total France ne omogućuju obaranje pretpostavke stvarnog izvršavanja odlučujućeg utjecaja društva majke na poslovno ponašanje društva kćeri na tržištu.

 Mali udio prodaje parafinskog voska u prihodu društva Total France

521    Tužitelj ističe da djelatnost „vosak i parafin“ čini samo mali udio njegova prihoda i da čini još manji udio prihoda grupe Total.

522    Međutim, prema sudskoj praksi, činjenica da područje ili djelatnost na koje se povreda odnosi čini samo malen postotak ukupnih djelatnosti grupe ili društva majke nije takve naravi da bi mogla dokazati samostalnost navedenog društva kćeri u odnosu prema društvu majci i stoga nema utjecaja na primjenu pretpostavke stvarnog izvršavanja odlučujućeg utjecaja društva majke na poslovno ponašanje društva kćeri na tržištu (presuda od 30. rujna 2009., Arkema/Komisija, T‑168/05, neobjavljena u Zborniku, t. 79.; vidjeti u tom smislu također presude Općeg suda Bolloré i dr./Komisija, t. 68. supra, t. 144. i od 27. rujna 2006., Avebe/Komisija, T‑314/01, Zb., str. II‑3085.).

523    Iz toga slijedi da argumente tužitelja treba odbiti kao irelevantne.

 Tvrdnje da društvo Total France nije obavijestilo društvo Total SA o svojoj djelatnosti na tržištu

524    Tužitelj tvrdi da je izvješće o djelatnosti u pogledu parafinskog voska upućeno društvu Total SA bilo ograničeno na opće financijske informacije te nije uključivalo nikakvu komunikaciju o poslovnoj politici koja se provodila, a stoga ni o kontaktima koji su se održavali s konkurentima.

525    U tom je pogledu dovoljno istaknuti da je Opći sud iste argumente odbio u svojoj presudi Arkema/Komisija (t. 522. supra, t. 77. i 78.). Podsjetio je da čimbenik koji ovlašćuje Komisiju da odluku kojom se izriču novčane kazne uputi društvu majci nije odnos između društva majke i društva kćeri u kojem društvo majka potiče na povredu, ni, a fortiori, uključenost društva majke u navedenu povredu, već činjenica da predmetna društva tvore jedinstvenog poduzetnika. Međutim, činjenicom da nije postojala posebna politika obavještavanja društva Total SA o tržištu parafinskog voska ili da to društvo nije znalo za povredu ne može se dokazati samostalnost društva Total France.

526    Stoga također valja odbiti argumente tužitelja u tom pogledu.

 Tvrdnje da društvo Total France nije bilo podložno uputama društva Total SA

527    Tužitelj ističe da od društva Total SA nikad nije primilo upute o politici koju je trebao provoditi u pogledu prodaje parafinskog voska i prešanog parafina.

528    U tom pogledu valja smatrati da je element na koji se tužitelj poziva velikim dijelom posljedica činjenice da ima odvojenu pravnu osobnost od društva Total SA, da je, u skladu s raspodjelom zadataka unutar grupe, odgovoran za „preradu i marketing“ i da je njegova uprava bila samostalna što se tiče upravljanja tekućim poslovima u tom području. Ako bi ti elementi, koji predstavljaju obilježja funkcioniranja društva kćeri unutar grupe čija se veličina može usporediti s veličinom tužitelja, bili dovoljni za obaranje pretpostavke koju je primijenila Komisija tako da se njima dokaže da društvo majka nije moglo izvršavati odlučujući utjecaj na svoje društvo kćer, to bi oduzelo smisao ne samo takvoj pretpostavci, nego i samom konceptu gospodarske jedinice između društva majke i društva kćeri te, u konačnici, pojmu poduzetnika koji je utvrđen sudskom praksom.

529    Osim toga, valja istaknuti da je Opći sud u svojoj presudi Arkema/Komisija (t. 522. supra, t. 76. i 80.) odbio jednake argumente jer se radilo o elementima kojima se ne može oboriti pretpostavka stvarnog izvršavanja odlučujućeg utjecaja društva majke na poslovno ponašanje društva kćeri na tržištu.

