PRESUDA SUDA (treće vijeće)
4. rujna 2014.(*)
„Zahtjev za prethodnu odluku – Elektroničke komunikacijske mreže i usluge – Direktiva 2002/20/EZ – Članak 6. – Uvjeti koji se mogu postaviti uz opće ovlaštenje i prava na korištenje radijskih frekvencija i brojeva te posebne obveze – Članak 13. – Naknade za korištenje i instalaciju opreme – Regionalni propis prema kojemu poduzeća podliježu plaćanju poreza na poslovne jedinice“
U spojenim predmetima C‑256/13 i C‑264/13,
povodom zahtjevâ za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU‑a, koje je uputio Hof van beroep te Antwerpen (Belgija) odlukama od 30. travnja i 7. svibnja 2013., koje je Sud zaprimio 10. odnosno 15. svibnja 2013., u postupcima
Provincie Antwerpen
protiv
Belgacom NV van publiek recht (C‑256/13),
Mobistar NV (C‑264/13),
SUD (treće vijeće),
u sastavu: M. Ilešič, predsjednik vijeća, C. G. Fernlund, A. Ó Caoimh, C. Toader i E. Jarašiūnas (izvjestitelj), suci,
nezavisni odvjetnik: N. Wahl,
tajnik: M. Ferreira, glavna administratorica,
uzimajući u obzir pisani postupak i nakon rasprave održane 3. travnja 2014.,
uzimajući u obzir očitovanja koja su podnijeli:
– za Provincie Antwerpen, G. van Gelder, advocaat,
– za Belgacom NV van publiek recht, H. de Bauw i B. Den Tandt, advocaten,
– za Mobistar NV, T. De Cordier, H. Waem i E. Taelman, advocaten,
– za belgijsku vladu, A. Vandewalle i M. Jacobs, u svojstvu agenata,
– za mađarsku vladu, M. Z. Fehér, K. Szíjjártó i A. Szilágyi, u svojstvu agenata,
– za poljsku vladu, B. Majczyna, u svojstvu agenta,
– za švedsku vladu, A. Falk, C. Meyer‑Seitz, U. Persson, E. Karlsson, L. Swedenborg i C. Hagerman, u svojstvu agenata,
– za Europsku komisiju, L. Nicolae, F. Wilman i T. van Rijn, u svojstvu agenata,
odlučivši, nakon što je saslušao nezavisnog odvjetnika, da u predmetima odluči bez njegovog mišljenja,
donosi sljedeću
Presudu
1 Zahtjevi za prethodnu odluku odnose se na tumačenje članaka 6. i 13. Direktive 2002/20/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 7. ožujka 2002. o ovlaštenju u području elektroničkih komunikacijskih mreža i usluga (Direktiva o ovlaštenju) (SL L 108, str. 21.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 13., svezak 53., str. 62., u daljnjem tekstu: Direktiva o ovlaštenju).
2 Zahtjevi su upućeni u okviru dvaju postupaka između Provincie Antwerpen (Pokrajine Antwerpen), s jedne strane, i društva Belgacom NV van publiek recht (u daljnjem tekstu: Belgacom) odnosno društva Mobistar NV (u daljnjem tekstu: Mobistar), s druge strane, u vezi s odlukom prema kojoj ta dva društva podliježu plaćanju općeg pokrajinskog poreza u odnosu na njihove poslovne jedinice smještene na području Provincie Antwerpen.
Pravni okvir
Pravo Unije
3 U skladu s člankom 1. Direktive o ovlaštenju, pod naslovom „Cilj i opseg [područje primjene]“:
„1. Cilj ove Direktive je ostvarenje unutarnjeg tržišta u području elektroničkih komunikacijskih mreža i usluga kroz usklađivanje i pojednostavljenje pravila i uvjeta ovlašćivanja s ciljem da se olakša njihovo pružanje u cijeloj Zajednici.
2. Ova Direktiva se primjenjuje na ovlaštenja za pružanje elektroničkih komunikacijskih mreža i usluga.“
4 Člankom 6. te direktive, pod naslovom „Uvjeti u okviru općeg ovlaštenja i u okviru prava na korištenje radijskih frekvencija i brojeva te posebne obveze“, propisano je:
„1. Opće ovlaštenje za pružanje elektroničkih komunikacijskih mreža ili usluga, prava na korištenje radijskih frekvencija i prava na korištenje brojeva mogu podlijegati jedino uvjetima navedenim u dijelu A, B, i C Priloga. Ti uvjeti su objektivno opravdani u odnosu na dotičnu mrežu ili usluge, nediskriminirajući, proporcionalni i transparentni.
