Predmet C-134/19 P
Bank Refah Kargaran
protiv
Vijeća Europske unije
Presuda Suda (veliko vijeće) od 6. listopada 2020.
„Žalba – Zajednička vanjska i sigurnosna politika (ZVSP) – Članak 29. UEU-a – Članak 215. UFEU-a – Mjere ograničavanja protiv Islamske Republike Irana – Šteta koju je žalitelj navodno pretrpio zbog uvrštavanja i zadržavanja njegova imena na popisu osoba i subjekata u odnosu na koje se primjenjuje zamrzavanje financijskih sredstava i gospodarskih izvora – Tužba za naknadu štete – Nadležnost Suda za odlučivanje o zahtjevu za naknadu štete koja je navodno pretrpljena zbog mjera ograničavanja predviđenih odlukama koje proizlaze iz ZVSP-a – Dovoljno ozbiljna povreda pravnog pravila kojim se dodjeljuju prava pojedincima – Nedostatnost obrazloženja akata kojima se uvode mjere ograničavanja”
1. Tužba za poništenje – Pretpostavke dopuštenosti – Nadležnost suda Unije – Ispitivanje po službenoj dužnosti Suda u okviru žalbenog postupka
(čl. 256. st. 1. podst. 2. i čl. 263. UFEU-a)
(t. 23.-25.)
2. Zajednička vanjska i sigurnosna politika – Nadležnost suda Unije – Tužba za naknadu štete – Tužba kojom se traži naknada štete pretrpljene zbog pogrešnog uvrštavanja na popis osoba koje su predmet mjera ograničavanja i njihove provedbe – Uključenost
(čl. 24. st. 1. podst. 2. i čl. 40. UEU-a; čl. 215., čl. 263. st. 4. i čl. 275. UFEU-a)
(t. 26.-49.)
3. Žalba – Razlozi – Obrazloženje presude kojim je povrijeđeno pravo Unije – Izreka koja je utemeljena iz drugih pravnih razloga – Odbijanje
(čl. 256. st. 1. podst. 2. UFEU-a; Statut Suda, čl. 58. st. 1.)
(t. 50.-52., 106.)
4. Izvanugovorna odgovornost – Pretpostavke – Nezakonitost – Nedostatno obrazloženje akta kojim se uvode pojedinačne mjere ograničavanja – Isključenost
(čl. 296. i čl. 340. st. 2. UFEU-a)
(t. 59.-63.)
5. Tužba za poništenje – Razlozi – Nepostojanje obrazloženja ili njegova nedostatnost – Tužbeni razlog različit od onog koji se odnosi na materijalnu zakonitost
(čl. 263. i 296. UFEU-a)
(t. 64., 65., 103., 104.)
6. Sudski postupak – Iznošenje novih razloga tijekom postupka – Pretpostavke – Proširivanje postojećeg razloga – Nepostojanje proširenja – Nedopuštenost
(t. 84.-88.)
Kratak prikaz
Sud potvrđuje presudu Općeg suda kojom je odbijen zahtjev društva Bank Refah Kargaran za naknadu štete pretrpljene zbog mjera ograničavanja donesenih protiv njega
Financijska sredstva i gospodarski izvori iranske banke Bank Refah Kargaran (u daljnjem tekstu: žalitelj) zamrznuti su 2010. i 2011. godine u okviru mjera ograničavanja koje je Europska unija uvela kako bi prisilila Islamsku Republiku Iran da okonča nuklearne aktivnosti koje predstavljaju rizik od širenja nuklearnog oružja i razvoj lansirnih sustava nuklearnog oružja. To je zamrzavanje financijskih sredstava provedeno uvrštenjem banke na popis subjekata uključenih u širenje nuklearnog oružja priložen različitim odlukama koje je Vijeće uzastopno donijelo u okviru zajedničke vanjske i sigurnosne politike (ZVSP) na temelju članka 29. UEU-a. Te su odluke ZVSP-a zatim provedene različitim uredbama koje je Vijeće usvojilo na osnovi članka 215. UFEU-a.
Žalitelj je zbog nedostatnog obrazloženja uspio ishoditi poništenje svih tih akata u dijelu u kojem su se odnosili na njega(1). Njegovo je ime u studenome 2013., na osnovi prilagođenog obrazloženja, naknadno uvršteno na popis priložen različitim odlukama i uredbama Vijeća usvojenima na osnovi članka 29. UEU-a i članka 215. UFEU-a. Međutim, Opći sud nije prihvatio tužbu banke kojom je ona, među ostalim, tražila poništenje tih akata u dijelu u kojem su se oni odnosili na nju.
Žalitelj je 25. rujna 2015. podnio novu tužbu kojom je ovaj put tražio da se Uniji naloži naknada štete koja prema njegovu mišljenju proizlazi iz donošenja i zadržavanja mjera ograničavanja u odnosu na njega, a koje su poništene poništavajućom presudom. Svojom presudom od 10. prosinca 2018.(2) Opći sud se, s jedne strane, proglasio nenadležnim za tužbu za naknadu štete koja je navodno pretrpljena donošenjem odluka u području ZVSP-a na osnovi članka 29. UEU-a. S druge strane, u dijelu u kojem se tužba za naknadu štete odnosila na štetu koja je navodno pretrpljena zbog donošenja uredbi na osnovi članka 215. UFEU-a, Opći sud odbio ju je kao neosnovanu zbog toga što nije dokazana dovoljno ozbiljna povreda pravnog pravila.