530    Stoga se i ovi argumenti trebaju odbiti zbog istih razloga.

531    Naposljetku, podredno valja istaknuti da se nijednim od argumenata koje je tužitelj istaknuo kako bi oborio predmetnu pretpostavku ne može dokazati da mehanizmi opisani u točkama 501. i 502. ove presude, koji obično dovode do usklađivanja poslovnog ponašanja društva kćeri s onim svojeg društva majke, nisu normalno funkcionirali i da je gospodarska jedinica grupe prestala postojati.

532    Iz svega prethodno navedenoga proizlazi da je Komisija pravilno smatrala da tužitelj i društvo Total SA nisu uspjeli oboriti pretpostavku prema kojoj je društvo Total SA izvršavalo odlučujući utjecaj na poslovnu politiku svojeg društva kćeri i da su stoga ta društva tvorila poduzetnika u smislu članka 81. UEZ‑a.

533    S obzirom na prethodno navedeno, valja odbiti jedanaesti tužbeni razlog tužitelja u cijelosti.

11.  Dvanaesti tužbeni razlog, istaknut na raspravi, koji se temelji na povredi tužiteljevih prava na obranu

534    Tužitelj je na raspravi istaknuo povredu njegovih prava obrane zato što se u vrijednost prihoda od prodaje upotrijebljene za izračun iznosa novčane kazne uključio prihod drugih društava koja pripadaju grupi Total.

535    Komisija smatra da je taj tužbeni razlog nedopušten jer nije bio istaknut u tužbi.

536    Valja podsjetiti da iz zajedničke primjene odredaba članka 44. stavka 1. točke (c) i članka 48. stavka 2. Poslovnika Općeg suda proizlazi da tužba kojom se pokreće postupak mora sadržavati predmet spora i sažeti prikaz istaknutih tužbenih razloga te da je tijekom postupka zabranjeno iznositi nove razloge, osim ako se ne temelje na pravnim ili činjeničnim pitanjima za koja se saznalo tijekom postupka.

537    Međutim, valja utvrditi da tužitelj prije rasprave nije naveo argumentaciju u pogledu navodne povrede njegovih prava obrane zbog uključivanja prihoda drugih društava koja pripadaju grupi Total u vrijednost prihoda od prodaje upotrijebljenu za izračun iznosa novčane kazne.

538    Stoga valja odbiti taj tužbeni razlog kao nedopušten.

12.  Osmi tužbeni razlog, koji se temelji na nezakonitosti točke 24. Smjernica iz 2006.

539    Tužitelj smatra da je metoda izračuna iz točke 24. Smjernica iz 2006. nezakonita.

540    Najprije valja podsjetiti da, u skladu s točkom 24. Smjernica iz 2006.:

„Kako bi se u potpunosti uzelo u obzir trajanje sudjelovanja svakog poduzetnika u povredi, iznos određen temeljem vrijednosti prihoda od prodaje […] množi se s brojem godina sudjelovanja u povredi. Razdoblja kraća od šest mjeseci broje se kao pola godine; razdoblja dulja od šest mjeseci, ali kraća od jedne godine, broje se kao puna godina.“

541    Tužitelj u ovom slučaju tvrdi da je, u skladu s pobijanom odlukom, sudjelovao u povredi samo dvanaest godina i sedam mjeseci (od 3. rujna 1992. do 28. travnja 2005.) u slučaju parafinskog voska te šest godina i šest mjeseci (od 30. listopada 1997. do 12. svibnja 2004.) u slučaju prešanog parafina, dok je bio kažnjen za trinaest, odnosno sedam godina, to jest za dodatnih jedanaest mjeseci, što znači da je trajanje njegova sudjelovanja u povredi precijenjeno za oko 5 %. Smatra da se Smjernicama iz 2006., kojima se Komisiji nalaže da postupa na taj način, povređuju načela proporcionalnosti, jednakog postupanja i pretpostavke nedužnosti, kao i članak 23. stavak 3. Uredbe br. 1/2003.