2. Posebne obveze koje se mogu nametnuti davateljima elektroničkih komunikacijskih mreža i usluga [...] ili za one koji su određeni za pružanje univerzalne usluge [...], pravno su odvojene od prava i obveza iz općeg ovlaštenja. Kako bi se poduzećima osigurala transparentnost, u općem ovlaštenju se upućuje na kriterije i postupke za uvođenje tih posebnih obveza za pojedinačna poduzeća.
3. Opće ovlaštenje sadrži samo uvjete koji se izričito odnose na taj sektor, a koji su navedeni u dijelu A. Priloga i u njemu se ne mogu ponavljati uvjeti koji se na poduzeća primjenjuju na temelju drugog nacionalnog zakonodavstva.
4. Države članice ne mogu ponavljati uvjete iz općeg ovlaštenja kod dodjele prava na korištenje radijskih frekvencija ili brojeva.“
5 Članak 13. navedene direktive, pod naslovom „Naknade za prava korištenja i prava na instalaciju opreme“, glasi:
„Države članice mogu nadležnom tijelu dozvoliti da uvede naknade za prava korištenja radijskih frekvencija ili brojeva ili za prava na instalaciju opreme na, iznad ili ispod javnog ili privatnog vlasništva koje odražavaju potrebu osiguranja optimalnog korištenja tih resursa. Države članice osiguravaju da su te naknade objektivno opravdane, transparentne, nediskriminirajuće i proporcionalne u odnosu na njihovu namjenu i uzimaju u obzir ciljeve iz članka 8. Direktive 2002/21/EZ [Europskog parlamenta i Vijeća od 7. ožujka 2002. o zajedničkom regulatornom okviru za elektroničke komunikacijske mreže i usluge (Okvirna direktiva) (SL L 108, str. 33.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 13., svezak 49., str. 25.)].“
6 Dio B. u prilogu Direktive o ovlaštenju propisuje:
„Uvjeti koji se mogu postaviti u okviru prava korištenja radijskih frekvencija
[...]
6. Naknade za korištenje u skladu s člankom 13. ove Direktive.
[...].“
Belgijsko pravo
7 U skladu s člankom 97. Zakona o preustroju određenih javnih gospodarskih poduzeća (wet betreffende de hervorming van sommige economische overheidsbedrijven), od 21. ožujka 1991. (Belgisch Staatsblad, 27. ožujka 1991., str. 6155.), u verziji mjerodavnoj u glavnom postupku (u daljnjem tekstu: Zakon od 27. ožujka 1991.):
„1. Pod pretpostavkama koje su propisane u ovom poglavlju, svaki operator javne telekomunikacijske mreže ovlašten je koristiti javno dobro ili nekretnine drugih radi postavljanja kabela, nadzemnih vodova i povezane opreme, kao i za izvođenje svih odgovarajućih radova, uz poštovanje namjene te zakonskih i podzakonskih odredaba koje uređuju korištenje tih dobara.
[...]
2. Postavljeni kabeli, nadzemni vodovi i povezana oprema ostaju vlasništvo operatora dotične javne telekomunikacijske mreže.“
8 Članak 98. tog zakona propisuje:
„1. Prije postavljanja kabela, nadzemnih vodova i povezane opreme na javno dobro, svaki operator javne telekomunikacijske mreže podnosi tijelu koje upravlja javnim dobrom na odobrenje plan lokacije i posebnih značajki instalacijâ.
[...]
2. To tijelo od operatora dotične javne telekomunikacijske mreže ne može ubirati nikakav porez, pristojbu, namet, teret ili naknadu bilo koje vrste.
Operator javne telekomunikacijske mreže također ima besplatno pravo puta za kabele, nadzemne vodove i povezanu opremu u javnim ili privatnim građevinama koje se nalaze na javnom dobru.
[...]“
9 U odnosu na razdoblje od 2005. do 2008. godine Provincieraad van de Provincie Antwerpen (Vijeće Pokrajine Antwerpen) donijelo je četiri porezne uredbe kojima je propisan opći porez na poslovne jedinice koje se nalaze na području te pokrajine. Iz spisa kojim raspolaže Sud proizlazi da je tekst bitnih odredbi poreznih uredbi za razdoblje od 2005. do 2007. (u daljnjem tekstu: porezne uredbe 2005.‑2007.) identičan. Porezna uredba za 2008. (u daljnjem tekstu: Porezna uredba 2008.) razlikuje se od prethodnih uredbi s obzirom na iznos propisanog poreza.