U tim je okolnostima žalitelj Sudu podnio žalbu kojom je u bitnome tražio da Sud poništi ocjenu osnovanosti tužbe za naknadu štete Općeg suda i da primjenom svoje ovlasti konačnog odlučivanja u sporu presudi o meritumu prihvaćanjem žaliteljeva zahtjeva.
Sud odbija tu žalbu, ali pritom utvrđuje da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava time što se proglasio nenadležnim za zahtjev za naknadu štete koju je žalitelj navodno pretrpio zbog odluka ZVSP-a donesenih na osnovi članka 29. UEU-a.
Kao prvo, Sud po službenoj dužnosti razmatra pitanje nadležnosti suda Unije za tužbu za naknadu štete koja je navodno pretrpljena zbog mjera ograničavanja s obzirom na to da je takvo pitanje kogentne naravi. U ovom slučaju Sud, s jedne strane, utvrđuje da je Opći sud pravilno prihvatio svoju nadležnost za zahtjev za naknadu štete koju je žalitelj navodno pretrpio zbog mjera ograničavanja koje su mu određene uredbama na osnovi članka 215. UFEU-a. S druge strane, nasuprot tomu, Opći sud počinio je pogrešku koja se tiče prava time što se proglasio nenadležnim za odlučivanje o tom istom zahtjevu u dijelu u kojem šteta koju je žalitelj navodno pretrpio proizlazi iz odluka ZVSP-a donesenih na osnovi članka 29. UEU-a.
Naime, sustav nadležnosti suda Unije nakon stupanja na snagu Ugovora iz Lisabona u području ZVSP-a obilježava načelno isključenje te nadležnosti(3) uz dvije iznimke(4), među kojima se jedna odnosi na ocjenu valjanosti odluka Vijeća o donošenju mjera ograničavanja(5). Iako ta iznimka izričito ne navodi tužbu za naknadu štete, Sud se u svrhu tumačenja područja svoje analize temelji na nužnoj usklađenosti sustava sudske zaštite.
U tom smislu Sud najprije naglašava da taj sustav nadležnosti suda Unije u području ZVSP-a čini odstupanje od primarne zadaće suda Unije, a to je osiguranje poštovanja pravnih odredbi(6). Taj je poseban sustav kao takav podvrgnut uskom tumačenju. Osim toga, u mjeri u kojoj je tužba za naknadu štete dio općeg sustava sudske zaštite koji ispunjava ustavne zahtjeve(7), ona pridonosi djelotvornosti te zaštite i stoga zahtijeva primjerenu ocjenu kojom se može spriječiti svaka praznina u sudskoj zaštiti i prema tome osigurati usklađenost cjelokupnog sustava te zaštite. Međutim, u ovom slučaju Sud navodi da unatoč vezi uspostavljenoj člankom 215. UFEU-a između uredbi donesenih na toj osnovi i odluka ZVSP-a donesenih na osnovi članka 29. UEU-a, mjere ograničavanja donesene tim aktima nisu nužno usklađene, tako da bi posljedica nenadležnosti suda Unije za tužbu za naknadu štete koja se odnosi na mjere ograničavanja predviđene odlukama ZVSP-a mogla biti praznina u sudskoj zaštiti. U tim je okolnostima Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava time što je smatrao da tužba za naknadu štete koju je navodno pretrpjela fizička ili pravna osoba zbog mjera ograničavanja predviđenih odlukama ZVSP-a nije u njegovoj nadležnosti.
Kao drugo, Sud ispituje razloge koje je žalitelj iznio, a kojima se nastoji dovesti u pitanje ocjena Općeg suda o osnovanosti tužbe za naknadu štete u dijelu u kojem on nije prihvatio postojanje nezakonitosti koja bi mogla dovesti do uspostave izvanugovorne odgovornosti Unije.
Prema mišljenju Suda, Opći sud je, kao prvo, pravilno smatrao da nedostatnost obrazloženja akata kojima se uvode mjere ograničavanja u pogledu žalitelja nije sama po sebi takva da dovodi do uspostave odgovornosti Unije.
Sud pojašnjavanjem dosega tako potvrđenog načela sudske prakse ipak podsjeća na to da obvezu obrazlaganja – koja je samo bitan postupovni zahtjev – treba razlikovati od pitanja osnovanosti obrazloženja. Iz toga slijedi da odgovornost Unije može biti uspostavljena ako Vijeće ne uspije potkrijepiti razloge na kojima se temelje usvojene mjere, što utječe na materijalnu zakonitost akta, pod uvjetom da je tužbeni razlog u tom smislu istaknut u prilog tužbi za poništenje.
Kao drugo, u tom kontekstu Sud odbija razloge kojima je žalitelj prigovarao Općem sudu jer nije priznao da je povreda obveze Vijeća da ga obavijesti o dokazima koji ga terete, kako proizlazi iz poništavajuće presude, takva da dovodi do uspostave izvanugovorne odgovornosti Unije. Naime, iz poništavajuće presude proizlazi da se ta argumentacija veže jedino uz tužbeni razlog koji se temelji na povredi obveze obrazlaganja.
Utvrdivši na kraju da pogreška koja se tiče prava koju sadržava analiza Općeg suda o opsegu njegove nadležnosti nije takva da opravdava ukidanje pobijane presude, s obzirom na to da je njezina izreka osnovana, Sud u cijelosti odbija žalbu.