542    Komisija tvrdi da pri utvrđivanju iznosa novčane kazne, uključujući u okviru različitih faza izračuna iznosa te kazne, raspolaže širokom marginom prosudbe i diskrecijskom ovlašću.

543    U tom pogledu valja podsjetiti da je samoograničavanje margine prosudbe Komisije, koje proizlazi iz donošenja Smjernica iz 2006., u skladu s njezinim zadržavanjem znatne margine prosudbe. Smjernice iz 2006. sadrže različite elemente fleksibilnosti koji Komisiji omogućuju da svoju diskrecijsku ovlast izvršava u skladu s odredbama Uredbe br. 1/2003, kao što ih je protumačio Sud (presuda Dansk Rørindustri i dr./Komisija, t. 492. supra, t. 267. i presuda Općeg suda od 19. svibnja 2010., Chalkor/Komisija, T‑21/05, Zb., str. II‑1895., t. 62.).

544    Međutim, prema sudskoj praksi, pri navedenom utvrđivanju iznosa novčane kazne, Komisija je dužna poštovati opća načela prava, osobito načela jednakog postupanja i proporcionalnosti, kao što su utvrđena u sudskoj praksi sudova Unije (presude Općeg suda od 5. travnja 2006., Degussa/Komisija, T‑279/02, Zb., str. II‑897., t. 77. i 79., te Schunk i Schunk Kohlenstoff‑Technik/Komisija, t. 497. supra, t. 41.).

545    Isto tako, margina prosudbe Komisije i granice koje si je postavila u svojim smjernicama, načelno, uostalom, ne prejudiciraju da sudac Unije izvršava svoju neograničenu nadležnost (presuda JFE Engineering i dr./Komisija, t. 41. supra, t. 538.), što ga ovlašćuje da ukine, smanji ili poveća iznos novčane kazne koju je izrekla Komisija (vidjeti presudu Općeg suda od 6. svibnja 2009., KME Germany i dr./Komisija, T‑127/04, Zb., str. II‑1167., t. 37. i navedenu sudsku praksu).

546    Također valja podsjetiti da je Opći sud u presudama od 9. srpnja 2003., Cheil Jedang/Komisija (T‑220/00, Zb., str. II‑2473., t. 134. do 139.) te BASF i UCB/Komisija (t. 267. supra, t. 219. i 220.) već prilagodio koeficijent množenja koji je Komisija primijenila na temelju trajanja povrede da bi se bolje odrazilo stvarno trajanje tužiteljeva sudjelovanja, s ciljem da time osigura proporcionalnost iznosa novčane kazne u odnosu na trajanje povrede i da spriječi neusklađenosti u pogledu postupanja prema poduzetnicima koji su sankcionirani istom odlukom.

547    Opći sud smatra da takav pristup valja usvojiti i u ovom slučaju.

548    Kao prvo, valja utvrditi da je Komisija, time što je tužitelju stavila na teret velik broj dana za koje se nije utvrdilo nikakvo sudjelovanje u povredi, povrijedila načelo proporcionalnosti jer tako izračunan iznos novčane kazne ne odražava trajanje povrede na primjeren način (vidjeti točku 432. ove presude).

549    Kao drugo, valja podsjetiti da je, na temelju sudske prakse navedene u točki 384. ove presude, načelo jednakog postupanja povrijeđeno samo kada se u usporedivim situacijama postupa različito ili kada se u različitim situacijama postupa jednako, osim ako je takvo postupanje objektivno opravdano.

550    Međutim, Komisija je u ovom slučaju, na temelju točke 24. Smjernica, pri utvrđivanju trajanja sudjelovanja tužitelja u povredi u pogledu parafinskog voska, sudjelovanje od 7 mjeseci i 28 dana izjednačila sa sudjelovanjem u trajanju od cijele godine. U slučaju društva ExxonMobil, cijelom godinom smatralo se i razdoblje od 11 mjeseci i 20 dana te, u slučaju društva Sasol, razdoblje od 11 mjeseci i 27 dana.