10 Tako je poreznim uredbama 2005.‑2007. u članku 1. propisano da se opći pokrajinski porez plaća posebno za svaku poslovnu jedinicu koja je definirana kao „pojedinačna ili zajednička površina u bilo kojem obliku[, da su p]ovršine koje međusobno graniče jedna s drugom smatraju se jednom poslovnom jedinicom, pod uvjetom da nisu odvojene javnom cestom, pregradnim zidom i sl.[ i da su d]vije ili više površina koje su međusobno povezane postojanjem iste suglasnosti za priključak na javnu cestu smatraju se jednom poslovnom jedinicom“.
11 Prema članku 1. B stavku 2. navedenih poreznih uredbi, opći pokrajinski porez plaćaju „pravne osobe osnovane u skladu s belgijskim ili stranim pravom koje su obveznici poreza na društva uključujući pravne osobe u likvidaciji, koje na dan 1. siječnja 2007. na području Provincie Antwerpen imaju jednu ili više poslovnih jedinica koje ta pravna osoba koristi ili drži radi korištenja.“
12 Članak 2. B navedenih poreznih uredbi propisuje da taj porez načelno iznosi 99 eura po poslovnoj jedinici s površinom od 1000 m² ili manjom površinom.
13 Porez propisan Poreznom uredbom 2008., donesenom 5. listopada 2007., također se plaća za svaku poslovnu jedinicu koja se nalazi na području Provincie Antwerpen. Članak 1. B stavak 2. te porezne uredbe sadrži identičan tekst kao i Porezne uredbe 2005.‑2007.
14 Na temelju članka 8. stavka 1. i 2. Porezne uredbe 2008.:
„Porezni obveznik duguje porez za svaku poslovnu jedinicu koja se nalazi na području Provincie Antwerpen, bez obzira na naziv, koju koristi ili drži radi korištenja.
Oporeziva poslovna jedinica je svaka površina koja je namijenjena za poslovne svrhe ili se koristi u poslovne svrhe, koja se drži radi takvog korištenja ili koja pridonosi ostvarivanju [ili] provedbi poslovnih svrha.“
15 Člankom 11. navedene porezne uredbe propisano je da iznos poreza koji treba platiti po poslovnoj jedinici s površinom od 1000 m² ili manjom površinom načelno iznosi 135 eura.
Glavni postupci i prethodno pitanje
16 Belgacom i Mobistar pružatelji su elektroničkih komunikacijskih mreža i usluga.
17 Iz zahtjevâ za prethodnu odluku proizlazi da su Belgacom i Mobistar na području Provincie Antwerpen postavili znatan broj jarbola, stupova i antena mobilne radiotelefonije koji su potrebni za pružanje elektroničkih komunikacijskih usluga.
18 Na temelju poreznih uredbi navedenih u točki 9. ove presude tijela Provincie Antwerpen donijela su porezna rješenja u vezi s porezom koji je Belgacom morao platiti za 2007. i 2008., a Mobistar za razdoblje od 2005. do 2007., u odnosu na njihove poslovne jedinice koje se nalaze na području Provincie Antwerpen.
19 Belgacom i Mobistar uložili su prigovor guverneru Provincie Antwerpen protiv navedenih poreznih rješenja. Nakon što su ti prigovori odbijeni, navedena društva podnijela su tužbu na Rechtbank van eerste aanleg te Antwerpen (Prvostupanjski sud u Antwerpenu), koji je poništio navedena porezna rješenja. Provincie Antwerpen je protiv prvostupanjskih presuda uložila žalbu sudu koji je uputio ovaj zahtjev.
20 Pored toga, iz zahtjevâ za prethodnu odluku proizlazi da se Grondwettelijk Hof (Ustavni sud) izjasnio o ustavnosti članka 98. stavka 2. Zakona od 21. ožujka 1991. u presudi od 15. prosinca 2011., kojom je potvrdio da ta odredba ne zabranjuje pokrajinama da oporezuju gospodarsku djelatnost telekomunikacijskih operatorâ u svrhu ostvarivanja prihoda proračuna ili u druge svrhe, a koja se na području pokrajine ostvaruje na način da se na javnom dobru ili privatnoj nekretnini nalaze jarboli, stupovi ili antene mobilne radiotelefonije koji se koriste za tu djelatnost.