551    Iz toga slijedi da su se tužitelju, na temelju posljednje godine sudjelovanja u povredi, na teret stavila četiri mjeseca i tri dana u pogledu kojih za njega nije utvrđeno nikakvo protupravno ponašanje, dok je pri izračunu iznosa novčane kazne u slučaju društva ExxonMobil stvarnom trajanju sudjelovanja u povredi dodano samo deset dodatnih dana, a u slučaju društva Sasol samo tri dodatna dana.

552    Postupajući na takav način, Komisija je u različitim situacijama postupala na isti način.

553    Osim toga, takvo postupanje nije bilo objektivno opravdano s obzirom na to da je njegov jedini izvor bio metoda izračuna predviđena točkom 24. Smjernica iz 2006. Međutim, cilj je te odredbe osigurati da iznos novčane kazne bude proporcionalan trajanju sudjelovanja u povredi. Stoga se njome ne može objektivno opravdati nejednako postupanje jer je rezultat njezine stroge primjene u ovom slučaju utvrđenje trajanja koje je očito neproporcionalno u odnosu na stvarno trajanje sudjelovanja tužitelja u zabranjenom sporazumu i u odnosu na postupanje prema drugim sudionicima.

554    Stoga valja zaključiti da je Komisija povrijedila načelo jednakog postupanja.

555    Kao treće, valja istaknuti da ni drugi argumenti koje je Komisija istaknula ne opravdavaju postupanje u ovom slučaju.

556    U svojoj presudi od 14. prosinca 2006., Raiffeisen Zentralbank Österreich i dr./Komisija (T‑259/02 do T‑264/02 i T‑271/02, Zb., str. II‑5169., t. 465. do 467.), koju je navela Komisija, Opći sud je, kao prvo, smatrao da tužitelji ne mogu valjano tvrditi da je Komisija trebala smanjiti koeficijent uvećanja početnog iznosa novčane kazne za razdoblje tijekom kojeg je intenzitet zabranjenog sporazum bio slabiji u odnosu na ostala razdoblja. Kao drugo, utvrdio je da je Komisija za povredu srednjeg trajanja mogla zakonito utvrditi stopu uvećanja od 12 % jer se na temelju Smjernica o metodi za utvrđivanje novčanih kazni koje se propisuju u skladu s člankom 15. stavkom 2. Uredbe br. 17. i člankom 65. stavkom 5. Ugovora o EZUČ-u (SL 1998, C 9, str. 3.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 4., str. 6.) najviša stopa od 10 % primjenjuje samo na dugotrajne povrede. Međutim, ti prigovori nemaju nijednu zajedničku točku s prigovorima koje je tužitelj iznio u ovom slučaju.

557    Isto tako, u točki 112. svoje presude od 8. listopada 2008., SGL Carbon/Komisija (T‑68/04, Zb., str. II‑2511.), Opći sud odbio je argument društva SGL Carbon koji se temeljio na primjeni navodnog „načela degresivnog povećanja kazni“, koji tužitelj u ovom slučaju nije istaknuo.

558    Naposljetku, što se tiče upućivanja na presudu Dansk Rørindustrie i dr./Komisija (t. 492. supra, t. 336.), valja istaknuti da je Sud u njoj ispitao ocjenu koju je Opći sud proveo u pogledu proporcionalnosti svojstvene logici Smjernica o metodi za utvrđivanje novčanih kazni koje se propisuju u skladu s člankom 15. stavkom 2. Uredbe br. 17. i člankom 65. stavkom 5. Ugovora o EZUČ-u, tako da ta analiza u ovom slučaju nije relevantna jer je Komisija primijenila Smjernice iz 2006.

559    Kao četvrto, valja istaknuti da je izračun koeficijenta na temelju trajanja dijela povrede „prešani parafin“ zahvaćen istim nedostatkom poput onog koji je u točkama 548. i 554. ove presude utvrđen u pogledu parafinskog voska.

560    Naime, Komisija je u uvodnoj izjavi 611. pobijane odluke navela da je razdoblje sudjelovanja tužitelja trajalo od 30. listopada 1997. do 12. svibnja 2004. To razdoblje iznosi šest godina, šest mjeseci i dvanaest dana. Međutim, Komisija je u skladu s točkom 24. Smjernica iz 2006. smatrala da je tužiteljevo sudjelovanje u povredi trajalo sedam godina, pri čemu je stvarnom trajanju tužiteljeva sudjelovanja dodala pet mjeseci i 18 dana. U slučaju društva Esso Société Anonyme Française, takvo je dodavanje iznosilo samo dva mjeseca i 21 dan.

561    S obzirom na prethodno navedeno i na to da je Komisija povrijedila načelo proporcionalnosti i načelo jednakog postupanja, valja prihvatiti ovaj tužbeni razlog i poništiti pobijanu odluku u pogledu tužitelja što se tiče utvrđivanja koeficijenta množenja koji odražava trajanje njegova sudjelovanja u povredi, a da pritom nije potrebno odlučiti o zakonitosti točke 24. Smjernica iz 2006. Kakav to utjecaj ima na utvrđivanje iznosa novčane kazne ispitat će se u točki 566. i sljedećima ove presude.

13.  Izvršavanje neograničene nadležnosti i utvrđivanje konačnog iznosa novčane kazne

562    Valja podsjetiti da je nadzor zakonitosti odluka koje je donijela Komisija dopunjen neograničenom nadležnošću koja je sudovima Unije dodijeljena u članku 31. Uredbe br. 1/2003, u skladu s člankom 229. UEZ‑a. Ta nadležnost ovlašćuje sud da, pored samog nadzora zakonitosti sankcije, ocjenu Komisije zamijeni svojom ocjenom i stoga ukine, smanji ili poveća izrečenu novčanu kaznu ili periodični penal. Nadzor predviđen Ugovorima stoga, u skladu sa zahtjevima načela djelotvorne sudske zaštite iz članka 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima, proglašene 7. prosinca 2000. u Nici (SL C 364, str. 1.), podrazumijeva da sudac Unije vrši i pravni i činjenični nadzor i da ima ovlast ocijeniti dokaze, poništiti pobijanu odluku i izmijeniti iznos novčanih kazni (vidjeti u tom smislu presudu Suda od 8. veljače 2007., Groupe Danone/Komisija, C‑3/06 P, Zb., str. I‑1331., t. 60. do 62. i presudu Općeg suda od 21. listopada 2003., General Motors Nederland i Opel Nederland/Komisija, T‑368/00, Zb., str. II‑4491., t. 181.).

563    Stoga je na Općem sudu da u okviru svoje neograničene nadležnosti u donošenju odluke ocijeni je li tužitelju izrečena novčana kazna čiji iznos točno odražava težinu i trajanje predmetne povrede, tako da su navedene novčane kazne proporcionalne s obzirom na kriterije predviđene u članku 23. stavku 3. Uredbe br. 1/2003 (vidjeti u tom smislu presude Općeg suda od 11. ožujka 1999., Aristrain/Komisija, T‑156/94, Zb., str. II‑645., t. 584. do 586. i Cheil Jedang/Komisija, t. 546. supra, t. 93.).

564    Međutim, treba istaknuti da izvršavanje neograničene nadležnosti ne znači da se nadzor provodi po službenoj dužnosti te podsjetiti da je postupak pred sudovima Unije kontradiktoran.

565    Valja podsjetiti da je Komisija za izračun iznosa novčane kazne izrečene tužiteljima na ime težine povrede uzela u obzir 18 % godišnje vrijednosti prihoda od prodaje parafinskog voska i 15 % godišnje vrijednosti prihoda od prodaje prešanog parafina. Tako dobiveni iznosi pomnoženi su zbog trajanja povrede koeficijentom 13 za parafinski vosak i koeficijentom 7 za prešani parafin. Ukupno, Komisija je, uključujući i „ulaznu naknadu“, primijenila množitelj 14 za parafinski vosak i 7 za parafinski vosak.