21 U okviru postupaka koji se vode pred sudom koji je uputio zahtjev Belgacom i Mobistar postavili su pitanje o suglasnosti konkretnih poreznih rješenja s Direktivom o ovlaštenju. Usto navedena društva tvrde da ocjena koju je dao Grondwettelijk Hof u vezi s konkretnim općim pokrajinskim porezom nije u skladu sa sudskom praksom Suda, odnosno s presudom Vodafone España i France Telecom España (C‑55/11, C‑57/11 i C‑58/11, EU:C:2012:446), u kojoj je Sud zauzeo stav prema kojem države članice ne mogu ubirati dodatne poreze ili naknade za pružanje elektroničkih komunikacijskih mreža i usluga, osim onih koji su predviđeni tom direktivom.
22 S obzirom na tu presudu Suda, Hof van beroep te Antwerpen dvoji oko toga je li tumačenje članka 98. stavka 2. Zakona od 21. ožujka 1991. koje je prihvatio Grondwettelijk Hof u skladu s člancima 6. i 13. Direktive o ovlaštenju.
23 U tim je okolnostima Hof van beroep te Antwerpen odlučio prekinuti postupak te u predmetima C‑256/13 i C‑264/13 uputiti Sudu sljedeće prethodno pitanje:
„Treba li članke 6. i 13. Direktive [o ovlaštenju] tumačiti tako da se protive oporezivanju gospodarske djelatnosti telekomunikacijskih operatorâ od strane tijela vlasti države članice u svrhu ostvarivanja prihoda proračuna ili u druge svrhe, a koja se ostvaruje na njezinom državnom području ili dijelu državnog područja na način da se na javnom dobru ili privatnoj nekretnini nalaze jarboli, stupovi ili antene [mobilne radiotelefonije] koji se koriste za tu djelatnost?“
24 Rješenjem predsjednika Suda od 6. lipnja 2013. predmeti C‑256/13 i C‑264/13 spojeni su u svrhu pisanog i usmenog postupka kao i u svrhu donošenja presude.
O prethodnom pitanju
25 Sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članke 6. i 13. Direktive o ovlaštenju tumačiti tako da se protive oporezivanju operatorâ koji pružaju elektroničke komunikacijske mreže ili usluge općim porezom na poslovne jedinice, i to na temelju činjenice da se na javnom dobru ili privatnoj nekretnini nalaze jarboli, stupovi ili antene mobilne radiotelefonije koji su im potrebni za obavljanje djelatnosti.
26 Valja istaknuti da se članak 6. Direktive o ovlaštenju odnosi na uvjete i posebne obveze koji se mogu postaviti uz opće ovlaštenje i prava na korištenje radijskih frekvencija ili brojeva. Taj članak propisuje da opće ovlaštenje za pružanje elektroničkih komunikacijskih mreža ili usluga, prava na korištenje radijskih frekvencija i brojeva mogu podlijegati jedino uvjetima navedenim u dijelu A, B, i C Priloga toj direktivi.
27 U tom pogledu iz dijela B točke 6. Priloga Direktivi o ovlaštenju proizlazi da je naknada za korištenje radijskih frekvencija u skladu s člankom 13. navedene direktive jedan od uvjeta koji se može postaviti u okviru tih prava.
28 U ovom slučaju, iz zahtjevâ za prethodnu odluku ne proizlazi da je konkretni porez jedan od uvjeta i posebnih obveza koji su taksativno navedeni u Prilogu Direktivi o ovlaštenju, a koje se postavljaju u okviru općeg ovlaštenja ili u okviru prava na korištenje radijskih frekvencija na temelju članka 6. Direktive o ovlaštenju. Stoga taj članak Direktive o ovlaštenju nije relevantan za predmete u glavnim postupcima.
29 Kada je riječ o pitanju protivi li se članak 13. Direktive o ovlaštenju oporezivanju dotičnih poduzeća porezom poput onog u glavnom postupku, valja napomenuti da je Sud već izrazio stav prema kojem Direktiva o ovlaštenju ne propisuje samo pravila u vezi s postupkom odobravanja općih ovlaštenja ili prava na korištenje radijskih frekvencija ili brojeva, kao i u vezi sa sadržajem tih ovlaštenja, nego i pravila u vezi s vrstom pa čak i opsegom novčanih naknada koje su povezane s navedenim postupcima, a koje države članice mogu ubirati od poduzeća u sektoru elektroničkih komunikacijskih usluga (presuda Vodafone Malta i Mobisle Communications, C‑71/12, EU:C:2013:431, t. 20. kao i navedena sudska praksa).
30 Stoga, prema ustaljenoj sudskoj praksi u vezi s Direktivom o ovlaštenju, države članice ne mogu ubirati dodatne poreze ili naknade u odnosu na pružanje elektroničkih komunikacijskih mreža i usluga, osim onih koji su predviđeni tom direktivom (vidjeti presudu Vodafone España i France Telecom España, EU:C:2012:446, t. 28. kao i navedenu sudsku praksu).