566    Kako bi se otklonile nezakonitosti utvrđene u točki 561. ove presude, prilagodbom iznosa novčane kazne izrečene tužitelju radi uzimanja u obzir točnog trajanja njegova sudjelovanja u povredi, koeficijent množenja treba se, s obzirom na trajanje njegova sudjelovanja u povredi, utvrditi na 12,64 u pogledu parafinskog voska (12 godina, 7 mjeseci i 28 dana) te 6,53 u pogledu prešanog parafina (6 godina, 6 mjeseci i 12 dana).

567    Nakon primjene koeficijenta od 1,7 radi preventivnog učinka, iznos novčane kazne utvrđen je na 121 626 710 eura za parafinski vosak i 3 833 132 eura za prešani parafin, tako da je ukupan iznos novčane kazne izrečene tužitelju 125 459 842 eura.

568    Naposljetku, Opći sud u okviru izvršavanja svoje neograničene nadležnosti smatra da je iznos tako utvrđene novčane kazne primjeren s obzirom na težinu i trajanje povrede koju je počinio tužitelj.

 Troškovi

569    U skladu s člankom 87. stavkom 3. Poslovnika, Opći sud može podijeliti troškove ili odlučiti da svaka stranka snosi vlastite troškove ako stranke djelomično uspiju u svojim zahtjevima.

570    U ovom je slučaju prihvaćen samo jedan od jedanaest tužbenih razloga koje je tužitelj iznio u tužbi. Osim toga, valja istaknuti da je dužina tužbe premašila za više od 40 % najveći broj stranica podnesaka koji je utvrđen u točki 15. praktičnih uputa za stranke. Stoga je, s obzirom na okolnosti slučaja, pravično naložiti tužitelju da snosi devet desetina vlastitih troškova i devet desetina troškova Komisije. Komisija će snositi jednu desetinu vlastitih troškova i jednu desetinu troškova tužitelja.

Slijedom navedenog,

OPĆI SUD (četvrto vijeće)

proglašava i presuđuje:

1.      Iznos novčane kazne izrečene Total Raffinage Marketing u članku 2. Odluke Komisije C (2008) 5476 final od 1. listopada 2008. o postupku primjene članka 81. [UEZ‑a] i članka 53. Sporazuma o EGP‑u (predmet COMP/39.181 — Vosak za svijeće) određuje se u visini od 125 459 842 eura.

2.      U preostalom dijelu tužba se odbija.

3.      Total Raffinage Marketing će snositi devet desetina svojih troškova i devet desetina troškova Europske komisije. Komisija će snositi jednu desetinu svojih troškova i jednu desetinu troškova Total Raffinage Marketing.

Czúcz Labucka O’Higgins

Objavljeno na javnoj raspravi u Luxembourgu 13. rujna 2013.

Potpisi

Sadržaj

Činjenice iz kojih proizlazi spor

Postupak i zahtjevi stranaka

Pravo

1.  Drugi tužbeni razlog, koji se temelji na povredi članka 81. UEZ‑a i obveze obrazlaganja u pogledu djelovanja koja se odnose na parafinski vosak

Uvodna očitovanja

Pojmovi sporazuma i usklađenog djelovanja

Načela ocjene dokaza

Prvi dio, koji se odnosi na navodni nedostatak dokaza na temelju kojih bi se moglo utvrditi postojanje sporazuma ili usklađenih djelovanja s ciljem određivanja cijene parafinskog voska

Opis glavnog dijela povrede u pobijanoj odluci

Dokazna vrijednost dokaza koje je prikupila Komisija

–  Izjave poduzetnika

–  Dokazi u pisanom obliku

Detaljno ispitivanje argumenata tužitelja o posebnim tehničkim sastancima

Opća ocjena

Drugi dio, koji se odnosi na nedostatak dokaza o provedbi sporazuma o određivanju cijena

Treći dio, koji se odnosi na podjelu zemljopisnih tržištâ i kupaca

Podjela zemljopisnih tržištâ

Podjela kupaca

Četvrti dio, koji se odnosi na konkurentno ponašanje društva Total France

2.  Prvi tužbeni razlog, koji se temelji na povredi članka 81. UEZ‑a i obveze obrazlaganja u pogledu ocjene koja se odnosi na dio povrede „prešani parafin“

Prvi dio, koji se temelji na povredi članka 81. UEZ‑a u pogledu utvrđenja prema kojemu djelovanja koja se odnose na parafinski vosak, s jedne strane, i na prešani parafin, s druge strane, predstavljaju jedinstvenu i trajnu povredu

Drugi dio, koji se temelji na povredi članka 81. UEZ‑a i obveze obrazlaganja u pogledu kvalifikacije djelovanja koja se odnose na prešani parafin

Pobijana odluka

Ispitivanje dokaza o protutržišnim sastancima

Trajna narav dijela povrede „prešani parafin“

Ograničenje protutržišnih djelovanja na Njemačku

3.  Treći tužbeni razlog, koji se temelji na povredi članka 81. UEZ‑a i načelâ pretpostavke nedužnosti, pravne sigurnosti i jednakog postupanja u pogledu sudjelovanja tužitelja u povredi nakon 12. svibnja 2004.

Prvi dio, koji se temelji na povredi članka 81. UEZ‑a i načela pretpostavke nedužnosti

Drugi dio, koji se temelji na povredi načela jednakog postupanja

4.  Četvrti tužbeni razlog, koji se temelji na povredi članka 81. UEZ‑a i načela pretpostavke nedužnosti u pogledu navodnog prekida sudjelovanja tužitelja u zabranjenom sporazumu

5.  Peti tužbeni razlog, koji se temelji na povredi obveze obrazlaganja i na povredi Smjernica iz 2006. u pogledu neprovedbe navodnih djelovanja

6.  Šesti tužbeni razlog, koji se odnosi na utvrđivanje referentnog razdoblja za procjenu osnovnog iznosa novčane kazne

7.  Sedmi tužbeni razlog, koji se temelji na povredi Smjernica iz 2006. i načela proporcionalnosti zbog toga što je Komisija za dio povrede „prešani parafin“ uzela u obzir previsoki postotak vrijednosti prihoda od prodaje

8.  Deveti tužbeni razlog, koji se temelji na nezakonitosti dodatnog iznosa koji je u osnovni iznos novčane kazne uključen radi odvraćajućeg učinka

9.  Deseti tužbeni razlog, koji se temelji na povredi načela proporcionalnosti u pogledu konačnog iznosa novčane kazne

10.  Jedanaesti tužbeni razlog, koji se temelji na povredi članka 81. UEZ‑a koja proizlazi iz pripisivanja ponašanja društva Total France društvu Total SA

Prvi dio, koji se temelji na pogrešci koja se tiče prava u pogledu primjene pretpostavke da je povreda pripisiva društvu majci samo na temelju veza po osnovi vlasništva kapitala

Drugi dio, koji se odnosi na ocjenu indicija koje je tužitelj podnio kako bi oborio pretpostavku stvarnog izvršavanja odlučujućeg utjecaja društva majke na poslovno ponašanje društva kćeri na tržištu

Poslovna strategija koju je navodno samostalno odredilo društvo Total France

Mali udio prodaje parafinskog voska u prihodu društva Total France

Tvrdnje da društvo Total France nije obavijestilo društvo Total SA o svojoj djelatnosti na tržištu

Tvrdnje da društvo Total France nije bilo podložno uputama društva Total SA

11.  Dvanaesti tužbeni razlog, istaknut na raspravi, koji se temelji na povredi tužiteljevih prava na obranu

12.  Osmi tužbeni razlog, koji se temelji na nezakonitosti točke 24. Smjernica iz 2006.

13.  Izvršavanje neograničene nadležnosti i utvrđivanje konačnog iznosa novčane kazne

Troškovi

* Jezik postupka: francuski