31 Kada je riječ o članku 13. Direktive o ovlaštenju, valja napomenuti da se taj članak odnosi na uvjete pod kojima se mogu ubirati naknade za prava korištenja radijskih frekvencija ili brojeva ili za prava na instalaciju opreme na, iznad ili ispod nekretnina u javnom ili privatnom vlasništvu (vidjeti u tom smislu presudu Vodafone Malta i Mobisle Communications, EU:C:2013:431, t. 19.).
32 Na temelju tog članka Direktive o ovlaštenju, države članice mogu uvjetovati prava korištenja radijskih frekvencija ili brojeva ili prava na instalaciju opreme plaćanjem naknade koja ima za cilj osigurati optimalno korištenje tih resursa (vidjeti u tom smislu presudu Belgacom i dr., C‑375/11, EU:C:2013:185, t. 42. i navedenu sudsku praksu).
33 Izraz „resursi“ i izraz „instalacija“ iz članka 13. ukazuju na materijalnu infrastrukturu koja omogućuje pružanje elektroničkih komunikacijskih mreža i usluga odnosno na stvarnu instalaciju tih resursa na dotičnoj nekretnini u javnom ili privatnom vlasništvu (vidjeti u tom smislu presudu Vodafone España i France Telecom España, EU:C:2012:446, t. 32.).
34 Međutim, članak 13. Direktive o ovlaštenju ne obuhvaća sve naknade kojima podliježe infrastruktura koja omogućuje pružanje elektroničkih komunikacijskih mreža i usluga.
35 Naime, Direktiva o ovlaštenju primjenjuje se u skladu s člankom 1. stavkom 2. na ovlaštenja za pružanje elektroničkih komunikacijskih mreža i usluga, a članak 13. obuhvaća samo naknade za prava korištenja radijskih frekvencija ili brojeva ili za prava na instalaciju opreme na, iznad ili ispod nekretnina u javnom ili privatnom vlasništvu koje odražavaju potrebu osiguranja optimalnog korištenja tih resursa.
36 Međutim, u konkretnom slučaju iz zahtjevâ za prethodnu odluku proizlazi da dotičnom porezu u glavnom postupku podliježu pravne osobe osnovane u skladu s belgijskim ili stranim pravom koje na području Provincie Antwerpen imaju poslovnu jedinicu koju ta pravna osoba koristi ili drži radi korištenja, i to bez obzira na vrstu poslovne jedinice, kao i djelatnost obveznika toga poreza. Iznos tog poreza ovisi o površini koju zauzimaju poslovne jedinice. Porezni obveznici stoga nisu samo operatori koji pružaju elektroničke komunikacijske mreže ili usluge ili korisnici pravâ propisanih člankom 13. Direktive o ovlaštenju.
37 Slijedom toga, činjenica koja dovodi do nastanka porezne obveze o kojoj je riječ u glavnom postupku nije u vezi s odobravanjem prava korištenja radijskih frekvencija ili prava na instalaciju opreme u smislu članka 13. Direktive o ovlaštenju. Stoga takav porez nije naknada u smislu toga članka pa slijedom toga ne ulazi u područje primjene te direktive.
38 Uzimajući u obzir sva prethodna razmatranja na postavljeno pitanja valja odgovoriti tako da članke 6. i 13. Direktive o ovlaštenju treba tumačiti na način da se ne protive oporezivanju operatorâ koji pružaju elektroničke komunikacijske mreže ili usluge općim porezom na poslovne jedinice, i to na temelju činjenice da se na javnom dobru ili privatnoj nekretnini nalaze jarboli, stupovi ili antene mobilne radiotelefonije koji su im potrebni za obavljanje djelatnosti.
Troškovi
39 Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.
Slijedom navedenoga, Sud (treće vijeće) odlučuje:
Članke 6. i 13. Direktive 2002/20/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 7. ožujka 2002. o ovlaštenju u području elektroničkih komunikacijskih mreža i usluga (Direktiva o ovlaštenju) treba tumačiti tako da se ne protive oporezivanju operatorâ koji pružaju elektroničke komunikacijske mreže ili usluge općim porezom na poslovne jedinice, i to na temelju činjenice da se na javnom dobru ili privatnoj nekretnini nalaze jarboli, stupovi ili antene mobilne radiotelefonije koji su im potrebni za obavljanje djelatnosti.
Potpisi